Gradska biblioteka Zenica objavila je izbor poezije zeničkih pjesnika pod naslovom “BROD U PLANINI (Pjesničke razglednice iz Zenice)”. Priređivač i redaktor je ŽELJKO GRAHOVAC, a period obuhvaćen izborom je 50 posljednjih godina, od pojave Ekinovićeve kultne knjige “Pokušaj ravnoteže”. Zastupljeno je ukupno 23 autora (od najstarijeg, pokojnog, Živodraga Živkovića, godište 1938. do najmlađe Emine Selimović, godište 1991.)
“čovjek-časopis” donosi svoj mali izbor izabrane poezije petorice autora zastupljenih u ovoj vrijednoj knjizi
SIROTI DOM
Moj sin ide go po kući.
Ja ležim sa strane i – šta ću –
Čitam.
Ženi sam sve kazao, riječi
su više nedovoljne.
„Gdje mi je majica?“, kaže on.
Čitam Antona Pavloviča Čehova, dobra
pisca: davne ljubavi, mržnja, dosada.
Tek što smo završili razgovor:
kamo krenuti!
Ovaj rat nas je stvarno usrao, i raspametio.
On još nije našao svoju majicu.
Ona se još uvijek mota po kuhinji.
A ja Čehova, uz svo poštovanje, velikog pisca
i mudrog čovjeka, nigdje drugdje već
u materinu šaljem: zbog njegovog mira
i spokojnih ljetnikovaca
u kojima se, tad, živjelo.
„Evo je… majice!“
***
OPIS MOGA GROBA
Moj grob je jedna mala kutija.
Nisam baš siguran je li smješten
u zraku, ili u vodi, da li
u zemlji ili u jednom drvetu, moj grob.
(Kao što nisam siguran
da li on uopće i postoji…)
Na mome grobu su prozori;
na njih se ponekad nadviruje Mjesec.
Nekad kroz njih ugledam
glavice veselih trava i životinja,
busen vlažne mahovine: „Zdravo!“,
kažem im, kažu mi.
Ponekad opet pod tim prozorima
vidim kako teče i žubori
modra Neretva – odnosi moj nepostojeći život.
Pored mog groba defiluju
beskrajne povorke živih i mrtvih,
što je potpuno isto – mašu mi,
ja im odmahujem,
iz svoga groba.
Dani se smjenjuju
dok (ispunjen vječnošću) ležim u svom grobu.
I nije mi dosadno:
svi putevi su mi otvoreni.
Poželite li, slobodno navratite
u moj grob; i za vas će biti mjesta,
i razgovora, i grobne šutnje.
I vama želim
da imate isti takav, veseo grob.
KEMAL MAHMUTEFENDIĆ
Rođen 1942. u Sarajevu. Studirao opštu književnost na Univerzitetu u Beogradu. U Zenici živi od 1968. godine. Kraće vrijeme radio je kao nastavnik i kao uposlenik Zeničke biblioteke, ali najveći dio aktivnog vijeka je u statusu slobodnog umjetnika. Bio je član Udruženja književnika BiH (Podružnica u Zenici). Između 1992. i 1996. živio u Austriji. Od povratka u BiH član je Društva pisaca u BiH, a bio je takođe i prvi (i jedini) predsjednik Udruženja književnika ZDK-a.
Njegov opus sadrži oko pedeset (50) bibliografskih jedinica: dvadesetak knjiga poezije, i još više knjiga proze za djecu i mlade, putopisa, aforizama, eseja i kritika. Njegov „Roman o novčiću“, kao i dvije knjige poezije („Zaključana šuma“ i „Suze mog naroda“) prevedeni su na njemački (zahvaljujući zalaganju slavista iz Podunavskog instituta u Austriji). Bio je s tim romanom i u konkurenciji za „Andersenovu nagradu“ (koja je kao Nobelova, u domenu književnosti za djecu i mlade). Sa četiri svoja djela zastupljen je u redovnoj lektiri za osnovne škole.
