lopataj, kroz sneg on cvrči, mumla i svetluca, lep kao bebe kao zvezde lopataj smrznutim prstima sve je zaglušujuće i gluvo u ovom miru ulica zapušenih snegom kraj prozora i dvorišta na kojima zaustavljaš pogled godinama, koja ćute dok još jedno lepo veče pada kako pada konj u trku
ti znaš da uvek možeš zastati kad je suviše teško ali takođe znaš da je i tada isto: hladno a mora se lopatati zastaneš li samo ćeš završiti zatrpan snegom koji lep svetluca kao zvezde ravnodušan lopataj, Kekiću kroz njega njega njega dok te ne pregazi tih topot večeri riđih zelenkastih sivih
tad stavi ruku u poslednji vojnički pozdrav ulicama i rumenim i promrzlim koji lopataju s tobom sami u smetovima
***
EMINA USKRŠNJA PESMA II
deda kolje petla našeg crvenog od krvi, do malopre belog
deda, što belog, što, deda, belog, i prošli put si belog, deda plačem dok ne kaže dobro, pile dedino
nakon pola sata, sat deda kolje petla našeg crvenog što se crven i rodio
***
DA, POŠAO SAM
stiže leto kazaljke, između naših reči, trome su taman dovoljno sve plavo što sam i imao reći čula je poneka bivša i samo su zore bolne i rumene to tek devojčice, od lipa snene ne znaju zašto ih mami kiša.
da pošao sam da te jebem prošao ulicom tiho, mesečarski – ko sasvim dirljivi ubica u suton šumele su krošnje pokisle i predvečerje mrko – ko ton raštimanog kontrabasa
išao sam, nasmešen a jedan od dečaka što prose smucajući se po modrim senkama ulice pogledao me je značajno – kao neko stran, neko moj namignuo sam mu, u stilu da, pošao sam da je jebem to je slutnja koju si s mlekom pokupio i čekaš neki april da se setiš ono što su radili u tvojoj sobi a ti stajao, na prvom snegu i vežbao da gledaš surovo i maštao da pobegneš u neki grad i da ti se nešto desi
da, pošao sam – duše sažete a gle: jedan predak, od nomadskih proleća drukčije rumen i rutav, u mojoj krvi zaigrao je resko! jedan predak, koji je još Nemanjiće psovao zbog nameta paganski dirljiv, prepun klisura i sela baš ništa, malograđanska sreća – ni žarka ni bela al’ mi se uglovi usana odavno nisu tako željni neba za pticama otimali
pošao sam da… da džepova punih saveta starijih dečaka iz predgrađa u grudima: mesec, okrnjen poliven s nešto manje od litre najjeftinijeg vina jučerašnje ljubavi prerušene u nagli bes i blagost očevi kamiondžijski štosevi i, za sina najbližim glasom prošaptane bajke
i možda je to baš baš tužno… možda sasvim majski plavo ne puštaj samo balade iz vremena naših majki ne čekaj me na prozoru kao moja, kao mala možda mi dođe žao što ne otkinuh onih par lala ispred komšijske zgrade možda mi dođe da ti, iz sveg srca, pričam kako, tamo kod mene, puna zvezda protiče reka kako su ti u očima pruge, a koža tako belo meka i pitam te za omiljenu knjigu, za boju… al, bojim se, biće lako, ružno ništa naročito tužno ne baš sasvim sasvim plavo
noć je pala. zvezde se pale po barama od katrana. jata. krovovi kroz krošnje pokisle mesec se valja, plovi vidiš, možda je i to nekakva renesansa – to što sam došao da demontiram srednji vek u nama aranžiram Sumrak idola Hrist gine među zagušljivim voštanicama nema tu: ili ili lama savahtani! rumen i rutav, onaj predak uspinje se da ga rani olistalom granom gluposti! kakva predstava za neke naivne nas zvonim otvaraš al’ suviše je, suviše kasno makovi kraj pruge u tvojim očima tako topli tako slični… nikako neću moći lako iskočiti iz voza da, suviše lepo… suviše plavo i sve ide niz tu reku
_________________________________________
MIRKO KEKIĆ rođen je 1996. godine u Požarevcu. Objavio je knjigu poezije Bugi-vugi predgrađa u ediciji Prvenac (2020, SKC Kragujevac), kao jedan od pobednika konkursa. Poezija mu je objavljivana na blogovima i portalima (Čovjek-časopis i astronaut.ba), u književnoj periodici Agon, (Enklava (časopis)), Danas (u književnom dodatku dnevnog lista), Braničevo, Vesna, Suština poetike i Književni elementi (prevedena na makedonski jezik), i u okviru zbornika Zbornik književnog kluba Mala ptica (2015, Književni klub Mala ptica) i Sunčana strana ulice (2022, PPM Enklava)
Sa Mašom Tomanović vodio jutjub podkast Autoput i noć.
Godine 2024. odbranio je master rad na temu Slikarstvo Milene Pavlović Barilli u periodu od 1931. do 1939. godine, povodom čega je kurirao izložbu Susretanje u Galeriji M. P. Barilli u Požarevcu.
Živi i radi u rodnom gradu, kao kustos Galerije Milene Pavlović Barilli.
početkom ožujka gospodin Turković me obavijestio da mora podići stanarinu. nazvao sam Domagoja i upitao: hoćeš živjeti sa mnom? odgovorio je da bi. rekao sam mu da dođe na Real–Bayern i pivo. rekao sam mu: razmisli što ti je najvažnije kod cimera uzmi papir i napiši. ja ću napraviti isto pa ćemo se mijenjati. i onda? upitao je. ako se slažemo s napisanim bit ćemo cimeri odgovorio sam. tišina u slušalici je potrajala nekoliko trenutaka dulje nego li je to bilo dramatski opravdano. možemo te papire zalijepiti na zid i neka tamo ostanu dok ne naučimo živjeti zajedno dodao sam. a smijem li napisati pjesmu o proljeću ili šumskim životinjama? upitao je. neka budu šumske životinje odgovorio sam i spustio slušalicu.
stigao je na sam početak utakmice. rekao sam: daj da to odmah riješimo i pružio mu komad papira na kojem je pisalo: iza mog cimera ne smije poslije tuširanja ostajati voda u držaču za sapun. kimnuo je. iz džepa je izvadio ispresavijani komad papira na kojem je pisalo: moj cimer mora željeti ostati moj cimer.
KREŠIMIR PINTARIĆ (Osijek, 1971.), iz zbirke pjesama “DIVOVSKI KORACI”, Ghetaldus optika, Zagreb, 2001.
/ Bezruko dete kraj Vest Bank barikade Cvet, još neubran
/ Dok bogomoljka proždire ljubavnika Ja, nevernik
/ Bežim od rata Kroz rupu na cipeli jesenja kiša
/ Mesec za suncem Da li ćemo se ikad sresti ljubavi?
