BADIOU NA ÖRESUNDU
I kad govoriš i kad ne govoriš ti gradiš
most. Recimo, kad izgovaraš:
visoko na zapadu crveni most prelazi ušće
sjajno od oseke. Valići od vjetra polažu mrežu
sjena na školjke
skrašene u mulju. Na sjeveru svijeta
bijeli most liježe
u ravninu sivog mora, uranja i onda
izranja ptičje, stigavši u Švedsku.
Kad šutiš, tvoj most se izvija kao tvoja leđa
pod prstima, ujutro, na najdužim lukovima, lijepo građen
od običnih dana i podržan kratkim
bljeskovima svjetla.
I kad je tišina, ti ga gradiš. Okreneš se
na drugu stranu i protežeš još jedan luk. Tjedan,
mjesec, pola doba, zelenog ili sivog. I onda,
kad se ustremi dolje u dubinu i hladno hujanje načne
kožu mojeg lica, bukne
stup neke tihe istine, kao one
da me čuvaš i da je moja ruka tu. Na toplom
kamenu tih potpornja odmaraju galebovi,
a morska voda, umirena suncem, uzalud se crni.
Most se gradi u daljinu, iako se nužno
ne nazire kopno. Još sekundu, pola
popodneva, onda odskok i opet smo luk
propet iznad slučaja.
***
ZADNJA SOBA
Ne manje raznovrsna od života,
smrt je bujala livadama oko staračkog doma.
Tebe je, izgleda, zapala spora. Smrt-zmija,
koja zgrabi komad živog i proguta,
pa onda tjednima spava. Polako. A
tebi se žuri.
Smrt je rasla sporo kao stablo.
Oporo voće nikako da sazri.
Na prozoru uporno zeleno lišće.
Nakon toliko ponavljanih rastanaka,
ne osjećamo više svaki kao posljednji.
Ti ćeš se, kao i stablo, do sljedećeg puta
uvinuti možda na ovu
ili onu stranu sjene
koja ti pada na krevet.
Svakako ćeš trajati. Kad više nisi
onaj čovjek u svojem prostoru i smislu,
tad si novost, privremena sila
koja nam steže čvorove u grlu.
Još jednom tvoja žena, sa mnom pod ruku,
uzbrdo napušta tvoju zadnju sobu
i pribrano plače. Još jednom čeka te noć:
nikakav pregib, nikakvo jutro na suprotnoj strani.
Mi smo uvijek drugdje.
***
TAMO SE ULIJEVA OVAJ VOJNIK *
*Anka Žagar, „Kamo se ulijeva ovaj vojnik“
Između nas i vojnika
sinoć je legao lipanj.
Između nas i vojnika
tisuću tankih kora života.
Guramo mekanu opnu
blago ih takne u trbuh,
guraju mekani zid,
naglo nas lupi pod rebra.
Između nas i vojnika sinoć je legao lipanj,
zapalio sve pa i posljednje trešnje
kao sela.
Čujte, vojnici, kad krenete kamo vas nose
sudbina svijeta, prijetvorne pjesme, volja za noć, neka vam
rijeke legnu pred noge i škakljaju prste,
iz zemlje brizne trska i probije vam čizme,
krave u polju upute umilan pogled,
gradovi zadive oči i omame glave, gradovi rasuta crijeva
po kojima tražite hranu, gradovi planeti, neka vas
sela zazovu po imenu, mlijekom odmore stopala,
trgovac zadrži satima hvaleći najljepšu dinju,
svećenik zaduži da mu danima zvonite zvona,
nek vam krojačica tjednima krpi mecima parana leđa,
liječnica neka vas ne pušta nikud iz crvenog oka,
neka vas opčine voćnjaci, teške zatrpaju kruške,
kupine noktima otkinu odore, šljive vam pomodre kožu,
lukovi neka vam smjeste plosnate mine na put.
Upali dabogda u krznene hasidske kape, neka vam
tumače Toru dok vam ne nestane mladosti,
dok se ne pojavi Mesija koji će svima biti po volji,
neka vam besplatno sviraju u kavanama i krčmama
abecednim redom, neka vas obiđu dvorci,
ako vi nećete njih, da vas opkopaju bajkama.
Zalutali, vojnici, kao grinje u čupave četke žitnih polja
i suncokreta, okrenuli vas s istoka na zapad
i natrag, smutili vas vinogradi, trsovi
po kojima ste ostavili bombe sočne i crne
iz kojih teče šećer, izgubili se u staklenim labirintima
smočnica gdje se u mraku cakle oči jeseni,
sve vas to zamelo, vojnici, uspavalo
kad krenete kamo vas nosi: postali tisuću tankih
kora života, srasli u mekane zidove
gradova koje ste ranili, ulili se kamo vam
rekli pjesnici, ušli u trešnje
kao koštice.
***
PRESTANAK OPĆE OPASNOSTI
Ipak je najveća pobjeda bila što su djeca mogla sama
ostati u knjižnici duž proljetnih noći.
Na policama, pomičući knjige, vidjeti galaksije,
nepomično veličanstvo vremena.
Najbolji je prevrat bio onaj kad smo kasno
zvali opće informacije, pitali umorni
mrki muški glas: – Znate li kada je sljedeće
pomračenje Algola? – Šta su vam algole?
Eh, odakle početi! Djeca su znala sama
izaći na igralište, pod nebo poduprto jablanima
u tišini, da se čulo kako rijetki meteori kao meci
paraju travu uz dvorišna vrata
Zemlje, odškrinute k zvijezdama.
_________________________________________
GORAN ČOLAKHODŽIĆ (Zagreb, 1990.) pjesnik je i prevoditelj. Dosad je objavio tri zbirke poezije, od kojih je prva, “Na kraju taj vrt”, nagrađena Goranom za mlade pjesnike i Mostovima Struge, dok je treća, “Dvorišna vrata Zemlje”, bila u užem izboru za Nagradu “Biljana Jovanović” Srpskog književnog društva. U posljednje vrijeme posvetio se književnom prevođenju s rumunjskog i engleskog jezika, u kojem također ima uspjeha. Član je organizacijskog odbora Goranova proljeća i odnedavno tajnik zagrebačkog SKUD “I. G. Kovačić”.
čovjek-časopis 