Tag: Esad Babačić

 

 

 

Znanstvenici su još uvijek uvjereni da je ovo, što ljudi sa sve više gorčine nazivaju ovim našim svijetom, stvoreno u jednom trenutku velikom eksplozijom nakon koje se taj isti trenutak nečuvenom brzinom proširio u neki drugi trenutak koji pak možda nikada neće ni prestati trajati. Tako se to barem čini iz perspektive nekoga tko iz vlastite nepomičnosti gleda prema van u ovaj prazan i sve hladniji svemir koji ne prestaje bujati. Sada, kada znamo da je početak svega bio samo trenutak, moramo se prisjetiti što je bilo prije toga. I tu započinju problemi. Naime, nitko ne zna što se dogodilo prije: je li pred tim trenutkom postojao još koji trenutak i kakav li je on potom bio? Što se više udaljavamo od prvoga trenutka, to je teže suočiti se sa slutnjom koja je bila prije njega. Naime, zasigurno je morala postojati slutnja da će se nešto dogoditi. A tko je onda bio taj koji je naslućivao? Zar je doista moguće da to nikada nećemo saznati? I zar nije u tome možda skrivena poruka koju moramo poštivati: ne doticati se toga, baš kao što nitko nije dotaknuo onaj prvi trenutak prije no što je eksplodirao na sve strane i postao vlasništvo svemoguće materije od koje je napravljen barem ovaj, ali i još nekoliko drugih svemira u našem susjedstvu. Dakle, i naše je vlasništvo. Vlasništvo kojim se možemo igrati u ovom ograničenom prostoru i vremenu koje se upravo zbog tovrsnih trenutaka, koji usprkos zakonima gravitacije nikada zapravo ne dodiruju tlo, čini nepreglednim i neuništivim. Možda je upravo ta tajnovitost i činjenica da se prije Velikoga praska još nitko nije dotakao toga trenutka jedina preostala sloboda u ovom svijetu kupljenih trenutaka.

 

Nikad nisam sam birao trenutke, nego sam im dopustio da oni odaberu mene. Onako kako te izabere sudbina koju ne smiješ dirati ili ju izazivati. Ono što je bilo između njih, prodrlo je – baš kao što tamna tvar prodire kroz lica i stare vaze na zaboravljenim stolovima djetinjstva; tamna tvar koja je jedina konstanta, podzemna voda ovih beskonačnih trenutaka. Zašto se igramo? Možda upravo zato što se trenutci igraju s nama, izjednačavaju nas s tamnom tvari jer su nevidljivi sve dok ih ne prizovemo – ponekad, naravno, na trenutak. I da, svatko je imao svoj trenutak ili je barem pomislio da ga je imao. Ovo je bio moj trenutak, omaklo se čak i naizgled najuračunljivijem i najpragmatičnijem liku – to je bio moj trenutak i ne žalim zbog toga. Jer, na kraju je to najvažnije: da ti, kada gledaš unazad, nije žao. Čemu onda svi ovi trenutci koje si sijao za sobom, ako među njima nema onoga pravog, samo tvojega, zbog kojega si sve spreman riskirati. Ali da – ne dirajte u sudbinu.

 