Po nepodijeljenom mišljenju relevantne književne kritike, jedan je od najvećih živih pjesnika u Bosni i Hercegovini. Nosilac je brojnih književnih nagrada i društvenih priznanja (dobitnik „Plakete Grada Zenice“). Najznačajnije poetske knjige:
PUTNICI, 1974.; IZ PJESAMA POSVEĆENIH KORDELIJI, 1977.; IZ BEZDANIH USTA, 1980.; OTOK, 1981.; RASULO MIRISA, 1984.; ZAKLJUČANA ŠUMA, 1993.; PJESME NAPISANE U DVORCU BATTHYANNY, 2001.; MRTVI, 2002.; TESTAMENT BEZ SVJEDOKA, 2007.; NOVA PUSTA ZEMLJA, 2008.; BESTIJARIJUM, 2009.; PJESNIK U BJEKSTVU, 2009,; PJESME NEPOZNATOG AUTORA, 2016.; NEČUJNÓ ILI PROPAST POEZIJE, 2018.
______________________________________________________________
ZENICA
Ovdje ste se dotakli svakog dna
Ljepote i zla, anđeli budućih oblika.
Bez sjećanja na paprat i alge
I obale koje su vezale svoja mora
Ostaje današnje oko sa šarenicama
I pitanjima kao zemljotresima
Koji su jednom ovdje rasplitali svoje kose.
Da bi čovjek bio lijep
potrebne su tajne i uzaludne riječi,
Da bi ti bila lijepa potrebno je da se
Vrijeme pomiri s vremenom a zidovi da se
Naviknu na trajniju bol.
Zanoseći se simetrijama i varnicama
Dugo kovanih muka,
Uzimaš lik spasitelja ali ga
Ne opravdavaš.
Slijede ti godine u kojima ćeš
Postati čudovište
Da bi se okrutni imali čime uznositi.
***
SNIMAK JEDNE OLUPINE
Sve je ovdje božanski prevrtljivo u svojoj
Dovršenosti. Žrtva iz koje još ističe
Krv udruženog napora tvorca i nadničara
Otpora i poslušnosti
Neranjiva je više.
Samo duboki šum mora
Što preplavljuje naše pragove
Nadvisuje zagonetku.
Treba napustiti ove krhotine
I držati se pjeskovitog žala po kojem
Jedna osamljena zvijezda luta i opominje:
Evo ruševine ljubavi i slike
Na koju smo sa strepnjom čekali,
Evo dokaza da mi koji smo smrtni
Ne možemo zalutati.
ESAD EKINOVIĆ
Rođen 1941. u Zenici. Iako je formalno imao samo osnovno obrazovanje, bio je izuzetno društveno i književno aktivan od sredine 60-ih godina u gradu. Sarađivao je kao novinar sa listom „Naša riječ“. Bio je član Udruženja književnika BiH (Podružnica u Zenici).
Premda je za života objavio jednu knjigu poezije POKUŠAJ RAVNOTEŽE (koja je 1972. dobila Nagradu „A.B.Šimić“), bio je veoma aktivan u književnom životu Zenice; objavljivao je poeziju i publicistiku u brojnim bh. novinama i sudjelovao u organizaciji književnih manifestacija širom BiH.
Zenicu je napustio s porodicom u proljeće 1992. i do smrti 2019. živio je u Kraljevini Danskoj.
Gradska biblioteka Zenica objavila je 2008. izbor iz njegove poezije pod naslovom VESLAČ U TAMI (sa predgovorom Stevana Tontića i u redaktorskom izboru Željka Grahovca) – u koji su, osim pjesama iz spomenute knjige uvršteni i njegovi tekstovi objavljivani kasnije po časopisima.
Zastupljen je u svim antologijama i panoramama bošnjačke i bosanskohercegovačke poezije objavljenim u posljednjih četrdeset godina.
