Tag: Nikola Nikolić

VUELOS DE LA MUERTE

Ne ide, mala je doza

Već se dižemo visoko, a meni se ne prima, svjestan sam svega, čujem elisu kako testeriše zrak, vidim ih sve, znam ko su i kuda će s nama, gledam ih kroz odškrinute kapke da pomisle kako sam omamljen do kraja

Kratko ih osmatram, trojica su pred nama, trojica njih naspram trojice nas, ne računam pilota koji s leđa liči na robota, njegovo je samo da pokreće mašinu, dok ne dođemo do tačke koju su oni zamislili, pitam se kakvu ulogu tu igra preciznost kad su pod nama već sad bespuća, jednako pogodan teren, prostrta i u širinu i u dužinu, tako je otkako smo se podigli, zeleno zeleno zeleno s ponekom sivom stijene ili zgarišta, ali oni čekaju veću smjenu, potpunu, da zelena pređe u plavu

Oni sjede naspram nas i ne obraćaju pažnju, kao da smo već mrtvi, uzdaju se u svoj pentotal, mene je samo dotakao, dobro ih vidim a još bolje čujem, kikoću se dok pričaju o sinoćnjoj zabavi, Huan balavi opisujući sisatu što mu je igrala u krilu, pokazuje kako ju je hvatao, ovako pa ovako, kao da se rvao s njom, ovi ga zadirkuju, štipaju ga pod rebra, a gledaju pravo, ka nama, kroz nas, jer drugo nemaju gdje, napolju je sve isto, zelena zaravnjena brzinom, dvojica do mene mijenjaju grimase u omamljenosti, narkoza im se igra s obrazima kao s gumenim poluloptama, nepoznati kao da siše limun, a Dijego, moj brat, kao da sanja nešto lijepo

Povjerovao im je, tako je bolje

Bolje po njega

A i meni će biti lakše

Pred početak djejstva pomislio je da će odista u slobodu, baš kako su mu i rekli, zato se lakše lišio svijesti, čim je napukao strah koji ga je danima držao budnoga, vezanoga za javu, za mrkli dan ćelije, okovanog u budnost

Tako je možda i sa ovim drugim, ali lice mu to ne pokazuje, nego upravo suprotno, možda se tu slegla sva srdžba muka strah kad ih je čuo, kad je shvatio da je sve to bajka, uspavanka koja će ubod igle učiniti prijatnijim, prijateljskim, kad je shvatio da baš u tim trenucima uzima posljednje od vida, od svijeta, od života

Ne znam ko je, nije stigao da nam kaže, ali znam kroz šta je prošao, već smo nedjelju trunuli tamo kad su ga doveli, dovukli polumrtvoga, pa su ga hranili, kljukali ga, liječili i oživljavali da bi mogli da ga ispituju, sve se svodilo na prethodno, svaki put on bi iznova ležao među nama krvav i u polusvijesti, kao da se neće više pomjeriti, a oni su se svakodnevno vraćali, istrajni da ga iscijede, da izmame bilo šta, protiv nas su imali dokaze i zato nas nijesu dirali, unaprijed je s nama sve bilo riješeno, kad su nas uhvatili na djelu malo je falilo da nam zahvale, kao da smo im skratili proceduru, mi, pomagači u vlastitoj propasti, bili su srećni jer trebalo je čuvati snagu za ostale, za one kojima po svaku cijenu treba pripisati krivicu, a on je svoju vraški dugo čuvao, u žilavom inatu, kao da ga još jedino ona veže za život

Sreća pa je bio na izmaku snage kad su došli da nam saopšte, vidjelo se da je znao

Baš kao i ja

Od nas trojice jedino Dijego nije znao, krio sam od njega šta nas može čekati dok smo bili na slobodi, krio šta nas sigurno čeka kad su nas strpali u tamnicu, a on bi mu rekao da je mogao, da mu nijesu glasne žice ciknule od batinanja, s gađenjem je slušao farsu, ne njihov dio, da ćemo biti vakcinisani pa pušteni na slobodu, kao divlje zvijeri poslije boravka u prihvatilištu, nijesu mu oni smetali, od njih je to i očekivao, on se gnušao Dijega, njegovog dijela farse, vjere da će to odista biti tako, od riječi do riječi, gadio se njegovog plesa koji je prestao kad mu se u krvi rasplesao pentotal, a ja nijesam imao snage da mu ubijam nadu

