Čežnja je drhtava paučina upletena sam u zločin drhtanja Zimske ljubavi su patetične meke i opasne Sentimentalnost je smeće nakupljeno po džepovima propalih studenata književnosti iskorištene autobuske karte omoti pojedenih čokolada tvoje oznojene ruke u januaru pocijepana sjedala u autobusu koji nas odvozi ka udaljenim stanicama gdje više ne čekamo zajedno i ne drhtimo ni od zime ni od ljubavi toplo je i ja sam te skoro i zaboravila samo me nemir nepoznatih mladića podsjeti na tebe kako gledaju divljim i vrelim očima na svijet koji im se obećava ali ti i ja mi smo već zatvoreni u školjku i pretvoreni u hladan biser koji reže meko tkivo mi smo već zarobljeni u ledenicama koje prijeteći vise i rasipaju se u providne i oštre kristale mi smo daleko od snijega koji škripi od podatnosti bjeline od mogućnosti pada od naslade u zajedničkoj grešci mi smo daleko od opojne ovisnosti u kojoj dotičući tvoje lice milujem sva lica i rasipam se u svim pahuljama i svim istopljenim snjegovima da bi opet doplovila k tebi u svim vodama i svim kapima ne umivam te više i ne zovem te i ne stražarim kraj tvoga lica dok spavaš druge su zime i drugi smo ljudi i ti i ja samo ta bjelina samo taj pokret nekog drugog dok namješta kragnu samo taj plavi džemper i crne vrane i stari autobus samo taj sipljivi snježni lanac uspomena veže lavinu želje o mome vratu zimske su ljubavi ušuškane u vreli pretinac gonjenih čežnji spraće nas proljeće od nas samih bićemo goli i okupani bestrasni i puni cvijeća bićemo grana na drugoj grani srasli u jedno a nesvjesni i zanjihani ljubav se nekad preobrazi u drvo ali uvijek raste čak i mimo nas ljubavi daleko mimo nas raste ljubav i kažu da je božanska i da je divno iskusiti je
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ, iz zbirke pjesama “Razmnožavanje domaćih životinja”, Buybook, 2018.
Ima film o tome njih dvojica su najbolji prijatelji još od djetinjstva sve je među njima čisto i jednostavno ali jedan od njih ne može prestati željeti da se nastani u sreću svog prijatelja i kresne mu ženu tako sve pokvari Ali film je dobar
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ (1977, Zadar; Banja Luka), iz zbirke “O ČEMU MISLE VARVARI DOK DORUČKUJU”, Naklada Zoro, 2008.
Što pišeš ta sranja rekla si mi objasniću ti kako mudrom preraspodjelom sredstava preživjeti sve ovo Bila si praktična u podukama Zemlja je na pola raspuknuta stvar gdje jedni teže dobru drugi zlu a pisci vazda nervnom rastrojstvu između Ne ne trebaju ti njihove krize njihovi napadi tjeskobe Ni slava među studenticama književnosti kakav seks usput Ni narasla sujeta dok djevojčice uzdišu nad riječima tako zgodno umetnutim između stranica knjige njihovih grudi i nogu Rekla si svaka životinja svoju mudrost ima Oštru kandžu velik zub otrov smrtan ili smrad Neku gadost neku podlost nešto moraš odabrati ako planiraš preživjeti sve ovo Što pišeš ta sranja kao da vremena ima za mijenjati svijet i Noje i brodovi su potonuli Duboko daleko u mrtvo more metafora Uklopi se u stanje stvari Diši duboko prihvati sebe Pacovi ruju po rupama gdje smo sakrili hranu Kakve imaš planove za večeras mala Klinci po ćoškovima vrckaju kao žene tu iza ćoška prodaju drogu Treba ti nešto da se uradiš Stara si umorna si preživjela si potop pacove rat preživjela si šizmu i šizofreniju