POEZIJA MITKA GOGOVA
BRUSNE STAZE
(jer noge po drugim ni ne znaju hodati)
tražim te u sijenu kao iglu
kao smrznutu zaravan
na ledenom otoku koji se topi,
na kojem će se polarni medvjed
bar još nakratko osjećati
sigurnim.
Tražim te kao odraz u ogledalu koje
skriva moju starost
kao na tavanu skriveni bicikl
da bih ignorirao
svoju mladost,
tražim te kao susjedov nož koji nam je bušio lopte,
kao mrežu koša i
onu kojom smo lovili ribе
u rijeci koja se suši,
tražim te kao nit manile
od bure otkinutu
i odletjelu unedogled,
koju smo smireno skupljali
da bi nanovo neku novu
pustili letjeti
tražim te kao tajnu simpatiju
u ludosti svoga djetinjstva,
kao brusni papir kojim smo glancali čepove pivskih boca
da bi se lakše na njima sklizali stazom
asfalta
i znam da i ti izgubljena na stazi
nešto tražiš
i uvijek se osvrćeš da bi izgovorila moje ime
kao amanet i zaboravljenu sjenu predaka
i kao dokaz da moj ludens postoji,
da bi dokazala da ne postoji
preskočeni vrtlog koji je pokušao nanijeti nam zlo
i da ne postoji nitko tko će preplašiti našu
sadašnjost
i da nema nerođenog djeteta koje je htjelo razbiti
naše neuramljeno obiteljsko
O. gledalo
– naravno da će nas pratiti sedam godina nesreće
ako ne i cijeli život…
ljudi smo
zato smo i pali
Ovamo.
***
.RECIKLIRANO TROMJESEČJE. ZVUK OLAKŠANJA
(dani u kojima smo se sudarali no poput kadrova iz pogrešnih filmova, zapravo se otuđivali, mimoilazili)
odbacujemo vrijeme kao da nema značenje.
dopuštamo da kiša svakodnevno
pere paušalne grijehe, a mi nastavljamo s igrom
– ti si prvi počeo!
ove noći se noći griju na posljednjim ognjištima
proljetno poganstvo i neoplastični nervi,
– stari dnevnici i miris nepoznatih priča.
pod uličnim borovima čuje se šuškanje vjetra,
kao da iz rebara zraka poželiš izvaditi
koštanu srž.
zainteresiranost nam je ekskluzivna.
pozornost – šokantna.
želja da promijenimo nešto – daj, požuri!
bacamo nadu u labirint očaja,
а zatim skvičimo poput bijelih miševa zapetih u jadu.
plačemo poput najljepših životinja dok nam čupaju krzno,
zapravo osjećamo da nam deru kožu – milimetar po milimetar.
budimo se sutradan uz utješnu kavu dok nam je na dno šalice
netko podmetnuo otrov, kako bi nam dan bio kraći,
a da nas dočekaju s tortom, onamo kamo smo krenuli.
: ulažemo u pogrešne uzdahe;
Svi smo „no“ u pogrešnom kazalištu!
gubimo od nečeg kojeg nam i onako nedostaje
da bi ono za koje nemamo dovoljno mudrosti
često kupovali.
: vrijeme, strpljenje, pogledi i osmijesi;
neprekidne pojave
rajskih, vanzemaljskih slasti.
zamka je pokušaj zatvoriti vrata,
koja nikada prethodno nisi ni otvorio.
svi mi, sitne duše, zrna prašine izgubljena u svemiru.
sanjamo o čarobnim vrtovima velikih vrtlara,
a nikako da iskopamo vlastitu brazdu.
daleko smo od toga da proizvodimo hranu,
a već na cvijeće mislimo.
propuštamo autobuse i
dvostruko skuplje plaćamo taksi,
zaboravljamo telefone pod sjedištima,
dozvoljavamo da nam netko sažvače snove.
na kraju dobivamo temperaturu,
unutrašnji herpes na duši
i neku mišju rupu u nemoći
koja
će nam opet nekad zagaditi radost.
***
ZABORAVLJENI TRONOŽAC NA KOJI SVI TREBAMO SJESTI
ponosni na prošlost
nestabilni u sadašnjosti
strepimo od budućnosti
siječemo stabla iako znamo
da se nogometni teren ne gradina brdu
na kojem se golovi ne vide
trčimo uzbrdo s kamenjem u džepovima
prozori i vrata više ne škripe,
a iza njih, ne njuškajući nas kao pokvarenu zimnicu
isti nas snobovi bacaju i rasipaju po depou
kao nevaljane dokaze.
prave vrijednosti, zar ne?
svi su (smo) direktori ureda za
izgubljene zdravorazumske stavove.
jednom ću skupiti sve zastave koje se uzaludno vijore
i staviti ih u perilicu za rublje.
svima treba pranje i to – skupno.
istim praškom i istim omekšivačem.
jer, to bi trebalo značiti novu slobodu!
lebdimo u životu poput plastične vrećice na vjetru
u nekom dugometražnom nijemom filmu.
veliki ljudi odlaze, a dušice male dolaze
osim onih na obali nađenih
hoće li i one velikima biti ili će ih mrak pojesti?
u raskoši grubosti, gluposti, ništavila,
svi traže mjesto razglasiti
ono što im na duši leži.
želimo biti trešnje, a tek smo u njima crvi.
mandala od pijeska razasuta na buri,
sve dok netko disati ne stane
uništavat ćemo se i dalje.
_______________________________________________
MITKO GOGOV rođen je 11.11.1983. u Skopju. Piše poeziju, kratke priče, eseje i publikacije. Piše haiku, senryū i renga poeziju koju objavljuje povremeno u mikroblogosferi Twittera. Njegovo stvaralaštvo je do sada zastupljeno i prevedeno u nekoliko antologija, zbirki pjesama i časopisa za književnost i umjetnost u Indiji, Pakistanu, Filipinima, Kini, Tajvanu, Egiptu, SAD, Argentini, Rusiji, Španjolskoj, Italiji, Češkoj, Rumunjskoj, Njemačkoj, Izraelu, Meksiku, Srbiji, Hrvatskoj, Albaniju, Kosovu, Grčkoj, Bugarskoj … Autor je pjesničkih zbirki „Leden zemlja“ objavljenoj u Srbiji (2011.), „u ediciji „Ognji“ izdvačke kuće Antolog (2014.) i „Skriveno pismo“ (Antolog, 2019.). Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja kao što su nagrada „Enahalon“ na Struškim večerima poezije, „Angelo La Vecchia“ u Siciliji, nagrade „Pjesničke književne iskre“, „Pjesnički slem“ u Prilepu, „Struška talasanja“ u Strugi i mnoge druge.
Predsjednik je Udruge za razvoj kulture i zaštite kulturnog nasljeđa „Kontekst – Strumica“, organizator globalne pjesničke manifestacije „100 tisuća pjesnika promjene“ u Makedoniji, predstavnik Svjetske pjesničke unije i Škole pjesništva – Delegacija Makedonija, jedan je od osnovača nagrada !Antevo slovo“ i „Antevo pero“, urednik je portala strumicaonline.net i reper.met.km.
Konceptualni umjetnik s nekoliko izložaba, instalacija, performansa, scenografija i multimedijskih projekata realiziranih u Norveškoj, Francuskoj, Italiji, Srbiji, Makedoniji Bugarskoj … Omladinski radnik i građanski aktivist. Organizator i suradnik kulturnih i art događanja kao i omladinskih, art, filmskih i kazališnih festivala. Bloger, uvijek otvoren za komunikaciju.
čovjek-časopis 