književna premijera: ZBIRKA POEZIJE JASMINKE DOMAŠ “PLANINA SVJETLOSTI”, Shura publikacije, Opatija, 5/2024; šest pjesama

KARAVAN-SARAJ

Gdje su sada konjanici, trgovci, mistici,
učenjaci, pelivani i opsjenari koji po
sajmovima putuju?
Oni će u predvečerje proći kroz široku
kapiju na konjima ili hodajući preko
kamenja još topla od sunčane žege.
Bogat ili siromašan sve daje za gutljaj
hladne vode.
U polumraku karavan-saraja miriše na
čaj i stare ćilime.
Zamalo putnik u spokoj utone dok mu
pod glavom opojnim snovima jastuk diše.

***

SJEĆANJE NA ESFAHAN

Sada se čini da tvoja zelena stabla
šire svoje krošnje u mojem krvotoku.
A u očima još čuvam sjaj usitnjenih
ogledala.
Zbog njih ni jedna slika više nije cijela.
Sve je razlomljeno u prizmi prošlosti
i sadašnjosti bez pitanja zašto i kako.
Samo se prizori u sjedanju vrte i namataju
kao niti tkalaca koji u skrovitosti cvijeće
po sagovima Perzije prosiplju.

***

TRADICIONALNI RESTORAN

Miris šafrana, riže, kebaba i patlidžana
širi se kao dobri duh restoranom.
Gazda sve brižno nadzire sa svojeg
stola k’o s kapetanskog mosta.
Dječak, još krhka tijela u starim,
iznošenim cipelama skuplja sa
stolova suđe i nosi u kuhinju gomilu
teških tanjura.
Tako još malen tko zna koliko usta
kod kuće hrani.
Strpljiv i šutljiv broji svoje dane moleći
Alaha da ga spasi od mirisa šafrana,
kebaba i patlidžana, priželjkujući da
mu krajnji usud bolji bude.

***

ODA

Zahvalnost neka je nepoznatom
čovjeku koji je kada te vidio, ruku
na srce položio i dobrodošlicu ti poželio.
I onom koji je svoju trgovinu širom otvorenih
vrata ostavio da bi ti put kojim si željela poći pokazao.
Oda neka je djevojci koja ti je prišla u Perzepolisu
kod Vrata naroda i plačući prošaptala koliko čezne

da kao lastavica makar jednom u slobodu poleti.

***

HAFIZ

Ima jedan narod koji kao
postojana rijeka dolazi pokloniti
se svojemu pjesniku, jer stihovi u
njima teku.
Hafiz, položila sam ruku na mjesto
na kojem vječni san snivaš. I rekla
ti: „Došla sam i odlazim.“
Znao si da ti više od toga nisam
mogla dati.

***

KULE TIŠINE

Zaratustri

Sunce pustinje ne želi kule
tišine u prah pretvoriti.
Vatra koja gori više od tisuću
godina kreće se od nečistog do
čistog nudeći pticama da tijelo
čovjeka put neba odnesu. Samo
duh prosvijetljenoga u vječnoj
vatri plamti.

*

“(…) Na ovome mjestu prikupljene pjesme o putu iskazane putovanjem po Iranu, prolegomena su za osvjetljavanje diferencijalne strukture koju suvremeni, globalizirani, bolje kazano, ekumenski pjesnički subjekt razumije i izražava kroz gnostičko-lirsku, metaforičku ekspanzivnost i ludizam vlastite riječi.
Jasminka Domaš dopušta, štoviše svesrdno promiče međukulturni angažman, kontakt i razumijevanje kao antidote posvemašnjem kulturnom, političkom, religijskom i medijskom beščašću, sveopćoj civilizacijskoj kontaminaciji, tim nebrojenim gehenama naših dana. Njezine poetske slike iz Irana pokazuju egzemplarnu osjećajnost u poimanju puta k Jednom, mostu između Istoka i Zapada, nastalom iz fuzije dviju civilizacijskih hemisfera čije su obje strane, kaže ona, opijene “mirisom jasmina” koji je čista ljubav. Drukčije ni ne može biti. (…) – Omer Rak, iz predgovora knjige

_________________________________________

JASMINKA DOMAŠ objavila je više poetskih zbirki i romana te stručnih knjiga s područja judaizma. Objavljuje i kratke priče. Na teološkim fakultetima Sveučilišta u Zagrebu predaje judaizam.
Romani su joj prevedeni na više stranih jezika i objavljeni u Italiji, Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Njezina književna djela bila su predstavljena publici u Jeruzalemu, Parizu, Belgiji, Leipzigu, Lecceu, Zagrebu…
Članica je HDP-a i PEN-a. Autorica je i scenaristica desetak dokumentarnih filmova prikazanih u produkciji hrvatske televizije, radila je i kao urednica u Vanjskopolitičkoj redakciji Hrvatskoga radija. Bila je i suradnica američke Zaklade za vizualnu povijest preživjelih žrtava holokausta čiji je utemeljitelj poznati redatelj Steven Spielberg.
Objavila je tri monografije o kronikama židovskih obitelji u Hrvatskoj i za taj rad primila više priznanja izraelskoga Muzeja Jad Vašema i Muzeja boraca Varšavskoga geta.
Njezina priča „Omnibus“ uvrštena je u antologiju židovskih književnica iz trideset zemalja svijeta, a 2023. priča pod nazivom „Purimspiel“ uvrštena je u američku antologiju Nore Gold kao jedna od najboljih u posljednjih 25 godina.

POEZIJA SIMONE DMITROVIĆ

LOV

Plen je izostao, nije bilo žrtve
I različitim putevima vraćamo se kući.
Odsjaji su bili jarki, trebalo je da počne leto
I Trave imitiraju sunce
I Reka imitira sunce
I Mi imitiramo sunce

Konačno se suočavamo sa činjenicom
Tvoje i moje zlatno je različito

Eto šta se desi kad poznaješ tajnu suptilnosti.
Eto šta se desi kada erotski doživiš leto
Kada je svetlo na vodi više od svetla.
Zaboraviš na plen, odsustvo surovosti
Uvek preraste u mnogo suroviju kaznu.
Nismo taj dan pucali u životinju
Mislili smo da je plemenitost vrlina,
Ali beg se uvek ispostaviti kao nemoguć.

Košuta kroz šipražje
Nije primila metak danas
Žig života živoga
Let metka je i dalje samo bajka odraslih
Ipak čula je bol drveta
Kada se grana lomi
Beg se uvek ispostavi kao nemoguć.

Unutra, tigrovi umiru iza rešetaka
Čak iako ne pucaš u njih
Umesto krvi, kavez bude pun praznine
Hoću da zagrlim to umiruće telo
Ali ruke su mi iznova prazne
Hoću da pamtim taj dan kao sunčan
Ali iako je zaista bio takav

Ja ga se takvim ne sećam.

Po koži se sunce igra kao dete
Ali za ribu na suvom
Ono je surovi starac na Nebesima
Što joj je odredio ljudsku smrt
Na zemlji

Spolja je bila sunčana tuga.
Unutra je bio kraj i prazni kavezi.
Kada će doći obećani tigar
Da nas naseli?
Čekanje nije lepi put kroz prirodu
I dvoje na njemu, živa strepnja zaljubljenih
U vreli dan
Čekanje je voda nepregledna
I u njoj riba
Koja čeka da je uloviš

Četiri plućna krila
U letnji dan, kraj vode
I dalje nije dovoljno
Da nešto u sumrak ne umre

***

ALPI

Snažno ćutimo
Dok se planine ne razdvoje
Kao krila vetrom
Dok ne otkriju belinu Alpa
Gde se još ništa nikada nije desilo
Tamo su božiji prsti zaboravili da dotaknu.

Kad odemo tamo
Vreme postaje mi
A mi postajemo kazaljke

Sećaš se budućnosti na Alpima
Svetluca spokoj u neskrnavljenom snegu
Poslednji put kada ćemo tamo biti

Kažem
Tamo napraviš korak
I odmah znaš da je tvoj
Ponavljaš reči
– ledena

– lepota
– lavina
I to je sva gramatika.

U kotlinama se čuje glas koji ćeš prepoznati kao svoj
Ta jeza će biti hladnija od najtvrđeg leda
Neće se lomiti jeza u belini
Tada razaznaješ šta kažeš
U vrletima Alpa ti si vetar i kažeš
Nema razloga za strah.

Niko na svetu neće čuti
Svako iznova nosi svoju mudrost
Kao iznošene klizaljke
Pozajmljene i hladne sećanjem.

***

SVI NJEGOVI PASTELI

Pričamo:
Svi njegovi pasteli
Te nežne nijanse
Rubova njegove odeće
Te umorne šake
Umnog čoveka
I skupe kožne rukavice
Da ga zaštite od hladnoće misli
Sve to setno podseća
Na šarolikost i urednost
Bašti u tuđini

Bašti koje uređuju stranci urednih noktiju
Što ne znaju kako je to
Cvetati na tuđoj zemlji
Što se na slikama, u velikim muzejima
Dive slobodnim, divljim konjima

Čovek u pastelnom divi se trkačkim konjima
Njihovoj aristokratskoj dlaci
I imenima kao iz istorijskih romana

Svako se divi onome što nema.

