Borjana Prošev-Oliver – autorski tekstovi

književna pretpremijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA BORJANE PROŠEV-OLIVER “ВИ РАСКАЖУВАВ ЛИ” (JESAM LI VAM PRIČALA), Perun artis, Bitola, 6/2023; jedna priča

RUŽIČASTI KOFERIĆ

Moja se ujna Milica ubila. Prije toga obukla je elegantnu crninu, plisiranu svilenu suknju i svilenu bluzu, crne hulahopke i lakirane elegantne salonke, oko vrata stavila je nježnu bisernu ogrlicu. Ne bi me čudilo da se naparfimirala sa svojim omiljenim parfemom, ali tu informaciju ne znam. Zatim je popila punu šaku jakih sedativa i legla mirno u krevet čekati smrt. U jednom je času negdje iz mraka idući prema svjetlu čula daleku zvonjavu svog mobitela, ili joj se možda to samo pričinilo? Kako bilo, ostala je ležati mirna, povremeno ispravljajući rukom poneki nabor na svojoj bluzi i gledajući kroz prozor u vrt koji je tek zazelenio u rano proljeće.

Sljedeći dan me je nazvala njezina susjeda, neka njezina daleka rođakinja, slične osamljeničke sudbine, koja ju je jedina gotovo svakodnevno posjećivala da bi skupa tako lijepo šutjele, i ispričala mi ovo što ja sad pričam vama. Riječima teškim i zasitnim koje su na mene djelovale gotovo hipnotički. Kada joj nekoliko puta nije odgovorila na telefonske pozive, susjedu-rođakinju je obuzeo neki nemir i, budući da je imala ključ od kuće, otišla je provjeriti ženu, koja je nakon smrti muža preko noći postala staricom. Hitna pomoć ju je odvezla u bolnicu, u kojoj je sutradan preminula. Ništa se više nije moglo učiniti. U bolnici su joj otkrili karcinom na maternici koji je metastazirao na okolne organe. O svojoj galopirajućoj bolesti nikome nije govorila. Ni sama nije znala odakle joj hrabrosti donijeti odluku, pripremiti sve, ostaviti sređene dokumente kojim će nakon njezine isplanirane smrti sve ostaviti susjedi-rođakinji te i učiniti to što je učinila. I možda za prvi puta, odlučila je ne biti u svom životu tek fusnota, već samo umjetničko djelo. Njezin je kraj doista bio književno herojski.

Susjeda-rođakinja koja ju je zadnja vidjela u bolnici kaže da joj je netom prije smrti jedna duboka bora spuznula poput guštera iz kuta sasušenih usana.

Otkad je Milica nakon smrti muža ostala sama, živjela je poput starice uz sat koji otkucava njezin preostali život. Bio je to doista veliki zidni sat iz ujakovog obiteljskog nasljeđa kojeg se i ja vrlo dobro sjećam i uz čije sam otkucaje uranjala u spokojan san osjećajući pokraj sebe utješan bakin miris. Taj sat je sada otkucavao Miličin jednostavan, zapravo isprazan život. Život poput zaborava. Život poput vlažne mrlje na bijelome zidu. Život koji ju je na kraju izgurao iz sebe. U kući u kojoj nakon smrti muža nije godinama pomaknula niti jednu njegovu stvar, nije izdržala žestoke ujede samoće. Kuća kao da je narasla, a ona, kao da se izgubila u vlastitoj spavaćoj sobi jer, oduvijek je bila jedna od onih osoba koje ionako nikada nisu bile posve prisutne i koje je teško upamtiti jer oskudijevaju preciznim obrisima. Nikada nije mnogo ni govorila, a šutnja se lako proda za dobrotu ili pamet. Bila je anestezirajuće mirna. A sve što donosi mir krije često u sebi veliku moć, čak i razaranje. Na primjer nema ništa mirnije od pogleda na vodu, a istodobno ništa tako učinkovito ne uništava svijet kao potop.

Udala se za mog ujaka kada je već napunila 35 godina. Do tada, kažu, nije imala niti jednu vezu, a podatak da je u brak ušla kao djevica u obitelji nije mogao ostati prešućen. Djece nisu imali. Tako su zajednički odlučili i trudili se da budu dovoljni jedan drugome. Jesu li oboje bili sebični ili su se tako snažno voljeli, ne mogu reći. Moj ujak je imao kćer iz prvog braka koju je rijetko viđao nemajući za nju, činilo se, niti osobite volje nit roditeljskih vještina. Jednostavno nije znao kako biti tata. Kako se zaustaviti da bi dijete počelo trčati, kako svoje potrebe i želje povući pred djetetovim. A od Milice je dobivao potpunu posvećenost sebi. Umjesto majčinstva, on je bio taj koji je svojoj ženi osiguravao garanciju identiteta. I nakon njega, nestali su okviri koji su njezin život držali na okupu.

Zapravo, nisam je poznavala. Viđala sam je rijetko jer gotovo da i nije izlazila iz svoje sigurnosne zone, svoje kuće koja je bila pretrpana stvarima, namještajem, slikama, knjigama, satovima, vazama, čašama. Niti jednog slobodnog centimetra na bijelim zidovima, niti na podovima prekrivenim teškim tepisima. Kada bi dovezla mamu da vidi brata, provlačili bismo se između fotelja različitih stilova i veličina, stolaca, stolova, stolića natrpanih pepeljarama, zdjelicama s bombonima čiji je rok trajanja odavno istekao, vazama s cvijećem opalih latica, vitrina punih kristala koji se nikad nije upotrebljavao jer ih nitko uglavnom nije posjećivao. Bojali smo se da nešto ne srušimo, otkrhnemo, ne slomimo. Namještaj se činio preglomaznim za te samotne prostorije. A ona se između svega toga kretala gotovo sljepačkom tehnikom posve sigurna u svom prostoru. Nikad nije htjela sudjelovati u obiteljskim proslavama i okupljanjima. Mi je nismo zanimali jer joj nismo imali pružiti ama baš ništa što bi nju zanimalo. A zanimalo ju je malo toga. Bar se tako činilo. Možda poneka knjiga koju je znala škrto komentirati monotonim glasom koji je puzao, posrtao i gubio se pretvarajući se u ravan šum koji je bilo sve teže pratiti. Uglavnom, bila je koncentrirana na sebe i na muža. I da, da ne zaboravim, kanarinca Mateka, čija je velika krletka zauzimala značajni dio jedinog iole slobodnog zida. Budući da se rijetko smiješila, a kamoli smijala, nevjerojatna je bila transformacija njezinog bezizražajnog lica kada bi pogledala tu ptičicu od koje nije bilo nikakve koristi, osim da se za njom čiste izmet i perje. Kažu da tako male ptice svakodnevno pojedu tri puta svoju težinu, a isto toliko iz sebe i izbace. Ali, kad bi je Milica pogledala očima u kojima kao da su zapeli snovi, oblila bi je neka nježnost toliko netipična za njezin zakinut izraz lica, bez radosti, ni tuge, lica poput maske, da se i meni koja nikako ne volim ptice, znalo stisnuti grlo. Oko usana bi joj zatreperio smiješak i obraćala mu se kao maloj bebi: „pa di ci ti meni, cucić, cu, cu cu… dođi ti meni, mali moj, ljubavi moja…“, a ptičica je lepršala sobom dok joj ne bi sletjela na glavu i kratku gustu kosu zapetljanu, punu čvorova poput ptičjeg gnijezda. Meni bi tada bilo neugodno, nekako i sram zbog nekog iracionalnog osjećaja koji me je obuzimao, zbog nje, zbog tih grotesknih i bizarnih prizora i njezinog neprirodno visokog, izobličenog glasa kojim bi tepala ptici. Glupavo bih se smiješila i jedva čekala da odemo doma.

Prije udaje živjela je s roditeljima u maloj kući negdje na Trešnjevki iza autoputa, na mjestu na kojem su sada nikla čitava nova suvremena naselja modernih zgrada. Bila je jedinica kći oca učitelja tehničkog odgoja u nekoj osnovnoj školi na periferiji koji je stekao kvalifikacije na dvotjednom tečaju održanom u lokalnoj mjesnoj zajednici i majke koja je stalno pobolijevala i veći dio svog života provela u bolnici. Kasnije sam čula da se radilo o psihijatrijskoj bolnici. Milica se brinula o tati, revno studirala engleski i nakon diplome zaposlila se u istoj gimnaziji u kojoj je radila moja mama. Mami se skromna, čedna i fokusirana Milica dopala. I dan-danas najiskrenije ne znam kako niti zašto je mama pomislila da bi ona bila dobra partija za njezinog netom rastavljenog brata kojeg su svi znali kao veseljaka i dobričinu. Čudni su putevi božji. Vrijeme je pokazalo da je instinktivno bila u pravu jer, uzevši sve, činilo se da su imali dobar brak. Poznato je da je mama pretjerivala u gotovo majčinskoj brizi za svog mlađeg brata još i za bakina života. Znala je što je dobro za njega bolje i od njega samog i nikada nije to propuštala istaknuti. Nije ni čudno da su između mame i njezine mlađe kolegice osjećaji kolegijalnosti i nekog suzdržanog prijateljstva nakon udaje Milice za mog ujaka nestali. Mama se osjetila prevarenom i razočaranom, a tati se iz prve Milica nije dopala. Zapravo, nije znao kako i čime započeti bilo kakav razgovor s njom jer je uglavnom šutjela i izbjegavala sa svima bilo kakav kontakt. Ubrzo je digao ruke od svakog pokušaja, pa čak i minimalnog, makar samo i zbog mira u obitelji. I tako smo malo po malo i svi mi ostali odustajali. Milica je bila zadovoljna.

