Tag: Kica Kolbe

ROMAN KICE KOLBE “VITEZ I BIZANTINKA” / Витезот и Византијката, Izdavačka kuća Ili-Ili, Skopje, 2020; odlomci (2/2)

Sjećao se vremena svojeg studija. Kako to da ga je pogled na mlade nepoznate ljude na ulici izazvao da ih doživi kao glumce na sceni? A sam ih je pratio iz gledališta trudeći se da shvati odgovore. Je li ih je dozvala u priviđenje njegova nenadana želja da vidi sebe onakvim kakav je bio prije krize i tragedije s Bizantinkom?

„O čemu misliš?“ upita ga za ručkom Vitorrio dok je Daniel odsutno i dugo gledao u Koloseum.

„Ma ništa, onako.“

„Što je? Je li se nešto dogodilo?“ nastavio je Vitorrio. Daniel je šutio. Otpio gutljaj vina i nastavio polako pijuckati kapučino. Ponovo se zagleda u Koloseum.

„Vitorrio, je li ti se ikad dogodilo da sebe vidiš u nepoznatim ljudima?“

„Ne razumijem te!?“

„ Na primjer, vidiš neki prizor na ulici i među prolaznicima prepoznaš ljude iz svoje prošlosti. Ili samog sebe. Onakav kakav si bio nekad. Kao da dolaze iz tvoje prošlosti da bi te podsjetili na samog sebe. Na ono što si zaboravio. Na vlastite osjećaje krivnje. I da za tren nisi svjestan vremena ni prostora u kojem se nalaziš?“

„Daniel, pa što ti je? Zar si počeo pisati romane?“

„Ah, ništa, zaboravi! Znao sam da me nećeš razumjeti. Možda mi se samo pričinilo.

„Što se dogodilo?

„Dok sam te čekao u tvojem uredu, s prozora sam na ulici vidio troje mladića. Studenata. I jednu čarobnu djevojku!“

„Pa tako mi reci! Ne brini! Za muškarca u tvojim godinama to je normalno. Takva priviđenja čarobnih djevojaka događaju mi se svaki dan. Vjeruj mi, Viteže moj! Konačno se vraćaš u život!“

„Ma, nije djevojka bila bitna! Ne trčim ja za svakom…“

„Niti ja! Ja im samo pristojno prilazim i predstavljam se!“

„Daj, molim te, bar jednom budi ozbiljan!“

„Dobro. Pažljivo te slušam.“

„Bitno je koga sam vidio u toj nepoznatoj djevojci.“

„I, koga?“

„Sjećaš li se Bizantinke“ prošapuće Daniel, zazirući izustiti glasno njezino ime.

„Ej, ne spominji mi je! Molim te!“

„Nisam je spomenuo godinama!“

„Neka tako i ostane. Balkanska guska!“

„ E, sada si pretjerao!“

„Da i što onda?! Zaslužila je.“

„Nije bila ni guska, ni Balkanska. Vittorio , pa ona nikada nije živjela na Balkanu!

„Pa gdje onda?“

„U Njemačkoj, cijeli život provela je u Njemačkoj.“

„Pa nije li bila iz Jugoslavije?“

„Ne ona, njezini roditelji.“

„Pa što je onda bila po nacionalnosti?“

„Ništa drugačije od tebe i mene. Njemica!“

„Ne razumijem. Zašto ste je onda zvali Bizantinkom?“

„A zašto si ti mene zvao Vitezom?“

„Ja znam zašto. Ali zašto si ti nju zvao Bizantinka?“

„Duga je to priča, Vitorrio. Najvjerojatnije ona uopće i nije znala da je tako zovemo?!“

„Ma, morala je znati što je, tko je ?“

„Morala je znati?“ Zar moram i ja znati što sam? Pitaš li se ti što si i tko si?“

„Ja?“

„Da. Ti.“

„Ne pitam se.“

„Aha, ti se to ne pitaš. I nitko te i ne pita da objašnjavaš svoje podrijetlo. Za ne? Moje je pitanje svakako bilo retoričko. Tvoje je podrijetlo njemačko-talijansko. Njezino je bilo hrvatsko-srpsko. Ti si rođen u Aachenu. Ona, u Kölnu. Oduvijek se smatrala Njemicom. Uostalom kao i ti! Nakon razvoda njezinih roditelja, nije se mogla svrstati ni u jednu ladicu. Baš kao ni ti! O tebi nitko ne pomišlja da nisi Nijemac. A nju su uvijek svi o tome ispitivali. Odakle potječe. Bila je rođena u Njemačkoj, njemački joj je bio prvi jezik! Govorila ga je od rođenja, bez ikakvog akcenta. Kao ti i ja. Pa ipak su je mnogi, uostalom kao ti i ja doživljavali po tom klišeu.“

„Kojem?“

„Balkankom. Guskom balkanskom.“

Vittorio u trenu zašutje. Zamisli se. Vjerojatno mu je postalo neugodno što ga je prijatelj upravo u svezi te žene osudio da misli stereotipno.

