Tag: Srđan Gavrilović

Proljetna vrućina se osjećala. Podvrnuo sam rukave i počeo nositi maramu oko glave. Odrastao sam u krečnjačkoj kotlini, sporednim vratima džehennema. Godine na sjeveru skoro su me odvikle od njenog ljetnog ognja. Ulaskom u kuhinju opet sam doživio blizinu kuće. Od otvorenog plamena i daha rerne nije se imalo gdje skloniti. Odlazak u frižider nakratko je obarao kolanje krvi. Zadržao bih se koju minutu, naslonio vrat na hladne šipke polica. Pogled je klizio preko redova namirnica. Jabuke su sijale pod neonom, svježe i još uvijek živih ćelija. Iza svakog jela stoji smrt, kraj jednog putovanja. Čovjek nastavlja, svaki zalogaj postaje dio njega. Na kraju se preobrazi u zemlju, gdje mu je i mjesto.

Lars je pokušavao da rastereti Dietera. Gurao me je za šporet da mu asistiram. Tražio maksimalnu posvećenost, ponavljajući: “Ako ja to mogu, možeš i ti”. U braseriji smo stalno spletkarili jedni drugima, ovdje je humor bio nepoželjan. Kad bih nešto zajebao, Lars je vikao: “Pazi na sat!” Ako smo kasnili, kasnili su i konobari, letovi i vozovi na željeznicama. Sve je bilo ulančano, a pritisak neumoran. “Ugostiteljstvo je samo za snažne”, govorio je Dieter. Pored Aydina i Elke, niko od studenata nije se zadržao duže od dva dana. Odradili bi par smjena i shvatili da je HORECA dijelom biznis, dijelom groblje.

Jedne večeri dok smo sjedili za šankom poslije smjene, Lars je pokazao ogorčenost.

“Umorio sam se od podučavanja. Čim podučiš nekoga, on ode. I tako iznova. Nemam više vremena. Meni je pedeset i šest godina, Dieter je star. Uwe ima još života, ali nešto u njemu škripi. Kad si poslao aplikaciju za posao, pomislio sam da će možda momak s Balkana s kakvim‑takvim iskustvom biti dobar izbor za budućeg chefa. Rizikovao sam. Svakog dana se može desiti da ne ušetaš u kuhinju, ugasiš telefon.”

Pogledao sam ga. Ruka mi je na trenutak zastala pred čašom. Nisam bio siguran da želim nositi teret cijele kuhinje. Bilo je dovoljno da se uklopim i radim. Dok god traje ugovor, mogu ići dalje. Biti živ i plaćen – to je sve.

U pauzi između smjena otišao sam kupiti nož. Htio sam nešto što mi pripada, što će unijeti promjenu. Radnja je bila smještena u Südvorstadtu iza stare pivnice. Unutra je mirisalo na ulje i maziva. Za staklenim pultom operisao je debeli tip s bradom ofarbanom u plavo. Probrao sam nekoliko noževa. Izvadio jedan iz kutije, lijepo je ležao u ruci. Vitka, japanska forma, iskovana od damask‑čelika. Drška od nagorene hrastovine zagrlila je šaku, skrivajući bijedu nažuljanih dlanova. Svega sto eura. Pitao sam za popust. Bradonja nije govorio engleski, ali svakako je ispalio: “Nein.” Platio sam i izašao naoštren.

U tramvaju sam vidio gluhonijemog dječaka kako komunicira s ocem. Kad je majka izgubila govor, uspostavili smo jezik znakova. Skupljala je oči na stvari koje nije htjela jesti. Pravio sam joj često pureće ćufte s rižom, tada je zadovoljno namigivala lijevim okom. Kako je vrijeme odmicalo, javljala se samo riža. Poslije riže pasirana hrana i prah suplemenata. Bolest je izgladnjivala kuću. Obroci su postali skromni. Hranio sam se isključivo pivom i travom, sestra bi tu i tamo pojela sendvič. Nakon njenog odlaska na stolu su ostale desetine kutija s ljekovima. Reljef malog grada.

Nož je laserski prolazio kroz povrće. Svjetlost neonki plesala po čeliku. Traganje za savršenim rezom se nastavljalo. Oštrica noža produžetak je duše. Oblikuje ili ubija. Uvijek sam je se pomalo plašio, posebno u kafanskim tučama. Ljudi su prgavi, bude svega. Jugoslavenski crni talas često je koristio nož kao metaforu za fatalizam. Taj simbol ljubomore ukazivao je na korozivnost sistema nastrojenog prema pojedincu željnom slobode. Beli Bora Perjar ptica je potkresanih krila. Poletio bi, ali ga vojvođanska kaljuža drži prizemljenog. Osjećao sam kako me guše glasovi, zvuk printera, vrelina. Poželio da iskočim kroz prozor i ne osvrnem se.