/ reka uvire u reku rodno neutralna
/ Plašeći se stare boli postadosmo Varvari Sunce ubija mesec
/ Transatlantik Mesečinu delim sa strancem iz Goe
/ Kad plavo nebo postane sivo ko sam? Tri senke ptice
________________________________
DAMIR DAMIR rođen je u Jugoslaviji, hladnog 6. novembra 1977. godine. Mornar sa aurom pesnika, smucajući se od Japana do Amerike, prikupio je više međunarodnih haiku priznanja. Pesme su mu zastupljene u značajnim savremenim haiku antologijama i časopisima širom sveta. Objavio je zbirke pesama: Otisci snova (2012), Sloboda u izmaglici (2013), Filigranska sećanja (2017) i Tri senke ptice (2022).
Mom ocu nije trebao melatonin za spavanje i šta uopšte meni fali prestara sam za bajke ali taman u godinama kada se kupuju ideali molim Vas kilogram vjere da skepsu spere bagatela je sjajna stvar
Mojim precima nije trebao odmor prva puška je pukla na Viru i šta uopšte ja više tražim i kako da me svi ostave na miru kad im trebaju informacije dobre vibracije opijumi za nacije i mudrosti za nove generacije od mene se očekuje da učestvujem
Ženama u mojoj porodici ništa nije mogla migrena one su kuvale u vatru duvale bose obuvale i često čuvale sve ono od čega bježim i šta uopšte ja hoću kao pomahnitali pas od dobra na zvijezde režim
Ne spavam na prvom spratu na drugom spratu na vrhu ili na dnu Mom ocu nije trebao melatonin za spavanje on je umro u snu
***
IGROKAZ
Uvijek na oprezu nikad opuštena vjekovi tačaka pri zarezu uvijek u iščekivanju da budem napuštena decenije pretvaranja da je sve u redu onda kad bezobzirni zgaze decenije stvaranja u neredu ipak nijesu uspjele dušu da unakaze
Rekli su: djevojčicama ne priliči da galame one su smjerne, tihe i tanke kome još treba drama pravdaj sebi pojavljivanja i izostanke pusti drugima revolucije jačim i većim od tebe ne brini za tuđe grubosti to te samo preosjetljivost grebe
Rekli su: kako je samo zrela kao što govore za sve koji su porasli na silu nikada previše zaigrana i vesela kao da nosi teret na krilu i zato se sada nikad ne opuštam ne znam kad će bezobzirni da gaze i zato ne odrastam tražim se kroz igrokaze.
***
BARAKUDA
Ne podnosim kišna popodneva, umirujuće zvuke i sve one što se bez po’ muke stvore svuda, uvijek poželjni, nikada pozvani, kao pupoljci šareni, kao plodovi rani – a ja sam barakuda, ja sam pomalo luda i još često vjerujem u čuda.
Htjela sam kao Jelena da budem žena koje nema, žena nevidljiva, ili sam htjela da budem neuhvatljiva, zasigurno nikako predvidljiva, možda sam mogla da zaustim Odu radosti i da se sjećanju prepustim, mladosti, neutaživoj mladosti sve da oprostim, kao da mi nikada nije pripadala, kao da je pjesma koja mi se nekada dopadala, pa sada bljesne tek tako, poznata ali nikad do kraja moja, predivnih boja i dezena, ali nikada pravog kroja.
Htjela sam da budem stroga, baš prava babaroga, da ne vjerujem u jednoroga, ni u jedinog svevišnjeg Boga, možda sam mogla da čitam više puta o Ani i Vronskom, ali ja sam tražila drugačija štiva u slaganju kaleidoskopskom, uvijek optuživana, nikada kriva, ja sam čitala o svetioniku Virdžinije Vulf, i pisala sopstvenu hroniku, kad već nijesam imala sopstvenu sobu, i mislila kako su samo izanđale sve floskule: i grob grobu i rob robu – a sad kad pomislim, ne razlikuju se puno Ana i Virdžinija, pokoja strana i suvišna linija, a mogle su sasvim i prijateljice biti i jedna drugoj pisati: “Izgleda da ovaj put neću ozdraviti.”
Ne podnosim lažne osmijehe na fotografijama, lažne trepavice, usne i uopšte ništa lažno, i mogu samo da pjevam o onome što mi je važno, i ovaj svijet to izgleda ne prašta kao da nema većeg grijeha, ovom svijetu nedostaje čuda, suza, snova i smijeha – a ja sam barakuda, ja sam pomalo luda i još često vjerujem u čuda.
__________________________________
ALEKSANDRA VUJISIĆ (1979., Podgorica, Crna Gora) autorka je zbirki poezije za odrasle “Krvarim po pismima” (IK “Poetikum”, Srbija, jun 2022.), „Slon na trapezu“ (podržao Sekretarijat za kulturu grada Podgorice, Crna Gora, septembar 2023.), „Igrokaz“ (IK „Nova poetika“, Beograd, Srbija, jul 2024.) kao i zbirke poezije i proze za djecu „Djetinjstvo u džepu“ (izdavač Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“, Podgorica, Crna Gora, jul 2023.). Dobitnica je više nagrada na međunarodnim konkursima i festivalima, među kojima su priznanja časopisa „The Poet“ iz Ujedinjenog kraljevstva, Udruženja „Il Melleto di Guido Gozzano“ iz Italije, te niz regionalnih nagrada. Profesorica je engleskog jezika i književnosti, govori italijanski jezik i početni nivo španskog jezika. Piše na maternjem i engleskom jeziku, a njena poezija je prevođena na italijanski, španski, kineski, poljski, korejski, albanski, makedonski i druge jezike i uvrštena u preko pedeset svjetskih antologija, među kojima je najnovija „The Tenth Muse“, koju izdaje English Clarke University (Vorčester, UK). Pokrenula je Kulturni centar “Čigralište” (www.bajke.me) kojim se promoviše značaj čitanja u ranom uzrastu.
Moja je majka oduvijek bila bolja od mene, kada je u pitanju čuvanje stvari. Zato sam sve što je trebalo negdje pospremiti radije ostavljala kod nje. Ja sam tu svakako bila nepouzdanija. A da ona nešto izgubi ili da se kod nje nešto ošteti, to se njoj nije moglo dogoditi. Tako su moje stvari malo-pomalo, od selidbe do selidbe, zatrpavale njezin stan, ali ništa zato, njoj to nije smetalo, uvjeravala me i ja sam samo donosila. To što ona nije imala kamo sa svojim stvarima, to je drugo. Ali sve što sam joj ostavila, ja sam sve to jako voljela, sve mi je bilo tako važno da je svakako bilo bolje da bude s njom a ne sa mnom, nisam ja njoj ostavljala baš bilo što i ona je sigurno bila sretna zbog toga, što te važne stvari, stvari koje su mi tako drage, što ih povjeravam njoj.
