književna premijera: ZBIRKA POEZIJE MARKA STALEVSKOG “TRAGOVI KOČENJA”, No Rules izdavaštvo, Beograd, 12/2023; pet pjesama

NE MOŽEMO DA BUDEMO SAMO PRIJATELJI

uvek ću polagati pravo
na prolazak prstiju
kroz tvoju kosu
na javnom mestu

tvoje butine ostaće
mesto za odmor mojih ruku
kao benzinske pumpe usred noći
na povratku s mora

manire i stavove
pažljivo sam uređivao
za duge večernje razgovore
s tvojim sestrama

stolica na rasklapanje na tvojoj terasi
bezbedna je zona
van dometa poslovnih poziva
i vudu igala

***

BILO JE LAKO PRONAĆI TE U HIROŠIMI

trebalo je samo pratiti trag
istopljene kože na asfaltu
ići ka tački
od koje su ždralovi bežali

imala si pet miliona stepeni
snagu trista tajfuna
topila čelik
utiskivala senke u zidove

našao sam te kako sediš
u podnožju mosta
disala si plitko
grleći kolena

odneo sam te u hotelsku sobu
i spustio u postelju
pre nego što si zaspala, rekla si
molim te, budi strpljiv sa mnom

***

KAMBODŽANSKA JUTRA

neko je prosuo sangriju na istoku
kriška mandarine rasteruje mrak
pastelni akvarel razliva se nad šumom

drveće proteže grane
osmesi džinovskih kamenih lica
izbijaju kroz krošnje
džungla je zadovoljna, jer zna:
svaki njen poraz je privremen

u zagrljaju divljeg rastinja
hramovi srastaju s mahovinom
i kostima izumrlih životinja

na fasadama
dodir sunca oživljava
vojske glinenih ratnika;
umiru uzalud
osuđeni da svakog jutra
izvode istu predstavu

unutar zidova
Višnu, Šiva i Buda
žive u nametnutom primirju:
partija šaha
u kojoj su svi pešaci
davno žrtvovani

na zapadu
planina stresa sa sebe lišće
opalo u toku noći;
na njenim obroncima
tigar se budi, zeva
i nehotice guta čitavu džunglu

***

ZBOGOM, ARESIBO

Zbogom, Aresibo
onog leta kada si otišla
ostajao sam budan noćima
zurio u nebo
iscrtavao izohipse usamljenosti
unosio tragove kočenja
u mapu pogrešnih skretanja

ali nisam te tražio
ko bi te prepoznao
među svim tim svicima
među svim tim tačkastim
termonuklearnim pećima

znao sam da te mogu naslutiti
jedino radio-talasima
samo ako se pretvorim
u trideset osam hiljada
aluminijumskih ploča
i smestim u dolinu
između portorikanskih brda

*

urušio se kultni radio-teleskop
lovac na pulsare i međugalaktičke šumove
povremeni statista holivudskih filmova

popucali kablovi platforme
iznad trista pet metara širokog tanjira
ogledala dubokog svemira
ušne školjke Karipskog mora

nije tačno da nikog nije bilo
u trenutku kolapsa
ona škripa na snimku nadzorne kamere
bila je najava kidanja mojih nerava

nije popustio gigantski metalni kostur
moja je kičma pukla
pod teretom dugih teških noći

*

pokušavam da umirim prijatelje
da im objasnim:
nikad nisam želeo
kontrolisanu demontažu
da postanem poligon za šetnju
vikend turista;
meni je mesto
u poluizmišljenim sećanjima
uz legende o lutajućim šamanima

*

greše kad kažu da je za sve kriv
uragan Marija
sećam se dobro svih prirodnih nepogoda
samo jedna se tako zvala
i bila je tek malo jača jesenja bura
ona koja je odgovorna za ovo
hoda kroz zidove
šalje šifrovane signale
preko amaterskih radio-stanica
ostavlja mi poruke
na aerodromima i u lukama
doziva kroz maglu čileanskih vina
šapuće moje ime u japanskim zen-vrtovima

*

dao bih da me ponovo razapnu
između tri betonska stuba
osluškivao komešanja na dugim talasima
tumačio zvučne potpise koraka
samo kad bih znao
da se među njima krije još neka
devetorepa nebeska lisica

***

MESEC JE KRIŠKA PERSIJSKOG GREJPFRUTA

i mi ga grizemo
svake noći trnu nam zubi
od njegovog hladnog soka
dok se kao udicom zakačeni
klatimo iznad krovova

pred svitanje
vilice popuštaju
okruženi pijanim komarcima
padamo
padamo
padamo

jutro nas guta
mačke u tvojoj kosi zevaju
svet je probušeni balon
oko nas sve se sažima
ostaje samo mladež
u obliku ribarskog čamca
iznad tvog pupka