U tim trenucima, posezao sam za mobitelom. Mora postojati druga energija, glas s one strane. Nešto što podiže ritam pokreta. U braseriji smo pretežno slušali briselski radio s aktuelnim hitovima i himnama devedesetih. Bliže zatvaranju hrvali se oko Bluetooth veze da pustimo lične izbore. Ovdje je išao sličan program, radio stanica iz Leipziga, klasični rock s povremenim uplivima vijesti. Trebalo je vremena da steknem kredit i prikačim se na svoj uređaj. Dok bih sjeckao povrće, grmili su The Mars Volta ili Fugazi. Gazde su gužvale čelo pod bukom, ali popuštali svjesni mog zanosa nad nožem. Tokom sporijih sati birao sam Talking Heads. Sva trojica su cimali glavama. David Byrne je pjevao o apsurdnosti svakodnevnih rutina, brišući generacijske razlike.

Pred Uskrs smo uletjeli u omču rezervacija s velikim grupama. Pomogao je i Aydin, znao je gdje šta stoji. Zavisio sam od njega kao Malone od Stocktona. Osjećao sam kako svakim korakom gubim nešto tjelesne mase. Želio sam da konačno stigne ljeto, da na slobodne dane sjedim u pivskoj bašti dok život curi niz ulicu. Pogledao sam u Uwea. Bio je sve znojniji, glava mu se pretvarala u stijenu pod vodopadom. Najednom je nestao. Nastavili smo šljakati uskraćeni za par ruku. Nakon desetak minuta, Lars je upitao: “Gdje je dovraga Uwe?” Slegnuo sam ramenima, Dieter isto. Sačekali smo da tiketi smanje zamah. Lars ga je otišao potražiti, onda je i on nestao. “Idi vidi koji kurac tamo rade”, rekao je Diter. Uwe je sjedio napolju oslonjen na zid do pepeljare. Stiskao dlanom stomak i otežano disao. Lars je čekao na ulici s mobitelom prislonjenim na uho. Čula se ambulatna sirena.

_____________________________________________

SRĐAN GAVRILOVIĆ (Mostar, 1991) je književnik, jedan od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu Strane. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti “Gabrijel Jurkić” na grafičkom odsjeku. Studirao je jezike, književnost i marketing. Nakon pet godina u Belgiji, preselio se u Leipzig gdje trenutno piše i radi. Iza sebe ima objavljene zbirke kratkih priča “Ljetne himne” (2015) i “Nemoj ići u Anderlecht” (2022), dok je “Ovjerena kopija” (2025) njegov prvi roman.

Bio je to naš omiljeni komad zemlje. Napušteni vojni poligon kraj obale, odlagalište smeća i šuta. Dominirao je salonit, azbestocement razbacan na gomilama građevinskog otpada. Ostaci kamenih baraka bešćutno su se trunili na čvorištu vjetrova. Umorna trava odbijala da u potpunosti izumre i pretvori se u šljunak.

Udarom prvih mrazeva pucali smo dugačke šetnje. Svjetlost se naprezala da osvoji taj dio prostora. Prašina jeseni navlačila se po rastinju i starim brdima. Drveće spuštalo korijenje kraj vode kako bi produžilo život na goleti. Pušili smo džointe u zavjetrinama i pješačili desetine kilometara. Prepušteni zakašnjelim pejzažima najčešće nismo razgovarali. Sjeverac je udarao u prsa. Nadjačavali su ga samo točkovi vozova sa željezničkog mosta. U tim godinama bez kompasa sve je djelovalo zaustavljeno. Odustajanje se rađalo s novim danom. Na umu je jedino bilo osamljivanje.

Parkirali bismo uz jednu od baraka. Cugali uz muziku s radija izolirani u mrakom presvučenom prostoru. Osjećali smo mu puls kad bismo napustili kabinu auta da se ispišamo i provjetrimo zadimljene glave. Govorili su da će kad se dovrši novi most tu niknuti naselja i stambeni blokovi. Ti planovi zvučali su neizvodivo i daleko. Niko nije želio tu kontaminiranu pustoš. Izgriženi betonski elementi za vojne vježbe izbijali su iz zemlje poput rebara drevnog kolosa. Trebale bi godine da se iz temelja iščupaju armirane žile i zemlja poravna. Vjerovao sam da poligon treba zaštititi i onda pokazivati kao spomenik okupacije. Pomoglo bi moje buduće iskustvo vodiča, a turista željnih raspada i smrti neće nedostajati.

