SEDAM PJESAMA U PROZI SNJEŽANE RADETIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “DA SAM BAREM PROGOVORILA”

O NAUČENOM

Naučila sam da nije istina sve čemu te uče. Ne umire se ako mokre kose zaspiš. Niti oboliš jer sjediš na propuhu. Nije pogubno fićukati u mraku. Ili se ulicom kretati natraške. Lijepo odgojeni ponos su svojima, a sebi nepoznanica. Dugo kroz život.

Naučila sam da je bespomoćnost bol koja propituje ego. I da raste razmjerno gubitku kontrole. A da bijesom ne branimo sebe, već pravo koje smo si dodijelili da bismo bili u pravu.

Naučila sam da su otpori izvor nedaća. Da je mijena neizbježna. I da je dobro prešutjeti o čemu nema potrebe raspravljati.

Naučila sam da ljudi brzo zaboravljaju, a ljudska pravda rijetko pobjeđuje. I da savjete ne dajem ako ih ne traže. Svojoj djeci osobito.

Naučila sam da ljubav drži sve na okupu.

A gdje nema vjere u ljubav, tu počinje čovjek.

***

O POSVEĆENOSTI

A što ako je u svakoj praznini uteg svega što nismo prihvatili, a mi se poput djece skrivamo iza zatvorenih očiju. Što ako u svakom miru narasta oluja svega zanemarenog. Samo da se ne izložimo. Da se, naočigled svima, ne razlijemo.

Nema slučajno izbavljenih. Oslobode se koji preobraze svoje tamnice. Koji poznaju umašćene ovratnike tamničara i ne vjeruju njihovoj riječi. Oni pronalaze svoje. A onda posvećeno, jednom po jednom, ispune pustoš.

***

O SUOČAVANJU

Istina je prolom jezika, kao poezija. Munjama rascijepa stablo u nama. Oslobađa. Ako ono što mislimo da jesmo, razodjenemo, na mjestu gdje nas je zateklo. Ako posljednje taoce iza kojih se skrivamo trampimo za ogledalo.

A kad ga sebi okrenemo, susretne nas dijete. Prije jezika.

***

O JEDNOSTI

Pa reci, kako to misliš, biti odvojena?

Zamisli stabla koja dišu samo za sebe. Ili pobunu pčela jer više ne žele biti radnice. Zamisli sunce koje donosi odluku života. I odlazi. Ili vodu koja se ne želi vratiti zemlji. Nikada.

Zamisli da je osjećaj vlastite vrijednosti svemu oko nas važniji od jednosti sa svime.

***

O ŽENSTVENOSTI

Ona se sklanja pod stol, čvrsto stisnutih očiju. Jer prekasno je za strašan sud. Tamo se već dugo ne propituje istina.

Kad očevi lome stolice, ona se umota u rubac pa sakrije u njedra, kao amajlija. Za svaki prešućeni gnjev.

Upletena u kosu djevojčica ona prkosi religiji.

***

O SRAMU

Sanjala sam noćas da sam gola među ljudima. Njihovi pogledi bili su čvrsto zatvoreni prozori, bez zavjesa.

A moja koža staklo.

***

O LICEMJERJU

Svijet nas ne nagrađuje dok govorimo istinu. Zato pristajemo na ustupke na koje nas navodi uljuđena komunikacija. Ili ljubav. Ili neznanje o sebi.

I tako, izgovaramo okoštale forme kojima se održavamo na nemirnoj površini. Život bi doista bio nepodnošljiv kad bismo znali što se mota po tuđim mislima.

Zagrebemo li dublje, negdje mora biti mir.

__________________________________

SNJEŽANA RADETIĆ (Pula, 1964.) vjeruje da uspavano u nama žudi biti probuđeno i da ono što doista trebaš pronađe način da se konačno i obistini. Putem se je ohrabrivala objavama na društvenim mrežama te 2021. i 2022. bila u finalu Nagrade Post scriptum. Povremene objave u Dometima, na portalima Čovjek-časopis i Astronaut. ba bile su joj vjetar u leđa. Privilegiju leta, prvu zbirku poezije, objavila je 2022. godine.
Trenutno su u pripremi za objavu u 2026. godini dvije nove zbirke, poezije i kratke proze, s temom žene koja sebe nastoji pronaći ispod svih naslijeđenih slojeva.
U najnovijem rukopisu, zbirci pjesama u prozi Da sam barem progovorila, promišlja teme s kojima se svakodnevno sudara.
Živi i radi u Poreču.

KRATKA PRIČA SNJEŽANE RADETIĆ: VIDE TE TEK AKO NAPUKNEŠ

Lažeš često. Toliko si se izvještila da se više ne prepoznaju sitni znakovi koji bi te razotkrili. Zatrepćeš i onda gornju usnu navučeš nad donju kao da time možeš zadržati riječi. A ipak ih izgovaraš.

Danas si u lice lagala svome liječniku. Najprije si telefonom dogovorila bolovanje, rekla da imaš temperaturu, bol u grlu i nemoć. No, temperatura ne može biti alibi više od tjedan dana. Bilo je jasno da je bonus iskorišten pa si se jutros obukla i uz puno muke pojavila u ambulanti. Svaki je korak napor. Bol nepodnošljiva. I stalno se premješta tijelom. Nema djelića tebe koji ne boli, ponekad tupo i podmuklo, ponekad kao da je u tebe zaboden šrafciger i onda se zavrće. U trbuhu, pod ključnim kostima, među lopaticama, u jajnicima ili iznenadno u boku. A onda kao iglom probada u bubregu ili pod rebrima. Jedino te glava ne boli. Liječniku si se osmjehnula i rekla da si puno bolje i da te još muči samo vrtoglavica. Time si opravdala svoju usporenost. „To će biti od ležanja“ rekao je, „ostanite ipak doma do kraja tjedna da se sasvim oporavite.“ Ne pada ti na pamet govoriti mu o toj boli koja se po tebi bez prestanka premješta, omamljuje te i satire. On to ne bi shvatio. Snaći ćeš se već nekako. Uzet ćeš nakon svega nekoliko dana ferija, a onda se opet, recimo, ukočiti. To se ne mora dokazivati fizičkim dolaskom.