Bila je opsjednuta svojim zdravljem, odnosno, nezdravljem. Stalno ju je nešto boluckalo, žigalo, tištilo, peckalo, pritiskalo. Proučavala je studiozno zdravu ishranu bez pesticida, kemijskih tretmana, čitala medicinske studije o probavi, probioticima i hrani punim vlakana, knjige o alternativnom samoiscjeljenju, znala je sve o hranjivoj gustoći, sadržaju mikronutrijenata po jedinici težine, i što, koliko, kada i kako jesti. I koliko se ja sjećam, kada je odlučila nešto reći, govorila je samo o tome. Bila mi je nemoguće dosadna. Kuhala je svaki dan isto, brokulu, mrkvu i cvjetaču kuhane na pari, kuhano bijelo pileće meso i zelenu salatu. Ujak je bio vrlo mršav, ali je Milica i dalje bila ugodno popunjena, kao što i priliči ženi njezinih godina. Sjećam se da sam je jednom uhvatila kako skrivena iza frižidera lakomo proždire masnu hladnu svinjetinu. Kao da sam je uhvatila in flagranti. Zbunjeno i u nelagodi sam se ispričala i brzo izašla iz kuhinje. Nikada me više nije pogledala izravno u oči.

Nekoliko mjeseci nakon njene smrti pozvala me je nasljednica susjeda-rođakinja da izaberem nešto od hrpe kristala, tanjura, slika, knjiga koja je ostala iza moje bake jer je čistila pretrpanu kuću odlučna da se riješi svega prije nego je proda. Zajedno smo kopale po tavanu kao po nekoj odaji kurioziteta punoj nepotrebnih predmeta, memorabilija nekoliko različitih života koji su odavno izgubili svoju funkciju i značenje jer njihovih vlasnika više nije bilo. I ispod hrpe od moljaca pojedenih popluna i deka pažnju mi je privukao mali ružičasti kofer. Čist i sjajan. Sa strahom sam ga podigla i otvorila. Odjednom, među tim teškim tavanskim mirisom slojeva prašine i zaborava zapahne me miris čistoće i omekšivača za rublje. Gledala sam kao u škrinju s neočekivano otkrivenim blagom posložene plahtice, dekice, dječje benkice, pamučne hlačice, trikoiće, čarapice, ružičaste šlapice i flašice. Upitno sam pogledala u susjedu-rođakinju, na što je ona samo slegnula ramenima. Zatvorila sam koferić i vratila ga na mjesto gdje sam ga našla. Osjećala sam se poput uljeza. Izašla sam iz kuće u koju se nikada više nisam vratila. Čula sam da je kuća prodana. Novi su je vlasnici posve ispraznili i preuredili, a ružičasti je koferić najvjerojatnije završio s ostalim stvarima na nekom smetlištu.

__________________________________________________

BORJANA PROŠEV-OLIVER (1962.) diplomirala je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju. Nakon diplomiranja radila je kao honorarni suradnik na Trećem programu makedonskog radija i u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske TV. Od 1986. do danas zaposlena je kao lektorica te kasnije i viša lektorica za makedonski jezik na Katedri za makedonski jezik i književnost, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu.
Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto.
Na stranici “Jesam li vam pričala” – https://borjanaprosevoliverjesamli.com – i na Facebooku – https://www.facebook.com/Jesam-li-vam-pričala-103325628704630/ – objavljuje vlastite kratke priče, koje će uskoro biti ukoričene.

KRATKA PRIČA BORJANE PROŠEV-OLIVER: STAVROGIN

proza

Središnji lik mojih mladačkih dana bio je momak kojeg smo zvali Stavrogin. Ne sjećam se njegovog pravog imena. On je za mene oduvijek bio samo Stavrogin, po Dostojevskijevom liku iz srednjoškolske lektire, koji je na mene u mojoj adolescentnoj dobi ostavio veliki dojam. Baš kako me je lik Nikolaja Vsevolodoviča Stavrogina iz romana „Bjesovi“ fascinirao i istovremeno plašio, isti je učinak na mene u to doba imao i on, mladić s kojim sam išao u razred i s kojim sam kao cimer za vrijeme maturalnog putovanja proveo 7 dana. Ne znam kako me je dopalo da s njim dijelim sobu, možda božja providnost, no tih je sedam dana pronicljivih, briljantnih no i mučnih razgovora uz gusti dim cigareta i mnogo alkohola otvorilo za mene prolaz ka začaranom labirintu uvida u ljudsku psihu i karaktere i poveo, mene, koji sam veći dio života proveo povučen, tih, gotovo nevidljiv, putem kojim koračaju gospodari ljudskih duša, sudbina, strahova, čežnji. Naime, postao sam psihijatar. Imam svoju uspješnu i uhodanu privatnu ordinaciju, uredan brak i dvoje djece. Srednjoškolske kontakte sam sve ove godine uspješno izbjegavao, sve do sad kada su mi javili da je umro Stavrogin i kratko rekli da će sprovod biti u petak u 14,00 sati.

Zavalio sam se u psihijatarski ležaj u svojoj ordinaciji, u onaj isti u kojem je on još do neki dan ležao, barem jedno tjedno, točnije kada i koliko dugo, odlučio bi on sam. Zapalio sam cigaretu i duboko uvukao dim koji se zatim kroz nos i usta raspršio u amorfni oblak kroz koji mi se ukazao njegov lik i osjetio nešto nalik lupanju srca, naznake nekog uzbuđenja koje mi je prostrujalo tijelom. Kao i tada.

Nisam ga vidio godinama. Čuo sam mnoge nepovezane priče o njemu. I uvijek su to bile priče s glavnim antijunakom, karizmatičnim, fascinantnim i nadasve zloslutnim. Priče o rastavama, otkazima, krađama, prevarama, malverzacijama, obožavanju, suzama, čežnjama, mržnji. To je bio kontekst u kojem se spominjao Stavrogin. Baš kao i u romanu.

Sjećam se, bilo je to jednog hladnog dana prekrivenog gustom zavjesom krupne kiše kad se nebo spojilo sa zemljom. Čekao sam svog sljedećeg pacijenta, kad se oglasi zvono na vratima. Umjesto preglasne, prenašminkane, predebele gospođe Hranjec, na vratima je stajao, nitko drugi, no glavom i bradom, moj Stavrogin.

„Bok, stari, nadam se da ne smetam. Imaš malo vremena?“, rekao je nehajno kao da smo se vidjeli jučer.

Otvorio sam mu vrata i prihvatio igru te ga šutke pustio da uđe kao da ga očekujem. Ali i dalje sam pred njim bio onaj mali, zbunjeni i smotani dječarac.

Direktno se zavalio u ležaj, a mokri baloner je nemarno bacio na pod u kut sobe. Ja sam sjeo u svoj naslonjač i pitao se je li je osjećaj koji me je preplavio zadovoljstvo ili strah. I sada kao i onda.

„Hoćeš nešto popiti?“ upitao sam kao da mi je svejedno u maniri frajera koji se odlično nosi s iznenađenjima, šokovima, nelagodom, zlokobnom znatiželjom, svime što sam u tom trenutku osjećao.

„Hoću i to odmah duplo, za početak“, kaže promuklo i zapali cigaretu.

Dok sam točio piće, dobro sam ga promotrio. Bio je i dalje zgodan, snažan, činilo mi se još neustrašiviji od onakvog kakvog ga se sjećam. Slutio sam zašto je došao. Kad tad, Stavrogin se morao suočiti sa svojim demonima. A ja, u čijem je pogledu oduvijek prepoznavao ništa doli svoje dominacije, bio sam valjda, najbezbolniji izbor.

Uglavnom, Stavrogina je vodila strast prema nanošenju muka. Ne samo radi užitka nanošenje zla drugima, već prije svega da bih mučio vlastitu zakržljalu savjest. Bio je čovjek koji nije prepoznavao niti osjećao razliku između dobra i zla. Neodoljiv mu je bio poziv potonjeg. Za njega je ono bilo samo predrasuda. Za sve vrijeme svojih dolazaka pri kojim se nisam mogao oteti dojmu da je on tu zbog mene, a ne obrnuto, potanko mi je opisivao svoje duboko unutarnje zadovoljstvo koje doživljava kad postane svjestan sebe u situacijama kad čini zlo. Kao da mi tumači nešto bitno, neku vrijednu istinu, važan postulat koji bi ja trebao zapisati i zapamtiti. Ponašanje mu je bilo neobično, samoživo i ekscentrično. Bio je opsjednut ništavilom, nesvrhovitosti svojeg postojanja. Međutim, svojim postupcima punih neustrašivosti, temperamenta, želje za opasnošću kao da je želio razuvjeriti sebe i strgnuti lance kojima je njegov duh bio okovan.