_______________________________________________________

MARKO STALEVSKI (1982, Beograd) diplomirao je astrofiziku na Matematičkom fakultetu u Beogradu, a doktorirao na zajedničkom studijskom programu Univerziteta u Beogradu i Univerziteta u Gentu, u Belgiji. Četiri godine radio je na opservatoriji Kalan pri Univerzitetu u Čileu, a kao gostujući istraživač boravio na više naučnih instituta u Japanu, Grčkoj, Americi i na Еvropskoj јužnoj opservatoriji u Čileu. Danas radi kao viši naučni saradnik na Astronomskoj opservatoriji u Beogradu, gde rukovodi istraživanjima prašine u blizini supermasivnih crnih rupa u središtima galaksija. Pesme su mu objavljivane u zborniku Tajni grad (PPM Enklava, 2022) i internet portalima Čovjek-časopis, Enklava, Bludni stih, Nova.rs. „Tragovi kočenja“ su mu prva pesnička zbirka (No Rules, 2023). Trudi se da što više vremena provodi u planinama.

PLAN

Isključiti vesti
Postati lakši od vazduha
Odlebdeti iznad magle
dojava i poluistina
Ostaviti strah i zbunjenost
da isparavaju pri tlu

Udahnuti duboko
Postati tih i blag
Raspršiti se u bezbroj čestica
Padati po drveću i ljudima
kao nevidljivi eliksir za smirenje
lek u prahu protiv samoće

Obući stare patike
Otići u šumu
Hodati nečujno
Pričati sa vevericama
Pitati ih
kako se navikavaju na tišinu
Dotaknuti nekog u prolazu
osmehom

Napraviti plan
besciljnog tumaranja
Iscrtati mapu
za izbegavanje susreta;
Zaboraviti plan i mapu

Udaljiti se
Posmatrati sve sa strane
Ispitati
da li se neobjašnjivo lako
odvajaš od tla
da li opstaju reči u knjigama
kad ih sklopiš i otvoriš;
Ustanoviti da je ovo san.
Zuriti u šake
dok ne zaboraviš da je ovo san

Shvatiti da je u pitanju samoobmana,
neutemeljena vedrina;
Za kaznu, pomisliti
na sve ono na šta ne možeš da utičeš
na sve one kojima ne možeš da pomogneš

Oprostiti sebi

Vratiti se kući
Uvideti da to više nije tvoja kuća
I da ovo više nisi ti
I da je to sasvim u redu

Napisati pesmu
Zaspati
Probuditi se kao neko malo drugačiji
kao neko ko ume malo više da voli
kao neko ko ume malo više da prašta

Pomiriti se sa bubama
Moliti vrapce za oproštaj
Ubediti paukove da mreže pletu
samo po obodima prozora
da ne zaklanjaju sunce

Voleti, biti srećan

MARKO STALEVSKI (Beograd, 1982.), s autorovog bloga https://retroactive-diary.blogspot.com

POEZIJA MARKA STALEVSKOG

SKICA ZA EPITAF

Ima nas previše
Spas će doći sa neba
Sručiće se na nas u vidu
kosmičkog udara
ili radioaktivne kiše
Na nama će biti samo da pristanemo
da nam kičma popuca pod njegovom težinom
da obnevidimo od njegove lepote
da istrajemo u iluziji da smo deo nekog velikog plana

Nismo se dovoljno smejali
Dozvolili smo da nas ubede
da je život dobro uvežbana predstava
Sada nam preostaje da uverimo sebe
da je sve ovo bila samo šala
da će neko pritisnuti dugme za reset
i život će iznova početi
ovog puta naštimovan kako treba

Čitali smo prebrzo
Pamtili nevažno
Zastajali pored spomenika
tek kad nam zatreba hladovina
A sada se nadamo
da ima mesta za sve
u memoriji za pohranjivanje
Kosmičkog Registratora
Da će svaka naša beznačajna misao
kao džinovska neonska reklama
iskakati ispred budućih slučajnih prolaznika

Kraj nije došao iznenada
Presuda je blagovremeno
na uvid javnosti izložena
Uklesana ispod leda koji se povlačio
Tropskim ciklonima do arktičkih krugova
otpremljena
A mi u svojoj neukosti
zatečeni sa tek toliko vremena
da napravimo skicu za sopstveni epitaf,
poruku onima koji će naslediti Zemlju
izaslaniku možda, drugih svetova:
“Dragi Putniče,
Ti koji prebiraš po našim kostima,
Ti koji si zastao da se ogreješ
iznad našeg proključalog okeana
Seti se nas koji smo
zidali mostove i nebodere
krčili šume, slavili autoputeve
Seti se nas koji u svojoj oholosti
nisu shvatali da
dižu sebi grobnice
i betoniraju puteve koje vode u zaborav
Seti se nas dok budeš dizao sebi spomenike
Ukleši u njih ovaj epitaf
Neka ti bude stalno pred očima
ova gorka opomena.”

