u zadnja dva i po mjeseca pročitala sam 10 knjiga ne mogu raširiti ruke dovoljno da poletim grizem rubove posteljine kad bih mogla pobjeći otišla bih odmah ali nešto mi govori da je to sada život plačem kad gledam kondome u dućanu plačem kad slušam vještice plačem kad su ljudi dosadni i plačem bezveze usred radnog dana dok šaljem mejl htjela bih ti reći koliko mi nedostaješ ali postane mi smiješno i glupo pa ću ti samo reći u prolazu nismo pogledali moju najdražu epizodu seinfelda nijedan posao nije za mene jer ne želim raditi i ljeto je blizu kao moj strah od buđenja prestani mi trčati oko zgrade postavila sam troglavog psa uskoro ću zvati i svoju mamu ona me ne razumije ali će me obraniti
***
UNDER PRESSURE
nakon posljednjeg maratona s preponama ipak sam umornija od tebe vraćam se hodanju starom rutom učenju govorenja kako da ujutro prerežem limun napola stavim dvije kriške kruha u toster i pristavim kavu bez da pomislim na posljednju godinu dana oblik tvog tijela u krevetu ja sam paul mescal u zadnjoj sceni aftersuna plešem a ništa ne svira pomičem udove po navici zaobilazim ružičaste trake okretište na remizi i potok dok ne izrastu nove japanske trešnje dok ponovno ne izraste moj glas i naučim reći: dobro sam
***
ISKRA MALTAR
cao ja sam iskra maltar moze li se depresija prepoznati po podocnjacima ja ne postojim ja sam ona koju vidis za sankom ja sam alter ego u zoru se kroz maglu probijam do kreveta neugodna sam poruka ako me gledas dok hodam uvijek malo zavlacim udesno moje su supermoci nepostojeci sram i bankovna kartica najbolje me sresti nakon ponoci tad sam krotka i predem u pravilnim razmacima ako se udaljis ne grebem ako se priblizis ne jebem cao ja sam iskra maltar i dalje imam tvoj broj telefona poruke pisem ispravno samo kad sam pijana sanjam pustolovine pustolovine nesto je na moru na otoku nesto u gradu kao da sam u playstation igrici malo mi se sviđa malo se bojim i puno te nema
_____________________________________
LARA MITRAKOVIĆ pjesnikinja je s otoka Visa, kulturna radnica i članica bivše književne grupe “90+”. Gostovala je na domaćim i međunarodnim književnim festivalima, a pjesme su joj prevedene na nekoliko jezika. Od 2023. godine vodi pjesničku tribinu Poetomat u klubu Booksa.
NITKO NE ZNA BOLJE KAD SAM U KURCU OD APLIKACIJE ZDRAVLJE NA MOM MOBITELU
ako iz nekog razloga imaš veliku želju da me upoznaš evo ti ova pjesma, to ti je kao da sjedneš pored mene oko dva ujutro taman između odluke da odem doma ili ostanem zauvijek u neudobnom stolcu neudobnom kauču nepoznatom stanu i održim monolog o svemu što me muči (svi će zaboraviti ako govorim brže) nitko ne zna bolje kad sam u kurcu od aplikacije zdravlje na mom mobitelu vjeruj mi, svima drugima mogu slagati (to mi je postao najomraženiji hobi) u aplikaciji je zadnja spremljena kilaža iz rujna 2021. jer sam si tad bila zgodna sad imam osjećaj da oko sebe nosim kolut za plivanje, a zima je i ne idem na kupanje sad ide onih pet minuta kad ti govoriš kako sam čudna pa se smiješ ti, smijem se ja odnosno lažem ti da mi je smiješno i zabavno a zapravo želim otići kući ali dovršit ću ovu priču kad sam već počela i čaša mi još nije pri kraju karla kaže #staytoxic2023 a ja kažem isuse kako si dosadan ali ja mogu i gore pogledaj samo koliko sam kilometara prehodala neki dan sve iznad 20 km jako je loš dan, svaki je korak jedan pokret gumicom za brisanje dok ih sve ne obrišem, kažem ti, ne mogu prestati hodati sad ti je već malo dosadno, kažeš ne paše ti filozofija u ovo doba radije bi da mi pokažeš kako se vidi kvart s balkona, radije bi da jedemo makar i sebe, radije bi da izmislim novu osobu za tebe, kažem mogu pa postajem iskra maltar, četiri sam godine mlađa, studiram novinarstvo i nervira me tvoja kurčevitost, s druge strane otkad slušam