KRATKA PRIČA NEVE LUČKE ZVER: SKITNICA

Kad smo se vratili iz šetnje, djevojka i ja zadržali smo se u sušionici s izgovorom da moramo složiti opranu posteljinu. Budući da joj je majka bila u posjetu, kod kuće se nismo usudili biti pretjerano intimni. Moj stan je malen, zidovi tanki, a ona je konzervativna. No nije nam bilo suđeno uživati među plahtama jer nas je prekinuo vrisak. Dug, prodoran vrisak. Bože pomozi, pomislio sam, obuzet lošom slutnjom.

Ulazna vrata mog stana otvaraju se u dnevni boravak, gdje je stajala Aljina mama s rukama na bokovima. Odmah mi je laknulo, izgledala je još energičnije nego prije. Tada sam pod njezinom savijenom nogom ugledao lavor za ispiranje krpa kojima perem pod. Ispod njega je nešto divljalo.

„Evo ga“, rekla je, „Timon, donesi, molim te, vreće za smeće. One crne.“

Bez riječi sam je poslušao.

„Ulovila sam štakora.“

Zvučala je pobjedonosno i prijekorno, kao da sam ja kriv što je životinja zalutala baš k meni.

„Prvo sam se, naravno, uplašila. Refleks, zapravo, jer bio mi je preblizu, i uopće se nije bojao. Srećom, reagirala sam brže od njega. U rukama sam imala ovaj lavor, htjela sam prebrisati pod u kupaonici.“

To sam već ja učinio prije nekoliko dana, očito ne dovoljno temeljito.

„Bacila sam ga na njega prije nego je uspio pobjeći. A sad ovako. Ovdje ćeš namjestiti vrećicu, pazi da se dobro zalijepi za lavor. Ja ću ga s ove strane podići da može ući unutra. Vrećicu ćeš dobro zavezati, najbolje da je stavimo još u jednu i u kutiju, da sigurno ne može van. Onda ćeš ga odnijeti dovoljno daleko,“ strogo me pogledala, „ali ni nakon toga najvjerojatnije neće biti mir. Znate da štakori žive u skupinama… Da ga ni slučajno nisi pustio! To je pametna gamad, može pronaći put natrag. Ozbiljno mislim“, odgovorila je na moj sumnjičavi izraz lica.

Što mi je preostalo? Alja je jako vezana za svoju mamu, kod nje stvarno nisam želio dobivati crne točke. Uspješno smo obavili stvar, nesretnog štakora nisam stigao ni vidjeti. Ubrzo sam se našao s kutijom pred vratima. Teško vam mogu opisati svoju unutarnju borbu na putu do parka. Jadnik je cijelo vrijeme cvilio, osjećao sam njegove očajne pokrete. Naravno da sam mu htio vratiti slobodu. Ali što ako bi se stvarno vratio? I što bih rekao šefici kad bi provjerila je li zadatak obavljen kako treba? Ne znam dobro lagati, prebrzo pocrvenim, moguće je da bih počeo i mucati. U nadi da će ga osloboditi netko drugi, ostavio sam ga kod klupe uz ribnjak. Znao sam da će se u dvije vrećice prije ili kasnije ugušiti.

Ne mogu sa sigurnošću reći da nisam osjetio izopačeno zadovoljstvo u toj okrutnosti. Svakako ga nisam osvijestio, ali osjećao sam navalu adrenalina, što mi na neki način uvijek prija. Bio sam u transu, bez sumnje ispunjen užasom – ali nema li u svakom užasu nečega slatkog? Čim sam se donekle sabrao, zapekla me savjest. Odavno znam da sam kukavica; tog sam dana otkrio da sam i bez srca.