Prije nekoliko dana u parku usred grada presrela su me sredovječna gospoda koja su očito imala svoj trenutak, kojega su, kao što je to običaj u ovim našim krajevima gdje ništa ne traje predugo, produljivali uz pivo, po mogućnosti što jače. Naravno da su bili i tomu primjereno hrabri, što im je pak za čudo pristajalo. Nisu bili ni odvratni ni na koji drugi način odbojni poput onih ljudi koji uistinu samo pijani mogu zaboraviti tko su zapravo. Zbog toga sam na trenutak bio na njihovoj strani. Uopće mi nije smetalo kada su me počeli opsjedati jadikovkama o minulim vremenima i ispitivati me je li klub naše mladosti K4 još uvijek otvoren. Kada su shvatili da im u tome ne mogu pomoći jer se nisam mogao sjetiti ni kada sam zadnji put bio u bilokakvom klubu, a kamoli do kada je bio i je li još uopće otvoren, pitali su me mogu li se fotografirati sa mnom. Nisam se osjećao kao netko tko želi završiti na nasumičnoj fotografiji pa me njihov zahtjev doveo u poprilično nelagodnu situaciju. Eto mi sad, zašto uopće šetam usred noći ovim parkom kojega bi i leševi izbjegavali, pomislio sam. Dečki su prilično ljubazni pa nisam želio biti osoran, a kamoli bezobrazan. Samo sam vratio lopticu i onoga koji mi je ponudio fotografiranje upitao čime se bavi, naime, obojica su znali sve o meni pa bi bilo ispravno da i ja saznam ponešto o njima. Isprva je zašutio, ali onda se samo otvorio i odmah je priznao da je živio u zabludi dugih dvadeset i sedam godina dok se nije odlučio otići raditi u Austriju. Dobro, rekao sam, pošteno. Dakle, imaš svoj trenutak, pobjeda je tvoja. Dvadeset i sedam godina si i u svojim očima i u očima drugih bio nitko; radio si za male novce kao konj iako nisi bio konj, plaćao si porez državi koja ti je više uzimala no davala, a potom si odlučio otići raditi susjedu – još uvijek za drugoga, samo za bolju plaću. I da, ako ništa drugo, možeš mirno reći da si iskoristio trenutak. Za razliku od većine ljudi koje poznajem, barem si priznao da je tvoj život dvadeset i sedam godina bio potpuna bijeda, dakle bačen u vjetar. A što sad? Zar u njemu nije bilo drugih trenutaka koji su ga održavali na površini? Trenutaka koji su ti pomogli izdržati do ovoga, unatoč svoj toj bijedi. Je li doista bila samo ta Austrija i ništa drugo? Onako kako je nekada bila druga Švicarska koju su nam obećavali kako bismo lakše otplovili u krasan novi svijet naoružani slijepim nabojima domoljublja. Zar su svi ostali trenutci zaista bili tako maleni i nevažni da je preostao samo taj jedan jedini preuveličani trenutak u kojem si spasio egzistenciju? A sada je potrebno preživjeti. I to ne samo tih dvadeset i sedam godina… Bit će ih još mnogo više. Svi će ovisiti samo o tom jednom trenutku koji će se morati vući unedogled. Naravno, u okviru naših utopijskih predodžbi. Želim ga pitati: je li doista bila samo ta Austrija? Je li mu ovo zaista bio jedini svjetionik? I već si odgovaram, negdje duboko u sebi, čak i prije no što mi pitanje izađe iz usta. Naravno da je bio, jer svjetionik je uvijek samo jedan. Komu treba više svjetionika? Možda pjesnicima ili nekim drugim sanjarima koji se neodgovorno poigravaju trenutcima kao da oni nisu naše jedino svojstvo i vrijednost. Bez poštovanja prema bližnjem jednostavno ne može postojati istinski odnos prema trenutcima koji oblikuju naš život i daju mu barem neki okviran smisao. Napokon, previše je trenutaka da bismo mogli upamtiti samo važne. A, ako pak ljudi zapravo ne znaju zaista cijeniti trenutke, onda ih mogu cijeniti replikanti – došapne mi prijatelj iz tame. Što trenutak znači nekomu tko živi četiri i pol godine i potom ga se isključi? Toliko su, naime, replikanti živjeli u filmu Blade Runner. Dakle, dovoljno da osjete djelić onoga ljudskog straha zbog kojega je svatko od nas spreman držati se svojih trenutaka i boriti se za njih do posljednjega trenutka. Na kraju će, međutim, nestati u vremenu poput suza na kiši, ali ne i Rutger. Ne znam je li moj austrijski prijatelj iz parka pogledao prvi nastavak kultnog filma Blade Runner. A ako i jest, vjerojatno se nije sjećao replikantovih riječi svom progonitelju koji će živjeti i nakon što on ode: „Kakvo iskustvo, živjeti u strahu, zar ne? Takav je život roba.” Htio sam svojim posjetiteljima reći da vjerojatno nema razlike u tomu jesi li rob ovdje ili u Austriji, ali bilo je prekasno. Čuo sam još samo da žure i gledao ih kako nestaju u noći.