Uglavnom, prošlo je puno godina otkad je izgubio samilost prema ljudima, osobito prema ženama. Možda upravo zato ili unatoč tomu uvijek je bio s nekom. Ali nije on bio lovac, već je velikodušno dopuštao da bude lovina. Žene su nalazile njega, a on bi bez neke osobite želje prihvaćao i hladno prekidao prethodnu vezu. I to je činio bez žaljenja, grižnje savjesti, bez radosti. Bez ikakve emocije, računa i plana. Tek tako, iz dosade, inercije. Mislim da je bio svjestan da sa svima ima toliko malo zajedničkog da se uz njih osjećao mnogo usamljenim nego kad je sam. A doista je tako bilo. Godinama se okruživao s osobama daleko ispod njegove intelektualne i društvene razine. A najzanimljivije je što im je uvijek u tom odnosu na prvu bio inferioran. Dopuštao im je s dominantnim nehajem da gospodare njemu nevažnom površinom života, donose svakodnevne sitne odluke. Njegove žene su bile njegove zaposlenice, pomoćnice, žene koje trebaju njegove poslovne usluge, i same razvedene, financijski nesamostalne. Žene koje su mu se naglavački bacale u život i uzaludno smatrale da u njemu sudjeluju i doprinose. A on je ljude promatrao zjenicama bez strasti poput neke hibridne životinje naviknute na vlagu i polumrak kakav je i sam postao. Od smrti majke, nijedno od njegovih dalekih „ja“ nije bilo dio njegove, u to doba aktualne životne pripovijesti. Imao je još nekoliko godina do mirovine i po svemu sudeći pljesnivu i bezličnu starost, a iza sebe, nekoliko propalih brakova, u strahu, gorčini i tuzi izgubljene i prerano ostarjele žene, odraslu djecu s kojim nije bio u dobrim odnosima, unuke koje gotovo i da nije viđao i mnoge prolazne žene uz koje se navikao na suživot s ljepljivim osjećajem uzaludnosti i nesvrhovitosti. Od smrti majke postalo mu je sve toliko nepovratno kao kad se izgub nevinost, prst, kosa, slijepo crijevo. Kao da je nakon njezine smrti zapeo na granici djetinjstva i odrasle dobi. Na njegovom se licu vidjelo strujanje prošlosti poput sjene oblaka. Rješavao se svega što ga podsjeća na majku nedljudskom lakoćom. Sestre, brata, ujaka kojem nije došao ni na sprovod, roditeljske kuće koju je prodao budzašto, njezinih stvari, knjiga, slika, nakita. Prestao se baviti glazbom, svirati gitaru s kojom je čitav život disao, punio se i praznio, volio, radovao i nadao. Izbrisati sve tragove da manje boli. Čak i uspomenu na vlastita oca. Kao da ga nikad nije ni bilo.

Njegov je život od samog početka bio necjelovit. Navodno, da je tako i začet, bezgrješno. Nakon što je preko krvnih nalaza konstatirana trudnoća, ginekolog je majci rekao da se vrati na pregled kada više ne bude virgo intacta. Ova je priča oduvijek je bila glavni hit u društvu. Rodio se kao nedonošče, sav plav i sitan, nimalo ne obećavajući stas diva kakav je kasnije postao. Njegova baka, krupna i velika žena skočila je prihvatiti svoje prvorođeno unuče od babice koja je u obje ruke nosila dvije bebe, njega, svog sitnog, modrog i smežuranog i neku bebu rođenu sa 6 kg, ružičastog tena, bucmastih obraščića. Naravno da je baka od 120 kg pružila ruke bebi koja je izgledala kao da joj je dva mjeseca. Bila je vidno razočarana kada su joj u ruke položili taj izmučeni svežanj naborane kože ispod koje se plavila mreža sitnih plavih kapilara. Kaže da je krivila svoju snahu, njegovu majku jer u „njihovoj obitelji takvih malih i slabih nikada nije bilo.“ U djetinjstvu je počeo je mucati. Roditelji su za to krivili sebe. Smatrali su ga jedim od one djece s preosjetljivim živčanim sustavom koja mucaju, koja imaju problema sa spavanjem, strahovima i koja loše prihvaćaju promjene. Sve je to bio on. I uživao u pojačanoj pažnji svih držeći ih u napetosti i stresu. I dan danas kada se uzbudi, kada je izvan svoje sigurne zone počne mucati. Nelagodno ga je bilo slušati i tada, a još više sada, kada je gotovo starac koji neartikulirano ponavlja jedan te isti slog, žmirkajući i grčeći licem. Zato se uvijek trudio da ga nitko i ništa ne ugrožava. Njegov moto bio je kloniti se svih izvora nelagode. I to je činio nemilosrdno i kukavički odbacujući bez isprike ljude, prilike, događaje, sjećanja, često se činilo i život kada bi smatrao da ga ugrožava.

Inače, bio je natprosječno inteligentan, uspješan u poslu, dogurao je lako do šefovskog mjesta. Kada je htio, bio je šarmantan, zabavan, društveno samouvjeren i uljudan, plijenio je pozornost svih, da bi se u trenu autistički isključio ili naprasito odlazio. Njegovo je držanje bilo uvijek nekako zamišljeno i rastreseno. U jednom času bi gorljivo hodao po sobi mašući rukama, upaljenih očiju kobre koje su se duboko zarivale u moje. Tada je imao onaj uznemirujući izraz starca na još dječačkom licu, napet osmjeh nalik grču, a već u sljedećem gledao je negdje iznad mene, daleko u neodređeno, pomiren sa sobom i svijetom. Zaranjao je u svijet osame, tih, gluh i tako prazan.

Nisam uspijevao doprijeti do njega. Nije mi dozvolio. On je vodio igru, uostalom kao i uvijek.

Nekako u to vrijeme, žena mi je sva u panici rekla da je negdje zametnula dijamantnu naušnicu i upregnula je sve u kući da je traže. Bio je to moj poklon za godišnjicu braka. Volim svoju ženu i mislim da ona voli mene. Bez vatrometa, velikih riječi i gesta. Vezivali su nas sklad i nošenje sa zajedničkim životom, tajanstvena i samo naša intima, možda čak i upornost da gnjavimo jedno drugo. Uzalud, naušnicu nismo našli. Šteta, no nije kraj svijeta. Ubrzo sam na naušnicu zaboravio, ometen poslom, računima, bolestima, problemima djece i svojima.

Na zadnjoj seansi Stavrogin je bio neobično miran i fokusiran. Nije htio pričati o sebi. Raspitivao se prijateljski o mom životu unijevši mi se povjerenički u lice. A ja sam mu, kao i uvijek, uglavnom ispunjavao želje. Raspričao sam se, iako i nije bilo bog zna što za pričati. Sam sam sebi ubrzo postao dosadan.

Kada sam ga ispraćao, već jednom nogom izvan stana i leđima okrenut, Stavrogin je, ne okrećući se posegnuo u džep kaputa i na stolić pokraj vrata bez riječi ostavio malenu dijamantnu naušnicu te požurio stepenicama prema dole.

Sljedeći dan je umro od infarkta i više ga nisam vidio. Riješio se svojih demona ostavivši ih meni u zalog. Više ne njegujem nadu da život može biti dobar, a da se ljudi volje, roditelji žive sretno i imaju sretnu djecu.

Još uvijek, osobito noću u tišini čujem neko jezivo hihotanje, više kešenje kao u hijene. Bojim se da ludim.

Njegovi su demoni pobijedili.

***

KRATKA PRIČA BORJANE PROŠEV-OLIVER: PRIČA O MOM DJEDU

proza

Moj djed je bio jako sladak čovjek. Neprimjeren opis za starca. A doista ta riječ opisuje moja zadnja sjećanja na njega. Bilo mi je desetak kada je umro. I sjećam se da je cijela obitelj uvijek za njega govorila da je „tako sladak i drag“. Ja sam to tada povezivala sa slikom lutkice Maje na stranici „Obucite Maju“ iz Politikinog zabavnika koji sam svakog petka željno iščekivala ispred kvartovskog kioska. Bila je to slika slatke bebe u sjedećem položaju, ćelavog tjemena i nestašnim pramenovima na zaliscima, mliječno plavih očiju i začuđena pogleda. Na sebi je imala samo pelene. Pokraj Maje bile su ilustracije haljinica, suknjica, majica, hlačica, cipelica koji su imale sa strane krilca i kojima je trebalo izrezane sličice odjevnih predmeta pričvrstiti na izrezanu sličicu Maje. Bio je to čitav poduhvat. Najprije izrezivanje sličica pa usklađivanje modnih kombinacija. Sličica Maje iz Politikinog zabavnika u meni je izazivala iste osjećaje kao tada moj djed. Možda zato što je imao istu frizuru kao Maja? Bio je ćelav, s ponešto kose sa strane. Ili možda zbog tog mliječnog pogleda kao u bebe, u njegovom slučaju katarakta, zbog kojeg se činilo da začuđenog promatra svijet oko sebe kao da ga vidi prvi put. Ali, nažalost, zapravo je tako i bilo. Imao je teži oblik Alzheimera. Osim bake, nikog nije prepoznavao. Prepoznavao je samo svoje stare osjećaje prema nama ostalima. Mi smo se unuci silno zabavljali i stalno ga ispitivali „tko sam ja tebi?“, a on je uvijek spremno nježno odgovarao: „pa ti si moja“. Na takav odgovor ostajali smo pomalo razočarani jer smo očekivali nešto smiješno, ali zapravo smo bili umireni jer smo se doista osjećali njegovima, a on naš. Baka se ljutila i vikala „ne radite norca iz njega“, oblačeći ga svakog jutra u čiste košulje, ispeglane hlače i tople prsluke, baš kao i ja Maju. Kada ga je jednom i mama pitala: „tata, tko sam ja tebi?“, on ju je gledao svojim mliječnim očima i odgovarao kao i obično, „pa ti si moja“. „Ali tata“, inzistirala je mama ne mogavši se pomiriti, „ja sam tvoja Nada, tvoja kći!“ Mliječni pogled zakrili tamni oblak i namršti mu se čelo: „Ne, ti nisi moja Nada, moja Nada je mlada i lijepa! “ Mi smo naravno prasnuli u glupi smijeh, a niz mamino lice na kojem su se javljale prve bore, slila se suza. Nas djecu je silno zabavljalo kad bi onako u pidžami i cipelama stavio šešir na glavu, uzeo svoju staru aktovku i izašao na ulicu uputivši se svima u nepoznato. Baka je ostavljala kuhanje ručka za cijelu obitelj i trčala za njim. Ne misleći na nikog osim na svoju igru, djeca itekako mogu biti okrutna. Mi unuci, osobito oni stariji, poticali smo te djedove izlaske u pidžami na ulicu. “Gospodine Fürst, ovaj čas su javili da je na hrvatsko-mađarskoj granici zapela pošiljka. Morate to odmah srediti“, hihotali bi se i glumatali. Djed bi se sav zacrvenio, uzvrpoljio po sobi, nešto tražio po ormaru. Rekao je da traži svoj kofer i šešir i da hitno mora na put. Baka nas je grdila, tjerala iz sobe i dugo ga milovala po rukama i ćelavoj glavi dok se nije smirio i dopustio da ga smjesti ponovo u krevet.