***

DA LI ME ČUJEŠ?

Znam da si nestala
kada i ceo naš svet
otrgnut od mene,
zajedno ste se rastočili
i ti i otac
i svi naši ljudi,
svi oni koje sam upoznao
u osami u odajama lažnog sećanja,
čije sam likove rekonstruisao
u dugim belim noćima,
čija sam imena izmišljao
u tvrđavi koju sam sazdao od leda
jer sećanje na vatru me previše boli

Sećam se:
kako si me u crveni plašt uvila

Sećam se:
kako si me u čelo poljubila

Sećam se:
kako si nešto tiho izgovorila

dok je tlo počelo da podrhtava
i cela planeta, sada već plamena buktinja,
se od mene udaljava

Sećam se,
ili bih bar voleo da se sećam

– da osećam –
tvoj treptavi glas
i zato iznova isto pitanje
odapinjem u bezdan:

Da li me čuješ –
nema odgovora

Da li me čuješ –
odjekuje praznina

Da li me čuješ?
Noć ostaje nema
– a ipak ja tebe čujem
svake noći –

– svake noći kad se vinem visoko
daleko od ljudi
gde njihove vapaje guta praznina;
kad zagospodari tišina
pogledom potražim zvezdu
na koju je to veče došao red
da bude naša zvezda,
zvezda koja je grejala
naš svet
a sada greje
samo nezgrapne gromade stena
koje su nekada bile
korita okeana i vrhovi najviših planina

I tada zamišljam:
ako sam nekim čudom nauke
sada zauvek nestale,
putovao do ovog sveta koji me je usvojio
tek nešto duže od titraja;
ako je neki volšebni trik Naučnika
zaparao prostor
i dozvolio mojoj malenoj kapsuli
da u magnovenju
sklizne preko zvezdanog ponora

Onda,
Poslednji bljesak
koji je spržio tvoje lice
još uvek putuje ka meni

Onda,
Ako budem gledao u pravom trenutku
ka tački iz koje se širi
opoziv postojanja našeg sveta,
videću obrise tvog lica
tren pre no što je zauvek nestalo

Videću:
sve te ljude koje nikada nisam video

Videću:
sve gradove u koje nikada nisam kročio

Videću:
sve reke u kojima se nikada nisam okupao
sve šume u kojima nikada nisam kolena poderao
Videću
Početak i Kraj
Sve skupljeno u jednu tačku

Videću, možda baš večeras –
Astronom je obznanio
besprimerne treptajeve,
promene sjaja
jedva primetne
u sazvežđu Labuda, nedaleko od Deneba:
svojoj zvezdi preblizu prišla
planeta skoro rastrgnuta
sudbina neizbežna
majčinski zagrljaj je rasparčava

Ove noći, visoko iznad tla
u dostojanstvenoj tišini vakuuma
desetine nadljudskih naprava
i među njima ja,
zuriće netremice satima
u jednu tačku:
Proučavaćemo njene tanane titrajeve
Meriti vremenske intervale
Osluškivati vibracije;
Oni u potrazi za oštrijom slikom
Ja za porukom koju si za mene sakrila,
za odgovorom na pitanje
koje bezglasno ponavljam
kao mantru:

Da li me čuješ?
– Možda je samo uobrazilja –

Da li me čuješ?
– Kao što tebe čujem ja –

Da li me čuješ,
Majko?

________________________________________________________________

MARKO STALEVSKI (Beograd, 1982.)
Osnovne studije astrofizike završio na Univerzitetu u Beogradu 2008. Doktorat iz iste oblasti odbranio 2012. na Univerzitetu u Gentu, u Belgiji, po zajedničkom studijskom programu sa Beogradskim univerzitetom. Živeo i radio u Belgiji, Japanu i Čileu, a danas je naučni saradnik Astronomske opservatorije u Beogradu gde se bavi istraživanjima supermasivnih crnih rupa.

pjesme su preuzete s autorovog bloga https://retroactive-diary.blogspot.com