Poskliznem se, odsutno gledam kako se to događa S muškim djetetom u naručju ponirem kao ošamućena Zatečena Bogorodica, u padu se ipak prirodno Poput mačke u nekoliko navrata prevrćem, tražeći Najbolji način da sletimo dolje u more, na stijene
Pribirem se, u letu odlučujem, čvrsto podižem Dijete rukama iza svojih leđa, a prsa si Postavljam naprijed, imam plan: puknut će mi, Rasprsnuti se grudi, ublažit će nam pad Ubit ću ženu u sebi da bismo oboje preživjeli
***
POSLIJE ODLASKA
U našem neboderu stvari još na neko vrijeme ostaju iste Parking je kreativno obojen automobilima iz cijeloga kvarta Prozor gleda na nebo, zgrade, malu plavu kuću, Konzum, ipak najviše nebo Skladni mladi par s djetetom svakoga jutra vedro ulazi u dizalo Umornim i mirnim avetima praznih stanova ne smeta smijeh i glasna muzika Vitke starice vodeći pse malih pasmina promašuju razizemlje
***
JA ĆU IH IPAK ZADRŽATI
Stvari koje si mi dao, a katkad poželim sve ti ih ljutito vratiti, raskrstiti, baciti ih pred tebe na stol u svežnju, u vrećici, poslati ti u paketu, bezbrojne su, raznolike, složene prirode, neodređenoga oblika, nejasne tržišne vrijednosti, bojim se da je ikakav povrat unaprijed osuđen na apsolutnu propast, mogu ti eventualno nadoknaditi vrijednost u novcu, hrani, kavama, prisutnosti, ako bi se mogla za prisutnost odrediti nekakva striktna satnica, ali najveći dio čine stvari neuhvatljive, neizbrojive i nemoguće: one koje ti nisam mogla pružiti natrag ni dok si mi ih davao, one previše divne da bih ih se ikad realno mogla odreći, one previše teške da bih mogla poželjeti da ih primiš.
***
U TVOM DIVNOM SKLADU
Svi smo mi uvijek nekakvi, svi imamo svoje javne i privatne razloge, svoje suptilne i podsvjesne motivacije, svoja tempa, svoje ukuse, svoja nadograđivana primarna iskustva, neki temeljito, stručno i dizajnerski usklađeno, neki skromno i skrpano, ali sebi i svome dosljedno, na vlastiti način stabilno, na vlastiti poremećeno, i ja sam to u potpunosti shvatila.
I što ću sada, ni na koga se ne ljutim, nikome ništa ne zamjeram, sve razumijem i opraštam, sebi najviše, kako je i red, no i drugima sve po redu, ali čemu da se čudim, kako onda da živim, kako da pišem, upropastila li si me, empatijo bajna.
***
ŠTO SAM DOZNALA KAD SAM UPISALA U GOOGLE “SVATKO JE”
Svatko je normalan dok ga ne upoznaš Svatko je sposoban za vezu Svatko je važan Svatko je jedinstven
Svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno Svatko je kovač svoje sreće Svatko je na svom putu Svatko je zamjenjiv
Svatko je na kraju sam
____________________________________
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Završila je studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar, Metafora), a na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. U posljednje vrijeme počela je pisati i kratke priče, kao i osvrte (Perkatonic). Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku pjesničkog natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku pjesama 2024. Bila je finalistica natječaja „Marija Jurić Zagorka” za najbolju gorku priču 2025. Ožujak 2025. provela je na književnoj rezidenciji u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu. Članica je Društva profesora hrvatskog jezika. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama.
Kad smo se vratili iz šetnje, djevojka i ja zadržali smo se u sušionici s izgovorom da moramo složiti opranu posteljinu. Budući da joj je majka bila u posjetu, kod kuće se nismo usudili biti pretjerano intimni. Moj stan je malen, zidovi tanki, a ona je konzervativna. No nije nam bilo suđeno uživati među plahtama jer nas je prekinuo vrisak. Dug, prodoran vrisak. Bože pomozi, pomislio sam, obuzet lošom slutnjom.
Ulazna vrata mog stana otvaraju se u dnevni boravak, gdje je stajala Aljina mama s rukama na bokovima. Odmah mi je laknulo, izgledala je još energičnije nego prije. Tada sam pod njezinom savijenom nogom ugledao lavor za ispiranje krpa kojima perem pod. Ispod njega je nešto divljalo.
„Evo ga“, rekla je, „Timon, donesi, molim te, vreće za smeće. One crne.“
Bez riječi sam je poslušao.
