Tag: Josip Kocev

POEZIJA JOSIPA KOCEVA, drugi dio

PORICANJE

Nakon svih gorkih
meridijana,
vrati se tu…
Znaš li samo koliko je vremena
potrebno sudbini
sakupiti zrnca
po svim kutovima svemira
da bi te stvorila..?!
Ti i ja šaptali smo Enuma
Eliš
pod jednim bezimenim nebom
domom tihih bogova.
Znali smo da je puno prije nego se pojave
oblaci,
bilo zamišljeno naše
koračanje po snijegu.
Nismo bježali od istine.
samo smo poricali
da smo prašina,
da smo ništa…

***

APRIL KAO DA NI BIO NIJE

Odlazi april, kao da ni bio nije
s legijom mirisa neudahnutih
i nebeskim carstvom nedonešenih
kroz cvatove u snježnoj koljevci raznjihanih,
na podneva u sumrak nanizanih.

Odlazi april kao da ni bio nije,
učitelj samoće u učionicama praznim,
sakupljač jeke u ispovjedaonicama tihim,
darežljivi prodavatelj maski i daljina,
strogi otac bolesti i nemira.

Odlazi april kao da ni bio nije
u četvrtak što zapravo subota je,
u jutru koji također i predvečer je,
s lijekom koji pet para vrijedi,
i možda još samo pet dodira.

Odlazi april kao da ni bio nije
a mi smo ovdje kao i uvijek
udaljeni za dva svijeta
i još za dva nova nova metra.

***

SVE U TEBI PUTUJE

Tada kad ne dotičeš,
najčvršće za ruku držiš
kratke časke pahuljaste sreće,
običan izlog u gradovima snenim,
gutljaj kave u ulicama bučnim,
zvuk tramvaja, sidra i poleta…
I tada kada zastaješ,
sve u tebi putuje.

Čaj s neba
Poznajem te u nevremenu
ti, gordosti netaknuta stidom
ti, koja bez straha prilaziš
svim mojim zvijezdama
i rastvaraš ih u istoj šalici
s tvojom vrećicom čaja s neba.
Srk po srk
pijemo vrtlog od razuma i bogova,
ljubimo do neshvatljivosti
i razumijevamo do zaborava.

_______________________________________________________________________

JOSIP KOCEV (1985.) diplomirao je na Pravnom fakultetu „Justinijan Prvi“ u Skopju. Autor je pjesničkih zbirki „Ja, Quentin Scribbler“, „Napisana tišina“, „Sada je najduže nikad“ i „Muzej osjećaja“. Dobitnik je nagrada „Enhalon“ na Struškim večerima poezije i „Bijela svitanja“. Njegove su pjesme zastupljene u nekoliko antologija u S. Makedoniji i u regiji.

POEZIJA JOSIPA KOCEVA, prvi dio

SVE ŠTO STVORIM, ODSAD ĆE PREMA TEBI KORAČATI

Svaki će me grad u koji padnu
mrtve stanice s moga tijela,
atom po atom iznova skrojiti
u gradu u kojem boraviš ti.
Svako će stablo
oprostivši se od svoga lišća,
žilu po žilu razlistati oblake
nebeskog drva ispod kojeg stojiš ti.
Svaka će samoća porazivši noć,
dušu po dušu narode stvoriti
u danima kada postojiš ti.

I na samom kraju, korak po korak
doći ću k tebi,
doći ćeš k meni.
(I neće se znati tko je došao komu.)

Srest ćemo se
kao dah i mjehurić od sapunice,
nas dvoje, a bit će nas bezbroj,
kratkotrajnih,
ranjivih,
a toliko divnih.

***

ZATVOR

I sam si, i kažnjen,
u tvome tijelu – zatvor.
Ponekad samo
očima
prepoznaješ nekog drugog
zatvorenika sebi sličnog,
i duše vam se učas hvataju za ruke
kroz rešetke.

Nevješti sanjari
Najprije nestaješ kao pred djetetom.
Iza zavjese, pod dekom, iza dlanova.
Netko te bere iz vrta sna
i pokraj sebe te sadi.
Zatim nestaje,
i ostavlja ti tek svoj miris,
ti sanjaru nevješti!
I na kraju doista nestaješ.
Dobivaš dušu uglastu,
modru od granica i brana.
Sjena će dozoriti
i učas ti kapnuti na lice.
Deka će te otkriti
zavjesa se podići,
dlanovi će nebo propustiti,
ti sanjaru nevješti!

***

HRABRO JE

Hrabro je uspraviti se
i poći, a ne znati gdje.
Hrabro je u svemiru
na plavoj lopti biti
a ne znati zašto.
Hrabro je
u autobusu nemarno saplesti se o nekog
a ne znati da će taj netko postati ljubav života tvoga.
Hrabro je
vratiti loptu djevojčici iz ulice
a ne znati da će jednom ona biti
medicinska sestra pokraj aparata
koji ne registriraju otkucaje tvoga srca.
Hrabro je
čovjekovati
o dahu ovisiti,
ljubiti kada je tako lako umrijeti,
hrabro je
odmarati se u sjeni stabla
od kojeg će ti jednom
mrtvački kovčeg napraviti.

***

SAUDADE

Jer bit je tvoja,
neuhvatljiva poput dana,
boli ondje gdje mine.
Jer si i rosno jutro,
i vruće podne,
i večer tiha.
Jer san mi tjeraš
dok te gledam kako zalaziš
preda mnom u bojama najljepšim.
Jer dan mine,
a sve je premnogo za privi put,
i sve je premalo samo za jednom.
…
Saudade, saudade…
…
U ovoj sobi zidova južnih
smrtnost povija bespuća
kroz koja su i muškarac i žena i dijete
za tobom pošli u jednome tijelu.
Teku oblaci nebeskim koritom,
odmataju lipe svoje mirise,
vata propasti natapaju dušu,
a jezik jednog velikog ništa za besjedu se sprema
On čeka tvoje ruke od vjetra
da pepeo rasiju.

______________________________________________________________________

JOSIP KOCEV (1985.) diplomirao je na Pravnom fakultetu „Justinijan Prvi“ u Skopju. Autor je pjesničkih zbirki „Ja, Quentin Scribbler“, „Napisana tišina“, „Sada je najduže nikad“ i „Muzej osjećaja“. Dobitnik je nagrada „Enhalon“ na Struškim večerima poezije i „Bijela svitanja“. Njegove su pjesme zastupljene u nekoliko antologija u S. Makedoniji i u regiji.

fotografija autora: Anja Kalin