trep citiram samo sebe pa nastavljam priču o svojoj aplikaciji na mobitelu otkad sam kupila novi čini mi se da mi krade korake i da nije točan i užasno me nervira što si zapravo dosta zgodan i pametan i što si svakih par minuta sve bliže meni jer nećeš biti fasciniran činjenicom da je razmak između jedne plime ili jedne oseke 6 sati, 12 minuta i 30 sekundi (a on je ali sada ne ide priča o njemu) toliko će mi večeras trebati do kuće iako ne živim daleko i ne možeš me dodati na društvenim mrežama, ne možeš mi znati ime ne želim upoznati tvog psa, vidjeti tvoju mamu, gledati te dok spavaš još uvijek prebolijevam zadnje tri obitelji a zagreb je premalen grad da prehodam toliko ljudi odjednom natoči petnaest minuta vremena u čašu i kad odeš u kuhinju nestat ću iz stana, još jednom vas sve prehodati
***
SRETAN ROĐENDAN
objavila sam priču o nama sada svi imaju dio nas razlomila sam nas i nismo posebni napisala sam te i rekla bok a jednom jednom si i ti trčao
***
ŽAO MI JE ŠTO NISAM PONIJELA ANALOGNI FOTOAPARAT DA ULOVIM ZALAZAK SA ZGRADE U ZORKOVAČKOJ
Predugo smo pričali, a nije bilo ni važno U svom našem sećanju svako ima jedan zrak (Idoli, „Nebeska tema“)
možda bih tako zauvijek imala taj trenutak miris tvoje kože beskrajno narančast i mek strah od visine, da nas ne ulove u provali da ne odeš između linija neba poput zlatnih izohipsa vidim tvoje oči, svaki je treptaj jedan zalazak svako je brdo daleka italija zgrada je greben na kojem ti ne moram pustiti ruku, otići u novi dan koji nema obris tvojih šaka ako ima jedan put on vodi na krov zgrade u zorkovačkoj i tamo nije hladno u siječnju, tamo ti govorim da putujem u london na proljeće jednostavne rečenice poput dobro sam i sve će proći i moram doma, spava mi se iako danima ne spavam ako ne smrvim malo mraka u ruku jer prekrije me tvoje plavo i ne želim zaspati da ne propustim jedan udah, jednu sekundu topline tvoga tijela jedan klik fotoaparatom koji sada uvijek nosim u torbi
***
POJELA SAM SVU LJUBAV ZA TEBE
obrisala se i podrignula nešto poput onog grafita na zakmardijevim stubama „nikad kuju u damu“
***
FAKBOJI SE NE LJUBE NA RASTANKU
i kad bi mi stavila otrov u čaj ja bi nazdravio njim (Otrova u čaj, High5)
od tebe sam naučila: ispričat ćeš mi sve o sebi samo da se malo rasteretiš da ponesem dio tebe sa sobom u jakni zaboravit ćeš mi ime a ja ću te ponovno naučiti mnemotehnika u krevetu zbog koje me sada dozivaš s druge strane ulice i kad te ne vidim
od tebe sam naučila: čitavi se zagreb jebe uzduž i poprijeko tako te uvijek mogu malo imati
od tebe sam naučila: nijedna moja priča nije posebna većina mojih pokreta je smiješna trebala bih raditi čučnjeve da dobro izgledam sam sebe mrziš više od drugih ali ipak te zabavlja što se uvijek izvučeš bez posljedica naučila sam i to da te više ne žalim jer previše godina čekam da ne budem previše
od tebe sam naučila: ako te moram pitati koje su ti boje oči znači da si uvijek malo predaleko i dok spavamo zagrljeni u krevetu uvijek dišeš malo brže ne mogu ti uloviti ritam kao što ti ne loviš moje riječi pa odlazim dok spavaš i namjerno loše zatvorim vrata
od tebe sam naučila: najgori su oni fakboji koji te poljube prije nego zatvore vrata kao da će to učiniti i sutra
LARA MITRAKOVIĆ osnovnu školu i gimnaziju završila je na otoku Visu. Diplomirala je kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njena je poezija objavljena u više časopisa, zbornika i na portalima. Godine 2016. pobijedila je na natječaju za hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca Zdravko Pucak rukopisom “Brojanje pogrešaka”. Članica je Književne grupe 90+. Do sada je objavila knjige “Brojanje pogrešaka”, 2016., “Dva puta za jug”, Fraktura, 2019 te zajedno s drugim članovima Književne grupe 90+ “Netko podvikne, djeca odrastu”.