Ponekad sam pješačio sam. Sretao pokojeg lovca na štigliće, ljude s psima ili u potrazi za metalom. Na nasipu pod kojim su zviždale napuštene prostorije izraslo je debelo drvo rusovine. Pramen na ćelavoj glavi bunkera. Penjao sam se i osmatrao tačku u daljini. Erodirani komad planine. Na to sam mjesto oduvijek želio stići. Jednom sam bio blizu, skupljali smo divlji šipak u podnožju Prenja, ali noć je glasno odjeknula u klancu i donijela studen. Žurno smo se spustili i odvezli nazad u grad. Od tada, kad putujem na sjever, taj odlomljeni otisak ispraćam s gorčinom.

Uskoro su građevinske mašine užurbanije opsjedale most. Noću smo sjedili na njegovoj nedovršenoj konstrukciji. Čuvar nas nije tjerao. Posjedio bi i popio s nama pivo, povukao koji dim. Kontejner u kojem je noćivao imao je ispisan rok za završetak radova. Prošao je još davno, a on rekao da se kralo na materijalu, kao i uvijek kod nas. Tih mjeseci slabo smo izlazili u grad. Pokoji koncert, tek da se pojavimo među ljudima. Slušali smo proticanje rijeke pod kičmom mosta, život je i dalje stajao kao zaljepljen za pod. Bilo nam je tek dvadeset, a bili smo umorni. Omamljeni pivom i travom, razišli bismo se besciljno, jedan po jedan, kao ljudi bez stalnog staništa.

Svakog prvog decembra u godini, ritualno smo palili grmlje čička odrvenilo od starosti. Vjerovali smo da donosi pročišćenje i odmiče nesreću. Lomača je bila dovoljno velika da rasvijetli dobar dio stare kasarne. Bilo je nečega paganskog u tom činu, našim obasjanim licima i načinu na koji smo se smijali dok se gust dim otakao u nebo. Oganj je gorio svega deset minuta, jedini plamen na otvorenoj noći. Osušeno granje pucketalo je snagom petardi i najavljivalo povratak zime u kotlinu.

Adis je volio spomenuti da je svo zemljište nekada pripadalo njegovoj porodici. Dolaskom monarhije, ono im je oduzeto. Podignuta je pojasna utvrda kasarne. Voljeli smo tu priču. Vjerovao je da je nesuđeni nasljednik koji gazi po otetoj zemlji. Prisjeća se posjeda kroz nepravdu Austrougara prema svojim pokojnicima, nekadašnjim trgovcima svilom.

Kad mi je uginuo pas, odabrao sam smekšan grumen poligona i zakopao ga. Obilazio sam obilježeni grob tokom šetnji ali su ga ubrzo prekrile nove naplavine šuta. Ti arhipelazi su pod rafalima kiše cijedili bijelu krv i slijevali se niz stjenovite obale u rijeku. Dan poslije, okamenili bi ih sunce i vjetar. Ostajali su stajati kao tek isklesani kipovi kojima nedostaje završna finesa. Bivalo ih je sve više, davao sam im imena jadranskih otoka. Usred zime posjetio bih Cres i Lastovo, onda se zaputio prema Kornatima.

Bio sam tada zaposlen u firmi za proizvodnju i ugradnju prozora. Sirova radna snaga. Natovareni otpad iz stanova kamion je vozio prema poligonu. Istovarali smo ga pred kućom romske porodice usidrene na samom kraju oblasti. Bili su jedini živi stanovnici kasarne, sviknuti na okrutnost krajolika. Radovali su se svakom našem dolasku. Iščupano drvo su koristili za ogrijev, a sačuvane prozore ugrađivali u svoju staklenu utvrdu iz koje je uvijek sukljao dim. Čudio sam se kako taj osamljeni kućerak izdrži zimske navale vjetrova i avgustovsko sunce. Kakvom božjom statikom ostaje uspravan. Viđao sam ih sve do trenutka kad su im čergu zapalili lokalni poduzetnici. Glad za eksploatacijom šljunka uveliko je bujala, nije bilo mjesta za prepreke. Pogotovo za ciganska posla.

