Љубовта е удар со тупаница во стомакот од кој не можам да дишам, кој ме распрснува како нуклеарна фузија
од која сигурно некои луѓе се плашат дека ќе ја голтне вселената во црна дупка која го запира времето, не ги обвинувам, наместо тоа ги замислувам сите оние кои се обидуваат да ме убијат со насмеани лица, со меки очи и нивните куршуми влегуваат во мојата кожа каково смола, бавно и течно, се движат низ мене како танчери низ празен простор, јас сум празен простор, не постојат граници што можеш да ги преминеш, да ги поместиш, како да сум земја, која умее да им ја прости грдотијата на сите лешеви, да им ја прости безживотноста на сите мртви.
Ничија тупаница не може да биде посилна. Станувам врата без клучалка, без квака, го сакам градот и градот ми кажува дека ме сака, прозорците се топли телевизори на кои гледам како птиците ги сечат вените на небото, ја гледам единствената плава крв.
Мојот ум е црв и живее јадејќи сѐ што умира
*
GDE JE KUĆA
Ljubav je udar pesnice u stomak od koje ne mogu da dišem koja me rasprši kao nuklearna fuzija
od koje se sigurno neki ljudi plaše da će ih progutati svemir u crnoj rupi koja prekida vreme, ne krivim ih, umesto toga zamišljam sve one koji pokušavaju da me ubiju sa nasmejanim licima sa mekim očima i njihovi meci ulaze u moju kožu kao u smolu, sporo i tečno, kreću se kroz mene kao plesači kroz prazan prostor, ja sam prazan prostor, ne postoje granice koje možeš da pređeš, da ih pomeriš, kao da sam zemlja koja ume da oprosti ružnoću svim leševima, da oprosti beživotnost svim mrtvima.
Ničija pesnica ne može biti snažnija. Postajem vrata bez ključaonice, bez kvake, volim grad i grad mi govori da me voli, prozori su topli televizori na kojima gledam kako ptice seku vene nebu, gledam jedinu plavu krv.
Moj um je crv i živi hraneći se svim što umire.
__________________________________
RUKOPISI 46, zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavni urednik: Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić i Stefan Stanojević] ; [urednici i prevodioci za Sloveniju i Makedoniju Tanja Božić, Natalija Milovanović i Valentina Baktijarević]. – Pančevo : Dom omladine 2023.
ZBIRKA PJESAMA IVE DAMJANOVSKI “DVOUMLJENJE” (“Двоумење”), PNV Publikacii, 2020; pet pjesama
PAUČINA
Ja sam divlji vjetar. Ja sam dijete. Navečer, kad sanjam gravitaciju i beskonačno težim, volim gledati kako polagano umire pauk u mojoj sobi, zapleten u vlastitoj mreži.
Gledam kako njegove beskorisne kretnje postaju sve sporije i ne mogu zadržati osmijeh, ja sam divlji vjetar i gledam poput djeteta kako moj pauk postaje plijen onog što je sam pleo,
da bi se potom posve smirio. Kao i svi kukci među njegovim konopcima konačno se miri i zaljubljuje u vlastitu paučinu.
Postaje gravitacija I beskonačno teži, ubija svoje mreže, ubija svoje poveze
i shvaća da sad mora pojesti samog sebe.
***
POBJEĐUJEM
Izgubit ću se no izgubiti neću. Letim poput slučajne ptice, imam više lica i govorim istinu. Moja će priča biti prekinuta. Ja uništavam, ozljeđujem i pobjeđujem.
Revolucija ima samo jednu boju – Crvenu i uvijek sa svojim dolaskom boji ulice stidom. Ti i ja gacali smo do gležnja u krvi i ljubili se. Istina i laž se uvijek ljube u vrijeme revolucije.
Ja ostajem, ne prestajem, napredujem i pobjeđujem.
Izgubit ću se No izgubiti neću. Imam urođeni dar za umiranje i vješta sam u tome da me nema i moje će mjesto zauzeti i moje će meso uzeti i dok mi crvi jedu oči ja ću progledati i pobijediti.
Izgubit ću se no izgubiti neću. Ja pobjeđujem ja zakone određujem. Poput na smrt osuđenog sa cigaretom i povezom ja blijedim i pobijedim.
Ja novo vrijeme odgajam. Ja dovodim ja odvodim i pobjeđujem. Ništa ne dajem, i sve dajem, predajem se, sve bogove vrijeđam i pobjeđujem.
Izgubit ću se, no izgubiti neću. Ja ljubim. Ja ozljeđujem, Ja zavodim i pobjeđujem.
Pobjeđujem.
***
NEPODNOŠLJIVO LAKO
Kada je kamenje dovoljno malo želi biti povezano. Gubi svoja prava imena i postaje pijesak. Tada od njega možeš napraviti zidove, kule ili što god želiš. Postaje oksimoron – meko kamenje.
I lako možeš iskopati veliku rupu u njemu.
***
SLOBODA U TEBI (komunistička ljubavna pjesma)
Ja znam da nikada neću izazvati revoluciju protiv tebe.
