Nagrada Europske unije za književnost 2020: ROMAN PETRA ANDONOVSKOG “STRAH OD VARVARA” / СТРАВ ОД ВАРВАРИ, Ili-ili, Skopje; ulomak
Žene zatočene na otocima: Oksana
Ovog jutra je Igor otišao po liječnika da pregleda Evgenija. Iako je jučer navečer rekao da će doći, jutros je to odbio rekavši mu da ne može jer će zbog toga imati probleme s otočanima. Evgenij je cijelu noć imao temperaturu, stalno je kašljao i pljuvao krv. Igor je rekao da će ga još jednom pokušati uvjeriti. Liječnik je s Krete, na Gavdos dolazi posljednjom brodom ujesen, a vraća se prvim u proljeće. Nitko nije htio prihvatiti posao na Gavdosu u kojem nema ni ambulante, a ni on nije pravi liječnik, na četvrtoj godini odustao je od studija medicine.
Nakon što je Igor otišao uloviti ribu za ručak, a Evgenij konačno zaspao, ponovo sam izašla u dvorište. Puhao je topli vjetar iako je bio prosinac. Otišla sam do one kuće, no ondje nije bilo nikoga. Nije se pojavila ni ona žena koja me je uvijek gledala s nevjericom. Vratila sam se i legla pokraj Evgenija. A zatim sam sanjala da vani pada snijeg, da mi ležimo u radnoj sobi tvoga oca, posvuda su razbacane karte otoka, ti guliš naranču i daješ mi jednu plošku, i odjednom cijela soba počinje mirisati na naranče, ti iz hrpe izvlačiš jednu kartu i prstom mi pokazuješ jedan otok i kažeš, ovdje, na ovom otoku žive samo žene, njihovi muževi su mornari i kada odlaze, ne vraćaju se više, ljeti na otok dolaze ribari i provode sa ženama noći, a zimi kada kiša ne prestaje danima, one se zatvaraju u svoje kamene kuće i pišu poeziju. Sve pišu jednu pjesmu. Nemam razloga da ti ne vjerujem. Otac ti je kartograf, on najviše od svega voli crtati karte otoka, i zna sve o njima.
Kada sam se probudila, vani je već pao mrak. Evgenij je sjedio ispravljen i gledao me, rekao je da sam se sve vrijeme smješkala u snu. Ostali smo još neko vrijeme u krevetu i ne sjećam se kada smo zadnji puta tako sjedili zajedno. Željela sam mu reći da stalno mislim na tebe od dana kada smo došli na Gavdos, iako te nikada nisam spomenula i za sve ove godine ne sjećam se da sam ikada pomislila na tebe. Od onog dana kada si otišao, obećala sam sama sebi da ću te posve zaboraviti, to mi se činilo najboljim, no tek kada sam napustila Donjeck i otišla na studij u Kijev, prestala sam misliti na tebe. Evgenij je primijetio da sam zamišljena i rekao je da će me pustiti da još ležim još, a on će ustati i razgibati se malo po sobi, no nije mogao ustati, nije imao snage iako se činilo da mu je bolje, rekla sam mu da ne žuri i da ću otići vidjeti što je s Igorom. Kada sam se spustila u kuhinju, shvatila sam da se Igor uopće nije vratio. Izašla sam u dvorište da vidim nije li tamo, no nije ga bilo. Nisam znala učiniti. Stajala sam tako u dvorištu kada sam primijetila da me netko, nedaleko od naše kuće gleda. Bila je to ona žena plavih očiju. Rekla sam joj tiho na ruskom „dobro večer“, imala je onaj isti pogled nevjerice, rekla sam joj još jednom „dobro večer“, ovog puta na grčkom, pozdravi su bili jedino što sam znala reći, tek sam tada primijetila da u rukama drži naramak drva, a kada sam pokušala prići joj još jedan korak, bacila je drva i zatrčala se prema kući. Gledajući za njom osjetila sam nečiji dah i kada sam se okrenula vidjela sam Igora koji me je samokratko pigoedao, nije mi se obratiti nijednom riječi, okrenuo se i uputio prema našoj kući.
