JELICA
Mislav je bio zaljubljen u gospođu Jelicu već pune dvije godine. Ona je bila udana žena i majka dvoje djece. Njezin suprug bio je tradicionalan muškarac koji je svakodnevno kupovao dnevne novine s kojima se neprekidno prekrivao, fizički pa emotivno. Mislava nije zanimao Jeličin suprug, jer nije preferirao poliamorne veze, niti su ga zanimala njezina djeca, kći Sanja i sin Duje. Zanimala ga je samo tajnovita Jelica. Njezine upale zelene oči i ružičasti jezik na kojem su se nataložili slojevi crne kave. Potajno je, tijekom jutarnje smjene, uživao u njezinom teškom zadahu kada bi ona zaboravila oprati zube. Maštao je o tome da joj studiozno podere hulahopke i oslobodi njezina bucmasta bedra. Kod kuće je kupio nekoliko sličnih pari hulahopkica pa se s njima igrao kao mačka sa klupkom vune.
Mislav i Jelica zajedno su radili u administrativnom uredu na devetom katu nebodera boje čokolade, koji se smjestio u širem centru grada. Mislav je bio duboko zahvalan sudbini što ih je spojila jer nije znao što bi on bez nje.
S druge strane gospođa Jelica uopće nije primjećivala Mislavove muke. Prepustila se koži sredovječne žene koja se opuštala pred starim televizorom. Uživala je u svemu što je bilo normalno i obožavala je to naglašavati. „Pa normalno“, rekla bi kolegici, susjedi, djeci, mužu pa čak i televizoru.
Jednog dana, oko sedam popodne, Jelica je pred svojim normalnim televizorom iznenadno umrla. Da li se kroz njena umiruća usta uspjelo otkotrljati lakonsko, sudbinsko „pa normalno“, ili jedva razumljivo „normalno“, nije bilo važno. Oko nje nije bilo nikoga. Zabavna televizijska emisija samo se nastavila emitirati, ni minuta šutnje, ni jedan uzdah, baš ništa. Njezina kći Sanja u to je vrijeme bila u kozmetičkom salonu na šivanju ukrasnih noktiju, a sin Duje na rekreativnom nogometu. Muž je još uvijek bio na poslu. S obzirom kako njezinoj smrti nitko nije bio svjedok i kako se njezine posljednje riječi Smrti samoj nisu dopale ona se neočekivano povukla.
To je rijetkost, ali se povremeno događa.
Dakako, nešto od smrti je i ostalo.
Stoga se Jelica, kada je njezina kći Sanja zazvonila na vrata, samo trznula i otvorila oči.
Bez puno razmišljanja digla se i krenula prema vratima, krenula prema svojoj kćeri, kao novorođeni zombi.
Kći Sanja bila je potpuno zaokupljena mobitelom i nije primijetila ništa neobično. Nije čula ni kada je njezina, recimo, mrtva majka Jelica blago zarežala dok je prolazila pored nje. U nekoliko koraka odšetala je do svoje sobe i nemarno zalupila vratima.
Poremećena Jelica samo je stajala na mjestu i blago se treskala čitavom tjelesnom dužinom. U njezinim udovima drmao se probuđeni apetit i pomahnitali libido. Niz usta joj se slijevala slina, a iz vagine joj je tekla tečnost. U dubini sebe, gdje je još uspjela zadržati pristup ljudskosti iz prošlog života, Jelica se čudila kako je mokro biti zombi. Sva ta pohlepna tečnost namakala joj je odjeću i mijenjala miris njezina tijela. Protrljala je jezikom zube a oni su nezainteresirano popadali vani, nekoliko zubi čak je progutala. Izgledalo je kao da se guši, ali to za mrtvaca ionako nije bio važan proces.
Zbunjena i željna vratila se pred televizor i ostala tako sjediti satima. Oko šest sati ujutro podigla se s kauča i vrlo nezgrapnim koracima odšetala do bračne sobe. Njezin živi suprug spavao je u krevetu. Pogledala ga je kroz ostatak svoje istrošene ovozemnosti. Djelovao je kao prekuhani rezanac, nepečeni kotlet, mokri kruh, a takav ni novom zombiju nije mogao biti ukusan.