Lažeš o svemu. U uredu si lagala o ljetovanju. Intenzivno si se sunčala na terasi, lovila sunce od tri do šest, samo kako bi dodala uvjerljivost pričama o Korčuli, partijanju i nezaboravnoj zabavi. Dva tjedna nisi izlazila iz stana da ti neki slučajan susret ne bi oduzeo vjerodostojnost. Hranila se sokovima i vježbala, smišljala detalje.

Lažeš o tome kakav ti je bio dan. Izmišljaš anegdote koje bi voljela da se dogode, ali život nije bogat kao u knjigama. Zato mu dodaješ sadržaja. Zabavljaš mamu i njenu susjedu dok im prepričavaš izmaštane scene. Jučer su se u nevjerici smijale tvome šefu koji je, inače škrt, opet izgubio opkladu pa morao počastiti pizzom trideset ljudi. „Već treći put ovaj mjesec“, tako si rekla. I glasno srknula još vruću kavu. Opekla si jezik.

Laž koju najčešće izgovaraš je: „Super sam! Nikad bolje!“ Uz obligatan osmijeh. Nakon toga nitko te više ništa ne pita. Nego oni tebe uvlače u svoje priče. Pričaju ti o tome kako loše spavaju, žale se na pun mjesec, na žgaravicu ili glavobolju; lamentiraju kako ih je život svladao i kako im je dosta svega. Iako ne znaju što točno trebaju, čuješ njihov nespokoj. Neki se pred tobom toliko otvore da ti pričaju o najintimnijim strahovima. Slušaš ih. Sve si bolja u slušanju.

A ti si konačno usamljenija od svih njih. Sve što više pokazuješ slabost, dublja će biti povreda. Zato se ne oslanjaš ni na koga. Očekivanja nisu ništa drugo do maligne izrasline među ljudima.

Iako si otpočetka znala u što ulaziš, sjela si za njegov stol i dopustila sebi gozbu. Svaka je veza na početku gusta od želje pa si ostala. Iako si znala da ste osuđeni na skrivanje, prepustila si se vrtlogu. Trajalo je više nego si očekivala pa si se ponadala, ni sama ne znaš čemu.

Dopustila si da zna sve o tebi. Koliko ti je potreban dodir, kako si gladna ljubavi i kako se stravično bojiš napuštanja. Pričala si mu i zašto je tako. Ono što si najmanje jela u svojoj kući, najviše tražiš u svijetu. Ipak je dopustio, u tišini, da umireš od gladi.

Ukradeni zajednički odmori činili su ti dobro. U takvim prilikama usklađivali ste mirise i pokrete. Noću bi lovila ritam njegovih udaha, disala s njim. To ti je dolijevalo pripadnost. Nekad si utvarala da ga nježnost može zadržati. Odricala si se svoje rutine, dragih ljudi i odnosa. Njegove navike prihvatila kao svoje. Pretvorila si se u čekanje njegovih dolazaka, a pri svakom rastanku osjećala fizičku bol kao da sav neophodan zrak odnosi sa sobom. Čak si mu jednom šapnula: „Dala bih ti bubreg, mili! Toliko te volim.“ I bubreg te je čuo.

Nisi znala da su riječi žive. Nitko ti nije rekao da treba paziti što govoriš jer mozak ne poznaje razliku. Za njega je sve stvarnost. Kad te je bubreg napustio, bila si prestravljena. Tvoje tijelo doista te osluškuje. Poznaje svaku tvoju misao. Shvaća te ozbiljno. U svakom slučaju ozbiljnije nego ti samu sebe. Pa si počela lagati.

Noću ne spavaš. Dohvate te sjećanja. Izvrćeš ih, dodaješ i oduzimaš riječi, kreiraš nove razgovore. Proganjaš sebe detaljnom istragom pogrešaka. Prebrojavaš ih. Svaka bukne i bolno grune u tebe. A onda se pojavi bol i započinje šetnju.

Nakon svega, jasno ti je gdje si pogriješila. Nije dobro kad te netko drži na dlanu. Lako se zaigra, kao s plastelinom. Zavarao te privid da ste otvoreni i da je to uzajamno. A opet, uživala si u toj novootkrivenoj sebi, besramno gladnoj. I baš zato ulaziš u laži kao u ljetno blato. Ugodno je. Nitko te doista ne vidi. Plivaš i utvaraš da voliš baš tako.

Ipak, tvoje te misli stalno progone. Strahovi zasikću i podignu glavu. Svjesna si preostalih godina. Da, tako ih zoveš. Zato ispisuješ liste svega što bi još htjela iskusiti. Vidjela si to u nekom filmu pa ti se učinilo zgodnim.

Imaš i popis onoga od čega si odustala. Dok ga čitaš, napinje te prkosom. Obećaješ sebi promjenu. Možeš i dalje biti druga, ali ćeš odsad ti uzimati. Nećeš čekati. Nego živjeti.  

Znaš da te nitko ne može povrijediti kao ti sama sebe, zato zagletaj pukotine i kreni! Drži se načela koje si davno naučila – isto se liječi istim. Visoko na tvojoj listi želja je Tinder. Pronađi spoj. Ulog su samo dvije fotografije. Ne moraju ni biti tvoje.