Betonska korita bazena kasarne služila su nekada za borbe pasa. Tu se noću okupljala dizelaška omladina s podivljalim rasama. Izmučene životinje su se borile do iznemoglosti, na kraju bi ih dokrajčili pištoljem ili kamenovali u nedostatku olova. Pokretala ih je krv i zabava, nešto sitnih opklada. To su bile priče starijih od mene i doba takve anarhije minulo je prije nekoliko godina. Kožu bazena presvukao je korov i bodljikavo cvijeće. Masa izgrafitiranih imena. Ono što je preostalo od psećih života sada je zarasla površina, a žestoki momci su uveliko među grobovima.

Kad je most napravljen, prestali smo odlaziti na poligon. Preselio sam u kafane i pronašao lakše poslove. Prošlost je djelovala mračna i promašena. Pasivnost je izgubila toplinu, postala hladna i željezna. Nisam se želio sjećati. Akumulacija odložene snage razvila se u želju za stalnim izletima. Krenuo sam putovati. S novim pasošem konačno sam izašao iz države. Zaredale su studentske razmjene, djevojke i hemija. Nastavio sam posjećivati napuštene prostore po raznim gradovima, tražiti ostatke tuđih života. Usađena satrulost tjerala je dušu u slične mirise, tamo sam se osjećao udomaćen. U zagrljaju hrđe i ruševina.

U jednoj posve neobičnoj noći na istanbulskom aerodromu, upoznao sam čovjeka koji je služio vojni rok u našoj kasarni. Sjedili smo jedan do drugog na gejtu i čekali let za Sarajevo. Upratio je na mom rancu prišivku lokalnog pank benda i raspričao se. Bio je to izlijev sirovih refleksija na godinu dana pred žuborenje rata. Ispričao mi je kako je na dopustu odlazio uvijek u istu kafanu gdje je šankerisao mladić koji mu se sviđao. Davor. Družili su se i povremeno igrali bilijar. Za otvorene emocije nije bilo prostora. Kad se plotun već ustalio u zraku, Davor se priključio jednoj vojsci, on drugoj. Kasarnu su uskoro raznijeli eksplozivom, a Davor poginuo u deblokadi grada. Sjećanje na poligon je znoj izbačen kroz vježbe nakon pijanki. Sve ostalo je trauma, rekao je i ukrcao se u avion sa ženom Turkinjom.

Već sam emigrirao među Ardene i Atlantik. Dolazio sam povremeno u pauzama između ispita. Grad je vukao za sobom sidro masovnih migracija i živio sezonski. Osipanje poznatih faca se nastavilo. Ljeto se udaljavalo od svojih starih oblika koji su zauvijek zamukli. Boravio sam među najužom ekipom u starom gradu. I dalje su se dobro držali, posvećeni nametnutim planovima godina. Porodica, stan, bolje plaćen posao. Odgovornosti koje sam i dalje odbijao prihvatiti s pokrićem da sam na studiju vani.

Natjerao sam se da odem na svadbu prijatelja. Lijepa lokacija na uzvisini među ljubičastim gorjem. Vidio se bočni greben planine. Svega pedesetak gostiju okupilo se na privatnom imanju s bazenom i voćnjakom. Smiješio sam se i nazdravljao dignutim čašama, podmazan prahom i vinom. Drugi su jeli, plesali i kitili mjeh harmonike. Fotograf kružio i hvatao zanos. Otišao sam taksijem među prvima, dugo se vozeći cestama smekšalim od noćne rasvjete. Zamolio sam taksistu da me ostavi na mostu kraj poligona. Stajao sam oslonjen na ogradu, u daljini su bljesakala svjetla reflektora diskoteke na otvorenom. Pratio sam još malo tu predstavu na nebu, onda se odvukao u ponoćne kafane.

Svaki dan proveden kući sjenčio je razum. Udisao sam ostatke prašine u svojoj staroj sobi. Prošli mjesec u stan su ušli moleri i prekrečili plavu boju zidova. Dočekala me bjelina u kojoj nisam mogao zaspati. Vrtio sam se osluškujući strujanje saobraćaja, glasove turista s kasnonoćnog autobusa. Ujutru je sunce rastakalo zidove, i s roletnama je bilo nepodnošljivo. Odmor sam proveo svodeći bilancu. Posjedovao sam skoro pa ništa, naviknut na stalno kretanje. Nije bilo predmeta vrijednih priče. Ostali su toponimi koji su mi i dalje pripadali i od kojih sam se sve više udaljavao. Poludjela brda hučala su vrelim dahom, rijeka vrištala iz korita. Besvjesno nebo skrivalo je odgovore, odnoseći svježinu i strast sezone. Javljalo se beznađe koje je nadilazilo jezik. Željan amnezije, prebukirao sam let i odlučio skratiti odmor.

