SKOK
Ispod maske hladne žene gori sunce, i ti si ga vidio, kao i to da zaklapam oči prije poljupca. Sve u vezi sa mnom ti je smiješno, a ja se oslobađam kad osjetim da me netko ne doživljava ozbiljno. Gledamo u klizalište ispred nas, spremno za koncert, u ljeto, ti me miluješ.
Žudim za tvojom rukom na svojoj nozi, na svojem licu i kosi, da mi se čini da ću se raspasti. Kuham još jednu kavu, u proljetno jutro, i ne mogu ne prisjećati se. Ti si bio sunce, a ja zemlja koja je zamalo umrla bez dodira. Tvoji su me prsti dodirivali. Kao da sam ti obećavala same plodove, ali, prije toga, ipak jedan salto mortale. Iza klizališta je bazen, tu se može skočiti. Može se, s druge strane, namirisati vodu, iscjeljujuću, poput turske kupelji.
Šutimo na toj terasi i ništa drugo nije važno, osim da se ponovno uspostavlja odnos kakav smo nekoć imali. Ja tebi figura majke, ti meni figura oca. Tebe nije mazila majka, mene nije mazio otac. Kad pišeš o crnom majčinstvu, znam, vjeruj mi, o čemu govoriš. Ono je crno zbog patrijarhata, u kojem majke ne smiju ljubiti i grliti mušku djecu, a očevi žensku. Kakav li je onda zgoditak naš dodir! Iako je u blizini bila skakaonica, tako savršena u svojoj geometriji. I luk koji napravi tijelo kad se prelomi u kičmi, i usmjeri prema vodi.
***
DRAGI
Dok se vozimo u novom autu, polako glavinjajući zagrebačkim ulicama netom prije okupanim ožujskom kišom, na prijelazu između noći i dana – jer upaljena su već sva svjetla, ali dan još nije otišao, nije se još predao, nego se bori s noći ili se sljubljuje s njom, ovisno o tome kako na to gledamo – prijateljica me pita o tebi. Odgovaram i njoj i sebi da nakon tebe mogu biti s bilo kim. Ne znam bi li mi netko novi mogao donijeti nešto novo, ali u bitnom smislu, jer ja sam doživjela svoj zenit. S tobom sam otkrila sve što sam mogla o sebi, i tek sad mi je jasno da mi taj osjećaj punine, kažem joj, više nitko ne može uzeti. Možda se tako osjeća strijelac kad postigne savršen pogodak i nakon toga može živjeti miran. Prava lopta, pravilno naciljana. Nakon niza dodavanja u njegovim je nogama i on zabija. Ti si jedini od kojega sam cijela, ne raskomadana. Ne nesretna. Taj osjećaj da si me ucjelovio. Da sam sad spremna, ako treba, dalje ići sama.
***
DOSTOJANSTVO
Voljela sam ovu zimu. A posebno Božić, jer si se javio, nakon dvije godine. Sjedila sam lijepo odjevena, za ukrašenim blagdanskim stolom. Ostali članovi obitelji rasporedili su se po sobama, a ja sam pila Coca-Colu iz kristalne čaše i vjerojatno sam bila u malo povišenom stanju. Baš kao da se rodilo dijete Isus u što nisam, međutim, sigurna. Sigurna sam samo u Boga Stvoritelja i u to da je riječ bila u početku svega. Isusa nikad nisam mogla shvatiti. Nije mi nikada bio blizak, kao što su mi, primjerice, sveta Faustina i još neke svetice. One koje su pisale. Blizu je Uskrs, kad jedemo šunku i svi smo lijepo odjeveni. I stol je blagdanski ukrašen. Ja ću opet piti Coca-Colu iz kristalne čaše i osjećat ću svečanost života koji je najljepši kad je dostojanstven. Mislim da sam se u tu tvoju osobinu najviše zaljubila. Ti poštuješ život, iako si jednom rekao da je smrt naša jedina izvjesnost. Kažeš da si bio spreman umrijeti. Sve to pamtim još od ovog Božića i te mi riječi ne izlaze iz glave, kao ni to što si proživio. I samo te jedno želim pitati: jesi li ostao isti?
***
MISLI
Misliti znači vrednovati nešto što ne pripada ni građanskom ni malograđanskom ni ruralnom poretku. Jedan se upire oko slike, drugi se iscrpljuje referencama na pogledano i pročitano, treći živi i radi u polju, budi se s izlaskom Sunca i odlazi spavati sa zalaskom. Mišljenje je najsličnije seljačkom načinu života, samo što njiva i oranica nisu stvarni.
Postoji još jedan poredak. Anarhistički. Ovaj svijet ni u jednom aspektu ne odgovara slici o njemu kakvu smo imali kao djeca i mladi ljudi. Plivali smo dugo. I jednog dana izronili, sretni što više nismo u tom zagađenom bazenu. Punom mrtvih riba. Stavljamo klor misli da se ne zarazimo.