Pa ipak,
Tamo ptice umeju da pevaju baš njemu
Kao u Uspavanoj lepotici
I sve je tu da mu olakša
Sećanja na mladog muškarca
Koje stari i sedi

Da bi se magija ostvarila
On zna da je potrebno
Da se pribije uz koru drveta
I da se igra igre – Ko jače postoji?

Tačno je, drvo ne razlikuje imena različitog porekla
Sa drvetom je lako
Isto je tamo kao i onde
Samo se za njega koristi druga reč

Za čoveka u pastelnom reč nikada nije samo

Ali drvo nikada ni ne priznaje pobednika
Osim šumskog požara
Tako je i sa srcem ovog čoveka
Što u tuđoj bašti grli drvo
I prlja svoju lepu odeću
Neprirodnih boja.

***

MEDUZA GOVORI, triptih

1. Odrastanje

Bilo je lepo odrastati kao jedina smrtna od sestara.
To nije uteha, već privilegija krhkosti.
Roditelju su na mene najviše pazili –
Da se ne posečem o grube igračke
Malovečnih grčkih dečaka
Da nikada ne pomislim da mogu kao i moje sestre –
-da držim jarkožute pegave zmije,
da ih obmotavam oko vrata i prstiju kao
zlatni nakit, da posmatram kako mi se slažu
uz kosu i boju oka. Boja žita ili gorski zelena?
Možda plava kao avgustovsko more? Volela sam more,
Ali meni su govorili da pazim, jer Posejdon je nemaran
I mogao bi pomešati moje telo sa gutaljajem vode indigoplave boje.
Samo su oni tako nesmotreni. Na zemlji se duže pamti.

Možda su osećali da će me bogovi skrnaviti
Kao neverni hramove.
Možda su slutili, svi koji me vide kako prolazim
Lepim kamenim gradom mog detinjstva, slutili
Kako će me pojesti Bog.

Videla sam kako sa strepnjom posmatraju
Moja ranjena kolena.
Tamo gde je kod mene bila crvena boja – nesuptilnost krvi
Kod mojih sestara češće je bilo ljubičasto –

Nebo je retko izgledalo kao moja poderana kolena.
Češće kao njihova – boja rododendrona,
Roze i lila u sumrak
A onda ništa do jutra.

*

2. Zaljubljivanje

Suviše rano
Još dok je trajalo jutro
Postala sam svesna
Suvišne lepote svojih očiju.
Prolazile smo kamenim trgom
Kameni zidovi mog voljenog grada
Kameni pločnici, kamene kuće
I tela onih prošlih, a živih – sva u kamenu.
Prolazile uz obalu
Prolazile gorom
Kroz krošnje i kroz nebo
Sve ispod naših haljina
Između naših butina
Ježilo se od smelosti kasne podnevne svetlosti.
Moje sestre su je gledale kao nešto sebi slično
Nameštale vrat, rame, kuk – da se kreću kao Ona.

Za mene –
Zelena gora – u oko muškarca
Tok reke, u tri boje – u Njegove vene
Sivo perje svileno – u Njegov pogled
Onda u krik šumske ptice što ga gubi

Onda u kamen, ponovo.
Crna zemlja – u kosu ratnika
Jer glava kada padne na zemlju
Na kratko liči na Cvet.

Greška je bila što sam volela zemlju
Suvu i krhku na suncu,
Mokru i tešku posle kiše.
A odrastala sam kraj tako bogate trpeze,
nije trebalo da mislim o poreklu plodova različitih boja.
Greška je bila u tome što mi je pogled padao uvek tamo gde ne treba –
a misli kao pokošena trava iza naših belih dvoraca – uvek na poglede.
Volela sam one koje su volele muze.
Jedan je bio običan ribar
Ali jedne večeri mi je prišao i rekao
Dođi, pokazaću ti kako se ulovi smrt –
Ne razmišljaj kao mreža
Razmišljaj kao riba
Tako ćeš uloviti sebe
Pre nego te ulovi On.

Za mnogo hiljada godina
Pričaće
Ako ti večnost nije data
Možeš da je platiš teškim životom

Ali ja to tada nisam znala.
Ono što sam znala jeste

Da je bilo koji muškarac
Preodenut u Boga
Mogao biti pokretač tragedije.

Lepo je to znati.
Lepo je to znati jer onda kada jednog dana dođe vetar
I pokrene bele zavese u Atininom hramu
I naruši njihov spokoj i od molitve napravi
Čitanje Boga u ljudskim slovima
Onda ništa više ne iznenađuje
Onda se otvara prostor kao palata
Neka bude od mermera sa sivim sunčevim pegama
Neka bude puna žena što vole Mudrost
u ljubičastim haljinama neka je vole
i neka svaka izneveri nekog
kao što je jednom izneverila svoju glavu
Onda se otvara prostor kao telo
Za bolesno prodiranje.

Pričaju da me je kaznila boginja Atina
Izgubila je glavu, kažu
Jer se zaljubila
Jer je svojom čulnošću skrnavila njen hram.
Ustvari, taj hram je skrnavio mene.

Dok je ljubav trajala
U mojoj utrobi je rasla Kazna.
Verujem da se sve dogodilo

Jer dok je ljubav trajala
Nisam verovala da je to zaista On.

*

3. Obezglavljivanje

Zmije dolina mog detinjstva –
budite mi drugovi
volela sam zemlju po kojoj gmižete
rodite se sada tamo gde ne umete
bliže nebu, na mojoj glavi
umesto kovrdža, umesto lepe kose
koja mi je razbolela um.

Gorske zmije – iz moje glave
Gradski kamen – iz mojih očiju
Neka tako bude.
Što sam činila drugima
Umem da učinim i sebi
Neki ne poznaju to poštenje
Na zemlji se ono više poštuje.

Utroba je ljubičasta od moje čežnje

Utroba je ljubičasta od moga greha

Jedno je ostalo isto

Moj pogled je moja kazna.

U kamen – svako ko me pogleda
U kamen – svakog koga pogledam
Ja zlo ne želim – ti znaš
Ja želim da budeš trvđi od ljudskog mesa.

Takmičili su se ko će poseći moju glavu
A ja sam samo mislila
O rukama moje majke
Dok u baštama sadi cveće
Gura ga u crnu zemlju
I tuguje što se ne raste brže
Da duže živi
Da mu se duže vidi glava nad zemljom

Htela sam od ljudi – spomenike
Htela sam da stvaram
Kao Posejdon morsku penu
Htela sam da stvaram
Dobri kamen
Dobro tle od ploti
Dobri kamen toliko lepi
Da se pogled smrtnika
I bogova
U njemu sreće
I zaustavlja.

U trenutku kada mi je rastavio
Glavu i telo
Taj koji se zove Persej
Videla sam poderani nebeski svod
Boje moje unutrašnjosti
A onda ništa do jutra.

Kao kajsije u brdima iza mog doma
Shvatila sam
Moja je snaga u mojoj smrti
Sunčana smrt
Tople boje

______________________________________________

SIMONA DMITROVIĆ rođena je 1999. godine u Beogradu. Diplomirala je na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta univerziteta u Beogradu.U zborniku Slovo Ćirilovo u izdanju biblioteke Braća Nastasijević, 2016. godine objavljuje svoj prvi filmski scenario na engleskom jeziku pod naslovom On Shakespeare’s Deathbed.

Bila je deo različitih kreativnih organizacija kao što su Krokodilov književni festival, Festival izdavačke kuće Treći Trg – Trgni se! Poezija!, i projekat Readers Exchange, podržan od programa Kreativna Evropa. Dobitnik je nagrade „Mladi Dis“ za 2024. godinu.

PET PJESAMA MILENE RADEVIĆ IZ ZBIRKE “EKSPRES LONAC”, Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 3/2024.

ŽENE

Rekla mi je:
Žena može sve
ako ima za koga
Rekla sam joj:
Uvijek ima za koga
Ako zna za sebe

***

NEDJELJA

Nedjeljom se kezimo iznad pečene kokoške
Svi se prave da neće batak
Musavimo se rođendanskom tortom
Pečemo šljivu
na zajedničkom imanja na selu
dok u glavi mjerimo svaki ar

Smijem se u teškim situacijama
Odbrambeni mehanizam
Majka mi ne vjeruje
Iznova se čudi, kritikuje
Kaže: Teško tebi kad ti baba umre
Za bruku ćemo ostati
dok primaš saučešće

U tim trenucima
mislim
Dobro je da baba
odlazi kao podstanar
Jedan batak manje
za otimanje

***

MOJA POEZIJA

Produkt paralize sna
uvlači mi se u krevet
probija se kroz sljepočnice
i podiže mi kapke
Ispisuje bilješke telefona
stranice stranice stranice

Odbija(m) da se vrati(m)

Krije se sa ženama
Krije se u ženama
Muškarci se nakon susreta sa njom
šokirano pipaju za obraze
Kune se da ih nije ošamarila
Kaže da je do njih

Bila je spaljivana
i umišljala da je vještica Salema
Provlačila se na staru slavu
kao propala holivudska zvijezda

Ne voli me, bruka me gdje stigne
Prišije mi se kad prepozna korist
Koristi me i govori da je iskorišćavam
komercijalizujem, povrjeđujem, neprikladno
dodirujem.