Tri dana pred moj polazak stigla je vijest da je nestao otac našeg poznanika. Nije ga bilo već drugi dan. Običavao je izbivati kad popije ali povratak čašici je sada djelovao besmisleno. Bio je povučen čovjek okrenut vjeri. Bivši alkoholičar koji se posljednih godina doveo u red i posjećivao džamiju. Išao je i na hodoćašće u Mekku, drugovao sa lokalnim hodžama. Vrata dženneta su za njega bila otvorena.

Krenuli smo u podne. Skupilo nas se petero. Odlučili smo prečešljati obalu rijeke, mjesta gdje su ga viđali kako šeta nakon molitve. Bio je početak septembra, sunčana subota. Dugo smo hodali i dozivali ga. Obuzimala nas je povremena tišina. Bili smo svjesni kako takve potrage obično završe. Nasilne smrti su nas zaobišle. Ispratili smo rane odlaske mnogih roditelja i nekoliko naših vršnjaka. Sjećali smo ih se kao lagane svjetlosti u oknu prozora. Znao sam da će se još kratko držati u sjećanju, onda će i svjetlosti nestati.

Stali smo na trenutak da se odmorimo. Izvukao sam džoint, pripalio ga. U mene se uselio neobjašnjiv strah. Gledao sam oko sebe, u lica svojih prijatelja, izmoždena naglim odrastanjem. Tek tada sam ih prvi put zaista vidio, u zlatnom satu, pod tupim uglom padajućeg sunca. Bila su to lica mladih staraca. Pogled na njih gužvao je grlo. Htio sam ih ovjekovječiti fotografijom da ih takve zapamtim, ali su ruke posustale. Oni su upijali posljednju toplinu, okrećući se za pticama što su šestarile iznad kompleksa kasarne.

Dan se gasio uslijed nadiranja pomrčine. Zašli smo na poligon i zaputili se prema jednoj od tri preostale barake. Bile su ruševnije od posljednjeg puta kad smo ih vidjeli. U drugoj smo našli tijelo kako visi s metalne grede. Najhrabriji od nas, Miki, skinuo ga je i položio na ošljunčani pod. Ostalo je završila policija. Dženaza je bila mala, kiša i radni dan razvodnili su svijet. Popili smo kafu da prekinemo repove smrti i rasuli se u maršrutama rane jeseni.

Ujutru sam otputovao nazad. Izašao sam na ostatak ispita i sjeo u voz za Rotterdam. Tamo sam dugo vrludao smočenim ulicama. Bezdoman i napušen. Našao sam jedan prazan surinamski kafe. U međuvremenu je stigla poruka od prijatelja da je postao otac. Naručio sam čaj i zaplakao.

– priča je izvorno objavljena na Stranama 24.6.2023. –

______________________________________________________

SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. godine. Završio je Srednju likovnu školu “Gabrijel Jurkić” u odsjeku grafike. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu “Strane”. Iza sebe ima objavljenu zbirku kratkih priča “Ljetne himne” (2015) u izdanju SPKD Prosvjeta Mostar. Njegova druga knjiga, zbirka priča “Nemoj ići u Anderlecht” (2022), objavljena je u izdanju VBZ Zagreb, Buybook Sarajevo i LOM Beograd. Povremeno piše poeziju.

Mahovina, trava, korov i bube među njima. Sjedili smo u strmini jevrejskog groblja. Grad se javljao iz daljine. Izgledao kao tek okupano dijete. Bio je prvi dan Bajrama, sparna julska subota. Odabrali smo jedan ravan kamen, neočekivano suh nakon kiše. Glave proklijalih spomenika gledale su zajedno s nama na hotel kojem se po prvi put nisam mogao sjetiti imena. Sličili su stotinama malih topova okrenutih prema gradu. Isijavači svjetlosti umjesto smrti. Pomislio sam da je neukusno poljubiti se ovdje. Nije bilo vjetra da ti otkrije lice i obraze. Didirnuo sam ti nogu istačkanu ožiljcima i provukao šaku u tvoju. U krošnji bora nad nama prozborila je ptica, onda je odletjela. Lijevo su stajale usidrene kuće s praznim prozorima. Nikoga da posvjedoči našoj prilici. Bili smo jedini živi ljudi. Oni mrtvi disali su kroz vlažnu zemlju. Mene je pomjerila Grasja Danon. Možda zbog njenih godina. Imala je koliko ti sada, dvadeset i šest.