 

Ništa nije savršeno. Možda samo trenutci kojih više nema. Trenutci kada pišeš i znaš da je ovo jedini pravi trenutak. I da nije samo tvoj. Da je on sada svačiji. Čak i od onih koji su ti ga ukrali ili će to tek učiniti. Ne volim lopove bicikala, ali volim kradljivce trenutaka koji misle da će biti ljepši i jači ako ih dožive, ako će ih posjedovati – pa makar i samo na trenutak. Fetišisti koji kradu kožu vlastitoj koži, do mesa, do krvi. Evo ih, sada su svi okupljeni u slutnji koja ih mjeri i prenosi. Recimo trenutak kada je najosjećajniji sportski komentator iz bivše države Mladen Delić uzviknuo: „Ne sam, Safete, ne sam!“ Jer je naslutio što će se dogoditi u sljedećem trenutku. Drugim riječima, znao je, kao što smo svi znali, da će najbolji tadašnji jugoslavenski nogometaš Safet Sušić – Pape na kraju jednoga od svojih beskrajnih driblinga izgubiti loptu, kao što je to često činio. Naime, on je vukao trenutak i s njime smo ga vukli svi. No, nismo brinuli o posljedicama jer ga je bilo jednostavno lijepo gledati kako igra i zato što je bilo još ljepše na kraju tih pirueta vidjeti gol, a ponekad i više njih. Baš kao i u Bukureštu tada, mislim da je to bilo 1978. godine kada je postigao tri gola protiv Rumunjske, a Jugoslavija je pobijedila 4 : 6, ali se ipak nismo kvalificirali za Svjetsko prvenstvo u Argentini jer smo u sljedećoj utakmici, baš kao i obično, klonuli protiv Španjolaca – i to u Beogradu. No, čak i da smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo, još bi jednom umirali u ljepoti, a pobijedili bi Nijemci i svi oni koji i danas još uvijek pobjeđuju. Nije ni čudo što je Pape u Parizu i danas ono, što je za Napoli Maradona, o čemu pak svjedoče ogromne slike s likom najboljeg bosanskoga glumca svih vremena. Možda su upravo ti beskrajni driblinzi stvorili kobne pukotine u tada još naizgled čvrstoj višenacionalnoj formaciji na čelu s ionako pomalo rastrganim zapovjednikom. Tko će ga znati? Možda je i zbog svih tih uspomena i kasnijih poraza malo teže priviknuti se na trenutke kada je jedva dvadesetogodišnji Luka Dončić znanjem, vještinom i zrelošću NBA košarkaškog veterana već osvojio sve što se moglo osvojiti u najprestižnijoj košarkaškoj ligi na svijetu. Pokriven pogađa tricu s devet metara ili ide u proboj lakoćom Dragana Kičanovića i lukavošću Tonija Kukoča, a zatim prolazi nemoćnoga obrambenog igrača koji samo poprati njegov dvokorak – kao da igra sporednu ulogu u filmu o košarkašu iz nekog paralelnog svemira; sve to unatoč činjenici da je taj isti momak prethodno protratio nekoliko napada zaredom, čak bacio loptu među gledatelje umjesto suigraču i gotovo se rasplakao zbog svojih pogrešaka. Zbog ovoga čarobnjaka iz Ljubljane, koji nosi genetski kod mnogih umjetnika od lopte s ovih naših ukletih prostora, u tebi se ponovno probudio onaj trenutak kada ti se učini da si upravo ti znao da će anđeo koji ubija, prije ili kasnije ponovno pogoditi. Da su rupe u njegovoj igri puka slučajnost, a ne predviđanje krize koja mora doći. I da ćemo zahvaljujući njemu mi koji obično gubimo moći ponovno pobijediti. Jer volimo Dončića i zamišljamo da nas voli kad ubacuje, razigrava se, pada na zemlju, prepire se sa sucima jer mu namještaju, kao što su nama uvijek namještali, baš kada je bilo najvažnije. Tako si nekada davno znao da će i Janez Voljč, napadač nogometnog kluba Olimpija jednom zabiti dok je Olimpija još igrala na dobrom starom bežigradskom stadionu. I stvarno je pogodio kada je bilo najvažnije iako je prije toga protratio nebrojene prilike, pogodio jednom ili dvaput prije nego što je zauvijek nestao ostavljajući nam tih nekoliko trenutaka. Baš kao što nam ih je ostavio i Mehmed Buza kojega su vrijeđali s tribina istoga stadiona. Čak su mu na jednoj od utakmica bacili bananu koju je ogulio i pojeo prije nego što je zabio gol. Trenutak u kojemu je Rok Petrovič prodro u neke druge Itake, neke druge Korčule, prije nego što se porinuo od starta slaloma u Wengenu učinilo nam se da je trajao vječno, baš kao što je trajao let Ačimovićeve lopte u ukrajinski gol kada smo se grlili i prije no što je pala u gol jer smo znali nešto što se ne može opisati svakomu. Naravno, to se također dogodilo na stadionu iza Bežigrada koji bi trebao biti spomenik trenutcima i ništa više od toga.