„A što je loše u tome što su je ispitivali odakle je?“

„Na prvi pogled nema ništa loše. Ali tebe nitko ne ispituje odakle si kako bi ti suptilno sugerirao da ti nije mjesto u Njemačkoj. A i sam si iz miješanog braka.“

„Slušaj! Ovdje ima mnogo takvih poput mene. Talijana iz miješanih brakova. Zato sebe i ne moram objašnjavati i nitko me ne pita za podrijetlo.

„Pa, i u Njemačkoj ima mnogo ljudi poput tebe i nje!“

„Naime, ne vidim nikakav problem.“

„Znaš li zašto nitko ne pita o tvome podrijetlu, Vittorio? Vrlo jednostavno! Zato jer za svakog zapadnog Europljanina, osobito za Nijemca, Italija nije Balkan!“

„I nema razloga to biti! Italija je Europa. Rimska kultura“, branio se Vittorio.

„Ali i Balkan je nekada bio dio Rimskoga Carstva! Zapadnog ili Istočnog. Koji prosječni Europljanin zna to danas? Za nas Balkan nije Europa. Kao da nikada ni nije pripadao „našoj kulturi“. Balkan je za nas nešto strano, tuđe. Orijent ali ne Europa.“

„I sjeverni Europljani često kažu da Italija nije Europa!“

„Ti se šališ, Vittorio, zar ne? Pa Italija je za njemačke intelektualce zemlja čežnje! Sjeti se koliko je mladih Nijemaca nakon 1968. došlo studirati u Italiju. I moja majka je bila jedna od njih! I dan danas viđam oko mene njemačke intelektualce u mirovini u svojim vilama u Toskani. Toskana je za njih simbol Juga, Mediterana, lakoće postojanja, kultivirane kuhinje. A što nama predstavlja Balkan? Ćevapčiće i šljivovicu. Ništa mi drugo ne pada na pamet.“

„Ja znam! Macedonia di frutta. Miješana voćna salata. Makedonija. To je Balkan za prosječnog Talijana. Mješavina naroda koji ni sami ne znaju tko su.“

„Odličan primjer, Vittorio! Možeš li sada tu sliku povezati s visokom kulturom? Iskreno, baš bih volio živjeti u zemlji koja se uspoređuje s voćnom salatom. Samo što se ovdje misli da je za nas zapadne Europljane, Makedonija posvemašnja egzotika. Svejedno, kako bilo! Ti si izdavač. Zanima li te saznati nešto više o balkanskoj književnosti?“

„Iskreno? Ne“, odgovori Vittorio.

„Ni mene ne zanima! Ali druga je stvar s Italijom. Italija je zemlja njemačke čežnje za kulturom i povijesti. Ti znaš da su s italomanijom kultiviranih i produhovljenih Nijemaca započeli pisci poput Goethea u 18. st. I ja sam italoman! I za mene kao i za Goethea Italija je „zemlja gdje limun cvate“¹. I to je bila prije nego sam pročitao njegovo „Putovanje Italijom!“.

„A tko je kriv da o Balkanu nije pisao Goethe, već Karl May? Jesi li čitao njegov roman „U balkanskim gudurama“? upita Vittorio. Daniel je zanijekao. „Nisam ni ja. A Goetheovo „Putovanje Italijom“ sam čitao nekoliko puta! Zadnji put, prošlog ljeta.“

„I ja sam ponovo čitao Goethea prije osam godina. Želio sam provjeriti priču Bizantinke da je u „Putovanju Italijom“ Goethe pisao o posjetu pravoslavnoj liturgiji u nekoj crkvi u Veneciji. Bizantinka je smatrala da je to bila crkva San Giorgio dei Greci, koju su izgradili bizantske izbjeglice u 16. st.“

„Da, poznata mi je ta crkva, ali nikad nisam bio u njoj. Nije daleko od San Marca, dodao je Vittorio.

„Goethe je od Italije napravio mit, idealnu zemlju. Bogatim Nijemaca je ponudio profinjenu hranu kako bi nahranio njihovu čežnju za kulturom. A Karl May još u naslovu nudi stereotipe. „U balkanskim gudurama“. Kakav kič! Tko bi normalan čitao takvu knjigu?“

„Možda je to balkanska realnost“, zaključi Vittorio.

„A, ne, dragi moj“ To je mašta Karla Maya. Naslov sugerira da je Balkan surova, zaostala divljina. Takvu sliku nitko ne povezuje s visokom kulturom. A i na Balkanu je nekad bilo visoke kulture!“

„Pa što? I da je tada bilo visoke kulture? Ali danas je nema, Daniel.“

„Možda i ima ali nas to ne zanima. Mi se i danas prije divimo Tabbuchiju, Viscontiju ili Felliniju.

