Ulazim u staru kuhinju s visokim stropovima, jednog kasnog ljeta, tijekom branja šljiva. U toj hladnoj kući, koju sada krase pločice na podu, sjedim na tamnosmeđoj drvenoj klupi, umorna od sunca, znojna od saginjanja, nošenja, čučanja, pijem hladnu vodu i grizem bijele žemlje koje je na stol u plastičnoj vrećici bacio tvoj mlađi brat. Sjediš mi nasuprot i, dok pričaš, pitam se kako je biti ti, kako je bilo živjeti u ovom kraju prije sedamdeset godina, baš u ovo doba godine, kad si na kranjskoj željezničkoj postaji ušla u vlak da bi se vratila kući. Kako je biti s tvojim mislima, kad sjediš u vlaku s novcem u džepovima, a u bisagama pored sebe pet velikih štruca bijelog kruha, nekoliko komada mesa i gibanica? Kako je biti ti, kad sklopiš svoje umorne ruke na sjedalu pored prozora, baš kao što sada sklopljene i umorne počivaju na tvom krilu tu preda mnom? Ruke, koje su svaki dan u tkanine ubadale tanke igle, strpljivo, šav po šav, tako da su se niti povezivale, postupno se nizale u krojeve i od krojeva u hlače, košulju ili suknju. Kako je biti ti, kod majstorice obučena krojačica, koja mora, neposredno prije nego se zaposli u velikom gradu, još jednom otići kući da jedanaestočlanoj obitelji donese ono što je zaradila? Ono što nosiš na sebi je sve što imaš, smeđa torba u kojoj se nalazi nešto odjeće, malena bilježnica, igle i konci, nekoliko svijeća, šibice i mali drveni križ. Ista ova kuća, u kojoj sada zajedno sjedimo, uskoro postaje bratova, a ti si sama na putu u svijet. Kako je biti ti, neposredno prije posjete roditeljima, po završetku šegrtovanja, nakon završetka jednog od najljepših razdoblja u tvom životu? Naslanjaš li se na prozor vlaka i zamišljaš svjetlost svijeća na licima svojih kolegica, crtaš u mislima stisnute usne majstorice, odlučne, visoke dame koja umornim rukama popravlja vaše šavove? Kako je biti ti, sjediti u vlaku i prisjećati se šapata djevojaka u radionici, mrmljati zajedničku melodiju, prisjećati se kako ste se sladile suhim šljivama, kako ste gulile jabuke zajedničkim nožićem, koji bi jedna od vas pažljivo naoštrila, prisjećati se zajedničkog pletenja pletenica i odlazaka na nedjeljnu misu? Kako je tvojim tankim prstima prolaziti kroz kosu, gledati kroz prozor i stisnuti usne, kako je slutiti da će povratak kući zahtijevati žrtvu, kako je očekivati najgore i znati da će se to očekivanje ostvariti? Imaš li barem tračak tihe nade da tvoj povratak kući neće nikoga uznemiriti, nešto nade, da će te majka dočekati s juhom i da će ti otac, kojeg sam vidjela samo na obiteljskim fotografijama, i to vrlo rijetko, stisnuti ruku, a zatim si natočiti čašu vina i nepomično gledati pred sebe, u bijeli stolnjak s čipkastim rubom, sam usred hladne blagovaonice? Tračak nade da će on previdjeti, zaboraviti, ignorirati činjenicu da si došla kući ošišana?
Čipkasti stolnjak je još uvijek ovdje, prstima klizim po njegovim rubovima, zatim pokazujem na vijugave uzorke na zidu i pitam tebe, tvog brata i sestru je li ovaj zid oduvijek bio obojen tirkizno zeleno. Naravno da ne, odgovarate mi, to je staro tek šesnaest godina. Gutljajem vode ispirem žemlju i promatram te. Već jedeš četvrti komad, znoj ti kaplje s čela, zubnu protezu stavljaš u čarapu. Kako je biti ti, u vlaku, bez duge bijele pletenice na ramenima, jer ti ju je prijateljica jedne večeri odrezala? Put kući traje i ti stalno iznova gledaš taj prizor, vas dvije, kako sjedite na krevetu u internatu i šuškate o tome kako bi bilo ugodno da možete skratiti kosu, da bude poput one prodavačice povrća na subotnjoj tržnici. Visoka prodavačica kratke smeđe kose koja završava kod ušnih resica. Kako je biti ti, kad se zagledaš u tu neobičnu pojavu, u desnom džepu kaputa tražiš sitniš da kupiš krumpir, ali ti se ruka trese i znojiš se, i čini ti se da sve to nema smisla, kako je biti ti, doći na kranjsku tržnicu, izgubiti se u gomili ljudi, skrivati se među tijelima i raznoraznim pogledima i promatrati je izdaleka? Nemoguće je izbrisati slike kose te neobične osobe usred tržnice, za drvenim pultom, osebujnih pokreta, kao da je duh, nadnaravno biće, kao da si to ti, ali u drugom