Voljet ću tvoju diktaturu. Umjesto da ga srušim, kip ću tvoj podići. Prestat ću se gušiti. Tebe ću slušati. Prestat ću sjećati se svega, prestat ću teška biti, prestat ću greška biti. Ti si anarhija i naći ću u tebi slobodu.
Dozvolit ću tebi tvoje oružje samo ako mi obećaš da nikada više mira biti neće i moja će rana postati hrana i pronaći ću slobodu u tebi.
U tebi bit ćemo sami, konačno čisti i beskonačno isti
i pronaći ću slobodu u tebi.
***
KONTROLA
Sjećam se da nisam znala što činim, da se ono što sam pokušala popraviti još nije slomilo. Mišljah da se o ravnoteži radi, o mrtvoj djeci ili nečem sličnom. Mišljah da se možda o miru radi. Kad sam bila dijete, govorila sam kao dijete, a sada se, tek kao dijete bojim. I ne nadam se i ne vjerujem i ne pretjerujem.
Još jednom.
Sjećam se da nisam znala što činim, da se ono što sam popraviti pokušala još nije slomilo. Mišljah da se o miru radi ili o hidrogenskim bombama ili nečem sličnom. A vani su ljudi hodali putem eliminacije pognute glave, ludi i zdravi i vozili su automobile uz veličanstvenu molitvu, da im konačno otkažu kočnice.
Još jednom.
Sjećam se da nisam znala što činim, da se ono što sam popraviti pokušala još nije slomilo. Sjećam se da mi je djetinjstvo bilo sretno u hodnicima i sobama i neonskoj svjetlosti. Mišljah da se o miru radi Ili svijetloj budućnosti ili nečem sličnom. Neonska budućnost. I svi neonski ljudi Govorili su kao djeca i vonjali po paljevini.
Još jednom.
Sjećam se da nisam znala što činim. Pokušavala sam popraviti nešto, Što se još slomilo nije a neki si je umjetnik zario kist u oko jer platna imao nije. Ništa nije besplatno. Učini mi se da sam te jučer vidjela no to nisi bio ti i to nisam bila ja, kojoj se učinilo da te je vidjela no moj televizor kaže da je svejedno jesu li se stvari dogodile ili ne. Ja pretjerujem i sebi ne vjerujem.
Još jednom.
Sjećam se da nisam znala što činim i učini mi se da sam te vidjela no to nisi bio ti. Mišljah da se o miru radi ili o Korinćanima ili nečem sličnom. Ljudi me se s pravom boje, izgubila sam kontrolu, više ne spavam i nikada više neću maknuti prst s obarača. I dok sam stajala na sceni, Shvatila sam da se o virusu radi: ja se nadala nisam i oni se nadali nisu, ja vjerovala nisam i oni vjerovali nisu. Pretjeruju.
Još jednom.
Sjećam se da nisam znala što činim, I da se ono što sam pokušavala popraviti Još slomilo nije, a kad sam se konačno usudila dotaći ga, slomilo se u rukama mojim. I bila sam sretna, jer ću ga sada konačno moći popraviti. Mišljah da se o vosku radi ili koži tvojoj ili nečem sličnom što gori polako. I žigice, i voljela sam svoje laboratorijske zamorce.
Smijem se Smijete se i vi ja krvarim, krvarite i vi, ja se bojim bojite se i vi ja se ne nadam, ne nadate se ni vi, ja ne vjerujem i vi ne vjerujete, ja pretjerujem i vi pretjerujete
IVA DAMJANOVSKI (Skopje, 1996.) je diplomirana pijanistica na Fakultetu za muzičku umjetnost Sveučilišta u Skopju. Dobitnica je nagrade „Igor Isakovski“ za najbolju debitantsku poeziju 2017. za zbirku „Oni“ („Тие“ ,2017, Блесок), koja dobija drugo i dopunjeno izdanje 2019. Druga pjesnička zbirka „Dvoumljenje“ objavljena je 2020. i za nju dobiva nagradu „Braća Miladinovci“ na Struškim večerima poezije. Njezina je poezija zastupljena u reviji „Rukopisi 40“ (2018.) i Zborniku desetog izdanja „100 pjesnika za promjenu“ 2020. Sudjelovala je na manifestaciji „Astalne projekcije“, a pjesme su joj zastupljene i u monografiji posvećenoj pjesničkoj manifestaciji Begemot, 2019. Sudjelovala je na brojnim pjesničkim čitanjima u Skopju. Autorica je nekoliko muzikoloških radova objavljenih 2016. u časopisu „Ars Academica“ i Zborniku 42. izdanja manifestacije „Struška muzička jesen“ 2017. Studentica je magistarskog studija na Katedri za muzikologiju u Bolzanu u Italiji, članica je zbora „Pro Ars“ i honorarni suradnik-korepetitor na Fakultetu za muzičku umjetnost u Skopju. Članica je eksperimentalnog dua „Alembic“.
čovjek-časopis 