Tag: Katarina Hamunajec

BEZ HLADA

Kad zaklon postane prevelik
Odsjeći ćemo orah i sunčati se
Poput našeg psa prije podneva
Svi ćemo bar malo osjetiti
Da s drvom odlazi puno vremena
Njihaljke za djecu i pite s orasima
Tu brigu o nama trebalo je srušiti
Da se ispružimo ispod suncobrana
Da kažemo nema veze
Da više ništa ne moramo mesti

***

POZNATI PREDJELI

Neke stvari nismo pokušali
Predugo smo bili na sigurnom
Uspavani i mirni
Vidjeli smo obrise svijeta
Koji nam je izmicao
Ostao izvan naših predjela
Možda da smo se bojali za sebe
Da smo krenuli obijesni i sami
Pretvorili bismo se u neke
Hrabrije ljude
Mene koja radi sve što joj padne na pamet
Tebe koji ne govori da previše razmišljam
I onda bismo još stigli razvući život
U nešto prostrano i široko
Kao plahte na vjetru
Kao ono što zamislim kad kažeš mi

***

PSI U ULICI UZBRDO

Dobila si sobu s kosim prozorom
Ptice i malo neba
Zvuk koji ljudi slušaju na videima
Kada ne mogu zaspati
Dobila si dvije staze
Kojima se dolazi na isto polje
Tamo se vraćaš iz škole
Za deset godina tamo učiš voziti
Za petnaest tamo šećeš psa
Koji nije naviknut na tebe
Sve je odjednom malo blijedo
Kad odabereš put dolaziš
Na promijenjena mjesta
Tvoja soba nestaje, ljudi su novi
Zaboravljaš što treba za volanom
Na drugom mjestu pospremaš tuđe stvari
Kada ne možeš zaspati
Slušaš zvuk kiše na videima
U svakome se odbija o prozor

***

KATARINA HAMUNAJEC piše pjesme i kratke priče, finalistica je nekoliko književnih natječaja, radovi su joj objavljeni na više portala, u regionalnom zborniku Rukopisi, a uskoro i u zborniku izdavača Slavitude.

ŽIVOT ISPOČETKA

Ljudi ulaze u autobuse,
svijet nije nastao svjetlom nego pogledom
na lokve u azbestu kolodvora, kvadrat noćnog neba
i pliš na sjedalu ispred
Život je u kidanju pupčane vrpce,
u onome što se izgovori na jeziku drugog,
u svakom izlasku iz ugrijane sobe,
u početku stiha koji može postati drukčiji
i u nadi koju nose kao košticu u nekom od slijepih puteva
Nitko nije rekao kako stvari zapinju dok život
čeka da se dogodi tamo iza stotinu znakova na autocesti,
na predjelu gdje se samo šikara odupire svemu,
a srce sunca vrti se ispod skeleta
slušajući godinama svoju prvu pjesmu

***

GOTOVO DIVLJE ŽIVOTINJE

Majke su zaboravile empatiju,
smiju se glasno i nehajno
dok trzaju zečje kosti njihove djece,
ispuhuju dim, gutaju kavu i tablete;
Majke demoni o kojima se ne govori
kao ni o očevima-pračovjecima
o njihovoj nemoći i ljutnji
polupanim srcima i suvišnim budilicama
jer ustaju prije pet i svaki dan se vrti
kao oluja, krvoločno divlja kao prilozi dnevnika
dok se ne nasuka u kadi ili krevetu i umre

KATARINA HAMUNAJEC (1994, Čakovec)

promocija Rukopisa 43 održat će se u Pančevu 11. i 12.9.2020. https://www.facebook.com/events/650330549215666/

BRISANJE

Terasa je sva od sunca i jutro opet poništava
tvoju vjeru u nasilne početke
iz kojih klijaju dobri vrtovi i kišnica sama puni posude za sutra
Iz prekida signala nastale su i gore mitologije
koje ukida pjesma, dolazak u to mjesto
gdje su prozori s griljama iza kojih
iz sebe izvlačiš naknadnost u žute rečenice
a dani su preplanuli starci koji prolaze i uporno šute u tebe
kao da ništa ne trebaju, kao da će ti sve još donijeti

***

MLIJEČNI ZUBI

Umorni starci učahurili su strah
strah se pretvorio u kvržicu i
brojeve koji prelaze granice
Kad ih prisile da ga puste, on se izlije do stopala
u kojima se sve zgušnjava, a trzaji mišića
maleni su grčevi onog što preostane

Teško je misliti o gustoći crvenog
o plitkom disanju i stvarima koje iz ruku prelaze
u krv, iz krvi u meso
dok tamo kamo će opet stići
njihove majke kuhaju tigrovo mlijeko, pjevaju
o djevojčicama i makovima
i zauvijek samo što nije stiglo
jutro u kojem će ponovno sjesti pokraj njih

***

KOŠTICE

Mi nemamo koštice iz kojih niknu pitomi gradovi
zato stalno presađujemo iz dnevne sobe u podrum
iz podruma u dvorište
podmitljive misli o sreći
Ako dođe netko tko ih želi uzeti, predat ćemo ih
mirni jer drugi brinu o njima
Treba živjeti i misliti misliti i živjeti ravnomjerno
odstajati na zraku, završiti zimu,
treba jednom dnevno vodu sa šećerom, kvasac u mlijeku
kažemo i zatvaramo vrata za dobrim ljudima
koji su odnijeli naše koštice
Sad trebamo samo živjeti

________________________________________________________________________

KATARINA HAMUNAJEC rođena je u Čakovcu, a u Zagrebu studira anglistiku i kroatistiku. Pjesme su joj objavljene na portalu Strane ( http://strane.ba/katarina-hamunajec-cetiri-pjesme/ ). Bila je finalistica natječaja Na vrh jezika prošle godine, a 2018. njezina je pjesma uvrštena među tri pobjedničke pjesme na Cekapeovom natječaju za poeziju.