čovjek-časopis

U TAJNOM SVIJETU MOGA DJEDA
 
Kad sam ponovno posjetio Grumijev psihijatrijski ured, na početku sam stajao kraj prozora. Unatoč magli, sa Zamka se pružao lijep pogled na grad. Već sam znao vremensku prognozu: očekivala se jaka kiša, što drugo. Ipak, nadao sam se da bi se oblaci mogli razići i da bi malo sunčeve svjetlosti moglo proviriti. Nažalost, nebo je postajalo sve tamnije, a vjetar sve jači.
„Čeka nas vrlo loše vrijeme,“ rekao je Grumi, stojeći pored mene. „Klima u ovim krajevima se zasigurno mijenja na gore.“
„Vjerojatno će se proširiti i globalno,“ pretpostavio sam.
„Predviđaju da će kišiti tjednima,“ Grumi je odmahnuo glavom. Djelovao je potišteno.
„Nove poplave nisu isključene. Ovaj put prijete čak i središtu grada,“ prisjetio sam se članka koji sam sinoć pročitao.
„Bolje da nastavimo sa seansom,“ Grumi mi je pokazao kauč. On je sjeo u naslonjač.
„Ispričat ću vam nešto više o svojoj baki,“ započeo sam. „Ona nije skrivala koliko joj je značilo moje društvo, osobito nakon smrti mog djeda, kada je postala slabo pokretna i većinu vremena provodila u krevetu. Nikada joj nisu dojadile moje ludorije, za razliku od moje majke, koja me često nije mogla podnijeti zbog toga. Uzdisala je s olakšanjem kad god bih potrčao baki.“
Grumi je počeo sa bilješkama.
„Osim priča iz vlastitog života, ispričala mi je mnogo toga o meni i mom najranijem djetinjstvu,“ nastavio sam.
„Jesi li ikada saznao čime se tvoj djed bavio?“
„To me posebno zanimalo,“ rekao sam. „Htio sam otkriti čime se bavio i tko su bili Max Brod i Franz Kafka — ljudi u njegovoj glavi, kako je znao reći dok je bio živ. Žudio sam pregledati knjige u njegovoj knjižnici, sjesti u kožnu fotelju i zaviriti u ladice njegova radnog stola.“
Zatvorio sam oči, vraćajući se u to vrijeme.
 
***
 
Baka je uvijek pronalazila načine da izbjegne razgovor o djedu, osobito nakon njegove smrti. Zato sam odlučio potajano uzeti ključeve njegove zaključane radne sobe. Već sam otkrio da su skriveni ispod njezina jastuka. Plan je bio jednostavan, ali gotovo neizvediv — sve dok mi jednog dana nije palo na pamet da će, ako želim uspjeti, biti najbolje domoći se ključeva tijekom noći, dok baka spava. 
Sklupčao sam se u krevetu pretvarajući se da spavam, i čekao da čujem hrkanje iz susjedne sobe. Nisam morao dugo čekati. Baka je brzo tonula u san. Još brže bi počela hrkati kada je spavala na leđima. Na prstima sam se prišuljao do nje i bez problema izvukao ključeve ispod njezina jastuka. Za deset minuta otključao sam vrata radne sobe bez ikakva šuma. Zadržao sam dah sve dok u mraku nisam opipao i upalio noćnu lampu na kraju radnog stola. Tiho sam sjeo u udoban kožni naslonjač. Napokon sam mogao udahnuti.
Bio sam oduševljen svojim uspjehom, iako mi je trebalo vremena da smirim ubrzano srce. Sve je izgledalo tako neobično. Oko mene su bile bezbrojne stvari koje su draškale moju dječju znatiželju. Nisam znao odakle prije početi. Police su bile prepune knjiga, većinom prilično starih, s izlizanim koricama. Moj djed nije bio osobito uredan; kad bi bio prepušten sam sebi, u sobi bi vladao kaos — knjige razbacane, prekrivene debelim slojem prašine. Za red i brisanje prašine brinula se baka, barem jednom tjedno bi prošla i pospremila cijelu sobu. Tada bi se djed osjećao kao da mu netko prekapa po utrobi.
Pokušao sam da iza sebe ne ostavim tragove, kako me baka ne bi otkrila. Ona je već s vrata mogla primjetiti i najmanju promjenu u sobi.
„Ovdje nešto nije na svome mjestu!“, rekla bi, i prije nego bih trepnuo, bio bih u nevolji.
Najviše mi je pažnju privukao jedan crni kovčeg, uredno smješten u otvor ispod stola — izgledalo je kao da je netko napravio taj otvor po mjeri kovčega. Budući da nisam imao mnogo vremena i nisam znao kada ću ponovno moći ući u radnu sobu, odlučio sam najprije vidjeti što se u njemu krije. Kako sam i očekivao, bio je zaključan. Srećom, najmanji ključ je odgovarao. Glatko se dvaput okrenuo u sićušnoj bravi i kovčeg se otvorio. Očekivao sam vrijedne predmete, čudne naprave, tajanstvene instrumente. Nažalost, unutra nije bilo ničega što bi me na prvi pogled fasciniralo, osim jedne pozlaćene olovke pričvršćene uz bilježnicu s crnim kožnim koricama, hrpe starih papira i deblje požutjele omotnice. Pozornost mi je privukla nečija bilješka o sadržaju kovčega, ostavljena na čuvanje mom djedu. U bilješci je pisalo da se u kovčegu nalaze romani u rukopisu, poezija, pisma, fotografije i pripovijetke koje je napisao Kafka.
„Kafka mora biti jedan od onih ljudi u djedovoj glavi,“ pomislio sam.
Na dnu se nalazio nečiji potpis. Iz onoga što sam pročitao u bilješci, pretpostavio sam da je potpis najvjerojatnije pripadao Maxu Brodu. Tada sam pomislio da Max i Kafka možda nisu bili samo u djedovoj glavi, nego su nekoć u prošlosti živjeli negdje na ovom svijetu i, tko zna, možda je Kafka doista sišao na željezničku postaju u podzemlju Zamka.
 