A kad nas je prestao prepoznavati, nije nestala njegova dobrota, obziri, empatija i neki njemu urođeni nježan odnos prema svima, ne samo nama ukućanima. Znao nas je zaštitnički pokrivati novinskim papirom, jako bi se uznemirio kada bi smo se svađali i podizali glas i zbunjeno ponavljao „pa nemojte, mili, sve će biti dobro“. Znao je satima sjediti ispred prozora, činilo se, silno zamišljen. Taj njegov mir ulijevao mi je strahopoštovanje.

Umro je tiho i mirno u svom krevetu jednog dana kada smo mi unuci bili osobito „zločesti“ i bučni.

Moj djed Andrija je bio drugo od jedanaestero djece Vendelina i Alojzije Fürst. Bio je potomak generacija dunavskih riječnih ribara koje je neumitna sudbina dovela do Apatina. Slijedeći tragove prezimena u arhivima, apatinskim crkvenim knjigama rođenih i umrlih, moja sestrična pronašla je izvjesnog Laurentiusa Fürsta rođenog 1714. i žene mu Eve vjenčanih 1739. u mjestu Jagstkreis, u općini Abtsgmünd njemačke države Baden-Württemberg. Pojavljuju se u popisu građana Apatina u razdoblju 1750-1825. Sljedeće otkriće iz prašnjavih knjiga bilo je zahvaljujući jednoj ljubaznoj gospođi iz Njemačke zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba koja nam je pomogla doći do podatka da je praprapradjed Nikolaus Fürst vjenčao Elizabeth Krömmer 1.9.1835 u Apatinu. Imali su sedmero djece i Johhan naš prapradjed bio je rođen 18.10.1840 kao njihovo treće dijete. Činjenica da su moji predci, kolonizirani Nijemci s Rajne, pripadali apatinskom ribarskom i lađarskom cehu s pravom rada na Dunavu od Mohača do Oršave, baš tako, uvijek mi se činila više fikcionalnom nego dokumentarnom, kao da je ispala iz nekog avanturističkog vikend romana.

Međutim, ono što se zasigurno u obitelji znalo, mom pradjedu Vendelinu bili su mrski od dunavske vode stalno smežurani i od alaskih mreža izranjeni dlanovi te se on uputio, ovaj put, za razliku od svojih predaka, uzvodno i skrasio se u Donjem Miholjcu na Dravi. Ipak, zov rijeke bio mu je u krvi. Činilo se da nije bio osobito poduzetan, ni ambiciozan. Zato je smatrao velikom srećom postati lugar na imanjima grofa Mailáth. Grof Đuro Mailáth von Székhelya, mađarski političar i župan Baranjske županije oženio je groficu Štefaniju rođenu Prandau, nasljednicu velikog miholjačkog vlastelinstva bogatog hrastovim šumama i lovištem te plodnom zemljom. Pradjed je živio lagodnim bećarskim životom, zadovoljan skromnim i jednostavnim životom pod okriljem zaštite svoga gospodara.

U miholjačkoj krčmi „Lovac“ kamo je često zalazio, moj je pradjed upoznao mladu Alojziju Poljanec koja je iz rodnog Tuhlja došla kao ispomoć u krčmu svojoj teti udatoj u Slavoniju. Alojzija je bila visoka, mršava, vrlo stroga i vrlo pobožna. Oblačila je do grla zakopčane tamne haljine koje su isticale sjaj lanca s velikim srebrnim križem. Taj njen stav nije pridonosio ni atmosferi, a ni poslovanju jedne lokalne krčme. Ni sa kim se nije upuštala u razgovor. Kretala se krčmom poput neke prikaze, kao da je lebdjela onako mršava, visoka i izuzetno blijede puti. Gostima krčme su od njezine pojave prolazili žmarci te su zazirali su od nje. Ali, iz nekog neobjašnjivog razloga, ne i moj pradjed Vendelin. Nije reagirala ni jednim pomaknutim mišićem na izduženom licu na ijednu njegovu izgovorenu riječ, a kamoli makar blijedim osmijehom na neku njegovu šalu, ako ćemo pravo, koje najvjerojatnije nisu ni bile smiješne. Nije ga gledala u oči, nezainteresirano ga je posluživala, uvijek isto, tanjur gulaša i pola čaše vina sa soda-vodom. A on bi se nekako uvijek našao u njezinoj blizini. Sjedio uz nju u istoj klupi na nedjeljnim misama, stajao je iza nje u redu za ispovijed ili u dućanu mješovite robe. Kamo god se okrenula, tu je bio taj onizak mlad čovjek, moćnih brkova ispod orlovskog nosa i glatko zalizane tamne kose, uvijek uredan i nadasve pristojan. Potajice ga je promatrala iza zavjese kada se kočoperio ispred krčme obučen u lugarsko odijelo s kicoški na glavi nakrivljenim zeleni šeširom od čoje i puškom nonšalantno obješenom preko ramena. Samo tada bi joj se usne ovlaš iskrivile u nešto što se nikako ne bi moglo nazvati osmijehom, već grčevitim trzajem mišića koji se ponavljao bez udjela njezine volje. Jadnica je bila okovana svim obzirima, dužnostima, pravilima i iracionalnim strahovima svijeta koji su ju sve jače pritiskali. I tako, dan za danom, navikavala se na njegovu prisutnost, primjećivala njegovu lakoću postojanja, njegovu jednostavnu narav, koju je brusio provodeći vrijeme kao lugar pod vedrim nebom i sjenovitim krošnjama slavonskih šuma. Malo po malo je popuštala pred njegovom prostom vedrinom, prestala je uzmicati i dozvoljavala mu da joj se približava mišjim koracima.

Vjenčali su se 1886. Brak im je bio solidan. On je često duže vremena izbivao iz kuće brinući za veliko područje vlastelinstva. Kada bi se vraćao, obično bi ga dočekivalo novorođenče, a tu vijest je lijepim i ukrašenim rukopisom zapisivao u svoj dnevnik koji je ostao kao vrijedno naslijeđe u obitelji: „I opet se rodilo još jedno dijete.“ I tako jedanaest puta.

Moj djed je bio drugi po redu. Jedna plaća, a velika obitelj. Događalo se da izmoreni plakanjem zaspu i gladni. Alojzija je prihvaćala život poput fanatika, pokajnički, i prihvaćala sve što se događa kao božju volju. Često u kući mlijeka nije bilo, kao ni šećera za čaj, a Alojzija bi govorila djeci: “miješaj sine, miješaj, otopit će se i bit će slađi.“ I oni su žličicom miješali i miješali tako dugo dok majčina sugestija ne bi postala stvarnost. Što zbog svoje naravi, što zbog teškog života, prema djeci je bila stroga, na mahove i okrutna. Kada bi bili nemirni, kada bi nešto slomili, kada bi se međusobno posvađali, kada bi se isprljali, kada bi dobili lošu ocjenu u školi, uglavnom u svakoj prilici, kažnjavala bi ih inkvizicijskim milosrđem smatrajući da su se ogriješili o njezina Boga. Strepili bi pred njom i bili manji od makova zrna oslovljavajući tiho s „majčice“ i s Vi. Vrlo brzo su napuštali jedan za drugim roditeljski dom. Kćerke bi se udavale za prve prosce i odseljavale diljem Hrvatske, braća odlazila trbuhom za kruhom, a neki, kao moj djed u rat, 1. Svjetski rat.