preživjela si brak i druge institucije koje su postojale dok si ti išla u školu O bože kako stara djevojka večeras hoda gradom Makar popij nešto Biće ti prijatnije biće ti toplije oko srca kada kreneš u grad Nikom nije ugodno brijanje na suvo I našminkaj se budi klaun u bojama tvoje bore to više ne postoji Sve jebozovne majke su operisane i zategnute Stara majko ko si ti otkud dolaziš i zašto misliš da je dovoljno da me gledaš Tužnim i emotivnim pogledom Niko ne da pičke više samo za to Niko kurcem ni da mrdne na te patetične utvare kao ti Moraš naučiti da preživiš na ulici na podijumu među zvijerima Grebi mačkice grebi Grebi da preživiš Zgrabi kakvog miša sa tim preostalim zubima i zabavi se oni su svakako štetočine nemoj da žališ dok mu mljackaš rep za prošlim danima ni njegovom ucviljenom mišicom poješćeš sutra i nju doba je krize doba kada pravednici uzmiču pred gladnima neki na svoje noge obuvaju duboke čizme i gaze sa njima gaze po tuđim obrazima po dječijim prstima gaze sitne životinje i kose djevojaka i dolaze da pregaze svijet čuješ li kako marširaju a ti maštaš kako da obljubiš koga noćas maštaš kako da umakneš smrti kako da naučiš svoj sitni porod da pobjegne što dalje Što dalje kud te to odvodi Što pišeš ta sranja Poezija je umrla ptica je pala s grane mački u usta Predi oblizuj se zagrcni se perjem Nemoj biti ptica Nemoj biti ptica Grebi Budi mačka Poezija je odletjela da traži bolje sutra A ti pođi sa mnom u sumrak Iza ćoška ćemo voditi ljubav Tvoj jezik i moj jezik poput mačeva na mjesečini koja pristiže Priznaj da su ti gaće mokre čim pomisliš na mogućnost jedne ovakve zabranjene romanse O pokvarena starice odrasla si na tim filmovima gdje ne smiješ da mi gurneš ruku u gaće A samo o tom maštaš Ali kuda to vodi Nikuda Zašto pišeš ta sranja Živi stara živi ionako si odavno polovna roba Bolje je da te trošimo dok još ima što da se troši Dok još ima ispravnih dijelova Dok još nisi sva pokvarena kao tvoje misli Negdje si topla i meka Još uvijek postoje mjesta na kojima počinje sve ispočetka dotakni ih stara
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ (1977, Zadar; Banja Luka), iz zbirke pjesama “RAZMNOŽAVANJE DOMAĆIH ŽIVOTINJA”, Buybook, 2018.
na slici: autorica čita pjesmu “Mjesta na kojima počinje sve iz početka” na drugoj večeri festivala; youtube screenshot
Stalno žurim zato što mi nedostaješ, i želim da uronim glavu među tvoje noge dok me ti pitaš jesam li ikad ovako zadovoljila ženu, muškarca, životinju, biljku, ne znam ni šta ili koga. Smijem se. Strast je bezumna, teška i vesela. Bilo je, zapravo, umirujuće sve te godine spavati uz svoje zamrznuto tijelo. Nije bilo nesanica. Bilo je mirno. To mi je davalo čudnu sigurnost. Kao kada pospremiš veš u ormaru i pomisliš: sada je sve uredno složeno i sada je dobro jer znam gdje se šta nalazi. Znala sam gdje se šta nalazi u meni i oko mene. Ali sada, sada ti se rastvaraš preda mnom i moje tijelo drhti. I nesigurna sam. Nervozno brišem slike u glavi. Nasuprot mene sjedi neko ko nije sasvim ni dijete ni žena, neko mlad, zaogrnut kožom, čaršafom i osmijehom. Neko ko očima pita o sebi. Neko kom ne znaš dati odgovore koji su mu potrebni. Ništa ne znaš osim da se rasipaš na čestice čežnje za izgubljenim rajem u koji nema povratka. Ima samo žeđ koju se ne da ugasiti. Ima glad prstiju koja se ne da zasititi. I taj pljusak osjećanja kao kada pukne cijev. Voda prska svud. Dok se snađeš, već je sve mokro. Ti govoriš o tom kako sve nastaje u praznini. I dok nam se dotiču prsti, mislim kako se prvo pojavljuju oni, pa toplina, tek potom lice. „O čemu to govoriš?