Tag: stranci u noći

stranci u noći: DAINA OPOLSKAITĖ – “Čudesan čovjek”, kratka priča

proza

– s litavskog prevela JULIJA GULBINOVIČ, iz zbirke kratkih proza “Piramide dana”, Sandorf, Zagreb, 2020. –

Sve je već sada vrlo jednostavno i jasno. Ne može biti drugačije. Udat ću se za Gvidasa čim dođe vrijeme i čim to bude moguće, jer ipak na kraju svima dođe to vrijeme. Taj dan ću nositi dugu bijelu haljinu, a male sklizave gumbe na leđima zakopčat će mi moja rođakinja Silvija, žurno stigavši iz Londona, kojoj će od uzbuđenja drhtati ruke, a ja ću osjetiti mokre i hladne dodire njezinih tankih prstiju po mojim leđima. Njezin topao dah koji odiše na svježu nježnu vlagu iznenada će pokriti moju kožu, šireći bolnu uočljivu privremenost. Kroz prozor će neočekivano udarati prijepodnevno sunce, i njegov oštar, zasljepljujući pogled iznenada će me probosti jantarnim očima plišanog tigra što leškari na kauču. Istim će me očima pogledati i Pepeljuga s prašnjavog poklopca CD-a koji će već odavno ležati ispod ormara, a stolni sat s veselim miševima na ispucanom brojčaniku, koji se nalazi u mojoj sobi, na kraju će jednostavno izazvati da ga se baci iz ove kuće. Cijeli taj dan u rukama ću držati buket bijelih orhideja i perunika, sve dok njihov oštar miris, pomiješavši se sa snažnim mirisom Gvidasovog znoja, u maloj drvenoj crkvi ne omami sanjarijom koja se polako širi. Kao što sam rekla, sve je zaista vrlo jednostavno.
Otac je već odavno odlučio da treba početi od drveća. Najprije će sasjeći dvije stare kruške i pretvoriti ih u drva za ogrjev, jer su već prestare i od njih nema više nikakve koristi. Sada kad gledam, dvorište očito oplakuje svoju zaštitnu barijeru, gore zijeva zastrašujuće svevideće oko neba, više nema visokog bujajućeg svoda ispod kojeg se mirno odvijala svakodnevica.
Trule i strašno hrapave stare kruške, izdahnuvši svoj posljednji izdah, već se odmaraju na rubu dvorišta, dok otac i Gvidas puše naslonjeni na ogradu, a plavičasti, razvedeni oblačci dima svaki put im gusto omotavaju oči i kosu. Kroz popucale male saće kuhinjskih zavjesa vidim – evo Gvidasa kako čvrsto sklapa usne, drži ih tako neko vrijeme, a zatim u stranu ispuše gustu opojnu struju koja odmah tu, kod njegovih nogu, zaroni u guste vlati trave i tamo se nevidljivo sklupča. Ni on ni moj otac ne vide me, a ja promatram njihove potamnjele vratove i ruke u kojima tinjaju cigarete, pokrete glava i kimanje jednog drugome, pljuvanje ravno sebi pod noge i nesvjesno uspoređujem oštre čekinje mojeg oca s Gvidasovim nježnim paperjem ispod nosa, očeve duboko usađene oči – s Gvidasovim sivkasto-zelenim, kosim, i očev smijeh – promukao, koji izbija duboko iz prsa – s Gvidasovim zvučnim grohotom koji podsjeća na radosno klepetanje.
Bacivši cigaretu uz ogradu, Gvidas se ispruži, rastegne se duboko udahnuvši i uroni prste u svoju neurednu konistru. Sijevnu njegovi pazusi – dvije primjetno potamnjele mrlje – i meni se učini da negdje posve blizu osjetim miris što se širi od njih, kao i svaki put kad me Gvidas vozi biciklom ili kad me stavi na svoja ramena i nosi preko nabujalog kanala na putu do škole gacajući u ogromnim teškim gumenim čizmama. Stravičan bezdan blata i vode svaki put pohlepno usiše njegov korak, ja rukama obgrlim Gvidasov vrat, on me zamoli da se držim čvrsto, a njegova kosa pokrivena prašinom oko korijena i velike, ne sasvim čiste uši, nađu se točno ispred mog nosa, i mogu sve to gledati koliko želim. Gledam i mislim da želim beskonačno gledati njegovu kosu i te uši, beskonačno osjećati taj miris koji se širi iz njegovog tijela, beskonačno slušati kako klepeće poput rode. Gvidas je zaista vrlo dobar.
– Ipak je on tuđi, bilo bi bolje bez njega – moja majka ponekad kaže ocu.
– A meni nije žao što smo ga udomili. Osim toga, taj mladić stvarno voli djecu, vidi kako se bavi s njom.
– Ali tako je neotesan, pravi brđanin.
Nije mi zapravo jasno što Gvidas ima zajedničkog s brđaninom, ali sa mnom se on uopće ne bavi, a ni ja nisam više posve dijete, doći će vrijeme i nas dvoje ćemo se definitivno vjenčati, ali znam da to trenutno roditeljima nikako ne bih uspjela objasniti. Oni uvijek misle da je sve onako kako oni misle i vide, samo je njihovo viđenje ispravno i istinito, dok su ustvari slijepi kao muhe koje bezglavo lete i svaki put pogriješe. Mama stalno uzdiše da ovdje, u ovom mjestu i ovoj kući, otkad smo se doselili, njezina francuska manikura izdrži samo dva dana, a kupci prilikom potpisivanja ugovora prvo vide tvoje ruke, to je važnije od bilo čega drugoga, a ona još malo pa će na poslu sjediti prljavih noktiju, koja rupa. Jedina je utješna misao da će oni napokon imati svoju kuću i kamin, vrativši se doma nakon ludog dana u banci, mama će najprije ložiti kamin i ispružiti noge prema blaženoj toplini koja će istjerati svaku napetost. Onda će si natočiti malo vina.
Tata joj objašnjava da će kamin moći ugraditi najranije nakon godinu dana, kad se kuća u potpunosti sagradi, bude pregrađena, kada bude napravljen krov i sve ostalo, ovo će ljeto biti pravi pakao jer će na to potrošiti cjeloživotnu ušteđevinu. Slušajući to mama zamišljeno gleda u svoju popucalu manikuru i lijepo spoji sjajne usne, obojane dubokom bojom nara. Dobro je što smo još i njega udomili, kaže otac, ipak je od neke pomoći, vidiš i sama kakvo je tu smetlište, jer dječarac još i pomaže, zapravo radi kao konj, nije da samo jede i leži. Nekom drugom do toga uopće ne bi bilo stalo, to je sigurno.
Danas moraju srediti te kruške, neće i valjda ostaviti – stare i hrapave – da leže u dvorištu preko noći, dok ih bolno probadaju milijuni elektroda mjesečine. Gvidas baci košulju, s tragovima soli, na prošlogodišnju smećkastu mrtvu travu, naginje se i ispravlja, ponovo se naginje, a nakon nekog vremena tanak potočić znoja odvijuga dubokim koritom kralježnice, dosegne pojas plave trenirke koja se nešto spustila i bestidno nestane u njoj. Kad se okrene prema meni, odjednom vidim da takvih potočića ima puno, vijugaju mu po cijeloj površini grudi, na suncu čitavo Gvidasovo čelo sjaji od vlage – visoko i strmo poput nizbrdice. Ispod neravnih obrva mene gledaju njegove dobre oči, zelenkaste s nekoliko tamnih točkica u tom zelenilu, a prašnjava ruka se ispruži i neočekivano dodaje dva jedva živa leptira žućka. Kaže mi da ih je pronašao u deblu kruške, među ulomcima kore kojih ima puno po cijelom dvorištu, i jesam li ja ikad pomislila da leptiri zimuju u kruškama? Ne znam što bih s njima, a on savjetuje da ih odnesem u sobu, stavim žlicu meda na stol, a žućke negdje blizu, na prozorsku dasku, te čekam što će se dogoditi.
– Jesi li se umorio? – prišavši pita otac i ugleda leptire. – Odakle su ti ovi?
– Ma iz onih krušaka. Samo treba pomesti ostatak i bit će gotovo.
– Za idući tjedan sam naručio prozore te će doći čovjek pogledati krov. Budeš pazio, bacio oko, ako bude trebalo?
– U redu. Hoće li to puno koštati?
– Dosta – smije se tata.
Navečer žućci već pomiču krila, trzaju svojim malim ticalima i još uvijek omamljeni puze do žlice s medom. Na kraju se smještaju u velikom cvijetu tulipana što stoji u vazi s vodom i tamo provode noć. Mama odmahuje glavom i podiže obrve: pa baš je interesantno, vidi ti to, uostalom, rekla sam ti da takvo nešto može samo on.
Ne znam što bih bez Gvidasa. On ne samo da siječe stare kruške i donosi mi leptire, nego i popravlja moju ljuljačku potrganu tijekom zime, nespretno pravi debele sendviče i, naravno, dolazi me pokupiti na povratku iz škole obuven u teške crne gumene čizme kako bi me nosio kroz poplavljeni kanal koji se pretvorio u baru. Ugledam ga kad je još jako daleko i svaki put uživam u tom prizoru osobe koja se približava. Nevjerojatno je uzbudljivo čekanje kad znaš da čovjek koji ti se približava zapravo ide prema tebi, ide po tebe, dolazi zbog tebe – to je vjerojatno isto što i polako lizati nasjeckane ohlađene kockice ananasa kad ti sok kapa kroz prste dok su tvoja usta i cijeli svijet ispunjeni nebeskom ljepljivom slatkoćom. On hoda teško podižući noge poput rode koja traži žabe, pogleda uprtog dolje u svoje tonuće korake. Crna uzbibala kaša guši se ogromnim tamnim mjehurima, pod svaku cijenu inzistira da iščupa ama baš svaki korak, čvrsto drži noge napola ih progutavši, blato grglja i mljacka ispod gumenih čizama, nerado otvarajući duboki vir i vraćajući čizmu. Dok pratim svaki njegov korak, čini mi se da osjećam miris natopljene crne zemlje, koji postaje sve intenzivniji i uvlači se u svu Gvidasovu odjeću, sve dok on stigne te se zaustavi pokraj mene duboko zadihan. Obriše nos rukavom izblijedjele fufajke i hrapavim si dlanom zagladi kosu.
– Idemo.
Te nas dvoje krenemo. Isprva još uvijek koračam sama, samo ga držim za ruku, on je jedva pridržava, ali moj dlan sam visi u njegovoj šaci, prsti se raduju poznatoj tvrdoj koži, debelim kvrgama i žuljevima, koji se poput malih okruglih kamenčića pomiču u ruci dok hodamo. Omamljena tim kamenčićima neko vrijeme ne čujem svoje korake. Samo se miris vlage pojačava, pod nogama se postepeno počne cijediti tamni sok zemlje, napravim još jedan korak i čizma mi bučno zagazi u vodu, a stopalo mi se čak savije od ledene hladnoće koja ga iznenada zalije.
– Ajoj.