„To si ti. Ja više volim Bertoluccija. Ili Pasolinija. I svakako, Umberta Ecca koji mi je bio profesor!“

„Znam, ali što to mi znamo o Balkanu?“

„Ništa. Jednom sam s roditeljima putovao na ferije u Grčku. Brodom! Iz Barija do Korinta. Nikad nisam bio na Balkanu!“

„Pa čuješ li sebe, Vittorio? Kako nisi bio na Balkanu?! Pa bio si u Grčkoj. Evo, i ti profinjeni intelektualac, potvrđuješ stereotip. Za Nijemce Grčka nije Balkan, govorila je Bizantinka. Tada je nisam razumio. Sada znam da je bila u pravu. Nijemcima Grčka nije strana. Prepoznaju se u njezinoj povijesti i kulturi. Ne samo zbog čežnje romantičara i filhelena za „kolijevkom europske kulture i znanosti“. Grčka je Platon, Aristotel, Homer. Ona je „domesticirana“ u zapadnu kulturu kao poticaj talijanskoj renesansi, humanizmu koji ne bi bili mogući bez antike, kao što bez renesanse ne bi bila moguća moderna Europa.“

„Da! Moj je otac uvijek govorio da se Rim ne može zamisliti bez Atene“, usklikne Vittorio.

„Vidiš? U tvojoj percepciji Grčka nije difuzan i nedefiniran prostor kao Balkan!“

„Priznajem, nije mi blizak!“

„I meni je Balkan tuđ. A upravo je to bilo pogubno za moj odnos s Bizantinkom.“

„Da sam bio na tvom mjestu i ja bih reagirao isto na tu uobraženu gusku!“

„Vittorio, je li bi ikada rekao za neku Grkinju da je balkanska guska?“

„Vjerojatno ne! Zna se, ona je Grkinja, zna se njeno podrijetlo, odgovori Vittorio.

„Pa nije li i Grčka na Balkanskom poluotoku?!“

„Pa neka je! O Grcima je sve jasno! A ovi ostali Balkanci ni sami ne znaju tko su i što su. Vjerojatno zato stalno i vode ratove. Zamisli, ratovi u dvadesetom stoljeću u Europi! Na Balkanu je sve izmiješano, govorio je moj profesor povijesti u Rimu.“

„Ah, ne, dragi moj. Samo je tako u našem klišeju o Balkancima. Ona naša Bizantinka je itekako bila svjesna tko je, a tko nije! Govorila je da oni drugi to ne znaju.“

„Ako je znala, zašto je tada sebe nazivala Bizantinkom? Zamisli da se danas neka Talijanka naziva Etrurkom? Svi bi mislili da je luda!“

„Nije ona sebe tako nazivala, mi smo je tako nazivali i to u njenom odsustvu. Bila je opsjednuta Bizantom. To je bila njezina trauma.“

„Baš me briga za njezinu traumu! Samo znam da si ti zbog nje mogao platiti glavom. Jesi li zaboravio koliko si bio bolestan. To tvojoj Bizantinki nikada neću oprostiti!“

„Vittorio, pa ti ne znaš ništa o njoj!“

„Dovoljno mi je to što znam!“

„A što ako ni to nije istina? Što ako je ni ja nisam poznavao?“

„Oh, molim te! Alergičan sam na muškarce u našoj dobi koji tako filozofiraju. Tebi treba žena, čovječe! Žena od krvi i mesa. A ne neka otkačena Bizantinka koja sanja o propalim carstvima. Tada ne bi buljio kao starac u mlade cure.“

„Kakav kič, Vittorio! I ti mi to kažeš?! Ti mi daješ savjete kakve mi se ni vlastita majka ne usuđuje dati. Znaš, malo mi je dosta tvoje brige! Niti si stariji od mene, niti…“

„Što? Reci! Niti sam pametniji od tebe? To si htio reći?“

Daniela je začudila spoznaja da se svađa sa svojim najboljim prijateljem oko žene koju je zapravo prezirao kada ju je tek upoznao. A nije ni znao je li ona uopće živa. Ona je za njega bila daleka prošlost. Možda je Vittorio bio u pravu. Trebao je tu priču zaboraviti jednom za uvijek. Ali je znao i to da neće zaboraviti svoju krivicu.

„Ne! Mislio sam reći da nisi iskusniji od mene“, pokušao je Daniel smiriti situaciju. “Bar kad se radi o ženama! Uostalom, kada se o njima radi, nema pametnog muškarca. Možda si ti u pravu i za Nataliju.“

„Ne znam baš“, odgovori pomirljivo Vittorio. „Brinem se za tebe i za tvoj duševni mir. Zapravo, sada si je prvi puta nazvao pravim imenom. Nisam znao da se tako zvala. Natalija.“

„Kako? Nisam ti rekao da se zvala Natalija Polenak?“

„Ne! Ti si uvijek govorio samo o Bizantinki. Ponekad sam mislio da je neki vampir. Natalija zvuči normalno. Ljudski. I lijepo!“

„Pa i bila je lijepa! Čak i vrlo lijepa“, nasmije se zagonetno Daniel.