znam jednog dečka koji trči na najviše katove nebodera uvijek je za dva kata brži za četiri metra bliži završetku trke, cilju posljednje stepenice, čaši vode i namještenom krevetu kad me pokuša dostići pošaljem mu svoje rečenice kad vidim da me stiže pošaljem mu svoje šutnje onda sam viša od oblaka ne može mi dotaknuti stopala ne može mi uloviti ritam zaključivanja i zaključavanja vrata kao da ulazim sakriti tajnu veću od sebe i njegovih nebodera: svaki dan izmislim novu priču za tebe svaki dan imamo novi kraj na 26. katu više se ne bojim visine što ćeš kad ne budeš mogao trčati što ću kad više ne budeš mogao trčati prerast će me oblaci, prerast će me zgrade
imam jednog dečka koji trči brži je, brži je od mene
***
INAČE?
imam novu tetovažu predispoziciju za različite bolesti još četrdeset godina života imam neke pjesme u ormaru po novom celulit na ramenu imam tebe u glavi tebe u glavi tebe u glavi imam jeku koju nosim u džepu jednu plejlistu i jedan potok dvije rukopisne zbirke u glavi imam strah od života koji je zapravo strah od smrti imam želju da ti ugrizem bradavicu imam snove u činovima svi nose bijelo i žive u planinama ponekad su crno-bijeli i ne znaju mi ime imam sklonost opijatima ormar pun šljokica i papira za crtanje egzistencijalnu krizu i potrebu da vičem na ljude u redovima, imam želju nazvati poklopiti nazvati poklopiti slušalicu naručiti pizzu, naučiti ljude kako da mi izgovore ime, kad se treba odmaknuti imam krckavi kuk i koljeno, bolni vrat i rame imam kihanje na proljeće, ljutnju na ljude koji govore: tako ti je to u životu imam tri izgovorena volim te imam selektivnu amneziju i neke nove pjesme ali to sam već rekla imam onaj veliki strah da ću se probuditi i više neće biti ničega što volim čak ni dobrog soundtracka za kraj
***
PJESMA O TOME KAKO TE NEĆU NAZVATI ILI SVI SMO MI MALO TUŽNI I MALO SAMI
želim te nazvati samo da ti ništa ne kažem da onda dođeš i legneš pored mene možeš pustiti film ili seriju danas ne odgovaram na pitanja danas spuštam rolete, navlačim zavjese naređujem ti da skineš majicu budeš toplina, budeš tekst i baš me briga što ne znaš na kojoj strani usana imam madež i što me se ne sjetiš skoro nikad osim kad si previše sam danas želim da budeš netko drugi da budeš svi da budeš nitko da izgovaraš rečenice o ljudima u avionima koji lete iznad nas i smiješni su samo me nemoj ništa pitati jer se bojim i ne želim ti reći što osjećam noću i ujutro prije nego ustanem iz kreveta ne želim ti govoriti o strahu koji me tjera na brda i deficitu suza radije ću ti ispričati loš vic večeras budi par ruku, budi vrući trup budi glava koja odobrava svaku moju riječ savršeno podupire svaki nagib mog tijela budi ono što sanjam u 4 ujutro bezglavi tenisač u uparenom bijelom dresu koji me uporno doziva preko terena da mi kaže: uskoro će početi kiša
***
IPAK IMAM 4 ŽULJA I PRAZNU BATERIJU MOBITELA
a vidim nas kako ganjamo djecu na otoku imaš dovoljno sijedih da mi stanu u šaku imaš ruku preko mojih ramena imaš riječi koje govore vjetar kroz čemprese tjeraju gusjenice i možemo hodati bez straha od nebodera nemam više žuljeve na stopalima ne bole me leđa i govorim hrabro poput rakova na stijenama naša djeca imaju kamene ruke nježnije od oblaka saginješ se da im objasniš smjer vjetra kako je svejedno hoće li brod isploviti jer ostajemo ovdje čekati najduže zalaske ostajemo ovdje jer smo dočekali sebe i svejedno je ako padneš uvijek se dočekaš na mekano ć magični zvuk u obliku prstena