Moja poezija se bori
sa statusima, storijima, sastavima,
sisama, suzama, sranjima, sujetom,
snovima o savremenosti
i onda pljune u svoju nezrelu facu
pravo u oko koje vrlja

***

EKSPRES LONAC

Šta će reći, šta će ljudi reći
Ako se pročuje
Prolije
Dolije
Začini
Zakuva
Prekuva
Ako ekspres lonac eksplodira

Šta ako dođe do majke
Pa ona u suzama povjeri ocu
A on se od muke uhvati za srce
i pita Boga
šta mu je zgriješio i kuka
što sina nije napravio
Kao onoga dana u porodilištu
Pa psuje,
kao onoga dana u porodilištu

Već čujem majku kako viče
da ću da ih sahranim, jer
Šta će reći, šta će ljudi reći
ako eksplodira

***

DOBRA IDEJA

Revolucija započinje u krevetu
Kada si previše lijen da ustaneš
Odlučiš da mijenjaš svijet,
koji nije tvoja odgovornost
Možda za života,
koji je nažalost samo tvoj,
postaneš heroj
Ako ne,
onda ništa
Makar si jutros
između krmelja
i svakodnevice
imao dobru ideju

___________________________________________

MILENA RADEVIĆ (1998, Podgorica) autorka je knjige poezije Ekspres lonac. Diplomirala je francuski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Nikšiću, a trenutno je studentkinja master studija novinarstva. Dobitnica je dvije treće nagrade na konkursu za mlade pjesnike na 50. i 51. Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju. Finalistkinja je konkursa za prvu zbirku poezije festivala Trgni se! Poezija! Trećeg trga iz Beograda za 2022. godinu, kao i 3. ZaNa Literature festivala (Mitrovica) za 2023. godinu.
Pjesme su joj objavljene u brojnim zbornicima, antologijama i literarnim časopisima, među njima ARS, Fragment, Libartes, Lichtungen, Nova BHSC poezija, Sent i Rukopisi (43, 45 i 46).
Poezija joj je prevedena na njemački, francuski, poljski i grčki jezik.

DVA DANA POEZIJE BOJANE GUBERAC, 1/2

ŽIVOTOPIS

Ja nisam žrtva, ja sam istina
Nepotrebna provinciji
Kapitalizam ne pita
Botox lady kaže:
Biznis je biznis
Zamjenjiva si
Jebiga, istina, ne jebem se s direktorom
Treba imati želudac, a ja se nekad ispovraćam i na jutarnji kaladont
Ne daj Bože da imam kćer
jer ću je iz inata nazvati Sloboda
Iz potpuno sebičnih razloga;
da mala zna da sam živjela na braniku pravednosti
I da sam zbog toga najebala
I da sam zbog toga plakala nekad i nasred ceste
Da se nisam dala krvožednicima
Koji te nanjuše i kad daš sve od sebe da ostaneš neprimjetna
Sjaj je lutko sjaj
I ne možeš ugasiti životno svjetlo
ni kada grli tama, a mračno je baš sve
U meni još ima snage da dignem čašu u zrak najviše što mogu – problematičnim, konfliktnim, ludim ženama
Tako zovu neprilagođene,
one kojima nutrina od srama ne da
da se poviju
Došla sam na svijet, kao i vi,
da prkosim okolnostima
i svjedočim da su moje kosti
satkane od bunta
I da dok ležim na podu od očaja znam:
Kakva god ona bila, karmu ću realno preživjeti
Imam dobar CV
Moja duša će živjeti vječno
Kao optužnica
Neće me pojesti crvi prolaznosti
Toliko ljudi navija da izgubim da naprosto moram pobijediti

***

ENFANT TERRIBLE

Moj kolega kaže za mene
da ne brinem
koje ću mostove iza sebe spaliti
I još kaže da i dalje dijelim ljude
na dobre i loše
Nisam pragmatična
i možda najdraža uzrečica
kada sve oko mene propada
jest – neka gori Kartaga
mada znam da se tako ne kaže
U tome je caka
Kada gradiš svoje putove
onda te boli kurac za kvrgave kaldrme koje nikad nisu bile tvoje
Tko ne kuži da je kaos jedino dobro,
jedino se iz njega život rađa,
nije pazio na satu
A previše je pazio u životu
Takvi dobro prolaze
To zaista mislim
Ali samo na dane kada nisam dobro
Kada razvaljujem ne jebe me ego
i svjesna sam svoje gluposti
Na dane baš kao što je ovaj,
naizgled isti, kišni s mjestičnim naletima provincije
Izdajem proglas:
Danas je suza revolucija
A depresija otpor
Anksioznost se pretvara u hrabrost
Ako znaš trik
Samo me gledajte skorojevići i mobingaši, autošoveni i dupelisci
Ja sam imperium in imperio
Tik-tak, tik-tak
Vaše vrijeme – isteklo je

***

BESMISLICA

Usred pandemije ja dobijem gripu
Sjebana sam, sluša mi se Edith Piaf i maštari, ali me muči
Jučerašnji razgovor
Pa uzimam mobitel
Umjesto očekivanog hej pita me kako si?
Zovem da ja tebe to pitam
To je dobar završetak sinoćnjeg razgovora pa započinjemo novu temu
Čini mi se da smo mirniji, demoni ionako dođu da prođu,
a i pun mjesec je
Žalim se kako mjesecima ne mogu napisati pjesmu
Piši o spisateljskoj blokadi
Govori
Jebote, kakav klišej
Jel ima netko da nije pisao o tome
Volim ljude koji se ne obaziru na moju surovu neposrednost
Koji je vide kao normalan tijek misli
Piši onda o besmislici
Veselo pričam kako je to genijalan odabir,
baš sam, evo, obučena u
nihilizam od glave do pete
Svaki pokušaj stvaranja izaziva mi gnušanje
Danima previše zavidim svom mačku
Kada dolazim kući s posla ne pozdravljam ga uobičajeno
već s vrata konstatiram
Nemaš ti pojma koliko si ti sretan što si mačak
Ništa ti ne fali, ne bakćeš se s ljudima,
netko brine umjesto tebe, spavaš do besvijesti
Baš me lupa ta odraslost
Jedna psihoterapeutkinja mi je rekla da sam u drugoj fazi odrastanja
U trećoj isto ne vidiš smisao, ali te boli kurac
Danas mi je taksist rekao
Kada umru naši stari
Nestat će svo znanje o vremenu prije digitalne ere,
zaboravit ćemo cijeli jedan svijet
I to me baš pogodilo
Kao da je već sada umro netko moj
Godinama osjećam naviranje svojih paorskih gena
Kunem se, ponekad mogu osjetiti zemlju pod noktima,
a ni biljku ne znam presaditi
Pričam mu kako je taksist samo nekoliko godina stariji od nas,
a zna barem šest zanata
Ja ni gumb ne znam zašiti
Emancipirana kvaziintelektualka
Vadim se da sam ipak naučila sve u stanu popravljati
Imaš videe, tutorijale
Kaže
A ja sam špiljska žena, razumijem samo opipljivo
I dok tako nabrajam, započinjem telefonsku anketu
Gotovo da si u rukama vidim
onu drečavo crvenu spužvicu na starom diktafonu Radio Rijeke
Dok ga pitam što je sve besmisleno
Bez veze je kada lažu samo da lažu
Besmislena je nesigurnost,
i kada si toliko svajpao na Tinderu da nemaš više što svajpati
Besmisleno je što uopće svajpamo
Treba ići u kafane i gnjaviti konobarice
Slika našeg društva je potpuno besmislena
Bolje je bilo prije kada je čovjek gradio u svojoj okolini
Danas je čovjek posvuda
A svuda nije nigdje