***
 
Kraj seanse došao je neočekivano. Morao sam prekinuti jer se Grumi požalio na glavobolju.
„Imam osjećaj da će mi glava eksplodirati,“ rekao je, masirajući sljepoočnice.
Zabrinuto sam ga upitao kako mu mogu pomoći.
„Ne možeš ništa učiniti. Vjerojatno mi samo treba odmor,“ odgovorio je i progutao dvije tablete protiv rastuće boli, iako je priznao da mu lijekovi ne pomažu uvijek.
„Bit će bolje ako na neko vrijeme zatvorim oči. Ovdje ćemo stati,“ zamolio je. „Sljedeći put nastavit ćemo gdje smo stali.“
Na izlasku sam tiho zatvorio vrata za sobom.
 
 *
 
KADA JE SVE TAKO NEOČEKIVANO
 
 Iz Grumijeve ordinacije izašao sam zabrinut za njegovo zdravlje.
Nadao sam se da je riječ o običnoj glavobolji, ali sam se istodobno bojao da me želi poštedjeti detalja. Možda je bilo nešto ozbiljnije, iako me Grumi uvjeravao da ništa ne skriva od mene. Na kraju nisam imao izbora nego da mu vjerujem.
Krećući se hodnikom prema recepciji, bio sam toliko zadubljen u misli da nisam ni primijetio kako sam zamalo nagazio na velikog gavrana koji je izgledao beživotno. Silno sam se zaprepastio. Uplašio sam se da je to Grumijev bijeli gavran. Ptica je ležala sklupčana na podu. Pogledao sam je izbliza – nije bila Grumijev ljubimac. Bio je to crni gavran i sa sigurnošću sam mogao ustvrditi da je to isti onaj gavran koji mi je nekoć pomogao da se snađem u labirintu hodnika u Zamku. Nisam mogao utvrditi od čega je uginuo. Nije imao nikakvih vidljivih ozljeda na tijelu ni na glavi. Pažljivo sam ga podignuo i odnio do recepcije.
„Pogledajte ga, jadničak. Našao sam ga kako leži na podu. Nadam se da se nije mnogo mučio,“ rekao sam Šurmanu, recepcionaru.
Očekivao sam da će prihvatiti mrtvu pticu, dati joj zasluženu pažnju i poštovanje, ali Šurman nije htio ni čuti da primi gavrana, niti ga pogledati. Radije bi nastavio ispitivati me o mom romanu; mrtvi gavran vidljivo mu je remetio plan.
„Držite ga podalje od mene! Možda ima neku bolest. Ili nešto još gore – možda se radi o lako prenosivom virusu. Zar želite da nas zadesi neka pandemija? Bježite odavde! Obojica, što dalje!“, jako se uznemirio.
Držao se na udaljenosti od mene i mrtve ptice.
„Ne razumijem vas, do jučer vam je ova ptica bila asistent“, podsjetio sam ga. „Zar ste zaboravili? Upravo ste vi zamolili gavrana da mi pomogne pronaći put u Zamku. Vaš me je pomoćnik impresionirao svojim sposobnostima i odmah mi pokazao put.“
  „Pomoćnik, takva zlokobna ptica? Sanjate li? Gavrani su simbol tame i same smrti!“ Šurman je bio kategoričan. „Zapravo, ako želite da budem iskren, primijetio sam da u vašem romanu ima mnogo gavrana i, dok sam čitao te dijelove, pitao sam se zašto tim mračnim pticama pridajete nekakvu drugačiju simboliku koju ne zaslužuju – prikazujete ih kao simbol mudrosti, nade, čak i ljubavi! Igrate li se opet s takozvanom umjetničkom slobodom?
„Mislim da se gavranima nepravedno pripisuju najmračnije osobine i simboli“, stao sam u njihovu obranu. „To su  inteligentne, mudre ptice. U novije vrijeme su onezasluženo ocrnjeni. Ljudi kao da zaboravljaju da su u davna vremena  gavrani bili simbol vjernosti u ljubavi.“
„Molim vas, prestanite, nećete me uvjeriti u suprotno! Kako ste uopće mogli povezati ta krilata sablasna stvorenja s mudrošću ili ljubavlju?“, već je bjesnio.
Pokušao sam ga smiriti.
