PRIČA FILIPA RUTIĆA: JUŽNA STRANA LEĐA

– Znaš kaj to znači?

– O čemu govoriš?

– Uopće me ne slušaš

– Ne vem, kaj to pomeni?

– Citiram wikipediju: Balkanizacija je pojam koji označava proces raspada višenarodnih država u nacionalne države. Kužiš, nazvali su termin po nama.

– Ko točno?

– Pa ne znam. Ameri valjda

Prdnula je. Živjeli su zajedno već dvije godine, no tek je te zime odlučila da je prihvatljivo prditi pred njim. Taj novi korak bliskosti došao je bez najave. Svo to vrijeme nije shvaćao koliko je neprirodno tiha bila za vrijeme onih svakodnevnih šutnji. Gotovo kao da se materijalizirala samo uz pomoć izgovorenih riječi. Hodala je tiše od ijedne osobe koju je poznavao.
Sada ga je skeptično gledala iza prevelike šalice za kavu. Kupila ju je u Sarajevu i još se sjećao njenog upornog cjenkanja i onog samozadovoljnog osmijeha kada je uspjela spustiti cijenu do zadovoljavajućeg iznosa. Istu je šalicu mogla kupiti u bilo kojem supermarketu. Nije imala nikakvu vrijednost, čak ni kao suvenir. Bila je njen izazov. Vid je tada samo stajao po strani i pušio Drinu bez filtra. Smješkao se i kimao glavom kao da se ispričava trgovcu zbog njene tvrdoglavosti.

– Mislim da Hrvaška ni na Balkan

– Ovisi koga pitaš

– Slovenija definitivno nije

Stavila je kosu iza uha kako joj ne bi zaklanjala pogled na novine. Inače nije voljela miris i šuškanje papira i Vid je mrzio što sve čita s ekrana. Jutra su bila izolirani slučaj. Naslonila se na lakat desne ruke i težinu prebacivala s noge na nogu. Uvijek je stajala kada bi čitala novine – tako je bila pokretnija i svaki joj je jutarnji ritual bio tek na korak udaljenosti. Kava, još jedna čaša vode, pekmez na raženom kruhu i radio čiju je glasnoću podešavala ovisno o članku koji čita. Kažiprstom i srednjakom lijeve ruke stiskala je nikad zapaljenu cigaretu. Pokušavala je prestati.

Vid je nekoliko puta kresnuo upaljačem jer ju je volio gledati ljubomornu. Povukao je dugi dim i ubrzo potom ugasio cigaretu. Prišao joj je s leđa i zgrabio je za guzicu. Mirisala je na šampon od badema i kosa joj je bila mekša nego inače. Naviknuta na njegove ruke, okrenula se i u usta mu ugurala koricu kruha. Nije volio raženi. Rekla mu je da na povratku ne zaboravi kupiti mlijeko i ugasila je radio.

Zaleđeni grad škripao je pod njegovim koracima – paranoidna buka koja nekako uvijek dolazi s leđa. Obećao joj je da će se prestati kladiti, no to je bilo prije nego što je odlučio da i on ima pravo na svoje jutarnje rituale. Nije vjerovao u ovisnost kao svoju dijagnozu – smatrao je da se ljudi razbacuju tom riječju. Male osobne tradicije treba njegovati, a ne iskorijeniti ih na način da budu zamijenjene manje štetnim trivijalnostima. Uostalom, tamo su se i upoznali. Njegova se kladionica nalazila na uglu gdje se zgrade pretvaraju u plac. Jutrima je taj plac postajao lokalna agora gdje se poriluk razmjenjivao za najsvježije informacije o novom dečku stare cure s četvrtog kata. Ispod štandova, za odabranu klijentelu, nalazili su se paketi švercanog duhana. Točno je znao koji su to štandovi i tamo bi se uvijek malo duže zadržao. Volio je gledati ljude koji duhan skrovito pospremaju u crvene Konzumove vrećice. Pogledali bi lijevo-desno kao da zapravo vjeruju u privatnost tog čina i ležerno kupili kilu krumpira par koraka dalje.

