Virovi vode u zelenim travama ogledala su bila naša Nekada sam dolazio među njih da ljubim Sada preinačenim u ljubavi sa mojim nemirom talasaju se trave. Eno tamo na onom crnom vršku sagorela je moja zvezda. Ja magija momče stiha dovikujem moru Uzalud šapućem nežne reči Godine kao cvetovi maslačka lete nad rodnim krajem Na trave kao i na moje ljubavničko čelo gorka će slana pasti Oprosti mi za polomljene stvari u ljubavi koje su postale noćni svici svita mog bola. Volim pustoš korenja Lik tvoj koji je bio slika letnjeg dana bistrih očiju Okrenem li se natrag ostaci bude me gone Pogledam li napred širok prostor se u taman prizor slio Za pesnika koji pišući greši tiranin je mrav koji ne zna da oprosti.
RADOVAN PAVLOVSKI (Niš, 1937 – Skoplje, 2022), “ŽELEZNA REKA”, izbor iz poezije autora, Glas, Banja Luka, 1980.
Ona je nepripitomljena, divlje lepa. Čas vetar je, tlo koje čeka sejača. Ona je san što kopka u nama pa nas goni da izgovaramo reči i da li će se odazvati tom našem pozivu ili neće Pesma je često potkožno treperenje svakog stvora.
***
BUDI KAO PRIRODA
Sa zelenom vatrom Prirode u očima Kad dođe taj čas Iznutra će te pokrenuti sile
Ti leti i rasej sebe svuda po svetu Mnogo je zemalja i naroda za tvoj koren i vid
Budi kao Priroda i malim stvarima pronađi put da stignu do svoga vrha.
***
SLOBODNA PESMA
Da navrati ponekad sa daleke zvezde u posed moj slobodna pesma bih hteo kao što voda izvire da ona teče i samu sebe da vodi i vlada i svuda s Čovekom slobodna da je pesma i kao sunce da izgreva a da ne zalazi.
RADOVAN PAVLOVSKI, makedonski književnik, rođen u Nišu 1937. Studirao pravo i književnost na Sveučilištu »Sv. Kiril i Metodij« u Skoplju. Nekoliko godina živio u Hrvatskoj, gdje je na hrvatskom jeziku objavio pjesničke zbirke Zmija za koju sunce ne zna (1972) i Pir (1973). S Bogomilom Đuzelom napisao manifest Epsko na glasanje (1960), koji je utjecao na cijeli naraštaj makedonskih pjesnika. Napisao dvadesetak zbirki, od kojih su temeljne Suša, svadba i selidbe (Suša, svadba i selidbi, 1961), Visoko podne (Visoko pladne, 1966), Kroz prozirnost mača (Niz prodzirkata na mečot, 1971), Zrna (1975), Munje (Molnji, 1978), Temeljac (Temelnik, 1988), Bog jutra (Bog na utroto, 1991), Jahač zvuka (Javač na zvukot, 1995) i Štit (2001). Pjesnički mu se izraz odlikuje složenim metaforama, mitskim ishodištima, arhetipima raznolika podrijetla, simbolikom, senzibilnošću, liričnošću, epskom naracijom, ritmičkim skladom, mediteranskim koloritom, refleksivnošću i autoreferencijalnošću. Tematizira nacionalnu povijest, zavičaj, djetinjstvo, odnose dobra i zla, života i smrti, legende, mitove, simboliku vode, svjetla, zrna te žudnju za pjesmom kao središtem osobne i opće povijesti.
čovjek-časopis 