„Gospodine Šurman, sjećate li se kada sam prvi put došao ovamo? Kao da je bilo jučer, dobro pamtim. Vi ste sami zamolili gavrana da mi pokaže put do ureda mog psihijatra,“ ponovno sam ga podsjetio.
„Dosta! Nemojmo opet iz ispočetka. O tome ne želim dalje raspravljati. Nikada nisam imao takvog groznog asistenta i točka!“ Šurman me uvjeravao da sam izmislio događaj ili da sam halucinirao kad sam prvi put tražio Grumijevu ordinaciju.
„Zašto bih to izmišljao? Imajte malo poštovanja,“ zamolio sam ga.
„Poštovanja? Kakvog poštovanja i prema kome? Prema vama ili prema ovoj prokletoj mrtvoj ptici koja ne zaslužuje ništa drugo nego da bude bačena u kontejner za smeće!“
„Kontejner za smeće?“
„Dobro ste me čuli!“ nije popuštao.
Nisam mogao vjerovati koliko se u Šurmanu nakupilo neljudskosti.
„To je najviše što mogu učiniti za pticu. A što se vas tiče, da nisam znao da ste pisac i da vas ne poznajem još iz školskih dana, već bih vas prijavio za uznemiravanje ovakvim izmišljotinama,“ sada mi je otvoreno prijetio.
Na kraju sam odlučio da se više ne raspravljam. Uzeo sam mrtvog gavrana sa sobom i izašao iz Zamka. Namjeravao sam ga pokopati u nekom grmu u obližnjem parku. Trebao mi je cijeli sat da pronađem prikladno mjesto. Jak vjetar i krupne kapi kiše otežavali su mi probijanje kroz park. Nisam htio pokopati pticu u prvom grmu uz stazu. Morao sam se sakriti i od znatiželjnih pogleda neke djece koja su sigurno mislila da sam došao zakopati nešto vrijedno. Današnja mladež kao da nema pametnija posla. Morao sam izbjeći i dugi pogled dviju starijih žena kojima sam se vjerojatno činio sumnjiv.
„Perverznjak,“ čuo sam kako jedna šapće drugoj.
Požurio sam kroz grmlje, spotičući se i gotovo padajući nekoliko puta preko korijenja skrivenog u lišću. Mrtvog gavrana nisam ispuštao iz ruku. Napokon sam pronašao mjesto koje sam tražio. Nije bilo savršeno, ali bilo je dovoljno dobro za dostojan pokop. Nisam gubio vreme, odmah sam počeo kopati rupu u mekoj zemlji iza većeg grma.
Nisam očekivao da će pokop mrtve ptice biti jednako emotivan doživljaj kao nedavni sprovod pijanistice Verone. Ubrzo se nekoliko gavrana okupilo na okolnim granama. Bilo je zapanjujuće kako su brzo osjetili moju namjeru i odgovorili dugim, žalosnim krikovima.
„Kao da plaču,“ pomislio sam. „Možda su članovi obitelji mrtve ptice ili bliski prijatelji.“
Gavrani su u velikom broju sletjeli i oko mene. Našao sam se usred crnog oblaka ptica. Sve što je slijedilo nalikovalo je pravom pogrebu.
„Pogreb dostojan nekoga tko je izgubio život marljivo radeći u Zamku“, prošaptao sam.
Gavrani su graktali, kao da se slažu.
„Nisam ga osobno poznavao, ali mislim da je bio dobar gavran“, obratio sam se ožalošćenim pticama i ispričao im priču o tome kako mi je pokojnik, dok je radio na recepciji Zamka, pomogao pronaći put kroz njegov labirint hodnika.
„Tada je vaš prijatelj bio pun energije. A sada? Evo ga ovdje, mrtav. Osjećam se kao da pokapam nekoga bliskog. Pred smrću smo svi isti,“ rekao sam prije nego što sam položio gavrana u iskopanu rupu.
„Sve je tako neočekivano,“ učinilo mi se da sam čuo od jednog od kljunatih prijatelja pokojnika.
Tada se odnekud začuo glas pijanistice.
„Verona?“ nisam mogao vjerovati.
Netko ili nešto pjevalo je istim onim Veroninim glasom kojeg sam zapamtio. Dok sam pokapao gavrana, slušao sam ovu pjesmu:
 