Nije shvaćala zašto, ali iako je bila živo-mrtva i dalje je osjećala kako mora na vrijeme stići na posao. Nezgrapnim pokretima navlačila je hulahopke koje su, jedna za drugom, pucale od njezinog pritiska. Na kraju je noge uspjela prekriti sa pet pari hulahopki od kojih je svaki par imao po nekoliko velikih rupa. Obukla je radnu odjeću do kraja i izašla na cestu.
Paradoksalno, drugi ljudi, koji su žurno hitali svojim životima, nisu je primjećivali. Kao da su svi na neki svoj način, dolje u vrevi, bili hodajući zombiji. Kao da je Smrt sve zaboravila i preselila se kod Zaborava (to bi bila zaista zanimljiva ljubavna priča).
Mislav je bio pored automata za kavu kada je Jelica sjela u svoju škripavu uredsku stolicu. Većina njihovih kolega u to je vrijeme bila na jutarnjem sastanku sa šefovima. Šefovskim šefovima. Osjetio je kako je Jelica drugačija i prije nego ju je pogledao. Pod tenzijom njezine promjene vruća zaslađena kava iskliznula mu je pod prstima i prolila se posvuda. Bio je dovoljan samo tihi Mislavov poziv „Jelice“ i ona je već bila pored njega. Prvi put od kada je postala zombi netko joj se obratio. Šokiran njezinim izgledom kičmom mu je prostrujala munja, a u ušima mu je zagalamio grom. Brzo ju je odvukao u uredski toalet i zaključao vrata. Dirnuta pažnjom Jelica se Mislavu ozareno osmjehnula bez ijednog zuba u glavi. U njegovoj je pak glavi krv proključala i počela mu hitati krvnim žilama kao da juri u najbržem vlaku smrti. Ona je bila nemilo gladna i njegovi udovi činili su joj se puteno slani i hrskavi. Nespretno je zborila i počela ga glasno lizati. Mislav je proživljavao zanose iz noćne more, ali usprkos nejasnom užasu nije se mogao othrvati mnogim glasnim vrhuncima.
Za vrijeme njihovih bliskosti, ostali uredski zaposlenici sjedili su na svojim radnim mjestima u dubokoj i pažljivoj tišini. Prazno su piljili ispred sebe i gutali slinu kada bi im se popela preko grla. Čekali su da ljubavnici otvore vrata zahoda pa da mogu kriomice pogledati u njihova besramna tijela.
Nakon nekih pola sata Mislav je počeo osjećati veliku slabost u koljenima pa je uz duboki uzdah otključao te otvorio vrata toaleta. Pijano se gegajući pokupio je stvari iz ureda i otišao bez pozdrava. Ona je otišla poslije njega. Nju se nisu usudili ni pogledati.
Nikad se više nisu pojavili na radnom mjestu, niti je itko znao što se poslije dogodilo s njima.
Nakon nekoliko dana izbivanja Jeličin suprug nazvao je ured da pita je li ju itko vidio. Rekli su mu kako im se čini da već par dana nije došla na radno mjesto i to mu je bilo sasvim dovoljno. Nije se više raspitivao za nju i nije ju tražio. Mislio je ponekad na nju, tu i tamo pala bi mu na pamet, ali nije mu se dalo razvijati tu ideju. Takav je život, čudan, rekao bi sam sebi i nastavio dalje. Sanja i Duje dobro su se nosili s nestankom majke i zbog toga uživali u dodatnim bodovima za hranu u kvartovskoj menzi.
Ovu prvu zombijevsku varijantu zamislio je otkačeni Mislav kada su mu navečer, poslije omiljenog televizijskog kviza, iz ureda javili da je gospođa Jelica umrla. Prvotni razlog njihovog poziva, bio je naravno, poslovne prirode, netko je morao preuzeti njezina (zombi-uredska) zaduženja. Mislav se nije mogao pomiriti s tim da je umrla, a da ju on nije makar jednom uštipnuo za obraz.
Nekoliko sati prije nego su mu javili Jelica je još uvijek bila na kauču u mentalnom limbu, a pored nje je čamila Smrt. Jer, Smrt je toliko duboka da čami i dok brzo prelijeće.