Moj djed Andrija imao je osamnaest godina kada je iz gimnazijskih klupa unovačen u austrougarsku vojsku. Rat ga je odveo na Istočno bojište gdje je, hvala bogu, vrlo brzo bio zarobljen i zahvaljujući tome, možda i ostao živ. Jednog dana u logor u kojem su bili austrougarski zarobljenici, došla je neka ukrajinska grofica i od upravnika tražila da joj ustupi nekoliko zarobljenika za rad na njezinom obližnjem vlastelinstvu jer je rat desetkovao njezine ljude. Upravnik logora poredao je zatvorenike i rekao grofici da ih sama odabere. Djed nam je s ponosnim sjajem u očima pričao da je dva puta prošla kraj njega, dobro ga odmjerila i pokazala u njega prstom. „Ovoga želim“. I tako ga je igra sudbine u liku jedne sredovječne, no dobrodržeće ukrajinske grofice spasila mučnog života u logoru. Iako djed nikada nije rekao ništa više od te puke informacije, baka, iz meni tada nejasnog razloga, nije voljela kada bi se začela ta tema. Mrštila bi se i, demonstrativno lupajući posuđem, prekidala razgovore i kupila tanjure sa stola nakon ručka oko kojeg smo sjedili i slušali djedove priče. Moj tata, ujak, a i stariji brat su djeda tapšali po ramenu i govorili: „Svaka ti čast, majstore!“, a ja sam ga zamišljala kao majstora s alatom u ruci. U ratu je Andrija od mladića postao muškarac. Žilavi mišići nosili su visoki stas naviknut na fizički rad. Ruke su mu bile grube i žuljevite. Na licu obraslom bradom isticali su se orlovski nos i ugljenaste oči, tako crne da su sjajile. Nakon potpisivanja nekoliko mirovnih sporazuma, ali i nastavka besmislenog produljenja ratnih operacija, djed je odlučio da je bilo dosta „majstoriranja“ kod grofice i odlučio se za bijeg, i pješice, u stočnim vagonima vlaka, konjskim kolima, krenuo kući. Nakon 2-3 mjeseci teškog putovanja koji zavređuje posebnu priču, stigao je u Zagreb i odlučio u njemu ostati. Kojim redoslijedom su se od tada stvari u njegovom životu događale, to se ne zna. Ali mladi je Andrija odlučio nikada više ne biti gladan, niti siromašan. Upravo nam je tako rekao. I to je meni u tom trenutku zazvučalo vrlo snažno, a scena je bila gotovo filmična. Baš poput Scarlett OˊHare u „Prohujalo s vihorom“: As God is my witness, I swear I`ll never be hungry again!

Danju je radio što god bi se nudilo, na gradilištu, u pilani, u prodavaonicama kao pomoćni radnik, u tvornici parnih kotlova kao radnik na traci, ali zanimljivo je da je u svakoj prilici znao pronaći način da se dopadne svom poslodavcu, zaradi više, dobije bolju priliku. Živio je više nego skromno i štedio je svaki zarađeni novčić. Kada je oženio baku, bilo mu je blizu četrdeset, za vjenčani dar kupio joj je kuću na lijepom mjestu u Zagrebu, koju je baka sama izabrala i u kojoj smo se rodili i mi, unuci. Navodno je imao je veliku željeznariju, vozio je jedan od rijetkih automobila koji su tada prometovali zagrebačkim ulicama, bio je partner u velikoj firmi koja je trgovala željezom. No s Drugim svjetskim ratom sve je to, osim kuće, pomalo nestajalo. Nakon rata nastavio je raditi ono što je najbolje znao: trgovati. Postao je trgovački putnik. Život je provodio po nezagrijanim vlakovima, prljavim prenoćištima i nerijetko se vraćao kući neobavljena posla i bez zarade. Da bi se prehranili, baka je prodavala svoj nakit, a mama je uvijek govorila da je imala jako sretno djetinjstvo. Baka je gospodarila kućom čvrste i spretne ruke i sve je funkcioniralo. Kada je otišao u mirovinu, razbolio se. Dobio je karcinom želuca i preživio ga uz tri teške operacije, jednu za drugom. U obitelji se pričalo da je njegova Alzheimerova bolest bila posljedica silnih anestezija u odmakloj dobi. Umro je nakon što su se djeca sa svojim obiteljima rasijali po svijetu, u svom krevetu, potpuno miran, kao u snu. Baka se klela da se je ovlaš nasmiješio prije zadnjeg udisaja.

__________________________________________________________________________________

Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto.

KRATKA PRIČA BORJANE PROŠEV-OLIVER: AUSTRALIJA

proza

Mnogi su je došli pozdraviti. Aerodromska pista sjajila se pod užeglim zrakom. Grlili su je i lijepili svoja znojna lica, umrljana otopljenom šminkom i usiljenim suzama, o njeno. Neki su naglas zapjevali neku od onih iseljeničkih u kojoj se zauvijek napušta rodni kraj, a kosti se ostavljaju u nekom bezimenom i prašnjavom „creeku“ čije ime izgovoreno zvuči kao opori vrisak i nestaje u oblaku prašnjavog brisanog prostora. Dok su je navlačili, naguravali se oko nje i svi u isti mah unosili joj se u lice, pokušavala je dozvati u sjećanja film „Australija“ s Nicole Kidman u glavnoj ulozi. Asocijacija na film bila je otapajuća vrućina, ustaljeni zrak i Hugh Jackman u pripijenoj i od znoja mokroj košulji na nabildanom tijelu. Pitala se hoće li On imalo nalikovati toj romantiziranoj predodžbi kada je dočeka na aerodromu u Brisbaneu. U glavi joj je kipjelo od vrućine i galame. Nastojala je prizvati njegovu sliku sa zadnjeg susreta, u njenom hladnom autu, jer grijanje nije radilo, onako utonulog u zimsku jaknu s kapom navučenom preko glave dok ga je vozila na avion za Australiju gdje će je čekati. I to je bilo dovoljno. U nekoliko nezgrapnih susreta, skoro uvijek u nečijem društvu, odlučeno je da se vjenčaju. Vrlo prikladno, a samo prikladno je bilo upravo ono što joj je tada trebalo. Sjećanje na njegov lik je kao fatamorgana titralo nad užarenim asfaltom aerodromske piste. Svi su je zasuli savjetima:

– Javi se čim stigneš. – Obavezno spavaj u avionu, let je dug.- Pošalji mi slike kuće i nove obitelji. – Odmah počni tražiti posao. Javljaj se redovito. Šteta što si tako daleko, na kraju svijeta.

Kretala je na put, na krnje putovanje koje načelno nije uključivalo povratak. Pokušavala je ne predati se tuzi zbog gubitka nečeg što će najvjerojatnije zauvijek ostati iza nje. S njenom odlukom naprasno završava jedan dio života, možda i sama mladost i nije bila posve sigurna je li bila spremna za to. „Povratnu?“ – upita je službenica na šalteru turističke agencije. „Ne, u jednom smjeru“, strese je vlastiti glas. No ipak, na neki način godio joj je osjećaj neminovnog usuda, čisti rez nakon kojeg ne može biti gore, mislila je. Ovaj odlazak postat će njezina sudbina kojom se treba suočiti kao s nekom teškom, no ipak naposljetku izlječivom bolešću. Avion je poletio i to je bilo to!

Po staklu prozora aerodromske zgrade slijevala se topla kiša. Dok ga je čekala, nestajala je uznemirenost pred nepoznatim. Nakon četrdesetak minuta kašnjenja uslijedio je zbunjen i usiljen poljubac i spoznaja da će živjeti sa svekrom i svekrvom, ali samo privremeno jer, „posao, samo što mu nije krenuo“. Naravno, ne brini, nema problema, odgovarala je rezignirano. Ničim se nije htjela isticati, zatomila je samu sebe i odlučila prihvatiti sve posljedice svoje odluke. Ali, za razliku od Arsena, njoj se ovaj početak nije pokazao ni lakim, a kamoli „najdražim“. Morala je je nostrificirati svoju liječničku diplomu na jeziku kojim je vladala, ali ne i razmišljala i što se pokazalo vrlo mučnim i zapravo nepotrebnim iskustvom. Istovremeno se trudila doskočiti ulozi mlade snahe u kući svekra i svekrve. Stalno je bila okružena nekim ljudima koji su dolazili upoznati je, dok je svekrva čvrstom rukom gospodarila kućom i životom svoga sina jedinca. Njezine prijateljice su svakodnevno navraćale na kavu, isprobati i stručno ocijeniti pitu nove snahe s nadjevom od sira, poriluka i još nekog začina, koje one doduše nikad ne bi upotrijebile, ali „ti mladi misle da sve znaju najbolje“ i pritom su dobronamjerno savjetovale svekrvu da snahu odmah navikne na stroga pravila njihove iseljeničke zajednice koja su, ubrzo je shvatila, zadirala u sve pore njezina bića.

A njih dvoje, živjeli su jedno uz drugo u paralelnim svjetovima. Voljeli se hinjenom nježnošću. Unatoč svemu, prihvatila je više ili manje svoju novu stvarnost defetistički, kao sudbinu, kao karmu koja se ne dâ oblikovati vlastitom voljom. I zato je bilo mudrije pristajati, uklopiti se, a to je mogla samo ako prizna poraz svoje osobnosti. Prvi refleks na novi život nije bio pokazati razlike i romantično na samotnim barikadama braniti svoju drugost, već proći što neprimjetnije jer se nije željela brinuti, niti se opterećivati time hoće li se netko odnositi prema njoj s prijezirom, ironijom ili samilošću.

Tako je prolazila blaga i blijeda australska zima. A zatim su žestoko, bez upozorenja, nastupile sveobuzimajuće vrućine koje su joj u početku stvarale užasan, gotovo akutni stres, a nakon početne nervoze, zapala je vremenom u neko bezvoljno stanje mirenja. Kud sve, pa može još i to! Ali u jednom trenu sve se promijenilo.

Zadivljeno je gledala na monitoru otkucaje srca nekog, još tako nedefiniranog, koje ju je žestoko, bez upozorenja obuzelo i trgnulo od života u kojem je sve imalo lelujave obrise privremenosti, trivijalnosti, a ona sama padala sve dublje u cinizam. I njeno je srce ponovo snažno zakucalo.