„Ova zemlja je sve praznija,
ispunjena sve praznijim ljudima,
s praznim životima i praznim glavama,
s praznim vrijednostima,
s praznom budućnošću
i praznom umjetnošću.
Čak i kamenje
postaje praznije.
Prazan je i moj grob,
jer više nisam tamo.
Otvori ga ako mi ne vjeruješ.
I ja sam otišla
negdje daleko,
dalje,
najdalje,
u progonstvo zagrobnog života –
u prazninu s onu stranu,
odakle ću možda jednog dana
vidjeti svoje
ponovno rođenje.
Do tada će samo vjetar
uzalud zavijati
za nekim boljim vremenom.“
 
Vjetar je doista počeo zavijati, ali ne za boljim vremenom — najavljivao je novu oluju. Puhao je sve jače. Glas koji je pjevao  gubio se u vihoru lišća i slomljenih grana. Obuzimao me umor.
„Sigurno mi se sve ovo samo priviđa,“ rekao sam sebi.
Bojao sam se da bih se mogao izgubiti ili zauvijek ostati u parku ako odmah ne krenem kući. Iza sebe sam čuo mnoge poznate glasove dok sam tražio put natrag. Strahovao sam da pripadaju ljudima koji više nisu među živima. Još više sam se užasavao pomisliti čiji bi mogao biti glas koji je neprestano šaptao: ‘Toliko patiš. Jako mi te je žao.’
Nisam se okretao.
Uplašio sam se da me smrt slijedi.
Hodao sam sve brže.
Trčao sam.
 

prijevod s makedonskog: Vlado Janevski

*

Roman istražuje misterioznu smrt Edgara Allana Poea i mogućnost otkrivanja njegova ubojice skrivenog među nama u 21. stoljeću. U centru radnje je Felix Reynolds – i sam pisac – koji traga za svojim nestalim bratom. Tijekom potrage Felix počinje posjećivati psihijatra, a seanse se odvijaju u misterioznom Zamku kojim upravljaju zagonetni ljudi u crnom, poznati kao „kafkavisti“. Njihovo prisustvo dodatno produbljuju tajanstvenu atmosferu. Priča se razvija kroz narativne skokove, neočekivane obrate, sanjane epizode, česte promjene perspektive te propitivanja „činjenica“ i „istina“, sve u mračnom, jezovitom ugođaju koji podsjeća na Franza Kafku i njegov zamišljeni „neobjavljeni rukopis“. Riječ je o psihološkom romanu s elementima magijskog realizma, isprepletanjem prošlosti i sadašnjosti – labirintu složene strukture koji istražuje teme mašte, inteligencije, stvarnosti, filozofije, normalnosti i ludila.

Nagrade i priznanja:
– Roman je bio finalist za nagradu Društva pisaca Makedonije “Stale Popov” za najbolju prozu
– Ušao je u uži izbor za nagradu Roman godine

____________________________________________________

VLADO JANEVSKI je makedonski pisac i slikar, član Društva pisaca Makedonije. Piše proznu fikciju, drame i poeziju. Autor je romana Tko je ubio Edgara Allana Poea, Smrt nije kraj, Mrtvi znaju najbolje, Čudo iza ugla, Pod drugim šeširom i Made in Jabana.  Objavio je i nagrađenu zbirku kratkih priča Nema povratka, te nagrađene zbirke poezije Na leđima bespovratka i Tihoriječ. Janevski piše i za djecu, autor je knjiga Nestaškovci Vlatko i Emče i Ljudi i zmajevi, a strip Nestaškovci Vlatko i Emče se redovito objavljuje u novinama Nova Makedonija. Njegov rad donio mu je brojne nagrade, uključujući Pegaz za najbolji neobjavljeni roman, Antev zlatnik za neobljavleni pjesnički rukopis i Stojan Hristov za najbolju poeziju od autora-ekspatrijata, Script Fest za najbolji scenarij za dugometražni film, kao i priznanja na konkursima za najbolju kratku priču, najbolje suvremene bajke, te nagradu Makedonski korijeni za književna i umjetnička postignuća.