„Da ste prohodali prije nego ste počeli filozofirati, možda biste danas imali već troje djece?!“

Daniel se zamisli.

„Znaš, jednom mi je Johannes ispričao nešto neobično. Mislim da je to bilo one večeri kada sam stigao u Veneciju. Ostali smo sami do kasno u noć. Na terasi studentskog hostela. Imali smo nestvarno lijep pogled na jedan od kanala. Čula se glazba i vreva sretnih ljudi iz restorana oko nas. A ja sam bio bolestan, sav sam sam gorio u groznici. I izgubljen, tužan i razočaran. Stigao sam tamo sav izbezumljen od srdžbe i mržnje prema Bizantinki. Te sam noći bio nekako sentimentalan. A popili smo i dosta vina. I ta čarobna Venecija. A i Johannes je imao rijedak dar govoriti pjesnički i o najbanalnijim stvarima. Koliko mi to ponekad nedostaje“, izdao se Daniel.

Da, znam kakav je Johannes. I što ti je rekao?“

„Johannes mi je spričao što mu je profesor rekao o Nataliji i meni.“

„I?“

„Nešto neobično. Tada, za mene nezamislivo! Da smo se nas dvoje sreli u nekoj drugoj konstelaciji, a ne na postdiplomskom studiju gdje često vlada konkurencija, jal, i borba za pozicije, mi bismo bili idealan ljubavni par.“

„Možda je i bio u pravu“, nasmijao se Vittorio.

„Mene je tada to šokiralo. Pitao sam se kako je mogao upravo on, koji me je poznavao poput vlastitog oca, misliti da bih se ja ikada mogao zaljubiti u takvu ženu?!“

„Kakvu, Daniel?“

„Gusku balkansku. Uostalom, kad je riječ o ženama u koje smo se do sada zaljubljivali i njihovom izboru, nas dvojca imamo gotovo identičan ukus?“

Vittorio je razumio poruku. Jednog ljeta Daniel je prvi upoznao Liviju, koja će kasnije postati Vittorijeva žena. U studentskom disko klubu u Firenci. Ni Daniel ni Livija nikada ništa nisu rekli je li se između njih te večeri nešto dogodilo. Kako bilo, nekoliko dana kasnije, Danijel je upoznao Johannesa s Livijom kao sa svojom dobrom prijateljicom. Vittoria je iznenadila Danielova primjedba od koje se moglo naslutiti da je te večeri između Daniela i Livije bilo nešto više od prijateljske simpatije. Zamislio se i nije više znao kako nastaviti razgovor. To je primijetio i njegov prijatelj.

„Samo da bude jasno, Vittorio! Čim sam upoznao Liviju, znao sam da je ona tvoj tip. Toga ljeta ti si bio kod svoga oca u Njemačkoj. A ja sam bio kod tvoje mame u Firenci. Pričao sam Liviji o tebi. Poželjela je upoznati te. I čim se to dogodilo, shvatio sam da ja više nemam više nikakve šanse. Vidio sam kako te je gledala već te prve večeri u disko klubu. Mene nikad tako nije gledala. Znam koliko te voli. I usprkos svim tvojim šalama i tobožnjom žeđi za ženama. Tipični Ničeanac!“

„Da, doista je tako. I danas mi teško pada odvojiti se i dan od nje. Livija tebe jako voli kao prijatelja. Što misliš koga osim mene najviše boli tvoja osama u Toskani?“

„Znam, Vittorio! Istina je da mi nije baš lako. S vama dvoje je drugačije. Ja nikada nisam bio zaljubljen u ženu kao ti u Liviju. Do sad su sve moje veze bile površne.“

„A Katrin?“

„Ona je jako draga! Bili smo prijatelji još u gimnaziji u Aachenu. Poslije smo postali i par. Onako, iz navike. Među nama nikada nije bilo vatre kao između tebe i Livije. Katrin me je posjećivala i ostajala bi po nekoliko tjedana. Za vrijeme ferija. Prije šest godina je prestala dolaziti. Nakon što sam joj rekao.“

„A što si joj rekao?“

„Da je ne volim! Da možemo ostati i dalje prijatelji i da može doći kad hoće, ali ne više od toga. Ona je željela više.“

„A Bizantinka?”, namignuo mu je šeretski Vittorio.

„Ma, pusti je! S njom je bilo i previše vatre. Ali vatra koja ubija! Dosta mi je toga! Oboje smo umalo poginuli. S druge strane, ne možeš se zaljubiti u kliše! Bizantinka je bila upravo to. A Nataliju zapravo nikad nisam ni upoznao.“

„A da si je upoznao?“, Vittorio se nasmije.

„Prezirao sam njezinu balkansku patetiku!“

„Ah, nisu patetični samo Balkanci. I Talijani su patetični! To i mene živcira.“

Daniel ne odgovori ništa. Promatrao je rijeke turista koji su prolazili trotoarom pokraj restoranskog vrta.