***

DOK SAM TE ČEKALA

Dok sam te čekala
Iz revolta sam slavila Novu godinu
Došla sam doma po danu
i nisam gledala vatromet
Nekom nedostojnom poslala sam
da je pao prvi snijeg
po travi ispred Mimare
Prodala sam svoju prvu sliku
i neki dečko mi je u Mesničkoj na jazzu
sramežljivo rekao:
Izgledaš kao da si iz dvorca izašla
To me baš razgalilo
Dok sam te čekala
Obrisala sam sve naše poruke
i tri puta deinstalirala Tinder
Netko je bio dovoljno glup
da nazove kafić tvojim imenom
Ne znaš koliko puta sam,
dok sam te čekala,
proklela znatiželju
i izvela je pred streljački vod
Kučka nikako da umre
Neki tip mi je kao reakciju na članak
poslao
izrazito perfidnu prijetnju smrću u inbox na fejsu
i nisam dobila napadaj panike
Razmišljala sam da mu na optužbu
da se branitelji ubijaju
zbog takvih kao što sam ja
kažem
da me mama rađala
na drugom katu vukovarske bolnice
dok je pucalo
I da ne znam kakav glas ima moj otac
Ali to takvima nije važno
I dalje bi mu smetala misleća žena,
kolokvijalno u Hrvata zvana
izdajnička plaćenica
Dok sam te čekala, ostala sam bez duhana
I oko ponoći u petak
šetala sam praznim centrom grada,
samo jedan policajac stajao je na Zrinjevcu
Rođena sam u pet do ponoć,
negdje sam pročitala da je to ničije vrijeme
Možda baš zato toliko volim slobodu
I tada mi je palo na um da je siječanj baš ružna riječ
(januar je čista romantika)
i kako bi bilo super da se Dubravki ostvarila želja
pa da je rodila još jedno muško
Mogla sam imati kitu, a ovako sam
dobila kurčinu
Shvatila sam da nijedna znanstvena teza
ne može oboriti postojanje sudbine
Mogu se uništavati svakodnevno,
ali vrlo je izvjesno da me možda ni smrt neće
Vesna Vulović preživjela je pad aviona
s visine od preko deset tisuća metara
Nije joj, jebiga, bilo suđeno da umre
Dok sam te čekala bejbe (tako si me zvao)
Preboljela sam gripu
i objavili su mi pjesmu
Već sedam mjeseci nisam
anksiozna,
Kada brojim dane ozdravljenja
čini mi se
kao da se skidam s dopa
Nemam televiziju godinama,
ali pogledala sam
neki TV prilog o starmalom dječaku
koji je jedino dijete u selu
Kazao je u kameru ovako:
Ja se ne brinem o svojoj budućnosti
jer nisam siguran da ću je dočekati
A mene ti danas darling šokira još samo
dobrota
I to da je netko pošten samo zato
jer vjeruje da tako treba
Baš dok sam čekala da me pozoveš na dejt
nebo u Rijeci je bilo najrozije na svijetu,
a ja ga nisam vidjela
Jednom me je urednik časopisa
za koji sam pisala tekst podrugljivo upitao:
Kako nebo može biti rozo?
A meni ga je bilo baš žao
Prvi su, naime, znaci starenja
kada više ne gledaš u nebo
Dok ovo pišem više te ne čekam bejbe
I baš si mi nekako drag dok mi
postaje jasnije
da sam umjesto tebe dočekala sebe
Pijem Cedevitu na suncu i šokiram jetru
Sunce mi udara po licu
Ali mene ti baš briga
jer imam cvike
koje mi je poslije žurke u Beogradu
darovala Jovana
Svaki put kada ih stavim
osjećam kao u pjesmi Mile Stojića
Bratstvo i sestrinstvo
Do mene, baš dok ovo pišem
sjede dva čovjeka i jedna žena
koju jedan od njih svako malo ušutkava
pa sam nekako sretna što sam
opjevana žena s karijerom bez djece
Iscrpljuje me njihova priča o cijepljenju
i skijanju na Kupresu
Lamentiraju o biznisu s kojim će se
brzo obogatiti,
a da ne rade ništa
i o ratovanju u Ukrajini
Muškarci bez svijesti nikako ne kuže
da za ovu državu ne vrijedi više ni živjeti,
a nevjerojatno bi bilo glupo za nju umrijeti

______________________________________________________

BOJANA GUBERAC novinarka je i ratna reporterka rođena u Vukovaru 1991. Odrasla je na Sušaku. Živjela je i radila u Zagrebu, a nedavno se vratila u Rijeku. Trenutno piše za ArtKvart. Radila je kao novinarka radija Laganini FM Rijeka i audiovizualnog kanala VIDA. Kao slobodna novinarka pisala je za portale Lupiga.com, makedonski akademski blog ResPublica, Žene i mediji i CroL. Iz ratne Ukrajine izvještavala je za Jutarnji list i Lupiga.com. Pisala je za Novi list, Riportal i Kvarner News. Radila je kao novinarka kulture i informativnog programa na županijskoj televiziji Kanal Ri te na Radio Rijeci i Radio Sovi, radijima Hrvatske radiotelevizije. Na Radio Rijeci bila je urednica i voditeljica emisije Futura HR. U slobodno vrijeme piše poeziju, sluša jazz, slika i ide po kafanama. Tu i tamo napravi neku izložbu ili performans. Svaki dan odustaje od novinarstva.

POEZIJA NEDE RADOSAVLJEVIĆ

OTREŽNJENJE

Otvorena je nova sezona
kupanja u gradu
i glavna ulica za pešake.
Otvorena je neka izložba
u otvorenoj ulici.

Sve je apsolutno otvoreno.
Uši su prohodne,
informacije i spoznaja
jure ka unutrašnjem uhu.
Oči su otvorene širom
kao i horizonti.
Otrežnjenje je
najgora stvar na svetu.
To znaju alkoholičari i sanjari.
Znaju i to
da lucidnost može biti fatalna.

Običan svet ubijaju
otvoreni prozori
i promaja.

Nikad ne zaboravljam
da uklonim dokaze samoubistva
pre izlaska iz sobe.

***

SAMOODBRANA

Moj protivnik nema ime.
Ne dozvoljava
da ga definišem,
da ga ukalupim,
ograničim na par fraza.

Ne znam ko je
ili šta je on.

Posle njegovog udarca
ne znam ni ja ko sam,
a udara žestoko (teška kategorija).

Znam da ima
dobar osećaj za tajming.
Naprežem se da uhvatim šablon,
od udarca do udarca,
od predaha do predaha.

Moj štit ima zvezdanu šaru.
Gađam kalamburima,
nagomilanom rimom
i ostalim ćorcima.
Pokušavam da se raskrilim
do poslednje strofe –
poslednji pokušaj samoodbrane.

***

GREŠKA U PROGNOZI

Prognoze za danas
bile su optimistične.
Toplo i slano kao pored mora
kasno popodne,
sunčano kao u Elis Springsu.
Trebalo je vreme meriti
nanosekundama.
Ali ko još veruje meteorolozima.

Ulica miriše na vlažan malter
i pečene paprike.
Nekada sam volela kišu
i nisam volela kišobrane.

Danas je kiša puna sumpora i prašine.

Žmurim…

Zamišljam savršeno strujanje vazduha.
Rotiranje na suncu…
A u realnosti ležim
na Prokrustovoj postelji.

***

OGOLJAVANJE

Vidim sebe kako se skidam.
Prvo ode haljina na tufne
i pade teško na pod.
Kao da je od titanijuma, a ne od muslina.
Zatim odoše čarape od kamena
i tako redom do gole kože.
Osećam ponegde zgulila se i koža.
Stojim tako gola i potpisujem svoju golotinju.
Ja koja zbog stida od golotinje
nosim bluze bez dekoltea
i u širokom luku izbegavam muškarce ginekologe,
sada sam se skinula pred svima.
Ženama i muškarcima,
mladima i starima,
dobronamernima i onim zluradim.
I čekam reakcije i primedbe,
komentare i kritike.
Neprijatno je to čekanje skoro kao golotinja.
Čekam . . .
I mislim šta li mi je ovo trebalo.
Još čekam . . .
A stid raste barabar s vremenom.
Čekam …
Čekam…
Čekam potpuno ogoljena,
potpisana imenom i prezimenom
ispod golotinje.

_________________________________________________

NEDA RADOSAVLJEVIĆ rođena je 7.5.1985. godine u Jagodini. Po zanimanju je diplomirani ekonomista.
Pesme su joj objavljivane na književnim portalima, kao i u zbornicima: „Između dva sveta“, „Šumadijske metafore“, „Banatsko pero“, „Izvornik 11“, „Garavi sokak“ , „Sinđelićeve čegarske vatre“, u časopisu „Avlija“ i dr.
Dobitnica je nagrade ,,Golub 2022” (Biblioteka Karlo Bijelicki, Sombor) i nagrade „U korak s vremenom 2022“ za najbolju savremenu pesmu (Književni klub „Velimir Rajić“ Aleksinac).
Autorka je zbirke pesama „Poslednji pokušaj samoodbrane“ (Biblioteka Karlo Bijelicki, Sombor, 2022), iz koje su ove četiri pesme.
Živi u svom rodnom gradu.

književna pretpremijera: ROMAN DANIJELE REPMAN “STOLICA BEZ NASLONA”, Treći trg, 6/2024; odlomak

*

Sećanja iz detinjstva u mojoj glavi nekada naprave veliku buku, kao zarđala limena kutija u kojoj je baba čuvala pribor za šivenje. Ne možeš da je otvoriš, a da glasno ne zazveči.