___________________________________________________________
ARS POETICA, ANAMNEZA
sve ono što se ne može čuti
o tome se mora ćutati jer
kad ćutiš u nečujnosti
tada je osluškuješ
tada i tako jesi
na uzvisini gore ukoso počinje tišina
i tišina nije kad se ništa ne čuje
tišina je kada se čuje šum
npr. vjetra u krošnji
i kapilarnog tlaka u ušima
tako šumi i prašina koja se sliježe
nakon što se duboko u tebi srušio svijet
nakon što je u zrak dignut i eksplodiran jezik
koji je služio da se međusobno ne bismo razumjeli
tu stoji starostavni tvrdokorni hrast
spram kojeg započinje posvećenje u jeziku
započinje tvoja služba Riječi koja je bila u početku
I bješe u Boga a svakako nije bila ova niti ona riječ
Kao stanje to se zove zanijemjelost
Ako se takvo šta uopšte može zvati
Kao što se svjetlost ne može vidjeti
Osim kada je nedohvatno Predaleko
Ili kao što ne postoji Onaj Koji Jest
to se ustvari zove Sama Preostalost
a očituje se i kao talasna emisija kuda god
to je početak svemira gledano s ove ovamo strane
Praznina se sastoji iz odsustva čestica I protežnosti talasa
nije Janus sa dva lica nego mu je odraz otraga na potiljku
što radar ili sonar otkriju na nebu ili u vodi oni to ne vide
to se i ne vidi nit se može vidjeti ali se može konstatovati
kad se Praznina odazove odbijajući talase unatrag
zanijemjelost u pjesniku postane umuklost
bilo Ničeg udari po prvi put unutra
i tako pokrene srce pjesme
tako te Riječ kazuje
I tako mûk zapijevâ
Pjesma traje kroza tê otkucaje
I ne prestaje dahom što je pije
pjesnik svaki put iznova umre
a rodi se rjeđe i nikada iznova
ŽELJKO GRAHOVAC
Rođen je 1955. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1979. godine. Radio je kao predavač u srednjoj Građevinskoj i saobraćajnoj školi u Zenici, od 1979. do 1995. godine, a potom i u gimnaziji u Kaknju (2000-2001.), te kao urednik u IK „OKO“ u Sarajevu (2001-2.) – da bi se od 2005. zaposlio u Općoj biblioteci u Zenici, gdje radi kao bibliotekar-informator sve do odlaska u penziju 2020. Bio je član Udruženja književnika BiH (od 1988.), a od 1998. je član Društva pisaca u BiH.
Stručne radove (eseje, studije, književne prikaze, osvrte) i pjesničke tekstove objavljivao je poslije rata u dvadesetak književnih časopisa u BiH i u okruženju. Kao urednik, priređivač, redaktor ili recenzent sudjelovao je u pripremi i u objavljivanju više od stotinu knjiga iz tekuće književne produkcije u BiH, u razdoblju od 1998. do 2020. godine. Za više izdavača priredio je lektirska izdanja ili izbore iz opusa brojnih značajnih autora i snabdio ih metodičkim predgovorima ili pogovorima (A.G. Matoš, M.Ć. Ćatić, Ć. Sijarić, S. Kolar, T. Kulenović, K. Mahmutefendić, S. Arnaut, A. Hromadžić, Š. Pandžo, V. Nazor, A. Vuletić). Treba spomenuti njegov priređivački, urednički i lektorski rad u pripremi i štampanju izbora iz Homerovih epova „Ilijade“ i „Odiseje“ (po prepjevima T. Maretića), kao i prepjev Milenićevog prevoda „Epa o Gilgamešu“ (sve izdanja IK „Vrijeme“) – te još i projekt upjevavanja Maretićevog prijevoda „Eneide“ (čija je štampa u toku).
Objavio knjige poezije:
SVETO RASTROJSTVO („Veselin Masleša“, Sarajevo, 1986.); BOL, BOJA BOŽJE MILOSTI („Zalihica“, Sarajevo, 2008.); U OBA RODA (Opća biblioteka Zenica, 2014.); DVA LICA JEDNINE („Planjax, Tešanj, 2018.); ZAREZ, SAM („Gradska biblioteka Zenica, 2019.).
Također je autor/priređivač antologije hrvatskog pjesništva XX stoljeća (DAHOM I SLUHOM), koja je imala dva izdanja („Napredak“ Novi Travnik, 1998. i CKO/Dom štampe, 2001.) – kao i knjige PONESTAJE PROSTORA (Panorama najnovije bh. poezije), u izdanju DELTA, Bihać, 2000., koja je integralno prevedena i na slovenski jezik i objavljena u Mariboru pod naslovom ZMANJKUJE PROSTORA („Založba Pivec“, 2009.).
______________________________________________________________
STRAH OD IZVJESNOSTI
Sjedim s Vitgenštajnom
iza niske kamene ograde
u dvorištu naše stare kuće.
