KAD JE UMIRAO VERDI
Kad je umirao Verdi konjska su se kopita
oblagala slamom da se priguši topot i ne ometa smrt
koja je uredno obavljala redovni obilazak gradom.
A upravo je počinjalo 20. stoljeće i sobom donosilo još
mnogo odlazaka, ljutih ratova, bolesti, gladi, nedaća
– svega što se poput prohladnih noći spuštalo
na grad, ne jedan već njih mnogo, isuviše, jednako
uznemirenih prolazećim kočijama i još koječim
u, kako netko reče, kakofoniji nevjerojatne lakoće
ničega, dok nas je sjedobradi maestro dah po dah
napuštao potiho odlazeći iz jednog siromaštva u drugo
a u magli se gubili uzvici preprodavača dnevnih
gluposti, mijene koje ni zarad kakve sućuti nisu
promijenile rasporede svojih nevažnih obreda.
Napuštala nas je slava svijeta, praznile se kajdanke
i zastori spuštali nakon odigranih arija koje smo poput
vlastitih sudbina doživljavali prikovani za stolice
gledališta, koja su se nevoljko praznila u mješavini
ushićenja i nelagode, uvertira punih slutnji i utihlih finala.
Odlazio je maestro, a u dnu njegova ležaja, pod plahtom
nad onemoćalim tijelom u duhu su se oslonile
sve ustreptale primadone i briljantni tenori
čija slava ne prolazi i nikad neće.
***
POTAMNJELI TAMARISI
Mjesta na kojima se najbrže gasi dan
svakako su ljudska lica, neka pobijele, neka
posive, svako se na neki svoj način smrači
i pogubi značajke prirodnih svojstava; svako
zadrhti, siđe do na dno nas kao na zadnji pozdrav
i utone u svoj pepeo u kojem zaiskri tek poneki
san, kakav prizor prema konačnom i nespoznatom;
u svakom se ide k završnoj igri koja izgara gdje je nitko
ne vidi, gdje nas još samo potamnjeli tamarisi
podsjećaju na neodoljiva protjecanja, na sva ta
treperenja kroz koja smo prošli poput oluje
koju nitko ne želi ni razumjeti ni spominjati
i koja nam je svima onaj neotkriveni vir, riječi koje nas
uče da svaki naš pojedinačni život nije ništa drugo
nego jedan nedovršeni posao, stvor bez srca
i iluzija, vrijeme u čijoj će stupici svatko od nas
nekako završiti, točno onako
kako nam se dopusti.
čovjek-časopis 