Bio je to dobro uhodani kaos u kojem se osjećao sigurno i zato joj je, ohrabren dobitkom na kladionici, odlučio prići. Rekla mu je da se zove Mojca. Tek je doselila u Zagreb i uvjerena je kako su cijene na placu za nju više jer priča slovenski. Vida je zabavljao uvrijeđen način na koji je gestikulirala i ponudio se da joj nosi vrećice. Aristokratski je prihvatila njegove usluge. Nije pokazivala nikakav interes za njega i zato je zagrizao. Pričala je isključivo o sebi, ignorirajući činjenicu da je i on stvaran. U tom trenutku možda i nije bio. Pretvorio se u paus papir i dopustio joj da diktira ono što će kasnije postati skica još jedanog romana koji neće dovršiti.

Kladionica je bila gotovo prazna. Jebiga, utorak je – uvjerljivo najgori dan za klađenje (osim kad se igra Liga praka). U kutu je prepoznao samo stalne mušterije koje su sreću tražile na slot aparatima. Disciplina koju je Vid smatrao preglasnom i nezanimljivom. Rijetko je dolazio nepripremljen, no danas je nasumično odabrao nekoliko parova, tek toliko da ima što pratiti. Morao je srezati uobičajeni ulog od pedeset kuna kako bi mu ostalo za mlijeko. Po izlasku ga je zapuhnuo nepopustljivi vjetar i svejedno nije požalio što nije ponio šal. Mojca mu je za prošli Božić kupila neki svileni i nikada ga nije nosio. Imala je potrebu kontrolirati svaki aspekt njihovog civilnog života. Nakon što je napokon pristala na cugu, unatoč tome što je bila u vezi morala je biti ta koja bira mjesto sastanka. Često su to bili u potpunosti različiti kafići na nasumičnim lokacijama, redom bez prostora za pušače. Tako joj je bilo lakše. Vid je u tome uživao više nego što se ona nadala. Priznala je da je njegov inat jači od njene želje da ga muči i zato je spavala s njim. Prvih nekoliko puta bilo je uobičajeno, gotovo sterilno. Stenjala je isprekidano i tiho, kao da to umanjuje njen preljub. S vremenom je inzistiranje da u njegovom društvu priča isključivo slovenski zamijenila krnjim hrvatskim – to je iz nekog razloga bilo u čvrstoj korelaciji sa načinom na koji vodi ljubav. Postala je asertivnija i crtala je svoju promjenu na njegovim leđima – duboko, gotovo do krvi. Posebno ju je palilo kada su za vrijeme seksa spominjali njenog dečka. Izmišljala je scenarije zbog kojih je Vid na trenutke osjećao krivnju što sudjeluje u njima. Šutio je jer je smatrao kako bi bilo licemjerno pozivati se na moral ili mušku solidarnost.

Jan je inače bio sasvim dobar lik. Vid ga je upoznao na jednom od dočeka Nove godine kada su ovom poslovne obaveze dozvolile da dođe u Zagreb. Zgodan i visok i tih, zaposlen kao radiolog u nekoj mariborskoj klinici. Te je večeri bio vrlo popularan u mješovitom društvu okupljenom u stanu Vidove prijateljice. Savršeno je govorio hrvatski i cijelu je ekipu pozvao na vikendicu na Krku. Neki su zbilja zabilježili termin u kolovozu. Mojca se napila prije ponoći. Pretjerivala je u alkoholu kao i u razmjeni bliskosti sa vlastitim izložbenim primjerkom slovenskog mačizma. Za nju je to bila predstava, a Vid usamljena ciljana publika. Vatromet je dočekala s rukama oko wc školjke.

– Ej, jel se čuješ još s Janom? – odložio je karton mlijeka na vrh frižidera i zapalio cigaretu. Napalio ga je izostanak njene reakcije. Jan je iz njihovih seksualnih igara nestao u trenutku kada je odlučila prekinuti ostatak onoga što je nekada bila veza. Ispostavilo se da ni njemu nisu odgovarali odnosi na daljinu.

– Kako je bila tvoja šetnja? Si dobil inspiracijo?