Ovo je zbog vaše bezbjednosti, govorili su samo Dijegu jer smo nepoznati i ja znali istinu, ovo je za vaše zdravlje, moramo djelovati preventivno jer nećete moći odmah nazad kućama, prvo idete u prirodu da se očistite, da sperete zatvorsku prljavštinu, ovdje ste oslabili, a u prirodi vas može napasti svakakva gamad, pa zar takav da vam bude povratak u slobodu, ogubani među najmilije

Klimao sam zbog Dijega, klimao je on dvaput brže, narkotik kao da mu je ulio duplu vjeru, ili više, vjerovao je za svu trojicu, zato se onako ludački smijao, a treći je već bio bez svijesti, za njega je već bilo svejedno

S nama su krenuli dalje

Nijesu to bili ovi isti, ovi sad su im nastavci koji su nas preuzeli i vinuli u nebo, njihovi leteći pipci

Let se odužio, Huan nije siguran je li mu ovo dvanaesti ili petnaesti, a ako je na svakom imao posla barem s trojicom nakupilo ih se tu dosta, nakupio ih se ne pun helikopter nego vagon, a njemu ih je pun kurac, uz osmijeh se žali na tehnološke mane, kako bi mu dobro došao leteći vagon, pa da iz nekoliko puta završe sa čitavom pobunjenom bandom

Nosonja do njega, Ninjo ga zovu, prije bi birao vatru nego vodu, lično bi ih slao u pakao, jer to svi oni zaslužuju, ne razumije generale, previše su nježni, da se pita skrenuo bi zapadno prema nekom od vulkana

Pogašeni su, budalo, dobacuje mu Huan, ni glupi djed tvog još glupljeg djeda ih nije zatekao

Nema veze, kaže Ninjo, upalili bi se oni opet, samo za ovu priliku

Kad radiš protiv domovine, ustaće čitava domovina protiv tebe, to je njihova logika, ustaće okean, probudiće se vulkani, sve zbog šake nas sa stvarnom ili izmišljenom krivicom

Dijegova je svakako manja, ja sam ga u sve upleo, zato i želim da ostane onakav kakav je bio, miran, nasmijan, ali mu usne već poigravaju, linije uz nos se pokreću, ne valja, već predugo letimo, nijesu dali dovoljnu dozu, ili su otišli isuviše daleko, možda se robot za upravljačem zamislio, zanijela ga njihova glupa priča, a Dijego je nemiran, sve je pliće i pliće, uskoro će isplivati

Počinjem da zviždim

Nekako srednje, između tihog i glasnog, da ga poguram nazad

Zviždim onako kako je to majka radila kad treba da ga uspava, pjesmom koju je obožavao, još kad ju je prvi put čuo na radiju

Gledaj ovoga, kaže im Huan, probudio se baš kad treba, srećan je što se približavamo, ne može da iščeka

Dvojica se smijulje na to, ja nastavljam, stihovi mi udaraju kroz glavu u ritmu elise, iskidana melodija curi ka usnama

Zvižduk prelazi u glas

Ay Jalisco, Jalisco, Jalisco
Tú tienes tu novia que es Guadalajara
Muchacha bonita, la perla más rara
De todo Jalisco es mi Guadalajara

Fakundo, okreći to više, ovako možemo do Patagonije, a i putnici postaju nestrpljivi

Zanosimo se ulijevo, otuda nas prihvata nova širina, plava do dna neba, odakle kreće druga nijansa, sunce kao da je napustilo nebo, slilo se u okean, ne vidim ga gore, a dolje se razliva i liči na zapaljenu stazu, helikopter je prati, moramo biti što dalje od obale, tragove je bolje prepustiti ribama nego ljudima, one su nijemi svjedoci, ljudi bi možda i progovorili, robot se pomjera, mašina usporava, sad smo u mjestu, mašina drhti, lebdimo nad upaljenom vodom, Huan ustaje, otvara vrata, odozdo udara miris širine, soli, toplote

U pravu su bili kurvini sinovi, nijesu nas lagali

Idemo u plavetnilo, dragi moj Dijego,

Idemo u slobodu

* Tokom Prljavog rata, kampanje državnog terorizma koju je između 1976. i 1983. sprovodila argentinska vojna hunta, mnoge od više hiljada žrtava stradale su tokom takozvanih „letova smrti“