Nekropola je pripovijedala o nekada naprednoj zajednici. Vidjela se kultura sahranjivanja kakve danas nema. Kad je čovjek ovdje gore, povjeruje da je Sarajevo veliki grad. Taksista koji nas je ostavio pred kapijom pitao je zašto idemo baš ovamo. Idemo se pokloniti istodobno smrti i ljubavi, citirao sam stih Josipa Ostija. Zbunjeno je miknuo obrvama i zapalio cigaru. Ali da, skoro zbog toga. Ti, da nakon sedam godina s uzvisine vidiš kotlinu, ja da se uzemljim među stećcima. Izvadila si anolognu Prakticu i okinula par slika. Škljocanje je pokrenulo mehanizam u meni. Osjećao sam se poput rupe kroz koju svjetlo pada na fotosenzitivni materijal i gravira obrise onoga pred očima. Čovjek-objektiv. Nakon dugo vremena javila se sjeta prema životu kakvog sam poznavao. Ljudima iz tog perioda, i tebi, koja ćeš već sutra izaći iz ovog prstena.

Nismo mnogo pričali. To su činili zvukovi. Brundanje motora sa ceste i još ptica u vazduhu. Onda su nastupili potpuno gluhi trenuci. Imam mnogo rođaka u gradu, rekao sam tiho. Mnoge nisam vidio preko deset i više godina. Zaboravio sam njihova imena, fizionomiju. Nekad široka porodica polako se urušavala. Njeni začetnici su izumirali. Stariji rođaci su se kopali u selima oko Sarajeva, oni mlađi na sličnim bregovima poput ovoga. Razmišljao sam kako bi bilo da te odvedem kod bliske rodice u blizini. Obradovala bi se, ugostila nas u kući punoj boga. Predstavio bih te kao prijateljicu. Popili bismo kafu i sigurno nešto pojeli. Saznala bi i moje drugo ime kojim me samo ona zove.

Zarosila je kiša. Ona nakon koje često bljesne duga. Premosti svjetove. Tijelo bora štitilo nas je od kapljica. Vidio sam kako vremenom zatamnjeni spomenici postaju jednobojni, trava igra. Spomen-kosturnica zračila je bjelinom prožeta melankolijom jednostavne narodne pjesme. Prije par dana rekao sam da te mrzim. Nosio sam to u sebi kao trag udarca. Danas je trebalo opraštati, ipak je praznik. Živi dah prošlosti smekšao je riječi u ovom prostornom neredu gdje smo čekali da sunce konačno otključa novu paletu a mi dodirnemo smisao našeg stanja i sudbine. Miris vlažne zemlje djelovao je kao produžetak tih misli. Hemija smirenja. Osjećao sam kako mi tijelo trne ali se nisam želio pomaknuti. Zavukao sam ti ruku pod majicu i prstima se uspeo uz pršljenove. Male uglačane oblutke. Htio bih da sve uvijek bude ovako.

Kroz rebra ograde primijetio sam pepeljasto krzno. Oči koje posmatraju. Jedna od generacija mačaka koje opsjedaju stara groblja. Sigurno su ispratile stotine pogreba. Vijek za vijekom. Spustila se na travu i napila vode iz barice u kamenu. Udisali smo melodiju mramorja i izostanka sjena. Ruka ti je i dalje ležala u mojoj. U tom času pocijepali su se oblaci. Sunčev mlaz izmijenio je brdske reljefe i užario humski relej. Očekivao sam da ćeš opet izvaditi Prakticu, ali ostala si zagledana u tu predstavu. Ne znam o čemu si mislila. Možda o tome kakvi smo ljudi. Nazvati nas gubitnicima bilo je pretenciozno. Ali iz ovog trenutka moglo se izaći jedino poražen.

Činilo se da smo se spustili par metara niže. Otklizali na monolitu. Svjetlost je raširila livadu, moglo se uočiti još kamenih blokova. U pravcu gdje je iščezla mačka, granao se džep poljskog cvijeća. Sunce mu je počivalo na potiljcima. Meka snenost nakratko je preletjela preko očiju. Sklopio sam kapke. Osjećao kroz dodir, miris, sluh. Tebe koja si iskrila prvi znoj. I da oslijepim, pronašao bih smisao. Jedan stalni, čvrsti oblik kojem bih se vraćao. Poput kockastog zdanja Holiday Inna, hotela čije je ime bljesnulo u kosmičkom mraku. Daleki spoljašnji glas. Nekada davno, čekajući tramvaj, bivši vojnik mi je ispričao kako se u prvim danima opsade tu sastajao s djevojkom koja je radila na recepciji. Imali su svoju sobu, i u njoj san o ljubavi u miru. Šest mjeseci kasnije, otišla je za Kanadu, a on ostao do kraja. Svaki put kad ga izbliza ugleda, ispriča nekome tu priču. Tako je lakše živjeti.