„Nalazi pokazuju visoku razinu proteina u urinu, a brine me i Vaš visoki krvni tlak. Sve indikacije govore da je vaša je trudnoća rizična zbog moguće preeklampsije. Moja je profesionalna preporuka, pobačaj“. Neki se glas nadvio nad njenom bolničkom posteljom i u tren je uvukao ponovo u mrak. Kao uronjena u vodu, čvrsto žmireći, čula je oko sebe potmule glasove prigušene sitnim, no moćnim otkucajima koje je osjećala u sebi kao i vlastitu snagu da ih zaštiti po bilo koju cijenu.

Sljedeći su se mjeseci razvukli unedogled. Bila je usredotočena samo na to biće u sebi, očekujući ga nestrpljivo i čeznutljivo. Najviše se voljela osamiti u nekom kutku vrta, pjevušiti ili šapatom povjeravati svojoj nerođenoj bebi priču o sebi, kao da želi potvrditi svoju vjerodostojnost. Vrijeme trudnoće bilo je, unatoč svemu, za nju vrijeme savršene sreće.

Željela je osjetiti porod, željela je svjesna dočekati dijete, unatoč savjetu liječnika da se podvrgne carskom rezu. ON je potpisao odluku o carskom rezu. Probudila se iz narkoze sama u bliješteće bijeloj sobi. Ustajao zrak titrao joj je pred očima. Pokušala je dozvati sestru, bilo koga, iz grla joj doprlo samo nejasno krkljanje. Ponovo je pala u nemiran i znojan san.

U kući ih je dočekala cijela iseljenička bulumenta. Čak i živa muzika! Dijete je neprestano plakalo. I sljedećih je nekoliko mjeseci djetetov danonoćni plač naglašavao krešteći falset svekrvinih prijateljica.

I čula ga je jasno u tišini kuće još dugo nakon što su prebrzo uvenulim cvijećem i izgorjelom zemljom zatrpali njegov mali kovčeg. Nedostajao joj je zrak za tolike uzdisaje i kiše za tolike suze. Tog je dana zauvijek uronila u neprozirne tišine tuge dok ju je život nosio dalje.

Na dan nostrifikacije njezine liječničke diplome, činilo se da su najuzbuđenije bile svekrvine prijateljice. Od rana jutra zaposjele su kuću slažući pladnjeve s jelima iz rodnoga kraja, postavljajući svuda vaze s plastičnim cvijećem koje odolijeva vrućini. Svekrva je ponosno nadgledala svu tu užurbanost oprostivši bar za taj jedan dan snahino nepripadanje i svu njezinu drugost. Jer oni, koji i sami nisu pripadali i sami bili različiti, teško su to isto opraštali drugomu. Sa snahom liječnicom, njezina se kuća izdigla nad jednostavnom no surovom i iseljeničkom zajednicom koja se utopljenički držala svojih korijena, svoga imaginarnog prostora, stvarajući svoj vlastiti mikrokozmos.

A njemu je posao krenuo. Oboje su što duže izbivali iz kuće kako ne bi svjedočili bol koji će ih zauvijek povezivati dubokom provalijom. Jednog dana, bez mnogo objašnjenja priopćio joj je da je dobio posao na jednom naftnom postrojenju negdje na Bliskom istoku. Nije ju pozvao da mu se pridruži. Bila mu je na tomu zahvalna. Razišli su se mirno, skoro prijateljski.

U dnu bolničke kafeterije, sam za stolom svakog je dana u isto vrijeme sjedio tamnoputi čovjek i odsutno pio čaj. Odgovarao je na pozdrave ljubazno no odsutno te se vraćao svojoj tišini. Djelovao je ponizno, ali ne podređeno, poslušno, ali ne i bez samopoštovanja, a upravo ga je to isticalo u metežu ljudi svih boja kože u bijelim kutama u kafeteriji bolnice u kojoj je radila. Kada je premješten na mjesto bolničara na njezin odjel, za nju to nije bila puka slučajnost. Osjetila je da je tako je jednostavno trebalo biti.

Paul je bio mješanac. Odgojio ga je plavook otac Englez, potomak ugledne i stare australske obitelji. Majka mu je umrla dok je bio dječak i ostavila mu je uspomene koje su vremenom blijedjele, ali i tamnoputi odraz u zrcalu isti kakav je njezina majka ostavila njoj. Tipično domorodačke jake arkade svile su guste vjeđe nad Paulovim plavim očima i kolonijalnim nosom dajući tamnoputom licu uokvirenom crnom kovrčavom kosom gotovo namrgođen izraz. Žilavi mišići nosili su izduženo tijelo naviknuto na fizički rad. Ruke su mu bile grube i žuljevite. A opet, energija njihova stiska bila je nježna i odana. Bio je to stisak ruke po kojem će ga se uvijek sjećati.

Svatko uronjen u svoje misli, jedno uz drugo otpijali su čaj iz velikih šalica koje su jamčile da će neko vrijeme kasnih popodneva provesti zajedno. Upoznavali su se plaho, ne pokušavajući ispuniti praznine i stanke između škrto izgovorenih riječi. Bili su zadovoljni dijeliti tišinu koja nije tražila od njih ultimatum pripadanja svijetu kojemu se stalno treba nešto objašnjavati, kome se stalno opravdavamo, opraštamo ili sami molimo za oprost, činimo kompromise, nadamo se, očekujemo, a pri tom sve više gubimo sebe. Njegova tiha nazočnost pomagala joj je svladavati dan za danom, napor pred svakim udisajem, svakim korakom, koji su ju je nemilice podsjećali da je unatoč svemu i dalje tu, poput izdvojenog živog kroja nestvarne sebe same, s dušom koja lebdi na nekim drugim razinama, svjesnijom i zainteresiranijom za prozračnu narav sjena, nego za sirove zbilje ovoga svijeta. Silno su je se dojmile njegove priče o njegovim precime s majčine strane.

“Mnoge aboridžinske mitske priče izazivaju strahopoštovanje jer se bave velikim i dubokim misterijima. Aboridžini čuvaju tajno značenje svojih mitova. Do spoznaje dolaze inicijacijama kroz pjesmu i obrede. Svaka pjesma slavi jedinstvenu ulogu Duha predaka unutar svetog krajobraza, svaka je pjesma dio same Kreacije života.“ Osobito je se dojmila priča o Mjesecu koji da bi se ponovo vratio prvo mora umrijeti. Smrt koja je uvjet života.

Vremenom su te zajedničke pauze uz čaj postale nešto na što je mogla računati. Očekivala ih je, ali bez uzbuđenja, spokojno. Nije se radilo o osjećajima koji su je naglo preplavili, već o promišljenoj odluci kojoj se odlučila posvetiti. Jer, u njegovom nepripadanju, prepoznala je vlastito, njegova drugost činila ju je sigurnijom u vlastitu sebe.

Ponekad bi je zakrilio toplom modrinom svojih očiju uronjenim u duboke bore, da bi se učas uz njega osjetila još osamljenijom. Ušavši polako i tiho se smjestivši u njezinu tišinu, Polova nazočnost postala joj je važna. Njihove su osame postojale jedna uz drugu i povremeno se dodirivale. Vjerojatno, ne postoji ništa tako slično Bogu kao tišina koju dijelimo s drugima. Ljudi se ne usude zajedno šutjeti jer osjećaj intimnosti koja ih tada povezuje za njih je prejak. Duboko sa sobom, otkrivali su sebe svijetu. Na poroznoj granici, tamo gdje je završavalo njezino biće, počinjalo je njegovo. Događa li se ljubav baš tada kada nismo za nju spremni i ne želimo je?

Nakon prvog poziva u šetnju, nastavili su istraživati gotovo svakodnevno njoj nepoznate dijelove grada i okolna brda. Uz slani povjetarac, među suhim grmljem u titravoj izmaglici pod kojom se prostiralo more od sasušene trave, Paul bi postajao razgovorljiviji. Žalio je što se majke nije sjećao, a s ocem nikad nije bio blizak. Nazočnost oca oboje je ispunjavalo nelagodom, gotovo stidom. Iako je majku izgubio rano, uvijek je bio bliži svojoj predodžbi o njoj, nego ocu. Proučavao je strasno običaje australskih domorodačkih plemena i što je više znao o njima, jače je osjećao da im pripada.

Međutim, ništa i nitko nije u njoj moglo ispuniti bolnu prazninu zbog gubitka djeteta.

Prihvatila je iz Paulovih ruku šalicu čaja intenzivnog okusa. Pričekala je tren, nasmješila se čeznutljivo i popila ga. Noge su joj postale nesugurne. Ispružila se na pod. Tijelo joj je mirovalo, ali su čula poludjela. Boje su postajale intenzivnije, zvuci kristalno jasni, mirisi oporiji, stvarnost jasnija, sveobuhvatnija i pristutnija.

Ležala je mirno svjesna šuma svakog lista, zapljuskivanja svakog vala u stjenu, jarkoga mirisa ljepljive ljetne žege

Duboko je udahnula i zaronila u plodnu vodu velike majke Mnemozine te usnila san o svom rođenju.