***
LARA MITRAKOVIĆ osnovnu školu i gimnaziju završila je na otoku Visu. Diplomirala je kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njena je poezija objavljena u više časopisa, zbornika i na portalima. Godine 2016. pobijedila je na natječaju za hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca Zdravko Pucak rukopisom “Brojanje pogrešaka”. Članica je Književne grupe 90+. Do sada je objavila knjige “Brojanje pogrešaka”, 2016., “Dva puta za jug”, Fraktura, 2019 te zajedno s drugim članovima Književne grupe 90+ “Netko podvikne, djeca odrastu”.
* meni je uvijek toplo u drugom mjesecu govorim u snu i ulazim u more do pupka na toj dubini isplivaju rečenice koje se ne sjetim izgovoriti poput plimnog vala strovaljuju me u plićak kada sam riba moje škrge obično ne rade i umjesto narančaste postajem crna sluzava neman iz pijeska kad mi more dotakne trepavice to je kraj tad nastupa vrijeme stapanja – tada sam i voda i prozirna i sol i pitka, toliko sam velika da ne stanem ni ispod sveg kamenja na svim plažama toliko bliještim da sam kao bal planktona kao prvo sunce nakon dva tjedna mraka. meni je uvijek toplo u drugom mjesecu tad se budi misao o proljeću, govor iz sivog prelazi u maslinasto zeleni nekako je lakše otvoriti prozor zagristi jabuku dobro protegnuti ruke i noge prihvatiti san
***
KAKO SMO ZABORAVILI GOVORITI ILI KAD ME PITA ZAŠTO DUGO NISAM NAPISALA PJESMU
rekla bih joj da razumijem njene riječi ali nije lako rasti u suprotnom smjeru vezanog korijenja za morsko dno oči se lako naviknu na plavu kao mir tonova kad izgovoriš plavo kao da ne postoji nijedna druga boja
rekla bih joj kako smo učili plivati kako je umjesto krvi tekao sok lubenice kako se sjećam ljepljivih prstiju i smijeha klizavog kamenja i straha od pčela bila sam gospodar grebena, rekla bih joj i nasmiješila se, kapetan broda od stiropora
rekla bih joj brodovi dobivaju imena po članu obitelji, po ljubavi, po temelju kuće po onome koji će nastaviti hraniti što ćemo sada imenovati i po kome?
rekla bih joj gorčina debele morske trave ubije se octom pa je grizemo uz vino i slanu ribu, škiljimo kroz oblost čaše smijemo se nepravilnim licima na čijim površinama umiru komarci i vinske mušice
rekla bih joj noću se grijem na toplom kamenu kuća, tako znam da je ljeto i da sam na sigurnom, po mirisu određujem datum i vrijeme odlaska naprimjer: smilje je vatra i mokra odjeća, kraj lipnja, zatvoreni krug
rekla bih joj glavnina nije zapisana tko će to napraviti? rekla bih joj panično koliko nas je ostalo? sjedimo predugo prekriženih ruku, tišinom pristajemo na tišinu kao što su oni na grlenost uzvraćali još jačim glasom
rekla bih joj skrivamo se u mraku, na lice nanosimo domaću rakiju umjesto ratničkih boja možeš namirisati naše vrenje, ali nećeš nas naći govorimo tajnim jezikom, kad kažemo šuma ne bude šuma, bude more dublje od Aninog uzdaha
rekla bih joj, ako napišem pjesmu srušit će se svijet, lastavice odseliti na sjever ugasit ćemo ljeto poput opuška svatko na svojoj nadlanici prekriženih ruku neću izgovoriti ni riječ.