___________________________________________________

NIKOLA NIKOLIĆ rođen je 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore. Na istom fakultetu odbranio je magistarsku tezu o kvislinškim režimima. Objavio je tri romana: „Čvor“ (2011), „Meandar“ (2014) i „Sirene za uzbunu“ (2019), kao i zbirku priča „Atakama“ (2016). Koautor je knjige „Dnevnik 2020“, sa još petoro autora iz ex yu zemalja (Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić, Lana Bastašić, Dijana Matković), koja je objavljena u Hrvatskoj, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Kourednik je knjige „Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka“ (2013).
Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima i na portalima za književnost (Art, Ars, Zarez, Kritična masa, Strane, Libra libera, Prosvjeta, Best Book, Beogradski književni časopis, Čovjek-Časopis). Piše književnu kritiku (Vijesti, portal Glif). Autor je 80-ak blogova na portalu Vijesti (između 2012. i 2018).
Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Njegova priča „Antifada“ uvrštena je u 25 najboljih na regionalnom konkursu za kratku priču „Biber“ 2021. godine, dok je priča „Legenda o uljezu“ uvrštena među najbolje na konkursu „Trenutak kad je meni počeo mir“ 2023. Priče su mu prevođene na albanski, engleski, njemački i makedonski jezik. Zbirka priča „Atakama“ prevedena je na italijanski i makedonski jezik. U periodu 2017-2019. bio je umjetnički direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja. Na portalu Kombinat objavljuje intervjue sa autorima i autorkama iz ex yu regiona. Član je Savjeta Crnogorske kinoteke.

DNEVNIČKI ZAPISI NIKOLE NIKOLIĆA, odlomci

srijeda, 8. 4.

Čekam majku ispred babine zgrade. Ranije ju je obilazila svakodnevno, odskora jednom-dvaput nedjeljno. Upozoravao sam da je i to rizično, dok mi nije ironično skresala: “Što, da slučajno ne umre od virusa?”
Kako vrijeme odmiče, kako se agonija produžava, svi smo se pomirili da joj je smrt jedini lijek. Gotovo četiri godine leži nepokretna, slijepa, sad već potpuno dementna. Jedina sreća u nesreći je što nije svjesna svog stanja. Kakvo bi to tek bilo mučenje za ženu koja nikad nije mirovala. Uglavnom zbog drugih, zbog sebe najmanje. Njeni su bili obično ostaci vremena, rijetki viškovi. Dvije godine je vidio nijesam. Po izričitom zahtjevu majke i tetke: nas četvoro treba da je pamtimo kao osobu koja nas je podizala, posjećivala, dočekivala kad se u sitnu uru dovučemo iz grada. Zašto bi takvu sliku kvarila ova završna, vegetativna faza? Mrtva priroda.
I mislim se šta je sve to sitno, žilavo biće prevalilo preko svoje devedesetogodišnje grbače. Strijeljanje oca “na izvol’te”, smrt sestre na rukama usred rata, suočavanje sa suprugovom golootočkom traumom, pobačaji, kasnije smrti majke i nekoliko sestara, dok nije ostala posljednja, skamenjena, poput kipa, dok se neki tromi biološki sat konačno ne smiluje. Jedino čime možemo biti zadovoljni je njena prinudna cimerka. Dijana iz Zenice. Pazi je, hrani je, spava s njom, presvlači je, pjeva joj partizanske koračnice (ostao joj je živ taj prastari dio svijesti; jasan znak povratka nazad, u Ništa). Uspijeva da je održava između života i smrti nekim suludim končićem smisla.
Konačno sam završio tekst o romanu Normalni ljudi Sally Rooney. Ovo je tek drugi put da pišem o knjigama autora mlađih od sebe. Ne znam šta mi to govori. O pisanju ništa, nema sumnje. Možda jedino da polako prelazim – što je za književnost potpuno nevažan fakat – u neku ozbiljniju starosnu kategoriju. Ovako triput mlađi od babe.

četvrtak, 9. 4.

