NAVODNICI
Navodim nas.
Djevojčica–zarez spava sama u kazalištu.
Izblajhana kosa, kauguma, zalijepljeni citati
Pored uha.
Škare, izrezani dio, igla.
Dječak–trotočje krpa dlan,
Škare, vlas po rečenicu,
Dok nisi oštrigano janje,
Reci nešto svoje,
»Bojim se velikih prostora«,
Upravni govor djevojčice.
Dva prsta i dva prsta na ruci,
Miču se zečje uši, nepostojeće riječi,
»Alehopteri« na nebu.
Izgrižena kožica oko nokta
»Baš si hrabra«, upravni govor–ironija.
Navodim te.
Dječak ne čita,
Zaljubljen je, zečje uši
Idu gore–dolje.
***
TRENUTAK
Guliš mi mandarinu,
Naš pas laje na valove.
Jedem ti iz ruke,
Prsti, prsti, prsti,
Ovdje se vrijeme ne kreće.
Sjedimo, zurimo u prazno,
Prolijeće galeb, brojim.
Jedan, dva, tri,
Ritam smo svjetionika.
Ne bježiš od broda koji dolazi
Pa odlazi, mraka koji pada u pet,
Od šuma mora koje ječi,
Riječi, riječi, riječi.
Pitam se polude li ljudi
Od gledanja u plavo.
***
AUTOPORTRET
U bakinoj kući ima jedan svileni smotuljak
Sa staklenim pikulama svezanim mašnom:
Djevojčica sazdana od staklenih kuglica
Zaustavljenih u vremenu čas prije pada.
Ti si razvezao vrpcu, pustio
Krijesnice zarobljene u ledu,
Djevojčica je zaboravila disati sedam dana.
Toliko je Bogu trebalo da stvori svijet
I da se sruši drugi.
Djevojčica je otputovala daleko
I naučila govoriti.
***
DAN ZALJUBLJENIH
Na dan zaljubljenih
Mojoj sestri ubrizgali su injekciju
(slovo–broj)
A on je uzeo njen par ključeva i na ulici ostavio:
Ormar
Fotelju
Tri biljke u narančastim teglama
Set šalica za čaj
Dvije makete
Tepih
I desetljeće ljubavi
Ona je sjedila na kiši u dnevnoj sobi
Tražila formulu za miran um.
On je sjedio u stanu na prvom katu, gledao kako kisne,
mislio da je luda.
***
POTOK
U djedovu selu Potoku
Srela sam starca na kojem se smrt zaustavila,
U istoj godini prošlog stoljeća pokopao je tri sestre,
A jednoj je majci umro muž kojeg nije voljela.
U Potoku rastu potočnice,
Ofelije se ubijaju svaku zoru.
Samo je još jedna majka ondje,
Ostat će dok je živa.
Tu je pokopala sina.
On nije dočekao dob
Da može otići.
***
NJENA UNUKA
Bako,
Ispričaj mi što je bilo prije mog rođenja.
Baka se savila i ispružila dlan:
Snijeg pada u pustinji,
Snijeg pada na moru,
Snijeg pada najtiše.
Razlomila si se na slova i tišinu:
Pluća ti se uvlače u puževu kućicu.
Crvendaći padaju s neba,
Nisi prepoznala samu sebe,
Vrijeme se oprostoruje dok pravci kruže.
Tjeskoba ti je šaputala:
»Ovo nije doba za proroke i ljude koji vole.«
_____________________________________________
RAJNA RACZ je kulturna radnica koja stvara na više fronti: kao redateljica, kazališna i književna teoretičarka, odnedavno i pokretačica kazališnog festivala „Svi smo mi Nahero“ koji će svoje prvo izdanje imati od 13. do 16. travnja 2023. u kvartu Maksimir.
U nakladničkoj kući Durieux objavila je zbirku poezije “Djevojka-Zarez”, u kojoj se, dakako, bavi i kazalištem. Poezija prožima njen kazališni rad, a kazalište književni.
Rođena je 1997. u Zagrebu. Završila je studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu i studij kazališne i radijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Upisala je poslijediplomski studij znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture.
– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –
čovjek-časopis 