„Ulovila sam štakora.“
Zvučala je pobjedonosno i prijekorno, kao da sam ja kriv što je životinja zalutala baš k meni.
„Prvo sam se, naravno, uplašila. Refleks, zapravo, jer bio mi je preblizu, i uopće se nije bojao. Srećom, reagirala sam brže od njega. U rukama sam imala ovaj lavor, htjela sam prebrisati pod u kupaonici.“
To sam već ja učinio prije nekoliko dana, očito ne dovoljno temeljito.
„Bacila sam ga na njega prije nego je uspio pobjeći. A sad ovako. Ovdje ćeš namjestiti vrećicu, pazi da se dobro zalijepi za lavor. Ja ću ga s ove strane podići da može ući unutra. Vrećicu ćeš dobro zavezati, najbolje da je stavimo još u jednu i u kutiju, da sigurno ne može van. Onda ćeš ga odnijeti dovoljno daleko,“ strogo me pogledala, „ali ni nakon toga najvjerojatnije neće biti mir. Znate da štakori žive u skupinama… Da ga ni slučajno nisi pustio! To je pametna gamad, može pronaći put natrag. Ozbiljno mislim“, odgovorila je na moj sumnjičavi izraz lica.
Što mi je preostalo? Alja je jako vezana za svoju mamu, kod nje stvarno nisam želio dobivati crne točke. Uspješno smo obavili stvar, nesretnog štakora nisam stigao ni vidjeti. Ubrzo sam se našao s kutijom pred vratima. Teško vam mogu opisati svoju unutarnju borbu na putu do parka. Jadnik je cijelo vrijeme cvilio, osjećao sam njegove očajne pokrete. Naravno da sam mu htio vratiti slobodu. Ali što ako bi se stvarno vratio? I što bih rekao šefici kad bi provjerila je li zadatak obavljen kako treba? Ne znam dobro lagati, prebrzo pocrvenim, moguće je da bih počeo i mucati. U nadi da će ga osloboditi netko drugi, ostavio sam ga kod klupe uz ribnjak. Znao sam da će se u dvije vrećice prije ili kasnije ugušiti.
Ne mogu sa sigurnošću reći da nisam osjetio izopačeno zadovoljstvo u toj okrutnosti. Svakako ga nisam osvijestio, ali osjećao sam navalu adrenalina, što mi na neki način uvijek prija. Bio sam u transu, bez sumnje ispunjen užasom – ali nema li u svakom užasu nečega slatkog? Čim sam se donekle sabrao, zapekla me savjest. Odavno znam da sam kukavica; tog sam dana otkrio da sam i bez srca.
Prije nego sam se vratio kući, dugo sam lutao po gradu. U međuvremenu se smračilo. Godila mi je vlažna jesenska noć. Djevojku i njenu mamu sam pozvao u kino, iako sam znao da ću morati pristati na gledanje neke obiteljske drame. Tako sam na dva sata izbjegao razgovor, što se nije pokazalo kao najbolja ideja. Vidio sam samo štakora, onakvog kakvog ga je slikala neumoljiva mašta. Štakora koji se diže na stražnje noge, oslanja na bočnu stranu kutije, traži izvor kisika. Zna da ga nema. Štakora koji progriza vrećice, ali ne može izaći iz kutije oblijepljene srebrnim selotejpom. Štakora koji doziva u pomoć; ljude koji se prave ludi i udaljavaju djecu. Štakora kojemu ponestaje snage, sve dok mu na oči ne padne tama gušća od one u kojoj je zarobljen.
Te je noći zbog mog prevrtanja kauč stalno škripao, dok mi Alja u polusnu nije promrmljala da se već jednom smirim. Zaspao sam tek pred jutro, maglovito se sjećam buke smetlara s ulice. Ubrzo nakon toga, probudila nas je njena mama koja više nije mogla podnijeti glad – kuhinja mi je u kutu dnevne sobe.
„Dobro jutro, golupčići,“ rekla je kad je primijetila da nije uspjela biti dovoljno tiha, „ispričavam se što sam vas probudila! Pa, već je vrijeme da ustanete.“
Prije nego što sam uspio popiti kavu, dva puta je zazvonilo na vratima. Sav zbunjen, otišao sam otvoriti. Na pragu je stajao susjed s gornjeg kata. Nisam ga dobro poznavao, ali oduvijek mi je bio simpatičan; jedan od onih ljudi koji u liftu uvijek veselo komentiraju nešto banalno, što mislim da nije loše, osim kad nisam raspoložen za šale. Tog jutra je prvi put izgledao potpuno utučeno.