Kada sam ušla, on je stajao okrenut stolu. Ne pogledavši me, prozbori: „Danas samo toliko, jedva sam jednu ribu ulovio“. Nisam znala što da mu odgovorim. Uzela sam ribu i odmah je počela čistiti, a on je krenu prema svojoj sobi i ne okrećuće se rekao: Napravi juhu, a meso daj Evgeniju, njemu treba za okrijepu“.
Evgeniju sam odnijela tanjur s jelom. Kada sam mu prinijela žlicu ustima, gurnuo mi je ruku i rekao da, ako je već bolestan, nije bogalj i da još može jesti sam. Potom me je zamolio da ga ostavim i odem. Dolje je Igor sjedio za postavljenim stolom, jeli smo u tišini. Nakon večere mi se ispričao za svoje glupo ponašanje, da me nije želio povrijediti, no da se brine da mi se nešto ne dogodi. Nisam mu ništa odgovorila. Skupila sam tanjure i otišla u kuhinju. Nakon nekog vremena došao je za mnom i rekao da ima za mene mali dar. Iz unutrašnjeg džepa jakne izvadio je kamen tirkizne boje, s oblikom jajeta, „izvadio sam ga iz mora za tebe“ rekao je. Uzela sam kamen nježno kao da je od najtanjeg stakla, krhak i lako lomljiv. Igor je rekao da se ide presvući. Približila sam kamen ustima i liznula ga vrškom jezika. Bio je slan. Liznula sa ga još jednom. Odjednom sam ga počela histerično lizati sve dok s njega nisam polizala svu sol. Zatim sam legla na kuhinjski pod i počela plakati. Plakala sam na sav glas. Vidjevši da Igor stoji na vratima i gleda me, ustala sam, obrisala suze i rekla mu da mi ispriča kako je proveo dan, kakvu boju ima more, ima li valova ili je mirno, da mi ispriča sve i kako je ugledao kamen, zašto baš njega, a ne neki drugi, sve sam htjela znati. Igor me uhvati za ruku i odvede za stol. Sjeo je nasuprot meni, neko vrijeme je šutio i gledao u pauka koji se spuštao s tavana prema prozoru, a zatim započeo svoju priču: „Nakon što sam večeras jedva ulovio samo jednu ribu, dolje, u blizini plaže Sarakinko, odlučio sam učiniti nešto drugo. Dok sam se vraćao od liječnika, sjetio sam se da mi je ribar koji me je doveo ovdje, pričao da na otoku postoji Svjetionik i da se ondje, ako je more nemirno može uloviti najviše ribe. Još mi je rekao da pokraj Svjetionika žive svjetioničar i njegova luda žena i da ću je sigurno vidjeti ako pođem tamo, uvijek stoji na stijeni i gleda ka moru, da ima, gotovo do poda dugu kosu i da je najbolje u tom slučaju ne prilaziti joj jer zna biti agresivna. Kada sam stigao do Svjetionika, do mora sam se spustio kozjim puteljkom. Dolje, pokraj mora na jednoj stijeni stajala je neka žena i gleda u more. Uopće nije sličila ženi koju mi je ribar opisao. Kosa joj je bila duga do ramena, djelovala je uredno, bila je obučena u sivu haljinu, malo izblijedjelu, no čistu i uopće nije pokazivala znakove ludosti. Stajao sam neko vrijeme gledajući je, ali ona mene nije nijednom pogledala, činilo se da gleda prema Kreti. Odatle se Kreta vidi najbolje, iako samo kao mrlja između neba i zemlje. Kada sam se približio, ona se okrenula i krenula prema meni. Stajao sam i gledao je zbunjeno. Približila mi se na korak i pogledala me u oči. Pogled joj je bio divlji, no ne i luđački. Lice joj je bilo nježno i djelovalo