Promatrala je svoju smežuranu ručicu s ružičastim venama koje su se nazirale ispod prozirne kože. Čudila se svojim neobično dugim i šiljastim noktićima novorođenčeta. Osjetila je miris kiselog kupusa na svojim otečenim i bolnim dojkama koje su si rodilje međusobno dijelile protiv upale. Bila je istovremeno i majka i dijete. Jedno nedjeljivo cijelo. Poznate slike su se izmjenjivale jedna za drugom bez logičnog redosljeda. Nosila je plavu haljinu od organdina, kose upletene u pletenicu; smješila se gledajući odsutno negdje iznad kamere. “Vidim se očima svoje majke u pokretu koji me vodi upravo Tvome rođenju, milo moje, Tebi, svome drugom ja, svome prvom ja, Nama.”

Beskrajno drugim hodnicima, nad njom su se izmjenjivale blještave bolničke svijetiljke. Vozili su je glatkim hodnicima sve dok svjetlo nije uronilo u tamnosive sjene, činilo joj se na granici vremena i prostora, na granici života i smrti. Jasno je čula Paulov miran glas: “U vrijeme sanjanja komuniciramo sa svojim precima i duhovima voljenih osoba kojih više nema. Samo se u snovima potpuno živi jer je u njima prošlost utkana u sadašnjost. Sve postoji ili ne postoji s razlogom i ima svoj smisao. Ne postoje nezgode, hirovi ili slučajnosti. Postoji samo nerazumijevanje tajna koje nisu razotkrivene. Ti si na duhovnome putu. Prihvati to što ti se dogodilo jer svatko je ondje gdje treba biti. Ostavi svoj duh i um otvorenima.“ Paulov glas pretvori se u titranje zvuka, gotovo melodiju. Vibracija tog zvuka prožela je svaki atom njenoga bića. Nešto se pokrenulo.

Osvrnula se oko sebe. Nalazila se u nekoj pećini. Sa hladnih stijena kapala je voda u ravnomjernom ritmu. Iz jednog kraja dopirala je magličasta svjetlost. U polutami osjeti neki pokret. Stisne oči i fokusira se na prizor. Dijete ogrnuto nekim dronjcima, sjedilo je podvinutih nogu i spokojno je promatralo.

– Tko si ti? – upita je.

– Tvoja majka. Zar me ne prepoznaješ?

– Nisi moja majka. Moja je majka odavno mrtva.

– Ne, moja je majka odavno mrtva. Ja sam stvarna. Dođi, dodirni me.

Pružio je prema njoj svoje male ruke. Obuhvatila je njegovo krhko tijelo i pripila ga uza se. Sve oko nje, ova pećina, to malo biće, njene misli, želje, neizdržljiva bol bilo je stvarnije i prisutnije od sjećanja na ikoje prethodno postojanje. Instinktivno, kao da se opire, tijelo joj se zgrči..

Pravilni udarci vodenih kapi što su se slijevale sa stijena stvarali su lokvu na podu. Prišla je i ogledala se u njoj. Iz neobično bistre vode zrcalio se djetinji osmjeh. Obuzme je beskrajna sreća.

____________________________________________________________________________________

ESEJ BORJANE PROŠEV-OLIVER: O EGZILU U KNJIŽEVNOSTI

esej

U svojoj ishodišnoj točki egzil je dio putovanja, krnje putovanje koje načelno ne uključuje povratak. Kao što je poznato, putovanje znači premještanje, izmještanje. No, kada se putovanje treba sagledati u svojem realnom pa i alegoričnom i metaforičnom aspektu kako bi sebi na taj način osiguralo ulaz u književnost kao žanr ili društveno-povijesni i socijalni fenomen, njegovo određenje postaje problem koji nije lako riješiti. Ako je točna tvrdnja da je svaka priča u krajnjoj liniji organizacija događaja koja se kreće kroz prostor i vrijeme i da ima svoj početak i kraj, imamo li tada u egzilnoj književnosti posla s fenomenom koji briše granice svog identiteta?

Povijest ljudskog društva od početka slijedi pojam progonstva/egzila. Egzil potječe iz stare prakse progonstva i bio je oblik kažnjavanja. On znači biti udaljen od doma (grada, države) bez dopuštenja za povratak pod prijetnjom zatvora ili smrti. Jednom prognan, prognanik živi životom sa stigmom autsajdera.

Prisjetimo se biblijskih izgnanika iz raja, Ovidijeva egzila za vrijeme Augusta, progonstva Židova iz Palestine, progonstva pjesnika iz Platonove Republike te masovnih progona književnosti i književnika što se prakticiralo od vremena Francuske revolucije.

Iza granice poznatog nalazi se opasan teritorij nepripadanja. U prošlosti su ljudi tamo protjerivani po kazni, a u moderno doba njime lutaju iz najrazličitijih razloga velike skupine prognanih i raseljenih osoba. Temeljno je iskustvo migranata teritorijalno, jezično i egzistencijalno udvajanje. Engleski književnik Salman Rushdie, podrijetlom iz Indije, u vlastitoj situaciji egzilanta individualizira sudbinu egzilanta kao najznačajniji dio književnosti našeg vremena. On predlaže da se književnost migranata shvati kao »dekolonizirani odgovor« pojmu književnost svjetova s kraja 20. i početka 21. stoljeća. To je odgovor podčinjenih, ovladanih, često pokretnih putnika egzila koji jedino u vlastitom premještanju i putovanju uspijevaju govoriti glasom svojeg vremena i biti saslušani od onih koji znaju slušati. Stoga je egzil motiv moderne kulture i obilježava modernitet kao doba tjeskobe i rastanka. Egzil djeluje i danas kao politička kazna. Emocionalna konstelacija egzilanta nije u ikojem slučaju jednostavna. Suvremeni egzilant, napuštajući iz ekonomskih ili političkih razloga svoju zemlju, osjeća krivnju i grižnju savjesti zato jer za sobom ostavlja bližnje, odnosno dom u, primjerice, represivnim okolnostima nesigurnosti, bezizlaznosti i siromaštvu. Istodobno strahuje da u novoj sredini ne bude odbačen i ponižen. Strahuje zbog toga hoće li se prema njemu odnositi s prijezirom, ironijom ili samilošću, ili, hoće li se moći i znati prilagoditi. Njegov prvi refleks nije pokazati razlike, nego proći što neprimjetnije. Imitira domaćine, iako najčešće u tome ne uspijeva: nema dobar naglasak ili uopće ne zna jezik, nema dokumente koji su potrebni, razlikuje se bojom kože, imenom i prezimenom itd. Zbog toga, prvotni osjećaj zamjenjuje ponosom i prkosom, pokazujući se drugačijim.

Egzilantstvo, kao dio migracije uopće, nije samo jedna od najvažnijih tema književnosti našeg vremena, nego topos koji danas predstavlja najmoćniju i najzanimljiviju planetarno prisutnu aktualnost čovječanstva i njegov odnos prema pripadnosti/nepripadnosti svih nas jednom mjestu, svjetskom povijesnom vremenu, sadašnjici, i to ne samo preko imaginarnog.

U biti je egzila odlazak. Talijanski glagol partire (odlaziti) postoji u sličnom obliku i u francuskom, a svoje korijene vuče od latinske imenice pars, partis koja znači dio, odvajanje. Tako ovaj glagol u sebi sadrži rastanak i odvajanje te integrira značenja svojstvenija smrti. Iz njega proizlazi i imenica dipartita (smrt). No, iz istog korijena potječe i latinski glagol parere (rađati), koji se često povezuje sa suprotnim semantičkim polom, smrću.

Semantička dvosmislenost obuhvaćena glagolom (odlaziti) i njegovom dvojnom konotacijom početka/kraja, rađanja/smrti, razrješava se osnovnom metaforom putovanja koja se referira na ljudski život. Odlazak znači napuštanje jednog stanja, kako bi se prešlo u drugo. Odlazak znači ostavljanje jednog dijela sebe kako bi se pošlo u potragu za novim identitetom. Ovaj stav je potkrijepljen glagolom to leave u engleskom jeziku čije je značenje otići, a koji se istodobno prevodi kao ostaviti. Odlazak od doma znači istodobno njegovo napuštanje. Odlazak je rastanak, odvajanje, djelomična smrt.

Prema određenju, egzil je ekstreman oblik putovanja, ekstreman u svojoj krnjosti. Paradigma putovanja: odlazak-putovanje-povratak, okrnjena je nedostatkom povratka. U nekim putopisnim tekstovima naracija teče kružno opisujući sva tri elementa, iako u najvećem broju slučajeva prevladavaju samo dva elementa. Nada o povratku svojom biti prožima tu književnost, a njegov izostanak daje takvom putovanju tragičan ton. Kazna egzila naziva se nostalgija, a sastavljena je od riječi nostos (na grčkom povratak) i riječi algija (na grčkom bol). To znači da je povratak krajnji cilj putovanja. Pa i onda kad vodi mjestu polaska. Čovjek se ne vraća da bi se našao u istoj situaciji kao prije odlaska. On odlazi kako bi se promijenio i udaljio od svakodnevnih navika, poboljšao svoju situaciju, omogućio starom sebstvu da umre, a novom da se rodi.

Književnost u egzilu aktualizirali su kulturološki studiji sedamdesetih godina 20. stoljeća. Te tekstove reinterpretirali su u njihovoj kompleksnoj ideološkoj funkciji, raskrinkavajući mehanizme učvršćenja i reprodukcije ideologije koji prate susret s Drugim. Književnost nastala u egzilu prelazi granice i sa svoje nove pozicije prepričava i interpretira priču o Drugom i Drugosti kao priču o osobnom iskustvu. Književnik u egzilu posvuda postaje Drugi. Drugi u svojoj novoj sredini, Drugi za svoju staru sredinu. On posvuda nosi prokletstvo pripadanja drugom mjestu. Uvijek se i posvuda uspoređuje. Kada bi egzilant u novoj sredini i pronašao bliskost duha, za njega ništa ne bi moglo biti slično bivšim iskustvima – ni jezik, ni pjesničke konvencije, ni životna povijest.