________________________________________________

SNJEŽANA RADETIĆ (1964.) profesorica hrvatskog jezika i književnosti s dugim stažom u srednjoj školi. Posljednjih godina piše poeziju i kratku prozu kojima promišlja (ne)ljubav, odnose i kušnje. Vjeruje da je znatiželja početak svega, nježnost nužna, a sebi govoriti istinu prijeko potrebno.
Krajem 2022. godine promovirala je svoju prvu zbirku pjesama Privilegija leta, Biakova, Zagreb.
Bila je rezidentica Književne rezidencije Kamov 2024.
Trenutno dovršava rukopis druge zbirke pjesama i svoju prvu zbirku kratkih priča radnog naslova Možda je hrčak sretan.
Živi i radi u Poreču.

fotografija autorice: Nives Borčić Novak

PET PJESAMA SNJEŽANE RADETIĆ

SUTRA JE NOVI DAN

sutra će mi izvaditi bubreg
lijevi
kažu da više nije koristan
ne radi
samo se zajebava
postaje nepredvidljiv
pa će ga degradirati
u biootpad
njega
gorljivog trudbenika otpadnih tvari
koji je danonoćno kroza se propuštao
toliko smeća
da teško može stati
u jedan običan život

***

LOŠA TRGOVINA

trampila sam bubreg za neznanje
u kartu odnosa nisam ucrtavala granice
postavljala bodljikave žice
čuvare
niti oružje
u moj terotorij ulazilo se
duboko
slobodno, bez osvrtanja
a onda raznosilo mravlje marljivo
mislila sam: ima me, dovoljno
bez posljedica sebe mogu
dopustiti

dočim
nisam znala da je rastakanje moguće
sve dok nema bola
straha koji ubada vazda u isto mjesto
i zgrčeno drži na okupu ono
što bi trebalo kroza se
propustiti

***

LJUBAVNA PJESMA

trebalo bi razgovarati sa svojim
organima
šaputati im male istine
pisati duga, nježna pisma
ili pjesme
recimo ljubavne
da se osjećaju voljeno
barem koliko i karburator
svjećice ili bregasta osovina

papir podnosi, kažu iskusni
a tijelo pamti, taloži
onda bubri i raste i razmnaža
što je u zametku moglo
riječju biti izbavljeno
i bolje poznajemo svoje automobile
od, recimo, vlastite gušterače
jetre
ili štitnjače
njih redovito servisiramo i čistimo
a svoj želudac darivamo
gastalom
da mu, jadnome, olakšamo
ili mjehur
litrama onog gadnog čaja zalijevamo
trpku glavobolju zaustavljamo
boli maternice umrtvljujemo
i vozimo
vozimo bez nadzora

da bar povremeno, iz čiste ljubavi
zađemo pod kožu
prislonimo se u sebe
čuli bismo prigovaranje prije jauka
ili bar vapaj prije samrtnog krika

naši organi gase se
kao ulična rasvjeta u zoru
nečujno
daleko od nas umiru polako
bez ljubavi

***

NISAM SE BOJALA

pažljivo sam ipak zaključala
vrata
spustila roletne
ugasila televizor
mrak me lakovjerno opasao tišinom
nemir je propuzao pod rebrima
izdaju samo koji su ti
blizu
dugo sam u kantu pored ležaja
povraćala žučne misli
onda ustala
sadržaj izlila u zahod
nakon svega pustila vodu

bol je plićak koji ne da
zaplivati

***

KUĆA ZA PTICE

sama sam sebi poprečna greda
uvijek okomita na središnju os konstrukcije
držim zidove kuće koja jesam
idealno udaljene na kritičnim točkama
taman toliko
da se osjećaju sigurno

pa sjedam na gredu koja jesam
i pljuckam okoštale misli
što dalje
možda će neka proklijati
mladica izrasti u stablo
granama mamiti ptice
da predahnu
u preletu prema jugu

__________________________________________

SNJEŽANA RADETIĆ (1964.) profesorica hrvatskog jezika i književnosti s dugim stažom u srednjoj školi. Otkad nije u učionici, svojoj potrebi za dijeljenjem i glasnim promišljanjem doskočila je pisanjem poezije i iskušavanjem proze.
Pjesme su joj objavljene u časopisu Dometi, na književnim internetskim portalima Čovjek-časopis i Astronaut. Krajem 2022. godine promovirala je svoju prvu zbirku pjesama Privilegija leta, Biakova, Zagreb.
Trenutno priprema drugu zbirku pjesama. Živi i radi u Poreču.

NOVA POEZIJA SNJEŽANE RADETIĆ

PREPOZNAVANJE

možda nisam rađala djevojčice
kad je tome bilo vrijeme
jer ne bih umjela pokazati im
kako biti žena
ne stidjeti se svoga tijela
i radoznalosti oko njega
voljeti svoje menstruacije
ne bih im dala da se igraju
do zaborava
moja ljuljačka u glavi ne bi prestajala
pa bi one odrastale zbunjene tim
beskrajnim
klackanjem
stida i optužbe
i stvorile svoj stup krivice
na kojem bi se skriveno ljuljale

ja sam zato rađala sinove
što je ispalo olakotno pri rastavi
jer kažu: oni su prirodno privrženi
majkama
bilo je lakše njima biti i otac i mati
jer djevojčice ne trebaju
božice

možda je šteta
jer dvije žene ipak nekad
puno kasnije
ako se ikad dublje zagledaju
vidjele bi prstima
jasno
izvan majke i kćeri

jer sve su majke jednom bile djevojčice

***

JER NIŠTA NIJE SRAMOTA, MAMA

ugoditi si treba
dopustiti pipcima
da se razmile uokolo
i sljube s površinama
oblicima i odnosima
to bi možda značilo
raščetvoriti se
raspetoriti
raširiti
ogoliti
pa sluzavošću puža radoznalo
kliznuti u nepoznato

jer šutnje su okovi obitelji, mama
da se ne pročuje
da se ne sazna
a mi se konačno usudimo
upornošću klice rasti
vidljivo izrasti
prokazati
što nam je pod kožom
pulsiralo

i samo biti
neprikriveno svoje
i voljeti

***

MALI SUICIDI

iskreno u krivo vrijeme govoriti
za gluhim stolovima dokazivati
zabludama nagliti
u obećanja vjerovati
pripadati