On jednako ponavlja:
“Ja znam da je ovo drvo”.
Trotoarom pored nas
pojavi se neko treći,
za glavu od susjedove
crvotočne tarabe, za oko
od samoga sebe viši,
i ja mu mahnem i kažem:
“Ovaj čovjek nije lud.
Mi samo filozofiramo”.
Samo da ne naiđe
neko od mojih najmilijih.
***
LJETO
Zaista, ako sve jest jezik,
onda ni jezika više nema.
Onda je zalud sjediti
na terasi ljetnjikovca
(nekad tu naš dom je bio
koji napustismo olako)
i zavaljen u stolici od pruća
izgovarati riječi; imenovati labuda
što ćutke plovi po mirnoj vodi,
kroz konac dnevne žege –
kroz prvi večernji hlad.
Jednako je kao i ne imenovati ga.
Ako sve jest jezik,
tad sve se troši na prazan hod:
i riječi i rečene stvari.
Ako sve jest jezik, tada doista,
kažem li, recimo, labud,
kao da kazao nisam ništa.
Kao da kazao sam plovka ili zmija.
Kao da kazao sam riba.
Istina, kad kažem labud,
u prizoru što raskriva se nužno,
on je najzorniji. Kao da iz njega se
sav taj prizor rasvjetljava.
U rečenicama, međutim, koje bi
da taj prizor iskažu, labuda nema.
Postoji samo onaj koji govori.
Postoji kao kad kažem labud.
MILAN GARIĆ
Rođen 1955. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Zenici, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao na Katedri za filozofiju i sociologiju 1979. godine. Radio u Zenici kao predavač filozofskih i socioloških disciplina u srednjoj školi, a potom i kao savjetnik u Pedagoškom zavodu Zenica, sve do 1992. S početkom rata nastanio se u Doboju, gdje je radio kao savjetnik a potom i kao direktor Pedagoškog zavoda. Veliki je posvećenik i znalac poezije.
Objavio je knjige poezije:
EKSTATIČNE I DRUGE REČENICE (Zavod za udžbenike Ist. Sarajevo, 2007.)
TROJICA (Besjeda/Ars libri, Banjaluka, Beograd, 2013.)
POVRATAK U ŠARLVIL (Besjeda, Banjaluka, 2017.)
U književnoj periodici u Srbiji i u Bosni i Hercegovini objavljivao pjesme i književne eseje i studije – a zapažena je, i kao zasebna knjiga objavljena, njegova hermeneutička književna studija o pjesničkom djelu Amira Brke (ZAPIS O KNJIZI, CKO, Tešanj, 2019.).
________________________________________________________________
SVUDA SAMO KULE
Pripremajući kafu, izustih:
voda je propjevala.
Zabilježih u dnevnik:
danas, pripremajući kafu,
jezikom policijskog isljednika izustih
voda je propjevala.
Nakon toga zabilježih i ovo:
pripremajući kafu, nasuprot meni
stajao sam ja.
U beskraju umnažanja
raspoređen na svim stražarskim mjestima.
Tako sam pripremao vodu,
tako sam branio jezik,
tako sam regulisao kućni saobraćaj.
Između stola, riječi, kafe i mene,
između vertikalnog i horizontalnog,
između vremena i prostora
svuda samo kule.
HAJRUDIN MRŠIĆ
Rođen je 1963. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U ranoj mladosti nadaren sportaš (skijaš) ipak nije pohađao sportsku gimnaziju u Sarajevu, a u rodnom gradu i zatim u Sarajevu studirao je mašinstvo, pa pravo a potom i književnost. Samozatajno je pisao poeziju i prozu – a iz studentskih dana datiraju pohvale i podsticaji koje je s tim u vezi dobio od Marka Vešovića.
Već uz rat, u 30-tim godinama života, obolio je i gotovo posve se povukao iz javnog života.
Objavljena mu je samo jedna knjiga, pod naslovom ODSUSTVO POEZIJE („Studio BM“, Zenica, 1999.), koja je međutim među znalcima i ljubiteljima poezije bila zapažena i pamćena kao sjajan prvijenac.
Posljednje godine života proveo na liječenju u Bakovićima kod Fojnice. Umro je 2006. godine.
čovjek-časopis 