PET PJESAMA GORANA RADOJIČIĆA

SVJETSKI ČOVJEK

Ja sam svjetski čovjek.
Držim do raznih poznanstava,
neopterećen porijeklima,
pripadnostima i granicama.
Poštujem Jašu Mazura,
mađioničara iz Lublina
i brata Jevrejina.
Divio sam se nastupima
Johana Nagela u švedskom gradiću,
tog misterioznog gospodina
u prepoznatljivom žutom kostimu.
Uživao sam u strastima lijepe Šekure,
muslimanke,
jedinice rahmetli efendi Teče.
Pratio sam tu otmenu lutalicu,
madjarsko-židovskog porijekla,
Lepolda Bluma,
u jednodnevnom krstarenju
starim Dablinom.
Dramu gospodina Eduarda Sama
i njegove porodice
doživljavao odveć lično.
Saosjećao ljubavno stradanje
Albina iz Berlina.
Ja sam svjetski čovjek,
a da nijesam mrdnuo iz provincije.

***

SIN

Nijesam roditeljima od pomoći.
Ne mogu im obezbijediti
zlatne zube,
renoviranu kuću,
i hrastove štapove.
Njihov sin, u očima sredine,
gotovo je izvjesno,
neće biti uspješan,
veliki i jak.
Možda im neću kuću napuniti
unučićima.
Samo ću u tišini sobe,
U međuvremenu života
napisati neke redove.
Mojoj majci je to dovoljno.
I posebno.

***

SMRT PAPIRA

Ne nailazim na igračke od papira.
Više nema šta da se zgužva.
Novine u opipljivom formatu
se rijetko čitaju.
Papirni brodići više ne plove.
Avioni od hartije ne lete.
Moji su bili nisko letači.
Teški i opterećeni jedva da su
išli preko glave.
Brodovi od papira, nevješto skrojeni,
su samo osvajali i branili lokve.
Mrkošnica je bila preko ulice.
Okeani tamo daleko.
Ali volim da se sjetim
svoje ratne mornarice.
I borbenih aviona u službi JNA.
Majku je zabrinulo saznanje
o ulasku našeg psa u zrelu dob.
Moj roman u elektronskoj formi
neće niko podvlačiti,
pocijepati,
prekrižiti.

***

MARIJA ČUDINA

Otkrio sam pjesnikinju.
Nestvarnu djevojčicu,
bosonogu i zarobljenu
u užasnim predjelima crne šume.
Šume za odrasle.
Lijepu i nesretnu.
Najljepšu.
Otmene glave,
zabrkane tupim udarima
i melankolijom.
Sa ,,željeznom armaturom”,
tim ,,soliterskim materijalom”
u lijevoj nozi.
,,Poetika bolesničke sobe”.
Čitam njenu ličnu prepisku,
rovarim po zaostavštini.
Istražujem prirodu njenih bolesti:
,,Asthenia corporis gravis”,
,,Anorexia mentalis”.
Sreo bih je sada, negdje.
,,Otkuda ovaj zanos kad zanosa više nema,
zanosa više nema.”

***

RAZLIČITI SNOVI

Penzioner i pas.
Mogu se primijetiti
svakog dana.
U gradskom parku.
Rudar, u mirovini.
I Labrador.
Obojica, crni u licu.
Dijele malu penziju.
Pošteno, na ravne časti.
Zadovoljni,
jedan sa drugim.
Dijele još mnogo šta.
Sanjaju često i različito.
Svak svoj,
nepromijenjeno isti san.
Labrador je
u prekrasnoj šumi,
punoj sunca i života.
Ovlaš joj se posvećuje,
jer zna da je od mirisa proljeća,
puno jači miris ljubavi.
Preskače crni lab
ko od šale stijene i prepreke
i juri ka njoj.
Kujici boje čokolade,
koja čeka samo njega.
U tim trenucima
rudar je u srcu bušotine,
u mračno-crvenom prostoru,
iz koga nikada izaći neće.
Shvata lažnost
svih religijskih obećanja.
Nema nikakvih vrtova.
Nema miomirisnih polja.
Pristao bi da gori i u paklu.
Ali nema ni toga.
Vječno odredište je jama,
bogata rudom.
Boksit se postepeno odronjava.
Zatrpava sve
tragove svjetlosti.
Podmuklo i polako,
prekriva i njega.
Otima se bez uspjeha.