Strahovi zbog kojih sam se kao dete noću budila na mokrom čaršavu, vremenom nisu postali manji. Još uvek se jednako snažno preslikaju na sadašnjost. Jasni su kao otisak mastiljave tetovaže iz žvake koja ostaje preko slane polizane kože. Godine su samo ovlaš promenile neke slike i oblike. Ukus kože i znoja još uvek je isti. I osećaj bespomoćnosti i stida. Ni on se nije promenio.

*

Dan je neko vreme bio gladak i sedefast kao unutrašnjost prazne školjke. Ali više nije. Prvi ovogodišnji sladoled na koji sam čekala nekoliko nedelja, nisam uspela da zadržim u ruci. Pao je. Đačka knjižica i pohvalnica su par trenutaka kasnije poletele visoko u vazduh, silovitije od jata preplašenih golubova, a potom završile ležeći na debeloj ravničarskoj prašini.

Kada sam dobila poslednji udarac u glavu, Josipino lice je postalo nalik odrazu u barici koju je zarozao vetar. Ipak, u blizini nema nijedne barice. Tlo je žedni suvi sunđer. Ležim na leđima na vreloj stazi ugrejanoj zracima junskog sunca. Koža mi gori kao da su preko mene bacili zapaljeno ćebe. Ćutim i čekam. Pretvaram se da sam mrtva pregažena životinja ostavljena nasred puta. Ako se pomerim, Josipa će mi đonom svojih novih sandala napraviti još koji plavi pečat na leđima. Glavu sam pokrila rukama, nadlaktice čvrsto priljubila uz uši. Pritajila sam se kao noćna buba. Skupila celo telo. Dišem plitko, skoro neprimetno. Do nosa mi mili miris otopljenog sladoleda.

Josipa je niža od mene za glavu, ima široka ramena kao moj otac i stamenost fabričkog dimnjaka. Dok sam padala na tlo, instiktivno sam pokušala da se uhvatim za nju. Ipak, to mi nije pomoglo da ostanem na nogama. Pala sam ravno. Pravo na zemlju. Kao metla naslonjena na zid za koju je neko nehotice zapeo. Usput sam Josipi počupala pramen kose. Ona je kratko jauknula, izgleda nije shvatila šta se desilo, i čim je videla da ležim na zemlji, zaboravila je na bol i počela da se ceri.

Znam da ne umem da padnem spretno i lepo (uvek me je zgražavala činjenica da i padovi imaju svoju estetiku), ali bar nikada ne plačem kao ostale devojčice. Kada padam, padam bez drame. Dostojanstveno i ćutke. Naučila sam kako da čvrsto stisnutih usana, onako kako ih namestim dok lakiram nokte svojoj lutki, podnesem bol koji se nekoliko sekundi kasnije razlije duž celog tela.

Josipa me pipa vrhom štapa koji je pronašla pored puta. Proverava da li sam živa. Dok me gleda, imam osećaj da iščupani pramen njene kose poput dlakave gusenice mili ispod mog lakta. Ako ga i ona primeti, neću stići ni da ispljunem komadić slomljenog zuba koji držim pod jezikom. Biću načisto gotova. To će je naljutiti i nastaviće da me udara. Možda će me udarati do smrti, dok ne prestanem da dišem.

Pogled kroz trepavice je sličan rendgenskom snimku povređene ruke ili noge: neki delovi su beličasto magloviti, neki prepuni nepravilnih crnih mrlja. Ipak, mogu da razaznam kako Josipa sa obe ruke povlači svoje kesaste pantalone ka struku i snažnim pljeskom ubija leptira koji je sleteo na list čička. Srebrnasti prah sa njegovih krila razmazuje po poleđini moje pohvalnice.

„Glupačo, ne pravi se važna!“, dovikuje. Šutne me još jednom u leđa, ovaj put nešto slabije, i odlazi.

Strpljivo čekam. Ustaću tek kada budem potpuno sigurna da je otišla.

Dok ležim, razmišljam. Dobro je što je Eja pre par dana otputovala svojoj kući. Ona bi odmah primetila da imam modrice pa bih morala da joj ispričam šta se desilo. Majka i otac ih sigurno neće primetiti.

Ustala sam polako. Sačekala da osetim da li je bol podnošljiv. Jeste, kao i uvek. Jedino me jako peče oderana koža na ramenu. Ulepila se u nju prašina, a na površini se lagano pojavljuju prozirne kapljice limfe. Pljunula sam delić zuba u šaku. Napipala vrhom jezika onaj okrnjeni, donju jedinicu sa leve strane. Josipin pramen kose sam snažno izgazila nogom. Pljunula iz usta gustu pljuvačku metalnog ukusa. Ruke lepljive od sladoleda i prljave od prašine obrisala o svetlu letnju haljinu. Zategnula kaiš na sandali. Podigla pohvalnicu i školsku knjižicu i vratila ih pod mišku. Uputila se kući, praveći se da se ništa nije dogodilo.

Ipak, osetila sam da se unutar mojih grudi širi prašnjava stara prostirka. Njene froncle me guše i ostaju u grlu. Bol ne zna kako da izađe.

*

Najčešće subotom, majka me probudi pre svitanja. Oblačimo se u polumraku sobe i šapućemo. Čujemo oca kako glasno hrče. Kada je dobre volje, majka oponaša pokrete testerisanja drveta pa se obe prigušeno kikoćemo. Moramo biti tihe da ne probudimo Bogdana.

Uskoro krećemo. Laka jutarnja svetlost trči za našim koracima. Majka se plaši da ćemo zakasniti na voz. Nekada stignemo mnogo ranije, nekada u poslednjem trenutku. Nikada ne zakasnimo.

Čim kondukter pregleda karte, ona se nasloni preko ruke na staklo prozora. Čini se kao da putuje sama jer samo gleda kroz prozor i ćuti. Ako je neko od putnika nešto upita, odmahne odsutno glavom i oči ponovo uposli poljima pšenice i kukuruza ili rasutih seoskih kuća. Ja ne gledam kroz prozor. Stavim njenu drugu ruku na svoje krilo i pomno gledam crveni kamenčić na njenom prstenu. Najčešće ga vrtim levo-desno ili ga skidam i vraćam na njen prst. Nekad ga stavim u usta i guram kroz njega vrh jezika. Majka to nikada ne primećuje.

Na pola našeg višesatnog putovanja, ona iz torbe izvadi sendvič i stavi mi ga u ruke. Ništa ne govori. Nastavi da gleda kroz prozor. Ako je toplo, izuje cipele i napravi stopalima par kružnih pokreta u vazduhu.

Zagrizem sendvič par puta, a potom ga dugo gledam. Onda se opet nateram da uzmem zalogaj-dva. Nikada ne mogu da ga pojedem do kraja. Između dva debela parčeta hleba uvija se tanki list parizera i širi svoj ružni aromatični miris.

To je miris mojih putovanja iz detinjstva. I miris tople želudačne kiseline koja se poput živog stvora mreška u tankoj najlon kesici. Nakon povraćanja je strpljivo držim ispred sebe, sve dok se majka ne seti da je u nekom trenutku izbaci kroz prozor voza. Kao da je završila neki važan posao, ona nakon toga otrese dlanove i zapali novu cigaretu.

*

Dok pešačimo sa jednog kraja velikog grada na drugi i žurimo da stignemo na vreme na svoje odredište (posete su uvek od tri popodne), dok sedimo na starim klupama u bolničkom parku ispod krošnje drveta čijeg imena majka nikada nije uspela da se seti, dok gledamo u dno presušene fontane i čekamo da dođe vreme za posetu, dok se vraćamo kući udišući iznova gusti zagušljivi vazduh voza – majka me drži za ruku.

Jedini dodir koji ona ume da mi pruži. On je zamena za poljubac u bolno mesto nakon udarca, koji nikada nisam dobila. I sprej za dezinfekciju rana. I nežna priča pred spavanje koju nema snage da mi ispriča. I upletene pletenice za prvi dan škole. Tim dodirom pokušava da nadomesti sve ono što ne može da mi da, sve ono što ne može da iskaže kroz druge nežne dodire.

U majčinoj šaci smeštena je jedna nezgrapna i hroma ljubav kojom me vuče kroz svoj tužni, zastrašujući svet, pokušavajući da tim neveštim dodirom obuzda i svoj i moj strah.