Šetnja u svrhu dobivanja inspiracije. Glupi klišej koji joj je servirao kao paravan za odlazak u kladionicu. Nije bio siguran vjeruje li mu zbilja toliko ili ju je prestalo biti briga. Na kraju, Vid nije napisao ni riječ već mjesecima. Bio je u fazi odvikavanja od nade da će uspjeti. Želja je još uvijek postojala, no njena je egzistencija ovisila o nadi. Odlučio je da će predstojeće proljeće biti prekretnica. Morat će potražiti ozbiljan posao. Ova jedva plaćena gaža u stričevoj fotokopiraoni već mu je ozbiljno išla na kurac. Načuo je da profesorica hrvatskog iz srednje odlazi u mirovinu. Mogao se zamisliti na njenom mjestu.
Dugo mu je trebalo da prihvati kako Mojca zarađuje više od njega, a kada se s tim pomirio dobila je povišicu. Nije imalo smisla pričati o tome – nazvala bi njegovu muževnost krhkom, a on bi joj rekao da su poslovi u startupu pizdarija. Koliko god različitih verzija svađe zamišljao, svaki je puta izgubio.

Takve su ga situacije natjerale da shvati kako su laži sastavni dio ozbiljnih veza, a najvažnije su one kojima dajemo lijepa imena – kompromis i isprika. Činilo mu se da su one jedine sposobne, ako ne promijeniti, barem odgoditi sudbinu. Mojca je pjevušila pjesmu koja joj već danima ne izlazi iz glave i oblačila se za posao. Nju bi i sama pomisao postojanja sudbine uvrijedila. Sadašnjost neokaljana prošlošću i nezainteresirana za budućnost bila je njen bog. Kosu je ukrotila u punđu i obukla crni pulover. Hlače su joj bile omotane oko gležnjeva, ostavivši južnu stranu leđa nepokrivenu. Gledala ga je kroz oči svoje dvojnice u ogledalu i uživala u potvrdi vlastite privlačnosti.

– Vid, buljiš!

– Bojim se da se ne predomisliš i nikad ne vratiš

– Došla bi barem po laptop

– Ostavila bi mi svog Steinbecka?

– Ne, vzela bi i Steinbecka

– Ali nikad ga nisi pročitala do kraja

– V slovenščini je. To bi te preveč spominjalo na mene.

Prošlog je utorka gledao kako ju jebe drugi muškarac. Iznenadio se koliko su brzo i uobičajeno prošli dani koji su spajali te dvije točke u vremenu. Naravno, i uobičajenost je bila laž. Jedna od onih nužnih koje su kulu od karata držale uspravnom, a šutnja im je bila saveznik.
Bilo mu je teško odrediti kada je sve počelo. Ako bi baš bio prisiljen staviti prst na određeni trenutak, odlučio bi se za onu večer kada su Dominik i Marta banuli na vrata – nenajavljeni, pokisli i s dvije litre viskija. Bio je red na Vidu i Mojci da postanu nasumične žrtve njihove intruzivnosti. Savršen kozmopolitski par čiji se stil života zrcalio u načinu na koji govore, glazbi koju slušaju i mjestima na koja izlaze. Mrzili su kapitalizam, ali više su od svih uživali u konzumerističkim užicima koje im je pružao.

Vid je Dominika upoznao još za vrijeme faksa na jednoj od zabava u klubu studenata. Tražio ga je cigaretu i za uzvrat platio nekoliko rundi pića. Dominik je tada već završavao studij klavira na Akademiji i hodao je s nekom Vidovom kolegicom čijeg se imena sada više nije mogao sjetiti. Većinu su večeri proveli u onome što bi bila neugodna tišina da iz zvučnika nije treštao hrvatski treš iz devedesetih. Samo su igrom slučaja ostali prijatelji.

– Trebaš kole za viski?

– Nismo vas valjda probudili?

– Ne, gledali smo film

– Daj samo led ako imaš

– Nemam

– Koji film?