Ne dolazim često, jednostavno ne stignem. Ali kad dođem, bude mi drago, ja volim biti među svojim stvarima. Lijepo mi bude. Iako se u sobi u kojoj sam nekada spavala sada gomilaju kutije, e i trebalo bi reći i da nije to bog zna kako velik stan niti soba nije velika i te su kutije vrlo brzo zaklonile prolaz i prozor su zaklonile i ormar se jedva mogao otvoriti, a moja majka je rekla: nema veze! Ona sve radi s takvom lakoćom, nevjerojatno. I otvorila je ormar i prošla do prozora kao da to nije ništa. A ja kopam po tim kutijama, kad su već tamo i kad već zaklanjaju i prolaz i sve. Nisam zapravo imala puno drugog za raditi. Smjestila bih se na ono malo čistog poda i vadila stvari iz njih, pa iz ladica i polica i opet kutija i tako je prolazilo vrijeme. Najdraži su mi bili fotoalbumi, njih sam uvijek listala, slike su bile iste, ali meni nikad dosta, mami je to pomalo išlo na živce, uvijek isto, kako ti ne dosadi, to ona kaže, ali i dalje joj je bilo drago što ih gledam. Tražila sam nekad i stare teke, svoje dječje crteže, kao mala sam baš puno crtala, sada više ne, zato sam ih rado prelistavala i bila sam malo tužna, jer više ne crtam, a i vrijeme leti, baš leti, lijepa je to tuga. Pregledava li i majka to sve dok me nema i je li tužna što ja više ne volim crtati, to ja ne mogu znati. Znam samo da me sve uvijek dočeka posloženo kao netaknuto. Ako bi se dogodilo tako, da bih primijetila da je nešto tu dirala, ja bih se naljutila, iako bi me zapravo brzo prošlo, ali to joj ne bih rekla. Pa ipak, i ako je dirala moje stvari, pobrinula se da to dobro sakrije, takva je ukratko moja majka.
Ali da kažem još malo o njoj. U toj mojoj dječjoj sobi, sada zatrpanoj kutijama s mojim stvarima, to je jasno, u toj sobi je jedna polica i na polici stoje moje dječje knjige i slikovnice, njima još nije vrijeme za kutije, one stoje poredane kao da ih još netko čita, a nema tko, pa meni bude krivo i onda prelistavam i njih, na brzinu pregledam neke bojanke, pa slikovnice, džepna izdanja bajki, slikovnice u tvrdom uvezu, najljepše bajke svijeta i priče za laku noć, a ima tu i raskošnih uveza, ne puno, ali ima, nekoliko je baš lijepo oslikanih knjiga s basnama, ima li išta što je više djetinjstvo od basni, a iznad njih su dječji romani i nekoliko lektirnih naslova i prije nego što se nekome učini da je toga ne znam kako puno, moram reći i da se radi o jednoj nevelikoj polici između radnog stola i kreveta, ali pažljivim slaganjem na takve police stane čudo od stvari, to je živa istina.
A taj krevet, to je moj dječji krevet, njega sam naslijedila od nekoga i tamo stoji praktički oduvijek i na istom tom sam krevetu sjedila jedne večeri, e ovo je bitno, na nogama mi se našla rastvorena knjiga koju još nisam znala čitati i za koju sam bila svakako premala, ali sam gledala slike, a za to se ne može biti premalim, i tada sam uvjereno rekla, nepokolebljivo viknula da se u cijelom stanu čuje, kako je u životu sve moguće, a u pričama nije.
I moja je majka stala na vratima i brižna kakva je, lijepo me ispravila.
Bilo je veče, toga se sjećam, dani su već trajali dulje i smrkavalo se nešto kasnije, no smrkavalo se otegnuto i polako, soba je plavila i dugo je nestajalo svjetlosti, stiskala sam oči i slova su lelujala na mom krilu, i slike isto tako, toga se eto sjećam, mada ne znam ni koliko mi je točno bilo godina niti išta drugo o tom danu,
samo to da je majka ušla u sobu i upalila lampu, prišla mi i ja sam za njom morala ponoviti, kako je naprotiv, u pričama sve moguće, a u stvarnosti nije.
Bio je plavi sumrak i najtužniji trenutak mog djetinjstva.
Nikada joj nisam oprostila.
____________________________________
ENA KATARINA HALER (1996.) rođena je u Osijeku, gdje je završila III. gimnaziju. Diplomirala je arhitekturu i urbanizam na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Njezin prvi roman Nadohvat (V.B.Z., 2019.) dobio je nagrade “Ksaver Šandor Gjalski” za najbolje prozno djelo i “Ivan i Josip Kozarac” za knjigu godine. Radi na Institutu za povijest umjetnosti. Stalna je suradnica tjednika Express. Živi u Zagrebu.
Pun mi je kurac ovog grada. Psoglavi tipovi, kljunaste žene, matore trudnice, smrdljivi starci i obesna dečurlija što ciči, tabana, traži pažnju, traži batinu, tepa na maternjem i tečno govori dva tuđa jezika. Marva sedi pred patuljastim šoljama kafe koja nije kafa, bleje, gledaju, dudlaju plastične kašičice. Posle će kod mame na ručak. Žive u dečjim sobama, jebu u dečjim sobama, ne prave decu dok im se ne omakne. Ili dok im se pod kurac ne poturi epruveta. Jebem ti grad i dan kad sam ga ugledao, selo je mama. Vidi ovu, prigrlila pašče, udavila ga dabogda tim sisurinama, pa nek je maltezer tri kolena unazad, jebem ti rodoslov, i tebi i njemu, šta se vucaraš po pešačkom, nije ti ovo modna pista. Bolesno. Sve bolesno. Ovde me seci ako nije istina, sve te sa psićima, drže ih u stanu jer kurca nisu videle, nedojebane, daju se paščetu da ih poliže kad nemaju kome. Ma, kome ja pričam… Samo da se izvučem iz ovog bulevara, raskopali ga dabogda iduće godine ko i ove. Jedna nuklearka, ništa nas drugo dozvati pameti neće.
We’d like to know a little bit about you for our files / We’d like to help you learn to help yourself / Look around you, all you see are sympathetic eyes / Stroll around the grounds until you feel at home. E, to su bila vremena! Dora bi sad promenila radio-stanicu, ugasila bi radio, ma čekićem bi ga razbila. – Za tebe je to pesma o klincu koji je povalio matorku, pa odbegao s njenom ćerkom, je li? Rešio dve bezglave muve jednim kurcem – tako mi je rekla. – Draga, nemoj da si prosta, ne pristaje ti. Tako lepa žena, a poganog jezika. – Zanemarila je da sam išta rekao, pa nastavila da govori o prinudnim životima kućanica koje su umorne od toga što moraju da podižu petoro dece i šestog muža, pa gutaju sedative kao sopstvenu pljuvačku. Ma ajde! Jebala vas emancipacija. Ja bih radije gajio decu nego nosio pelene ispod radne uniforme, radije bih imao muža nego gazdu čije je pravo na profit važnije od mog prava da pišam. Sve je to prevara, moja draga, prevara modernog doba. Nisam joj to rekao. Rekao sam: – Grešiš, mila, ova pesma za mene znači nešto sasvim drugo. Kad god je čujem, setim se svog strikana, on nam je najpametniji u familiji. – Ne uključujući tebe? – pitala je. – Uključujući i mene. – Šta, strikan je pekao zanat s matorkama, pa našao mladu iz manastira, je l’ to? I nekom pukom srećom, nije joj preneo sifilis, nego su oboje junački preležali upalu pluća koja se nije odrazila na potomstvo. – Kako si odvratna – kažem joj. – Neću da ti pričam dalje. – Pričaj mi. – Nema veze s jebanjem, nego s vađenjem zuba. – Ha? – Ova je pesma išla na radiju kad su mu čupali zub, bio je momčić tad, sad je prevalio šezdesetu i svaki put ga zaboli ono mesto gde više nema zuba čim čuje and here’s to you, Mrs. Robinson… Razumeš? – Impresivno – kaže Dora. – Hoćeš da kažeš da se u toj tvojoj vukojebini, u seoskoj kovačnici, slušala ovakva muzika? – Pa ti nemaš veze s istorijom – rekao sam joj. – Kao prvo, radi vađenja zuba nije se išlo kovačima, nego berberima. Kao drugo, moj strikan je gradski čovek, gospodin čovek. – Aha, na njega si povukao. – Sad bih ti rekao nešto, ali neću. – Reci. – Povučeš ti mene za onu stvar. – Dori nije trebalo dvaput reći. Isteglila mi je jaja do kolena. – Gospođa Robinson, dakle, prouzrokuje različite vrste bola u tvojoj porodičnoj tradiciji. – Opajdaro.