*

Kad god bi me uzela za ruku, ja bih, poput radosnog psa, polizala delić njene slankaste kože na dlanu da bih joj pokazala koliko je volim. Tad je bila samo moja. Mogla sam da joj se približim koliko god sam htela. Da osetim njenu kosu koja je mirisala na sveže voće. Mogla sam da je osetim toplu i isceljujuću. Upijala sam je svakim udahom. Puštala me je u sebe i ja sam dodirivala njenu lepotu. Bila je prozračna. Moja majka vila. Moja majka oblak. Nepregledna. Široka. Nasmejana. Mlada i lakomislena. Majka bez ijedne sede vlasi. Laka i treperava kao vetar. Moćna kao jutarnja svetlost.

Onakva kakva je bila pre nego što smo Bogdan i ja došli na ovaj svet.

*

Danas se čini da ta majka iz prošlosti uopšte nije ni postojala. Da sam je sama izmislila jer je bila želja. I glad. Majka nežnost. Majka zagrljaj. Sitna i mila majka Palčica koja se tek nakratko obistinila u ljusci oraha, a potom se zauvek izgubila.

Jer ova, čije svelo lice već godinama gledam, moja stvarna majka, samo je ostarelo telo i tiha patnja. Žena spuštene glave u psihijatrijskoj ambulanti koja ne ume da odgovori na najjednostavnija pitanja.

_________________________________________________

DANIJELA REPMAN rođena je 1976. godine u Somboru. Piše poeziju, prozu, eseje i književnu kritiku.

Osnovne studije završila je na Pedagoškom fakultetu u Somboru, a master studije za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Objavila je knjige poezije: Cikličnosti (1997), Mesto za savršen beg (2015), Šećer, led i varikina (2021) kao i dve knjige proze, roman Tragom rasutih trenutaka (2014) i zbirku kratkih priča Kvadratno disanje (2018).

Knjiga kratkih priča Kvadratno disanje nagrađena je na konkursu Trećeg Trga i Beogradskog festivala za poeziju i prozu 2018, koja je u Mađarskoj prevedena i objavljena 2022. godine. Nagrađivana je na regionalnim konkursima za poeziju i kratku priču. Bila je finalista na 14. Festivalu europske kratke priče, Zagreb-Rijeka 2015. i Vranac – najbolja kratka priča 2016. Priča Mrtva priroda je 2024. godine na 4. regionalnom konkursu Marija Jurić Zagorka proglašena za najbolju gorku priču.

Roman Stolica bez naslona izlazi u izdavačkoj kući Treći Trg i Srebrno drvo.

Članica je Srpskog književnog društva.

Radi u Somboru. Živi i piše na pustom ostrvu bez mora.

POEZIJA KSENIJE VUKČEVIĆ

PATER FAMILIAS

Prijatelj mog udvarača
želi da zna koje čajeve
kuvam kod kuće,
da mašta o njima,
dok ulazi u dječju sobu
na drugom kraju grada

***

MOJA KUĆA JE BILO GDJE I MOGU DA STIGNEM BILO KAD

Odjednom
moj neženjeni stric kaže:
„U Radoja Jovanovića 50
neće se širiti zetovi“.

Tri sestre bezbratnice,
smijemo se melodrami,
on ne zna da su
neke žene za napolje.

***

U SVAKOM RATU PRVA ŽRTVA JE NEVINOST

Deset godina sanjam
kako se iz rovova vraćam kući
s buketom cvijeća koji ostavljam
pred neimenovane grobove

U bilo kojem ratu da smo
Pevaj mi, pevaj mi tiho
Kako srećni cigani vole

***

ONI KOJI ČUVAJU TAJNE PUTUJU SPORO I DUGO

Njegov pasoš za onaj svijet
ostao je kod mene
onog dana kad smo gledali planine i
zarđali most nad presušenom rijekom

Ako ikad bude suđenja ovom životu,
presudu za nas neće pisati
oni što znaju

***

U RODNOM GRADU SRIJEĆEMO SAMO POGREŠNE LJUDE

Nedelja treća
kako ovo ljeto propada

U našem gradu veličine filmskog seta
nema tramvaja
koji bi mogao da me udari
dok prelazim ulicu

***

JEDNOM JE NEKO OD NAS DVOJE KROZ OVA VRATA MORAO PROĆI POSLEDNJI PUT

bolje što si to bio ti,
koji imaš čemu da se vratiš

Moja je kuća mala i puna
mene i stvari
kojima ne treba tvoja briga

_____________________________________________________

KSENIJA VUKČEVIĆ rođena je u Podgorici, gde je završila gimnaziju i muzičku školu. Diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gde je trenutno na doktorskim studijama filozofije. Radila je kao novinar za dnevni list Politika, pisala za Politikin zabavnik; saradnik na online portalima. Kratke priče i poeziju je objavljivala u zbornicima, časopisima i portalima iz zemlje i regiona (Alma, Sinhro, Koraci, Oblakoder, Bludni stih, Astronaut.ba…).

književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA VALENTINE MAVRETIĆ “LJULJAČKA”, OceanMore, Zagreb, 5/2024; jedna priča

PORTA KARDO

Dok je sjedio usred prazna gradilišta, Rikardu se učini da je potpuno sam na svijetu. Njegov je stolac bio malčice neudoban, ali Rikardu to nimalo nije smetalo. U svojih dvadeset godina nije imao kada uživati ili bezbrižno sjediti. Odmorit ću se kad umrem, govorila je njegova majka, a isto je tako počeo i sam razmišljati. Odmorit ću se, dakle, za nekih tridesetak godina, pomislio bi Rikardo, jer nije imao u planu dugo biti na ovom svijetu. Pušio je od svoje devete godine, isprva se skrivao od roditelja, a kad je ušao u tinejdžerske godine, pušio bi s njima na terasi uz kavu ili uz čašu nečeg žestokog. Jedine tri minute koje je mogao posvetiti samome sebi. Uvijek je trebao brinuti i o mlađim i starijim sestrama i braći, jednako glasnim, znatiželjnim crnookim blizancima. Svi su bili jednako visoki, pa je tako najstariji brat bio jednako visok kao najmlađa sestra. Sveukupno ih je bilo sedam, on je bio treći po redu. Majka ih je rađala svake druge godine. Tišina koja ga je sad okruživala bila mu je neobična. Premda se gradilište nalazilo usred grada, uličice koje su ga okruživale bile su većinom slijepe, ulice koje nikuda ne vode osim ako ondje ne živiš. Prazne, neprijateljske ulice.

Jednom je tako navečer šetao kvartom i primijetio da ga s prozora promatra sijedi muškarac u invalidskim kolicima. Iza prozorske daske virile su mu samo sive oči i vrh biserne glave. Sigurno me promatraš zbog moje boje kože, pomislio je Rikardo na svome materinskom jeziku. Latino baby, pisale bi mu djevojke na Tinderu.

Kardo, tako ga je od milja zvala njegova tadašnja djevojka, Ana. Taj mu se nadimak sve više sviđao, pogotovo zbog načina na koji bi se ona poigravala izgovorom i naglaskom. Ana i Kardo proveli su zajedno godinu dana, a posljednji dan koji su proveli zajedno bio je dan prije novog posla, na novom gradilištu. Od samog početka veze Ana ga je pokušavala motivirati da upiše studij, ali njemu se problem jezika činio najboljim mogućim izgovorom.

Pronašao je posao u skladištu dućana s mješovitom robom i ondje naučio upravljati viličarom. Viličar me razumije, govorio bi Ani na engleskom jeziku. Taj mu je posao odgovarao: imao je svoj mir i što je najvažnije, nije morao razmišljati. Volio je imati rutinu i živjeti tako da zna što, kada, gdje i zašto.

Cigarete je uvijek imao pri ruci, točnije, pri struku. Oko pojasa nosio je zakopčanu torbicu u kojoj je držao cigarete s duhanom koje je sam svakog jutra motao. U torbici je svakog dana bilo oko pedeset cigareta, nikad mu ih nije nedostajalo. Ruke su mu poprimile miris duhana, ali uvijek se tješio činjenicom da njegove ruke ionako ne njuši nitko osim njega samog. Svoje je ruke Kardo često promatrao. Nokti su mu bili tanki kao filter-papir, a ploče nokta oble i zdepaste, šire nego što su bile duge. Svaki nokat kao bijele linije aviona na nebu presijecale su paralelne bijele crte. Nedostatak vitamina, govorila bi mu Ana, Kardo, poslušaj me i pojedi barem dvije kockice ananasa. Ananas iz konzerve za njega nije bio ni sjena pravog, osunčanog ananasa, ali nikad nije imao vremena pripremiti ga za jelo. Bilo mu je jednostavnije u vrećicu koja je nosila ime po dućanu u kojem je radio utrpati nekoliko konzervi ananasa, graha, slanutka i zveckajući otići doma.