„Dobar dan. Jeste li vidjeli nekog štakora? Kod kuće imam … hoću reći, imao sam dva … znate, nije lijepo uzeti samo jednog, postane vam agresivan ili umre od usamljenosti … Uglavnom, svaki dan sam ih puštao iz kaveza, samo tako, po stanu, da se malo razgibaju … tako su mi preporučili u trgovini … Ali jučer je jedan nestao! Nadao sam se da se zavukao u neki kut, postavljao sam mu poslastice da ga izmamim van, razumijete … Ali danas mu još uvijek nema ni traga ni glasa. Zato sam si rekao, raspitat ću se po susjedstvu, možda je našao neku rupicu i izmigoljio, ta skitnica…“
Ja sam bio u šoku, on je bio u suzama.
„S-s-slušajte, uđite unutra, u-upravo smo skuhali k-k-kavu. Da se ma-malo okrijepite. J-j-ja moram kratko izaći, o-o-o-odmah ću se vratiti.“
Povukao sam ga za ruku, dao je da ga vodim. Prepustio sam ga Alji, koja je kao i uvijek ostala mirna. Dok sam trčao do parka, molio sam se da je kutija još uvijek tamo i da je on živ u njoj. U slučaju čuda, zarekao sam se, učlanit ću se u neko društvo protiv okrutnosti prema životinjama.
NEVA LUČKA ZVER (Ljubljana, 1996.) diplomirala je filozofiju i političke znanosti na Sorbonni, magistrirala filozofiju i povijest umjetnosti na Sorbonni te filozofiju religije na Sveučilištu PSL (Paris Sciences et Lettres), pritom puno putujući; po Indiji, Rusiji, Brazilu, Kini, Kubi, Peruu, Maroku, Gruziji… Nakladnička kuća Didakta izdala je 2015. godine njezinu prvu zbirku poezije Razzežnosti (Dimenzije). Objavljivala je u Poetikonu, Monstrumi, Adeptu, portalima LUD Literatura, Vrabec Anarhist i drugdje.
Ulazim u staru kuhinju s visokim stropovima, jednog kasnog ljeta, tijekom branja šljiva. U toj hladnoj kući, koju sada krase pločice na podu, sjedim na tamnosmeđoj drvenoj klupi, umorna od sunca, znojna od saginjanja, nošenja, čučanja, pijem hladnu vodu i grizem bijele žemlje koje je na stol u plastičnoj vrećici bacio tvoj mlađi brat. Sjediš mi nasuprot i, dok pričaš, pitam se kako je biti ti, kako je bilo živjeti u ovom kraju prije sedamdeset godina, baš u ovo doba godine, kad si na kranjskoj željezničkoj postaji ušla u vlak da bi se vratila kući. Kako je biti s tvojim mislima, kad sjediš u vlaku s novcem u džepovima, a u bisagama pored sebe pet velikih štruca bijelog kruha, nekoliko komada mesa i gibanica? Kako je biti ti, kad sklopiš svoje umorne ruke na sjedalu pored prozora, baš kao što sada sklopljene i umorne počivaju na tvom krilu tu preda mnom? Ruke, koje su svaki dan u tkanine ubadale tanke igle, strpljivo, šav po šav, tako da su se niti povezivale, postupno se nizale u krojeve i od krojeva u hlače, košulju ili suknju. Kako je biti ti, kod majstorice obučena krojačica, koja mora, neposredno prije nego se zaposli u velikom gradu, još jednom otići kući da jedanaestočlanoj obitelji donese ono što je zaradila? Ono što nosiš na sebi je sve što imaš, smeđa torba u kojoj se nalazi nešto odjeće, malena bilježnica, igle i konci, nekoliko svijeća, šibice i mali drveni križ. Ista ova kuća, u kojoj sada zajedno sjedimo, uskoro postaje bratova, a ti si sama na putu u svijet. Kako je biti ti, neposredno prije posjete roditeljima, po završetku šegrtovanja, nakon završetka jednog od najljepših razdoblja u tvom životu? Naslanjaš li se na prozor vlaka i zamišljaš svjetlost svijeća na licima svojih kolegica, crtaš u mislima stisnute usne majstorice, odlučne, visoke dame koja umornim rukama popravlja vaše šavove? Kako je biti ti, sjediti u vlaku i prisjećati se šapata djevojaka u radionici, mrmljati zajedničku melodiju, prisjećati se kako ste se sladile suhim šljivama, kako ste gulile jabuke zajedničkim nožićem, koji bi jedna od vas pažljivo naoštrila, prisjećati se zajedničkog pletenja pletenica i odlazaka na nedjeljnu