Prije nego sam se vratio kući, dugo sam lutao po gradu. U međuvremenu se smračilo. Godila mi je vlažna jesenska noć. Djevojku i njenu mamu sam pozvao u kino, iako sam znao da ću morati pristati na gledanje neke obiteljske drame. Tako sam na dva sata izbjegao razgovor, što se nije pokazalo kao najbolja ideja. Vidio sam samo štakora, onakvog kakvog ga je slikala neumoljiva mašta. Štakora koji se diže na stražnje noge, oslanja na bočnu stranu kutije, traži izvor kisika. Zna da ga nema. Štakora koji progriza vrećice, ali ne može izaći iz kutije oblijepljene srebrnim selotejpom. Štakora koji doziva u pomoć; ljude koji se prave ludi i udaljavaju djecu. Štakora kojemu ponestaje snage, sve dok mu na oči ne padne tama gušća od one u kojoj je zarobljen.

Te je noći zbog mog prevrtanja kauč stalno škripao, dok mi Alja u polusnu nije promrmljala da se već jednom smirim. Zaspao sam tek pred jutro, maglovito se sjećam buke smetlara s ulice. Ubrzo nakon toga, probudila nas je njena mama koja više nije mogla podnijeti glad – kuhinja mi je u kutu dnevne sobe.

„Dobro jutro, golupčići,“ rekla je kad je primijetila da nije uspjela biti dovoljno tiha, „ispričavam se što sam vas probudila! Pa, već je vrijeme da ustanete.“

Prije nego što sam uspio popiti kavu, dva puta je zazvonilo na vratima. Sav zbunjen, otišao sam otvoriti. Na pragu je stajao susjed s gornjeg kata. Nisam ga dobro poznavao, ali oduvijek mi je bio simpatičan; jedan od onih ljudi koji u liftu uvijek veselo komentiraju nešto banalno, što mislim da nije loše, osim kad nisam raspoložen za šale. Tog jutra je prvi put izgledao potpuno utučeno.

„Dobar dan. Jeste li vidjeli nekog štakora? Kod kuće imam … hoću reći, imao sam dva … znate, nije lijepo uzeti samo jednog, postane vam agresivan ili umre od usamljenosti … Uglavnom, svaki dan sam ih puštao iz kaveza, samo tako, po stanu, da se malo razgibaju … tako su mi preporučili u trgovini … Ali jučer je jedan nestao! Nadao sam se da se zavukao u neki kut, postavljao sam mu poslastice da ga izmamim van, razumijete … Ali danas mu još uvijek nema ni traga ni glasa. Zato sam si rekao, raspitat ću se po susjedstvu, možda je našao neku rupicu i izmigoljio, ta skitnica…“

Ja sam bio u šoku, on je bio u suzama.

„S-s-slušajte, uđite unutra, u-upravo smo skuhali k-k-kavu. Da se ma-malo okrijepite. J-j-ja moram kratko izaći, o-o-o-odmah ću se vratiti.“

Povukao sam ga za ruku, dao je da ga vodim. Prepustio sam ga Alji, koja je kao i uvijek ostala mirna. Dok sam trčao do parka, molio sam se da je kutija još uvijek tamo i da je on živ u njoj. U slučaju čuda, zarekao sam se, učlanit ću se u neko društvo protiv okrutnosti prema životinjama.

Kod klupe je zjapila praznina.

sa slovenskog prevela Marina Kuzmić Laszlo

– priča je originalno objavljena na stranicama portala LUD Literatura https://www.ludliteratura.si/prispevki/

__________________________________________________

NEVA LUČKA ZVER (Ljubljana, 1996.) diplomirala je filozofiju i političke znanosti na Sorbonni, magistrirala filozofiju i povijest umjetnosti na Sorbonni te filozofiju religije na Sveučilištu PSL (Paris Sciences et Lettres), pritom puno putujući; po Indiji, Rusiji, Brazilu, Kini, Kubi, Peruu, Maroku, Gruziji…
Nakladnička kuća Didakta izdala je 2015. godine njezinu prvu zbirku poezije Razzežnosti (Dimenzije).
Objavljivala je u Poetikonu, Monstrumi, Adeptu, portalima LUD Literatura, Vrabec Anarhist i drugdje.