vješati se o tuđe potvrde
zbog naklonosti podilaziti
očekivati više no nam mogu dati
ili od sebe možemo dobiti
u drugima se tražiti
gorljivo raditi

u ime intimne slobode
gladno na uranak pušiti
uvečer se prejedati
hranom začepiti praznine
ili ostrašćeno vježbati
tijelom namiriti gorčine
za mir u kući
neopaženo odustati
možda i drugi obraz okrenuti
kamen u sebe prihvatiti
podljeve skrivati
radoznalost
kao slijepe mačiće
udaviti

olako, zbog nedostajanja
radost izgubiti

***

SAME

nekim se ženama dogodi da
ostaju same
roditeljice ljubavnice prijateljice
opake čarobnice koje ti
od trica i kučina ispletu
nova svitanja
neshvaćene
nepročitane
neće razumjeti riječi bez sdržaja
niti kraljevske arije nadomjestiti
lakim šlagerima

one su prevelik zalogaj
već dok jutrom češljaju kose
u tuđim pričama
zanesene radoznale djevojčice
drske hodačice

one su labirinti smjelih potraga
koji prijete lakim šetačima
one trgaju poveze obmana
izlažu se podozrivim pogledima
utješene vlastitim iskoracima
koje kao djecu nose
u naručju
noćima

*** 

NIČIJA ZEMLJA

kad ostaneš sama
stvaraju se i kolaju nezadržive
priče
moguće je neke pokrenuo i on
možda je jutrom sebe tako lakše
gledao
a možda nije nikada oprostio
propuste
koji se s njime bude umjesto tebe
zajednički prijatelji nanose ratničke boje
poznanici se klade visokim ulozima
slušat će te sućutno ali neće
pozivati na druženja
jer ne pristojiš se među parove
iako si uvijek dobrodošla na čašu vina
sama
ili s djecom
no ni ti se među njima nećeš
više snalaziti
jer će on, prešućen, lebdjeti u zraku
i svatko će kao biti dobrostiv
a nemilosrdniji
pri svakom idućem susretu

i odjednom se zatekneš među sličnima
koje znaju zamijeniti plinsku bocu
hvataju se odvijača
koje pregovaraju s majstorima
razvoze kilometre za treninge
i muzičke škole i natjecanja
i izlaske
koje nitko nije ni pitao znaju li biti
otac
koje kao i ti poznaju pustoš postelje
i opore večeri pred televizorom
i tišinu nakon toga

otkad nisi ničija žena
svi su tvoji ispiti komisijski
nema više lakog prolaza
jer sigurno nekog potajno imaš
i sigurno si nešto gadno skrivila
u svakom slučaju ti nešto fali
zato se oni i usude nonšalantno
prilaziti
kao da si neograđena livada
na kojoj bi mogli lagodno pasti
i otići dalje
ničija zemlja bez prirodnog zaklona

***

ESKAPIZMI

postelja ih je svezala
okusom straha u kostima uhvaćenog
plijena
dok jednoj biva odar
drugoj postaje oltar
mjesto
koje bi objema moglo
biti počinak

kad se jednom uvukao u krevet
u njemu je živio idućih dvadeset godina
obitelj se pritom nastavila kretati
djeca odrasla
oni nisu odustali

nepristajanje priziva zaborav
jednog je dana jednostavno
umukla
i čami
izjeda vlastiti život
….
oholo je voljela drugog
više od sebe
bila spas tuđim nevoljama
razrjeđivala vlastitu krv
uvjerena da im je neophodna
više nego sebi

hrabro se odlučila za haljinu
ne bi li se svidjela njegovima
kasnije te večeri
dok ju je dirao u autu
ruka mu je glasno zastala
na lijevome bedru
on nije znao što bi s tim gustim
ožiljcima
više joj se nije javio

ti misliš da bih sve ostavio zbog tebe, nije ju gledao.
o bože, rekla je, to mi nije bilo ni na kraj pameti.
a onda su zašutjeli.

***

… U NAMA

zločin je prerano pokositi livadu
sjeći stabla a ne pošumljavati
životinje uzgajati u halama za klanje
gomilati hranu u hladnjačama
monokulturu na oranicama
ugađati sebi nauštrb ravnoteže
previdjeti ozonske rupe
umisliti da si suncokret
vjerovati a ne provjeravati
šaputati o nekim ljudima
šutjeti o istini

zločin je propustiti mjesečinu
na tvojoj koži
prespavati želju
hraniti se uvrijeđenom tišinom
ne progovoriti o ljubavi
sakatiti različitost iz nelagode
umivati se u mutnim izvorima
udariti iz nemoći
osvajati zbog moći

zločin je zatomiti radoznalost
koja izvodi pred zvijezde

***

IMAMO LI VREMENA

samo se čini da imamo
dovoljno vremena
a ipak kad se osvrnem
niz godine
rastuže me rijetke dobrote
dok ih prebrojavam
i znam koliko je nedostajalo
da budu neprebrojive
da nisam živjela ponavljajuće dane
koji su se svi
na kraju
stisli u jedan jedini
beskrajni
iz kojega se malo toga
pamćenja vrijedno
može iskopati
sve dok počinje
mislima o jučer
i stalno sili planiranjem za sutra
u njemu
nepamtljivom
znam da nikada
nisam ni bila
već jedino bježala

kao da se iz života uopće
može pobjeći
kao da se može
zatomiti ili previdjeti
što se ne da živjeti