misu? Kako je tvojim tankim prstima prolaziti kroz kosu, gledati kroz prozor i stisnuti usne, kako je slutiti da će povratak kući zahtijevati žrtvu, kako je očekivati najgore i znati da će se to očekivanje ostvariti? Imaš li barem tračak tihe nade da tvoj povratak kući neće nikoga uznemiriti, nešto nade, da će te majka dočekati s juhom i da će ti otac, kojeg sam vidjela samo na obiteljskim fotografijama, i to vrlo rijetko, stisnuti ruku, a zatim si natočiti čašu vina i nepomično gledati pred sebe, u bijeli stolnjak s čipkastim rubom, sam usred hladne blagovaonice? Tračak nade da će on previdjeti, zaboraviti, ignorirati činjenicu da si došla kući ošišana? Čipkasti stolnjak je još uvijek ovdje, prstima klizim po njegovim rubovima, zatim pokazujem na vijugave uzorke na zidu i pitam tebe, tvog brata i sestru je li ovaj zid oduvijek bio obojen tirkizno zeleno. Naravno da ne, odgovarate mi, to je staro tek šesnaest godina. Gutljajem vode ispirem žemlju i promatram te. Već jedeš četvrti komad, znoj ti kaplje s čela, zubnu protezu stavljaš u čarapu. Kako je biti ti, u vlaku, bez duge bijele pletenice na ramenima, jer ti ju je prijateljica jedne večeri odrezala? Put kući traje i ti stalno iznova gledaš taj prizor, vas dvije, kako sjedite na krevetu u internatu i šuškate o tome kako bi bilo ugodno da možete skratiti kosu, da bude poput one prodavačice povrća na subotnjoj tržnici. Visoka prodavačica kratke smeđe kose koja završava kod ušnih resica. Kako je biti ti, kad se zagledaš u tu neobičnu pojavu, u desnom džepu kaputa tražiš sitniš da kupiš krumpir, ali ti se ruka trese i znojiš se, i čini ti se da sve to nema smisla, kako je biti ti, doći na kranjsku tržnicu, izgubiti se u gomili ljudi, skrivati se među tijelima i raznoraznim pogledima i promatrati je izdaleka? Nemoguće je izbrisati slike kose te neobične osobe usred tržnice, za drvenim pultom, osebujnih pokreta, kao da je duh, nadnaravno biće, kao da si to ti, ali u drugom vremenu, drugom svijetu, možda u paralelnom svemiru. Kako je biti ti, dopustiti prijateljici da se noć prije odlaska kući nagne nad tvojom glavom sa srebrnim škarama, da kosa padne na tlo poput mrtve ribe, mrtve pletenice, koju pometeš i u trenutku shvatiš da će to imati svoje posljedice? Tvoja prijateljica nije tako hrabra, ruke joj se tresu, pita te jesi li sigurna, a kad pletenica padne, padnu i škare i vaša tijela padnu, zagrljena na tvom krevetu. Kako je biti ti, sjediti u vlaku, strpljivo, mirno, iako misli luduju, kako je biti ti i ne žaliti? Kako je biti ti, kad siđeš s vlaka i pješice kreneš prema malom selu, svom domu, dva sata udaljenome, baš po ovom putu kojim smo sada udobno stigli autom, pored kukuruzišta, pored požutjelih jablanova i žutih travnjaka sprženih vrućinom? Kako te tada bole noge, kad hodaš prašnjavim putem koji je sada već asfaltiran, kako se svako malo vremena znojna zaustavljaš da uhvatiš zraka, da s ramena baciš zavežljaj i spustiš torbu, da se na trenutak odmoriš, jer noge su kao cigle koje ne žele kući, koje žele izgraditi kuću baš na putu, zaustaviti se i nikad se više ne vratiti? Kako je biti ti, kad zakoračiš na prag rodne kuće, uđeš u hladnu kuću koja tada još nema zahod, nema električni štednjak, nema električnu svjetiljku u jugoslavenskom stilu i nema ogledalo – njega kod sebe pažljivo čuva samo tvoj otac. Kako je konačno spustiti torbu i zavežljaj na pod, kako je kad sve to učiniš pred ocem koji sjedi u blagovaonici, pozdravlja te, a zatim se zagleda u tvoju kosu koja više nije vezana u pletenicu, već stršeći pada u prostor, kao da svaka vlas posebno iz sebe istiskuje dubok krik, kao da kosa vrišti u svim tonalitetima, i otac sve to čuje, ali ne kaže ništa? Kako je kad, presvučena, zajedno s