Nadlijetao je avion spreman da umakne neumornoj ravnodušnosti doline. Trag koji je ostajao za njim pojačavao je prolaznost. Poželio sam zapaliti cigaru. Odustao sam jer ti se to nije sviđalo. Nisi voljela ni avione. Istina je da je čovjek u zraku samo roba u plamenu metana. Od toga se ne može pobjeći. Posljednjih godina nebo je kratilo moj put kući. Radovao sam se polascima i još tokom leta naručivao alkohol. Put nazad pregrmio bih jednako omamljen. Sada, ispraćajući limenog albatrosa, smisao povratka u ravnicu se gubio. Hlapio poput sagorenih ostataka fosila na nebu.

U avliji žute dvospratnice zavijorile su oprane bijele plahte. Raširile su ih krupne ženske ruke i nestale. Komad platna unio mi je očaj. Bilo je dovoljno široko da se njime umotam i spustim u grobnicu. Predam crvima bez straha. Šta ti je?, upitala si. Odmahnuo sam glavom, poštedio te morbidnih misli. Ovamo si došla na petstotinjak metara visine, a u suštini ti je nedostajalo more. Barem mislim da jeste. U daljini su se uzdizali socijalistički blokovi, stubovi slobodne volje. Razbacane kuće po brdima kao pali meteori. Dodirnuo sam ti usnama sljepoočnicu, izdahnula si glasno.

Među oboljelim i nakošenim stablima su se već izdužile sjenke koje će uskoro otpuzati u zemlju. Konačno smo olabavili stisak ruke. Vazduh se uvukao među raspletene prste. Podne je gubilo snagu. Trebali smo obići još par mjesta. Sišli smo niz stepenice. Podigla si jedan kamen i stavila ga u tašnu. Putovat će sutra s tobom do stola u tvom stanu. Preseliti miljama daleko. Uzimat ćeš ga u dlan i čekati.

___________________________________________________

SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. godine. Završio je Srednju likovnu školu “Gabrijel Jurkić” u odsjeku grafike. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu “Strane”. Iza sebe ima objavljenu zbirku kratkih priča “Ljetne himne” (2015) u izdanju SPKD Prosvjeta Mostar. Njegova druga knjiga, zbirka priča “Nemoj ići u Anderlecht” (2022), objavljena je u izdanju VBZ Zagreb, Buybook Sarajevo i LOM Beograd. Povremeno piše poeziju. Živi u Belgiji.