***

O RADOZNALOSTI

ah te kvake
nisu one odgovorne što
jedan jednostavan pokret
prijeti
urušiti pomno ugođen univerzum
kad ih jednom zagrabiš
i ako ne bude svjedoka
ne povlači ruku
jer kvake su strepnje
iskorak jasan kao udarac
nakon kojeg nisi više ista

zamisli da se pred svakim vratima
kolebaš
i dugo
predugo u mjestu čamiš
kao Jozef K.
prestravljena buhama i stjenicama
u okovratniku Čuvara

ne oklijevaj na tom raskršću
jer semafor samo što nije
zazelenio
da ne bi
kao Meryl Streep ostala
vazda s ove strane
neoskvrnuta kišom

jer ako se prešutimo
neke kvake naprosto nikad
ni ne dotaknemo

_________________________________________________

SNJEŽANA RADETIĆ (1964.) profesorica hrvatskog jezika i književnosti s dugim stažom u srednjoj školi. Otkad nije u učionici, svojoj potrebi za dijeljenjem i glasnim promišljanjem doskočila je pisanjem poezije i iskušavanjem proze.
Pjesme su joj objavljene u časopisu Dometi, na književnim internetskim portalima Čovjek-časopis i Astronaut. Krajem 2022. godine promovirala je svoju prvu zbirku pjesama Privilegija leta, Biakova, Zagreb.
Trenutno priprema drugu zbirku pjesama. Živi i radi u Poreču.

DVA UTORKA NOVE POEZIJE SNJEŽANE RADETIĆ, 2/2

VODA

je li bljesak u kamenu
ili smaragdno oko bez dna
bistrih će misli
vrludavo i silovito
zakotrljati kamenje
sigurna u svoje kretanje
sve dok se ne utopi u drugima
sasvim nesvjesna sebe
sve veća i šira i jača
u jednosti vode doticati nebo
ona nije ni izvor ni korito
nije odraz ni protok
nego sve je odjednom
i žubor i cvrkut i memljiva vlaga
i oblaci

kad konačno za sobom ostavi
vrisak brzaca
lijeno i tiho uđe u šaš i mir
u vjeri da bi dovijeka mogla
rađati poznate magle
pa pred sobom u daljini
ugleda more
porazi ju strah od beskraja

jer ne može poteći unazad
vratiti se hihotavim virovima
opet umivati raščupane nimfe
pokretati snene vodenice
ne može istim koritom
pod istim nebom
ista

u strepnji od kraja
ona ne može sagledati
da beskrajno plutanje
odražava prostranstvo
i da će se konačno pokazati
tko zaista jest

***

IZLOŽENOST

nikad ne bih htjela
biti izlog
pred njim prolaznici
iz navike zastaju
zagledaju ili se ogledaju
popravljaju namještaju
ispituju
pa se izgube niz ulicu

ne bih htjela biti prozor
da se kroz njega provlači
i naginje
radoznalo virenje
u tuđe živote
ili se njime zauzdava
stiješnjena plavet

ne želim biti tanjur
koji ne može okusiti
od onoga što nudi
niti stol oko kojeg će se
oborenih očiju, šutke
jesti onoga drugoga

ja bih bila sjeme i rađala stabla
ili divlji izvor u pitomim brdima
ili korito za obilnih kiša
bila bih vjetar i zamrsila ti misli
da me nikad ne mine
dobrota tvoje kože

ja bih strpljivo čekala
da se uliješ
u moje širom otvorene oči
da se kao sunce na zalazu
izložim u izgaranju
pa da svi koji su u prolazu
purpurni od otvorenog umiranja
zastanu osupnuti
i dodaju zahvalnost
za trenutak
kojem su svjedočili

prije no se izgube niz ulicu

***

ČAROLIJA

nema u meni raskršća
samo sam voda
razlivena
ne sluti
već dopusti da ti izujem cipele
pomilujem listove
pa uđi u mene bosonog
uroni ruke i operi se
od svega što te sakati
pij od mene
zaplivaj

ljepota je ono
što uhvatimo dok prolazi
prije nego umre točno tu
pred našim nogama

zato zagrabi me
u gutljajima otpij
i ne strepi
tvoji su dlanovi sve
što sam ikada trebala

______________________________________________

SNJEŽANA RADETIĆ (Pula, 1964.)
Diplomirala je hrvatski jezik i književnost te bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živi i radi u Poreču.
Pjesme su joj objavljene u časopisu Dometi i na književnim internetskim portalima Čovjek-časopis i Astronaut. U listopadu 2022. godine objavljena joj je prva zbirka poezije Privilegija leta, Biakova, Zagreb.
Radoznalo istražuje sebe u odnosu s drugima. Drsko se pita o sebi. Vjeruje da se ljubavlju može sve prevladati.

DVA UTORKA NOVE POEZIJE SNJEŽANE RADETIĆ, 1/2

ZAŠTO SE NISI UBILA

tamo na podu one ostave
među teglama i krumpirima
razbijena smradom poraza

u onom neumjesnom danu
kad su procijenili da zaslužuješ
sve što te sustiglo
i jer jednostavno nisi
dostatna
napustili te uprljanu
poderanu
nokautiranu

zašto se nisi ubila od stida
pred samom sobom
pred rječitim pogledima
koje su na tvojoj zapetoj nesreći
gasili kao čikove

zašto si na kraju ustala
ženo
sklonila se u sebe
zavezala glas
i zakoračila
kao da je od svega
najpotrebnije
nikad ne zaplakati od bijesa

***

O KRHKOSTI

razletim se, bez najave, kao perje
i što je bijes veći
rizičnije je biti jastuk
u rastresitoj noći
još se uvijek sramim onoga
što sam mogla biti
a nisam
dočekam se
zarivene glave u dlanove

obeščašćuje me starenje
bez upozorenja
ustrajno prokazuje prazninu
koja se već neko vrijeme
ne dotjeruje pred izlazak

kad život prestane biti milostiv
najtužniji su oni
koji više ne vide
kako udjenuti konac
i porubiti ostatak
koji se skanjuju
uzeti najoštriju četku
i strugati
počevši od nožnih prstiju
tamo se nataloži
najviše nas
na odlasku