a rekla bih joj, vrijeme je da naučimo imenovati stvari ovo je veslo, rekla bih joj moramo naučiti ploviti
***
KAKO SU LIVADE UVENULE ILI KAKO SMO ZABORAVILI VOLJETI
ujutro prstom prelazimo po prozoru hladnoća se skuplja u točku najvišeg vala okruženi smo izobatama i ako staneš na njihov obod lebdiš iznad otoka, gledaš mu u golo, izbrazdano tijelo vjetar otkida grane borova, prvo mrmori onda polako spajaš slogove livade su uvenule, to je kao da ti kažem zaboravili smo voljeti, otrgnuli smo nokte iz prstiju šiklja krv, više se ne znamo smijati samo naginjemo glavu udesno, naslanjamo na rame rečenice i sličice iz crtanih filmova ako zažmiriš, one se pokreću i vlati trave ponovno se njišu na vjetru dok ih ne proguta neptun, bog golih prsiju i harpuna kojim nabada brodove kao ja jutros prstom raštrkane volontere koji kupe smeće na oluji i ne vide kako lebdiš iznad svega govoriš kako ulazimo u razdoblje pesticida remorkera punih nafte iz naših žila govoriš, to je gore od retrogradnog merkura s prozora ih prstom gnječim kao mrave iako ni jedni ni drugi nisu ništa pogrešno učinili
***
* ono kad sam ti htjela reći laku noć grmjelo je pod mojim prozorom čopor mrava tutnjao je i svima obznanio kraj zime i lažnog dima iz usta svi susjedi izišli su na svoje balkone otvorili širom bademantile i smijali se rekla sam laku noć i nešto je puknulo na ulici možda guma, možda štap onog susjeda s 3. kata rekla sam sve je opet poezija ako dovoljno jako vjeruješ opet je nedjelja oblačiš rupičastu trenirku ne pereš zube šalješ svima poruku da si zauzet i nikamo ne ideš onda sjedaš na bicikl manevriraš među mravima govoriš im kako se na livadi prosula vrećica jagoda i ptice su već zauzele svoje položaje trebaju zasukati rukave iskoristiti znanje fizike i matematike proći neprimjetno kroz travu a ti ćeš se neopaženo uspeti kroz prozor leći u oblik svoga tijela na memorijsku pjenu moga kreveta
LARA MITRAKOVIĆ osnovnu školu i gimnaziju završila je na otoku Visu. Trenutno je na diplomskome studiju kroatistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njena je poezija objavljena u više časopisa, zbornika i na portalima. Godine 2016. pobijedila je na natječaju za hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca Zdravko Pucak rukopisom “Brojanje pogrešaka”. Članica je Književne grupe 90+. Do sada je objavila knjige “Brojanje pogrešaka”, 2016., “Dva puta za jug”, Fraktura, 2019 te zajedno s drugim članovima Književne grupe 90+ “Netko podvikne, djeca odrastu”.
kad jednom konačno stigneš kući more se skupilo poput suhe šljive pred kućom smokva evoluirala u bagrem u snu se bojim sve će nas slomiti potopit će nas plavo voljet će nas plavo ali to više neće biti ruke ulazit ćemo u nešto hladne hodnike, prozirnu odjeću usne će ti drhtati reći ćeš: koža mi je ionako bijela bjelja je od bagrema pred kućom samo jedna stolica rupa u pletivu odsutnost je sjedenja mramorne stepenice bolje idu uz ljeto ali tebe ovdje dovodim zimi navečer bacamo kamenčiće u ukiseljeno more pričam ti kako je nono jednom izgubio masku za ronjenje i oba vesla nije mogao pronaći što je tražio kao ni mi sada ali to je bila smiješna priča
LARA MITRAKOVIĆ (1992, Split; Vis; Zagreb), iz zbirke pjesama “DVA PUTA ZA JUG”, Fraktura, 2019.
čovjek-časopis 