Ustao sam namočen znojem. Nisam spavao. Možda par sati. Avgustovsko sunce već je snažno naviralo kroz prozor. Spustio sam roletne i otišao pod tuš. Za doručak nisam imao apetita. Ni vremena. Armin je već čekao pod zgradom u svojoj Alfi. A on ne voli da čeka.
Vozili smo se južno prema industrijskoj zoni. Namrgođeno je ispijao kafu iz kartonske čaše, iznerviran što opet radim stvari za ljude koje ne poznajem dobro. Izigravam humanitarca. Danas idem zakopati psa. Nije prvi put da to činim. Prije deset godina kada je uginula naša Beki, otišao sam na napušteni vojni poligon i iskopao maleni grob. Poslije sam ga pokrio kamenjima zbog zvijeri. Tuda sam znao viđati i lisice. Obilježio sam humku s dva kamena koja sam prethodno presvukao akrilnom plavom bojom. Drugi put sam to učinio na trodnevnom kampovanju. Neman koja me cijelu noć ustravljivala iz mraka bila je kujica koju je udesilo auto. I za nju sam priredio skoro identično upokojenje.
Sada smo na putu za veterinarsku stanicu. Idemo po Dinga. Prije nekoliko dana na ulici ga je rastrgao američki staford. Bez povodca i brnjice. Iako je preživio napad, morali su ga uspavati. Jezik je izgubio svoju funkciju. Ostao isplaženo visiti. Njegovi vlasnici, bračni par u osamdesetim, plačno su me zamolili za uslugu. Hostel u kojem sam šljakao to ljeto nalazio se preko puta njihove kuće. Dingo je često izlazio na sokak. Lajući da mu bacim lopticu i pozirao preplanulim turistima za Instagram. Bilo je nezamislivo provesti smjenu bez njega. Izgledao je kao gremlin Gizmo, u psećem obliku. Nisu ga željeli spaliti u stanici. Dingo je bio ličnost i zaslužio je dostojanstven odlazak, rekao je vlasnik Kadrija i pružio mi alatke za kopanje. Dohvatio sam ih umorno, nespreman na njihovu težinu i otrgnuo pogled s njegovih praznih očiju.
U stanici sam preuzeo otežalo tijelo u crnoj vreći. Veterinarka je bila moja razredna drugarica iz osnovne. Razmijenili smo nekoliko informacija o našim životima, toplo se pozdravili pri rastanku. Armin je predložio da ukop obavimo u bivšoj vojnoj bazi. Tu golet, od svršetka rata, opsjedaju samo vjetrovi koji razgrnu plastične kese o draču i ostatke bodljikave žice. U blizini se gradi novi zatvor, kazneni izolator za teže prijestupnike. Ubrzo će biti gotov i u ćelije će useliti različite karme i sudbine. Sjetio sam se odlazaka u posjetu drugu koji je ležao zbog dilanja trave. Čaj u menzi za posjete često nam je služio rošavi silovatelj širokih ramena. Gulio je sedam mjeseci, moj drug godinu. Svaki put kad bi spustio čaj na stol rekao bi: Pripazite. Vrelo je ko pička. Radovao se skorom izlasku.
Parkirali smo auto kraj zemljanog nasipa na kojem se nekad nalazila osmatračnica. Ispod nje je čamila betonska kućica, kontrolni punkt iz kojeg je smrdjelo na mokraću. Želio sam što prije obaviti ukop. Bilo je svega devet ujutru, žega se raspojasavala. Vidjelo se kako iz posljednjih zelenih travki isparava pigment. Armin se ponudio da iskopa rupu. Nisam se protivio. Ima jače ruke. Dodao sam mu krampu i krenuo je da čupa zemlju zašivenu korovom.
U autu sam smotao džoint. Ubrzano. Kao da radimo nešto još ilegalnije. Rješavamo se nečijeg trupla. Ili jednog njegovog dijela. Možda glave. U retrovizoru sam zraknuo crnu veću položenu na zadnje sjedište. Zadrhtale su mi ruke. Skoro sam prosuo travu iz rizle. Odvukao sam pogled na zgradu zatvora koja je polako napredovala. Krov i fasada bili su pri kraju. Otvori za prozore zurili su kao stotine očiju iz velike lobanje. Zamišljao sam kako unutrašnjim hodnicima paradiraju zatvorenici. Među njima i vlasnik staforda kojeg su, u nekom idealnom sistemu, osudili na barem dvije godine robije. Dovoljno za čovjeka koji je na kraju pokolja opsovao Dingove vlasnike i odšetao od zakrvavljenog trotoara. Kadrija i Fatima spominjali su advokate, ali bilo mi je žao reći da nema ništa od toga. Ko da je ikoga briga za njihovog džukca.
Iako sam bio smiren albankom u meni je zatinjao bijes. Pitao sam se koliko sam spreman nauditi nekome da mi se desilo isto. Posljednjih mjeseci sam sve češće ispod kreveta izvlačio djedov tetejac. Pronašao sam ga u čišćenju njegovog stana nakon što je umro. Valjao sam ga u ruci, izvlačio žaržer zagrcan mecima. Razmišljao da li bih se ikada usudio probuditi udarnu iglu koja je posljednji put opalila na dan mog rođenja. Od saznanja da bih bez mnogo razmišljanja pucao u lice bezimenih ljudi koji su mi nešto oduzeli, brzo sam ga vraćao u vunenu čarapu i gurao u mrak pod krevetom.
Armin je iskopao dovoljno duboku rupu i domahnuo mi da donesem vreću. Požurio sam iz straha da će sunce istopiti tanki crni najlon i ispod njega se ukazati Dingova deformisana njuška. Nježno sam ga spustio u zagrijani grob i maknuo nekoliko glista što su zaigrale na oštrom svjetlu. Rukama sam vratio iskopanu zemlju i nabacio komad betonske ploče koja je ležala kraj kućice. Bilo je besmisleno išta napisati na nju. Žega je jače pritisnula tjeme. Razbudila hor zrikavaca. Armin je zapalio cigaru i podigao krampu na rame. Stajali smo kraj groba i šutjeli. Ako zimi bude snijega, on će se s te ploče posljednji topiti.

_______________________________________________________________________

SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. Prvu zbirku priča Ljetne himne objavio je 2015 godine u izdanku SPKD Prosvjeta. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala Strane, online časopisa za regionalnu književnost i kulturu. Trenutno studira i živi u Belgiji gdje završava drugu zbirku priča.