SAD
Ovdje sjedni i proučavaj larve,
negdje na putu ih zaustave ptice,
namoče kljun u njihovo tijelo
i spuste u svoje tamno grlo.
Ovdje sjedni i izađi iz sebe,
nije to nešto, rad je odavno ukinut.
Ovo je test o iscrpljivanju tijela.
Lako za metak, metak krene čim daju znak.
Samo stisni riječ i otkaži poslušnost.
Zakopaj imena koja još pamtiš.
Izdaja je monstrum koji vodi u slobodu.
***
POŠALJI MI SVOJU DRAMU
„nisam ja iznad tih tema, nego izvan“
Ognjenka Lakićević
Jednom mjesečno prepuštam se umiranju.
Stavljam glavu u ruke i zauzimam mjesto
nekome komu su vrhovi ovdje.
I onda se pravim da se sjećam boljih vremena,
uglazbljujem nostalgiju i izmišljam idilu.
Slike obiteljskih ručkova u prirodi.
Pas koji slobodno šeće,
dijete,
možda neka kuća na osami.
Smijeh harmonije, zvuk harmonike.
Ili trube.
Na toj sam slici biljka.
Dive se mom talentu rasta bez vode.
Da li je moguće otići tako u visinu
bez zalijevanja?
I kako taj pas rijetko izlazi van,
a ne mokri unutra?
I kako to dijete trpi toliku bol,
A nema suza?
Sve su suze i sva mokraća u meni.
Ja sam njihova Zemlja, oni moj su Svemir.
Jednom mjesečno malo sam više mrtva.
***
DA JE BAREM OVO MOJA SOBA
Kroz nju bih prolazila glasno
Hodajući na rukama
Bez stisnutih šaka u kojima vrište
Slova stradala od pokušaja prilagodbe
Da sam barem svoja soba
i da poznajem te zvukove
Koje ispuštam kad se predstavljam
Moja soba da je ovo
Klupa u predzadnjem vagonu
Ljubičasti zidovi napunjeni glazbom
Prozor kroz koji prolazi
isto lice u različitim smjerovima.
***
PREDNOST
Sitost nas zaustavlja u razvoju.
Na istoj stolici provedeno vrijeme,
radost hodanja po magli.
Progledala sam malo prije
i prvo što sam vidjela bila je
paučina.
Na vrhovima tupih olovaka
skriva se neizgovoreno.
Nema ništa tužnije
od ambicioznog činovnika.
I ništa mrtvije od onog koji to nije.
***
ZAHVALNOST
Uvijek su negdje ta lica
čije priče skrivamo u utrobama.
Zahvalni što nismo živjeli njihove živote.
A svoj smo uredno prešutjeli.
U strahu od slika koje ožive
svaki put kad misliš da
je gotovo.
_______________________________________________________________
ROMANA BROLIH rođena je u Zagrebu 1972. Poeziju je objavljivala u časopisima „Poezija“, „Zarez“, „Vijenac“, „Re“, „Balkanski književni glasnik“, „Treći Trg“, „Autsajderski fragmenti“, „Knjigomat“, „Strane“, „Metafora“, „Radio Gornji grad“, te www. pipschipsvideoclips. com (rubrika Almost Famous). Kratke priče su joj objavljene u časopisu „Re“, u zborniku „Ekran priča 03“, u zbirci kratkih priča “Lift” Monitorovog natječaja, časopisu „Libra Libera“ i u „Večernjem listu“, gdje je za priču Ko je to došel Cilika? dobila treću nagradu, a dvije godine kasnije ušla u uži izbor s pričom Mjesec dana prije danas. Neke je tekstove prilagođavala glazbi, a neki su uglazbljeni. Prva zbirka poezije Svemir u prahu objavljena je 2011. Na 16. međunarodnom susretu izdavača “Put u središte Europe” za zbirku je nagrađena s mjesec dana stipendijskog boravka u Bosanskoj kući u Vranduku kraj Zenice. Druga zbirka poezije, Tvoja mama ima dečka, objavljena je 2016. Živi i radi u Zagrebu.
čovjek-časopis 