***

LINIJOM DLANA

neke se žene ugase prerano
a mogle bi opet zažutjeti
kao razbuđene košnice
zajahati krošnje kao mladi vjetar
zašumjeti grimiznim smirajem
bezumno se raspršiti
ugoditi žice u užitak
i skladati

one su zaboravile
poput vrulje žustro navirati
kao kadulja iz kamena nicati
strasno smijehom zamirisati

a mogle bi
samo kad bi htjele
linijom dlana krajolik rastočiti
i poteći

***

DOM

kuće su naši produžeci
sigurni zidovi
pouzdani krovovi
i što je dom dalje od nas
to se one više upinju
šarmirati nas zavjesama

ja ne trebam udobnost
prostran dnevni boravak
ozbiljne izazove
ni čarobne perspektive
trebam miris tvoje kože
meke priče da se njima ogrnem
u vlažnim jutrima
tišine da čujem svoje misli
bar tri obroka smijeha dnevno
da preživim
zvonkog, koji izdajnički namreška
moje lice
i prebroji mi proletjele godine
a ti ih prepoznaš usnama

ja trebam smijati se natašte
bezrazložno
da izliječim okoštale misli
drsko izazivati smrtnu ozbiljnost
rušiti pregradne zidove
pred san
okrenuti se u nebo
i štipkati zvijezde
do suza

jer ljubav je bolja od onog
što se o njoj govori

____________________________________________________

SNJEŽANA RADETIĆ (Pula, 1964.)
Diplomirala je hrvatski jezik i književnost te bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živi i radi u Poreču.
Pjesme su joj objavljene u časopisu Dometi i na književnim internetskim portalima Čovjek-časopis i Astronaut. U listopadu 2022. godine objavljena joj je prva zbirka poezije Privilegija leta, Biakova, Zagreb.
Radoznalo istražuje sebe u odnosu s drugima. Drsko se pita o sebi. Vjeruje da se ljubavlju može sve prevladati.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA SNJEŽANE RADETIĆ “PRIVILEGIJA LETA”, Biakova, Zagreb, 11/2022; pet pjesama

SAMO AKO NAĐEŠ

ako nađeš nekog
uz kog si bezbrižna
udahni dublje nego ikada
rastresi kosu pticama
raskrili razdragano ruke
podigni čelo u sunce
i osmjehni se tamnim prazninama
neće te više nikad sustići

ako nađeš nekog
tko te često nasmijava
zime će odjednom postati blage
a polovi nježno se otapati
ti ćeš zaplivati tad u smiraj
gdje se more u nebo razlijeva
a nebo moru udvara

smijeh će kao zakrpa
prekriti sve tvoje složenosti
ako nađeš nekog
s kim si bolja nego sama
prihvati
i dopusti sebi biti ona
koju si dugo skrivala

***

NJEGOVE SU RUKE GOVORILE

moj otac umro je u svome domu
u svom krevetu
pred mojim očima
na moj rođendan

neću nikada zaboraviti mir
koji sam na kraju ćutila oko njega
i kako se pitomo borio za dah
njegove oči već dalekog pogleda
iz kojih je polako
tako polako nestajao život

a dok je uzlazio prema svome tjemenu
u namjeri da zauvijek napusti umorno tijelo
u očima sam mu lovila
sve s čime se konačno pomirio

u maniri duge
između dva treptaja
jedan su za drugim slijedili
iznenađenost strah opiranje uznemirenost
tuga nježnost ljubav i mir

i onda bez treptaja
samozatajno kao što je i živio
tiho je prhnuo u tajnu života

ostalo je tijelo kao svjedok
svih naših dodira i zagrljaja
ogrubjele stolarske šake koje su nespretno
a nježno milovale

nije znao ljutiti se na mene
samo bi blagošću sve pokrpao
jednako kao što je brižno i smireno znao
sve čega se dotakne popraviti i sastaviti

ipak najdublje nosim
njegov meki skrbni pogled
kojim bi me sačekivao i ispraćao
kroz životne avanture
bez prigovaranja i bez osude

nije bio od mnogo riječi

njegove su ruke govorile za njega
prešutno znam
da si pripadamo
još i sada kad se samo čini
da ga više nema

***

LEPTIRI

ako nema patnje nema ni ljubavi
kažeš
po tome ćeš ti uvijek biti moja nevolja
iz patnje u čežnju
iz čežnje u patnju
vozim beskonačnu osmicu
središte joj položeno u meni
čas u njemu gmižu gusjenice
čas lepršaju leptiri
kružeći svoju preobrazbu
pažljivo ih lovim
da zarobim tu jednodnevnu ljepotu
i da im kao pravi kolekcionar
eterom osiguram vječni život
kad ih jednom tako nepokretne
poredam jednog do drugog
i zaštitim od dodira

bit će to najljepša
i najveća kolekcija sreće i patnje
koju si ikada vidio

***

OTVORENO

finim uzdužnim rezovima
otvorit ću kožu
razgrnuti meso
zaroniti u pustinju svoju
pomno preslušati kosti.
sve skriveno osvijetlit će
u tom jasnom trenutku
spremnost da se razmrvim
pod neizmjernim nebom.

nanizat ću pravilnu nisku
svih pohranjenih bjegova
i okititi njome
svoj izborani vrat
da sakrijem vrijeme od sviju
što zaviruju u moju prolaznost
da dopustim svjetlosti
da se slama kroz mene
da drhti u titraju.

uostalom sve je još tu
u tragovima
kao otrov u malim dozama
liječi me i prelijeva
gdje bih bila prazna
ili me ne bi bilo.