„Bilo je nečeg proturječnog u mom odnosu spram nje, Vittorio.“

„Pa bili ste u ratu!“

„U ratu smo bili samo u nazočnosti drugih. Nikad to nismo bili nasamo. Samo sam je jednom ispratio do kuće. Zamolio me je profesor. Ja se sam ne bih ponudio.“

„I, je li se nešto dogodilo?“

„Ništa. I da sam ja htio, nije išlo. Bila je hladna, zatvorena. Ili sam je ja takvom doživio? Ne znam. Putem od Weberstraße do Gabelsbergerstraße gdje je živjela pričala je neprestano orazvodu svojih roditelja. A ja sam joj nosio tešku torbu s knjigama“, nasmije se Daniel.

„Zar ovo govoriš ti? Daniel Kluge, Vitez, koji je mogao zbariti bilo koju curu za pet minuta, a kamo li neku balkansku šmizlu? A ti si joj samo nosio tešku torbu? E, drago dijete, ovo je baš kič!“

„Jednom sam je slijedio“ nastavi Daniel svoju priču. Pri tom se non- stop smijao, što je radovalo Vittorija. „Zapravo dvaput! Hodao sam iza nje i mirisao njezin parfem. Još ga osjećam! A nisam mogao ni zucnuti, a kamoli dotaći je. Nezamislivo!“

„I ti onda kažeš da te nije privlačila?“

„Ne nije me privlačila. Ili? Možda rijetko. Samo na trenutak! Doživljavao sam je kao na filmu. Jednom sam je slijedio na putu do kuće nakon fakulteta. Sve dok nije ušla u neku kuću u Kaiserstrasse. A ja sam se sakrio sam se iza jednog grma u susjednom dvorištu. I čekao je da izađe,“, reče Daniel i zamisli se.

„Ej, čovječe, pa ovo je ludo. To mi nikad nisi ispričao.“

„Nije mi bilo ugodno, Vittorio. Koji bi dvadesetdevetogodišnjak prijatelju pričao takve stvari?“

„A zašto si je čekao?“

„Htio sam saznati što je ondje radila. Dok sam je čekao, zamišljao sam si svemoguće stvari. Ne pitaj me kakve! Evo samo jedne od mojih maštarija. Zamišljao sam si da ona u toj kući, dok je ja špiuniram pod prozorom, vodi ljubav s nekim krupnim tamnoputim Balkancem. Sa zlatnim lancem oko vrata. Netko poput automehaničara moje mame.

„Miroslav! Iz Srbije. Ili je možda bio iz Makedonije?“ Vittorio se glasno smijao i vrtio glavom u nevjerici.

„Zašto se smiješ, Vittorio? Taj Miroslav je bio jedini Balkanac kojeg sam poznavao!“

„Čovječe, ovo je genijalno!“

„Priznajem, kriv sam. Stid me je!“ Danijel prekri lice dlanovima i počne se glasno smijati. Vittorio mu se pridruži.

„Čekaj! A zašto profesor Von Blumental nije doživljavao i Bizantinku kroz stereotip glupe Balkanke?“, upita Vittorio.

„Ne znam. Možda ju je on gledao kroz neki vlastiti stereotip. Jako ga je ganulo rusko ime Natalija. Dali su joj ime po baki, Ruskinji iz Sankt Peterburga. Profesor je rođen u Königsbergu, gradu koji se sada nalazi u Rusiji. Sigurno mu nije bio stran slavenski, ruski svijet. Možda ga je kod nje zadivila upravo ta činjenica.“

„Zar ona tebe doista nije zadivila?“

1 Johann Wolfgang von Goethe, „Kennst du das Land, wo die Zitronen blühn“, 1782.

____________________________________________________________________________________

ROMAN KICE KOLBE “VITEZ I BIZANTINKA” / Витезот и Византијката, Izdavačka kuća Ili-Ili, Skopje, 2020; odlomci (1/2)

