TRI MIKROPRIČE IGORA BOROZANA

 
SJEKIRA
 
Stari mi je naredio da iscijepam gomilicu kvrgavih panjeva koju je odnekud dovukao do ulaza.
 
Promrsio sam u bradu žestoku psovku i zalupio vratima. Učinilo mi se da je sjekira mene snijela niz stepenice.
 
Naselje je živnulo. Pala je prva, jutarnja serija granata. Drugu smo očekivali tek poslijepodne. Zadnjih mjeseci, naviknuli su nas na taj ritam. Svi znamo da ih mogu bacati kad im je volja. Mogu nas iznenaditi.
 
Odvojio sam najveći panj i na njega položio suh, račvast komad. Zamahnuo sam. Udarac sječiva ostavio je u drvetu jedva vidljiv usjek. Osvrnuo sam se, pa zamijenio komad. Trešnja, pomislih.
 
Tiho poput pauka, iza mojih leđa stvorio se komšija Mahmut. Redovno je, između dva granatiranja, izlazio da ga obiđe zrak. Da ga dodirne sunce. Živio je sam u stanu na trećem spratu, među knjigama.
 
Njegovo prisustvo naglasilo je moju nespretnost.
 
Začešljan i dotjeran kao da je krenuo u dom penzionera na kafu i konjak, blagim glasom reče: “Ne siluj sjekiru, pusti je nek’ sama cijepa”.
 
Rascijepio sam drvo i zadihan čučnuo.
 
Mahmut je nestao u dubini haustora.
 
***
 
NEDELJKO
 
Sve do jutros kada je telefonom dobio otkaz, čuvao je mašine koje izvlače šljunak iz rijeke.
Spustio je slušalicu, pa iz ladice masivnog drvenog stola izvadio pakovanje soka. U jastuče od folije spretno je zario slamku, uhvatio je usnama i zažmirio.
U skučenoj betonskoj stražari nije bilo nijedne sitnice, nijednog predmeta kojeg bi trebao ponijeti. Pogled mu se zaustavio na listu kalendara koji je venuo na zidu – nasmiješena plavuša u kupaćem kostimu pozirala je ispred karoserije kamiona. Silvana. Dao joj je ime Silvana.
Ugasio je grijalicu, uzeo jaknu sa vješalice i izašao na drveni trijem. Zimsko sunce natjeralo ga je da kihne.
Kraj rijeke su već odzvanjali glasovi radnika.
Vičniji štiglićima Vidovog polja nego ljudima, Nedeljko zamaknu preko zaleđenih lokvi.
 
***
 
FAZAN
 
Između pauza dovoljno dugih da se odgleda koncert Safeta Isovića, ili izgubi nevinost, poneko promakne ulicom.
Fazan sjedi u svojoj čaršiji, u svojoj kafani, za svojim stolom. Svježe izbrijan, u odjeći jutros pokupljenoj sa štrika, premeće čačkalicu iz jednog u drugi ugao usana.
Cijediće kafu još bar pola sata. Skoro će tri godine da je u penziji i nigdje mu se ne žuri.
U unutrašnjem dijelu kafane, do šanka, već se okupilo društvo koje iz dana u dan karta, mašta o ženidbi i pije. Roncali su, podbadajući jedan drugog.
“Inače?”, na vrata je veselo pomolio visok, suhonjav čovjek. Nesvjestan, da su se u njegovom tijelu, proljetos zametnule stanice raka.
“Dobar!”, uzviknu Fazan.
S druge strane ulice raširila se poljana na koju je nekada davno, prije rata, dolazio cirkus. Raznježen, prisjetio se svojih pet minuta slave – jednog predvečerja, snažnije od svih udario je kožnu krušku i oborio rekord.
Već pripremljenu kovanicu spustio je kraj čiste pepeljare.
Zviždućući neku besmislenu melodiju, sa rukama na stražnjici gegao se prema garsonjeri. Tamo ga je čekala šerpica graha. Ono što je ostalo od jučer.
 
_____________________________________________________________________________
 
IGOR BOROZAN (Stolac, 1977) je bosanskohercegovački akademski kipar. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Radi kao likovni pedagog u Mostaru i Stocu. Objavio je zbirku pjesama Bijeli bor (Buybook, 2020.).
 
 

PET PJESAMA IGORA BOROZANA IZ ZBIRKE “BIJELI BOR”, Buybook, 2020.

ULOVLJENI

U hajci ujesen uvrh brda
sačma strovali vepra
u šušanj

Čizme pred njim zastaše
kao pred provalijom
koja diše

***

SUBOTA

Sa šnitom paštete
u ruci

Mama čeka da pritegnem
pertle

I sjurim se u graju
što ključa

na suncu

***

PROFESORICA S-H

Prognala je iz jezika 
sve S riječi

Rat je i one se glasnije
čuju

Poneku sretne u glasu
muža

Inžinjera kojeg zbog imena
odvedoše

Kojeg negdje uplitko
zakopaše

Sad sama je sa čedom
u nečijem stanu

Sad pijani vojnici dolaze
do njenih vrata

I tu stoje dok se
ne otrijezne

***

IGRA

Po zidiću djetinjstva poredane
boce pune vremena

Djeca ih gađaju 
kamenicama

Cikom

***

OBDANIŠTE

Odavno te već ne sekiraju
dva ciglom našvrljana
slova

Ispred tvog imena

Pod strehom velike terase
okrenute zarasloj
bašti

Nakon svega još se
vidi:

VO Igor

________________________________________________________________________

IGOR BOROZAN (Stolac, 1977) je bosanskohercegovački akademski kipar. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Radi kao likovni pedagog u Mostaru i Stocu. Bijeli bor je njegova prva objavljena knjiga.

TRI PJESME IGORA BOROZANA IZ ZBIRKE “BIJELI BOR”, Buybook, 2020.

GRADILIŠTE

Kad sjede u gustiš rajzane armature
da predahne

Iz zuba mu ispliva sjemenka
sezama

Kako gricnu
pod njim smlači se beton

Prometnu fleksa
u flautu

S krova jelova zamirisa
daska

***

NESTAŠNA

Uvodeći učenike u matičnu
knjigu

Kao na male snježne parcele
vječnosti

Nastavnica se osmjehnu osmici
što zaguza pod perom

Sama se u zbornici
rasija

***

ZIMA

Dimnjaci javljaju
da odloženo je oružje

Oprezno iz zaklona izlaze
zvijezde

Kesica čaja tone u šolji
kao sidro

Traje primirje

________________________________________________________________________

IGOR BOROZAN (Stolac, 1977) je bosanskohercegovački akademski kipar. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Radi kao likovni pedagog u Mostaru i Stocu. Bijeli bor je njegova prva objavljena knjiga.