vremenu, drugom svijetu, možda u paralelnom svemiru. Kako je biti ti, dopustiti prijateljici da se noć prije odlaska kući nagne nad tvojom glavom sa srebrnim škarama, da kosa padne na tlo poput mrtve ribe, mrtve pletenice, koju pometeš i u trenutku shvatiš da će to imati svoje posljedice? Tvoja prijateljica nije tako hrabra, ruke joj se tresu, pita te jesi li sigurna, a kad pletenica padne, padnu i škare i vaša tijela padnu, zagrljena na tvom krevetu. Kako je biti ti, sjediti u vlaku, strpljivo, mirno, iako misli luduju, kako je biti ti i ne žaliti? Kako je biti ti, kad siđeš s vlaka i pješice kreneš prema malom selu, svom domu, dva sata udaljenome, baš po ovom putu kojim smo sada udobno stigli autom, pored kukuruzišta, pored požutjelih jablanova i žutih travnjaka sprženih vrućinom? Kako te tada bole noge, kad hodaš prašnjavim putem koji je sada već asfaltiran, kako se svako malo vremena znojna zaustavljaš da uhvatiš zraka, da s ramena baciš zavežljaj i spustiš torbu, da se na trenutak odmoriš, jer noge su kao cigle koje ne žele kući, koje žele izgraditi kuću baš na putu, zaustaviti se i nikad se više ne vratiti? Kako je biti ti, kad zakoračiš na prag rodne kuće, uđeš u hladnu kuću koja tada još nema zahod, nema električni štednjak, nema električnu svjetiljku u jugoslavenskom stilu i nema ogledalo – njega kod sebe pažljivo čuva samo tvoj otac. Kako je konačno spustiti torbu i zavežljaj na pod, kako je kad sve to učiniš pred ocem koji sjedi u blagovaonici, pozdravlja te, a zatim se zagleda u tvoju kosu koja više nije vezana u pletenicu, već stršeći pada u prostor, kao da svaka vlas posebno iz sebe istiskuje dubok krik, kao da kosa vrišti u svim tonalitetima, i otac sve to čuje, ali ne kaže ništa? Kako je kad, presvučena, zajedno s bratom i sestrom, baš s njima koji sada ovdje preda mnom na radijskom prijemniku traže tipku za glasnoću, a umjesto toga mijenjaju šumeće frekvencije, sjedneš za stol, na koji stavljaš štruce kruha, meso i gibanicu? Kako je biti ti, sjediti gladna, gledati u sveti kut, slušati otkucaje klatna i moliti, zahvaljivati bogu za svakodnevni kruh, i možda na trenutak pomisliti: kojem sam to bogu ja kruh donijela. Danas ne molimo, radio to radi umjesto nas, dok mi bijele žemlje ispiremo bijelim vinom. Kako je biti ti, sve zajedno pospremiti, išuljati se u kuhinju i nadati se da će otac sada zapaliti svoju lulu, popiti čašu vina i otići spavati? Kako je biti ti, kad ti tijelo zadrhti kad te otac pozove u blagovaonicu, kako je gledati u njegov visoki stas, kad u rukama drži kožni remen, jedan i jedini remen koji posjeduje ova prevelika obitelj? I kad pokušavam zamisliti kako je biti ti kad remen zareže po koži, kako je biti ta bol, ta koža koja se na leđima otvara i počinje polako propuštati krv, tada moje misli prekida radio postaja, bučna glazba zvona i višeglasnog pjevanja zagrmi u prostor, parajući taj prizor, izbacujući ga iz mojih misli, prigušujući njegovu bolnu oštrinu, i ja nepomično još uvijek sjedim u toj kuhinji, jednog kasnog ljeta, nakon branja šljiva, u toj istoj hladnoj kući, na tamnosmeđoj drvenoj klupi, umorna od sunca, znojna od saginjanja, nošenja, čučanja, pijem hladnu vodu i grizem bijele žemlje koje je na stol u plastičnoj vrećici bacio tvoj mlađi brat. Bez riječi promatram zelene uzorke na okrnjenom zidu, razbijene pločice uz umivaonik, s tvojim bratom i sestrom slušam glasnu podnevnu molitvu i potajno se u odrazu ogledala na zidu zagledam u nas, u naše duge prste, u naše široke majice, znojna čela i naposljetku u našu kratku svijetlu kosu.
sa slovenskog prevela Marina Kuzmić Laszlo
– priča je originalno objavljena na stranicama portala LUD Literatura https://www.ludliteratura.si/prispevki/ –
____________________________________
ANA LORGER, magistra dramaturgije i komparatistike, samozaposlena je u kulturi kao kritičarka i spisateljica. Kao urednica sadržaja, knjižničarka i kustosica kazališnog programa zaposlena je u ustanovi Mesto žensk u Ljubljani, a honorarno radi na Ars radiju. Bavi se glazbom, pisanjem i kazalištem, ali najviše voli šetati sa svojim psom Lindom.
čovjek-časopis 