– Sedmi pečat

– Ozbiljno? To mi je…

– Ne, jebote. Neko sranje na RTL-u

Mojca je inzistirala da je film dobar i donijela im suhe odjeće. Presvukli su se pred njima i zauzeli najbolja mjesta na kauču. Slavili su objavljivanje Martinog članka u nekom stranom časopisu na temu plana održivog razvoja Republike Hrvatske. Bila je vrlo emocionalno privržena svojim projektima i Vid ju je smatrao dobrom novinarkom. Viski je bio savršen socijalni lubrikant i jezici su im se ubrzo razvezali. Nakon prve boce svi su već bili dovoljno pijani da se ogluše na zvuk kazaljki na satu. Marta se počela hihotati i, nakon što je usne odvojila od Dominika, predložila da zamijene partnere. Svi su se nasmijali i odlučili kako je bolje da ne otvaraju drugu bocu. Ipak su je otvorili.

Sljedećeg se jutra probudio na podu. Glavu mu je razbijao zvuk bubnja koji je svirao mamurni marš. Obraz mu je bio krut od zasušene sline čije je tragove vidio i na tepihu. Mojca je hrkala na kauču. Činjenica da ga nije probudila njena budilica u teoriji je značila da još uvijek stigne na posao. U umivaoniku je isprao crvenilo iz očiju i pristavio kavu. Još uvijek je bio pijan. Zahvalio je bogovima na posljednja dva Ibuprofena koja je slistio uz vreli gutljaj kave. Čitao je jučerašnje novine čekajući da se ona probudi. Mrmljala je na slovenskom dok se probijala do kupaonice i psovala na hrvatskom kad je točila kavu. Nije bilo mlijeka. Tog su jutra zamijenili uobičajene položaje. On je stajao naslonjen na kuhinjskom elementu, a ona se vratila na kauč. Potonula je toliko nisko da joj je vidio samo tjeme. Kada bi mamurluk bio frizura upravo bi joj sjedio na glavi, pomislio je. Glasnim srkanjem kave pripremala ga je na riječi. Bio je to loš trenutak za ovaj razgovor i u isto je vrijeme bio najbolji mogući. Nije se ni okrenula kada je progovorila. Upalila je tv i zurila u nijeme reklame.

– Mislim da Marta ima prav. Postali smo dosadni. Pravzaprav, nevezano s Martom, sem že prej premišljala o tem. Obećali smo si da ne bomo postali dolgočasni kot svi drugi

– Ne znam, mislim da je dosadno podcijenjeno

– O čemu sad razmišljaš?

– Isuse, Mojca, kaj ja znam. O dodatnih pet sati sna

– Ja mislim da bi trebali probati nekaj novo

Jebeni utorak. Njegovo ime bilo je Ivan i došao je odjeven kao za pravi spoj – košulja i sve. Donio je i butelju skupog vina. Dogovorili su pravila koja su Vidu zabranjivala da zna išta o njemu. To je trebalo olakšati stvar. Ivan mu vjerojatno nije bilo pravo ime. Za kojom god verzijom sjećanja posegnuo, nije bilo one u kojoj ga je smatrao fizički privlačnim. Izgledao je toliko prosječno da je bilo teško povjerovati kako pred njima stoji stvarna osoba. Stoički tih, Ivan je govorio samo kada bi ga se nešto pitalo. Razina nelagode bila je toliko visoka da je Vid u više navrata povjerovao kako se ipak radi o zajebanciji. Marta i Dominik sigurno stoje ispred ulaznih vrata i čekaju znak da urlajući prekinu predstavu. Vraćaju mu za onaj puta kada im je pijanima pozvao taksi i uputio ga na krivi kraj grada. Bio je spreman smijati se i prihvatiti ulogu rogonje, čak i oprostiti Mojci što im je pomogla i bila tako uvjerljiva.
Ivan ju je tada počeo ljubiti, a ona mu se predala. Prsti su joj drhtali dok mu je otkopčavala košulju. Njene su ruke gnječile i grebale, rastvarale i inficirale ono što je poznavao kao njihovu vezu. Bio joj je zahvalan što ga niti jednom nije pogledala iako je čekao da im se oči susretnu, spreman istog trena otići.