“ pita glas koji se javlja posljednji i hoće da imenuje, odredi i razgraniči. Pred njim sve drugo nestaje. Kada se pojavi glas, praznina dobija ime, bore na licu, svjesnost, ona prestaje biti puko bivanje. Ona objašnjava samu sebe. I izmišlja sve druge. Valjda zato kaže nemoj imati drugih bogova osim mene. U svakom biću kljuca po jedan pretendent na apsolutnu istinu. Bogovi zatočeni u vlastitim grudima zbunjuju smrtnike. To im je posao. Ti treba da imaš svoj glas. I da mojim rečenicama postavljaš zasjede. Znam da hoćeš. Prvo ćeš izbaciti bogove. „Živi i zaboravi na bogove! Današnji bogovi premeću stvari po marketu i traže nešto jeftino. Previše psihotično je oslanjati se na njih. Dok svijet krizira. Samo veća glad odvaja bogate od siromašnih. Oni žele više. Kao nas dvije. Više ljubavi. Više novca. Isti je princip proklete nezajažljivosti. Treba zaboraviti na bogove.“ Ne slušam te. Puštam da mi vrijeme zuji u ušima. Veliki prasak. Šum vode u radijatoru. Šum na ekranu. Šum vjetra koji donosi i odnosi tuđe glasove. Na rijeci nije bilo ni trunke magle. Iako magle ima često. U šta da se umotam kad je nema. I jutro je providno sasvim. „Sve se vidi“, govorila si ti dok smo se ljubile iza stakla auta. „Stid me je. Ti ne znaš kako često mislim o nama kao grešci.“ Niz staklo klizi para od ljudskog daha. Jutra su svježa. Ti ćeš sad ići, a ja ću nastaviti da se stidim. „Šta ako neko sazna za nas? Mogli su nas vidjeti.“ U glavi pravim spisak svih onih koji su nas mogli vidjeti; ljudi što idu na posao. Mladići što idu sa pijanki. Svijet što dokono baulja ili ide po hljeb, mlijeko ili novine. „Šta ako moja majka sazna? Samo joj još to treba.“ Još to. Meni zapara uši uvijek neka sporedna riječ. Mislim da istine spavaju u sporednim riječima. One glavne se previše upinju da ih izreknu. Još to je sigurno neko božanstvo za onu čudesnu i odlučujuću kapljicu prekomjernog. Da li me je Još to dovelo ujutro do rijeke. Samo jedna šetnja bosim nogama po obali. Ne treba previše misliti o povezanosti priče. Ona će doći sama od sebe. Kao ti na moja vrata. Uvijek neko ti kojem pišemo, govorimo, kojem se kazujemo i povjeravamo jer našu dušu zaposjeda preteško Još to božanstvo čiji teret moramo pozajmiti riječima i licima. Početak je dok te iščekujem i tvoja majka mirno spava jer je još nije napalo Još to. Mirno spava u svom lijepom neznanju. Sve majke imaju istog kućnog ljubimca kad su u pitanju njihova djeca, zove se Neznanje. Kraj je trenutak kad se topli vazduh pretvara u kapljice na prozoru. Kapljice na prozoru se pretvaraju u uspomene. Tvoji prsti se pretvaraju u uspomene. Besmisleni razgovori takođe, i oni se pretvaraju u uspomene. I trenutak kada ti ulaziš na vrata i pogledaš me u oči, i on se pretvara u uspomene. I mi. I mi smo uspomene. Od one vrste kao kad ljudi opisuju kako su preživjeli neku opaku bolest. I što je bolest teža njima je draža jer je veća i snaga njihove pobjede. Tijelo je savladalo tu neman. S tom razlikom što su neman bila naša osjećanja.
