Zamisli kutiju i zamisli da je sve počelo u gornjem lijevom uglu. Jesam li rekao da je noć? U kutiji ima neko. Sama, a i nije. Onda je razvalila svoju kutiju pa smo zajedno sjebani dočekivali drage goste. Prvo smo grlili umrlog dječaka plavih očiju. Kasnije su navratili ujaci i daidže, sjedili za istim stolom, iz iste kištre trusili pive. Redali su se potom Milan Katarinin, pokisli Urbanov robot, zatim Nietzsche, al’ on se nije zadržavo, pa rođaci iz Zemuna sa vrećom trave, Tilda Swinton Darko iz Haustora, jedan Nijemac i jedan Irac, pa Vilhelmina što mi je posudila Bibliju Hamo i Soso, Sejo i jedan što je psovo mater nekoj mrtvoj Selmi. Za sve njih smo te večeri imali mjesta i posteljinu da ne ozebu.
***
ŠAKOM U DUŠU (U spomen na Emira Šakovića)
Srijeda, dva i deset poslijepodne Čitam zbirku dobre poezije, nema u njoj ni patetike ni romantike Šaketa me, osjećam se ko vreća Stihovi nasrću momački, direkti, krošei, aperkati, nema klinča Pokušavam se sabrati, osvježiti Palim cigaru i srčem krvnički, dim se sabija u plućne cilindre Lice duše bubri u hematomima
***
MANDARINE
Sjećaš li se kad smo ono jednom ležali i preseravali se patetično kako to samo zaljubljeni znaju ja sam bio sretan i go, a ti si šaptala tad si obećala da ćeš mi donijeti mandarine ako ikad završim u bolnici smijali smo se tome.
Jesu l’ ti rekli da sam utrno da ne osjećam više one noge nevrmajnd, važno je da ne boli prošlo je dok sam čekao mandarine.
***
NEFER-PLAY
/Za sve ono što neću, trebalo je da se samo rodim… Branko Miljković/
Ja sam atletičar, ne baš svojom voljom Utrkujem se na nepoznatoj dužini s preprekama Staza ima milijarde traka, delegati nikad ne znaju tačan broj Moji najbliži trče u svojim trakama, bodre me svojim glasovima I ja njima tu i tamo podignem palac desne ruke u znak podrške U prepunoj svečanoj loži imam navijače Htio bih znati šta oni sada misle o ovoj trci, oni su svoju istrčali Iz priča sam saznao da su me najviše bodrili dok sam klečao u niskom startu Oni su tad uveliko trčali Čuo sam i da su slavili dok sam se nesigurno opirao nogama o startne blokove Pitam se jesu li imali razloga za slavlje jer Pod jedan – niko me nije pitao želim li učestvovati u ovoj trci Pod dva – kakav je to sport u kojem nemaš trenera da ti pokaže neke finte Pod tri – jebeš sport u kojem pobjednik na kraju ne trči počasni krug sa zastavom na leđima
***
OUT
postoji li drugi put, da nekako zaobiđem taj grad, da ne ulazim u one ulice i da zaboravim kako svijetle u zdjeli od planina, da zaboravim i stadion čije tribine su spavale dok smo sjedili kraj out linije, ne sjećam se jesmo li bili van ili unutar nje, ali sad ionako više nije važno, postali smo najlonski prozirni, bez onog u nama i bez nas u onom sad smo ionako out
ELVIR KOPIĆ rođen je 22. septembra 1982. godine u Bosanskoj Krupi. Završio Pedagoški fakultet na Univerzitetu u Bihaću, a postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Radi kao nastavnik u srednjoj tehničkoj školi.
čovjek-časopis 