istina o Nobelu brutalno je jednostavna: manijakalni ljudski rad nikada ne prestaje i nikad neće iscrpiti svoje resurse
rad je svakodnevno kamenolovanje i meko krzno biblijskog jelenčeta u igri i rovanje po zatrpanim bibliotekama
rad će sam sebe nagraditi i tko ga ima, ne može ga izgubiti
kakav bellum nobel, kakve nagrade
imaš li redak ispisanog teksta to je jedino pitanje
_________________________________________________
NATAŠA GOVEDIĆ piše prozu, kritičku prozu, analitičku prozu (humanističko-znanstvenu i esejističku), a piše i poeziju. Rođena je iste godine kad je Gwendolyn MacEvan objavila zbirku pjesama Shadow-Maker (1969.). Jedna od najdražih pjesama joj je “Želim da to bude kristalno jasno” iste autorice. Pjesma kaže da se poezija ne piše zato da bismo nadmudrili gravitaciju, nego zato da nakon posljednjeg pročitanog retka još par sekundi ne radimo ništa drugo. Samo se još malo naslonimo na stihove.
Veselo sam skinuo majicu, kratke hlače i crne espadrile koje mi je tetka Višnja donijela iz Trsta, navukao plave kupaće gaće i nataknuo plave gumene sandale, izašao iz zgrade, pogledao vedro nebo i jarko ljetno sunce pa kroz ulicu Alej krenuo kao kroz gusti zeleni tunel, preko ulice Kolan spustio se do parka. Sunce me tuklo po ramenima i glavi, ali uživao sam u vrućini, svojim koracima i pogledu na osušeno bilje koje je proljetos lijepo mirisalo. Škola je još daleko i ljeto je moje najdraže doba. Ali, bio sam i oprezan. Djed me upozorio da ne smijem uzimati bombone niti razgovarati s Nijemcima na ulici. Baka bi vikala na njega: – Ne benavi i ne straši ga s Nijemcima, pomunjesat će dite. A meni bi rekla: – Dite, niš se ne boj, neće tebe niki. Ti svi s kojima je deda ratoval, sad su samo u njegovoj glavi.
*** Senj, lipanj 1992.
Za ono što sam ja htio naučiti, a to je izaći iz ovoga svijeta i tijela, trebao sam učitelja. Pronaći čarobnjaka Yaqui Indijanca ili kako ga je Castaneda stručno zvao „brujo“, usred rata u Hrvatskoj, bilo je i možda i teže nego djedove vanzemaljce. Moj nagradni tjedan, za najbolji rezultat u vojarni u gađanju na sto metara kalašnjikovom je završio. Veselio sam se povratku, Puli i vojarni Muzil koje sam za razliku od većine kolega zavolio. Dobro sam jeo i više se nisam kupao u limenoj bačvi u kuhinji. U vojsci je postojala kupaonica, velika prostorija s desetak tuševa bez odjeljaka. Prvi put mi je bilo nelagodno kad sam vidio da se moram tuširati s još deset golih vojnika istovremeno i svega četrdesetak sekundi u hladnoj vodi i da se treba zaista brzo nasapunati da se čovjek stigne isprati prije nove rotacije. Časnici su nam objasnili da novca za toplu vodu nema. Ali bila je to prava kupaonica, za mene više luksuz i provod, nego tek mjesto za kupanje. Nakon što sam okusio kupaonicu u đačkom domu BIŠ-a u Rijeci navukao sam se za sva vremena.
*** Pula, Muzil, kolovoz 1992. Beatu nije zanimao Castaneda; jednom je rekla da je to glupost, da je čitala o njemu, a nije je ni Isus zanimao. Činjenicu da sam nosio i krunicu oko vrata i „brijao“ na Castanedu smatrala je suludom. Nisam razumio zašto; meni se to sasvim dobro uklapalo u Božju svemoć da stvori različite svemire koji se ponekad pomiješaju. Kad sam joj to rekao, smijala se, hvatala za glavu i rekla da je bolje da se držimo seksa. Nisam htio kvariti idilu jer noći su bile kratke, a trebalo je i odspavati malo prije zore. Rekla mi je da njeni roditelji mrze vojnike, ali nije htjela reći zašto. Ta tri tjedna bila su mi neobična; kao da noću više nisam u vojsci, nego netko drugi, dio pulskoga svijeta. Seks nam je bio baš žestok. Juki je, kao seks-guru, govorio da seks mora biti toliko intenzivan da se čovjek znoji, ali ne kao ljudsko biće, nego kao kamen što se znoji kad se gradi suhozid, a pun ljubavne tehnike kao Kamasutra.
