Tag: Svetlana Kamdžijaš

Nakon toliko godina vozio je prema svome rodnom Kruševu, sam. Pokraj njega su odmicali uređeni njemački krajolici, bijelila se čista sela s krovovima nalik na udobne kape, čije su prozore i balkone krasili grozdovi pelargonija. Kao da su htjeli pokazati: „ evo, ovako se živi, evo, ovo je dobra volja za rutinu svagdašnjice “. Geometrijska polja, žuta, smeđa i zelena, sa sijenom skupljenim u kocke, nizala su se kao ogromne šahovske ploče. Plavetnilo horizonta, ta plutajuća lakoća, bila je u suprotnosti s njegovim pretovarenim automobilom u kojem je vukao ostatke svog obiteljskog života. Tri stara bicikla, dobro pričvršćena za krov. Kompjutor za sestre, prekrivači i deke za mamu, rastavljeni kuhinjski ormarići namijenjeni staroj kući u Kruševu, hrpa knjiga na njemačkom (tko zna zbog čega), police za obuću, pa čak i dva gumena crijeva za zalijevanje kojima je Helen pravila vodene lukove i male duge u vrtu. Jazz koji je ispunjavao automobil i tekao njime kao životan sok, njegovim rukama pijaniste, olakšavao je suočavanje. Njegov mu se dosadašnji život učini kao da je skupljen u toj dionici puta. Dva različna doma bile su njegove krajnje točke. Iz velike kuće na njemačko-nizozemskoj granici u kojoj im se raspao dom, do stare rodne kuće u Kruševu na kojoj je prokišnjavao krov, iako je bila na listi Zavoda za zaštitu kulturnih spomenika. Sada je putovao unatrag. Od onog novog ja, samostalnoga čovjeka, ravnatelja glazbene škole, prema djetetu ja, rođenom u Kruševu i odraslim u Skopju.

***

Stoji na pragu maloga stana u naselju „Karpoš 4“ kao na rubu svijeta. Unutar podstave sakoa ima nekoliko tisuća njemačkih maraka, nekoliko stotina u cipelama i nekoliko u unutrašnjem džepu. Godina je 1991. Raspad je Jugoslavije, države bratstva i jedinstva, u tijeku. Majka ga grli i kaže: „Sine, kada je odlazio tvoj brat, nismo mu imali dati ništa, a evo tebe ispraćamo kao gospodina.“ Putuje za Berlin.

***

Što je to što mu ne da prestati misliti na Helen? Kao da ga mnoštvo tankih konaca, poput onih ribarskih, sve vrijeme vuče prema natrag. Ako pomisli bolje, gdje nastaju ti konci? U njegovoj glavi? Negdje na tjemenu ili pak u gornjem dijelu trbuha? Helenin glas se iskri u svjetlu iza hodnika s mnogo pari cipela, njezinih i njihove djece. Zvoni kućom, dodaje zraku značenje. Helen je u mirisu opranog rublja, u urednosti polica u dnevnom boravku, u gredicama vrta kuće u kojoj on više ne stanuje. Helen pjeva na protestantskim okupljanjima.

***

Tako su se i upoznali, u evanđeoskoj crkvi u Berlinu. Lakoćom leptira govorila je važne i teške riječi: „Eh, ja se neću nikada udavati. Možda odem u redovnice.“ Smiješila se, a oči su joj sijale. U trenu osjeti da u njemu raste neka obala, obala zа žuborljivu Helen. Isplovljavali su šareni brodovi, neki se vraćali natovareni, a neki nestajali. Bilo je zanimljivo. Život se odvijao ovdje, na njegovoj obali s Heleninim šarenim brodovima. Bila je od njega starija pet godina, a kao da je deset bila mlađa.

***

Do samog kraja nije vjerovao da će se rastati. Više je vjerovao da će takvu završnicu imati njegov brat, svijetlih susretljivih očiju. Njegova Berta je bila jako tvrdoglava i velika ljutka. Jednom prilikom nakon što su si prkosili preko telefona, njegov mu je brat, inače kompjuteraš, rekao: “ Misliš da mi ne ide da se rastanem? Veliki rep tatinih razvoda me tjera. Osjećam da me silno vuče.“

***

Kada su prošle godine došli u Skoplje, ona je bila osobito razdragana. „Kako se na nizozemski kaže „volim te“? Baš bih voljela naučiti nizozemski!“ Njegova majka je odmah osjetila da je u nekoga zaljubljena, možda u nekog Nizozemca? Ispalo je da joj se ljubljeni čitav život brinuo za svoga oca, zatvorenoga u neprobojnu kapsulu tišine, potpuno gluhog. Nikada se nije oženio. Te godine je Helen počela raditi na nizozemskoj granici, iako, razumije se, Europa više nema granica. Ondje ga je upoznala. Lako, kao što je bilo i sve ostalo, zamislila je da će sa njihovo troje djece, umjesto s njim, sada moći živjeti s čovjekom koji se sav život brinuo za gluhoga oca. Lako se uselila, no brzo i s mučninom se odselila.

***

Dok je ručao s majkom na starom kruševskom čardaku, gutao je čomlek kao ljubav koja mu nedostaje. Zalogajima je zatvarao živu rupu. Bilo je vruće. Osa je meko sletjela na mirisnu dinju. Učini mu se laganom i savršenom sa svojim prozirnim krilima i simetričnim žuto-crnim šarama. Podigao je pogled prema sjajno bijelim oblacima što su svečano plovili. U njemu je nešto poskočilo. Otrgnuo se od klupka tankih konaca i vinuo prema velikoj slici. Iza uma, ali silno, osjetio je tajanstveni kozmički poredak koji sve proniče. U tom veličanstvenom pletivu, najmanji atom iz osina krila i nepojmljiva svjetlost sunca imali su svoje točno mjesto. Melodija dana slična žuborljivoj Helen učinila je da doživi sebe kao nepravilnu sinkopu, malo pretešku za dobar jazz. Iza melodije, osim samog sebe na jednome kraju, mogao je osjetiti ono neuništivo, vedro i igrivo. Počelo mu se razjašnjavati da ništa, ništa nije važnije od tog vedrog, sveobuhvatnog nečeg što pleše ovim svijetom. Pogledao je majku koja je još uvijek lijepim rukama lomila komadić kruha. „Znam zašto me je Helen ostavila“, sročio je misao na svoj način, a i da bi ga majka mogla razumjeti. „Postavio sam je na mjesto Boga“.

***

Jučer su došli bratići. Sestrična Irena sa svojim neobičnim suprugom, proučavateljem starih spisa i Kurdom koji je poznavao dvanaesta jezika, uvijek na rubu rastave ili u procesu rastave koja se nikada neće dogoditi. Došao je i „Grašak šećerac“ kako je prema jednoj priči Bernharda Schlinka Helen nazivala bratića arhitekta, istančanog ukusa, sa svojom mladom suprugom, drugom po redu zbog koje se jedva ispetljao iz otvorenih ljubavnih veza koje su mu više predstavljale neki napeti bijeg, odvlačenje i zagarantirani nemir u dosadi svakodnevnog kruga. Znao je sve o dobrim filmovima Tarkovskog i Wendersa, o novim tendencijama u postmodernoj i s odobravanjem se smiješio na spomen onog „Grašak šećerac.“

Pijanist je gledao ove poznate parove koji su naglašavali svijest o tome da je samac. Palo mu je na pamet da prostor pored njega ne mora njega biti prazan. Mora postojati neki način da to mjesto bude prepuno. Čime bi ga prepunio? Kako bi saznao odgovor, znao je da treba napraviti salto u mislima, u tokovima svojih misli koji su se sada kretali prema van, s očekivanjem. Da. Trebalo je napraviti salto. Promjenu uobičajene točke. Činilo se laganim i malo je falilo.

Iza žamora gostiju čula se jednolična melodija jednog cvrčka koji se vjerojatno javljao iza grede na čardaku. Pomislio je da takva jednolična pjesma također može biti obala, obala njegove prepunosti. U tom trenu, majka se našalila s gostima: “Vi se nikada nećete rastati, zar ne?“ Pogleda u njega, a on posve nesvjesno dotaknu burmu i reče: „Ja imam ženu, no ona me ne voli.“

Vjerojatno će trebati malo napora, no salto je tu, na dohvat ruke.

Skok u novu melodiju!

 

_______________________________________________________________________________

 

 

SVETLANA KAMDŽIJAŠ predaje filozofiju na Sveučilištu Sv. Kiril i Metodij u Skopju. Do sad je objavila četiri knjiga iz područja filozofije, dvije pjesničke zbirke i zbirku priča, „Priče na tihoj vatri“, iz koje je ovaj odlomak.