***

PETI ELEMENT

kad bih mogla vratila bih vrijeme da se volim
odmah tamo na početku svega
bila bih nježna prema sebi i šaptala si jutrima
o kako si divna ti jedina i najbolja za mene!
pa bih se grlila i gledala i ljubila
čuvala bih svoju radoznalost ljuljuškala zanos
cjelivala svaki susret sa sobom

kad bih mogla vratila bih vrijeme
da sama sebe vidim i razumijem
prije svih nesporazuma i nesigurnosti
prije strahova i beznađa
dovoljno na vrijeme da izbjegnem
životna poravnavanja i ispravljanja
da u mjehuriću od ljubavi pregovaram s odraslima

kad bih mogla vratiti vrijeme dopustila bih
da se sama sebi svidim na prvi pogled
da se zaljubim u nasmijanu sebe
i budem najbolja prijateljica vlastitim potragama
u mom životu ne bi bilo idola
ni ljubomore ni bijesa ni tuge
ni strahova ne bi bilo
oni u ljubavi izgaraju

kad bih mogla vratila bih vrijeme
samo da budem ljubav svog života

_________________________________________________

SNJEŽANA RADETIĆ rođena je 1964. u Puli. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer jugoslavistike i dodiplomski studij bibliotekarstva. Od 1990. radi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u porečkoj srednjoj školi, a od 2017. vodi ustanovu u kulturi i cjeloživotnom obrazovanju.
Pjesme su joj dosad objavljene u časopisu Dometi i na portalima Čovjek-časopis i Astronaut.ba. Njezina prva zbirka pjesama naziva Privilegija leta objavljena je u izdanju Biakove iz Zagreba, 2022. godine (urednica Darija Žilić).
O sebi najbolje uči kroz druge. Intrigira je čudo riječi, život u trenutku i ljudska priroda.
Živi i radi u Poreču.

„…iznenadit će snažan ritam, mnoštvo bogate metaforike, no prije svega otvorenost, eksplicitno iznošenje emocija, čitavog dijapazona osjeta, od ljubavi do mržnje, bez ostatka. I u tome jest posebnost ovog trodijelnog poetskog teksta. U prvom dijelu prije svega usmjerenost na drugog, na strasti, gubitke, zapitanost nad rasulom koje ostaje nakon svega, dok je u druga dva ciklusa Preslušavanje kostiju i Privilegija leta autorica usredotočena na raskrinkavanje tabua i obiteljskih tajni. Posljednja pjesma u knjizi, Peti element, to i pokazuje.“ – iz pogovora Darije Žilić

fotografija autorice: Ana Knežević
dizajn korica knjige: Dea Curić

ČETIRI PJESME SNJEŽANE RADETIĆ

MODRA I ŽUTA

svaki put kad uhom dotaknem ti bila
iz njih kao iz školjke nemiri zašume
tvoji prsti kao žarnjaci kosu mi zamrse
pa se sljubimo u naletu žudnji
i zaljuljamo
snatreći plavo

smiono zaranjam plavlje
propitujem sjenovite zaklone
prevrćem kamenje
ne bih li otkrila barem nešto
što mogu ponijeti osušiti i čuvati
na polici probranih prigušenosti

a onda svaki put kad posumnjam
da smo ikada supostojali
prislanjat ću uho kao dijete
na osušenu vulvu morskoga puža
i čuti plavo brujanje tebe
kao iz Marijanske brazde

———

čini mi se da sam te noćas opet sanjala
kako po meni rasteš raznobojno
a pčele ti raznose pogled
i oprašuju moju žudnju

čini mi se da sam vješto
posegnula za kostima
da premostim do osunčane obale
da pregazim rujne nemire

čini mi se da si bio razdragan
jer su ti ruke vijorile krošnjama
a prste si sjetno zaplitao
u moju sjenovitu potragu

čini mi se da sam bila košnica

***

BESKRAJ

u tvojim očima muklo čuče tišine
a miriše na oluju
sagrađene mračne ćelije i mučilišta
zidovi od kamena
sleđena jezera

u neprozirnim naslagama vremena
skrivaju nagost radosti
kao rudnici drago kamenje
valja najdublje u mrak kopati
da se konačno oslobodi

samo rijetkima dopuštaju
da uđu u razliveno more
što se ljeska u ljetno predvečerje
a zrak drhti purpurnim sjajem
i raznosi miris bliskosti

tvoje oči dišu zeleno i prijete
kao tamni virovi u svitanje
a u njima zvijezde

brbljaju o bezdanu
što se zagonetno rastvara
i vješto otima

***

MATOVILKINA PJESMA

iz čekanja se rađa poezija
iz nijeme strepnje o tome
kakvi ćemo biti
kad se najzad dočekamo

u tom zaklonu vremena i prostora
slike bezbojno vise po mojim zidovima
dršćući od želje da premoste vrijeme
da ih riječi spase od uzaludnosti
i uokvire im svrhu

čekanje je tijelo poezije
slutnje su kosti
čežnja je meso
utroba ugušena zaziranjem
kosu od zvijezda
rasutu u slogovima
strpljivo češljam za spas

a tebe vrijedi čekati
znam
ako samo budem ustrajna
pjevom ću te dozvati
uspet ćeš se mojim pletenicama
da usred neba i zemlje
zavedeš mi zaziranje
izgrizeš čežnju
naiskap posrčeš slutnje

i pretopiš moje čekanje

***

O LJUBAVI (IPAK)

ljubav je ipak komplicirana
zna jako boljeti i dok je sve u redu
govorio si mireći moje pobune
i boljelo je jer smo u bol vjerovali
onako gladni i bijesni
otimali jedno drugom zalogaje
hranili se ugrizima

kad nekoga voliš to nisu leptirići
to su bolovi šapnuo bi
a ja bih ustreptala kao travka
u strahu da ne pretegne
rosa tvoje istine
da se ne povijem pod iznenadnim
zorama bliskosti

kad muškarac progovori o ljubavi
kroz ženu propjevaju ptice
zamirišu rascvjetali bademi
zašume hrastovi
nasmijana djeca igraju skrivača
majke jezikom čiste tek rođenu mladunčad
mačke site predu uz ognjišta

kad muškarac progovori o ljubavi
u čudu i kretanje zastane

kad muškarac progovori o ljubavi
ratnik gordo preda svoje koplje
a dječak se hitro uzvere do najdaljih gnijezda
i mangupski izaziva zvijezde