Dani sa sebe skidaju povodce sada smo razuzdani psi kažu dani sada nismo kućni čuvari nego lutalice koje mogu dugo noću ići za tobom i donijeti ti sreću ako vjeruješ da psi lutalice slijede dobre ljude i donose im sreću ili te možemo ujesti za nogu iza prvog ćoška ako vjeruješ da smo zli i da čekamo tvoju prvu neopreznost
Dani sa sebe skidaju uzde kažu sada smo divlji konji u galopu možeš na našim leđima svugdje stići ako vjeruješ u našu brzinu i ne misliš puno o smislu ove jurnjave sad te možemo pregaziti u galopu ako zastaneš uplašen ljepotom podivljalih konja ili te zanese fijuk vjetra u grivi
Dani sa sebe skidaju okove kažu sada smo robijaši koji su odslužili svoje sada dolazi sloboda i naša strast za njom je veća od našeg razuma i zidovi zatvora su smiješne trice konjokradice su nam drugari raspustan svijet pije sa nama ulice su nas pune mi pjevamo o zanosnim stvarima još otkad postoji svijet ako nisi siguran u našu pjesmu zatvori se u kuću dok prolazimo gradom zaključaj vrata možemo te opustošiti pokrasti i ostaviti
Dani sa sebe skidaju kožu kažu ispod je sve meko možeš zagristi u nas kao u meso možeš gledati drhtanje živaca i najnježniji krvotok u kojem počinje vrijeme možeš se obući u nas u našu pokožicu u koju pakujemo ljudima trajanje u naše tajne o bivanju o oduzimanju i sabiranju u kojem mi računajući s prolaznim pravimo neprolazno možeš zidati vrijeme rušiti staro praviti novo možeš se igrati s nama pomjerajući redoslijed prošlog i budućeg sada smo rasuti špil karata u rukama kartaroša ako umiješ igrati karte i ako tvoji ulozi u kockarnici nekim čudom bivaju dobitni sada smo loši za gubitnike sada smo propast i tma za one kojima zadrhti ruka dok se klade na nas
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ (1977, Zadar; Banja Luka), iz zbirke pjesama “Razmnožavanje domaćih životinja”, Buybook, 2018.
Ne idi u mračne šume u njima cvrčci ćute jer topline ima samo po obodima po rubovima usana na vršcima prstiju tu gdje se dotiču kraj i beskraj a oba su neprijatelji čovjeku Ne idi u mračne šume misleći da znaš gdje je osunčan proplanak gdje lane u meni pase travu i čeka te jer da bi stigao do proplanka moraš proći dvije vučije vojske a ja se još sjećam njihovih ratova i krvavih zuba i lešina koje zaudaraju na poraz i ne znam da li su lane i proplanak najnestvarniji privid ili stvarno postoje i taj mir koji ponekad navire iznutra da li označava smrt ratnika ili savršeno uigranu tačku na trapezu sa kojeg uvijek možeš pasti ali nikad poletjeti Ne idi u mračne šume strah sa kojim dolaziš u posjetu nije srazmjeran strahu sa kojim te očekujem to je moja teritorija moj zabran neću biti nježna neću utabati staze neću šumiti umirujućom muzikom vjetar u meni šiba žestoko neću te štedjeti prije nego potok otkriću ti žeđ prije nego plod otkriću ti glad Paganke majke raspremaju svoje loge unutra sa dugim raščupanim kosama sa grudima koje se pred očima pune kao mjesec i zastiru pogled bjelinom sa kletvama i zakletvama sa čežnjama i snovima koji premrežuju um brže nego raslinje zemlju Ne idi u moje mračne šume tu sam ja gospodarica tvoja majka tvoja krvava posteljica tvoja sestrica tvoja mračna gudura tvoja zemlja kojoj čelom prisežeš vječnu ljubav a potiljkom vječni san Ne idi u mračne šume zaobilazi zovi se opreznim čovjekom nadleći zovi se avanturistom istražuj rubove reci naučnik sam Oni koji krenu nemaju imena ali ih zovu budalama Ako ipak kreneš svoje oči ostavi na sigurnom Svoje uši ostavi na sigurnom svoje srce ponesi sa sobom ako se misliš vratiti sa pogledom onog koji zna
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ (1977, Zadar; Banja Luka), iz zbirke pjesama “Razmnožavanje domaćih životinja”, Buybook, 2018.
čovjek-časopis 