A dom je za Rikarda predstavljao malenu sobu u stanu koji je dijelio s cimerom, Petrom, studentom građevinarstva. Petar je bio plahe naravi, uvijek se skrivao iza nekoga komada namještaja ili iza naočala, tih poput ribe u akvariju. On ne bi preživio jedan dan na gradilištu, pomislio je Kardo. Premda zahvalan cimeru što mu je našao ovaj posao, rad na gradilištu isprva mu je stvarao osjećaj kamenja u želudcu. To bi ga sjetilo na epizodu iz djetinjstva kada su iz njegove bake izvadili nekoliko kamenčića, a on je prestrašeno pomislio kako je baka pojela kamenje dok ga je čuvala tijekom igre u pješčaniku. Po svoj prilici, Rikardo je bio i ostao osoba koja sve doslovno shvaća. Zato je i na mobilnu kućicu na gradilištu napisao crnim sprejem Porta Kardo 091322444. Ako ga netko zatreba, neka nazove njega, čuvara i portira.

Nekoć je na tome mjestu, u devedesetima, bila tvornica cipela. Ploču s nazivom tvornice posljednju su uklonili bagerom. Prvo su uklonili beskućnike koji su provodili noći u toj nekadašnjoj tvornici. Dugo je trebalo da otjeraju jednog, rekao mu je Petar. Taj se nije htio olako odreći svoga komada razrušenog zida, popucalog betoniranog poda, grafita umjetnina na pročelju. Posljednje je noći šibicom podmetnuo požar koji su vatrogasci gasili cijeloga sljedećeg dana. Tako mu je pričao Petar.

Ponekad je Rikardo osjećao strah na gradilištu, pogotovo noću. Bojao se da će mu se iz mraka došuljati taj beskućnik i učiniti mu nešto nažao. Zato je pokraj noge od tankog plastičnog stolca držao komad kamena koji je s gornje strane bio zaobljen poput oblutaka u plićaku izlizanih morskom pjenom, a s donje strane oštar poput rakovih kliješta. To mu je ulijevalo barem neku sigurnost. Znao je satima razmišljati kako je pogriješio što je klimatizirani dućan zamijenio užarenim gradilištem, pitomi viličar s glasnim bagerom. Osim toga, vrijeme nije provodio čak ni u bageru. Nakon što su srušili zgradu, taj je nepregledni teren postao gradilište. Trenutačno ga je okruživala golema rupa, koja je postajala svakog dana sve dubljom i dubljom. Ta će rupa jednog dana biti podzemna garaža. Rikardo se užasavao te pomisli, nije podnosio zatvorene prostore.

Kad je radio u dućanu, do skladišta je išao protupožarnim stubama, nikad liftom. Ali jedna stvar koja je ovdje bila puno, puno bolja bila je glazba. Na mobitelu je imao najdraže pjesme, a duge bijele žice slušalica spuštale su se od ušiju do prednjeg džepa u tričetvrt hlačama isprane crne boje. Sjetio bi se tada svoje braće i sestara koji su uvijek željeli s njim slušati glazbu. Do selidbe je navikao imati samo jednu slušalicu u uhu, druga je uvijek bila rezervirana za nekog od njih. Znali su tako satima sjediti jedno pokraj drugog i slušati, slušati, slušati. Bio je uvjeren kako je na jedno uho postao nagluh.

Bez glazbe bi mu radni dan trajao mnogo duže od predviđenih deset sati. Biti čuvar gradilišta odgovoran je posao, psihički zamoran. Kardo nije volio ni u školi dugo sjediti, uvijek bi se vrpoljio. Jedna noga ispod stražnjice, druga lupka po uglancanome razrednom podu, sad se nagne unatrag, pa kvrcne vratom ulijevo da vidi što rade drugi razredne kolege. Kad bi podignuo ruku u zrak, profesorice i profesori bi zakolutali očima jer bi znali da mu je odlazak na toalet samo izlika za besciljno tumaranje školskom zgradom.

Na isti način sada ustane sa stolca, protegne preplanule ruke i noge i krene hodati po gradilištu. Vrijeme je subotnjeg ručka, nitko nije na ulici. Na asfaltu se prže kamenčići i otisak pseće šape. Rikardo ispod jednog drveta uz ogradu ugleda mrtvu vranu kako leži pandžama okrenutim prema nebu. Njegov je posao da na gradilištu nema smeća, pa tako ni leševa. Osvrne se oko sebe i pomisli kako bi bilo nehumano da je samo baci u kantu za smeće. Uostalom, smeće se izlijevalo preko kante poput vode. Približi se vrani i prisjeti se kako mu je ona ili netko iz njezina jata priuštio nezaboravno jutro.

Promatrao ju je kako prilazi cesti i pažljivo iz kljuna na cestu položi orah. Potom bi se odmaknula i čekala da projuri automobil. Vruće gume od oraha bi napravile ukusnu kašu za vranu. Rikardo je sve to snimao mobitelom, kako bi jednog dana kad se vrati kući mogao pokazati sestrama i braći. Ondje gdje oni žive vrane nisu uobičajen prizor, za razliku od papiga.

Kardo uzme vranu u ruku, bila je suha i teška kao vrećica oraha. Polako uđe u rupu i rukama otkopa još jednu, dublju. U nju položi vranu i zatrpa je pijeskom i kamenjem. Potom se vrati na svoj radni stolac i zadovoljno se zavali. Jednog dana, kad rupa postane podzemna garaža, vrana će biti okružena automobilima, baš kao nekoć dok je bila živa.

Srećom, zahvaljujući koronavirusu, ima osigurano besplatno sredstvo za dezinfekciju ruku, pa ga obilno poprska po rukama i nogama prašnjavima od pijeska. Ljepljivi ga gel ohladi iste sekunde, ali i prouzroči neugodno peckanje na sitnim ranama koje je dobio dok je kopao jamu rukama. Tako osvježen i čist, Rikardo pomisli kako je sada oprao ruke od svega. Vrana se odmara, a mogao bi malo i on zaklopiti oči, dok mu u ušima odzvanja nova pjesma Ariane Grande.

Probudio ga je poziv na mobitelu. Već je bila noć, prespavao je većinu radnog dana. Javio se promuklim glasom ocu koji ga je zamolio da pronađe posao i za najmlađeg brata, a i za sestru, ako uspije. Kardo mu je odgovorio da je jedva i sebi našao posao, a da ovakav težak fizički posao nije ni za jedno od njih.

Nakon što mu je poziv poremetio vremensku zonu, Kardo je odlučio da će ostati spavati na svome radnom mjestu. Ne isplati mu se ići na noćni autobus da bi došao u sobu skoro u istom trenutku kada bi trebao opet krenuti na posao.

Ujutro ga je dočekao nervozni starac u invalidskim kolicima, gledao je prema porti. Cijelo ovo vrijeme otkad Kardo radi na porti usred ničega, nitko nije došao postavljati pitanja. Tu i tamo poneki bi znatiželjni susjed zavirio prema ploči s opisom radova i potom produžio dalje niz ulicu.

,,Dobar dan! Dokad ti misliš ovdje čuvati ovo smeće?“ Obojica su pogledala prema velikoj rupi iz koje je već počelo rasti šipražje.

Rikardo je zastao, nije znao kako odgovoriti ovome neumjesnom starcu. Zapalio je cigaretu i tek mu onda odgovorio, uvijek je to radio kako bi si kupio više vremena za smišljanje odgovora i prevođenja na hrvatski.

,,Plan je do kraja iduće godine.“

,,TO isto ste rekli i PROŠLE godine. Već je sve trebalo biti GOTOVO. Tu nam dovode ovakve strance poput tebe u našu ulicu.“

Rikardo je samo gledao za njim dok je ovaj odlazio. Čulo se ,,krrrc“. Zatim još jedan ,,krrrc“ i malo kraći „KRC“. Starac je namjerno kolicima prelazio preko oraha kako bi ih zdrobio. Vrane su sretno doskakutale i jele plodove skrivene u tvrdim ljuskama. U znak zahvalnosti, jedna mu je sletjela na rame, a on ju je nervoznim pokretom ruke odgurnuo sa sebe.

Ako ništa, pomislio je Kardo, barem je ovaj zločesti, jezivi starac nahranio vrane. „Istina, možda je ovaj posao samo nečije pranje novaca, možda stvarno nikad neće sagraditi ništa ovdje, a ja ću svakog dana čuvati ovo prazno zemljište. Možda na ovome mjestu izraste šuma u koju će doletjeti na tisuće vrana željnih novih oraha, a ja ću živjeti u kućici usred ničega, okružen vranama i gore i dolje. Toliko sam se trudio da pobjegnem od papiga iz svoga rodnog grada, a na kraju su me dočekale njihove crne blizanke“, razmišljao je Kardo u sebi dok se svuda oko njega čulo „krc“.

________________________________________________________

VALENTINA MAVRETIĆ rođena je u Rijeci 1993. godine. Pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu završava preddiplomski i diplomski studij Dramaturgije. Dobitnica je poticaja za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture za zbirku kratkih priča; raznih scenarističkih poticaja Hrvatskog audiovizualnog centra za filmske i TV projekte (“Uho”, “Mama je kriva za sve”, “Biti u rodu s Johnom Malkovichem”) i Nagrade „Marin Držić“ za dramski tekst “Kod Peregrinovih”. Članica je Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela. Živi u Zagrebu s obitelji.
“Ljuljačka“ (Ocenamore, 2024.) njezina je prva zbirka kratkih priča.