Kažem sinu da pišem, on kaže: „Odlično.“ Ali ne prati me, u tome sam uvijek iskonski sama.
Svatko mora kontrolirati svoj unos bakterija. I elektrolita. Oni su važni, gotovo koliko i klor.
Ne smijem dijeliti ništa od ovoga ni s kim. Jednom kad to priopćiš nekome, to više nije tako ohrabrujuće.
Česticu se ne može izolirati. Ona prebiva negdje, ali prestanemo li je promatrati, ona iščezne. Tako kažu neki filozofi, koji možda ne razumiju sasvim fiziku. Ne razumijem je ni ja. Bacam se u tekst, on me razumije.
U bazenu je tako trulo, plivaju samo leševi. I fosili. Moram izbiti do rijeke, do tek rođenog izvora. Volim šetati, ali ne previše. Kad šećem, kažem si: dobro je što šećeš. Kad kuham, kažem si: baš kuhaš ukusan obrok. I kad prođe taj dan, dolazi svetinja noći. Krenem samo misliti. Noć utiša aktivnosti, kojih se inače sve više bojimo. Bojimo se katastra, bojimo se cijena u supermarketima, sveg tog svijeta pribojavamo se jer luduje i ne želi nam dobro. Ali noć je mekoća tijela koje se više ničemu ne opire. Odlazi lagano u san, gdje se, međutim, svašta zbiva. Pišem prije spavanja, da spriječim teške snove.
Zapis možda mora biti spaljen. Gitaru treba razbiti tijekom nastupa. Ali moraš opravdati sebi vrijeme koje si potrošila. Zato si sačuvala zapise.
Skinuli smo danas božićne ukrase. Svijetleće lampice nismo imali na jelki, nego na velikom drvu života. Kuglice, adventski vijenac, sve je to nestalo. I ja sam opet u svojoj kuhinji, u kojoj gori veliko svjetlo nasuprot meni, kao Sunce, i jedna manja, ali ipak pozamašna, noćna svjetiljka, koja glumi Mjesec.
***
OČI
Noge je stavila na stol, leđa su oslonjena o naslon. Čita tekst na ekranu, ali mozak ne može postići kruto stanje. Sve se razlijeva. Njezino tijelo lagano klizi niz naslon. Spušta noge sa stola i uspravlja se na stolici. Ali klizanje se nastavlja. Klizi prema podu, prema vodoravnom stanju. Zamišlja da ulazi u vodu. Tamo se njezino tijelo konačno opušta. Glava se približava trupu, noge nestaju i postaju također dio trupa, a ruke postaju peraje. Umjesto pluća, dobiva šarene balone, poput onih dječjih, ispunjenih helijem. Umjesto stopala, rep. Tanja osjeća riblje tijelo najviše u glavi. Tamo su smještene te oči, nijeme, uvijek ulovljene. Oči koje inače ne vidimo, osim kad su mrtve.
Vrijeme je za odlazak, kaže sama sebi. Plivati daleko, do točke u kojoj je ispred tebe samo plavetnilo. Odlazak od svega, privremen, ali iscjeljujući. Odlazak bez kojeg bi riba uginula. Prvo bi joj se sasušile kosti. Zatim bismo otopili njezine oči. I naposljetku rep. Njega bismo otrgnuli. Na samom kraju, ribe bi nestalo. To je, dakle, to. Zov nestajanja. Naličje želje za životom. Žudnja za stapanjem ipak ima i svoje duboko podrijetlo. Jer kruži oko najveće dubine, oko naše smrti.
Naglo se uspravlja u stolcu. Zvoni mobitel. Javlja se i smije. Želim ti predivno proljeće! kaže svojem prijatelju. I dalje je nasmijana. Šarene pruge povlače se s kože. I plivaća kožica između prstiju. I te oči, konačno, postaju ljudske.
___________________________________
IRENA MATIJAŠEVIĆ rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine komparativnu književnost i engleski jezik i književnost.
Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva.
Pjesme su joj prevođene na engleski, njemački, slovački, švedski i poljski jezik.
Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija.
Objavila:
Naizgled (AGM, 2007.), zbirka pjesama
Južne životinje (AGM, 2010.), zbirka pjesama
Danska H2O (AGM, 2012.), poetska drama
Crno pismo (Algoritam, 2015.), roman
Kao kiša (Hena. com, 2017.), roman
Igra istine (Hena.com, 2019.), roman
Početak zrelosti (V.B.Z., 2020.), zbirka pjesama
Cesta za tar (Meandarmedia, 2022.), zbirka pjesama
Zapisi ribljeg repa (V.B.Z, 2024.), prozni zapisi
čovjek-časopis 