– iz rukopisa ,,Nostalgija“ –

_______________________________

GORAN RADOJIČIĆ rođen je 1985. godine u Nikšiću. Stihovi su mu zastupljeni u domaćim i regionalnim časopisima, zbirkama i zbornicima (Fokalizator, Glasnik, Podgorica; Tanane revolucije, Kontrast izdavaštvo, Beograd; Književne vertikale, Beograd; 100 najboljih pesama 2024-2025, Librum studio, Beograd; Savremene kratke književne forme, Skoplje; Sovremeno tvoreštvo za deca i mladi, Skoplje…).
Debitovao u prozi sa romanom ,,Zapisi iz sentimentalnog dnevnika”, kao finalista konkursa ,,Tvoja reč”, objavljenim na Bookmate platformi 2022. godine. Dobitnik treće nagrade na konkursu Nikšićkih književnih susreta za zbirku pjesama ,,Nostalgija”. Njegova sljedeća zbirka ,,Manevar insekata, osvaja takođe treću nagradu na regionalnom konkursu Nove poetike ,,Zlatni hrast” 2025. godine.
Usamljeni pisac, ne pripada književnim plemenima. Bivši sociolog.

POEZIJA GORANA RADOJIČIĆA

FRIZERKA

Ja sam poprilično sretan.
Imam frizerku svog života.
Želim joj dobro zdravlje,
dugu karijeru.
I lake makaze.
Meni bi bio stravičan napor
da se upoznajem sa novom frizerkom.
Moralo bi joj se objasniti
šta ja to od kose želim.
Zamoliti je za upristojenje brade.
Prokomentarisati pređašnja iskustva
iz frizeraja.
Možda i iz života.
Valjalo bi i ostaviti utisak
otmenosti i pristojnosti.
Našaliti se.
Sve bi to proizvelo znojenje.
Dlake bi visile zalijepljene na čelu.
Postajalo bi sve više vruće
i neizdrživo.
Poželio bih
bezbolno klanje brijačem.
I brzu i sigurnu smrt.

***

PODVLAČENJE

Često se može čuti:
Završio je priču.
Podvukao crtu.
Prekrižio.
Ovim se objašnjavaju razrješenja
realnih životnih situacija.
Ali mene to ne zanima.
Zanimaju me oni kao ja.
Koji ostavljaju tragove na knjigama.
Podvlače.
Strepe.
Ćute.
Kupujem stare knjige.
U njima je nešto utisnuto.
Uzeto najbolje od svakog čitaoca.
Neko je prije mene podvukao:
,,Zemlja je okrugla kao pomorandža.”

***

VUNENA ČARAPA

Jedna bijela vunena čarapa
spava mi na nogama.
Ritmičkim disanjem umiruje
nervozne noge.
Utopljava krznom
hladnim znojem oblivene tabane.
Liječi nokte
napukle od nezdravog hoda.
Ispravlja zglobove iščašene stvarnošću.
Čukljeve vraća u normalu.
Masira drvena stopala.
Ponekad demon lično
pokvari idilu.
Uvuče se u lijepe snove.
Usnula životinja
na mojim nogama počinje da se trza.
Nekad i zalaje na nevidljivog neprijatelja.

***

UDALJAVANJE

Nestao sam iz moga grada.
Odlepršao
Ne predaleko.
Ali, ipak, dovoljno.
Pričam uglavnom na nekom tuđem jeziku,
sa nepoznatim ljudima.
Koračam drugačijim pločnicima.
Moje misli plove nepreglednim morem.
I sve mi to prija.
Ali u trgovini, i pored velikog izbora,
proizvodi dolaze i iz drugih
i ljepših gradova,
biram stvari isključivo iz rodnog mjesta.
Nostalgija
I(li) prokletstvo.
Kao i nemoć
udaljavanja od sebe.
Strašna sjenka moga brda
me nikada ne napušta.

***

LOGORAŠKA ESTETIKA

Komšija je odvojio svoje dvorište
od našeg žicom
kao onom iz Aušvica.
Pruga kroz Bikernau je zapuštena
kao ona pored moje kuće.
Put pored nje je neravan i lokvast,
isti onaj kroz koji nam teče lokalna zajednica.
Zidovi logorskih blokova su boje
zidova moje srednje škole.
Mogu osjetiti jezu prvog školskog dana.
Pećnica koja ih je grijala je ona
iz babine spavaće sobe.
Neke naočare se nijesu više zamaglile.
Cipelice su ostale da same skakuću.

__________________________________

GORAN RADOJIČIĆ rođen je 1985. godine u Nikšiću. Stihovi su mu zastupljeni u domaćim i regionalnim časopisima, zbirkama i zbornicima (Fokalizator, Glasnik, Podgorica; Tanane revolucije, Kontrast izdavaštvo, Beograd; Književne vertikale, Beograd; Savremene kratke književne forme, Skoplje; Sovremeno tvoreštvo za deca i mladi, Skoplje…).
Debitovao u prozi sa romanom ,,Zapisi iz sentimentalnog dnevnika”, objavljenim na Bookmate platformi 2022. godine. Dobitnik treće nagrade na konkursu Nikšićkih književnih susreta za zbirku pjesama ,,Nostalgija”.
Usamljeni pisac, ne pripada književnim plemenima. Bivši sociolog.

fotografija autora: Svetlana Mandić