Gvidas se prepadne, vrati se iz tko zna kojih misli, zgrabi me za kapuljaču i malko digne u zrak. Preplavi me topla radost kad vidim njegove obrve potamnjele od uzbuđenja – to se uvijek događa kada se uzruja ili uznemiri. Koža iznad obrva tada naglo nabubri, izbiju dvije velike mrlje ključajućeg cvenila. Blago se zacrvene i njegove jagodice, i uši, i čekinjasti potiljak, koji odaje miris umora, prašine i znoja. Držim se za ovratnik Gvidasove jakne, a on se nešto zafrkava, čini se da mu čak nije ni stalo da li ga slušam. Priča unesen u priču, gotovo se daveći od čudnog uzbuđenja. On želi studirati, puno i dugo, dobiti diplomu napisanu velikim lijepim slovima, postati zaposlenik jedne poznate tvrtke, a još bolje – vlasnik, takva su vremena sada, svi otvaraju privatne tvrtke, pokreću poduzeća, žive dobro i ispunjavajuće, da upravo ispunjavajuće, kaže Gvidas, kad više ne ostaje nikakvih rupa u postojanju ni neočekivanih virova koji te uhvate i zavrte tako brzo da se jedva uspiješ iskoprcati. Već mu je dosta tih dana koji se raspadaju poput niti, ali koji se moraju proživjeti. Privatno poduzeće, a ako ne, onda možda ode u inozemstvo, drugima tamo ide prilično dobro.
Ovratnik njegove jakne zagrijava sunce, priljubim svoj obraz njemu, a dolje uzduž zemlje ispod naših stopala krilima lamataju nestašni vivaci, njihovo je tanko perje, bez sumnje, također prožeto bogatim mirisom vlage i zemlje, baš kao i ovratnik jakne. Glasaju se slabo i uporno, njihove male živahne oči blistaju nemirnim crnilom.
Pored zida kuće zagrijanog suncem, Gvidas skida teške gumene čizme, lupa ih jednu o drugu, i veliki komadi već pomalo osušenog blata lete u svim smjerovima, puno ih je dvorište.
U kući je dosta hladno i prazno, roditelji će se vratiti tek navečer, samo majčini fikusi i sobne guarane bacaju sivkaste bezoblične sjene na široke zidove. Na stolu stoje neoprane šalice s ostacima jutarnje kave i zdjelica s kolačima. Trpam ih u džepove i uzimam knjigu.
Gvidas puši na klupi pored zida, pokraj njega stoje gumene čizme i strši bačena jakna.
– Ja neću. Čitaj sama, sama, tebi to treba za školu.
– I tebi to treba. Rekao si da ćeš studirati, morat ćeš puno čitati.
Čita od te stranice na kojoj sam otvorila knjigu. Želim slušati njegov glas, ali ne uspijevam. Po meni, Gvidas je čaroban, kao što u bajkama znaju biti čarobne stvari koje se pojavljuju u trenutku kada ih najviše trebaš i odjednom sve iz temelja promijene. Ispada da ljudi isto mogu biti čudesni, već sama njihova pristutnost obogaćuje život drugih sa stvarima koje se može dodirnuti tek dušom i omogućava im da povjeruju u čuda. On čita polako, povremeno gutajući slinu što mu se skuplja, možda kako bi pravio duže stanke između riječi, mršteći se, prilično pogrbljen nad knjigom koju drži u rukama. Glas mu je dubok, ali dolazi iznutra s nježnim zvonom koji toliko prodire kroz mene da zatreperim, ne pročita sve riječi odjednom, poneke polako i nešto tiše rastavlja na slogove, tek ih onda izgovori čvršće i opet proguta slinu od uzbuđenja. Izgleda da na neko vrijeme potpuno zaboravlja na mene, čita duboko koncentriran, čak napola zatvorenih očiju. Da sam sasvim mala djevojčica, vjerojatno bih mu se popela u krilo, ali sada me obuzima opijajuća i lagana pospanost, omata me velom ugodne sigurnosti kroz koju nejasno, kao kroz izmaglicu, vidim Gvidasovu kosu, podbradak koji se pomiče i profil nosa koji se trza.
Proljeće se već žuri, kaže otac. U naše dvorište dolaze cigle, crvene i bijele, mami obavezno trebaju one crvene jer ona želi verandu koja će izgledati nekoliko desetljeća stara, s malim svodom i neobičnom svjetiljkom od postaranog željeza odmah kraj vanjskih vrata. Vidjela je da se jedna takva prodaje u antikvarijatu, tamo će je i kupiti. Za kišnih dana, dok će u našem dvorištu mutno svijetliti svjetiljka, ona će sjediti kraj prozora, piti čaj i gledati kako velike kapljice klize njezinim zamagljenim staklenim stranama i ugodno kaplju dolje na zemlju. Treba joj ta svjetiljka, možda čak i više od kamina.
Nakon cigla dolaze različite vrste ploča, role, građevinske kante, vreće i nepoznati ljudi. Mama odlazi u banku, vraća se kući navečer, uzima lijekove protiv glavobolje i izlazi u dvorište odmahujući glavom. Otac također odlazi na posao, kad se vrati obuče najgoru odjeću koju ima, odlazi u dvorište i vraća se unutra tek kad se smrači. Tada broji novac, govori o računima, prihodima, ulaganju, ušteđevini i poziva Gvidasa. Pokaže mu kome će sutra morati platiti umjesto njega, jer će se otac kasno vratiti, a ako nešto iskrsne, neka ga nazove. Gvidas šuti, sluša i smeteno klima glavom, a zatim odlazi u svoju sobicu. Sjene koje baca lampa zapetljavaju se u njegovoj kosi, prate njegovo tjeme sve do vrata i naglo odskoče kad on potone u mrak.
Ja legnem u krevet, gledam u velike cvjetove na navučenim zavjesama i praznine što su ostale između njih i čini mi se da ne može biti ništa bolje nego živjeti u kući sa zavjesama na velike cvjetove i s Gvidasom koji spava odmah pored, u svojoj maloj sobi.
A sutrašnje jutro je surovo, vjetrovito, ni traga od jučerašnjeg proljeća što se rascvjetalo pred očima i oglašavalo se vivacima. Cvjetovi na zavjesama su tamni, gotovo crni, nešto svjetliji razmaci između njihovih gigantskih kontura jedva se naziru. Vani se diže vjetar, mrsi suhu travu koja se još nije uspjela obnoviti i vodu što se nakupila u lokvama. Ne zna se što očekivati – kišu, olujni vjetar, ili će možda crni čirevi oblaka ipak otploviti nebom, prsnut će negdje drugdje.
Gvidas kasni po mene, počinjem se brinuti, oči mi trčkaraju kao vivci kišovitom pustoši. U njoj divlja isti vjetar koji postaje sve jači, iako bi me samu mogao podignuti i otpuhnuti sa zemljem zveckaju suhe stabljike i šuška mrtva prošlogodišnja trava, jezivo škripe đermovi visokih suhoperki. Dolazi po mene u istoj zakopčanoj iznošenoj fufajki, plaho uvukavši ramena od naokolo bjesnećeg nevremena, podignuti ovratnik skriva uši koje su pocrvenile od vjetra. Požuruje me kući, kaže da se moramo brzo vratiti, i ja jedva sustižem njegove dugačke korake, na trenutak se čak zapitam jesu li ti koraci uvijek bili tako dugački kao danas. Pokušavam uloviti Gvidasovo lice, ali vjetar otpuhne podignuti ovratnik jakne točno na njegovo lice, sakrije ga od mojih očiju, oduzimajući mi dah tako da neko vrijeme uopće ne mogu odahnuti, a zatim brzo gutam taj vjetar velikim teškim gutljajima, a oči mi se napune suzama.
Ništa se ne promijeni ni kad me Gvidas podigne i nosi kroz lokve i zemlju koja se njiše. Čini mi se da je njegov zagrljaj drugačiji nego ikad prije, nemiran i nekako nesiguran, ispod džempera neobično lupa njegovo srce, prilijepivši se uz njegova prsa, osjećam njegove ritmičke eksplozije pod svojim dlanom. Čini se kao da nikada nećemo stići doma. Gvidas diše duboko, hropčući, kao da nosi težak teret koji mu je netko uvalio. Ne mogu govoriti, moram gutati vjetar, kao što ga guta i Gvidas noseći me u naručju sve do kuće. Glavom mi proleti pomisao da ću se, čim dođemo kući i on me spusti na zemlju pored zida od opeke gdje čeka uvijek ugodan zaklon, ovaj put rasplakati, stvarno ću plakati, samo ne znam zašto.
Rasplakati se ne mogu i nemam vremena jer pored zida od opeke stoje, naslonjene jedna na drugu, dvije crne putne torbe s čvrstim crnim ručkama, takve ljudi spakiraju za putovanje svijetom ili za odlazak na mjesto odakle se obično ne vrate brzo. Gvidas odmah pred mojim očima zabacuje te torbe na ramena, svojim velikim prstima čvrsto steže remene naramenica, a ja stojim, i sada se rasprskava moje srce, eksplodira tisuće puta, iznova i iznova, i to nikako ne prestaje. Ljudsko srce zaista može puknuti milijun puta.
– Nemoj nikamo ići dok se tata ili mama ne vrate, ok? Najbolje da odeš unutra i nešto čitaš, ok?
Ne gleda me, govori ne skidajući pogled s putne torbe, nešto još traži jednom rukom, čini se da provjerava je li sve na svom mjestu, nije li nešto zaboravio.
– Pa što je? Odrast ćeš ti, bit ćeš velika. Dobra i lijepa djevojka, zar ne? Pa rekao sam ti, puno toga me čeka, ne mogu ostati ovdje, zar ne? A roditelji će ti se snaći, zar ne?
On se ne zna oprostiti. Zato i odlazi ne dočekavši moje roditelje, bez ijedne riječi. Odmahne glavom, kao da to shvaća, i više me ne pogledavši brzim korakom izlazi na cestu. Podivljao vjetar koji je podmuklo vrebao iza ugla, odmah uhvati njegovu kosu i skute, remenčiće putnih torbi i ovratnik. Niti jednom se ne okrene prema meni, korača i korača, tek mi isti taj vjetar donese i bolno u lice baci taj toliko poznati miris kože i odjeće. Nestaje, jasno osjećam da ga gubim, gubim ga kao siroče u bajci što je izgubilo čarobno klupko i ručnik, osjećam se bespomoćno, sve se urušava.
Skroz do navečer sjedim na travi uza zid kuće. Opojna letargija pouzdano drži moje tijelo omotano plahtom ravnodušnosti, a morfij pomirenja teče svim mojim venama i para osjećaj boli koji još uvijek raste. Nema Gvidasa, nema ga više, više ga neće biti, čuda su vrlo krhka i privremena.
Predvečer se vraćaju roditelji. Čekam kad će me pitati gdje je Gvidas, a ja ću im morati reći da ga više nema. Kad ću morati izgovoriti te riječi i sama ih čuti. Ali ništa me ne pitaju, samo počinju po kući otvarati ladice, ormariće, pa ladice velike komode, mama iznenada počne glasno plakati, a tata izađe van i popuši četiri cigarete zaredom. Lice mu je strašno blijedo, oči čudne, kao kod čovjeka koji iznenada posljednji put vidi svoju kuću, a njegove stisnute čeljusti grčevito podrhtavaju. Unutra, mama bez prestanka očajnički lupa ladicama komode, čini se, ne može povjerovati onome što vidi, odjednom joj dođe da vrišti da je to bilo sve što je stekla u životu, a tog Judu će ona pronaći pod svaku cijenu i objesiti za onu stvar u vlastitom dvorištu.
Nedaleko, malo iza naše kuće glasno vrisne vivak. Postupno počne padati sumrak.
Dok sklupčana sjedim uz ohladnjeli zid kuće, moje se umorne oči počnu zatvarati, ali još stignem vidjeti kako se nemilosrdno, poput magle, raspršava bijela vjenčanica, padaju oporo mirisne bijele orhideje i perunike, a rođakinja Silvija zauvijek zaglavi na aerodromu u Londonu ne ušavši u avion, miševi se krenu ludirati na brojčaniku starog sata, a veliki plišani tigar odjednom me s kauča pogleda zelenim Gvidasovim očima ispunjenim pokajanjem.