Kuća mog strica najudaljenija je i najveća u selu. Spratnica, a ceo se život u njoj sabio u strininu kujnu. Sobe zjape prazne, nikad useljene. Kad njih dvoje umru, kućerina će se urušiti. Čitav strikanov radni vek uzidan je u te puste sobe. Radi u tuđini, donese pare, dozida deo kuće, napumpa strinu, pa opet ode. Strina je rodila petoro, preživelo im troje, sve tri su ćerke, ćerke su tuđa kuća. Odrastao sam među sestrama. Moja bi stara išla u maline, izdržljiva je bila, 50 kilograma za dnevnicu, a ona u najslabijim danima 70 nabere. Nema je po mesec dana, spava u barakama, prva se diže, pa bere dok svi drugi ne popadaju. Mene je poverila strini. – Mali je, Najdo, dugo će mu biti ceo mesec bez majke – strina se branila. – Beri koji dan, pa dođi. – Šta mali, navršio četvrtu, ne treba ga dojiti. Nećeš s njim imati muka, videćeš. – Ma nije meni zbog mene, nego ti zbog deteta kažem. – Ako ću na koji dan, ne vredi mi se lomatati po putu. A novaca nikad dosta, ona nam kućerina sve proždere, a ništa se na njoj ne vidi. – Znam kako je, znam. – Majka je gleda kao da bi joj rekla: – Ma šta ti znaš, sve ti je s neba palo – al’ ne kaže to, samo joj utrapi mene. – Niko još majku nije zaboravio, pa neće ni on – dobaci moja Najda, pa ode. Plašio sam se strine, bila je kao od stene odvaljena, jaka i prsata, s noktima crnim od zemlje. Nije me zvala po imenu, zvala me Kuronja. – Ostavi se toga, Kuronja! Nemoj da ti dođem tamo, ima da me zapamtiš, jesi čuo! – vikala bi s drugog kraja dvorišta, šta god da sam radio, a da joj nije bilo po volji. Možda sam jeo zemlju, usisavao mrave kroz slamčicu, bacao se kamenjem na kokoši, davio pilad… Nijednom me nije udarila, sve dok nisam počeo da pišam u gaće. Prvo noću, a onda i po danu. Nisam se mogao iskontrolisati, mlaz krene sam od sebe, kao iz česme. Zapišam gaće, nekad napunim i cipelu, poškropim strinino cveće pred kućom, još gore ako se izlijem na novi tepih, na kauč ili drveni pod u hodniku. – Vidi ga, zapišava mi oko kuće ko pseto – strina je bila van sebe, iskolačila je oči, dograbila neku grančinu, pa me pojurila. Sapleo sam se, ona me dohvatila, podigla i izmlatila kao da istresa krparu. – Ne cmizdri! – vikala je – Kuronje ne plaču, sram te istih bilo, da te sram. Oćeš mi pišati po kući? – Vikao sam da neću, ali nisam se ja pitao, nastavilo se. Sestre su bile predškolarke, izrugivale su mi se čim me spaze, raširile bi noge, stavile obe pesnice na prepone i pretvarale se da pišaju po muški. – Piš-piš-piš! Beži od Kuronje, sve će nas izmokriti! – Igrale su se kuronje kao što se druga deca igraju šuge. Jednom su me polile toplom vodom, pa prijavile strini da sam se upišao, naslađivale su se dok me tukla. Strini je i to dosadilo, videla da se ne dozivam pameti, pa promenila pristup. – Neću te ja svaki dan presvlačiti i gaće prati – rekla je mirno. – Kad ti Najda dođe, nek rešava kako zna, meni je dosta. – Onda me svukla, obukla mi čiste hlače na golu kožu, uzela makaze, povukla me za ono mesto na hlačama zbog kojeg me zove Kuronja i škljocnula makazama. Vrisnuo sam kao da me kolju, a strina se nasmejala. – Ne boj se, ne bi strina svog Kuronju! – cmoknula me u oko, obrisala mi suze, a kroz prorezanu rupu na hlačama izvukla mi alatku. – Eto, sad pišaj do mile volje, samo mi u kuću ne ulazi, jesi čuo. Ajde, idi se igraj sa sestrama, dosta dreke.
Nekoliko puta me je Najda ostavljala strini. Jednom, kad smo bili sami, strina me uzela, stala je sa mnom na kućni prag, pa me izokretala dok nisam počeo povraćati. Onda me zgađeno bacila, pa otrčala u kupatilo, čuo sam kako unutra jeca i plače. – Šta sam bogu zgrešila, šta sam zgrešila – ponavljala je. Posle se žalila nekoj komšinici: – Ne vredi, moja Maro, kasno je sad. Lepo sam mu govorila kad smo se uzimali: da preboji katranom dovratak, da pusti da nam se ušiju trave u odelo, da se majci svojoj provuče ispod desne noge pre nego što po mene dođe, da mi se u naručje stavi muško dete pre nego što prag pređem… Sve sam govorila, kumila, molila, sve džaba. On se smejao. Kaže: – Kakvi pragovi, bakrači i trave, mani se toga, nije srednji vek, civilizovani smo. – Eto mu sad. Opet ću ja biti kriva što muškog poroda nema. Kome ovu kućerinu zida? Grobnicu nam zida, ništa drugo. – Tako je govorila strina, pa je padala Mari na krilo, tresla se i plakala, a ova joj je milovala vlasi kao da iz njih kida nevidljiva jajašca, pa ih smrvi pod noktom. Najviše sam voleo strinu kad bi se strikan zadesio kod kuće. On bi me svuda vodio sa sobom: u lov, na kosidbu, u šume, u birtiju, u grad. Tad sa strinom nisam imao ništa, osim da pojedem to što je skuvala, a kuvala je dobro. Ali stric je dolazio retko i ostajao kratko. Kad ode, strina me još više kinji. – Kad nisi mali za kafanu i za grad, možeš i drva unositi i slagati. Aj, da te vidim! – Izmišljala mi je poslove, naređivala i siktala, nije joj se moglo udovoljiti. – Kuronja sa dve leve – tako me je zvala. I svako malo, kao iz šale, povukla bi me za međunožje, kao da tamo imam klepku, pa je treba prodrmati da zazvoni. Onda mi je rekla: – Dođi sa mnom u pojatu. – Znam da sam došao, a nje tamo nije bilo, iako sam video da ulazi pre mene. Dalje se slabo čega sećam. Samo malog šišmiša kako se vrti u ćošku i omamljujućeg mirisa sena. Kao da me neki nevidljivi malj klepio u glavu, zanemoćao sam i srušio se. Strina me naizmenično šamara jednom, pa drugom sisom da se probudim. Ima oduran, kiselkast miris.