Upravo je u tome dodirna točka s komparatistikom koja čini isto: proviruje s onkraja kako bi mogla uspoređivati. Ono što iz komparativne perspektive intrigira, a usredotočuje se na pitanja o identitetu i granicama, nije odlazak niti putovanje, shvaćeno kao realno ili imaginarno kretanje ili avantura protagonista, već opis Drugosti i transformacija sebstva u susretu s Drugim. Osim toga što ga svi ostali doživljavaju kao Drugog, književnik u egzilu i sam sebe promatra kao Drugog. Pisci u egzilu nalaze se u specifičnom trenutku vremena. Svi oni propitkuju fiksirane slike o sebi i drugima koje osiguravaju identitet nacijama, njihovim kulturalnim manifestacijama i vrijednostima. Sumnjaju u vlastito etničko podrijetlo i nacionalni identitet. Takva situacija mnoge egzilante dovodi do egzistecijalne krize, ali i jača njihov unutarnji otpor protiv totalitarnih ideologija. Riječ je o vrlo kompleksnoj problematici koja je u svojoj novijoj povijesti proizvela mnogo napetosti. Sama pozicija Drugoga, u odnosu na okolinu i nostalgično uvjetovanu čežnju za domom kakav više ne postoji, dovodi kazivača na rubnu poziciju. Način na koji je tkivo neke etničke zajednice odvojeno od matice i vlastita prirodnog okruženja omogućuje joj položaj Drugosti, na isti način na koji svoju Drugost i različitost ističu razni drugi tipovi manjinskog oblika odnosa prema totalitetu (i totalitarizmu) većine.

”Književnosti nemaju više ni zemlje ni granice”, tvrdi u knjizi Smrt jedne discipline jedna od najuglednijih teoretičarki indijskog podrijetla, Gayatri Chakravorty Spivak, upozoravajući na kraj komparativne književnosti kao discipline, institucije, strukture poretka ili pak, po Michelu Foucaultu, rezultata moći. Spivak smatra da se iza svakog pokušaja usporedbe između književnih tradicija, ili među tekstovima, skriva jedan model lažne savjesti koja još uvijek pokušava učiniti nepobitnim i sigurnim mnoge zastarjele teorijske paradigme. Primjerice, što danas predstavlja ideja nacionalne književnosti koja bi se trebala uspoređivati s drugom nacionalnom književnosti u trenutku kada književna praksa sve više teži prijeći teritorijalne granice, izmiješati kulture, hibridizirati jezike, odnosno poništiti i samu europocentričnu ideju nacije? Ili: kako pronaći granice između književnosti u svijetu obuzetom ekonomskom, kulturnom, informatičkom, medijskom globalizacijom, u kojem se slavna Goetheova ideja o svjetskoj književnosti progresivno i svakodnevno afirmira kao takva?

Iako se egzil nameće kao tema kulturalnih, posebice modernih teorija, no njezina je bit jedno teško psihičko iskustvo. Egzil je psihička trauma, nezacjeljiva rana izazvana rascjepom između zavičaja (mjesta koje određuje) i života pojedinca. Ta esencijalna tuga ne može biti nadvladana. I dok u književnosti postoje herojske, romantične, veličanstvene, čak i trijumfalne epizode života u egzilu, one su u biti samo pokušaji nadilaženja tuge zbog otuđenja. Postignuća su u egzilu permanentno označena gubitkom nečega što je zauvijek ostalo iza nas.

No, ako je egzil stanje gubitka, kako to da postaje moćnim motivom moderne kulture? Naviknuli smo misliti da je moderno vrijeme označeno duhovnom otuđenošću i tjeskobom. Nietzsche nas je naučio da se u tradiciji ne osjećamo ugodno, a Freud da smatramo kako je intima samo uljudno lice patricidnosti i incestuoznog bijesa. Modernu zapadnjačku kulturu uglavnom su stvarali egzilanti, emigranti i izbjeglice. U Sjedinjenim američkim državama stvorili su akademsku, intelektualnu i estetičku zajednicu izbjeglice/egzilanti iz fašističkih, komunističkih i ostalih režima koji su potiskivali i odbacivali neistomišljenike. George Steiner predložio je čak tezu da se čitava zapadnjačka literatura može smatrati egzilantskim žanrom, odnosno literaturom egzilanata o egzilu koja tematizira vrijeme izbjeglištva.

»Izgleda da su stvaraoci umjetnosti u civilizacijama kvazibarbarizma, koje su mnoge učinile beskućnicima, i sami bezdomni pjesnici i lutalice kroz različite jezike. Ekscentrici, nostalgičari…

Egzil je kao tema oduvijek imao međukulturna i transnacionalna stajališta, iako je bitno obilježen frustracijama i očajanjem. Za razliku od romantičarskog odnosa prema egzilu u 19. st., npr. u E. H. Carrovoj klasičnoj studiji The Romantic Exils o ruskim intelektualcima okupljenima oko Herzena, naše je vrijeme – svojim ratovanjima, imperijalizmom i kvaziteološkim ambicijama totalitarnih vladara – u stvari vrijeme izbjeglištva, izmještenih sudbina i masovne emigracije. Egzil se ne može u 21. stoljeću objasniti ni estetski ni humanistički. Većina literature o egzilu ne objektivizira tjeskobu i patnju koju ”izmješteni”, odnosno egzilanti proživljavaju. I književnih je ”odlaznika” tijekom povijesti bilo mnogo. Najistaknutiji pjesnik egzila iz klasičnog razdoblja svakako je Ovidije, a njegov pjev o egzilu (Žalosnice i Ex Ponto) ubraja se među najnadahnutije stihove rimske klasične poezije. Tisućljećima nije nitko iskusio egzil (doslovan prijevod te riječi jest »ići sa sunca«) kao Židovi, a najbolji su dijelovi Biblije, po mišljenju nekih, napisani upravo u progonstvu. Ciceron, Seneka, Dante, Voltaire, Hugo, Mann, Pasternak, Gorki, Solženjicin, Jesenjin, Cvjetajeva, Camus, Kundera … predstavljaju dugi niz pisaca – prognanika koji su u sebi pronašli zanose do kojih ne bi došli nikada bez iskustva egzila.

Međutim, razmišljati o egzilu kao o pozitivnom doprinosu humanizmu trivijaliziranje je gubitaka onih koji su ga proživjeli. Stajališta o egzilu u literaturi i religiji doimaju se ipak nedostatnim kad tvrde da je egzil nepovratno sekularan i nepodnošljivo historijski, kako je stvoren od čovjeka za druge te kako je bez milosti razdvojio milijune ljudi od njihove tradicije, obitelji i geografije. Posljedice su bile kulturne čak i onda kada su razlozi za progonstvo bili političke prirode. Pisci u egzilu pružaju dostojanstvo takvom isuficijentnom stanju koje negira samo to dostojanstvo i identitet. Pisac u egzilu suočava se s činjenicom gubitka ne samo domovine, nego i svojih čitatelja, a susreće se sa stranom sredinom (jezičnom i kulturnom) u koju se mora uklopiti ili priznati svoj poraz. Nelagoda koju proizvodi egzil, po Časlavu Milošu koji je i sam egzilant, jest «bolećiva uznemirenost od nepoznatog. Egzil nas lišava orijentacijskih tačaka koje nam pomažu da odabiremo svoje ciljeve, da organiziramo svoje aktivnosti. Postupno postajemo svjesni svoje izmještenosti i da se egzil ne sastoji samo u prelasku granice, već da on sazrijeva u nama, mijenja nas, i postaje naša sudbina.» . Egzil je sudbina s kojom se treba suočiti kao s nekom neizlječivom bolešću jer može jedino na taj način opstati.

Harry Levin bavi se u knjizi ”Književnost i egzil” sličnostima između osobnih iskustava egzilantskih pisaca, ali ne i analogijama u njihovim djelima koja su nastala na tim iskustvima. »Neovisno o bogatstvu književnih refleksija, uočljiva je sklonost smještanju na granicu između točke A i točke B. Točka A predstavlja autobiografsko svjedočanstvo o progonstvu. Točka B predstavlja zamišljenu prezentaciju relativno fikcionalnih tema, biblijskih motiva, predloženih ideja ili uvjerenja izniklih iz onoga što su u svojim književnim transformacijama prenijeli drugi pisci na temelju svojih iskustava. To znači da je njihov diskurs graničan jer je istodobno dokumentarni i fikcionalan.

Neki pisci pišu o progonstvu, drugi izvlače zaključke iz njega. Po mišljenju Claudija Guillena, možemo stvaralaštvo prvih nazvati književnošću egzila (literature of exile), a drugih književnošću koja je nadišla egzil (literature of counter-exile).

– iz knjige “Egzil u makedonskoj književnosti”, Zajednica Makedonaca u R. Hrvatskoj, Zagreb, 2011.

____________________________________________________________________________________

BORJANA PROŠEV-OLIVER (1962.) diplomirala je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju. Nakon diplomiranja radila je kao honorarni suradnik na Trećem programu makedonskog radija i u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske TV. Od 1986. do danas zaposlena je kao lektorica te kasnije i viša lektorica za makedonski jezik na Katedri za makedonski jezik i književnost, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto.