Teretanu sam zaobišao u širokom luku. Neke su plastične manekenkice pogrešno izvodile čučnjeve. Rupa na glavnoj prilaznoj cesti još nije zakrpana. Sve po starom. Samo što Edi ne igra košarku na igralištu. Nadam se da je doma. Svjetlo gori u kuhinji.
Kako ćeš ući? Što ćeš im reći? Hoćeš li ovaj put ostaviti poruku? – Neću raditi ništa što bi ih dodatno povrijedilo. Ali nije da te se tiče.
Prođem pored Flokijeve kućice na vršcima prstiju. Mislim da spava. Čemu oprez, čovječe? Duh si, narugam se samome sebi. A onda Floki podigne pospanu njuškicu i počne oprezno njušiti zrak. Učini dva-tri koraka i oštro zalaje. Pa opet. Opet. Prepadnem se. Mogu li osjećati miris? Prisutnost? Nešto?
„Floki, tiho!“ mama se zadere iz kuhinje.
Draga mama… Imala je i boljih dana. Blijeda je. Nije se šminkala. Kosa joj je skupljena u neuredan rep. Nosi kost koja je ostala od kuhanja. Iskoristim odškrinuta vrata i zavučem se u predsoblje. Ondje su bile očeve tenisice i majčine baletanke. Edi nije doma. Osjetim kako sam potonuo. Smanjio se za glavu. Produžim prema dnevnom boravku. Otac je pregledavao teletekst. Lakersi danas igraju. Shvatim koliko mi nedostaju te sitnice. Utakmica s tatom. Kokice. I razgovor do dugo u noć. Ugasio je teletekst. Uzeo nekakav album. Prolistao. Mama je ušla i pitala ga što gleda.
„Kako su bili slatki. Vidi.“
Stanem im iza leđa. Da sam ih samo mogao dotaknuti… Mama je mirisala na cimet. Tata je vrtio stranice. Moje i Edijeve slike. Vrtić. Nosovi umrljani čokoladnom kremom. Kao da smo jeli iz WC školjke. Nasmiješim se. A tata obriše suzu. U tom trenutku osjetim bol na obrazu, kao da mi je netko iz oka izvukao pet mililitara najagresivnije kiseline. Stavim ruku na usta da ne zajaučem i nasilno obrišem trag s lica.
Kako ono reče, broje vam se osmijesi? – Gubi se dovraga više! – Hoću. Kad nam istekne vrijeme.
Otišao sam do naše sobe. Tiho otvorilo vrata. Odmah me sve zaboljelo. Nisu ni taknuli moje stvari. Krevet ima isti pokrivač. I ruksak je još na njemu… Edijeva gitara u kutu. Kleknem pored nje i lagano prislonim usne na žice. Brate moj… Žice mi zapeku usne. Odmaknem se. Sjednem na njegov krevet. Naslonim se na jastuk. Miriši na onaj glupi šampon od koprive koji on i Tea koriste. Gdje je Tea? Što radi? Jesu li zajedno?
Odgovorila mi je profilna slika na kompjuteru. Idiot. Tko još ostavlja upaljen fejs? Sjednem na stolicu i proskrolam novostima. Naš zajednički prijatelj Nikola, kao i uvijek, ima kretenske slike iz subotnjih provoda. Umijeće izgledanja pijanim, a pije Fantu. Kralj. Zastanem. Marija. Moja bivša. Obojila je kosu u crno. Ima neku apstraktnu tetovažu. Fura se na emo đir, očito. A na naslovnici Only God can jugde me. Dubokoumno. Tea. Teica mila. Posvijetlila je kosu. Lijepo joj stoji. I ona ima nekakvu tetovažu na zapešću. Što je ovo, svi su postali hipsteri otkad me nema?
Messenger pokaže plavu ikonicu. Poruka. Netko ga zove na pivo. Neki Toma. Neću ništa dirati. Tko je sad taj Toma? Ostatak ekipe na chatu kužim. Tea, susjed Hrvoje, rodica Iva. Ja. Pogledam dvaput. Da. On je chatao sa mnom. Otvorim razgovor. Jedna duga poruka. Druga. Treća. Skrolam. Hrpa. Deseci. Mjesecima unatrag. Vratim se do datuma. Tjedan dana poslije.
„Brate, samo jedna stvar. Samo jedno pitanje. Zašto? Jebeno zašto?! Kako je moguće da si nešto napravio tako skrivećki, bez mene?! Pa mi smo sve uvijek radili skupa! Bježali smo na tulum kroz prozor, zapalili prvu cigaretu, spržili si kosu hidrogenom… Trebali smo sve skupa! Da si mi bar rekao!“
Ne, brate. U ovo ne bismo mogli skupa. Ti ovo nisi zaslužio. Jer si bolji. I jači.
