BOŽIDAR VASILJEVIĆ: JUTRO U KURSULINOJ ULICI (iz zbirke poezije “ZLATNI OSTACI”, Povelja, 2024.)

Na gavranskom jeziku iz visokih krošnji gde jesenji vetar miluje 
bakar i zlato lišća u venenju 
pozdravlja nadmeno 
stari crni poznanik 
moćan da svakog trena raširi krila i preleti u drugi svet 
ostavljajući me prizemnog 
da sitnim korakom 
još dugo idem 
istom ulicom 

***

Volim lagani kas koji izravnava polje njene široke sapi 
udobne kao faraonov presto 
šta će tu sedlo 
oboje volimo kako se svet ljuljuška a beskraj nadolazi kao potop 
prolazi kroz nas 
dok vukovi zavijaju negde 
kao da im je rođendan

***

Da ga nisam zaustavio 
konj je mogao u galopu 
preleteti Resavu 
proći kroz horizont 
ne znam zašto sam to učinio ali stalno se ponavlja
taj trenutak kada odustajem od preleta 
da bih osetio pod stopalima rosu sa deteline 
koja je sva čini se bila 
sa četiri listića 
pa je i konj frktao 
od sreće

***

Nikako da odem na zlatni Pek
sa velikim sitom i velikom lopatom
snažnim zamasima 
da ispiram tone sjajnog šljunka
iščekujući da već u sledećem trenutku
zablista na suncu 
zlatno zrnevlje 
dok brzakom bistrim promiče pastrmka
savršene vitkosti 
kakve u teretani nema

***

Smejem se kao lud dok pase travu 
u parku kovinske ustanove 
ne znam 
otkud tolika sreća 
kao da sam dobio milijarde 
kupio pet fabrika za evro 
osnovao harem sa lepoticama svih rasa 
dobio nobelovu
i sve dao za izgradnju crkve
da se moje ime veliča na vjeki vjekov 
postao vlast i proterao sirotinju 
na asteroid 
da ne kvari prosek 
postao predsednik oba udruženja
književnika Srbije
i sve unjkave pisce 
hiljadu njih 
poslao da gaje stada 
smejem se 
kao da sam ugledao kraj sveta 
sa vatrometom 
i slavljem 
duboko u noć 

***

Nikad neću naskakati na kupačice sa jezera Idval
u dolini Ogven u Velsu 
kao onaj ovan 
iznad Mankine kuće 
u Jasenovu 
što je naskakao čas na jednu 
čas na drugu ovcu 
ali nije mi žao 
što neću ni videti jezero Idval 
i svu tu lepotu 
zašto bi mi bilo žao 
zbog izmaštanih kupačica 
i mnoštva lepih stvari 
koje su me mimoišle 
zbog moći 
koje nisam imao 
pogotovo što ne mogu poreći 
da na izvestan način 
u silnom naletu 
neobuzdane mašte 
i sasvim promašen život 
ima izvesnih draži 

***

Usamljen čovek 
postaje toliko dovoljan sebi 
da se prosto pita 
čemu sav ostali svet 
polako se useli u njega 
sav svemir 
sa svim zvezdicama 
i crnim rupicama 
i sve mu je potaman 
usamljen čovek je neodgovoran 
kao bog 
mogu svi da ga poreknu 
i sahrane 
uludo im rabota 
on zna da ga ima 
i ne interesuje ga 
šta svet misli 
o načinima da se postoji 

***

Neko je srećan zbog kamenčića pokupljenih sa obala reke Lifi
možda istih kamenčića 
s kojima su se igrali 
Jejts Šo i Džojs 
neko uživa u brundanju testere dok seče drva na mrazu 
koji prekorno štipa za uši na levoj obali Dunava 
neko nosi žar u bakarnom kotliću
i peče slaninicu srećnoj deci
dok svinje riju zaleđenu ledinu
sladeći se korenjem korova na obali Resave 
mnogo je srećne poezije 
i srećnog sveta 
kojeg nema na naslovnim stranama i u udžbenicima

________________________________

BOŽIDAR VASILJEVIĆ (1951, Jasenovo), objavio je dvadeset dve knjige proze, poezije i poezije za decu. 
Objavljivao u svim relevantnim časopisima, prevođen na strane jezike, zastupljen u antologijama za decu i odrasle na srpskom, švedskom i ruskom jeziku. Živeo i radio u Kragujevcu, Svilajncu, Despotovcu, Senjskom Rudniku, Parizu, Kran-Montani, Luganu, Arosi, Lucernu, Huru i Ćupriji. Živi u Beogradu. 
Knjige poezije: 
Crne kapi, 1991; Raščinjeni anđeo; 1993, Klošarkin ples, 1994; Lov na kosmičke strune, 2001; Izabrane i nove pesme, 2004; Pev galjarda, 2008; Zlato maslačka, 2015; Pod ludim mesecom, 2016; Nešto u nastajanju nestajanju, 2018; Ničiji, Izabrane i nove pesme, 2019. 
Knjige proze: 
Vilinsko voće, O strasti, ljubavi i ostalom, Večni zagrljaj, Zlatno raskršće, Milkina česma, Priče o Jasenovu.
Knjige poezije za decu: 
Pesme za decu i mame, Životinjski svet Srbije, Do neba tri, Hoću da budem nešto, Zaljubljeni dud, Svaki čas je sreća, Slonče trotonče