***

DAINA OPOLSKAITĖ rođena je 1979. godine u Vilkaviškisu na jugozapadu Litve. Diplomirala je litavski jezik i književnost. Knjiga “Piramide dana” druga je autoričina zbirka kratkih priča, koju su čitatelji čekali čak 18 godina. U nju su ušle priče koje su ranije objavljivane u raznim književnim i kulturnim publikacijama. Prošle su test vremena i dobile visoke ocjene od strane književne kritike. 2018. godine kratka priča „Rešetke“ osvojila je „Nobelovu nagradu litvanske kratke priče“ – nagradu koja nosi ime književnika Antanasa Vaičiulaitisa, a pripovijetka „Dođi preko leda“ iste je godine nagrađena književnom nagradom Jurgis Kunčinas. 2019. godine zbirka „Piramide dana“ autorici je donijela prestižnu Nagradu Europske unije za književnost.
Odana klasičnoj poetici malog žanra, autorica u svojim kratkim pričama uspijeva suptilno nijansirati jezik, tkati gusta platna besprijekornog stila. Ogoljeni realizam čovjekovog postojanja u njezinim djelima snažno djeluje na čitateljevu maštu, a poneki elementi mistike i fantastike održavaju ravnotežu između vidljivog svijeta i magičnog realizma – nečeg što je nevidljivo, neobjašnjivo, neshvatljivo. Ove kratke priče bave se promišljanjima o tome što se s vremenom mijenja u svijetu protagonista i čemu je suđeno trajati vječno. Postavljaju se pitanja ljudskog postojanja, ljubavi, osobne slobode, Boga i sudbine, pored kojih se život suvremenog čovjeka doživljava kao najveće postignuće. Bitni detalji koji se ponavljaju u mnogim kratkim pričama stvaraju važne podtekstove.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJICI:

JULIJA GULBINOVIČ studirala je komparativnu litavsku i hrvatsku filologiju na Sveučilištu u Vilniusu te, u sklopu studentskih razmjena, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevela je “Posmrtnu trilogiju” Mate Matišića i “Seobe” srpskog klasika Miloša Crnjanskog na litavski. Ovo je njezin prvi prozni prijevod na hrvatski.

stranci u noći: ANTONIO PORCHIA – Poetski aforizmi iz knjige “Glasovi”

poezija

– izabrala i prevela sa španjolskog JELENA VUKANOVIĆ –

Moja beda nije potpuna: falim ja.

Čovek, kada se ne žali, skoro da i ne postoji.

Bol nas ne prati: korača ispred.

Kada je sve završeno, jutra su tužna.

Vidiš me kada me dodiruješ: kada ne bi trebalo da me vidiš.

Dete pokazuje svoju igračku, čovek je skriva.

Volim te takvu kakva jesi, ali mi nemoj reći kakva si.

Ima takvih snova koji zahtevaju odmor.

Kada se ne želi nemoguće, i ne želi se.

Čovek bi želeo biti bog, bez krsta.

Išao bih u raj, ali sa svojim paklom; sam, ne.

Svaka igračka ima pravo da se razbije.

Ljudski rod više ne zna gde ide, jer ga niko ne iščekuje: ni Bog.

Onaj koji je učinio milion stvari i onaj koji nije učinio niti jednu, imaju iste želje: da učine jednu stvar.

Kada se približim jednoj duši, nemam želju da je upoznam; kada se udaljim, da.

Kada nisam u oblacima, hodam kao izgubljen.

Ko raj napravi od svoga hleba, od gladi svoje pravi pakao.

Da, sve sam već čuo. Sada mi samo nedostaje da zaćutim.

Znati umreti košta života.

Čovek ne ide nigde. Sve dolazi čoveku, kao sutrašnjica.

Učiniše me stogodišnjakom određeni minuti koji su ostali uz mene, ne stotinu godina.

Zlo ne čine svi, ali svi su optuženi.

Ostrva, mostovi i krila: moja tri života odvojena. Moje tri smrti ujedinjene.

Samo jer znaju ime onoga što tražim, veruju da znaju šta tražim!

Kada mi ti i istina govorite, ne slušam istinu. Slušam tebe.

Daljine ne učiniše ništa. Sve je ovde.

Zašto se vraćaš životu? Razumem. Čovek se umori od svega. Takođe i od smrtovanja.

I ako bi abnormalno zaista bilo abnormalno, ne bi postojalo.

Sve je ništa, ali nakon. Nakon što je pretrpelo sve.

Želeo bi ići tamo gde nisi. A gde nisi?

Ono za šta živim nije ono za šta umirem. Bilo bi me stid da umrem za ono za šta živim.

Ne verujem ni u šta u šta ti veruješ. A verujem tebi!

Kada me ne vidiš izgubljenog, želeo bi me videti izgubljenog, da bi me spasio. Isti si kao tvoj Bog.

Život počinje da umire onda gde je najviše života.

Ono izvan mene loša je imiticija onoga u meni.

Verovao si da uništavanjem onoga što razdvaja ujedinjuješ. Uništio si ono što razdvaja. I sve si uništio. Jer nema ničega bez onoga što razdvaja.

Plaši te praznina, a otvaraš širom oči!

Senke: jedne skrivaju, druge otkrivaju.

Tvoja bol je toliko velika da ne bi trebalo da te boli.

Onaj koji govori istinu, ne govori gotovo ništa.

Ti misliš da me ubijaš. Ja mislim da se samoubijaš.

Bože moj, jedva da sam ikada verovao u tebe, ali uvek sam te voleo.

***

ANTONIO PORCHIA (1886 – 1968), argentinski pisac rođen u Italiji. Napisao je knjigu aforizama na španskom jeziku, ,,Glasovi’’ (Voces), prvi put objavljenu 1943. Prevedena je na italijanski, engleski, francuski i nemački. Uticao je na mnoge autore, poput Bretona, Borhesa, Huaroza, a neki kritičari nalaze veze između ,,Glasova’’ i japanskog haikua zbog maestralne umnosti i složene jednostavnosti.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJICI:

JELENA VUKANOVIĆ (Madeline Sandvik) rođena je 1995. godine u Peći.

Živi u Mladenovcu, piše poeziju i prozu. Prevodi sa španskog i italijanskog.

Objavila je dve zbirke pesama: ,,Logor” i ,,Čađavi vlak u smehu”.

 

stranci u noći: INGER CHRISTENSEN – Soneti

poezija
This image has an empty alt attribute; its file name is inger7.jpg

– prijevod s danskog i uvodna bilješka: MIŠO GRUNDLER –

INGER CHRISTENSEN (1935. – 2009.), danska pjesnikinja čija lingvistički sofisticirana djela ispituju isprepletenost jezika, fikcije i stvarnosti. Rođena je u gradiću Vejleu na zapadnoj obali poluotoka Jyllanda, a nakon studija na Učiteljskoj akademiji u Aarhusu posvetila se književnom stvaralaštvu.

U prvim pjesničkim zbirkama Lys (Svjetlost) i Gras (Trava) iz 1962., tj. 1963. bavi se propitivanjem odnosa jezika i prirode oslikavajući lirske karte danskog krajobraza. Svjetsko priznanje stječe dugom poemom Det (To, 1969.), koja odiše filozofskim promišljanjima, među ostalim, Kierkegaarda i Chomskog, a u kojoj prijašnje analogije jezika i fizičke stvarnosti nadograđuje primjenom alfabetskih i numeričkih struktura poput Fibonaccijeva niza kao principa kreativnog reda. Osim što se ubrajala među najsnažnije literarne glasove Skandinavije, Inger Christensen bila je erudit bez premca, a njezin univerzum znanja obuhvaćao je najrazličitija područja – od povijesti umjetnosti, kvantne mehanike, matematike, semiotike, prirodoslovlja do glazbene teorije. Iako je izbjegavala ikakvu kategorizaciju, njezina ingeniozna poetska i prozna djela nazivali su naturalističkima i eksperimentalnima, formalističkima i strukturalističkima. Sva njezina djela ipak imaju jedno rekurentno svojstvo – povezuje ih vizionarska jasnoća i duboka osjećajnost. Osim poezije, pisala je i romane, kratke priče, eseje, priče za djecu, radijske i kazališne drame te operna libreta. Za svoje stvaralaštvo nagrađena je prestižnim danskim, skandinavskim i europskim nagradama, a djela su joj prevedena na 30-ak jezika.

Inger Christensen jedna je od najsmionijih, eksperimentalnih danskih književnica dvadesetog stoljeća; ona rasteže jezik do krajnjih granica, do točke pucanja, i od poznatoga stvara nešto novo i začudno, baveći se pritom aktualnim, suvremenim temama i političkim pitanjima poput rodne određenosti, ekologije i nuklearnog rata.

***

I.

Uvis vinu se leptiri planeta;
pigment topla Zemljina tijela,
cinober, oker, fosfor, zlato cv’jeta.
Jata su počela tad poletjela.

Je li lepet krila tih razigran stog,
tek svjetlosnih čestica umišljaj?
Il’ snohvatica ljeta djetinjstva mog,
što munja ga rasprši u beskraj?

Ne, svijetli anđeo to posta mrak
ko crni Apolon od Mnemozine,
vatreni plavac, lastin rep, topolnjak.

Zamagljenom se umu snovidjelo
da to je perje maglične bjeline
u Brajčinske doline podne vrelo.

II.

U Brajčinske doline podne vrelo
gdje sjećanje kopni, a sve ostalo
kad svjetlo se je s biljkama proželo
od bezmirisja mirisom postalo;

od lista do lista noga mi gazi,
slažuć ih na djetinjstva mi koprive;
te božanske zamke neukrotive
love to što poput dana prolazi.

U kukuljici admiral prebiva;
ličinka što taži pohlepu svoju,
preobražena umom sada biva

i poput svih leptira toplih ljeta
iznosi života purpurnu boju
iz dubine spilja bezdanih sjeta.

III.

Iz dubine spilja bezdanih sjeta,
međ’ puzavcima podrumske tmine,
gdje leži okrutnost polusvijeta
što iz zakutaka uma sine,

uzdiže se Morfej, mrtvačka glava;
roj noćni ogoli, razotkriva:
lako se dođe do pada strmoglava
u sivilo; Bogu nalik biva.

Iz Vejlea kupusni bijelac taj,
duša bijela što na krilu riše
da sve što jest prolazan je doživljaj.

Zar zrakom mu se sumornim letjelo?
Da l’ to jade život mi ispiše?
Gorskog mu raslinja vonj krije čelo.

– iz sonetnog vijenca “Dolina leptira” (Sommerfugledalen), uskoro u izdanju Multimedijskog instituta iz Zagreba

This image has an empty alt attribute; its file name is sommer.jpg

***

BILJEŠKA O PREVODITELJU:

This image has an empty alt attribute; its file name is misogr.jpg

MIŠO GRUNDLER rođen 1988. g. u Slatini, magistrirao je švedski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prevođenjem se kontinuirano bavi od 2008. godine. Prevodi sa švedskog, danskog, norveškog i engleskog jezika.

Od 2011. godine radi kao prevoditelj na Hrvatskoj televiziji, za koju prevodi serije, filmove i dokumentarce. Od 2015. godine predaje književnost kao vanjski suradnik na Katedri za skandinavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Godine 2017. imenovan je stalnim sudskim tumačem za švedski i engleski jezik.

Dosad mu je objavljeno desetak književnih prijevoda, uključujući romane, zbirke poezije i publicističku literaturu (Utopija za realiste, Što je filozofija?, Soba zla, Smrt vozi Audi, Razumijemo li životinje?, Proroci fjorda Vječnost, Prava djeca (ne) odrastaju usput, Praško proljeće, Od kraja prema početku, Iracionalizam i marksizam, Filozofija usamljenosti).

Prevodio je za institucije poput Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Hrvatskog društva pisaca, a bavi se i prijevodima stručne literature. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja i Društva sudskih tumača i prevoditelja.

stranci u noći: JOANNA INGHAM – Tri pjesme

poezija

– s engleskog prevela MARIJA STOJANOVIĆ –

DŽOANA INGAM (JOANNA INGHAM) rođena je 1975. godine u Safoku. Studirala je englesku književnost na University of York, menadžment u pozorištu i umetnosti na Goldsmiths College i kreativno pisanje na Birkbeck College.
Poezija joj je objavljivana u brojnim publikacijama i nagrađivana je. Njena prva zbirka pesama Naming Bones objavljena je 2019. godine (ignitionpress),  a druga se očekuje 2022. godine (The Emma Press). Radi na rukopisu svog drugog romana, a piše i kratke priče . Članica je The Poetry Society.  Živi u Herdtfordširu s mužem i ćerkom.

***

MAJKA KAO SPISAK LOKACIJA

Staza u parku
gde sam rekla samo prestani da plačeš,
samo prestani, SAMO PRESTANI
dok sam te gurala preko brazdi od točkova.

Padina iznad katedrale
gde sam te munula
s krila tako jako da si se otkotrljala
preko trave.

Igralište gde sam potonula
i tonula sve dublje, ali
ti si me naterala da svoje telo doteglim do gore
i podignem te na ljuljašku.

Kuhinja gde sam urlala
na tebe što si mi slomila
bakinu činiju
kao da si namerno htela da me povrediš.

Spavaća soba gde sam bacila
tvoju knjigu o zid
a ti me pogledala kao
da želiš da sam neko drugi.

***

SVIJANJE GNEZDA

Gnezdo leži na putu, zaobljena šaka
od mahovine i runa, nežno, poludovršeno.
Ima i ljudske kose. Neka žena

stoji kod kapije u spavaćici,
češlja se dok deca prolaze.
Nada se da će navesti ih da progovore,

dobace joj reči ko mrvice hleba.

***

NEMA KRVI U IKEI

Onog dana kad smo otkrili da nam dolaziš, odvezli smo se u Ikeu.
Znali smo tu trasu, sumrak Haroua, ali orijentiri su se ispremeštali.

U Ikei nema krvi. Ćelije se ne dele uz čiste bele površine.
Krave ne riču na sve četiri u krevetima s maštovitim prostorom za odlaganje.

Odeljenje za povrat robe, iako neefikasno, funkcioniše.

U povratku kući, s komodom kablovima vezanom za krovni nosač, mislila sam na cestu
što se odvija u tami između nas. Ličilo je da je dug taj put.

Kasnije, prikopčanoj pred rez, rekli su mi da će osećaj biti kao da mi neko pere sudove
u stomaku. Pokušala sam da mislim na kuhinje s vratima što se bešumno zatvaraju,

na nizove nerđajućih sudopera. Ammeran, Langudden.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJICI:

MARIJA STOJANOVIĆ rođena je 1974. godine u Beogradu, gde je diplomirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti. Objavila je tri zbirke pesama (Drugi grad; Ja da nisam ja; Metafizički rajsferšlus). Piše pesme, drame, scenarije, pesme za muziku. Prevodi s engleskog i srpskog jezika, takođe drame, pesme, scenarije, pesme za muziku, a ponekad i sve drugo.

stranci u noći: LACO NOVOMESKÝ – Tri pjesme

poezija


– sa slovačkog preveo LUDWIG BAUER –

LACO (LADISLAV) NOVOMESKÝ (Budimpešta, 27.12.1904. – Bratislava, 1976.). Pjesnik, publicist, esejist; političar.
Sasvim originalna pjesnička pojava, ali poetikom bio blizak slovačkoj tradiciji (Krasko), češkom poetizmu, Apollinaireu, Majakovskom, Pasternaku; snažno utjecao na suvremenike svojom poezijom i publicistikom.
Osnovno obrazovanje stekao u Budimpešti. Preselio u Slovačku 1919, završio učiteljsku školu u Modri. Studirao na Filozofskom fakultetu u Bratislavi, radeći kao učitelj. Godine 1925. stupio u Komunističku partiju; bio urednik više komunističkih časopisa i listova, uključujući “Rudé právo” u Pragu. Nakon raspada predratne Čehoslovačke, vratio se u Slovačku 1939. Bio jedan od organizatora Slovačkog narodnog ustanka. Optužen za buržoazni nacionalizam 1950; osuđen 1954. na deset godina; pušten 1955; radi u Pragu do rehabilitacije 1963, kada se vraća u Bratislavu, u Institut slovačke književnosti Slovačke akademije znanosti. Nakon okupacije Čehoslovačke 1968. postao član predsjedništva Centralnog komiteta komunističke partije Slovačke, a uskoro i tajnikom Matice slovačke.
Poeziju objavljivao od 1922. Prva pjesnička zbirka “Nedel’a” izašla 1927; kao poetski program govori o višeznačnosti stvarnosti i poezije, sukobu sna i stvarnosti, uz snažnu socijalnu notu. Deseta zbirka “Dom, kde žijem” objavljena 1966.

PJESMA

Vrijeme leti
kao ptice nedohvatne.

1904. –
tu sam godinu zaboravio
u Caféu Union.

Tek toliko znam da je te godine
nebo dodirnula
sjajna zvijezda iz Betlehema,
samo je jedna žena
u boli dječaka rodila.

Vrijeme leti
kao ptice nedohvatne.

Valjda je 19 puta povenulo cvijeće
dok dječak nije progovorio.

Veličanstvena moć svijeta zastenjati neće
zbog dječjeg pozdrava.
Na svijetu su bili moćni i slabi,
u New Yorku stajali neboderi.

Smijao se i Pariz
opšiven ljepotom mostova i njihovom milosti,
a crnac je crnkinju ljubio
na Obali Bjelokosti
i žena je u Moskvi
o boljoj sreći snila
kako bi dobila veći komad kruha.

Ta pjesma dječaka
nije sliku svijeta promijenila.

I čini se pak
kako živjeti nije ni trebao
kad svijetu baš ništa nije dao.

Ali ipak:
neka mu se u dobro pripiše
što je volio beskrajno, i još više,
sve stvari i stvarčice svijeta.

This image has an empty alt attribute; its file name is laco3.jpg

***

Gledajući premete majmuna,
davnih se djetinjstava sjećamo:
zaboravljenih ludosti.
Otplovile su afričke lađe.

Majmunica komedijašica staroga verglaša,
ona mala Kiki,
umrla je od tuge za domovinom.

Zbogom i zbogom, djetinjstva praiskonska.

Samo što nikada nismo bez njih:
pijani premeti Villanove,
nalik na omču vješala,
na kojima je trebao visjeti njegov život,
i život Janka Král’a.

I fantazije markiza de Sadea,
koje su palile Pariz
za aplauz s galerije
u prozorima Bastille.

Ili život i smrt Vazir Muchatara,
ili tvoje strofe, dragi Nezvale,
i tisuće drugih mozaika.

Do nebesa gori spomenik dječje obijesti:
okruglih lica,
okruglih suza,
krugova i koluta na zrcalima voda,
razbijenih okruglim zveketom,
kolutova dima prve cigarete…

Kada bi Zemlja bila poduprta igračkama iz djetinjstva,
prestala bi opisivati vječite elipse
i počela bi se kotrljati u krugu po igralištima:
Ringe, ringe, raja,
puna zdjela jaja…

Tisuću puta zbogom, djetinjstva nedavna,
ludosti zaboravljamo.
Ne pitajte djetence kako se to dogodilo
dok tuga njegova plače nad polomljenom igračkom.

Polomili su se krugovi na sva četiri ugla.
Gle, slika kose, skrivena:
romboid – polomljene krhotine dječjih igara.

***

RIJEČ

Dovrši svoj stih, oprosti se još s nama,
a zatim otiđi, pjesniče razigrani.

Sat je otkucao i vremena su okovana,
i mi s njima, iscrpljeni, rastrgani.

S knedlom u grlu od suspregnutog krika
pozdravlja nas ovaj nesmiljeni vijek.

Sve je izgubljeno?
Riječ mi je na vrh jezika.
Na bolest sam mislio, a našao za nju lijek.

– iz knjige CRNA VIOLINA, Antologija slovačke poezije, prepjevao i pripremio Ludwig Bauer, izdavači: Aura i Društvo hrvatsko-slovačkoga prijateljstva, Sisak, 2009.

This image has an empty alt attribute; its file name is crna-violina.jpg

***

BILJEŠKA O PREVODITELJU:

This image has an empty alt attribute; its file name is ludwig.jpg



LUDWIG BAUER (Sisak, 1941.). Književnik, urednik, prevoditelj. Diplomirao slavistiku u Zagrebu; studirao u Bratislavi i Pragu. Među tridesetak knjižnih izdanja, najpoznatiji su mu romani – Kratka kronika porodice Weber, Biserje za Karolinu, Partitura za čarobnu frulu, Prevođenje lirske poezije, Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, Zapisi iz vremena Nikice Slavića, Patnje Antonije Brabec i dr.
Uredio velik broj knjiga; pisao pogovore, predgovore, eseje.
Priredio više književnih izbora i antologija.
Prevodio s češkog, danskog, engleskog, njemačkog, ruskog, slovačkog i slovenskog, i s hrvatskog na engleski.

stranci u noći: THOM JONES – “Tragom mitskih junaka”, kratka priča

proza

– s engleskog preveo VUKAŠIN ŠTREKER –

Zaljubio sam se. Izblajhana plavuša, kurava. Nisam mogao da se oduprem. Tu nema pomoći. Nisam se odvajao od nje. Mogla je da se probudi, nabije pljugu u usta i ogrne ofucanim bade-mantilom i da opet izgleda sjajno, barem meni. Strašno sam se ložio na nju. Bio sam u stanju da je krešem na svakih pola sata. Pegi.

Visoka riba. Skoro kao ja. Dobre noge, mišićave. Zelene oči. Sladak nosić, mada si odmah mogao da primetiš kako je nekada bio slomljen. Ali, nekako, baš zato što je bio slomljen, izgledao je slatko, kapiraš? Prelepi beli zubi, uprkos tome što je pušila. I nikada nije smrdela na duvan. Imala je neku foru na koju je to skrivala. Dobro se oblačila. Otmeno. Na jedinoj fotki koju još uvek posedujem, Pegi nosi škotsku suknjicu, brodarice, belu pamučnu košulju, leptir mašnu i plavi sako, i smeje se sa glavom zabačenom unazad dok joj zubići i kosa svetlucaju na suncu – izgledala je tako sočno da bih je pojeo.

Čoveče! Kad samo pomislim na nju! Ja sam uslikao tu fotku, gledala je u mene kao da sam princ koji je ubio zmaja, kao da je spremna da živimo srećno do kraja života. Kako neko može da folira taj pogled? Možda se i nije folirala u to vreme. Ko će ga znati? Pet dana kasnije ispalila je četiri metka iz svog pištolja, kalibra trideset osam, u moj torzo, peti me je pogodio u koleno, šesti mi je otkinuo pola uva. Onda je izbacila prazne čaure i počela ponovo da ga puni.

‘Oćeš da znaš kakav je osećaj kad te neko upuca iz trideset osmice? Kao kada bi te četiri tipa držala razapetog uza zid, a profesionalni ragbista se iz zaleta, i sa šlemom, zakucao u tebe.

Zgrabio sam je za noge, oborio je, oteo pištolj, i pozvao Hitnu. Tim hirurga mi je izvadio slezinu, plućno krilo i pola creva, tokom operacije koja je trajala četrnaest sati. Rekli su mi da sam imao sreće. Još uvek imam metak blizu kičme. Nosim ga sa sobom kao ljubavno pismo.

Tri nedelje sam visio između života i smrti, a onda sam počeo da se oporavljam. Posle toga, počeli su da mi rade na kolenu. Skinuli su čašicu. Ostrugali izlomljene koščice. Ja dosta dobro podnosim bol, ali to me je slomilo – probio sam sve rekorde po količini morfijuma koja je data nekom pacijentu na Urgentnom.

‘Oćeš da znaš šta je bilo s njom, mojom otmenom princezom? Debela je ko prase, udala se za nekog duševnog bolesnika u Kaliforniji. Prestala je da se kurva. Obožava tog tipa. Ona zlatna kosa se pretvorila u seosku slamu, a kalifornijsko sunce i duvan su joj potpuno sparušili kožu.

Ne sećam se ko je to rekao – Karl Jung? – kada se čovek zaljubi, to znači da traga za svojom drugom polovinom. A to može biti i fatalna žena ili neka boginja, kao Miloška Venera. Šta god te pali. Kad sam boksovao, imao sam masu love, riba, ceo svet je bio moj. Imao sam ceo svet na dlanu, i znaš šta – nije da to nije ništa.

Boksu sam se vratio posle Vijetnama; čim sam se skinuo dobijem posao u pošti, zahvaljujući veteranskom statusu, počnem da cirkam, ugojim se, otpuste me, promenim gomilu poslova, svuda popijem otkaz, puknem sve pare, počnem da živim kod ćaleta. On mi kaže: “Koji je, bre, tebi kurac, jel nemaš nimalo samopoštovanja? Oćeš sad da plačeš ko pička zato što si proveo godinu dana na prvoj liniji fronta? Oćeš da završiš na mardelju?”

Poslao me čovek na rehabilitaciju i tamo pročitam biografiju Džon L. Salivena, prve sportske superzvezde u Americi. Pre nego što je stekao svoj legendarni status, Džon L. Saliven je jednom pio tri meseca bez prestanka, malo nije umro – doveli mu već popa, da mu čita Oče Naš, ali, normalno, Džon L. Saliven ima neverovatnu telesnu građu. Oporavi se, i bez dinara u džepu, u dvadeset devetoj godini, na štakama, potpiše ugovor o meču sa Džejk Kilrejnom. Umesto da počne da trenira, baci se ponovo na piće, ortaci ga zavežu i odnesu na farmu Vilijema Malduna, svetskog šampiona u rvanju, u teškoj kategoriji, čoveka koji je, u to vreme, znao više o fizičkoj kulturi, od bilo koga. Pošto mu je jasno da je Saliven alkos, upregne ga da radi na njivi. I polako, počne da ga uvodi u trening. Saliven se jedne noći iskrade i oleši se od alkohola – šezdeset šest čašica džina za redom. Maldun ga posle toga još jače pritegne. Pokuša da mu objasni šta ga čeka ako izgubi titulu. Održi mu lepu bukvicu. Salo počne da se topi, i Saliven prestane da pije. Odjednom, živi za trenutak da se uvuče pod ćebe i položi glavu na jastuk. Padne sa sto dvadeset kila na devedeset pet. Pretrči sto metara za deset sekundi. Odneo je sjajnu pobedu nad Kilrejnom u poslednjem meču za titulu prvaka sveta u teškoj kategoriji koji je održan bez rukavica, sedamdeset pet rundi, dva sata i šesnaest minuta pod vrelim, julskim suncem Misisipija. Očevici su se zaklinjali da se zvuk udaraca Salivenovih pesnica o Kilrejnova rebra jasno čuo sa razdaljine od sedamdeset pet metara. Meč se završio tako što je sudija rekao Kilrejnovim ljudima – “Ako nastavite da ga šaljete u ring, umreće.”

Izašao sam sa rehabilitacije. Počeo da čistim podove. Imao sam mamuruk koji je trajao šest meseci. Salivenova priča me je inspirisala, pa sam odlučio da povratim zdravlje. Tad sam još uvek bio mlad. Malo po malo, vratim se u boks klub. Nikada nisam razmišljao o tome da postanem profesionalac, ali mi je dobro išlo, i ustalio sam se na šezdeset sedam kilograma.

Izgubio sam par niskobudžetnih mečeva i skapirao da i nisam baš u nekoj formi.

Počeo sam da treniram još žešće. Voleo sam treninge. Za mene, to je bilo prosvetljujuće iskustvo. Život svakog boksera se svodi na dva treninga dnevno, jutarnje trčanje i večernje sparingovanje. Bio sam malo mator da odem u profesionalce, ali sam imao zavidno amatersko iskustvo, i činilo mi se da bih sve dao boksu, u čemu je i ležalo moje spasenje. Ništa drugo me nije zanimalo. Nije me više zanimao ni Vijetnam, ni sve ono što sam tamo video i uradio. Možeš da izbaciš mnogo besa na džaku ili sparing partneru, dovoljno da odeš kući punog srca – barem na neko vreme.

Očas posla, padnem ti ja na šezdeset kilograma, a žderem kilo i po bifteka dnevno. Metabolizam mi se zalaufao. Jeo sam ko životinja. Trener mi je doneo litru vruće bivolje krvi iz mesare, da pijem, za snagu, ali sam ja i dalje gubio na kilaži.

Pobedio sam nekoliko mečeva, napalio se, trenirao još žešće, i spustio se u pedeset sedam kilograma – pero laka. Visok sam sto osamdeset pet santimetara.

Imao sam dugačke ruke i velike šake. Velike šake su najvažnije za boksera. Velike šake su teže od malih. Kada te neko udari malom šakom, bez obzira koliko je krupan i jak, fizika udarca je takva da je veliki ekser uvek tvrđi od malog čekića. U tom smislu, ja sam imao sreće.

Većina pero lakih boksera je visoka oko sto šezdeset pet santimetara. Ja nisam imao obiman arsenal udaraca, ali mi nije ni trebao. Gledao sam prosečne pero lake borce sa visine, kao Goliat.

Kada bih ih opalio levom, i osetio da su uzdrmani, napao bih desnom i tu je obično bio kraj. Bilo mi ih je žao. Nije delovalo fer. Dvadeset sedam nokauta za redom, i otputovao sam za Melburn, Australiju, da se šibam sa Devinom “Tasmanijskim Đavolom” Mekenzijem, apsolutnim prvakom sveta u perolakoj kategoriji i jednim od najboljih boksera na svetu, bez obzira na kilažu.

Devin me je pljuvao na sva usta. Govorio je da sam krakato čudovište. Da sam ranjiv u telo. Da sam mator. Da nisam pobedio nikoga vrednog pomena. Devin je tvrdio da sprema posebnu taktiku za mene, citirajući Ničea u lokalnim novinama – “Imati svrhu zbog koje si spreman na sve, osim da izdaš prijatelja, to je ključni sastojak uzvišenosti, poslednji recept za Nadčoveka.”

Nokautirao sam Devina Mekenzija u prvoj rundi i postao apsolutni prvak sveta u pero-lakoj kategoriji.

Uživao sam u tom zvanju, bez obzira na to što nisam bio jako popularan. Prvak sveta u nižim kategorijama je poznat otprilike koliko i deseti šahista na svetu. Ljubitelji šaha znaju ko je taj tip, ali ne i prosečan baja na ulici. Pa ipak, napravio sam dobru lovu. Napravio sam i više nego većina malih boksera jer sam bio nokauter. Bio je to težak posao, ali bolji od tegljenja poštanskih torbi. Bolji od fabrika u Ilinoisu ili obaranja stabala u Vašingtonu, bolji od branja pomorandži u Kaliforniji.

Ali najbolji deo je bio taj što sam našao određeno prosvetljenje u svom asketizmu. Mogao sam da čitam svete knjige tokom priprema u tim šampionskim danima i OSETIM da sam na ovom svetu, ali ne i od njega. Zvuči kao kliše, ali je istina. Raj postoji, samo moraš da nađeš pukotinu u svakodnevnici, i ako se provučeš kroz nju, tvoj je.

Pegi je bila negativna energija. Ona je bila moj Pad. Kapitulacija Đavolu. Više nisam mogao da se spustim u pedeset sedam kilograma. Ne pored nje. Samo su me žurke zanimale – cigare, kokain, šampanjac, brza hrana, i jebanje. Ponajviše jebanje. Stideo sam se samog sebe.

Propustio da napravim sto soma dolara i morao da predam šampionski pojas, jer sam bio pretežak na merenju pred meč. Tri dana sam visio u sauni. Budio se noću, plačući od žeđi. Kako se zvao onaj bogataš u Bibliji koji je molio za kap vode, dole u Paklu? Kap vode. A glas odgovara: “Žao mi je…”

Kao što sam rekao, imao sam ceo svet na dlanu, i nije da to nije ništa, ali bio sam u tom Raju sve dok se ona nije pojavila sa tom negativnom energijom.

Počeo sam da gubim mečeve. I pare. Postao sam klasična priča: klinac iz geta, željan svega, daš mu malo sjaja i fanfara, i možeš da ga otpišeš. Puko sam sve, do poslednje pare. Kad postaneš prvak sveta, stekneš ekstravagantne navike.

Nisam bio tako loš ni u lakoj kategoriji, ali više nisam dobijao nokautom. A publiku ne zanimaju bokseri koji pobeđuju na poene. I više nisam hteo da se žrtvujem. Nije mi se treniralo. Ugojio sam se. Kao velteraš više nisam imao ni prednost dugačkih ruku. Nisam bio u kondiciji. Boksovao sam očajno. Popio sam nekoliko nokauta i, vrlo brzo, svi su zaboravili moje ime. Kučka me je ostavila.

Počnem da radim za fabričkom prešom u Ilinoisu. Pustim da mi mašina otkine polovinu tog malja od levice, da bih pokupio lovu od osiguranja. Dobio sam četvrt miliona dolara. Pegi čuje za lovu i vrati mi se. Nije potrajalo ni tog puta.

Razuman čovek bi stavio bar nešto od te love sa strane, ali ne. Ljudi koji razmišljaju tako razumno, obično nisu uspešni bokseri.

Ne znam kako sam preživeo tu pucnjavu. Doktori nisu mogli da veruju. Pošto su mi izvadili pola creva, osušio sam se. Izgledao sam kao logoraš iz Aušvica. Kao ulični džukac.

Stari ortak iz bokserskih dana, koji sad drži građevinsku firmu, pokupio me je iz bolnice. Rekao mi je da pijem pivo. Rekao mi je da ću to moći da podnesem.

I bio je u pravu. Sad imam devedeset kila. Radim u železari. Aurora, Ilinois. Ti radnici iz železare, njihov mentalitet… Zajebani su. Negativna energija. Pivo i tuče, pljuge i prostakluci… seks sa gaborima.

Ono što me najviše mori je to što će neki novinar iz Ring Magazina da napiše priču o meni kada umrem – znaš, kao, završio je kao Bo Džek, čisteći cipele, ili skončao je kao Prgavi Siki, ubijen u Harlemu. Kao Čokoladni Klinac. Kao Lion Spinks.

“Bio je kao životinja: nije imao pojma o životu. Nije znao za bolje.” I onda će im i moji obožavaoci poverovati. Takvo poniženje ne mogu da podnesem. Ja bih voleo da znaju kako sam pošao tragom mitskih heroja, posekao Tasmanijskog Đavola, i osvojio zlatokosu princezu iz bajke. Samo, u Ring Magazinu o tome neće biti ni reči.

Nije imao pojma o životu. Nije znao za bolje.

Znao sam ja za bolje. Znao sam sebe. Iskusio sam prosvetljenje. Samo mi je posle izmaklo, i više se nikada neće vratiti.

“Bože, ‘ej, jel može samo jedna mala kap vode? Sine, mnogo je vruće ovde dole.”

– naslov originala: My Heroic, Mythic Journey (Sonny Liston Was a Friend of Mine, 1999.) –

tekst Sama Robertsa o Thomu Jonesu (1945 – 2016): https://www.nytimes.com/2016/10/19/books/thom-jones-dead.html

***

BILJEŠKA O PREVODITELJU:

VUKAŠIN ŠTREKER rođen je 1978. u Beogradu. Odrastao je u Pančevu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Od 2003. živi u Njujorku. Objavio je dve zbirke poezije: „Govori glasno i vodi psa sa sobom!“ (Stari prostor, Novi Sad, 2008) i „Koliko je sati u Njujorku?“ (LOM, Beograd, 2013). Njegov samoizdati roman „Paklena šljiva“ našao se u najužem izboru na konkursu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman u regionu 2011. Roman „Zabrana upotrebe vatre i vode“ objavio je 2014, „Srčanost“ 2016, a zbirku kratkih priča “Daleko od Menhetna” 2019.

stranci u noći: FORUG FAROKZAD (Forough Farrokhzad) – Tri pjesme

poezija

FORUG FAROKZAD najzanimljivija je književna pojava u modernoj iranskoj poeziji i kulturi. Rođena je u Teheranu 5. siječnja 1935. godine. Umrla je od posljedica automobilske nesreće, u istom gradu, 13. veljače 1967. godine nakon burnog i kratkog života, u dobi od 32 godine.

Farokzad je danas vrlo poznata i cijenjena kao velika iranska pjesnikinja te kao prva i značajna zagovornica prava žena i ženskog oslobođenja od mnogih društvenih stega u tradicijskom svakodnevnom životu Irana. Pisala je u vrijeme kada su iranske žene bile suočene s velikom diskriminacijom i brojnim predrasudama. Mnoga su njezina djela bogata feminističkom tematikom. Na primjer, u svojoj pjesmi Žena Farokzad izravno iznosi poteškoće s kojima se žene suočavaju u nejednakim uvjetima u iranskom društvu. U toj pjesmi ona ukazuje na nejednakosti kriterija prema kojima se žene vrednuju i ocjenjuju, ne samo zbog fizičkog izgleda i prilagodljivosti, nego ponajprije zbog moralnih i duševnih ustaljenih predrasuda. Farokzad vrlo otvoreno govori o izazovima s kojima su se žene suočavale u svim vremenima i u većini svjetskih civilizacija i kultura.

Farokzad je imala sretno i raznovrsno djetinjstvo, ali je kasnije spoznala mnoge teškoće te nesretan i kratak život. Poezija je bila jedina njezina utjeha i trajnost, uvijek na dohvatu ruke. Važne osobe u njezinu životu su njezin suprug, od kojeg se rastala nakon dvije godine zajedničkog života, te Ebrahim Golestan, vodeći iranski pisac, redatelj i ugledni intelektualac, uz kojeg je veže dugotrajno prijateljstvo koje joj je bilo jedno od najvažnijih (sretnih) iskustava u životu.

Farokzad je već u dobi od šesnaest godina počela pisati poeziju, a s dvadeset i pet imala je već tri objavljene zbirke – Zatvorenik (1955.), Zid (1957.) i Buntovnik (1958.). Njezine rane pjesme, pisane u modernoj maniri, vrlo su snažne i doživljene, zanimljive i napete, ponekad eliptične, i mogu se mjeriti s poetičnošću koju nalazimo u njezinoj zreloj poeziji.

Između 1960. i 1963. godine poeziju je objavljivala u raznim književnim časopisima. U tim pjesmama prevladavju osobni, ispovjedni i osjećajni elementi koji uspješno korespondiraju s njezinim iskrenim zanimanjem za život koji je kružio oko nje.

Živo je pratila sve što se događa u svijetu, a osobito u njezinoj zemlji. Rezultat je doista očaravajući, što možemo najbolje ocijeniti i vrednovati danas čitajući pažljivo njezinu poeziju.

Iz njezina ukupnog poetskog opusa izbija neodoljiv plamen autentične poezije u kojoj pjesnikinja kreće uspravno naprijed kroz prepune ulice Teherana.

***

NOĆU PO HLADNIM ULICAMA

Ne žalim ni za čim;
Podnesak mi zaustavlja misli,
Bolno pokoravanje;
Poljubila sam križ svoje sudbine
na vrhu vlastite Golgote.

Noću po hladnim ulicama
Parovi uvijek izlaze oprezno;
Noću po hladnim ulicama
Nema razgovora već samo
“Zbogom, zbogom!”

Ne žalim ni za čim;
Čini mi se kao da moje srce
kuca negdje izvan vremena;
Život će opet obnoviti moje srce
I maslačak koji leti daleko
Po vjetru iznad jezera
Obnovit će me.

Ah! Vidiš li
Kako puca moja koža?
Kako se mlijeko nakuplja
U venama mojih grudi?
Kako nastaje krv
njegovog hrskavog rasta
U mojim bolesničkim slabinama?

Jesam li ja ti,
ti,
I Onaj jedini koji voli,
Onaj koji iznenada nalazi u sebi
Nejasnu vezu s tisućama
čeznutljivih, nejasnih stvari;
A ja sam snažna požuda zemlje
Što privlači sve vode
Da oplode ove ravnice.

Slušaj moj daleki glas
U gustoj magli zazivanje zore;
I pogledaj me u tišini
ovih ogledala
I vidi kako ja ponovo dotičem
Tamne dubine svojih snova
S patrljcima mojih ruku,
A moje tetovirano srce je kao krvava mrlja
Na nevinim trenucima
životne sreće.

Ne žalim ni za čim;
Razgovaraj sa mnom, ljubljeni moj,
O onima drugim “Ja”
Koje ćeš naći
U hladnim noćnim ulicama
S istim zaljubljenim očima,
I zapamti me
po tužnim poljupcima koje stavljam
Na lijepe bore
ispod tvojih očiju.

***

NETKO TKO NIJE SLIČAN NIKOME DRUGOM

Sanjala sam da netko dolazi,
Sanjala crvenu zvijezdu;
I sada
moji očni kapci podrhtavaju,
Što je znak dobrog proricanja;
Govorim istinu;
Neka Bog dadne da oslijepim
ako lažem.
Kad ne spavam
Ja sanjam crvenu zvijezdu;
Netko će doći,
Netko će doći,
Netko posve drugačiji,
Netko bolji od svih ostalih;
Netko tko nije sličan nikome drugom;
ni poput oca, ni poput Jahje*,
ni poput majke;
On je baš onakav kakvim ga zamišljamo;
Znatno je viši od drveća
u perivoju Gospodara Masona,
I lice mu je blistavije od
lica Skrivenog Imama**,
I još ljepše od lica
Sađed Dževadova brata,
Koji je postao policajac u plavoj odori
I koji se ne boji nikoga,
Čak ni samog Sađeda Dževada
koji je naš stanodavac
i naše sve sobe
njemu pripadaju.

Netko će doći
Netko čije ime
Njegova majka izgovara
na početku
i na kraju svoje molitve,
A tu je Sudac Nad Svim Sucima,
Onaj koji ispunjava Sve Želje;
Koji je kadar pročitati
zavezanih očiju
Sve teške riječi
iz knjige Čitateljsko stablo;
I on je također kadar oduzeti jednu tisuću
Od dvadeset milijuna
A da se neće pojaviti nikakav manjak;
I on je kadar kupovati na kredit
što god želi
u Sađed Dževadovoj trgovini;
I on je kadar promijeniti nešto
Na neonskom znaku “Allah”
Na kupoli Meftahijan džamije
kako bi sve ponovo zasjalo
U zelenoj boji poput zore.

Ah…
Kako je svjetlo krasno;
Kako je svjetlo krasno;
I kako silno želim da Džahija dobije ručna kolica
I plašt sa svjetiljkom;
I kako silno želim
Da uzmognem sjesti u njegova ručna kolica
među dinje
i lubenice,
I kružiti i kružiti po Mohamadijanovom trgu;

Ah…
Kako je krasno otići
i kružiti i kružiti po trgu
u ručnim kolicima;
Kako je krasno spavati na krovu;
Kako je krasno šetati po javnom perivoju;
Kako je krasan okus Pepsi-Cole;
Kako je krasno otići u Kino “Fardin”;
I kako ja volim sve dobre stvari,
I kako bih voljela povući za kosu
Sađed Dževadovu kćer.

Zašto bih ja trebala biti tako malena
da bih se mogla izgubiti
na ulici!
Zašto se moj otac, koji nije malen,
Pa ipak se izgubi na svom putu,
Ne činim ništa
da bih uvjerila onog
kojega sam vidjela u snu,
Da ubrza datum svog dolaska;
I zašto ljudi koji žive
oko klaonice
Ne učine nešto?
Oni ljudi čije je tlo u vrtovima
krvavo,
Isto tako je i s vodom u njihovim ribnjacima,
Isto tako i s potplatima na njihovim cipelama;
Zašto ne učine nešto?
Kako se ulijenilo zimsko sunce!
Skoknula sam stubama do krova,
I oprala sva prozorska stakla.

Netko će doći,
Netko će doći,
Netko tko je s nama u svom srcu,
u svom dahu i glasu.
Netko čiji dolazak ne može biti uhićen,
stavljen u lisice i odveden u zatvor;
Netko tko će doći
po kiši,
po žuboru kiše,
po šapatu petunije.
Netko tko će doći
s neba ponad trga Tupkaneh
u noći velikog vatrometa,
I on će tada raširiti stolnjak
I podijeliti kruh,
Podijelit će Pepsi,
Podijelit će javne perivoje,
Podijelit će krvarenja zbog kašlja,
Podijelit će školski dan upisa,
Podijelit će bolničke doznake,
Podijelit će stabla Sađed Dževadove
kćeri,
Podijelit će svu odbačenu robu,
I dat će nam svima naše dionice
od svega i svačega.

Sanjala sam…

_________________________________________________

*Jahja je arapski oblik imena Ivan (Krstitelj); često ime u Iranu.

** Šijitski muslimani vjeruju u 12 imama, Aliju i još drugih 11, koji dolaze poslije njega. Posljednjeg, 12. imama zovu “Skriveni” jer je nestao kad mu je bilo samo pet godina, ali će se vratiti na Sudnji dan.

***

RAZGLEDAVANJE PERIVOJA

Vrana koja leti iznad nas
I nestaje u zbrkanim mislima
zalutalog oblaka
I njezin krik koji probada nebo
poput kratkog koplja,
Odnijet će naše vijesti u daleki grad.

Svi to znaju,
Svi znaju da ti i ja
Gledamo u perivoj
Kroz tu hladnu, mračnu rupu,
I otkidamo jabuku
S plodne grane
koja je bila nedokučiva.

Svatko se boji,
Svatko se boji, ali ti i ja
Prilazimo svjetiljci, vodi i ogledalu,
I nismo se bojali.

Nije riječ o nježnoj kravati
s dva imena,
I o mogućnosti pristupa starim stranicama
iz registarske knjige;
Govorim o mojim lijepim uvojcima
I divnim crvenim anemonama tvojih poljubaca,
O iskrenosti naših tijela dok su u krađi,
I o blistavosti naše kože
Poput riblje krljušti dok je u vodi;
Govorim o srebrnom životu pjesme
Koja se pjeva u zoru na malom zdencu.

Jedne noći, u toj zelenoj šumi
Tragali smo za divljim zečevima;
I u tom nemirnom, nimalo opuštenom moru
Pitali smo kamenicu prepunu bisera;
I isto tako na udaljenoj, pobjedonosnoj planini
Pitali smo mlade orlove:
“Što valja učiniti?”

Svatko zna,
Svatko zna da smo ostvarili
hladni i nečujni san Simorga;*
Pronašli smo istinu u cvjetnom krevetu,
U sramežljivim pogledima nepoznatog cvijeta;
I dosegnuli vječni život
u trenutku bez kraja
Kad su se dva sunca zagledala jedan u drugoga.

Ne radi se o
zastrašujućem šaputanju u mraku;
Govorim o dnevnom svjetlu
i otvorenom prozoru;
O svježem zraku i ognjištu
u kome su sve beskorisne stvari spaljene;
I o obradivom tlu na kojem se uzgajaju novi usjevi;
I o rađenju, savršenstvu i ponosu;
Govorim o našim voljenim rukama
Koje su uspostavile most s porukama
mirisa, svjetla i lahora
Iznad zaljeva noći.
Dođi na livadu,
Dođi na veliku livadu
I zovni me nakon izdisaja
svilenkastog cvijeta akacije,
Poput gazele koja dozivlje svog mužjaka.

Zavjese su prepune neisplakanih suza,
I nevini golubovi
Promatraju zemlju
S vrha svoje bijele kule.

_______________________________________________

Simorg je legendarna ptica koja živi u Kaf-planini i u svom perju ima po jedno pero od svake ptice na svijetu

PRIJEVOD I BILJEŠKA O AUTORICI: Dragutin Dumančić,
iz knjige “Antologija moderne iranske poezije”, Naklada Ceres, Zagreb, 2018.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJU:

DRAGUTIN DUMANČIĆ posve je neobična osobnost u prostoru hrvatskog nakladništva. Kao agronomski stručnjak radio je više od jednog desetljeća u međunarodnoj organizaciji FAO na razvojnim programima u zemljama Magreba, od 1992. vodi izdavačku kuću „Ceres“, urednik je oko dvjestotinjak knjiga hrvatskih (Stanko Andrić, Ratko Cvetnić, Milorad Stojević, Žarko Paić) i stranih autora (Finkielkraut, Bruckner, Camus, Tournier, Le Clézio, Garde, Flaubert, Yourcenar, Duras, Saint-John Perse, Beckett, Tournier, Hamvas), nositelj je uglednog francuskog odličja „Vitez reda za umjetnost i književnost“ kao onaj koji sustavno promične francusku kulturu, prevoditelj s francuskog i engleskog jezika, prozaist i pjesnik. (iz bilješke Helene Sablić Tomić)

stranci u noći: ERRI DE LUCA – „Pokušaji obeshrabrenja (da se preda pisanju)“, odlomci iz knjige

esej

– s talijanskog preveo BORIS MAKSIMOVIĆ, izdavač: Imprimatur i Ramajana, Banja Luka, 2021. –

Otkad sam pisac, od prve objavljene knjige, većina onog što sam napisao je otišla na pisma. Ne čuvam drugi primjerak, niti ih čitam prije nego što ih pošaljem. To je dopisivanje, plod neposrednosti koja se ne ispravlja. Pripadaju primaocu. Ovdje odgovaram na pismo jedne mlade osobe koja mi traži mišljenje u vezi sa sopstvenim porivom za pisanjem. Obraćam se nekome, ko mi je pisao uzalud, i ko će uprkos svemu, nastaviti tako da radi.

Ne šalji svoja djela piscima. Ne šalju se cipele koje sam napraviš obućarima da ih probaju obuti. Ne šalje se u kući napravljen slatkiš slastičaru da ga okusi. Postati piscima, zadati to sebi kao zadatak, definitivan ili privremen, ne ide preko kontakta sa drugim piscem. To je slijepa ulica, a ne ranžiranje.

Izdavačke kuće su rupa po mjeri bačene bilijarske kugle. Ako se odbije, zagubi, pristojno ignoriše, ne pribjegavaj laskanjima onoga koji će pristati da te objavi, ali o tvom trošku. Neće učiniti ništa od obećanog, kancelarija za štampu i distribuciju obratiće ti se za manje od godinu dana sa pitanjem da li namjeravaš da otkupiš neprodane primjerke jer će ih inače izrezati. Radije sebi pronađi štampariju, odštampaj koju stotinu primjeraka i podijeli ih znancima. To je sjetva. Možda nađeš nekog knjižara koji će prihvatiti da drži neko vrijeme tvoju knjigu u izlogu, dovoljan je i samo jedan knjižar u tvom gradu, ali jedan od onih od nekada.

Postati piscem nije put skiciran tačkicama: spojiš ih vrhom olovke i pojavi se slika. Kao i u drugim dobrim ljudskim djelatnostima radi se o tome da prihvatiš cik-cak, da budeš u pustinji. Ako pokušaš da slijediš četrdeset i dvije etape Izrailjeve nakon izlaska iz ropstva u Egiptu, otkrićeš stalno krivudanje koje daleko odudara od cilja. To je hod onog ko je izgubio put do kuće nemajući neki drugi.

Bar je Jevrejima dato na znanje da se radi o potpomognutom lutanju, opskrbljenom manom, na kraju kojeg se, četrdeset godina kasnije, nalazi odredište. Ali onaj koji čitav svoj prtljag trpa u fišek pisanja, mora poći na put bez ijednog znaka pomoći. Pisanje je poziv koji prije svega predviđa odustajanje od svakog drugog oblika izražavanja, od dodira sa daljine. To je izolacija, disciplina unutrašnje tišine, čak i unutar gomile. Ko piše, ima ispred sebe jednu umjerenu širinu praznine, na linije, kvadratiće ili tastaturu. Ne mora da je ispuni, mora da se u njoj nastani.

Nemoj imati vrhovne učitelje. Možeš se diviti pisanju nekog drugog, meni se to desilo s Argentincom Horheom Luisom Borhesom, koji je učinio da od trenja imenice sa pridjevom štrcnu iskre smisla. Ali, poslije moraš da se otreseš toga da bi nastavio sa pisanjem. Ako čitaš neku knjigu, čitaj je kao čitalac, ne kao autorov kolega. Inače ti se može desiti ono što opisuje Robert Valzer poslije čitanja Čarlsa Dikensa: očaj što počinješ da pišeš nakon njega. Očajavao je jer je Dikensa čitao kao pisac, znajući da nikad neće moći ispisati te stranice kao on. Ali to je logično, jer je Dikens na polju svog pripovijedanja na kojem briljira pa ako tamo kročiš to mora biti posjeta, kao čitalac, a ne kao neko ko se poredi sa autorom. Pročitaj kamion knjiga, kao što je radio i još uvijek radi moj prijatelj pisac iz Erta Mauro Korona, gorštak i samouki pripovjedač, pročitaj ih kao čitalac, bez primisli o poređenju između onoga što listaš i tvojih stranica.

Ne preporučujem radionice kreativnog pisanja. Postoje i drugi načini, a manje skupi, da se vježba poniznost učenja. Predani učenik nekog hasida, što je titula koju su nosili mudri Jevreji iz Istočne Evrope, bio bi poslan da počne sa „oprihten goles“, dobrovoljnim izgnanstvom. U usamljenom lutanju, daleko od biblioteka i škola, sa stalnim i svakodnevnim rizikom da se popusti, izgubi, dolazi usavršavanje ili poraz. Radionica kreativnog pisanja je taj skromni poraz, prihvaćen bez uslova. Na moru nema birtijā.

Ne preporučujem radionice kreativnog pisanja, ali pozivam da se nauči neki strani jezik. To je iskustvo koje sam probao da bih slijedio pjesnike u njihovim jazbinama. Bio sam dirnut od divljenja, osjećanja koje mora biti neprelazno: diviti se bez i najmanje primisli da se bude kao, bez i najmanje mogućnosti da se uspostavi poređenje, čak i minimalizirano, između osobe ili djela kojem se divim i mene samog.

Divljenje je suprotnost zavisti, koja je prelazna, koja ima potrebu da se bude kao ili na nečijem mjestu. Zavist je dioptrijska greška, ne poznaje udaljenost, uvjerava da se nešto nalazi nadohvat ruke. Divio sam se pjesnicima i pratio ih u njihovim jezicima. Posvetio sam se tome da ih prevedem za sebe, naprežući tako svoj italijanski vokabular, dižući ga na temperaturu preciznosti. Čak i ako su bili prevedeni nebrojeno puta bolje, želio sam svejedno zainatiti se u nekoj svojoj vjernosti originalu. Ova praksa divljenja je poboljšala moj jezik. Nisam to znao prije, prepoznajem to kasnije pa zbog tog preporučujem to iskustvo. Pozivam te da učiš neki drugi jezik, da svoj italijanski produbiš disciplinom prevođenja, podstrekom divljenja.

Plodne su čak i greške, nesporazumi u koje ćeš upasti. Njemački pjesnik Hajnrih Hajne pripovijeda o jednom svojem iskustvu kada je kao mladić učio francuski. Profesor ga pita kako se prevodi riječ „glaube“ (vjera), a on misli, ne može da se sjeti i na kraju, umjesto „foi“, kaže „credit“ (zajam). Razred prasne u smijeh, nastavnik ga prekori. Od tog trenutka, zaključuje Hajne, neponovljivo se pokvario njegov odnos sa religijom. Ali, meni se njegova greška sviđa. Vjera, vidio sam to kod onih koji se u njoj nastanjuju, jeste jedan stalni zahtjev božanstvu da bude tu, prisutno u svakodnevnom životu. Vjerujući je onaj koji, prema glagolskom prilogu sadašnjem, stalno obnavlja svoj čin vjere, zato što ga stalno stavlja u pitanje. Vjera je obnovljeno potraživanje zajma u suočenju s božanstvom. Bila je potrebna Hajneova greška da mi se to ukaže. U prevođenju se često dešavaju iznenadni sudari među izrazima pa riječi tako uvećavaju svoju energiju.

(…)

Ne piši piscima, piši muškarcima, ženama, piši pisma osobama, ne njihovim profesijama. Piši pisma koja ćeš zaboraviti, koja će biti bačena u koš, ostavljena bez odgovora. Piši ih ne očekujući potvrdu o primitku. Ona su nužna škola. Želiš i moraš zainteresovati to ime i prezime ispisano na koverti. Ta adresa je dokaz tvog ispita koji čeka jednog pisca. Ne piši piscima, piši njihovim životima. Piši naslijepo, neka tvoje pismo bude meduza u struji koja će se nasukati na plažu. Pismo je meduza u potrazi za milovanjem. Odranije znaš da će primalac pokušati da ga odgurne.

Posmatraj svoju stranicu kao slijed koraka na planini gdje je smrtno rizičan rub greške. Slogovi su koraci po malim osloncima, na njih moraš rasporediti teret rečenice, glasa. Upotrebljavaj tačku, zarez, dvotačku, navodnike, uvlačenje retka. Devetnaesti vijek je mnogo koristio uzvičnik, dvadeseti malo, ja sam ga ukinuo iz svojih redova, ali to nije pravilo, više je uzdržavanje. Moraju mi biti dovoljne samo napisane riječi da izazovu uzvičnik u onome ko ih čita, mora ga tamo staviti on ako ga osjeti, inače mi se čini kao emocija izazvana na vještački način, kao natpis „aplauz“ u emisijama.

(…)

Nema ničeg svetog u pisanju. Ako ikad osjetiš iskušenje, otresi se i potisni sa svoje stranice oreol. U rudniku oreol oko čeone lampe označava prisustvo rudničkog gasa koji eksplodira u slučaju akumulacije. Kada se u tvom pisanju naduva iskušenje uzvišenosti i liturgije, obrati pažnju na svijetloplavi obris tog oreola koji upozorava na opasnost. Bježi sa te stranice.

Onaj oko glave svetaca za Mikelanđela je bio prava migrena i nema ga nijednog na plafonu Sikstinske kapele. Nisu se sviđali čak ni Leonardu. Kada mu fratri prema ugovoru nameću da ga stavi, crta jednu tananu uljanu nit oko ramena vitke djevojke među stijenama.

(…)

Čujem često kako se u diskusijama ponavlja rečenica: „Stidite se“. Radim to, stidim se svakoga dana, a trebalo da to radim češće. To je dobra mjera lične higijene, drži nerve napetima, preuređuje misli. Ako mi se desi da primim poziv da se stidim, rado ga prihvatim, a drugome želim isto. Dobro je stidjeti se. Ali, ne puštaj da glatko prođe rečenica koja poziva na ćutanje, koja uskraćuje pravo na riječ. Svuda se suprotstavljaj cenzuri, budi dobar obućar i brani pravo slobodnog hoda. Neka to za tebe bude sveto: slobodna riječ napisana, izrečena, otpjevana, deklamovana, na svakom javnom mjestu.

Pisac mora zasaditi bar jedno drvo. Pisac troši drvo, pulpu od koje se proizvodi papir. Svaka objavljena priča ima predgovor napisan motorkom. Stranice su bile listovi. Prije nego od inspiracije, one potiču od sinteze hlorofila, svjetla, limfe. Pisac mora svijet obeštetiti stablima. Imam tu udobnost da živim na selu i sve drveće na mojoj zemlji posadio sam ja. Rastu i šire po zemlji granati pokrivač. Obezbijedio sam hlad. Ovo ću moći odgovoriti o sebi, ovo je, na kraju računa, najbolji prihod mog vremena. Obezbijedio sam hlad.

(…)

Ne treba ti talenat, to je lažno svjetlucanje. Zasljepljuje narcizam koji svako od nas nosi uza se. Umišlja da ti obezbjeđuje prečicu do dara, a u stvari je prepreka ako sve ide kako treba, ako ne, onda je šaht pod nogama. Talenat je neprijatelj tvrdoglavosti, jedine potrebne discipline. Tvrdoglavost je podvrsta postojanosti, vrline koju nisam imao.

Suzbijaj u tijelu u svako doba pustošno izrastanje korova talenta. Uvjerava te da si u prednosti zbog nekakva miraza, ali to je prepucij koji treba obrezati svaki put kad proviri. Jer izrasta iznova, ohol i varljiv. Markira karte i obmanjuje te. To je lažni novac, prvi talenat Svetog Franje bilo je oružje. Briši daleko od onog ko ti priznaje talenat, neka za tebe to bude neugodna optužba koju ćeš dobrohotno negirati.

***

IDEALIST I USAMLJENIK

Odlomak iz pogovora Miljenka Jergovića

Erri De Luca, jedan od klasika suvremene europske književnosti i istinskih intelektualnih čuvara europskog i čovječanskog zajedništva, zapravo je fizički radnik. I to onaj bosanskog tipa. Dugo vremena radio je kao zidar, bauštelac s talijanskog juga, jer je, naravno, Napolitanac. Irgetio je i zidario po sjevernoj Italiji, u Francuskoj, a bogme i po Africi. Fizičkim poslovima bavio se i u Fiatovoj tvornici u Torinu. Bio je pomoćni radnik na torinskom aerodromu. Također, Erri De Luca profesionalni je vozač kamiona.

To je, dakle, ono što se o njemu treba na početku reći.

Krećemo dalje: kao osamnaestogodišnjak priključio se pokretu Lotta Continua. Pobornicima ovog pokreta, samo jednog od srodnih, koji su se tih mjeseci stvarali po Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, te širom zapadne Europe, tada iznimno moćna Komunistička partija Italije činila se nedovoljno odlučnom, jer je pristajala na ceremonijale parlamentarne demokracije i građanskog društva, a etablirane sindikalne organizacije, također vrlo snažne u Italiji, bile su, iz njihove perspektive, korumpirane i pod utjecajem krupnog kapitala i države. I tako su osnovali nešto što će, gledano s povijesne distance, funkcionirati kao pakleni stroj unutar društvene zajednice u sljedećih petnaestak godina. Lotta Continua će djelovati antisistemski i razorno. Proizvest će neke važne lijeve intelektualce. Utjecat će na društvena zbivanja. I biti jedan od zametaka onoga očaja koji će proizvesti lijevi i individualistički terorizam po Italiji tokom sedamdesetih. Eri će biti jedan od važnih ljudi u Lotta Continua, ali granicu načelnog humanizma, granicu ljudskosti nikada neće preći. Najprije zato što se za društvo neće zainteresirati preko političkih i politoloških definicija. Neće postati revolucionar. Neće manipulirati zajednicom. Erri De Luca će biti pisac.

Pisao je od ranih godina, ali knjige nije objavljivao.

Erri je idealist. Usamljenik, osobenjak i čudak. U mnogo čemu, on je naš čovjek. Takvih se oduvijek znalo naći po našim varošicama i palankama, po čaršijama i kasabama, voljenih i nevoljenih, ismijavanih, zlostavljanih, progonjenih. Pomalo je on lik iz pripovijetki Ive Andrića i iz finala “Na Drini ćuprije”. Rekao bih da je poznavao Tomu Galusa. Pritom, znatiželjan je preko svake mjere i, kao po nevolji, lako uči jezike. Završio je klasičnu gimnaziju, pa je savladao grčki i latinski, a kasnije je, bez vidljivog reda, jezike učio kako bi mu naišli. I kako bi ga na njih navodila njegova anarhična znatiželja. Recimo, Erri govori svahili. To što govori ruski je lako predvidljivo i normalno. A starohebrejski je, recimo, naučio zbog Biblije. Razumije se da zna i jidiš.

Ali za ovu priču posebno je važan starohebrejski. Erri De Luca veliki je poklonik biblijskih tekstova, naročito Starog zavjeta. Svakodnevno se bavi Biblijom. I valjda ne treba naglašavati da je na svoju žalost – ateist. Ali Biblija i nije vjernička literatura, nije katekizam, nije ni molitvenik, nego je Biblija maštarnik naše civilizacije, knjiga njezine povijesti i podsvijesti, čudesni i čudovišni imaginarij svega onog što bi se moglo dogoditi i svega što bi živom čovjeku moglo na um pasti.

Biblija je, uz radnički i građanski aktivizam, važno izvorište Errijevog poetskog, proznog i esejističkog teksta. U tome se gnijezdi i iz toga nastaje njegova mašta.

Počne li se ovim piscem baviti od “Pokušaja obeshrabrivanja”, čitatelj će, možda, ostati iznenađen potpunom, gotovo pasivističkom nezainteresiranošću Errija De Luce prema bilo kakvim propagandističkim efektima teksta koji piše. On nikoga ni u što ne uvjerava. On je na suprotnoj strani Brechtu i Majakovskom. Erri De Luca pjesnik je čovjeka koji stoji nasuprot carstvu. Nikad on nije pjesnik carstva. Nikad on ne piše u slavu sistema.

Premda je do kraja ostao izvaninstitucionalna pojava, osamljenik i suštinom anarhist, Erri De Luca vrlo je zainteresiran za ljude. Bavio se humanitarnim radom, vozio kamione pomoći u zaraćenu Bosnu i opsađeno Sarajevo, upoznavao ljude, promatrao ih, uživljavao se u njihove uloge i živote, razumijevao ih, ali bez patronizirajućih gesta. Erri De Luca je svakome ravan, sa svakim ravnopravan, ni od koga veći, važniji ni pametniji. Za čovjeka koji pomaže drugim ljudima to je važno. Za pisca, možda, i najvažnije.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJU:

BORIS MAKSIMOVIĆ rođen je 1988. godine u Banjaluci. Na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci diplomirao je srpski i italijanski jezik i književnost. Do sada je objavio zbirku putopisa „Hadžiluk plemenitom snu“ i preveo s italijanskog jezika romane „Zakonik čovjeka od dima“ Alda Palaceskija i „Privremena savršenstva“ Đanrika Karofilja. Zajedno sa suprugom Sonjom osnovao je izdavačku kuću Imprimatur.

Knjigu možete naručiti na stranicama izdavačke kuće Imprimatur