bratom i sestrom, baš s njima koji sada ovdje preda mnom na radijskom prijemniku traže tipku za glasnoću, a umjesto toga mijenjaju šumeće frekvencije, sjedneš za stol, na koji stavljaš štruce kruha, meso i gibanicu? Kako je biti ti, sjediti gladna, gledati u sveti kut, slušati otkucaje klatna i moliti, zahvaljivati bogu za svakodnevni kruh, i možda na trenutak pomisliti: kojem sam to bogu ja kruh donijela. Danas ne molimo, radio to radi umjesto nas, dok mi bijele žemlje ispiremo bijelim vinom. Kako je biti ti, sve zajedno pospremiti, išuljati se u kuhinju i nadati se da će otac sada zapaliti svoju lulu, popiti čašu vina i otići spavati? Kako je biti ti, kad ti tijelo zadrhti kad te otac pozove u blagovaonicu, kako je gledati u njegov visoki stas, kad u rukama drži kožni remen, jedan i jedini remen koji posjeduje ova prevelika obitelj? I kad pokušavam zamisliti kako je biti ti kad remen zareže po koži, kako je biti ta bol, ta koža koja se na leđima otvara i počinje polako propuštati krv, tada moje misli prekida radio postaja, bučna glazba zvona i višeglasnog pjevanja zagrmi u prostor, parajući taj prizor, izbacujući ga iz mojih misli, prigušujući njegovu bolnu oštrinu, i ja nepomično još uvijek sjedim u toj kuhinji, jednog kasnog ljeta, nakon branja šljiva, u toj istoj hladnoj kući, na tamnosmeđoj drvenoj klupi, umorna od sunca, znojna od saginjanja, nošenja, čučanja, pijem hladnu vodu i grizem bijele žemlje koje je na stol u plastičnoj vrećici bacio tvoj mlađi brat. Bez riječi promatram zelene uzorke na okrnjenom zidu, razbijene pločice uz umivaonik, s tvojim bratom i sestrom slušam glasnu podnevnu molitvu i potajno se u odrazu ogledala na zidu zagledam u nas, u naše duge prste, u naše široke majice, znojna čela i naposljetku u našu kratku svijetlu kosu.
ANA LORGER, magistra dramaturgije i komparatistike, samozaposlena je u kulturi kao kritičarka i spisateljica. Kao urednica sadržaja, knjižničarka i kustosica kazališnog programa zaposlena je u ustanovi Mesto žensk u Ljubljani, a honorarno radi na Ars radiju. Bavi se glazbom, pisanjem i kazalištem, ali najviše voli šetati sa svojim psom Lindom.
KAKO SAM SE S TOBOM OSJEĆALA KAD SAM SE S TOBOM DOBRO OSJEĆALA
Bila je preslatko šašavo klupko mekih šapica Stala mi je u šake i ležala mi na dlanovima Mislila sam je učiti da bude dobra i poslušna Nisam niti počela jer je k meni došla otrovana Sve sam molitve svijeta izmolila i ona se izvukla A ja sam zaboravila na ikakva crna treniranja (Kasnije sam doznala da baš i nisu moguća)
Nije bitno biti tvoja i mazna i dobra i poslušna Bitno je biti svoja i živa i postojati bez nadzora Podsjetio si me na ono što me ona prva učila Po cijenu toga da sam te zauvijek izgubila Po cijenu da sam pedeset duša isplakala Tu nije pomogla nikakva molitva, ni tebi ni božanstvima Jednostavno nije bilo odgovarajućeg protuotrova
Ja ti ipak moram reći kako sam se s tobom osjećala Onda kad sam se s tobom dobro osjećala: Bila sam sva od poslastica, istraživanja, njuškanja, učenja, rasta, igre i predenja Bili smo takvi da sam zaboravila da postoje smrti i trovanja Bio si mi kao radost prvih vlastitih mačaka Prije nego što sam ijednu pokopala
***
NAJVAŽNIJI DIJELOVI
Svaki je sljedeći put lakše, misliš, jer znaš što te čeka. Onda te prereže u trbuhu čim ujutro ustaneš. Zatim te, dok gutaš kavu, stegne u grlu i ne dopušta. Slabe ti koljena, tijelo neće, sve odbija, ne funkcionira.
Kako si tisuću puta drugima govorila, govoriš sebi “proći će, sve uvijek prođe”, Kao što prolaze godine, životi, upale, noćne more, naleti olujnoga vjetra.
Ne posjedujem niti jednu jedinu stvar koja me ne podsjeća na tebe, Uključujući sebe, svoju kosu, šminku, parfem, obuću, torbu, hardver, softver, disanje.