Skinuo je gaće u trenutku kada je Ivan prvi puta ušao u nju. Tada je već bio u potpunosti krut. Pratio je ritam njegovih bokova, gluh za njeno stenjanje. Htio mu je prići s leđa i žešće ga gurnuti u nju i na taj je način kazniti. Svoju je osvetu tražio zamišljajući njegovu grubost. Zažmirio je i osjetio kako mu se noge grče u do sada nedodirljivoj ekstazi. Svršio je po majici koju je povukao samo do pupka. Kratkotrajna i intenzivna jasnoća doživljena nakon orgazma činila je prizor nepodnošljivim. Laknulo mu je kada su njih dvoje postali mrlje u vrtlogu koji ga je izbacio iz prostorije. Zapalio je cigaretu i pljunuo kroz prozor. Zbog naglog kočenja i zalutale psovke ostao je uskraćen zvuka razbijanja pljuvačke o asfalt.

Mojca nije kasnila. Kašnjenje bi značilo organizacijski poraz i zaduživanje izgubljenom vremenu. Škljocanje ključa u vratima i lupkanje potpeticama oko pola devet bili su konstanta. Nakratko bi ponovno nestala kada bi skinula štikle – pretvarala se u svoju verziju za po doma. Ovog puta nije skinula šminku. Osjetio je njen ruž na svojim usnama. Pričala mu je o svađi sa šefom, a on joj je prešutio razmjenu poruka sa stricom. Ostao je bez posla, ako se to poslom moglo nazvati. Zapravo mu je i laknulo. Možda je to prekretnica koju toliko dugo čeka.

Chardonnay Apostol. Sjajno ime za vino. Vid se nije mogao sjetiti imena svih apostola i je li jedan od njih bio Ivan. Bilo bi mu žao da nije. Propuštena prilika naizgled nepovezanih podudarnosti da se narugaju. Mojca mu se prišuljala s leđa. Prstima mu je gnječila ramena. Točio je vino u one visoke čaše kakve se vade samo za posebne prilike. Sam je ispraznio pola butelje i to ga je činilo nervoznim. Stiskom čvršćim nego što njena građa odaje natjerala ga je da ustukne.

– Oprosti

– Uklještila si mi živac

– Ne pretjeruj

– Dođi

U klinču su oteturali do spavaće sobe. Bacio ju je na krevet i gledao kako se skida. Smijala se i bacala odjeću na njega i govorila mu kako ga želi sve dok nije ostala u potpunosti gola. Približio se kako bi je ugrizao za bedra. Pokreti su mu bili automatizirani. Znao je što se od njega očekuje u ovom trenutku. Sve je bilo dogovoreno. Pornografija, a ne ljubav. Eliptični luk koji je činila leđima već su obasule krupne kapljice znoja. Polizao ih je. Bio je utorak i bila je njegova na način na koji joj je rekao da je želi. Kontekst je tražio nešto prljavo. Nikada prije zapravo nije maštao o analnom seksu. Smatrao ga je nepotrebnom zajebancijom, ubojicom spontanosti. Mojca je grizla jastuk dok ju je pripremao prstima. Tijelo mu nije reagiralo u skladu sa situacijom. Guzicom mu se približila dovoljno da osjeti razlog njegove zadrške. Prepoznao je ispriku na njenom licu kada ga je uzimala u usta. Nije izdržao dugo bez da se nasmije. Mlohava ćuna. Zabavljala ga je groteska onoga što je trebala biti revitalizacija njihovog odnosa. Ustao je iz kreveta i pitao se hoće li više ikada biti dovoljni jedno drugom – bez trećega. Zgrabio je mobitel s noćnog ormarića i opsovao. Sjebao ga je jedan par.

_______________________________________________________________________

FILIP RUTIĆ (Varaždin, 1997.) nakon završetka gimnazije upisuje sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je u procesu završavanja preddiplomskog studija. Piše scenarije i prozu koja češće ispadne kraća nego duža. Kratke priče objavljene su mu na web portalima NEMA, Booksa i Kritična masa.

fotografija autora: Lana Nežmah