Tag: Kristina Gavran

Ne volim književne natječaje. Dok sjedam za tipkovnicu i namještam jastučić kako bih umanjila bol u donjem dijelu leđa, pomislim kako u pisanju nema ništa romantično. Barem ne onako kako sam to zamišljala kao čitateljica. Prezirem književne natječaje, ali ipak ih ganjam kao kvočka piliće po vrtu. Koristim te seoske metafore kako bih odmah na početku odstranila ozbiljnost teme same priče, iako ništa ne znam o selu i ozbiljnim kućanskim poslovima. Kakva sam ja to? Već u uvodnom paragrafu razmišljam kakvu bih poziciju sveznajuće pripovjedačice trebala zauzeti. Jer nameće se to pisanje u prvom licu i ispovjedni ton. Ja sam lako prilagodljiva žena, mijenjam maske kao lisica, ovisno o situaciji. Žena treba iskoristiti sve karte koje joj je život dodijelio, a ako su joj karte u ruci loše, treba blefirati kao najžešći pokeraš. Ja često blefiram, iako o pokeru ne znam ništa. Mislim da bi me ljudi čudno gledali kad bih prekoračila prag kockarnice. Ponekad zaigram loto, no do sada nisam imala više uspjeha u osvajanju novca.

Doista mi treba tih šesto eura. Pa se sad prevrćem i predomišljam kako ih najbolje ubrati, osvojiti, dobiti. Tko sam ta ja koja piše ovu priču? Majka koja je upravo uspavala sedmero djece, pa sjeda za pisaći stol i vadi papir i tintu, a zacrnjene nokte skriva ispod bijelih damskih rukavica? Ili sam stara usidjelica-čangrizavica kako mi s prezirom šapuću iza leđa dok hodam hodnicima redakcije, a na mašini kuckam i brojim koliko riječi ima tekst, preračunavajući ga u kovanice kojima ću platiti stanarinu? Jesam li pjesnikinja-boemkinja koja skuplja sitne honorare usput samu sebe uvjeravajući da joj novac ne znači ništa? Ili sam ipak apsolventica komparativne književnosti koja je nadobudno poslala svoj prvi roman uredniku na čitanje, te se ushićena našla s njime na kavi kako bi zatim slušala o čemu žene danas trebaju pisati i što je posebno „in“ ove godine, potaknuto svjetskim trendovima. Ukalupiti se, ugurati, preoblikovati kako god je potrebno kako bi se zadovoljile tuđe potražnje.

Na kraju, izabirem sebi ulogu književnice-majke koja piše tekst s djetetom na lijevoj dojci, dok mu je glavica oslonjena na majčino lijevo koljeno, kako bi obje ruke bile slobodne za tipkovnicu. Dijete oštrim noktićima grebe jedan smećkasti madež koji se smjestio malo poviše bradavice. To je od sunčanja u toplesu, još dok su toplesi bili moderni, a kreme za sunčanje nikako ne. Možda bi za priču više odgovaralo da sam samohrana majka, izazvala bih tim odabirom više sažaljenja ili ušutkala ona logična pitanja „zašto otac ne nosi dijete dok majka piše za književni natječaj?“ No, tko bi se time još bavio.

Promeškoljila sam se u stolici, provjerila broj riječi kao da će se one magično umnožiti između dva otvaranja laptopa, jer žensko je pismo uvijek isprekidano, fragmentarno, ne zato što je to neki poseban stil, već zato što je sam proces isjeckan. Program na televiziji tiho šapuće u pozadini. Okrećem se dok zvjeram po prostoru u potrazi za nečim opipljivim, nečim za što se snažno mogu prihvatiti. Kao da čekam val koji treba uzjahati kako bih zaplovila u tekst. Televizijska kutija strateški je smještena iza mojih leđa, a ton utišan. Na ekranu krupni kadar – snažne muške ruke koje oštrim japanskim nožem usitnjavaju luk. Ipak, tako rijetko u pravom životu vidim muškarce kako plaču, bilo od luka ili nečeg sasvim trećeg. Okrećem se tekstu i ostavljam tu sliku da visi.

Sigurno se pitate zašto mi treba tih šesto eura nagrade, zašto sam spremna prodati vlastiti integritet, svoju predivnu ulogu „književnice“ ili „spisateljice“ (one koja raznosi spise od ureda do ureda?) za pišljivi naramak novčanica? Kao prosjakinja pred trgovinom, s uspavanim djetetom na rukama, šapućem riječi „za bebinu hranu, za pelene“, kao da je krivo reći „za cigarete koje palim jednu za drugom dok ispisujem ove retke“ ili pak „za fen frizuru, onu valovitu, hollywoodski mokri look kako bih pristojno otišla na promociju neke nove knjige“.

Izrezujem nekoliko odlomaka. Lijepim nove rečenice. Usput googlam život Ivane Brlić Mažuranić i provjeravam koliko je ono imala djece. Promatram lice Marije Jurić Zagorke i njene velike podočnjake. Zatim kritički skeniram vlastito lice u ogledalo i pomišljam kako bih šesto eura trebala potrošiti na neki skupi puder od kojega mi lice ne će izgledati kao da sam bacila kredu po čelu i obrazima. Tamna, ljubičasta boja podočnjaka slijeva se do mojih usana, kaplje mi na usnice i jezik. Osjećam gorčinu te tinte što navire na oči. Kao da plačem od ljubičastog luka.

Prava umjetnica ne bi trebala imati djecu, ne bi trebala tražiti novac za svoj posao, niti se gurati u nekakve književne natječaje (čak ni kad otvoreno propagiraju te marginalizirane, ženske grupe. Ah, što je ovo novo vrijeme donijelo!), niti bi trebala brinuti o izgledu svog tijela, ili ne daj bože haljinama i cipelama. Kad sam zadnji put kupila nove cipele? Prije četiri godine, kad mi je izišao posljednji roman. Bile su skupe, ali počastila sam se jer nemam novca da kupujem jeftino. Uvijek uložim u crne cipele jer njih se lako kombinira za večernje izlaske i podjednako za ležerne šetnje u prirodi. Umjetnica ne bi trebala znati kako se stapaju boje, ili čitati ženske časopise, a kamoli imati kolumnu u jednom od takvih! Ali ova se umjetnica prodala za novac. Kao kakva kurva koja prodaje svoje tijelo, ova umjetnica prodaje vještinu slaganja rečenica, kombiniranje fraza, metafora i sposobnost domišljanja jeftinih dosjetki. Takvu umjetnicu treba pljunuti, ili strpati u neku ladicu iz koje više nikada neće moći izići, kao smanjena Alisa u carstvu rasparenih čarapa i kućanskih poslova. Ako nešto mrzim, onda je to sparivati crne muške čarape.

Djetešce je poželjelo sisati iz druge dojke. Već sam gotovo zaboravila na nj, na taj sporedni lik (ako bi ga se uopće moglo nazvati likom, ili tek rekvizitom što se okačio na tijelo književnice i sad poput čička zabija svoje zubiće u bradavicu) jer kao što rekoh, žensko je pismo isprekidano. Žena nikada nije sama. Čak i kad je usamljena, ona nikada nije sama. I zato bi mi isto tih šesto eura pravilo dobro društvo. Manifestiram. Kao neke slavne žene što hodaju po pozornici s mikrofonom kao čarobnim štapićem u svojim rukama. Te vještice, čarobnice, što prodaju slatke riječi i ljepljive govore na koje se lijepe muhe zunzare i od govna prava bliješteći zeleni smaragd. Ah, svi znamo da je zelena boja zavisti. Jer to mora da je zavist, te žene manifestiraju milijune, a ja se upirem zbog stotinjak eurića kojima mogu kupiti tek šestomjesečnu zalihu mlijeka. „Bebi za mlijeko, za pelene“, čujem glas prosjakinje i pitam se drogira li ona to uspavano dijete, baš kao što ja tekst umrtvljujem tabletama. Ili je ona bolja majka, pa njeno dijete spava na poslu, dok moje šuti i pušta me da radim samo kad mu je bradavica u ustima?

Zazorno je sve to. Opet obrišem paragraf. Previše iskrenosti nije nikome pomoglo. Samo pisci muškarci mogu sebi zariti pod kožu i kopati, kopati, sve dok ne izvuku vlastitu utrobu na svjetlo dana. Moja utroba ionako nije samo moja, tuđe ruke posežu u nju i u njoj gnijezde svoje rečenice, ispisuju na mojoj koži kako im se prohtje. Mažem kožu svježim otrgnutim listom pelina i kremom od kopriva, tako me učila baka koja je jedva znala sva slova, ali zato je znala na stotine molitvi napamet recitirati. „Uči, uči, dušo. Ono što ti je u glavi, nitko ti ne može oteti.“

„Pisanje je poziv“, ponavljam u sebi dok ispisujem osobne podatke za natječaj s osjećajem samosažaljenja dok na ekranu titraju slova mog imena. Nisam mijenjala prezime nakon udaje, taj maleni oblik feminističkog otpora kao da je bilo zadnje što mi je ostalo. U svemu ostalome, ja sam promašila. „Pisanje je poziv“, mora da sam tu rečenicu čula u nekom intervjuu, rekao je to netko pametniji od mene. Poziv je nešto uzvišeno, kao na primjer biti redovnica ili medicinska sestra. Ona koja njeguje, liječi, moli, ozdravlja, nudi spas i nadu. Ona koja ništa ne traži za sebe, samo daje i daje, dijeli i dijeli dok ništa od nje ne ostane.

Pokeraši pobjeđuju jer znaju kako promiješati karte, pa podijele među igračima tako da su sami sretne ruke. Treba znati dijeliti tako da uvijek dobiješ. Ili usitniti luk a da ne zaplačeš.

Umjetnica koja moli novac, tek je prosjakinja. No, ne zavaravajte se, prosjačenje je jedan od najstarijih zanata, vještina prilagodbe, prodavanje priče, stavljanja maske. Kao lisica pod grozdom kiselog grožđa koja se pretvara da joj nije stalo.

• priča je uvrštena u zbornik natječaja za kratku priču “Marija Jurić Zagorka” (Za najbolju gorku priču) Narodne knjižnice Vrbovec 2025. godine

_____________________________________

KRISTINA GAVRAN diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča.

Drame za djecu „Dječak koji je tražio zmaja“, „Koruptivitis u Mišogradu“ i „Sonata za kantu za smeće“ nagrađene su nagradom „Mali Marulić“, a drama za odrasle „Spremni“ dobila je nagradu „Marin Držić“ i postavljena je u ZKM-u. Drama na engleskom „Papar i med“ u produkciji Notnow Collective ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji, a audio-pripovjedački projekt „BOSA“ predstavljen je u sklopu Birmingham Commonwealth Games. Kristina Gavran izabrana je kao jedna od istraživačica Creative Impact Research Centre Europe za projekt o pričama s poroda „Birth Stories: arts for health and wellbeing“.

U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“ (2016). Roman „Gitara od palisandra“ (2018) bio je u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu nagrade T-portala, te je osvojio nagradu „Mirko Kovač“ za najbolje djelo mladog autora. Napisala je roman „Između“ (2022) koji tematizira migraciju, a nedavno je izišla njena nova zbirka priča „Potpis i druge priče“ (2025).

AGENCIJA

Auto se zaustavlja pred visokim staklenim neboderom. Iz njega izlaze muškarac i žena u šezdesetim godinama i koračaju prema širokim ulaznim vratima. Njihov auto nastavlja kliziti niz cestu, iza zatamnjenih stakala nije moguće primijetiti vozača, te se čini da auto ide sam od sebe. Muškarac propušta ženu da prva uđe u zgradu; njezine potpetice odzvanjaju predvorjem s visokim stropovima. Zaustavljaju se na recepciji. Mramorni kamen od kojeg je pult napravljen neobično je hladan. Klima u predvorju podešena je deset stupnjeva niže od vanjske temperature. Žena se zaogrne laganim šalom i prekrije gola ramena. Zaštitar im uruči propusnice koje skeniraju na ulazu, zatim još jednom u liftu prilikom pritiskanja broja četrnaest. Lift se nečujno stane uspinjati, dok žena popravlja frizuru u ogledalu. Muškarac za to vrijeme provjeri ručni sat i uvjeri se da dolaze na vrijeme. Lift se zaustavlja uz blago “ping”, njih dvoje izlaze i hodaju prema bijelim vratima na kojima stoji natpis “Agencija za turizam, avanturu i nesvakidašnja iskustva”. Prije nego što su stigli pokucati, vrata se otvaraju; zaposlenica ih je primijetila na kameri. U predvorju se nalazi skulptura visoka dva metra, nekakva masa željeza za koju se ne može sa sigurnošću reći što predstavlja. Tu je i dugačka bijela fotelja koja se proteže čitavom duljinom zida nasuprot recepciji. U kutu se smjestio fikus u zlatnoj lončanici. Dok tajnica uzima njihove podatke, žena prilazi fikusu i prstima protrlja jedan list. Uvjerivši se da je pravi, a ne plastičan, zadovoljno obliže usne. K tome, na listu nema ni trunke prašine.
– Gospođo i gospodine Korlan, izvolite, uđite – agent u plavom odijelu otvara vrata ureda. Gospođa Korlan odzdravi kimanjem. Nije joj promaklo da je agent pravilno oslovio prvo osobu suprotnog spola, a tek zatim gospodina. Odaje dojam da će odlično surađivati.
Muškarac i žena ulaze sigurnim korakom i sjedaju nasuprot agentu. Na stolu ih već čeka njihovo omiljeno piće, votka s ledom za nju i čaša mineralne vode s kriškom limuna za njega. Korlani su naviknuti da ljudi s kojima se susreću prvi put posjeduju informaciju o njihovu najdražem piću, imenu kućnog ljubimca i francuskog gradića u kojem svake godine skijaju. Ipak je to minimum istraživanja koje treba obaviti kako bi se usluga obavila na nivou.
– Preporučila vas je obitelj Svalin – agent otvara srebrni laptop, a svjetlo ekrana obasja mu lice. Drži se važno kao da je upravo protrljao Aladinovu čarobnu svjetiljku.
– Mi smo dugogodišnji obiteljski prijatelji – objasni gospodin Korlan.
– Često provodimo godišnji odmor skupa. Jedrenje na Karibima, ronjenje kraj filipinskog otočja, šetnja kroz prašumu Bornea – dodaje gospođa Korlan.
– Nismo uvijek tako avanturistički nastrojeni. Ponekad čovjek jednostavno treba okušati sreću na pokeru u Monaku ili ispijati koktele na Maldivima – gospodin Korlan namješta se u naslonjaču, kao da se opravdava što, eto, ponekad popusti svojim porivima za ugodom.
– Ali ove godine tražite nešto posebno? – namigne agent. Gospođi Korlan to se namigivanje učini prostačkim, kao da se radi o preprodavaču polovnih automobila.
– U travnju smo oženili sina… – počne objašnjavati gospođa Korlan, no agent joj upadne u riječ.
– Čitao sam u novinama. Događaj sezone – nasmije se agent.
Nakon dobrog starta to je za gospođu Korlan drugi znak da joj se ne sviđa njegov način ophođenja. Ona jednostavno ne oprašta sitnice. S druge strane, Svalinovi su ih upozorili da je agent, ujedno i vlasnik agencije, čovjek prgave naravi. Pričalo se i da je imao burnu prošlost, da je zatim radio kao tajni agent, a obogatio se na prodaji umjetnina. Kad mu je sve to dosadilo, otvorio je turističku agenciju. Netko bi pomislio da se napokon zadovoljio uobičajenim životom, ali njegova agencija bila je sve samo ne obična. I gospođa Korlan provela je svoje istraživanje. Navodno je agent jednom odbio klijente jer su mu se činili nezanimljivima.
– Da, da, događaj sezone – potvrdi gospodin Korlan ponosno.
– Bilo je i na televiziji – kaže agent.
Gospodin Korlan nije primijetio podsmijeh kojim je agent začinio svoju upadicu. No to nije promaklo gospođi Korlan. Učini joj se da razgovor izmiče iz njezinih ruku i da hitno treba preuzeti kormilo, potegnuti uzde, zaustaviti jureći vlak. Oni su klijenti, a on je pružatelj usluge. Stoga popije gutljaj votke, pročisti grlo i nezadovoljno izjavi:
– Led se već otopio. Votka je razvodnjena – požali se glasom dive, kucne noktima po brušenom staklu i vrati čašu na stol.
Agent kao da je jedva dočekao zaigrati ulogu. Gotovo brehtijanski poskoči iz kožne fotelje, pritisne gumb i uz stanovit ironijski odmak zamoli recepcionarku za novu votku s tri kocke leda. Zatim se zagleda kroz prozor.
– Ova je godina paklena – uzdahne.
– Srećom, mi smo u klimatiziranoj prostoriji – odvrati gospođa Korlan.
Agent se trgne. Ta nije govorio o votki i kockicama leda, o užarenom asfaltu ili o mačkama koje spavaju pod autima čekajući večer i povjetarac. Odjednom se i njemu čitav razgovor učini besmislenim.
– Mislim da u svojoj ponudi nemam ništa što bi bilo za vas – izjavi uz lažan izraz žaljenja na licu.
Upravo u tom trenutku na vratima se pojavi recepcionarka sa srebrnim pladnjem i votkom. Gospođa Korlan iskoristi priliku za skretanje pažnje pa iskapi piće.
– Naši prijatelji Svalinovi kažu drugačije.
– Molim vas, morate nam pomoći – priskoči gospodin Korlan u pomoć pri nagovaranju – mi se toliko dosađujemo! – gotovo uzvikne priznanje i zavali se u fotelju kao potpuno poražen čovjek.
Dosada. Glavni razlog njihova dolaska. Ta teška, ubitačna dosada koja ih je pritisnula sa svih strana. Više nisu uživali u otvaranjima izložbi, kazališnim predstavama, dobrotvornim večerama i nepreglednim kanapeima koje su ambiciozni kuhari pokušavali svake sezone nanovo izmisliti. Dimljeni losos i brusnice, tanko rezane artičoke uz umak od meda i hrena. Sve već viđeno i tako prokleto dosadno. Gospodin i gospođa Korlan toliko su se dosađivali da su ponekad htjeli iskočiti iz vlastite kože. A to je upravo ono za što su se nadali da će im “Agencija za turizam, avanturu i nesvakidašnja iskustva” ponuditi; iskakanje iz svakodnevice. No agent kao da ih je htio testirati, provjeriti njihovu posvećenost toj uzvišenoj misiji oslobođenja od dosade.
– Vjenčanje godine svakako je bilo uzbudljivo. A uskoro će doći i unuci koji će vam ispuniti dane smijehom i obvezama.
– Molim vas! – prezrivo otpuhne gospođa Korlan. – Zar vam ja izgledam kao netko koga djeca mogu zabaviti?
I gospodin Korlan izgledao je posve nezainteresirano. Očito su oboje dosegli dno i više se nisu veselili životu koji je pred njima. Agent ponovo svrne pogled prema laptopu i nekoliko puta klikne mišem. Gospodin i gospođa Korlan udobrovolje se na taj tračak nade i uzbuđeno čekaju što će im agent ponuditi.
– Prvo moramo odrediti vaš profil zabave i što vam podiže raspoloženje.
– Vjerujte, sve smo iskusili.
– Onda pucamo visoko. Odlazak u svemir?
– Već smo uplatili depozit za putovanje, no to je tek za petnaest godina. Tko zna hoćemo li uopće dočekati. Proklete liste čekanja.
– Eh, nije lako kad postoje ljudi koji su bogatiji i utjecajniji od vas.
Agent ih je držao u šaci. Ponašao se nadmeno, uvjeren da im je on posljednja slamka spasa. Kao da ih dosad nije vidio, zagleda se u njih pronicljivo. Gospodin Korlan nije mogao podnijeti taj pogled. Navikao je on na poglede ljubomore, na šaputanja iza leđa, na dodvoravanja i uvlačenja, na poglede koji traže usluge, pozajmice ili privilegij da budu u njegovu društvu. Ali pronicljivi pogledi rovali su duboko ispod njegovih skupih lanenih košulja, odmicali naslage parfema i krema kojima je mazao tijelo. Ispod kože gospodin Korlan bio je krvav, baš kao svaki drugi čovjek. Ni posebno inteligentan ni ambiciozan, tek rođen pod sretnom zvijezdom, odnosno u obitelji čiji je djed imao nos za biznis i izgradio obiteljsko bogatstvo koje su Korlanovi sada zajedno trošili. Znajući sve to, agent odluči polako otvoriti njihov apetit za kupnjom.
– Ovako, imam u ponudi večeru od sedam sljedova koju osobno za vas priprema kuhar iz restorana s pet zvjezdica, no na skrovitom mjestu.
– Uh! Koliko sam već takvih večera pojela! – razočarano odgovori gospođa Korlan.
– Čekajte, nisam završio. Pitate li se zašto je večera pripremljena i poslužena na skrovitom mjestu? Jer se svih sedam sljedova sastoji od zabranjenih namirnica iz raznih dijelova svijeta: krećemo s kanapeima od kavijara beluga, zatim prstaci na buzaru, odresci plave tune, nakon toga meso morske kornjače…
– Previše morski – prekine ga gospodin Korlan.
– A za glavno jelo pečeni jagurići! – slavodobitno uzvikne agent.
– Jagurići?
– Pangolini – objasni agent.
– To su one male slatke životinjice s ljuskicama što izgledaju kao mini dinosauri – gospođa Korlan nježno spusti ruku na suprugovo rame. Toliko toga u životu morala mu je objašnjavati i podučavati ga. Netko se rodi bogat, a netko s ukusom. Bez nje, on ne bi znao upariti mokasine s kravatom. Možda bi se Korlan zadovoljio pečenim jagurićima, ali ne i ona. Znala je da joj agencija može ponuditi puno više. Primijetivši njezin manjak entuzijazma, agent zaigra na kartu omalovažavanja:
– Ako vam je problem jesti životinje samo zato što su slatke…
No gospođa Korlan odlučno ga sasiječe.
– Molim vas! Meni nije problem oderati krzno sa slatkih malih zečića, a kamoli pojesti ih kad netko obavi taj gadljivi posao za mene.
Agent se zadovoljno nasmiješi. Znao je da gospođa Korlan nije imala lagodno djetinjstvo i da je na selu obavljala teške fizičke poslove. Ali te davne godine djetinjstva bile su daleko iza nje. Smrad kozjih brabonjaka odavno je napustio njezinu kožu koju je nježno umotavala u kašmir. Ipak, bilo je zanimljivo vidjeti da u njoj još tinjaju ona vatra i odlučnost s kojima se maknula s kamenih stijena i koje su joj osigurale da se nametne kao supruga najbogatijeg čovjeka u zemlji i da se probije kroz visoko društvo. Navodno su tijekom njezina probijanja kroz tu džunglu za njom ostajale žrtve i spaljeni mostovi. Gospodin Korlan godinama nije vidio kćer iz prvog braka, koja je preciznim postupcima čak izbačena iz očeve oporuke.
– Nama treba nešto više, bolje, nesvakidašnje! – pjenila se i stiskala pesnice.
Gospodin Korlan dobro je znao da njegova supruga u posljednje vrijeme ima napadaje bijesa, nakon kojih nastupa čisto beznađe. Ni on sam nije znao što je od toga dvoga gore i opasnije. Nije joj se sviđala sinova supruga, posluga joj je išla na živce, svađala se s novim vozačem kao da je on kriv što je onaj stari vozač umro, tjerala je kuhare da izmišljaju nova jela i utapala dosadu u slasticama i mlađim ljubavnicima. Bojao se da će ga ostaviti i stoga je neprestano pokušavao ispuniti sve njezine želje. Ta ideja s agencijom za nesvakidašnja iskustva bila je njezina, zaintrigiralo ju je kad su se Svalinovi vratili s proljetnih praznika bez i jedne jedine fotografije i s čvrstom odlukom da svojim prijateljima neće otkriti gdje su bili, iako su se neprestano hvalili da im je to putovanje promijenilo život. Navodno su potpisali ugovor prema kojem čitavo iskustvo moraju zadržati za sebe i ne smiju podijeliti niti jedan jedini detalj. Gospođu Korlan takva je ekskluzivnost automatski privukla, a razina njezinih očekivanja bila je visoka.
– Želimo uzbuđenje! – prostodušno je objasnio gospodin Korlan.
Njegovo prilično debelo tijelo koje se gnijezdilo u naslonjaču ostavljalo je dojam da uzbuđenje može samo naškoditi njegovu srcu. No agent je odavno naučio da ljudi sami sebi postavljaju granice do kojih su spremni ići. Stoga predloži:
– Što kažete na safari?
– Odradili smo već četiri safarija – otpuhne gospođa Korlan.
– Ali na ovom safariju vi ste vladari životinja. Opremljeni puškama i municijom. Lov na tigra – agent primijeti kako se gospodin Korlan zainteresirao – ili na lava, kralja životinja?
– Imati lavlju glavu u kolekciji svakako bi bilo posebno. Mogli bismo ga smjestiti iznad kamina u gostinjskoj kući na jezeru Como.
– Nipošto! Tamo visi moj Pierre Soulages – krikne gospođa Korlan.
– I ta mračna slika me beskrajno živcira! Toliko je depresivna.
– Ti ništa ne znaš o umjetnosti.
– Crna boja je depresivna.
– Tamno plava! Ta-mno pla-va!
– I dijete bi moglo zaprljati slikarsko platno. Ne mogu vjerovati koliko sam to platio.
– Ne znaš ništa ni o ulaganjima u umjetnine.
– Znam da otkako ta slika visi u mojoj kući, meni se više ne ide na jezero.
– Lav ne dolazi u obzir!
Agent je strpao mentol-bombon u usta, prevrtao ga jezikom i uvjeravao se kako će mu to ohladiti glavu. Poput voajera uhvaćenog u stupicu, promatrao je kako se gospodin i gospođa Korlan svađaju. Išli su mu na živce, ali bili su i savršen primjerak za njegov eksperiment. K tome, bili su spremni platiti izdašnu svotu za agencijske usluge. I ne znajući, sponzorirali su njegovo istraživanje o ljudskoj prirodi.
– U redu, očito vas ni morske ni kopnene životinje ne privlače. Što kažete na ljude?
Gospodin i gospođa Korlan prestanu se svađati i zbunjeno se pogledaju. Napokon gospodin Korlan prekine tajac koji je nastao:
– Da jedemo ljude?
Agent prasne u smijeh.
– Ne, ne, naravno da ne.
Oni odahnu. No agent ih nije mislio pustiti tek tako.
– Iako, i to bi se dalo organizirati. Poznajem jednog kuhara koji bi vam pripremio roštilj kakav još nikada niste probali.
– Radije bih da se ne fokusiramo na hranu – odlučno odbaci gospođa Korlan. Uostalom, ona je često imala problema s probavom, za što je krivila svoju nutricionisticu i kuhara, a ne potajno prežderavanje slatkim za koje je znao samo gospodin Korlan koji ju je opskrbljivao kolačima i čokoladom. Blagonaklono pogleda prema suprugu; ipak je među njima bilo ljubavi i razumijevanja.
– Možda nešto na tragu toga kako žive neobični ljudi – objasni gospođa Korlan, a agent odmah prihvati.
– Jedna od naših popularnih tura jest obilazak slamova u Mumbaiju gdje preko milijun ljudi živi u neviđenom siromaštvu.
– Siromaštvo? – zainteresira se gospodin Korlan. – To bi moglo biti zanimljivo, zar ne, draga?
Gospođa Korlan se nećkala.
– Naravno, vi biste odsjeli u hotelu, a tijekom šetnje tom sirotinjskom četvrti bili biste inkognito.
– Zvuči jako, jako zanimljivo – gospodin Korlan molećivo je nagovarao suprugu. Kad već ne može imati lava, vidjeti uživo sve ono što je gledao na televiziji bilo bi dovoljno dobro.
– Ali nije dovoljno uzbudljivo! – presiječe gospođa Korlan.
Nešto ju je kopkalo tijekom cijelog njihova posjeta agenciji. Bila je sigurna da joj agent nudi tek obične paket-aranžmane. Sumnjala je da bi obitelj Svalin bila toliko oduševljena ponuđenim. A ako su oni imali poseban, VIP-tretman, željela je i ona jednako iskustvo.
– Mi želimo putovanje na koje niti jedan turist ne ide, želimo doživjeti uzbuđenje, lupanje srca, erupciju emocija, vidjeti svu snagu ljudske moći, ljepotu prolaznosti, ono što nestaje, što nitko nakon nas neće moći dotaknuti. To je prava umjetnost, esencija života!
Gospodin Korlan zaljubljeno gleda u svoju suprugu. Uživa vidjeti je tako punu strasti. U tom mu se trenutku čini da mora učiniti sve kako bi u njihov život unio nešto novo, nešto što ih može izvući iz tog sivila u kojem već godinama plutaju. Dosada je ljepljiva želatina, privija se uz osobu i ne daje joj disati, iako je lagana i neprimjetna, njezin je stisak snažan i ne popušta. Zatim poput virusa prelazi s osobe na osobu i širi svoje krakove u svim smjerovima. Korlan u sebi prepozna odlučnost kakvu već dugo nije osjetio. Gotovo mu dođe da pesnicom udari o kameni stol, no svjestan je da bi takva gesta bila pretjerana. Stoga se uspravi u naslonjaču, kao da mu je odjednom izrasla kralježnica, od glave do zdjelice dobio je čvrstoću koja drži njegovo mlohavo tijelo na okupu. Duboko udahne, prsnu koš mu se nadme i kroz izdah ispusti urlik:
– Dajte nam svoju najbolju ponudu! Što košta da košta!
Agent zadovoljno učini znak naklona glavom. Očito su spremni za iskustvo života. Otvori laptop, a zatim okrene ekran prema njima kako bi im pokazao što ih sve čeka. Uživa u promatranju njihovih izbečenih očiju, u strahu koji se širi kroz šarenice i u grimasi zadovoljstva što zaglađuje njihove bore i razvlači usnice u smijeh. Kao kakav mađioničar prede oko njih mrežu ugovora, klauzula, članaka o odgovornosti i osiguranju, a zatim kao nakostriješeni dlakavi pauk promatra kako prvo gospođa, a zatim gospodin potpisuju ugovor.
*
Korlanovi se čvrsto drže za ruke i gledaju jedno u drugo s mješavinom straha i ushićenja. Propeler helikoptera glasno udara, a oni pritišću slušalice na uši kako bi se zaštitili od buke. Uskoro počinje spuštanje na vrh zgrade. Kroz prozor helikoptera vide crvene plamenove. Tijela su im opterećena zaštitnim odijelima, na glavi imaju teške kacige i vizire od neprobojnog stakla. Vrata helikoptera se otvaraju te oni iskaču i spuštaju se stepenicama prema podnožju zgrade. Okruženi su tjelohraniteljima čija je zadaća zaštititi ih pod svaku cijenu. Izlaze na ulicu; asfalt je pošprican krvlju i krhotinama. U pozadini se čuje detonacija bombe. Jedan metak proleti kraj glave gospodina Korlana. On ustukne. Gospođa Korlan ohrabri ga stiskom ruke. Tjelohranitelji im daju znak da krenu dalje. Gospodin Korlan prvi ugleda mrtvo tijelo na cesti. Čovjeku nedostaju cipele. Ta slika urezuje mu se u pamćenje; fotografiranje nije dopušteno. Gospođa Korlan kratko svrne pogled na muškarca bez cipela, no već iduće sekunde primijeti da je iza njega još jedno tijelo, zatim još jedno i još jedno. Probijaju se kroz krv, unakažena tijela i razbacane udove. Dakle, to je pakao na zemlji. Gospođa Korlan prisjeti se larpurlartizma i Baudelaireove krepane mačke na putu, poželi podijeliti tu sličicu sa svojim suprugom, no već idućeg trenutka odustane. Vjerojatno je ne bi razumio. Nekoliko ulica od njih bomba ruši stambenu zgradu, zidovi pucaju i padaju kao da ih divovi lome zubima. Korlanovi uzviknu od straha, a glavni agent daje im znak da ostanu tiho.
Iako znaju da su dobro zaštićeni i da je agencija dogovorila smjer pucanja s obje zaraćene strane, nije im lako opustiti se. Tjelohranitelji ih vuku kroz tunele i trošne straćare, neki jadnici pokušavaju im prići, no spretno su onemogućeni i zadržani na sigurnoj distanci.
Napokon izbijaju na čistinu trga. Pred njihovim očima ukaže se velebno zdanje, hram iz petog stoljeća prije naše ere. Iz usta gospođe Korlan otme se uzdah oduševljenja. Dobro je proučila povijest hrama i sve svete kipove koji se u njemu nalaze. Još prije godinu dana grad su obilazili brojni turisti, na trgu se lizao sladoled, a ulazak u hram koštao je kao ručak za jednu osobu. Zdanje je to od izuzetnog povijesnog i kulturološkog značaja za čitavo čovječanstvo. Gospođa Korlan prilazi hramu, rukom dodiruje njegove tople zidove, kamen kao da je upio u sebe sve strahote koje se oko njega događaju. Gospodin Korlan istražuje freske na zidovima i kao vragolast dječarac urezuje svoje ime u glavni stup. Ionako nije bitno. Tjelohranitelji im dopuštaju tek desetak minuta razgledavanja unutrašnjosti, a zatim ih nervozno izvlače van i guraju prema drugoj strani trga. Nemaju puno vremena. Glavni među njima daje znak rukom i počne odbrojavati.
Deset, devet, osam… Gospodin Korlan udiše čaroban zrak uzbuđenja. Gospođi Korlan udara srce dok pokušava upamtiti sve rezbarije i ukrase na pročelju hrama. Dva, jedan, nula. Detonacija. Zvuk pucanja kamena. Prašina i vatra isprepleću se u sliku čistog užitka. Od kamenog pročelja ostao je tek oblak, zrnca koja poput pahulja svjetlucaju u zraku. Korlanovi čekaju da se uskovitlana prašina umiri, da pahulje legnu na tlo i priznaju poraz pred ljudskom rukom. Čekaju da vide prazninu. Mjesto na kojem je prije tek nekoliko sekundi stajao hram sada zjapi prazno. A oni su posljednji ljudi koji su ga vidjeli. Neobično zadovoljstvo struji kroz njihovo tijelo. Iz razmišljanja ih prenu krikovi žene koju je detonacija odbacila u zrak; sad leži u lokvi krvi i vrišti, no njezini vriskovi postaju sve tiši i tiši. Na sreću, tjelohranitelji daju znak gospodinu i gospođi Korlan da ih slijede prema uskim ulicama do zgrade na kojoj čeka njihov helikopter. Zadovoljni su kao djeca koja utaže znatiželju. Vrijeme je za povratak.

____________________________________

KRISTINA GAVRAN diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča.

Drame za djecu „Dječak koji je tražio zmaja“, „Koruptivitis u Mišogradu“ i „Sonata za kantu za smeće“ nagrađene su nagradom „Mali Marulić“, a drama za odrasle „Spremni“ dobila je nagradu „Marin Držić“ i postavljena je u ZKM-u. Drama na engleskom „Papar i med“ u produkciji Notnow Collective ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji, a audio-pripovjedački projekt „BOSA“ predstavljen je u sklopu Birmingham Commonwealth Games. Kristina Gavran izabrana je kao jedna od istraživačica Creative Impact Research Centre Europe za projekt o pričama s poroda „Birth Stories: arts for health and wellbeing“.

U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“ (2016). Roman „Gitara od palisandra“ (2018) bio je u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu nagrade T-portala, te je osvojio nagradu „Mirko Kovač“ za najbolje djelo mladog autora. Napisala je roman „Između“ (2022) koji tematizira migraciju, a nedavno je izišla njena nova zbirka priča „Potpis i druge priče“ (2025).

Dragi tata,

ne brini, dobro sam. U domu mi je lijepo, imam puno prijatelja, fakultet je zanimljiv, ispiti su teški, ali gura se. Ništa se strašno nije dogodilo. Ne meni, ili ne još. Pišem ti pismo jer o nekim se stvarima ne može preko telefona. Ti si me naučio da riječi trebaju odležati. Pa eto, neka ove rečenice odleže na papiru, pospremljene u kuverti s tvojim imenom, neka se vozaju žutim kombijem, preslaguju u sortirnici, putuju na motoru čika Ive i zatim odahnu na stoliću za kavu. Pročitaj prvo novine, popij kavu i pojedi ona dva keksa koja potajno žvačeš prije doručka da te mama ne vidi. Tek onda otvori pismo i zaroni u njega, kao skok na glavu u hladnu rijeku. Isprva se koža ježi i srce udara, ali nakon nekog vremena postane uredu i čovjek pliva laganim zamasima. Vjeruj mi, neugodno je meni pisati, pa kamo li ne će tebi biti neugodno čitati. No pisanje rukom ipak sve usporava, daje vremena i onome tko piše i onome tko čita da zastane i razmisli.

Dragi tata, nisi ti jedini koji je dobio pismo. Mi, kolegice iz doma na Savi, dogovorile smo se oko svega ovoga, pa sad pisma putuju u raznim pravcima za sve naše tate, očeve, japice, taje, ćaće. Bit ću kratka – želim da dođeš u Zagreb. Na prosvjed.

Znam da ti nikada ni oko čega ne gunđaš, znam da ne voliš prigovarati i da ni konobara mrko ne pogledaš kad ti donese krivo piće. Također znam da ne voliš putovati i da, otkako si u mirovini, sve dane provodiš u vrtu ili u šetnji do seoskog dućana gdje s dečkima popiješ pivo (uvijek samo jedno) i onda kreneš kući jer komarci grizu nemilice. Ali dragi tata, svejedno te molim da dođeš u Zagreb. Želim da stojiš kraj mene na prosvjedu. Da skupa vrištimo, udaramo u bubnjeve, nosimo teške transparente, uzvikujemo parole i mašemo zastavama.

Znam da čitaš novine, i da nezadovoljno vrtiš glavom na stranice pune horora, okrećeš listove i kažeš štosetumože, pa nastaviš ispijati kavu. Sigurno si čitao o onom posljednjem slučaju – ubijena žena, muž krvnik, ožalošćena obitelj i prijatelji, ostavljena djeca. Sve je od riječi do riječi kao priča od prije dva mjeseca. I ona od proljeća i ona prije nje. Priče se ponavljaju, ali ova posljednja me oparila kao kipuća voda. U meni je sve vrisnulo štosetumože!

Pišem ti pismo jer ti sve ove godine nisam toliko toga rekla. Nisam te htjela uzrujavati, nisam htjela da brineš, a i bilo me pomalo sram. Možda se pitaš kakve veze imaju te ubijene žene s tvojom kćeri? Ta ja ih ne poznajem, saznala sam njihova imena tek iz novina. A ipak, sigurna sam da smo dijelile neke crtice u životu, neke oku nevidljive sitnice, prešućene događaje, skrivene znakove, naučene šutnje, životne lekcije koje smo upijale. Dopusti da ti otkrijem događaje koji pletu vezu među svim ženama.

Sunce užeglo, mama poha piletinu, meni je pet godina i igram gumi-gumi koji je omotan oko kruške i stupa visoke metalne kapije koja dijeli naše dvorište od ulice.  Odjednom čujem glasne povike.  Susjeda Vinka udara po vratima i vrišti da je pustim unutra. Nespretno otključavam vrata, a ona ulijeće u dvorište i zatvara teška vrata za sobom. Mama čuje komešanje, pa dotrči do nas. Ubrzo s druge strane ograde čujemo povike susjeda Miće. Dere se na Vinku, psuje boga i sve svetce, svi su mu krivi. “Pijan je”, kaže mama. Susjed Mićo reži kao vuk da otvorimo vrata. Priča nešto kako je on glava, a ona samo rep, pa ima da dođe kući. Mama mi šapće da budem tiho. Ipak vrisnem kad susjed Mićo sjekirom navali na vrata. Trčimo u kuću, spuštamo rolete na prozorima i u mraku jedemo pregorene pohance. Poslije teta Vinka i mama dugo razgovaraju dok ja ležim na fotelji. Ujutro teta Vinka više nije kod nas. Mama kaže da se Mićo unormalio. Još pripomene da tebi ništa ne govorim kad se vratiš kući s puta jer ste Mićo i ti prijatelji. Dragi tata, bila je to prva lekcija o tome što se radi kad nam netko bane na vrata sa sjekirom.

Crtica druga – opet ljeto, opet sunce užeglo. Meni je trinaest godina, bradavice na mojim grudima neposlušno strše kao piramide, a meni je neugodno pitati mamu da mi kupi grudnjak. Zato se držim pogrbljeno, spustim ramena i uvučem prsa prema kralježnici. Profesor tjelesnog ocjenjuje skok preko kozlića, premet i kolut. Dlanovi mi se znoje. Već me mjesecima ismijava kako sam štreberica koja nema pojma o sportu, prijeti da će mi srušiti prosjek. Skačem preko kozlića, dočekam se na noge, ruke u vis, a profesor me odjednom zgrabi za grudi. Vrisnem. On mi govori da se smirim i da je samo htio provjeriti moje sisice. Nekoliko se učenika smije na tu šalu. Ja trčim u svlačionicu, zgrčim ramena još snažnije. Naučila sam tad da smijeh peče.  

Sa punih šesnaest najbolja sam učenica iz matematike. Putujem na državno natjecanje koje se održava u Splitu! Hej, idem na more i to besplatno. Sprijateljujem se tamo s Ružicom. Dan prije samog natjecanja Ružica i ja šetamo uz more. Odjednom, ispred nas, muškarac sijede kose i ogromne trbušine vadi svoje spolovilo iz gaća i nateže ga uz blagi cerek. Mislile smo da će se zastidjeti što su ga dvije djevojke uhvatile u tom činu, no on sa zadovoljstvom promatra naša lica. Nevjerica i šok pretvaraju se u sram i strah, a on uživa u toj preobrazbi i slatko se ceri dok obaramo pogled i bježimo. Dragi tata, sjećam se kako si me dočekao na autobusnoj stanici i tješio zbog lošeg rezultat. Nisam ti htjela reći kako mi onaj cerek još zvoni u ušima. Spoznala sam da neki zvukovi ostaju upisani u tijelu.

Osamnaesti rođendan. Moj dečko Marko kupuje mi ogrlicu s privjeskom srca. On već radi u skladištu namještaja i zarađuje ozbiljan novac. Živcira ga što stalno učim i ne odgovaram na poruke. Objašnjavam mu vježbam matematičke zadatke za prijemni. Marko misli da je matematika dosadna i uvjerava me da ionako ne ću upasti na fakultet jer je on čuo da ti za Zagreb treba veza. Počinjem sumnjati u sebe, zamalo odustajem od prijemnog. No ipak odlazim u Zagreb, rješavam zadatke kao od šale i saznajem da sam upala i na fakultet i u dom. Na povratku, Marko me dočekuje na stanici vlaka s ružama. Nakon kratkog razgovora, ruže padaju na pod. Poteže me za lančić, guši i viče da sam ja njegova cura i da on ne će dopustiti da se pravim pametna. Tada sam naučila da ljubav boli.

U Zagrebu sam otkrila izlaske i klubove u kojima puštaju odličnu glazbu. Ti znaš koliko volim plesati. Još kao mala izvodila sam koreografije pred ogledalom. Izlazak srijedom rezerviran je za studente. U klubu je vruće, ostavljamo jakne u garderobi. Naručim jednu juice-votku i onda grizem slamku kroz cijelu večer. Plešem, uživam u ritmovima, zatvorim oči i prepuštam se glazbi. Odjednom osjetim tuđe ruke na mojim bokovima. Dah na ušnim resicama. Smrad alkohola. Primiče mi se iako mu jasno kažem da me ne zanima. Muška budala, kaže moja prijateljica. Večer završava kasno, vraćam se kući pješice jer nemam za taksi. Dok koračam, osvrćem se iza sebe. Neki urođeni strah. Opravdani strah. Primijetim da me netko slijedi. To je isti onaj dečko iz kluba, viče za mnom kako sam ružna i umišljena, kako me štapom ne bi dirao, i kako njega samo glupača može odbiti. Mnoge sam lekcije dobila u noćnim izlascima; nikad ne ostavljaj piće bez nadzora da ti netko ne usipa drogu, pleši tako da su ti leđa priljubljena uz zid, odijevaj se ovako i ovako, ne hodaj noću sama, a ako već moraš sama, pretvaraj se da pričaš na mobitel i drži suzavac u ruci. Dragi tata, kad ti hodaš u mraku, okrećeš li se iza sebe? Ako uopće ne razmišljaš o tome, molim te, dođi na prosvjed. Ne trebaš biti najjači tata, samo budi najglasniji.

Voli te tvoja Nena

P.S. – Ako znaš još neke muške, povedi i njih na prosvjed.

• priča je objavljena u Večernjem listu i u konkurenciji je natječaja za kratku priču “Ranko Marinković”, 2/2024.

___________________________________________________________________

KRISTINA GAVRAN završila je dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti i doktorirala na Sveučilištu Loughborough. Objavila je romane „Između“, „Gitara od palisandra“ i zbirku kratkih priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“. Drame su joj postavljene u kazalištima Mala scena, ZKM, HNK Mostar. Djela su joj prevedena na francuski, španjolski makedonski i bugarski. Njena drama na engleskom „Papar i med“ u produkciji Notnow Collective igrana je po čitavoj Engleskoj.

Rituali gniježđenja

Dolazim u Birmingham s dva kofera i jednim ruksakom. Nosim sa sobom previše knjiga, a premalo tople odjeće. Odjeća se može kupiti i u Engleskoj, ali knjige na hrvatskom samo u mojoj najdražoj knjižari. Za sobom ostavljam uplakane đake 8b i mamu koja se uvrijeđeno pravila da ne primjećuje kako joj kći jedinica odlazi. Ostala je zavaljena u fotelju pred televizorom, budno prateći neku novu seriju.
Marko me čeka s novounajmljenom kućom. Kuća je hladna i golih zidova. Ali Marko to ne primjećuje niti mu je važno. Veseli se toplom doručku i spakiranom ručku za pauzu na gradilištu. Kao tek vjenčani par, spremno uskačemo u neke davno zacrtane uloge – Marko donosi novac, a ja se brinem za kućanstvo dok ne sredim dozvolu za rad. Noću se stišćemo pod poplunom, prvi put u životu spavamo u čarapama, a ujutro starom majicom brišemo nakupljenu vodu s prozora.
Dani se čine beskrajno dugi i neprestano gledam na sat kad će se Marko vratiti s posla. Ne volim biti sama u kući. Zato izlazim i istražujem grad, tražeći nešto prepoznatljivo za što bih se mogla uhvatiti.
Danas odlazim u kupnju, frižider je već poluprazan, a Marko kući dolazi gladan. Njegova mama Vesna uporno zove na telefon: “Snajko, kuhaš li mu štogod? Na vjenčanju je izgledao kao da je izgubio najmanje deset kila.” Njezini me pozivi iritiraju, ali ovoga puta moram se složiti, Marko izgleda ispijeno.
Dvije autobusne stanice i eto me u obližnjem supermarketu. Parkiralište je poluprazno, ponedjeljkom ujutro nema kupaca. Guram metalna kolica i širom otvorenih usta gledam nepregledne redove polica pred sobom. Kao u nekoj bajci, promatram jagode usred zime, narančasti mango s drugog kraja svijeta, kokosove orahe i plastične posudice s četiri velike smokve koje su, tako lijepo upakirane da ne dodiruju jedna drugu, doputovale iz Turske. Za iste bih novce na moru mogla pojesti kilu smokava. Ne mogu si pomoći, iznose u funtama preračunavam u kune i čim rukom posegnem za nekim proizvodom, taj mali kalkulator u glavi spriječi me da ga stavim u kolica.
Sumnjičavo promatram jogurte; čemu toliko izbora? Kefir, skyr, greek, natural, light – od silnih varijacija ne osjećam se dobro. Čudim se pakiranjima već narezane mrkve i luka. U Engleskoj ne treba ni zaplakati, ručak se pravi bez muke. Krastavci su obavijeni plastičnim omotom, glavice salate zamotane u plastične vrećice, meso se kupuje u plastičnim kutijama na točno određenu gramažu, pakirano za samce ili obitelj od četiri člana. Nema mesara koji ujutro na placu pozdravlja s “Dobro jutro, susjeda” i zavodljivo pita “Ma je l’ smeta ako je deset deka više?” Ne smeta. Nikad ne smeta, jer se lijepo smije i jednom godišnje ubaci suhu kobasicu za sarmu kao poklon u vrećicu.
Zalazim u red polica world food gdje putujem od Meksika do Kariba, Indije i Japana, sve do Kine i Koreje. Na poljskoj polici primijetim teglicu kiselog kupusa i to mi izvuče osmijeh na lice.
Kod kuće škarama izbavljam povrće iz plastičnih vrećica. Pripremam gulaš i savijaču od jabuka. Po zidovima lijepim (čavlići su zabranjeni!) fotografije s vjenčanja, pa kuća izgleda kao fotoalbum što se lista od sobe do sobe. Zatim mijenjam posteljinu, stopostotni pamuk iz Name, za lakši san i odmor, vjenčani dar moje kume. Kao pčelar što dimom uspavljuje pčele u košnici, kuću treba ispuniti mirisom i istjerati iz nje vonj bivših stanara. Tek tada ona postaje dom.