I ruke, što ću s rukama, za sve mi trebaju, za sve mi trebaš.
***
LIST
Mili moj, pišem ti ovaj list iz daleke cvjetne tunike Kojom ću se ogrtati jutrima i večerima kad zatrebam rukave One u kojoj ću ti napokon sjesti u krilo bez ičega ispod nje Koju ćeš nježno razgrnuti i reći “wow”
Tko uopće više govori “wow” u takvoj situaciji, ti Tko uopće i dalje o tome mašta unatoč stvarnosti, ja
***
SADAŠNJI TRENUTAK
Otkad nemamo jedno drugo, srce mi je u kolapsu. Ali ono samo ničime to ne pokazuje. Normalno funkcionira i proizvodi otkucaje. Vidi se zato na svemu ostalome. Ne vidim svrhe u pranju i presvlačenju, silim se. Spavam u čarapama, noge su mi nemoguće ledene. Ruke su mi ispražnjene, oči su mi tužne i podbuhle. Mali svakodnevni zadaci uzrokuju mi velike stresove. Mozak mi je u bojkotu, nema volje, jadan je. Zaboravlja, gubi fokus, preskače, ali surađuje. Kao ustupke mu dopuštam omiljene sitnarije. Neka lutanja, suze, sjećanja i iluzije. Komuniciram s ljudima i trošim puno energije. Zapjevam i zaplešem od rastrojstva i histerije. Kad nitko ne gleda, usne su mi ružno stisnute. Pila bih, ali potrošila sam sve rezerve. Pravim se da nove zalihe nisu potrebne. Pokušavam naći spas u odmoru i krevetu. Sanjam sve ljude osim tebe i svi me oni u snu više ne vole. Dobra sam u ovome što zovu mindfulness. Znači da uočavam i prepoznajem vlastite osjete, osjećaje i reakcije. Nipošto ne znači da to ičemu pomaže.
***
REPORTAŽA IZ OPĆEG I POJEDINAČNOG
Ja sam sa svih svojih strana staroga kova Moj tata je sam kliještima čupao bolne zube I ja ću si iščupati grudi budu li se previše nadimale U međuvremenu na starim mjestima slabo je što nova Tvoje je srce opet strogo i okoštalo Ja ponovo loše podnosim zagrljaje Sunčani sat na Kralja Petra ništa ne pokazuje U Parku Wisławe Szymborske i dalje je zabranjeno plivanje
***
ČAK NITI JA VIŠE NISAM OPTIMISTIČNA
Neki ljudi koji iskreno žele pomoći drugim ljudima I koje još zanima dobrobit čovječanstva kao takvoga Govore da je sada velika nužda i potreba Da i muškarci i žene više razgovaraju s onim muškarcima i ženama Čija je perspektiva o suprotnom spolu zaliječena Ja vidim oko sebe sve sama ranjena posrtanja Ja ne znam gdje je ta zemlja jednorožija
I moj sin je nosio gradom nešto od tvoga osmijeha Mada su vam geni iz različitih geografija Lica su vam bila ocrtana iz istog mog uporno ovoljenoga srca Koje je vidjelo u vama budućnost svemira Kako da se onda ti i ja razumijemo ikada Ne govorite mi o perspektivama Jedini lijek je spora i bolna planetarna srčana eutanazija
***
JUTROS
Jutros, kad sam se probudila, nisam odmah pomislila na tebe. Za koju sekundu, i dalje jutros, pomislila sam kako je to dobro što jutros, kad sam se probudila, nisam odmah pomislila na tebe. Tako sam opet mislila na tebe, i to je neizbježno i neoborivo i nema pomoći dok se jednom u budućnosti zauvijek ne potroši.
________________________________________
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar), a na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku 2024. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama.
Dok smo se svađali, urlali, lupali vratima i gađali stvarima Prijavljivali se policiji, prijateljima, učiteljici, svojim roditeljima
Dok smo se nadmetali pozicijama, šutnjama i riječima
Brokula nam se upljesnivila, zelena salata istrulila Cherry rajčice nam prezrele i eksplodirale Krumpiri pustili zgrčene besperspektivne izdanke Mačke su legle u zakutke i od starosti uginule Djeca su gledala i slušala i postala sredovječna
U snu smo se oboje smijali, Imao si plavu majicu, Sjedio si na WC-u, Ja sam kuhala kavu I sve mi je bilo u redu.
Toliko da sam ujutro pomislila Da smijem poslušati pjesmu. Ali me taklo, samo tako. Neki se taktovi pamte u kostima. Pa onda sve to što si ne govorimo. Uspjesi i porazi koje ne dijelimo. Pikavi osjećaj dok biram seriju.