„Petre, jebivjetre. Prošla su dva mjeseca. Imam osjećaj kao da su dva sata. Jednako sam polomljen kao kad sam hodao iza tvog lijesa. I pitao se kako si ti, tolika ljudina, stao u takav bezvezan sanduk. Kao gitara. Samo su te spremili. A ja te ne mogu izvaditi. Mrzim te. Kretenu. Volio bih te još barem jednom vidjeti da te mogu pitati zašto, i prije nego što išta odgovoriš, opaliti te šakom po toj bradatoj labrnji. Mama te obrijala prije pogreba. Dlake i nakon smrti neko vrijeme rastu, znaš. Rekala je da ćeš biti najljepši anđeo. Znaš da ja mrzim ta sranja. Rekao sam joj da će, ako Bog postoji, sigurno biti oduševljen tobom koji si ga tako sočno psovao. Mislio sam da je baza dobra, ali nije se nasmijala. Rijetko se smije. Samo mušterijama, na silu. To si isto ti kriv i za to bih te isto bubnuo šakom. I zato što mi fališ. Tvoj je krevet prazan. Nisam dao da ga maknu. Jer ponekad sanjam da spavaš u našoj sobi. I da će sve ovo biti samo ružan san.“
Obrišem još jednu kiselu suzu. Nastavim čitati, iako me svaka riječ davila više od užeta.
„Brate. Opet ja. Mama me nekidan pitala bi li mi pomogao razgovor s psihologom. Svećenika sam odbio, naravno. Rekao sam da nema potrebe. A opet, da znaju da se ovako krasno dopisujem s tobom, vjerojatno bih neko vrijeme spavao u umobolnici. No to sad nema veze. Ja ti nekako moram reći sve što nisam stigao. Problem je što toga ima toliko jebeno puno… Svaki se dan sjetim nečega novoga. Na dan kad si nestao htio sam ti reći da bismo mogli otići na neko putovanje. Samo nas dvojica. Voziti se u metrou, lokati pivo do besvijesti, slušati neke klošarske bendove i spavati u parku. Bilo bi nam najbolje ikad. Nisam znao gdje bi to točno bilo. To sam tebe htio pitati navečer. Ali to navečer nikad nije došlo. I dalje imam isto pitanje – zašto? Nikad mi neće biti jasno. Imao sam dojam da je sve okej. Da ti sve ide. Faks ti je bio dobar, imao si hrpu prijatelja, bio si mlad i zdrav, imao si obitelj… Petre, što to nisi imao?“
Ne znam, brate, ni ja. Valjda mir. Da sam ti rekao da mi na prsima leži demon koji me plaši, cereka se i guši me, bi li mi povjerovao? Kad bih ti rekao – uzmi najoštriji kuhinjski nož i zamahni prema sredini mojih prsa, najjače, bi li to napravio? Naravno da ne bi.
„Brate glavati. Pišem jer živim u iluziji da me negdje i nekako čitaš. Ponekad čak zaželim da vidim ‘seen’, iako bi me vjerojatno okrpio srčani udar, ali da znam da me nekako čuješ.“
Ne smijem ti seenati poruku. Moram se vratiti, brate. Ako želim išta popraviti.
„A opet, znaš da ja ne vjerujem. Ono, prah, zemlja, raspad, biologija. Prirodni ciklus. Jedino mi se u to ne uklapa da se netko ubije na pragu pravoga života. No mogu ti sad srati koliko hoću, odgovora očito nema. Ne mogu ti čak ni reći one glupe floskule kao da se nadam da si našao mir. Još me previše boli. Volio bih da si taj mir tražio sa mnom. I da živiš pored mene. Ovako živiš u meni. I boliš me u srcu svaki dan.“
Nema tih osjećaja. Ni riječi. Znao sam da ću ih povrijediti, ali gušio sam to u sebi. Rekao sam da bi pokušaj objašnjavanja mojih problema i strahova bio samo dodatno opterećenje. Mama i tata su cijeli život radili kao konji da nam sve osiguraju. Edi si je sve „luksuze“ plaćao svojim sitnim gažama. A ja sam se ponekad osjećao kao da ne radim dovoljno. Kao da sam ja jedini podbacio.
„Hvala, teta Mirela, stvarno ne treba ništa!“
Netko dolazi!
„Mama, imali smo dogovor da ćemo naručiti pizzu. Pusti. Samo vi gledajte film.“
Oni dolaze. Edi i Tea. Kamo da otiđem? Da se maknem iza zastora?
Zašto, pobogu? Nije da te mogu vidjeti. Ali ako pomakneš zastor, to bi mogao biti problem. – Hajde, i od tebe sam dočekao jednu pametnu. – Nisam ja glup. Samo nismo pronašli zajednički jezik. – Tako je. Jer ja ne volim da mi netko govori na silu.
Odlučim sjesti između police s knjigama i vrata terase, na posljednji komadić čupavog tepiha. Imao sam točno sekundu da to učinim. Onda su ušli. Moj brat. Visok, štrkljav, štrkljaviji nego prije. Pustio je kosu. Zaklanjala mu je jedno oko i sigurno dodatno štetila ćudljivim lećama, ali lijepo mu je pristajala. Koža mu je, kao i Tei, poprilično posivjela. Za dvoje ljudi koji su redovito jeli i mislili zeleno, počeli su izgledati otužno oronulo. Zamišljeno stavim glavu na dlan. Znao sam da sam kriv. Edi izgleda mnogo, mnogo starije. Kao sredovječni mršavac koji se godinama nije naspavao. I Teine su oči upale dublje u duplje i izgubile onaj dječji sjaj.
Preko noći su odrasli. A to nije lako. – Znam.
Slušao sam njihov običan, svakodnevni razgovor i mučio se s porivom da nešto progovorim, pomaknem, da ih dotaknem u prolazu, da osjetim sekundu njihove ljubavi koja je obasjavala našu bljedunjavu sobu. Ali morao sam mirovati. Slušao sam kako Edi govori o fakultetu. Tea o nekom honorarnom poslu. Pa Floki treba na pregled. Tein tata prelazi na novu poziciju. Prijateljica Karmen zove ih na rođendan. Edi se osjeća pospano. Ovih je dana loše spavao.
„Imao sam osjećaj da moram pisati ili ću se ugušiti. A znaš što sam rekao.“
„Znam…“
„Moj brat nije umro da bih ja sad bio neshvaćeni umjetnik. Ni da pišem tugaljive pjesmuljke, prijavim se na talent show i skupljam Caritas bodove. Nisam takav. Na sprovodu sam mislio da je to to od mog pjevanja. Petar je uvijek zadnji slušao. Na kraju dana. Onda je sunce zašlo i nije ga više bilo pa se nije imalo zašto ni pjevati.“
„Ljubavi, znam. Ali nisi robot. Tada si zakočio emocije. Zaključao ih u tišinu. A sad one kucaju, žele van. Pusti ih! Petar sigurno ne bi volio da ti ne pjevaš zato što treba vječno tugovati. Štoviše, mislim da bi bio vraški ljut na nas da zna kolike smo se noći uspavljivali plačem.“
Tea moja… I ne znaš koliko si u pravu…
Sjećaš se što je Domar rekao? Svaka suza više, jedan inter dalje… – Molim te, šuti. To je sad potpuno nebitno. Oni su bitni. Moja je pokora zaslužena, njihova patnja nije.
***
MAGDALENA MRČELA – rođena Splićanka, zagrebačka studentica, ponosna mama i profesorica, hobistička novinarka, spisateljica u nastajanju.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2016. godine diplomirala sam kroatistiku i latinski jezik i književnost. Godinu dana poslije zaposlila sam se kao profesorica hrvatskoga jezika u splitskoj II. gimnaziji i upisala doktorski studij Hrvatska filologija u interkulturnom kontekstu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Od 2013. do 2016. godine bila sam novinarka i kolumnistica portala Nogometplus, a od 2017. surađujem s portalom Dalmacija Danas.
Dobitnica sam druge nagrade „Stjepko Težak“ za najbolju ljubavnu priču te finalistica natječaja „Slavko Kolar“, „Freaky Friday“, „Kvant književnosti“ i „West Herzegovina Fest 2019“. Moje su kratke priče dosad objavljivane na internetu („Kritična masa“, „Strane“, „Homo climaticum“), a poezija u zbirci „Džepni oblak“ (2015.) i „Odgoda ljeta“ (2016.). Moj roman prvijenac „Kako je Flegmarin postao kapetan“ pobjednik je natječaja Zvonko Todorovski 2017. godine za najbolji neobjavljeni roman za djecu i mlade. 2019. objavila sam tinejdžerski roman „Dnevnik 4. A“, a iste sam godine osvojila nagradu „Zlatko Tomičić“ za najbolju kratku priču „Influenserica“.
Roman „Između“ posljedica je kasnonoćnih razgovora, milijun neodgovorenih pitanja, mnogo ljutnje i malo suza, a ponajviše zacjeljivanja rana i dopiranja do ljudi koji odvaguju između života i smrti. Sasvim subjektivna interpretacija svijeta o kojem ne znamo ništa, uz tinjajuću nadu da postoji nešto.
čovjek-časopis 