Najda me bolesnog odvela kući. Plakala je, proklinjala nadničarski život, svaku paru i sve maline sveta. Vodila me lekarima, plaćala im krišom, tražila upute za bolnice u velikim gradovima, gledala kako vrte glavama i bez reči joj poručuju da ne polaže velike nade. Nisu znali šta je, ali su znali da nije dobro. – Kopni, nešto iz njega isisava život – tako su joj rekli. – Uradićemo još neke pretrage, ali… – nemoćno su slegali ramenima, kao da im ponestaje pameti. – More, serem vam se na vaše nauke! – moja Najda pljune na bolnički prag, pa me uprti i vrati kući. Lečila me oblogama, travama i sirupima. Jedne noći rasplela je kosu, pripalila bosiljak, pa ga raspiruje grančicom od metle. Govori basmu: – Doletela bela ptica. Iz belog mora. I donela belo mleko. U bele kljunice. Pa pustila na beli kamen. Crko puko beli kamen. Crko puko ko dete ureko. Ako bude muško, ispuklo mu mudo, ako bude žensko, otpala joj kosa, sve joj se druge narugale! – Sutradan sam počeo jesti. A strini je ispala sva kosa iz glave kad se četvrti put porađala.
__________________________________________
MARIJANA ČANAK (1982, Subotica) završila je studije književnosti u Novom Sadu. Piše prozu. Dvostruka je dobitnica književne nagrade „Laza K. Lazarević“ za najbolju neobjavljenu savremenu pripovetku i prva laureatkinja nagrade „Voja Čolanović“ za najbolju pripovedačku knjigu (2023). Pojedinačne priče prevedene su joj na engleski, nemački, makedonski i albanski jezik. Objavila je knjigu proze „Ulični prodavci ulica“ (2002), zbirku priča „Pramatere“ (2019. prvo izdanje, 2023. prošireno izdanje), roman „Klara, Klarisa“ (2022), koji se našao u finalu NIN-ove i Vitalove nagrade, zbirku priča „Put od crvene cigle“ (2023) i roman „Svetlo trojstvo“ (2024).
Odlučio sam ošumljavati svoje riječi. Rasuo sam slova po poljani prije šume da popasu svježe tratinčice i mladu djetelinu. Zašao sam u svoju šumu i onda između stabala zasijao sjeme riječi kao mrvice kruha, da se uhvati uz njihov korijen i proklija kao mladica ili samostalno nikne kao dijete biljka, što najprije šumi pa muca i začinje slova, pa zausti izricati želje i potrebe, pa se razgrana kao zrela lepeza smislova u cvijetu. Tako možda u svojoj šumi ne zalutam, predaleko ne odlutam. Možda u šipražju i gustišu, na stazama i proplancima začujem šum za svoje uši, prepoznam potreban smisao što na mene čeka, uberem njegov svježi vršak, zataknem za uho i mirno se vratim na poljanu, na kojoj su do tada već izrasli stihovi zbiljke, za presaditi ih na svoj balkon što na šumu gleda.
***
SINONIMI
Riječi su divljač skrivena u gustom grmlju nepoznate šume. Da sam lovac, pustio bih pse tragače da na čistac istjeraju onu sitniju, a za krupnu divljač zalegao bih u čeku i pritajio se naoružan velikokalibarskim strpljenjem. Ali nisam lovac, već sakupljač, pa ću polako, birajući stazu između korijenja, ponekad fućnuvši, zastajati i osluškivati. Pa ako neka znatiželjno izviri iz šipražja, brzo s njom u ruksak. U njemu se, nestrpljive i nestašne kakve jesu, da skrate vrijeme i održe kondiciju, igraju skrivača. Znaju one da su igra i sloboda zapravo sinonimi.
***
PSEĆA VJERNOST
Kasni listopad. Krošnja injem prekrivena. Ponovni susret skrivajućih bića. Prilijeganje zrakolikih volumena. Dodir dlanova otvorenih bliskosti. Pulsara podložnosti. Pod krošnjom lišće kao bez sjećanja. Tvoja utrnula odsutnost. Poput grudve ljepljiva leda u maloj ruci. Znali smo dugo promatrati topljenje snijega u svjetlucave grozdove zviježđa. Oblikovanje plodova privrženosti. Sada me prožimaju ledeni šiljci biljne tišine. Skriva me krošnjin utješni zagrljaj. Štit od inja. Oklop pseće vjernosti.
***
CRNO NA CRNOM
Ušao sam u šumu kao da sam u crno ušao. I bilo je crno. Crno u crnom. Bilo je gusto. Ulazio sam u gustiš kao u crnu gumu. A onda se začuo crni šum. Vodio me stazom crnila. I bilo je koračati ili stati. Crnilom risati ili crnilom brisati. Bilo je biti kao i ne biti. Moglo se sebe od sebe iz crne slike u crni okvir skriti. A moglo se u uhu crne šume, što poput pume guta korake kao crna rupa zrake, moglo se po njezinu šûmu ipak odlučiti, pa crnoću po nevidljivu migu do svoje biti zbiti i sebe rastvoriti kao crnu ili kao anticrnu knjigu.
***
DRVOTOK
Kasnojesenja krošnja ogoljela grane. Pustila korijenje u nebo. Izokrenula perspektivu. Snježni cvjetovi procvali. Aura bjeline. Bijele pčele se uzvrtjele. Bijeli nektar sišu. Gdje je lišće? Koju dimenziju sada podržava, koju hrani? Dobro gledaj – začujem glas! Gledaj grane svojega krvotoka. To su ove moje ogoljele. Jedan čovjek, jedna krošnja. Ja sam drvo života. Božji drvotok. Ti si život. Ove grane su i crte mojega i tvojega dlana. Nama svojstvene. Jedinstvene. Tebe mijesim njima, sebe oblikujem. Tebe čuvam u sebi. Ti si pogled što me oprašuje. Ja sam pogled tvoje prolaznosti. Moji godišnji ciklusi u tvojim su žilama. U njima je naša plima i oseka. U njima su moje misli i tvoj nemir. Tvoja koža. Moja kora. Urasla smo bića. Gle. Evo sjeverca. Zagrli me. Ježim se tvojim dlačicama. Pulsari smo zemlje. Moja vrtnja je usporena. Uskladi svoj puls. Usporimo se. Odrvenimo. Prezimimo.