Ma jao, ma ne. To su prolazne nostalgije. Moja sentimentalna priroda. Slučajna prigoda. I to je sve.
***
ČISTA FARMACIJA
Odbacuješ moju ljubav Nisi ti kriv
Moram samo naći Odgovarajući Imunosupresiv
***
ANALIZA MOTIVACIJA
Jesi li prema meni svoju ruku pružio Zato što sam bila prava i posebna Ili jer sam bila tužna i to te rastužilo
Jesam li u tvojem naručju zaspala Zato što sam tamo bila posve sigurna Ili jer sam bila toliko užasno umorna
***
OPET NEKE LISTE U GLAVI
Stvari oko kojih se ne moram brinuti A mislila sam da ću možda morati:
Da neću moći preživjeti Ni pojmiti koliko si dobar
Da ćeš mi kosu pomirisati A ja sam danas kuhala kelj pupčar
***
ŠUMA
Znam da znaš Znaš da znam Zašto sam ovdje
A kako sam došla I kamo sam pošla I što to nosim u košari Stvarno nebitno
Proždri me, vuče
***
UKOTVLJENOST
Postoji divan svijet u mojim zjenicama. Unutra sam, paše mi i više se ne vadim. Ovo je nešto što neću reći prijateljicama. Rekle bi da dobro razmislim što radim.
Srce mi je tako na mjestu dok sam s tobom. Ja uopće ne želim razmisliti što radim. A kamoli dobro.
***
ODLIČNO SMO SE RAZUMJELI
Tog sam trena pomislila Baš je drug, baš Nikad neću s njim spavati Da ne pokvarim
Tog si trena pomislio Baš je družica, baš I baš si takvu želim Da sve popravim
***
POANTA
Naposljetku (ili iznova) Neću razbijati glavu Kakve kose Kakve obline Kakve mirise voliš Jednostavno (ili nikako) Voljet ćeš onakve Kakve ih ja nosim
_______________________________________________
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je u Zagrebu 1978. godine. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os) te povremeno na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ i čovjek-časopis), a intenzivno na Facebooku. Opus joj je ocijenjen vrlo uspješnim i kvalitetnim na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama.
To što si mi pričao o sebi Sad tek shvaćam Nije značilo povjerljivost Trajnu ni jaku
Bile su to one tajne Koje ne govorimo nikome Osim ljubavnicima u bunilu I strancima u vlaku
***
RELJEF
Trajno se procesno dijelim. Na livade, brda, hridi. Brazde, uvale, goru. Imam taj ujed na ravnini. Imam tu rasjednu plohu. Nisu svi slojevi sjeli. Još mi se jako vidi.
***
UVOĐENJE U ZAVOĐENJE
Dobra ti večer. Pogledaj dobro, upoznaj ih. Ovo su prvi dani naše veze. Sigurno znaš otprije koji koraci slijede. Najprije idu ruke, njih se nježno preplete. Zatim ćemo kopati te neke duboke zdence. Osvajati ledene stijene, pripremi dereze. To je ono stanje, to je ono vrijeme Kad tražiš kompatibilne detalje i teme, Spremaš se dati mi svoju dušu i tijelo. Zapravo, ne, spremaš se ustvari Dati mi svoje tijelo i vrijeme. Duša se nekako neplanirano uplete.
***
SORTIRANJE
Danas sam malo pospremala. Nešto sam na police. Nešto u crnu vreću.
Rekoh si pametno: Ako se dosad nisi zaljubio u mene, Ni nećeš.
Onda me strefilo: Ako se dosad nisam odljubila od tebe, Ni neću.
***
TIJELA
Primijetila sam da su nam lica slična. Nešto oko očiju. Usta. Oblik ušiju. Način na koji nabiremo čelo. Možda boja kože. Valjalo bi ti opipati kosu. Proučiti prste. Doznati što možeš s jezikom. I svakako ti provjeriti miris.
Možda smo srodne duše. A možda smo baš i u rodu. No prije nego što se upustimo u obiteljska stabla, U genealogije, analize, krvne grupe, Isprobajmo prvo, stvarno želim znati, Znači li slično također i kompatibilno. Ipak se, naravno, nemojmo ploditi i množiti. To bi bilo posve izlišno i neodgovorno. Znam, uvijek pokvarim svaku romantiku. Možeš se vratiti pa čitati samo prvu strofu.