Kažu da je postepeno ukidanje zabrana moguće “krajem maja, početkom juna”. Nadležni kažu, važno je istaći, pošto se svi ovih dana pomalo igramo prognozera. Iz ranog aprila to izgleda obeshrabrujuće daleko. Čini se da nema druge nego da se povinujemo. Danima se odluke dovode u sumnju, preispituju, mnogi galame da su kontraproduktivne, držeći se svojih zdravorazumskih procjena. Lijepo je njegovati skepsu, ali ne po svaku cijenu. Ne u trenutku kad se bližimo brojci od 100.000 umrlih. Ne kad jedan čin samovolje može obesmisliti dosadašnje mjere, koje su dobrim dijelom pipanje naslijepo. Kao da zaboravljamo da je nam je (barem zasad) jedini izlaz u radikalnoj preventivi. Ako se najnapredniji zdravstveni sistemi koprcaju u nemoći, na granici pucanja, mogu da zamislim kako bi izgledalo kad bi ovaj naš došao u situaciju jedan na jedan s virusom, na ravne časti, bez startne prednosti koja nam je omogućena pukom srećom. Ako se skepsa raširi kao poželjan način odbrane, onda smo zglajzali u kolektivnu paranoju. A tad smo ga najebali svi skupa.
Raspravljam tako jednom s ravnozemljašem u povoju. Odmah mi je napomenuo kako on to zapravo nije, “ali moraš priznati da su im neka pitanja zanimljiva”. Na primjer: kako to da gravitacija drži svu onoliku vodu? “Misliš, kako se okeani ne prospu po svemiru?” pitao sam zabrinuto. Zaklimao je glavom poput vjerskog gurua, predosjetivši da i meni nešto nadolazi. A nadošlo mi je samo kako ne znam da objasnim, ali vjerujem nauci. Onima koji su se na planini saznanja popeli mnogo više od nas dvojice, najviše što se moglo.
Tako me je i otac ubjeđivao da mi je koljeno skroz u redu, pa i kad sam došao sa dijagnozom. Umirio se tek pošto sam mu nježno poručio: “Tata, zamisli da tebi ortoped pametuje o mitskom u Andrićevom djelu.”

petak, 10. 4.

Pred zatvorenički vikend častio sam sebe jednom laganijom pješačkom turom. Htio sam malo i koljeno da stavim na probu. Lješanska nahija sva je istačkana uzvišenjima, na nekoliko njih moguće je uspeti se asfaltnim putem. Odabrao sam brijeg uzdignut iznad Cetinjskog puta, sa crkvom na vrhu, odakle se pruža širok pogled na Podgoricu. Koljeno je dobro podnijelo 500 metara uspona. Sjeo sam u hladovinu, na kameni ispust. Odatle posmatrao grad. Atmosfera je bila nekako prijatno utrnula. Povremeno bi se odozdo začuo romor motora; vozač je vjerovatno imao dozvolu za međugradski saobraćaj. U protivnom ga je čekalo nekoliko hiljada eura kazne.
Ta ograničenost na Podgoricu ne pada mi baš lako. Skadarsko jezero je odsječeno. Preostaje mi da se uzdam u vidikovce, ljubav na daljinu, ali kod ovoga sam se prevario u procjeni – pogled ka jugu zaklanjalo je ogromno kameno prostranstvo. Ličilo mi je na pustoš u kojoj se gasi svaka misao o nakon, o sjutra. U ovom reljefu život se oduvijek svodio na krutu sadašnjost.
Kući se prepuštam uhodanom nizu događanja, uglavnom potrošačkih. Čitanje, serija, odmor, čitanje, obrok, gimnastika, serija. Spirala na kojoj se vrtim dok mi se ne zavrti u glavi. “Da mi je da umrem jedno neđelju dana”, kaže moj tetak Slobo kad treba prebroditi neki težak zeman.
Pred spavanje pogledam nekoliko epizoda Pozorišta u kući. Godi mi ta predvidljivost scenarija, pomalo nategnuti familijarni igrokazi kojima vrhunski glumci daju težinu (ili lakoću, tačnije). Postao sam svjestan da mi tokom gledanja srce održava ravni, usporeni ritam. Pravi vizuelni bensedin.
Kad ne bi bilo romana, morali bismo se zadovoljiti samo svojim životima, kaže Uelbek. Što će reći da je umjetnost neka vrsta kompenzacije za životne nevolje.

***

NIKOLA NIKOLIĆ rođen je 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka, na kojem je i magistrirao. Objavio je tri romana: „Čvor“ (2011), „Meandar“ (2014), „Sirene za uzbunu“ (2019), kao i zbirku priča „Atakama“ (2016). Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima. Piše književnu kritiku. Autor je serijala razgovora sa piscima iz regiona na portalu Kombinat. Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Priče su mu prevođene na albanski, engleski, makedonski i njemački jezik. Umjetnički je direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja.

fotografija autora: Damir Ljaljević