Ustane i prošeta po sobi. Prelista nekoliko knjiga iz velike biblioteke. Stane kraj otvorenog prozora i pogleda dolje na gužvu u maloj i uskoj ulici. Iz kuhinje tratorije u prizemlju susjedne zgrade, pregrijani ljetni zrak nosio je prema njemu mirise pržene ribe i škampa, ružmarina, bosiljka i origana, kapučina i sladoleda od vanilije. Volio je to bogatstvo mirisa talijanskih gradova u svako godišnje doba. Zagleda se odsutno prema grupi turista na tramvajskoj stanici. Nedaleko od nje, u sjeni starog drveta guste i široko razgranjene krošnje, stajala su trojica mladića. „Vjerojatno su studenti“, pomisli gledajući ih rastreseno. Znao je da se u blizini nalazi čak nekoliko fakulteta. Mladići su bili okrenuti leđima zgradi s čijeg ih je prozora promatrao. Nešto ga je u tom prizoru privuklo. Oslanjali su se jedan na drugog. Jedan od njih je položio ruku na ramena svog kolege. To je činio i Sebastian, pomisli. Sebastian Baumann je bio njegov kolega sa studija u Bonnu. Daniel je ushićeno promatrao mlade ljude. Zračili su spontanošću i lakoćom, slobodom i strašću za životom. Odjednom se jedan od njih uputi prema tramvajskoj stanici. Zatim se vrati i stane u sjeni stabla ispred ostale dvojice. Vidio se samo njegov nasmijani profil. Činilo se da pokraj stabla razgovara s nekim. Danielu postane neugodno piljiti u njih te se povuče korak od prozora prema unutrašnjosti sobe. Jedan od mladiće se okrene i napravi nekoliko koraka u njegovom smjeru prema ulici držeći mobitel na uhu. Tek je tada ugledao djevojku duge kestenjaste kose, tamnoga tena i žarko crvenih usana. Stajala je oslonjena na stablo. Oči je skrivala iza velikih crnih sunčanih naočala. Očito su trojica mladića sve vrijeme razgovarali s njom. Stajala je spokojno kraj stabla prekriženih ruku na leđima. Tanka tkanina žute ljetne haljine titrala je i pri najmanjoj kretnji. Nije bila okrenuta prema mladićima koji su stajali pred njom, nego je stajala nekako postrance gledajući u daljinu. Kao da je nije zanimao njihov razgovor. Djevojka je zračila nečim što mu se učini poznatim. Upravo ga je to silno dirnulo. Poznavao je dobro taj arogantan pogled prisutne odsutnosti. I cijela pojava djevojke učini mu se već viđenom. I tada, kao iz daljine doleti mu u svijest njezin lik. „Da! Tako je gledala i ona“, reče nešto u njemu. Pomisao na Bizantinku nakon deset godina razgori u njemu vihor osjećaja. Uzbuđenje i tugu, gnjev i krivnju. Nije znao što se s njom kasnije dogodilo. Nije ni znao je li preživjela nesreću. Nitko od ljudi s kojima je kontaktirao nakon boravka u Italiji nikada više nije spomenuo njezino ime. A sam se nije usudio o njoj raspitivati. Nakon nekog vremena povjerovao je da mu je uspjelo zaboraviti je. A sada, neočekivano, na tren mu se učinilo da tamo dolje, na ulici, u sjeni stabla, doista stoji ona. Natalija Polenak. Bizantinka. I u trenu zaboravi gdje se nalazi. Osjećao je kao da su ostala dvojca mladića bili Johannes i Andreas, njegovi prijatelji iz Bonna. A da je mladić s mobitelom u rukama, on sam. Prepoznao je sebe u tom mladiću iako je njegova kosa bila plava, a mladićeva kovrčava i duga do ramena. Daniel je nosio naočale s okruglim metalnim okvirom koje su njegove plave oči i bistar pogled činile još blažim. Imao je koščato dugoljasto lice, pravilan nos, niti predug, ni dječje prćast, senzualne bujne usnice i oštru bradu. Bio je visok i vitak, dugih nogu i širokih ramena. Još od studentskih dana volio je nositi lijepe lanene košulje baš popup ove tamnoplave koju je nosio toga jutra. Kosa mu je kao i tada dosezala tri prsta ispod ušiju. I još je imao mladenačku naviku da svako malo prelazi prstima kroz gustu kosu u kojoj su se već pojavile i prve sijede vlasi.

Želio se prepoznati u tom nepoznatom studentu. Posebice nakon onog što mu je šjora Cantorini ispričala o profesoru. Iznenađen, shvatio je da želi odmah, u istome trenu biti ponovo sa svima njima, kolegama i prijateljima sa studija. Poželio je biti u Bonnu, a ne u Rimu. Poželio je da je s njima i profesor. Zašto to želi, pitao se obuzet radošću, no, istodobno i preplašen od same pomisli na to? Neki je glas u njemu odgovorio: “ da bi sve počelo iznova!“ A kako bi sve počelo iznova kada nije znao je li ona uopće živa? Bilo mu je jasno da je u gužvi turista i rimskih studenata u sveučilišnom kvartu tražio poznata lica iz prošlosti. Ili se to događalo upravo tada kada je strahovao da će zauvijek izgubiti nekog veoma važnog u svom životu?