_______________________________________________

SNJEŽANA RADETIĆ rođena je 1964. Bila je studentica Zagrebačkog sveučilišta, diplomirala hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti te bibliotekarstvo. Gotovo tri desetljeća srednjoškolcima nastojala objasniti ljepotu poezije i moć jezika.
Posljednjih godina očarano piše. Svojim je pjesmama 2021. godine dospjela u finale Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Živi i radi u Poreču.

temat SUICID: DVIJE PJESME SNJEŽANE RADETIĆ

MAGLE SU KRIVE

jednog maglovitog popodneva možeš
zamračiti prozore zakračunati vrata
oprezno se popeti u sobu na katu
i ceremonijalno ući u ormar
jer lakše je u besprizorju mraka
poput bake Vladimira Baločanskog
prostrijeliti vlastiti mozak

ili uspeti se na tavan
u rano jutro prije svitanja
pri svetim tišinama dok svi još spavaju
skriveno i suzdržano
omči prepustiti glavnu ulogu
u priči o praskozorju
koje nikada nećeš dočekati

ali što ako je ormar prepun
i ne prihvaća te u svoju utrobu
ili već godinama živiš u potkrovlju
gdje je jedini prozor okrenut zapadu

što ako bešćutna sveudilj nasrće
krade ti boje davi oblike
dezorijentira oduzima
što ako bijelo bezobličje
ustrajno ti volju sakati
i otima

ti prigrli njeno sablasno bjelasanje
pa izađi u sumrak kreni niz cestu
i predaj se rijeci
blago udahni i šapni joj
došla sam, mila moja,
svoju glad i žudnju
u divljim virovima tvojim utažiti

***

LJUDI UMIRU, ZAR NE?

Bit ću lijepa za tebe.
Nemoj da te smrt plaši.
Taj dan kad me voda primi
i ugasi sve moje vatre,
kad me obgrle riječne trave
i vodene vile odvuku do dna,
otići ću mirno i bez straha
jer sam te voljela do samoga kraja.

Ti ćeš kriviti sebe, znam.
I nastojati još jednom zagrliti
moje podbuhlo tijelo,
sumanuto tražiti moje izbuljene oči,
zgrčenu čeljust, ukočene prste.
Nemoj!
Pusti me da odem lijepa za tebe.

Neka mi se kosa zaplete u mulj.
Neka ribe i rakovi pojedu sve što si volio,
a voda rastopi sve što nas je dijelilo.
I ne ljuti se na rijeku.
Ona me konačno oslobađa
da zauvijek mogu voljeti bezuvjetno.

***

SNJEŽANA RADETIĆ rođena je 30. lipnja 1964. u Puli. Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u Poreču upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer Jugoslavistika i dodiplomski studij bibliotekarstva. Po završenom studiju zapošljava se 1990. kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u porečkoj srednjoj školi. Nakon 27 godina razredne kreativnosti i nadahnutosti srednjoškolcima, prelazi na funkciju ravnateljice ustanove u kulturi i cjeloživotnom obrazovanju. Živi i radi u Poreču.

TRI PJESME SNJEŽANE RADETIĆ

TOPLO SE OBUCI

toplo se obuci
hladno je gdje je još jučer
prisnost bila
sve je naizgled jednako
i sunce i vode i stabla i ceste
a odjednom ništa više nije

toplo se obuci
da se obraniš od vjetrova
dok zavijaju svoj dolazak
mogla bi te presresti tjeskoba
a onda okovati šutnja

ptice su odletjele južnije
osmijesi se naherili tužnije
i sve je nekako nužnije
i ružnije

toplo se obuci
stižu mračna jutra
požuri i potraži zaklone
sakrij se prvim mrazevima
zaustavi ledena nadiranja
nek mliječne zore zastrepe
nad drhtavim horizontima

toplo se obuci
da ugriješ promrzle misli
da razigraš sleđene dodire
da ti blagost netaknuta ostane

toplo se obuci
stižu hladni ljudi

***

LJUDI SE RAZBOLE OD NEISPUNJENIH ŽELJA

zatekao me naslov
dok sam prekapala po fejsu

odjednom su poskoci
mojih zapretanih želja
oštro podigli glavu
spremni da me otruju

iako sam im davno
zakopala kosti
psećim instiktom
znala bih pronaći svaku
kad bih se usudila

zamišljam
tko bih ja uopće bila
bez mapiranih rupa
koje je iskápalo odustajanje

zamišljam kakva bih bila
da sam svojim glasom mogla
ukrotiti zmije
utješiti pse

da sam imala svoj glas

***

ULOGE

ne sjećam se više
kako je bilo biti ja
kad je lako bilo biti
sebi zbog sebe

ne sjećam se više svoje prve
ali nakon nje sve su iduće
lako prianjale
kći sestra prijateljica
učenica djevojka
studentica ljubavnica
supruga majka susjeda
domaćica i sve uz to
radnica ili neradnica
zabavljačica kolegica
razvedena usamljena
zavidna hvalisava
naivka i glupača
sretnica blago njoj
nesretnica neznalica
izdajica fuj

zaboravila sam kako je
bilo biti radoznala ja
prkosna ja

ugušena izobličena
odljepljujem gulim
otkrajam trgam
ili nježno svlačim
do konačne posljednje (ili prve)
da sjetno prepoznam sebe
da se vratim na početak
da netom prije kraja
budem oslobođena

***

SNJEŽANA RADETIĆ rođena je 30. lipnja 1964. u Puli. Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u Poreču upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer Jugoslavistika i dodiplomski studij bibliotekarstva. Po završenom studiju zapošljava se 1990. kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u porečkoj srednjoj školi. Nakon 27 godina razredne kreativnosti i nadahnutosti srednjoškolcima, prelazi na funkciju ravnateljice ustanove u kulturi i cjeloživotnom obrazovanju. Živi i radi u Poreču.