NOVA POEZIJA BOŽIDARA VASILJEVIĆA

Prodao sam dedovinu
i došao u veliki grad
ovde nema pogleda na stado srna
na proplanku
koje samo seoski lovci mogu
da love
nema bahatih pogleda seoskih
đilkoša
na moju sirotinju
ovde mi niko ne zvera u tanjir
ovde mogu na miru da umrem
tek ako se u smrti usmrdim
komšije zovu policiju

***

Sinoć je moja duša imala viziju
da će na meču Cedevite
i Venecije
biti manje koševa
nije psovala što dobro plaćeni momci
ne pogađaju koš
nije psovala boga kockarnica
zbog nameštaljki
srećna je bila moja duša
a za viziju joj nije bio potreban
kokain
čak ni obična brlja
moja vesela duša je
narkomančina
dopinguje se
adrenalinom

***

Užasne pomisao da sam zrela kruška
koja samo što nije pala sa grane
da me jedu svinje plovke i druga
posrana pernad
umesto da blagorodna ruka
od mene spravlja žestinu
alkohol
opoj za zanesene duše
sudbina dostojna bogova
koji ushićuju dušu i um

***

Nikako da odem na zlatni Pek
sa velikim sitom i velikom lopatom
snažnim zamasima
da ispiram tone sjajnog šljunka
iščekujući da već u sledećem trenutku
zablista na suncu
zlatno zrnevlje
dok brzakom bistrim promiče
pastrmka savršene vitkosti
kakve u teretani
nema

***

Ne treba biti sebičan
uživati sam u svojim snovima
dok napolju neko viče
skupljamo stare akumulatore
stare šporete stare veš mašine
stare ljude
snove treba iznositi na vetar
dok su sveži i mladi
dok ne bude
da ni za otpad nisu

***

Ako si nemilostiv prema akrepima
karakondžulama i vrhovnim anđamama
ne pišeš snishodljivu poeziju
pravi si zlikovac
ali da bi to bio
treba imati velika muda
dok hodaš misliti samo na njih
ne obraćati pažnju
na povremeni prolazak kometa
kao da je to neka posebna
svečanost
ne imati vremena da se pitaš
sreća li je
ili nesreća
saplitati se o sebe

***

Što bismo se voleli
pa da patimo zbog neuzvraćene ljubavi
zar nije lepše
svako u svojoj jazbini
da bezbolno gledamo porniće
poistovećujući se
sa porno zvezdama
sve dok nas provajder ne opomene
da će nas obrisati sa liste
ako pod hitno ne izmirimo
dug

***

Kad je žena lepa i zgodna
uz to još i dama
i mi seljaci iz Pržogrnaca
postajemo gospoda
brišemo nos o rukav
kad niko ne vidi
pljujemo gde stignemo
samo kad smo sami
pred damom smo uspravni
vitezovi
ljupkih crta
spremni da izginemo
za čast ako treba
naravno ako dama ne umišlja
da smo obična
stoka

***

Te ogromne arene u kojima gladijatori
jure loptu
a gungula u transu
divi se veštini
odsecanja glave
ubacivanjem iste kroz obruč
šutiranjem u mrežu
rukom ili nogom
nogom je popularnije
dostiže vrhunac poniženja
tu je smrt umnožena
ubiti protivnika
više puta
kakva slast

***

Da ništa lepše dušu ne grli
kao ljubav
tvrde oni koje ljubav nije spržila
i od njih ostao samo gar
za njih je ljubav svila
koju povetarac miluje
mreškajući je
kao da ih nikad nije digla
toliko visoko
da bi ih mogla razbiti
kao što gavran sa visine
razbija orah
bacajući ga na stene

***

HELDERLINOVA SREĆA

Mora biti srećan pesnik
koga u autobusu
čita žena lepih nogu
jer koja bi svrha poezije bila
ako on koji o večnoj duši peva
ne bi osećao milinu koja struji
kroz njeno telo
dok uživa u stihovima
stvarno bi bilo besmisleno
da smrt ima tu moć
da spreči pesnika
da uživa
da i kroz njega struji milina

_______________________________________________

BOŽIDAR VASILJEVIĆ, Jasenovo, 1951, objavio 22 knjige poezije, proze, aforizama i poezije za decu.
Zastupljen u najvažnijim časopisima u Srbiji, antologijama u zemlji i inostranstvu, prevođen na strane jezike u časopisima od Amerike do Kenije.
Živi u Beogradu.