 

Onaj trenutak kada Jimmy Hoffa, kojega u Ircu glumi Al Pacino, uđe u automobil iako je sumnjičav i već sluti, zapravo već zna da to za njega neće dobro završiti, ali svejedno sjedne jer je na stražnjem sjedalu njegov prijatelj Robert De Niro kojega voli. A upravo je taj prijatelj njegova smrt. Baš kao što pjesnikinja Emily Dickinson uđe u kočiju koja je zapravo smrt – a uđe, jer je voli. Jednako kako Christopher Walken voli drveće u filmu Lovac na jelene. Samo u njegovim očima možeš vidjeti to drveće baš kao što možeš vidjeti trenutke u vremenu u suzama Rutgera Hauera pomiješanima s kišom. Ili pak onaj trenutak kad kiša prestane neposredno prije koncerta Davida Bowieja 1990. godine u Zagrebu kada Starman padne na koljena i započne plakati, a nitko ne zna zašto. Ali ni ne želi znati, jer spoznaja ubija trenutke kao što ih ubijaju i napredak, porast učinkovitosti, ekonomski pokazatelji i, uostalom, reklamni slogani poput ,,Uvijek svoj, uvijek organiziran”.

 

Trenutak nije povezan, zapravo, ne bi trebao biti povezan s drugim trenutcima, kao što to nisu ni zvijezde i planeti, a kamoli galaksije. Iako, između njih bi trebale postojati nevidljive niti, držeći ih zajedno poput ogrlice beskrajne čežnje za novim trenutcima. Kada spoznaš da si sve to već vidio i da je uvijek bilo nešto posebno. I opet si kažeš: neka tako bude još neko vrijeme. Trenutak u kojemu zalupiš vratima i ne požališ, trenutak kada zapališ cigaretu bez filtera iako znaš da ćeš prije umrijeti, trenutak kada počne padati kiša i vrati ti krovove. Trenutak u kojemu sletiš u tršćansku zračnu luku Ronchi i shvatiš da više nikada nećeš sletjeti na Brnik, nikad više s Adria Airwaysom. Ili kada uvidiš da si zaboravio telefon i postane ti toplo oko srca. Baš kao kada te ošine misao da je ove godine pedeset godina otkako smo u dvorani Tivoli postali svjetski prvaci u košarci, a to više nikoga ni ne zanima. Sve su to samo trenutci…

Trenutak u kojemu pročitaš čovjeka kojega nisi htio, trenutak u kojemu shvatiš da još ima dovoljno vremena, a ti napokon znaš s kime ga želiš dijeliti. I na sigurnom si u trenutku kada ti nijednoga trenutka nije žao. Također zato što postoje romani u kojima drugi nešto napišu samo da to ne bi morao ti pisati. I to shvaćaš kao blagoslov, a ne kao prijetnju. Baš kao što je Marko Sosič napisao Kruh, prašinu koju sam čitao toliko ustrajno, kao da sam je sam bio pisao, da bih potom došao do trenutka kojega sam čekao i dočekao: „Kada odlaziš s ovoga svijeta, uvijek postoji nešto što posljednje vidiš, ali se toga ne možeš više sjetiti jer si trenutak kasnije mrtav i više nemaš sjećanje. Čak i najljepša slika koja ti se utisnula u oči nestaje s tobom.” A ipak nešto ostaje, poput misli nepoznatog autora, na zidu bečke stanice metroa Landstraße:

 

Kada je sekunda beskonačno dugo zastala, kako smo mogli znati da vremena nema…

 

 

Lienz, 14. veljače 1989. godine

 

_____________________________________________________________

 

ESAD BABAČIĆ ljubljanski je esejist i pjesnik. Dobitnik je nekolicine domaćih i međunarodnih nagrada, među kojima je i Rožančeva nagrada za najbolju knjigu eseja u 2020. godini.