***
LIŠĆE
Sav sam se osuo tvojim lišćem. Koje više nije tvoje. Kao suhim ospicama. Suhim krastama. Vodenim kozicama. Plahim ovcama na strništu. Na naboranim proplancima. Kao tetovažom s uvenulim cvjetovima. Lišajem na panjevima. Pukotinama u kamenu. Riječima u strepnji. Strepnjom u riječima. Trebaju li mi uopće riječi kad imam lišće? Trebaju li mi metafore? Treba li mi transcendencija? Lišće sve oblači. Sve pokriva. Sve skriva. Tvoju golotinju. Moju ranjivost. Ptičju goluždravost. Hrani zemlju da ne pregladni. Da ne guta halapljivo. Da ipak poštedi. Zamijeni majku. Uzbiba bajku. Uspava. Prenese preko praga neizrecivosti.
***
TRUNJE I ZRNJE
Stvarnosti, kako si nestvarna. Kako si nestalna. Kako si prozirna. Kao svijet gledan kroz ogoljele krošnje. Vidim svijet, vidim krošnju. Vidim i ono što krošnja lišćem sakrije. Gledam čisto nebo kroz moje mrenaste oči. Nebo prepuno mušica, crtica, crvića, pukotina. Na njemu projicirana života. Lukava si ti, stvarnosti, prilagodljiva. Pokazuješ se neupitnom. Kao da se podrazumijevaš. Nagovaraš oblake da se premještaju, ptice da se gnijezde, krošnje da se ogoljavaju. Lišće da trune pred očima. Oči da trepću pred prizorima. Prijetvorna si. Razotkrivaš, a skrivaš. Raskošno odjevena, a gola. Savršena. Svršena. Samodostatna i ovisna. Kao moja pjesma. Kao ja sa svojim riječima. Govorim i ništa ne kažem. Ne govorim i kažem sve. Kao pogled. Sve dohvaća, a toliko skriva. Pogled u nebo kroz moje pukotine, kroz moje granice, kroz moju ušicu igle, kroz moje trunje u očima, moje zrno gorušičino.
***
KROŠNJA
Već neko vrijeme živim pod krošnjom. Ona mi daje širinu. Umiruje me. Uvjerava da sam siguran. Hoće mi biti potkrovljem djetinjstva. Trusi na mene nebesku crvotočinu. Ona je on. Ona je oblak. Oblak od žuta i zelena lišća. Treperi kao zaljubljeni želudac. Ona je ono. Pretvori se u krilo što cvrkuće i grakće. Sjednem i kažem – nosi me, leti me. Ugnijezdi me. Ona je ja. Lula od vrijeska u zubima. Kažem – evo me doma. Ljuljaj me. Pućkaj me. Otpuhuj me. Pjevaj me. Ona je ti. Malo mjesto na toploj zemlji. Otok što čeka da ga more ziba i ziba i konačno sa mnom proguta.
____________________________________________
IVAN BABIĆ (Imotski, 1961.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kao profesor filozofije i ruskog jezika i književnosti. Od 1984. godine prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskog jezika za mnoge hrvatske časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Od 1994. do danas zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba, a trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete. Osnivač je i već više od dvadeset godina voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama, kao i programe Sesvetski pjesnički maraton, Stihotron itd. Do sada je objavio devet knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, 1999., Zvizda, 2007., Stigme svagdana, 2011., Koncepcija vrta, 2014., Pogledi, 2016., Koncepcija vrta (e-izdanje), 2019., Umjetno disanje, 2020. , Stihovodi, 2021. (poezija za djecu) i Šuma (Naklada Bošković, 2023). Godine 2015. dobitnik je Nagrade “Tin Ujević” za knjigu Koncepcija vrta.
ponekad tu pijem vino sa devojkama koje mi brzo dosade
ujutru razmišljam da je šteta što je zgrada niska
***
BEOGRAD JE IZLIZANI SAN
iz njega bežim leti u šetnje do Savskog keja
svakodnevno pakujem školjke koje smo sakupili knjige sa posvetama i muški parfem
uputim se do zamišljenog ponora da u njega sve bacim
***
LICA U ZGRADI PREKOPUTA SU MUTNA
sedim u kupaćem sa knjigom na krovu masna od kreme
kapljica znoja se spušta ka donjem delu kupaćeg
zamišljam mrak muziku i tebe
klečiš na toplom betonu ispred moje stolice
stavljaš moje stopalo na svoje rame gledam ti trepavice dok uzaludno pokušavaš da me oraspoložiš
***
OD SAD SI BEZNADEŽAN
video sam te pre dve nedelje u gradu poslao si uprkos zabrani kontakta
nadam se da ćemo se mimoilaziti svuda, fokusirani na osobe pored nas, bezglave statue u izlozima, nevidljive prijatelje
da moja crvena kosa više neće privlačiti tvoj pogled
da će mršavi muškarci sa plavim očima postati nebitna vrsta
još se nadam, da si prestao da povlačiš liniju kod prelaska pešačkog prelaza na crveno a uspostavio je kod prevare žene
***
CIKLUSI
razbila sam plavu ploču uz koju smo juče vodili ljubav o tvoju neurednu neobrijanu glavu
pogledao si me umorno okrenuo se na drugu stranu i zamolio da zaključam
izbacila sam sve štikle kroz prozor ofarbala se u zeleno postala trava
vratio si se sa posla preskočio preko praga i zapalio cigaretu mira
čulo se dugo fiju vetar šapuće
a ja, trava, valjam se po asfaltu, u potrazi za više sunca
više se ne vraćam dok vetar ne promeni pravac
***
SREĆNA SAM SAMO KAD TI JE BIVŠA ŽENA SREĆNA
čitaš mi njene poruke pitaš šta da napišeš
oteraću vas dođavola koliko sutradan
tražim Atlantis da se tu sakrijem
sve prijateljice postaju Pitije iz Delfa nejasno tumačimo reči bogova
gledamo kroz dvogled devojku što čupa obrve satima komšije na vrhuncu
nadamo se da će i nas obasjati normalnost
prevrćemo tarot, horoskope ni tu nema ničega
osim signala da nam je terapija preko potrebna
_____________________________________
NADA ĆIRIĆ, 29 godina. Diplomirani inženjer elektrotehnike i računarstva. Voli vajanje, ploče i analognu fotografiju. Sedi daleko od gužvi i stalno nešto čita.
Ulica ili zgrada u kojoj su živjeli oni koji su izdaleka dolazili i radili u rudnicima. Grad se tada počeo širiti. Samci su svoje živote odbolovali u utrobama ovoga grada u kojem sada Samačka izgleda savršeno za zavičajne pse, koji se tu, vrteći repom i koteći se, motaju sve vrijeme.
Pokoji cvijet, divlji, pronikne kroz stepenice i pločnike oko zgrade.
Samačka – savršena i prognana iz vlastita sjećanja.
***
AUSTRO-UGARSKA BERZA
Kada su pucali na prestolonasljednika, londonske, bečke i berlinske berze više su govorile o njegovoj smrti negoli o novoj vrijednosti kojom bi trebalo kupiti iluziju. Štampa je pisala o britanskim naporima da rata ne bude dok je Princip u tvrđavi – kao u sirotinjskoj kući – sanjao slobodu.
Bečke dame na svoje grudi stavljale su zadnje zalihe krema iz oskudnih dućana, dok se u kafanama, bečkim i provincijskim, naivnošću pjevalo o ratu. Rekli su im: Doći ćete prije Božića. Došli su koju godinu poslije, s proljeća, kada se ptice vraćaju u plodne ravnice, kada očevi promahuju kao praške snijega kojima se djeca raduju.