TRI PJESME BOŽIDARA VASILJEVIĆA

Umiljati pesnici
koje slavi rulja
čuvari podvezice davaoca sinekura
biste li bili radosniji
da Džugašvili kaže
da ste najbolji
ili biste kao Pasternak
napisali da je ružno biti slavan
ili kao Eliot da ste punjeni slamom
o slatkorečivi trgovci mesečinom i paperjem oblaka
hodači po mesecu pomišljate li koliko je važna zemljina gravitacija
dok ste u velikoj nuždi
i koliko bi to bio neslavan čin
na mesecu
pri mesečevoj slaboj ispomoći

***

Ne ukidajte ropstvo
ljudi to vole
uzbudljivo je biti jahan
osećati noge jahača uz slabine
predati se
u orgazmičnom raspoloženju
ne ukidajte ropstvo
robovi su potrebni svom vlasniku
slobodan rob je besmislena pojava
suvišan
može samo da zavidi pametnim
limenim i plastičnim
rmpalijama

***

Ne peva usamljeni gavran u sanjivo jutro samo za tebe
mnoštvo je bića i nebića što pesmu čuju
a gavran nije možda običan pevač
nego detektiv
sudbe
obaveštava o tvom stanju
zato se razvedri
cerekaj se
bez razloga
sudba nek se sluđuje
zašto se uprkos svemu
veseliš
kao idiot

_______________________________________________________________

BOŽIDAR VASILJEVIĆ, Jasenovo, 1951, objavio 22 knjige poezije, proze, aforizama i poezije za decu.
Zastupljen u najvažnijim časopisima u Srbiji, antologijama u zemlji i inostranstvu, prevođen na strane jezike u časopisima od Amerike do Kenije.
Živi u Beogradu.

PET PJESAMA BOŽIDARA VASILJEVIĆA (iz poetskog ciklusa “SLIKE SA BOGOSLOVIJE”)

Da nije svete zemljine teže
survali bismo se dole
među zvezde
tamo nema obećanih rajeva
ni pravednih bogova
samo užareno kamenje
samo ključajući lonci
kojima naučeni da stvari
vidimo naopako
tepamo
zvezdano prostranstvo
i slične gluposti

***

Neću da budem svoj
tužno je biti sopstveni vlasnik
imati jedino sebe u vlasništvu

šta fali pahuljama
koje kao da nisu pri sebi
i nemaju vlast nad sobom
lete uokolo
slažući se u smetove

blistaju i bele se na gomili
dok ne naiđe prvo sunce

a onda poteku žuboreći
radujući se
u šta sve mogu da se premetnu

***

Gledao sam ratnički ples golubova
na ogradi terase
u krnjači koju bogovi nisu nikad posetili
i tuču kladioničara gledao sam
u kladionici mocart na bogosloviji
gde se kockaju budući sveštenici
budući saobraćajci budući socijalni radnici
zadivljen kako to golubovi rešavaju
nadigravajući se plesom
bez pozivanja ugojene policije
kojoj se pištolji i pendreci klatare
o kukovima
bez sudija advokata i lažnih svedoka
koji slabije pleše jednostavno odleti
ostavljajući suparnika
da vlada ogradom koji trenutak
pre nego što ovaj i sam
ne odleti

***’

Šta je miris lipe prema moći cokula
osvajača mesečine
koji mogu sve da zgaze
sve da zatru

ali u vreme cvetanja
lipa iznova cveta
kao da ne postoji ništa drugo
kao da zna jedino za pčele
i vetar
I vrtložnu ljubav
od nekoliko opojnih dana
sa pčelama i vetrom

***

Biti rob na zapadu je moći kladiti se
za poslednji cvonjak
u kladionici sa pisoarima
sa foot ćelijama
sa kabinom za muškarce
sa kabinom za žene
i kabinom za žene sa bideom
ovde kada ulažeš poslednji cvonjak
kladeći se na bogataške klubove
sereš i pišaš u jednu šolju
sa kladioničarima koji su izgubili novac
na grčki kino
na italijanski kino
na trke pasa
na poker aparate
na virtuelni fudbal
pišaš i sereš u istu šolju
zajedno sa devojkama i momcima
koji su pobegli sa časova
u nadi da će siću dobijenu od roditelja
za burek ili picu
pretvoriti u pečenog vola
ili letovanje na nekom moru
sereš i pišaš zajedno sa putnicima
koji čekaju na okretnici autobusa
jer nema toaleta
za desetine hiljada njih
koji čekaju
nego kad prigusti
sjure se u kladionicu
na onu jednu jedinu šolju
za koju je neko umislio
da može da primi u sebe
sva govna ovoga sveta
i da kao neki vrhovni cenzor
nadgleda sva dupeta
biti rob na zapadu
i biti rob ovde
nema suštinske razlike
osim u načinu
kako se sere

_________________________________________________________________________

BOŽIDAR VASILJEVIĆ (Jasenovo, 1951.) je autor dvadeset tri knjige poezije, proze i poezije za decu. Za sebe kaže da ima više prodatih knjiga nego neke stranke birača. Bio je urednik časopisa Zmaj, osnivač izdavačke kuće Lucifer, sa Draganom Stojanović, i časopisa Balkanski književni glasnik, sa Dušanom Gojkovim i Vasom Pavkovićem. Zastupljen u srpskim i stranim antologijama.