NOVE PJESME DENISA JURIĆA

JEŠUA I ŠEGRT

Zašto si zamišljen?
Pusti brigu, još se učiš.
Drvo se teše ko zagrljaj iz grča –
okoštavaš sjenu od neba.

Brinem, Ješua,
zamišljen i táman;
kako kolijevke moje
grube su i nezgrapne,
a krstovi, gle, tvoji
glatki su i taman.

***

SEVDALINKA ZA KONJE

Sav je na konjića
svijet sjeo kriomice –
đihali carevi, đihali sveci –
dok on je samo sanjo
snoplje svjetla i kamilice.

***

PAD ZVUČNOG ZIDA

Svo je nebo ozvučeno,
školjka uha u koju se šapćemo.

A ti, dijete, ti si letač.
Ne šalju tebe avionom,
nego po tebi njega.
Da tišinu ošinu
ko kaišem.

Jer ti nećeš čuti šta ti govorimo,
bit ćeš brži od molećivih grla.
U naše će ožbukane oči
osipat se zvučni zidovi.

Uz nas gori parafin. Tek da znaš,
ako išta ugledaš.
Jer u Početnici zrakoplovstva
navodno ne piše,
koliko stane duša
u jedan jedini stijenj.

***

USNOREZ

U melodiji loših vijesti
i još gorih riječi
malo šta se rimuje
sa riječi čovjek.

U svijetu cvijeća – izvještavaju livade
nastupilo doba uvenuća.
Latice ne odlaze na jug,
opadajuć s nama.

U svijetu kolodvora danas
dva su Roma bili harmonika.
Po dirkama su silazili
pružajuć mi ruku spasa.
Falio je tek možda stih
il melizma.

Između moje gornje
i donje usne
sve teže prelaze riječi,
razjapila se šizma.

________________________________________________

DENIS JURIĆ rođen je u jesen 1993. u Bosni (Vitez). Nakon osnovne škole, školovao se kod bosanskih franjevaca u visočkoj klasičnoj gimnaziji, a onda i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu te konačno filozofsko-teološki studij završio na Isusovačkom filozofsko-teološkom institutu u Zagrebu. Nakon svega, završio skoro i na ulici. Tek tada se izučio za čovjeka. Rado je teolog te se time većinom i bavi, pokušavajući vratiti vezu suvremenog i svevremenog. Bježao često iz samostana. Jednom tako naletio na Boga:
„Đe ćeš ti?“ pita on Denisa.
„Đe i ti“ veli ovaj njemu.
I zato se nije više vraćao.
Piše istim riječima kojima se stvarao svijet. Može ustrebati.
Objavio je zbirku pjesama “Božanstvena deponija” (Shura publikacije, Opatija, 2023.).
Od 2019. živi u Njemačkoj i ima osjećaj da više ne govori ni jednim jezikom. A i lakše se sporazumijeva s ljudima. Ima dvoje djece ko srce i jednu ženu ko kuća. I dosta.

PET PJESAMA NIKOLE STRAŠEKA IZ ZBIRKE “LEPTIRIĆI U TRBUHU, GLAVE NA KOLCIMA”, OceanMore, Zagreb, 4/2024.

SRETNA

Probudili smo se kasno, nedjelja, skuhao sam kavu i sad ležimo u posteljici. Ja igram šah s azerbajdžancem i gubim, ona igra medu lihvara na mobu, ima 200 novčića i tri života. Vani prolazi svijet, dodirujemo se bosim stopalima svaki u svojoj maloj kozmičkoj drami, odvojeni a tu. Sporadično kao granatiranje jedno kaže volim te, drugo odgovara i ja tebe volim, toliko ponavljamo tih nekoliko riječi da sam na njeno fališ mi odgovorio – i ja tebi. Vani psi laju, djeca i šumi život i pomislim sretan: oprosti mi nepostojeći, smiluj se i zaboravi da te nema jer ti se molim dragi. Na ovo me svedi – da smo goli i sami i da nas zaborave portafoni mobiteli cijena mlijeka reklame inkasatori i sutrašnje ropstvo, daj da sretan umrem.

***

DONJE SVETICE 127

Kao što vjerojatno
tamo južnije
huči more
tako ovdje postoje donje svetice
na broju 127
gdje se rudnik
bezobrazno
prostire
usred ničega
a u svemu je
što glođeš, srčeš i posjeduješ
osim budućnosti
koju ti ne damo
dragi moj kapitalistički prijatelju.

***

ROVOVSKA

U rovu svakodnevnom
svakim izlaskom
svakim crvenim svjetlom na semaforu
svakim ispunjenim formularom
kupljenom stvari i rokom trajanja
popustom nagradnom igrom barkodom
poticajem i olakšicom
svim pojedinačnim prijekornim pogledima
i nejunačkom vremenu usprkos
svakim tramvajem koji ti bježi
svakim koji si uhvatio
i onima između
svi ti dobar dan
svi hvala i svi molim
i nema na čemu (a ima baš ima)
pred juriš blatan krvav uzaludan i kriv
svjestan da ničija zemlja
ne čeka ne miluje
ne razaznaje i ne suosjeća
krećeš kaotičan beznadan i smrtan
sasvim siguran da s one strane
onkraj mašingevera i bajuneta
bodljikave žice i ljudi baš kao ti
drhti sutra
razlog i otkriće
smrt po malu smrt
do čega ti je stalo
zašto jurišaš
i zašto se još
najdraži moj
ubrajaš među ljude

***

POSTAPOKALIPTIČNA

Usprkos obeznanjujućoj kompleksnosti svijeta i svemira
atomske i subatomske stvarnosti
kontraintuitivnoj naravi čestica koje su i valovi
usprkos zamršenom klupku od praznine
pohlepe i laži
kojima opravdava se sumanuto,
samoubilačko domaćinstvo čovječje vrste
i masovno izumiranje miliona drugih
antropocen
da sve ptice trenutno žive stavimo na vagu
70 posto ukupne težine
bili bi pilići
usprkos vremenu i što je usrano
21. stoljeće
u nepunih četvrt sebe
katastrofama obilno rodilo
ratovima bolestima
financijskim krizama
prirodnim i umjetnim kataklizmama
takozvanim kapitalizmama
svakog od nas počastilo pa ipak
i usprkos svemu navedenom i vanzemaljcima
i sotonistima i princu andrewu koji se ne znoji
i baalu
i anunakijima
i sablasnom djelovanju na daljinu
ja kao i ti svako jutro ustajem za sve nas posjednike
i moguće posjednike potomstva
jer jednadžba za preživljavanje odavno je riješena
stvari su očajnički jasne:
krov zemlja posao kruh zdravlje sloboda
plus obrazovanje neovisnost demokracija
to su bili naši zahtjevi u noći dugoj tisućljeća
to su naši zahtjevi sada
to će biti naši zahtjevi i nakon što u provaliju zakoračimo
i u pećine se natrag
svojoj pravoj prirodi
stropoštamo
svih nas
petnaest posto
postapokaliptičnih

***

PREDOSJEĆAJNA

Jutros mi prilazi najmlađi rudar i kaže tiho da nas ne čuju – revolucija stiže, osjećam leptiriće u trbuhu.

*

“Prva zbirka poezije Nikole Strašeka “Leptirići u trbuhu, glave na kolcima” donosi ekspresivne, ponekad i ekspresionističke pjesme, od kojih je dobar dio napisan na mah, udarom zbilje, pa uglavnom objavljivan na njegovu Facebooku.
Sve Strašekove pjesme mogu se podijeliti u nekoliko tematskih grozdova: ljubavni, rebelijansko-proleterski, pjesme o kćeri i pjesme o ljudskoj vrsti. Ova poezija nameće se ritmom i gomilanjem bez interpunkcija. Autor bira kraći stih, rafalni, to su stihovi koji se čitaju u dahu, a nastojanja koja iz tih stihova izviru idu u dva smjera: ljubavne pjesme teže nepromjenjivosti, trajnoj idili zaljubljenih – izoliranih od vanjskog svijeta no taj je vanjski svijet proždirući i valja ga revolucionarno promijeniti.” – Kruno Lokotar, urednik knjige

______________________________________________________

NIKOLA STRAŠEK (Zagreb,1978.) završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, studirao komparativnu književnost i latinski na Filozofskom fakultetu te Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Autor je nekoliko dokumentarnih i jednog kratkometražnog igranog filma. Trenutno piše filmske kritike i radi u skladištu voća i povrća koje zove rudnik.
Dobitnik je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za godinu 2023., na temelju koje objavljuje ovu zbirku poezije.

fotografija autora: Sandro Lendrer