je umorno kao da nema snage nizašto, a kamoli nauditi nekomu. Nakon duge i neugodne tišine rekla je: „Pruži mi svoj dlan“. To je više zvučalo kao naredba nego zamolba. Nesigurno sam podigao ruku i ispružio je. Njezin je dlan bio nježan i odjednom sam dobio osjećaj da joj trebam vjerovati. Gledala je u njeg dugo i zamišljeno kao da mi proriče sudbinu. I jednom trenu reče: Vidim vodu…, mnogo vode… i jedan brod …. daleko… jako daleko … gotovo i da se ne vidi….“, prstom je pokazala na moju liniju života. Zatim mi je ispustila dlan i uplašena počela bježati po kozjem puteljku nekoliko puta se osvrćući da vidi je li je slijedim. Kada se izgubila negdje oko Svjetionika, sjeo sam na stijenu na kojoj je ona malo prije stajala i gledao more, činilo se satima i razmišljao o toj ženi. Hvatao se prvi mrak kada sam shvatio da nisam ništa ulovio. Eto, zato sam se vratio tako kasno.“
“A kamen?“, upitala sam tiho. Pogledao me je kao da ne razumijem o čemu govorim, a zatim rekao: „Kamen sam našao tamo, pokraj stijene, mislim da ga je ona držala u ruci i bacila ga kada je krenula prema meni“.
Počela sam čvrsto stiskati kamen no rekla sam mu da sam pospana i da idem leći, a zapravo sam jedva čekala sljedeću večer kada će mi pričati nove priče.
s makedonskog prevela Borjana Prošev-Oliver
________________________________________________________________________
PETAR ANDONOVSKI rođen je 1987. godine u Kumanovu. Studirao je Opću i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Autor je knjiga: „Mentalni prostor“ (poezija, 2008), „Oči boje cipela“ (roman, 2013, drugo i treće izdanje 2016). Njegov prvi roman „Oči boje cipela“, ušao je u finale za nagradu „Roman godine“ 2014, a 2016. u finale za Evropsku nagradu za književnost. Roman „Tijelo u kojem treba živjeti“ dobio je nagradu „Roman godine“ za 2015. godinu.
Uz Petra, ovogodišnju Nagradu Europske unije za književnost dobili su i ovi autori:
Belgija – Nathalie Skowronek, La carte des regrets (The map of regrets), izdavač: Grasset
Bosna i Hercegovina – Lana Bastašić, Uhvati zeca (Catch the rabbit), izdavač: Kontrast
Cipar – Σταύρος Χριστοδούλου (Stavros Christodoulou), Τη μέρα που πάγωσε ο ποταμός (The day the river froze), izdavač: Kastaniotis Publications
Danska – Asta Olivia Nordentoft, Penge på lommen (Money in your pocket), izdavač: Basilisk
Estonija – Mudlum (Made Luiga), Poola poisid (Polish boys), izdavač: Strata
Hrvatska – Maša Kolanović, Poštovani kukci i druge jezive priče (Dear beetles and other scary stories), izdavač: Profil knjiga
Njemačka – Matthias Nawrat, Der traurige Gast (The Sad Guest), izdavač: Rowohlt
Kosovo – Shpëtim Selmani, Libërthi i dashurisë (The Booklet of Love), izdavač: Armagedoni
Luksemburg – Francis Kirps, Die Mutationen (The Mutations), izdavač: Hydre Editions
Crna Gora – Stefan Bošković, Ministar (Minister), izdavač: Nova knjiga
Norveška – Maria Navarro Skarange, Bok om sorg (Book of sorrow), izdavač: Oktober
Španjolska – Irene Solà, Canto jo i la muntanya balla (I sing and the mountain dances), izdavač: Anagrama
fotografija autora: Žarko Čulić
čovjek-časopis 