Nije bio svjestan da netremice zuri u djevojku ispod stabla. Ona u tom trenu skine sunčane naočale. Osjećao je kao da pogledom dotiče kožu na njezinom dugom vratu uz kojeg su visjele velike teške naušnice. „I ona je uvijek nosila takve naušnice“, sjećao se. Osjećao je i vjetar koji je milovao njezinu dugu kosu. Pri svakom dašku tanki pramenovi kose nepoznate djevojke lepršali su i doticali njezine bujne obraze. Kao da su nevidljivi prsti muškarca milovali njezino lice. Osjeti uzbuđenje. Poželi da su njegovi prsti ti koji dotiču nježan i dugi djevojčin vrat. Nešto mu se čudno događalo. Kao da je do sad njegov život bio duboki san, a sada se budio sa snažnom čežnjom za ljubavlju. Mladić s dugom kosom spremi mobitel u džep traperica i pristupi trojki ispod stabla. Zatim se polagano okrenu u njegovom smjeru. Kao da je upozoren da ih s otvorenog prozora zgrade preko puta promatra neki nepoznati čovjek. Mladić pogleda prema gore i zagleda se u njega. Gledao ga je drsko, provokativno. Činilo se kao da mu je čitao misli. Daniel odmah poželi odmaknuti se od prozora no tom bi gestom samo potvrdio da ih je sve vrijeme špijunirao. Zato je ostao stajati kraj prozora. Uzvrati mladiću sramežljivim osmjehom. Kimne u znak pozdrava. Mladić mu odzdravi širokim samouvjerenim osmjehom koji je govorio da shvaća zašto Daniel, tamo gore pokraj prozora ne može odvratiti pogled od mlade djevojke ispod stabla. Danijelu postane neugodno no ipak nije se mogao okrenuti i prestati promatrati četvorku. Bilo mu je važno gledati ih da bi razumio zašto ga pogled na njih toliko uzbuđuje. Kada se čuo zvuk tramvaja, studenti su potrčali prema stanici. Poželio je poći s njima. Djevojka je trčala prva. Vidio je njezine duge noge u bijelim sandalama visokih potpetica. Kada je tramvaj stao, nestali su s vidika. „Kao da su bili tek lijepo priviđenje iz jednog doba kada sam bio poput njih“, pomisli s tugom. Polako se udalji od prozora. Ovlaš je vidio odraz svog lika u prozoru kao u ogledalu. Prijeđe prstima kroz kosu. Nije napunio ni četrdesetu, a već se osjećao starim.

Signora Cantorini je bila u pravu kada mu je pričala o čežnji i starosti, pomisli. Lanjskog lipnja, nekoliko dana nakon njezina rođendana dok su dugo sjedili na velikoj terasi njezine vile u Ambri, Daniel joj je rekao da ga od prvog časa podsjećala na renesansne ženske likove. Posebice na Botticellijeve.

„One su samo malo mlađe od Vas, signora“, šarmantno je dodao. Na to se ona samo blago, gotovo neprimjetno nasmiješi u duhu svoje zagonetne naravi.

„Da, ja sam doista arheološki relikt jednog iščezlog vremena. Još malo pa ću postati spomenik kulture, s pamćenjem od jednog stoljeća“, reče ona u, za nju, tipičnom crnom humoru.

„Naprotiv, šinjora! Želio sam reći da ste još uvijek ushićujući ženski lik. Poput onih u Vašim romanima“, uvjeravao ju je mladi sugovornik.

„Ah, Daniel, da sam bar još mlada kakvom me ti želiš predstaviti! Iako sam u neko drugo vrijeme, doista nalikovala tim vitim Botticellijevskim ženama. Vjeruj mi, starost je neugodan suputnik! Ali starost ima i jednu privlačnu tajnu. U njoj si možeš dopustiti sve što se u mladosti nisi usudio, odgovori mu sa sjajem u još uvijek bistrim i plavim očima.

„Zar je to tajna starosti, signora?“, upita on.

„Tajna starosti je sloboda, Daniele“, odgovori ona. On je bio zbunjen. Ispitivala ga je pogledom.

„To te čudi, zar ne?“

„Da“, priznao je.

„U starosti, mladi moj prijatelju, učiš ne čeznuti za ničim jer je samo u tom slučaju čovjek potpuno slobodan.

„Kada ne čezne“, ponovio je on.

„Da, samo tada“, rekla je signora Cantorini gledajući ga zagonetno.

„Pa, nije li čežnja bit života?“, upita je on.

„Da. Zato u mladosti nitko nije istinski slobodan“, uzvrati ona.

„I nema nikakve alternative?“

„Ima. A to znači ne dopustiti da u mladosti tobom zavlada čežnja. U tom slučaju čovjek je izgubljen“, reče mudra profesorica.

„Signora, pa nije li još kod Platona čežnja bit erosa?“ Daniel je znao da su njoj dragi njihovi razgovori o Platonovoj filozofiji.

„Aber natürlich, mein lieber Freund! Kod Platona se eros divi ljepoti ali ne stremi posjedovati je. Kako to obično biva s mladalačkom ljubavi. Razumiješ, zar ne?, nastavila je na njemačkom kojim je savršeno vladala. Često je to činila u razgovorima s mladim Nijemcem.

„Mislite li da mladost želi posjedovati?“, nastavi i on na njemačkom, a ona se osmjehne i kimne potvrdno.

„Meni se pak čini da mladost nema osjećaj za stvarnost. A to onda znači da mladost nije pragmatična jer bez koristi nema posjedovanja“, nastavi on.

„Da, ali postoje mnoge vrste posjedovanja Mi govorimo o posjedovanju u ljubavi“, reče ona i zagonetno podigne jednu vjeđu.