U tom jednom trenu kada se Smrt durila na beskrajno dosadne okolnosti u kojima se našla, Jelica je donijela odluku kako će sutra sve biti drugačije. Odjednom se sjetila uredskog Mislava i brzinom svjetlosti shvatila njegovu čežnju. Ustala je s kauča i odvezla se na posao.
Stigla je na posao dotjerana i sređena poput žena sa naslovnica makeover časopisa. Hodala je kao paun i gledala uokolo kao gladna lavica. Bez ustezanja, došla je do Mislava, uzela ga je za ruku i povela ravno u toalet. Zaključala je vrata okretnim pokretom samo jednog prsta i upalila svjetlo. Da, svjetlo. Onda je svom energijom, za koju nije ni znala da postoji, u njenoj dubini, navalila na Mislava. Libido je vrcao s njezinog naboranog, ali gipkog tijela. Mislav ju je pratio poput poslušnog psića, poput gladnog orla i poput naivnog zeca koji hita ravno u rupu. Nije je bilo briga što im kolege uzbuđeno lupaju po vratima. Atmosfera je bila naelektrizirana i svima im nakostriješila dlačice na koži.
Kad je sve bilo gotovo a nije bilo tako brzo, izašli su iz toaleta pred prijekorne poglede. Jelici nije bilo stalo. Vrtjela je glavom amo tamo i pućila usne. Mahnula je svima i samoj sebi u bradu nježno rekla „sutra će biti još bolje“.
Ovu drugu emancipacijsku varijantu u onom jednom jedinom trenu zamislila je gospođa Jelica kada je Smrt na tren postala egocentrična pa izgubila koncentraciju i volju za svoj posao.
E taj tren Jelica, carpe momentum. Ali, za carpe diem nema vremena.
Nažalost, konačna i nepobitna je posljednja, smrtonosna varijanta.
Jer, Smrt je dakako trajna. Pogledala je svojim beskrajnim crnim očima Jeličin trailer o boljem sutra i nije mogla doći sebi kako se samo ta usudila. Već drugi tren završila je ispravno svoj rutinski posao.
Kći Sanja zvonila je na vrata i nitko joj nije otvarao. Zvala je oca i brata na mobitel, ali ni oni joj se nisu javljali. Nakon pola sata zvala je policiju i plačnim glasom im ispričala kako je „bila na noktima“ i kako je sada došla kući i kako mora učiti za test iz matematike i kako će joj se ubrzo isprazniti mobitel, a nitko ne otvara vrata. Policija je došla vrlo brzo i nakon dodatne provjere okolnosti odlučila provaliti u stan.
Jelica je bila u sjedećem položaju pred glasnim televizorom, oslonjena na lijevu stranu kauča. Sanja je prvo brzinski otišla do sobe i stavila mobitel na punjač. Potom se vratila u dnevni boravak, pa zatečena prizorom policiji rekla „pa nije ni čudo da me nije čula, kada ovaj glupi televizor tako krešti“. Uzela je daljinski upravljač i ugasila televizor, sjela pored majke i počela plakati. Crni ekran bio je kao crni pogled velike Smrti. Treptaj u ništa.
Jelica je eto, ipak i unatoč svemu, imala treptaj sreće.
Eh, kada bi Smrt češće treptala (ili, Bože sačuvaj, oslijepila)…
___________________________________________________
TAMARA BILANKOV (Split, 1988.) nakon završetka srednje škole profesionalno se bavi novinarstvom, a od 2009. do 2010. radi kao glavna urednica programa Splitske televizije. Magistrirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na poslijediplomskom studiju, u okviru Sveučilišta Radboud, educira se kao RITHA praktičar (stručnjak za edukaciju darovitih). Od 2015. radi kao edukatorica na raznim filmskim i umjetničkim radionicama u okviru udruge Blank. Od 2016. radi kao profesorica filma, videa, animacije i vizualne komunikacije u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Izlaže na mnogim skupnim izložbama te sudjeluje na stručnim radionicama i seminarima. Finalistica je književne nagrade Prozak (2020. i 2021.) i nagrade Na vrh jezika za 2020. godinu. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Muzeja anđela 2021. godine. Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2022. godine, u sklopu čega izlazi njezina zbirka kratkih priča, “Iz kuće po kojoj pada kiša“. Članica je Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika.
(MKL)
čovjek-časopis 