***
TUGA RADNIKA IZ DEIR EL-MEDINE
Brineći da mladom kralju Tutankamonu ne bude tijesno u novoj grobnici, dok nad Dolinom kraljeva sunce pravi sjenu, gledajući u fresku kraljice koja igra šaha, pojavila mu se briga i tuga: soli ovog ljeta neće biti… Kojem se bogu moliti – bogovi umiru onim redom kojem se nisu nadali.
Tuga radnika iz Deir el-Medine slična je tuzi radnika ovoga grada.
***
CAFE VIKTORIJA
Neko je prošao kroz staklo tamno i daleko kao dječak koji je na zidu, kada su ga rušili, gledao ko će ga dočekati na Branderbuškim vratima, radujući mu se i ne kasneći kao stroj u Arnautovoj poeziji.
Kada su na zidinama blokovskog svijeta gradili novi, ostavili su nama, dječacima devedesetih, da u svojim kostima, da u svojim očevima, zastanemo pred našim majkama.
Neko je, kažem, puhnuo u pjenu, sjetivši se žene koju je volio i koju će u porušenom gradu, čiji su tramvaji slični onima iz Semezdinova Mizalda, još jednom, kada kroz vrata, kada kroz staklo tamno i daleko… Mladu i lijepu vidjeti.
***
GRADSKI PARK
U hladu i travama odmara i promiče majski dan. Nedaleko od mene ljudi prolaze. Šuškaju riječima u hladu vrbove grane. Žene suknjama zavode proljetni dan koji miriše na behar i na majku koja na pragu čeka oca.
Danas, dok čitam u parku, ne znam šta se izmijenilo u ovom gradu u kojem vjetar zimi rastjeruje kosu. U parku gdje djeca vriskom i čežnjom kazuju o životu. O onima koji su u ovom gradu, nakon rata, ostali živi i zdravi.
_____________________________________
SEAD HUSIĆ rođen je 1986. godine u Tuzli. Osnovnu i srednju školu završio je u Banovićima, a diplomirao i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli 2010, odnosno 2020. godine. Prevođen je na danski, švedski, makedonski, mađarski, njemački i turski jezik a zastupljen je u višejezičnim antologijama. Objavio je sljedeće knjige: Na tragu modernizma, poezija (2015); Čovjek koji piše priče, kratke priče (2017); Stvari, poezija (2017); Iz savremenih književnosti / Apriorna čitanja, studija iz savremenih književnosti (2020); Časopisne pjesme, poezija (2020); Donijevši sebe sa historijom, izabrane i prevedene pjesme (2021); Čovjek koji piše priče, 2. izdanje (2021); Tradicionalno i subverzivno u usmenoj poeziji Bošnjaka: Studija o petoj rukopisnoj knjizi „Muslimanske narodne pjesme“ Muharema Kurtagića, studija o usmenoj književnosti (2022). Nagrade: Treća nagrada za priču „Vodeni zavičaj“ na konkursu Zavičajne staze, Petnjica, 2015; Nagrada Fondacije za izdavaštvo za knjigu Stvari, Sarajevo, 2017; Prva nagrada za pjesmu „Tale se u Krajinu vraća“ na konkursu Čarobne krajine, Cazin, 2022.
Već je i zasnježilo kad je Olif napokon dojahao do almonskog kraljevskog grada. Drhturio je ispod svog izlizanog, tankog ogrtača, ali nije se prepuštao malodušnosti. Prvu gostionicu pronašao je odmah na ulazu u grad, pod zidom brodogradilišta. „U nas nema štale,ˮ kazao mu je krčmar s vrata nakon što je Olif pokucao držeći uzde svoga konja, „morat ćeš do gradske konjušnice.ˮ „Ne misliš valjda da ću se pješice vraćati preko pola grada ako sad odjašem do gradske konjušnice?ˮ frkne Olif gledajući ga kao svisoka, iako je bio bar za glavu niži. Krčmar razmisli časak pa progunđa: „No dobro. Poslat ćemo momka. Uđite.ˮ „Tako je već bolje,ˮ suho će Olif, „hvala vam lijepa.ˮ Aristokratskom gestom tutne uzde krčmaru u ruke i uđe u ugodno zagrijanu tavernu. Skine proluknjane rukavice i elegantno otrese pahulje pršića na ramenima s pokrpanog plašta. „Hej, čekaj!ˮ krčmar uzvikne srdito, no Olif, opet aristokratski – ignorirajući ga – odšeta do stola za kojim se kockalo. Mrmljajući i potiho psujući, krčmar se opet prodere, ovaj put pozivajući momka, koji nije prošao bez zaušnice dok je preuzimao uzde Olifova konja: „Odvedi konja do susjeda Jardogana i zamoli ga da smjesti konja u svoju štalu. Kaži da sam te ja poslao i da sutra ima pintu od mene. Hajde, trkom!ˮ Momčić kimne i požuri. Krčmar bučno zalupi vratima jer su malobrojni gosti malene taverne već mrmljali – pustio je hladan zrak u unutra i rashladio prostoriju. Zato gazda požuri do velikog ognjišta i nabaci debeli badanj na vatru. „Brzo će se opet zagrijati!ˮ reče. „I držat će do jutra, ne brinite.ˮ Malobrojni gosti mrko i s negodovanjem pogledaju Olifa, tako da se on predomisli i zaobiđe kockare prema kojima se uputio pa sjedne sam za stol u kutu. „Ovaj odrpanac u skupim čizmama već me sad stoji više nego će pojesti i popiti. Sigurno je i onog konja negdje ukraoˮ, mrmljaše krčmar za sebe. Krčmar se nije niti potrudio prići do Olifova stola, već je viknuo sa svog mjesta gdje je stajao, pored ognjišta. Miješao je veliki kazan palente za večeru. „Što ćeš ti, stranče?ˮ Olifu bude neobično da gazda kuha tako puno. U taverni je bilo tek nekoliko ljudi; ona trojica što su bučno kartala za bakreni novac neobično velikim zlatogradskim kartama i neka dva ribara što su pili kiseliš i tiho razgovarali, kao da sklapaju neki posao. „Obilnu večeru, dobro vino i ugodan smještaj za noćasˮ, naruči Olif. Kao i uvijek, izrekao je to vrlo samosvjesno. „Imaš li ti para?ˮ krčmar ga upita, neimpresioniran. „Vrlo neumjesno od vas pitati tako nešto! Tko vam je izdao cehovsku dozvolu? Dobro znate da se o tome ne govori javno, nikad ne znate ako kakav drumski razbojnik prisluškuje!ˮ Olif odvrati ljutito. Ona petorica gostiju pogledaju prema njemu. Krčmar podigne obrve: „Ovo su moji stalni gosti, domaći ljudi. Hoćeš reći da među njima ima razbojnika?