Viktorija

To da Englezi ne znaju graditi kuće već je uobičajena šala među dečkima s gradilišta. Svakome su njegove kuće najbolje: poljske, bugarske, rumunjske, turske. Samo Englezi još uvijek žive u skučenim, vlažnim kućama od prije rata kad su se zahodi gradili u vrtu, odmah uz kuhinju. Neko ludo poštovanje prema prošlim, slavnim vremenima brani im da sruše te uske kuće s čađavim dimnjacima i izgrade kuće prilagođene suvremenom načinu života. “Viktorijanska kuća”, reći će puni strahopoštovanja i divljenja, kao da je kuću gradila sama kraljica Viktorija. Kuća koju sam pronašao za sebe i Sandru jedna je od takvih viktorijanskih kuća u nizu, izgrađenih još za vrijeme industrijske revolucije na imanju nekog propalog plemića. Nije se čovjek snašao u povijesnom vrtlogu.
Sandra je inzistirala da unajmim kuću s vrtom.
– Ni ti ni ja nikada nismo živjeli u kući. Ovo nam je idealna prilika. Englezi vole kuće, a ne stanove – objašnjavala je preko Skypea u mjesecima razdvojenosti.
Kad je prvi put vidjela kuću i uski vrt iza nje omeđen drvenom ogradom koja se povijala na svaki dašak vjetra, oči su joj se ispunile suzama. Gdje sam je to doveo, u što sam je to uvalio. Priznajem, osjećao sam krivnju. I zato sam je puštao da po cijele dane gleda televiziju, kupuje neke smiješne kutijice čaja i zatim mi objašnjava razliku između Darjeelinga i Earl Graya. Trebao sam je dovesti tek na proljeće, ova hladnoća, magla i mrak svakoga bi ispunili beznađem.
Tek sam jednom spomenuo kako bi mogla raditi na crno. Dok ne sredi papire i ne nađe nešto bolje. Primijetio sam oglas na autobusnoj stanici na kojem je pisalo da se traže berači šparoga za iduću sezonu. Čim sam joj to rekao, udarila je u dreku:
– Ja sam završila fakultet, za učiteljicu! Uostalom, od šparoga mi se povraća.
– Traže nekoga da bere šparoge, ne trebaš ih jesti.
– Nisam ja jedan od takvih migranata – rekla je ogorčeno.
Možda je bilo brzopleto od mene predložiti da radi na crno, ali bojao sam se da ni s vizom za rad neće lako naći posao kao učiteljica hrvatskog jezika. Za nju je naš migrantski život bio veliko razočaranje. Nije joj se sviđao grad, grozila se što ima tako puno beskućnika, ulice su prljave, a ciglene zgrade i ulice čađave boje. Ne voli našu ulicu ni našu kuću.
– Problem je što si ti u Zagrebu živjela jedan život, a ovdje moraš početi od nule. Nije ovo zauvijek, Sandra. Polako.
– Vidiš li ti gdje mi živimo?
– Isti smo kao i svi drugi. I što je u tome loše?
U našoj ulici žive samo useljenici. Sve su kuće identične, sa zaobljenim prozorom dnevnog boravka i vratima što vode u uzak hodnik. Niska metalna ogradica štiti betonirani komad površine pred samim ulazom u kuću. I po tom komadiću zemlje jasno je u kakvom se kvartu nalazimo. Dok u drugom dijelu grada engleska srednja klasa koristi taj prostor da posadi grmove lavande i postavi plave keramičke tegle sa žutim narcisima koji se rascvjetaju u proljeće, pa širom otvori prozore kako bi uživala u mirisu, u ovom kvartu to je prostor za crne i zelene kante za smeće. Crne se prazne srijedom, a zelene, one za recikliranje, svaki drugi tjedan petkom. Ali malo tko ovdje mari za recikliranje. Poneki vrt ima kamenog lava ili drečavo obojenog patuljka, po tome znam da su vlasnici kuće Europljani, ali ne oni pravi, fini, što dolaze raditi u banci ili IT firmama, nego ovi istočni, što nemaju ukusa. Hindusi vješaju nekakvo lišće i cvijeće na ulazna vrata, a muslimani staklene pločice s natpisima na arapskom. Svatko ukrašava kuću na svoj način.
Naša ulazna vrata su prazna, prostor ispred njih je betoniran, a kante držimo u vrtu iza kuće. Ovdje smo ionako privremeno, ne ostavljamo trag, ali nekog se reda ipak moramo držati. Život je tako jednostavniji.
Susjede ne poznajemo, ali čujem njihovo kašljanje i razgovore kroz tanke zidove. Lijevo od nas živi Indijka s dvoje tinejdžera, ne znam je li se razvela ili joj je muž umro, ali nitko je ne posjećuje i ponaša se kao da je odnekud pobjegla. Pere rublje svaka dva dana, ali nikad ne pozdravlja ako se zateknemo u vrtu u isto vrijeme. Pazi da izbjegne moj pogled preko ograde. S djecom razgovara tiho premda ja ne razumijem njihov jezik. Svatko ovdje ima svoju priču i svatko se drži za sebe. Desno je derutna kuća koja već godinama nije obnavljana. Vlasnik je neki stari Pakistanac koji navodno ima tri kuće. Kupio ih je nakon Drugog svjetskog rata kad su se kuće u Engleskoj prodavale kao kruh i mlijeko, uđeš u banku i dobiješ kredit bez ikakvog depozita. Tad su i granice bile otvorene za sve koji su htjeli raditi. Stari Pakistanac više ne mora raditi, sad zarađuje na pridošlicama. Svaku sobu iznajmljuje posebno, ljudi neprestano dolaze i odlaze, ovisno o tome kako se tko snađe. Ovo im je prva adresa u Engleskoj, s koje svatko želi što prije pobjeći.
Zimi Viktorija progovara dubokim glasom. Brunda, ljuti se, škrguće zubima i negoduje. Iz njezine utrobe dopiru prijeteći zvuci kao da će nas progutati. Osjećam da joj je krivo što upravo mi stanujemo u njoj. U spavaćoj sobi nalazi se veliki bojler od tristo litara koji pri svakom paljenju ispušta strahovite zvukove. Zvali smo vlasnika kuće da dođe podmazati stroj, popraviti nekakav ventil ili, u krajnjem slučaju, zamijeniti bojler. Ali on nam je rekao da se tu ništa ne može. Bojler je dio kuće otkako je on vlasnik, a ako nam nije pravo, nakon isteka ugovora možemo se odseliti.
Zakleo sam se da ćemo do iduće zime napustiti Viktoriju.

***

“Roman govori o migrantskom iskustvu mladog zagrebačkog bračnog para u velikom engleskom industrijskom gradu Birminghamu u razdoblju od 2011. do 2022. godine. Nesvršeni student ekonomije Marko, koji odlazi u želji da otplati kredit u švicarcima, najprije ondje radi kao građevinski radnik, a Sandra mu se vrlo brzo pridružuje zanesena snovima o ispijanju čajeva i engleskom stilu života, no stvarnost je posve drugačija jer kao učiteljica ne može pronaći posao u struci, pa prihvaća mjesto na šalteru autobusnog kolodvora. Roman prati njihov emocionalni i sasvim praktični život između Birminghama i Zagreba, dileme između ostanka ondje i povratka ovdje, njihovo sazrijevanje praćeno razbijanjem predrasuda prema strancima i uklapanjem u britanski način života, ali i sve snažnijom spoznajom da im Zagreb postaje neki tuđi grad. U toj rascijepljenosti, podvojenosti i rastakanju identiteta ne samo da se Marko i Sandra mijenjaju kao osobe već se i njihov službeni status u dvije zemlje mijenja, a njihova veza prolazi kroz svakojake kušnje. Autorica propituje kako ista osoba može biti emigrant u svojoj zemlji i imigrant u tuđoj i kako nam ti termini omogućuju da ljude olako gurnemo u ladicu, a da i ne saslušamo njihove priče.” – Disput

_______________________________________________

KRISTINA GAVRAN rođena je u Zagrebu gdje je diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Doktorirala je na Sveučilištu Loughborough u Velikoj Britaniji. Piše drame za djecu i odrasle, priče, pjesme i romane, surađuje s kazalištima u Hrvatskoj i Engleskoj. Drama “Pepper and Honey” u produkciji Notnow Collectivea ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji. Drame za djecu “Dječak koji je tražio zmaja”, “Koruptivitis u Mišogradu” i “Sonata za Kantu za smeće” nagrađene su nagradom “Mali Marulić”, a drama za odrasle “Spremni” dobila je nagradu “Marin Držić” i postavljena je u ZKM-u.
U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu (2016) i roman Gitara od palisandra (2018) koji je bio u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu t-portalove nagrade, te je osvojio nagradu “Mirko Kovač” za najbolje djelo mladog autora. Roman je preveden na francuski, bugarski i makedonski. Kratka priča “Potpis” osvojila je prvu nagradu Večernjeg lista.
Trenutno živi u Cheltenhamu u Engleskoj.