***
KRONOLOGIJA
Jednom ćeš se, dok me budeš držao u naručju Odjednom sjetiti detalja iz jedne moje pjesme I da si me dugo htio oko toga nešto pitati
Razmišljam: je li ta pjesma već nastala Ili da je idem brzo pisati
***
SLJUBLJENOST
O, bok, ma oprosti, jao. Nisam te prepoznala. Znaš kako je, dioptrija. A ni koncentracija mi Baš nije neka.
Zapravo, ako ćemo iskreno, Zaboravila sam potpuno Kako izgledaš izdaleka.
***
OBITELJ
Dan nam je bio otežan baš svima Oboljen tvojim raskopanim zubom Obrinjen mojom tajanstvenom sukrvicom Obesnažen roditeljskim neslušanjem I za kraj I za krah Obljuvan večernjim jogurtnim obrokom
Ovlaš splahnutu od bljuvotine našeg sina Potpuno uronjenu u sve naše brige Zaprimio si me kao neku stresnu pošiljku Kakve dolaze samo noću u krevet Dok već napola hrčeš i sve štambiljaš za sutra A ja sam uočila u laganom zaprepaštenju Da sam se na tvom jastuku odjednom umirila
____________________________________________
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je u Zagrebu 1978. godine. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Radi kao prevoditeljica i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Odlično se razumije s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je po školskim i studentskim časopisima te povremeno na književnim portalima (književna stranica Anna Lit te stranice DPHJ-a), a intenzivno na Facebooku. Opus joj je ocijenjen vrlo uspješnim i kvalitetnim (među prvih pet) na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022.
Odjednom Život mi se sastoji Od neba, vjetra i mora
Ti si kriv Nemam gdje držati Mobitel i internet
Jer rekao si Na brodu je Najbolje Da si gola
***
PROSIDBA
Moj naklon, mladi gospodine Evo me u majici za po doma Da pitam za Vaš um i srce
Pa recite, dok još nisu prošle godine Jeste li sa mnom za jedan dugački Smijeh kroz suze
***
TEORIJSKE SMJERNICE
Zatječe me dan dok marno brišem veznike. Takva su vremena, nije doba vezanja. Eventualno opisnog redanja, najbolje ništa. Samo isključivo apstraktnog imenovanja.
***
EKLOGA
Ide li, momci Kaj ima, dečki
Kod mene odlično Evo kuham ručak Evo pletem cvijeća stručak Idila
E, da Moj muž vam kaže hvala Zapravo rekao bi vam I platio pivu Da nije i on isto Takva budala
***
BREME
Jednog neočekivanog petka Nakon tuširanja slučajno mi se Rastvorio crni mekani bademantil Slučajno, kažem ti lijepo, a ti ne vjeruj I sad imam baš jako dobre Fotke koje nemam kome poslati Nedovoljno pristojne za opću javnost A opet puno previše estetične Za vrlo prosječnog usputnog udvarača (Koji je ionako potpuno izvisio Odnosno, pardon, nije ga ni bilo Pa nemojte me odmah reći Baki, mami, mužu, ženi)
Kako bilo, lijepo se vidi koliko sam Vješta fotografkinja Čeznutljivo sisata Ezoterično pohotna I bez tebe malo prokleta
***
PRETVORBE
Sanjam te kako mudro govoriš svojoj mami O dobrobitima virtualne komunikacije I kako evo bez toga sad ne biste sjedili Sa mnom na ovoj kavi, ručku, rođendanu U kući, vikendici, planinarskom domu Na moru, na nebu, na kraju svijeta A eto baš nam je tu zbilja dobro, zar ne
Pospano od jela, umora i čašice dragosti Gledam te kako se promećeš u djevojku Običnu mladu dugokosu pametnicu U groznici tražim ostatke tebe, nije ti slična Svijetle je kose, punih obraščića, malenih usta Jedino možda iskrić u oku, dat ću joj šansu Ni onog prvog tebe nisam oduvijek poznavala
***
POREDAK
Radije bih da pričamo kako se volimo I kako si mnoge sate mislio na mene I kako već dugo znam da želim tebe No činiš se nesklon razgovarati o tome A i meni bi samoj kad-tad dojadilo Tako da ovaj humor, ne, nije obrambeni mehanizam To je samo druga najbolja stvar nakon ljubavi
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je u Zagrebu 1978. godine. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Radi kao prevoditeljica i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Odlično se razumije s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je po školskim i studentskim časopisima te povremeno na književnim portalima (književna stranica Anna Lit te stranice DPHJ-a), a intenzivno na Facebooku. Opus joj je ocijenjen vrlo uspješnim i kvalitetnim (među prvih pet) na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022.
čovjek-časopis 