Za Maksima, dječaka koji je ubio svoje roditelje, čuo sam kad za to nisam bio spreman. Maksim je bio mještanin u gradu na moru. Njegovi skokovi bili su najteži i u svim igrama je bio prvi. Bez toga, Maksim je mogao da bude jedan od nas. Nakon nesreće viđali su ga samo na prozoru sa kojeg je gledao ulicu. Jednom me je pozvao po imenu. Nisam se odazvao zato što nisam bio siguran da izgovara moje ime. Slogovi su bili razdvojeni, kao da između svakog pokušava da udahne vazduh koji mu izmiče. Kad sam se okrenuo vidio sam Maksima. Otac je rekao da Maksim teže govori od kad se to dogodilo. Maksim muca, rekao je. Rekao sam da ne muca i sjetio se Maksimovog glasa dok je ispod skakaonice objašnjavao tehniku svojih skokova prije penjanja na najvisočiji stepenik. Onda sam se sjetio prozora. Sljedećih nekoliko dana nisam išao na plažu. Dvorište kuće u kojoj je živio sa sestrom vidjelo se sa prozora moje sobe. Gledao sam Maksima dok se igrao u dvorištu. Kopao je malom lopatom kanale kroz baštu i u njih sipao vodu. To je bio njegov omiljeni pomor mrava. Ostala djeca više su voljela ispunjavanje rupa vatrom. Vatra je bila i moj omiljeni način. Tri puta dnevno pojavljivala se njegova sestra i pozivala ga unutra. Nakon obroka je izlazio i vraćao se mravima. Jedina pauza u igri bila je nakon ručka, kad su Maksim i njegova sestra zajedno sjedjeli u ljuljašci ispod drveta. Ona mu je čitala. Slušao je sestrine riječi. Jednom je pogledao prema meni. Mahnuo sam i ušao unutra. Sljedeći put me vidjela ona.
Ponovo sam počeo da idem na plažu. Ručak je uvijek značio kraj kupanja. Izlazio sam iz vode i razmišljao o sljedećem dolasku, nakon ručka i kratkog odmora. Hodao sam prema kući. Zažmurio sam i izbrojao do pet kad sam ušao u sjenku parka. Otvorio sam oči i vidio Maksimovu sestru. Sjedjela je na klupi. Nismo se pozdravljali. Bili smo susjedi za vrijeme naših odmora i Maksim je bio dječak sa kojim sam se družio, ali ona je bila starija i nije razgovarala sa dječacima. Pogledao sam je kad sam prošao pored nje. Nasmijala se. Požurio sam prema kući.
Za ručak smo imali ribu. Nakon ručka sam ležao u sobi i čekao da majka opere tanjire i ode u krevet. Posmatrao sam muvu kako preskače sa mog stomaka na koljeno. Privlačile su je svježe ogrebotine iz vode. Kružila je oko skorčale rane na stomaku. Između zujanja muve i koraka iz susjedne sobe uvukao se Maksimov glas. Ustao sam i pogledao kroz prozor. Prepoznao sam njegov smijeh. Na dlanu je držao crvene mrave. – Ubio sam ih – rekao je. Spustio je crvenu guku u travu. Iza Maksimovih leđa stajala je njegova sestra. Opalila je prije nego što sam stigao da shvatim. Neko je utrčao u sobu, uhvatio me za ruku i snažno odvukao prema hodniku. To je bila majka. Dok sam gledao zidove kako promiču, kućom je odjekivao glas koji se uvlačio kroz prozor. Glas je ponavljao rečenicu koju sam čuo kad sam izašao. Policajci su odvodili Maksimovu sestru. Bila je u kupaćem kostimu. Pogledala je prema meni. – Ja sam Maksimova pokojna sestra – govorila je i gutala slogove. Čitava ulica gledala je u nju, a ja sam prvi put vidio ubistvo. Kasnije sam i sam ubijao ljude, ali nikad nisam zamucao.
ILIJA ĐUROVIĆ (Podgorica, 1990.), iz zbirke kratkih priča “Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima”, Žuta kornjača, 2014.
čovjek-časopis 