ˮ „Pazi na gubicu, odrpanče, mogla bi nastradati ako ne misliš što laješˮ, doda jedan od kockara. „Ne volimo baš strance ovdjeˮ, reče stari ribar. Olif potegne svoj pouzdani adut: „Imam pismo!ˮ „Kakav peh! Nitko od nas nije pismenˮ, naceri se najkrupniji kartaš. Nije bilo sasvim jasno da li ga iritira što mu prekidaju partiju ili je zadovoljan što se napokon događa nešto zanimljivije. Nastane neugodna tišina i Olif se počne vrpoljiti. Požali što nije ostao blizu vrata, nego je ušetao sve do kraja prostorije. „Ne razumijete! Ovo je od silne važ…ˮ Olif započne. Tada se vrata treskom otvore i u krčmu nahrupi više od dvadeset muškaraca. Toptali su nogama da otresu obuću, stresali kabanice i kape, jer snijeg je u međuvremenu pojačao. Bučno su pozdravljali i razmiljeli se cijelom tavernom zauzevši sva slobodna mjesta. Barem petorica natiskala su se, bez pitanja, za Olifov stol. Bijaše ih svih dobi i svakojakog stasa, no svi su nosili iznošenu, skromnu odjeću. „Je l’ gotova večera!?ˮ „Daj odma’ i piće!ˮ „Men’ pivo!ˮ „Pivo ‘amo!ˮ „Ja ću dudovaču!ˮ „Meni gromovaču!ˮ „Meni duplu ljutu!ˮ Vrata krčme opet se otvore, a još jedan val od deset ili petnaest muškaraca uđe, zajedno s još jednim valom hladnoće. Nastane graja i prostorija se uskomeša kao košnica. Krčmar i dva pomoćnika – i drugi se dječak odnekud stvorio – ustrčaše se oko posluživanja. Kupe, krčage, bukare i rogove punili su mlakim, bljutavim pivom ili kiselim, lanjskim, već ukvaslim vinom. Tek bi ponekad utočili rakiju od duda, ili meda, ili najobičniju drekovaču, onu koja fermentira iz balege. Instinktivno, Olif je šutio. Prepirka u kojoj se bio našao kao da je prebrisana krpom, a pridošlice su ga, u najmanju ruku, dobrohotno ignorirale. „Ve-če-ra! Ve-če-ra!ˮ skandirali su uskoro kroz smijeh. „Stiže, gotovo je. Dečki, podijelite!ˮ vikao je krčmar. Uskoro dva dječaka koji su pomagali na dugoj dasci donesu poredane porcije u drvenim zdjelama. Svaka zdjela bila je puna kuhane palente. Neke su bile prelivene čudnim preljevom od usoljenih srdela, već raspalim od truleži, pa ipak – jestivim. Štoviše, sudeći prema gostima, bila je riječ o poslastici. Druge porcije bile su zalivene kiselim mlijekom ili sirutkom, a neke jednostavno zagrijanom masnoćom, vjerojatno od nekog starog pečenja. Možda su ih dijelili nasumice, možda su već otprije znali tko što voli, uglavnom, jedna porcija zatekla se nekako i pred Olifom u cijeloj toj gužvi. Oklijevao je neko vrijeme, sve dok ga razroki bradonja koji je sjedio pokraj njega ne upita: „A zašto ti, bratac, ne jedeš?ˮ Pritom je slasno mljackao dok je strugao drvenom žlicom po dnu svoje zdjele, slistivši obrok u tren oka. „Nisam baš pri novcu, pa nisam ni naručio, a eto, poslužiše me zajedno s vama kad ste ušli…ˮ zdvojno će Olif. „A ti si novi, ha?ˮ Olif samo kimne glavom. „Ma ne beri brigu, jedi! Skupit će se! Je l’ tako momci?ˮ „Nego kako! Znamo mi kako je kad si bez bakrenjaka u džepu! Kako se zoveš, pobro?ˮ upita drugi. „Olif. Danas sam stigao u grad. Ma što danas, nema ni ura!ˮ „I već si dobio posao?! Baš čudno. Kržljav si i malešan, tebi će biti teško u škveru. Nemoj mislit’ da je posla manje zato što ide zima! Za tesare uvijek ima posla, a Njegovo Veličanstvo uvijek gradi nove lađe!ˮ „Ili popravlja stare!ˮ nasmije se drugi. „Oh, ne brinem se ja ništa. Imam pismoˮ, mirno će Olif, i ovlaš ga dopola izvuče iz bluze. Sad je već shvatio. Bili su to radnici iz brodogradilišta. Kad završe s radom, dolaze ovamo na jeftinu večeru. „Ah, ćato! Pa onda ne smeta što si kržljast!ˮ Olif prihvati kad svi grunu u smijeh. „Sutra počinješ? Onda nije čudno što nemaš para!ˮ Olif šutke kimne. Sad je već dohvatio žlicu. „Posudit ćemo ti mi! Vratit ćeš kad dobiješ plaću.ˮ „Bit će škuda, ćate su bolje plaćeni!ˮ Krčmar je napokon podigao glavu od posla pa je, u prolazu, opet obratio pozornost. „Vi poznajete ovog?ˮ upita radnike za Olifovim stolom. „Narafski!ˮ veselo će razroki bradonja. „To je naš novi pisar! Vidi kako je kržljav! Sutra tek počinje, pa nema novaca, istrošio se na putu. Podebljaj naš račun večeras, mi ćemo platit’ za njega…ˮ „A dobro…ˮ krčmar zavrti glavom i vrati se do kazana podijeliti repete. Olif je već slasno kusao svoju palentu. Snijeg je pojačavao, studen stezala, a iz male, škuro osvijetljene oštarije, pod visokim i dugim zidom kraljevskog brodogradilišta, čuo se gromki muški smijeh i veselo skandiranje: „Repete! Repete!ˮ
_________________________________
NENAD PERKOVIĆ rođen je 1966. u Zagrebu, gdje je završio gimnaziju i fakultet. Pjesme, prozu, osvrte, kritike i druge tekstove objavljuje od početka osamdesetih u Poletu, Pitanjima i Oku, kasnije u Quorumu, Zarezu, Libri Liberi i Vijencu.
Do sad su mu objavljene knjige: – „Studentska kuharica”, kulinarski priručnik za posljednje od pripadnika Alan Ford generacije čiji je koautor uz sadašnju suprugu Andreju Jureković. Zagreb, Mladost, 1990. – „Bilo kakav Jeruzalem”, tarot-triler o tajanstvenom rukopisu kupljenom od Ciganina za jeftine pare, u izdanju Grafičkog mozaika 2005. – „Mirko uči zen” prvi hrvatski zen-roman objavljen integralno u časopisu Libra Libera br. 23, Zagreb 2008. – „Zlatousti – knjiga pitanja i odgovora” strip, gdje je autor teksta (autor crteža je slikar Davor Krelja) u izdanju Erasmusa 2011. – „Zapisi iz čudne šume“ , zbirka kolumni, tekstova i crteža, u izdanju Eneagrama, Zagreb, 2013. – „Dobročiniteljev grob“, roman, Sakcinski-media, Varaždin, 2023.
Preko trideset godina radio je kao novinar i urednik u brojnim redakcijama, mahom na području kulture. Danas uglavnom njeguje mali vrt, kuha i piše fantastiku.
čovjek-časopis 