„Točno je i to da čežnja ima veze s vremenom. A kada je čovjek jako mlad, kao i u djetinjstvu, vrijeme kao da stoji. Djeca ne čeznu. Ona ne znaju za smrt. Onaj koji čezne zna da je vremena malo. Zato i ne može čekati sreću. Zar ga to čini neslobodnim?“ upita je on.

„Ne, no nije u tome poanta. Jednostavno je, Daniele. U starosti ima sve manje strasti. Strasti za bilo čime. Upravo je u tome sloboda u starosti“.

„Odsutnost strasti? U tom slučaju, ja sam starac, odgovori Daniel sa ciničnim osmjehom.

„Nije li tebi prerano učiti kako ne čeznuti za ničim, mein Kind?“ Uhvati ga za ruku.

„Znači, ipak nisam star, odgovori on protupitanjem. Ona se sagne prema njemu i tiho reče:

„Star si, dragi moj, tada kada zaboraviš kako je bilo biti mlad. Sve dok pamtiš mladost, nisi star, već samo stariš. Tajna starenja je čeznuti samo umom. I nemati želju za posjedovanjem. Posebice u ljubavi“, reče signora Cantorini pogledavši ga blago.

„Onda sam ja počeo starjeti otkad sam ovdje, u Ambri.“, pokušao se ponovo našaliti na svoj račun.

„Ah, ni govora! Ti si još vrlo mlad, Daniele! Samo si duboko ranjen. A to znači da ćeš još dugo čeznuti, voljeti i sanjati. Tvoj život još nije ni počeo. Vjeruj mi!“

Živio je sam u Toskani. Kao sto je govorio Vittorio, bez mačke, bez psa, bez zene, bez djece. Mještani su ga već zvali „il solitario“, „osamljenik“. To mu je rekao vrtlar Roberto kada mu je prvi i zadnji put pokušao naći ženu u Ambri.

Daniel je u tim četvero mladih ljudi koji su trčali na tramvaj vidio život kao scenu nekog filma. On je ostao čekati, a oni su otišli. Uhvatio ga je užas od pomisli da mu je kao u snu prošlo deset godina života. Možda bi mu to doista bile i najljepše godine, na što ga je stalno podsjećao Vittorio. Hladna, duboka tuga i praznina obavile mu se oko srca. Sjeti se da djevojka ni u jednom trenu nije pogledala prema njemu. Ipak, znao je da je ona bila svjesna svega. Djevojka i nije trebala pogledati prema njemu da bi on shvatio da ona nije ta na koju je u tom trenu pomislio. Nenadana silna želja da neka nepoznata djevojka bude upravo ona, Bizantinka, zatekla ga je i zbunila. Jedan pogled na zagonetnu bezimenu djevojku bio je dovoljan da poželi da ona bude djevojka iz doba kada je on bio jedan od trojce mladića poput onih na tramvajskoj stanici u Rimu. To poistovjećivanje ga je fasciniralo. Ta grupa mladih ljudi činila se upravo poput njih, prije deset godina u Bonnu. I oni su bili nerazdvojna i slavna četvorka. On, Johannes Klemann, Andreas Wagner i svakako, ona, Natalija Polenak. Da je bilo po njegovoj volji, ona nikada ne bi bila s njima u profesorovom kabinetu. Ali profesor Von Blumenthal je želio da svakom susretu nazoči i nova kolegica s postdiplomskog studija, u ljetnom semestru 2004., u Bonnu.

I zašto je baš sad, nakon toliko vremena, u nepoznatim mladim ljudima prepoznao sebe? I one koji su nekada, na studiju u Bonnu bili njegov svijet? One koje je međutim, otpisao zajedno s ostalim svijetom. Sve vrijeme mu je profesorov lik lebdio pred očima. Smiješio mu se blagošću pogleda svojih plavo-zelenih očiju. Uvijek kad bi bio smušen ili uzbuđen, njegov bi ga pogled smirivao. Čuo je njegov dubok ugodan glas. Kao da je sve iz prošlosti jurilo prema njemu kao topli vihor od kojeg mu je zastajao dah, a srce mu se ispunjavalo dubokom melankolijom. Bolje bi bilo da sam sebi nije zabranio čežnju, trgnulo ga je iz misli. Melankolija je druga strana čežnje jer ona nagriza nadu, sjeti se profesorovih riječi iz jednog njegovog eseja o njemačkom romantizmu. Shvatio je da da se sve ove godine skrivao od svijeta zbog straha od poraza i povrijeđenog ponosa. I za prvi put je shvatio koliko je bio ponosan u mladosti! Ponosniji i od mladog Rimljanina s dugom crnom kosom. Je li taj momak bio priviđenje njega samog s odmakom od deset godina? Samouvjeren i pun sebe! Brzog i prodornog pogleda. Sve je to u tom trenutku probudilo u njegovom sjećanju vrijeme studija. Tko li mu je ili što pokazivao te mlade ljude na ulici kao glumce na sceni? A on sam je bio gledatelj koji je trebao shvatiti nešto.

___________________________________________________________________________________