*** Berlin, studeni, 2021. Od kad sam ih čuo, tražio sam Flawless Issues, Steintor Herrenchor, Edwina Rosena… Hladna i lijepa mehanika zvukova vraćala me u mladost kad sam slušao sličnu glazbu. Shvatim da stojim na vratima i da sam zablokirao ulaz. Eh, gubim nit, ili možda, tražim skrovište. Poželim si zagurati prst u čelo i otputovati odavde, ali otarasim se te misli, imam obitelj i puno toga što traži prisutnost u zbilji. Nikakva fantastika ni otkloni ne dolaze u obzir, jer ako mi i izrastu krila možda ću poletjeti, ali neću zaraditi za stanarinu, a ne možemo živjeti u gnijezdu ispod zabata krova. Kada posložimo život, onda si mogu gurnuti prst u čelo i opet malčice otputovati iz ozbiljna i sposobna svijeta iz kojeg izviru sva zla ovoga planeta. Bar je bio šarena, slabo osvijetljena smjesa industrijskog uređenja i filmskih plakata po zidovima. Vidim repliku „Kabineta dr. Caligarija“. Nedavno sam ga se sjetio na Caligariplatzu. U kadrovima Kabineta prepoznavao sam iskrivljene zidove, čudne prozore i depresivne sjene noćnih mora vlastitog života. Eh, pomislim, čitavo vrijeme pokušavam obrnuti ovu noć na pozitivu, ali ne ide. Na stropu bara vrtjela se disko kugla kojoj je netko nakačio velike brkove i bradu. Bacala je psihodelične sjene po zidovima i oznojenim ljudima, kao da se posuta šljokicama vrti odrezana glava starog hipija i rasipa njegova sjećanja na posljednje trenutke nekog drugačijeg grada i svijeta.
*
“Neke autofikcije se ozbiljno primiču fikciji, kao što je to slučaj sa, smijemo reći bildungs romanom, Život u topu kojeg nema Nenada Stipanića. Život pripovjedača Neona obilježilo je senjsko odrastanje s djedom PTSP-ovcem iz Drugog svjetskog rata koji iščekuje vanzemaljce, bakom koja je glas razuma iako brine da će maštovitom unuku eksplodirati mozak i psom Sokolom. Nasuprot pomalo bizarnoj obitelji probleme protagonistu stvaraju institucije poput škole i vojske, a rat je malo kome pomogao. Ali nadareni Neon uvijek može gurnuti prst u glavu i otputovati daleko, putom uskoka, strip junaka ili Castanedinog Don Juana. Čak i kada se skrasi s obitelji u kozmopolitskom Berlinu.
Nekad tužan, češće komičan u sudaru sa zbiljom, s naturalističkim elementima i psihodeličnim izbojima, najčešće jednostavno dirljiv, ovaj roman je priča o djetinjstvu, o ljubavi i emigraciji, s epizodama Apokalipse sada za sirotinju i pokojim istinskim kukavičkim i herojskim činom.
(O)ponašanje glavnog junaka ne preporučamo ni u laboratorijskim uvjetima.” – Kruno Lokotar
______________________________________
NENAD STIPANIĆ rođen je 1973. u Senju, veći dio života proveo u Zagrebu. Piše prozu, radiodrame, TV scenarije, novinske feljtone. Objavljivao u periodici, na internetskim portalima i radiju, u zemlji i inozemstvu. Nagrađivan i uvršten u domaće i strane preglede i antologije književnosti. S Vladom Bulićem napisao je scenarije za prvu i drugu sezonu kriminalističke dramske serije Mamutica. Objavljene su mu zbirke priča Sprinteri u labirintu (2005.) i Odlično je baviti se kriminalom (2008.), romani Izbacivači Majke Božje (2012.), Stvarno je odlično baviti se kriminalom (2015.) i Bogovi neona (2019.). Za roman Stvarno je odlično baviti se kriminalom dobio je nagradu Balkan Noir. Eksperimentalni roman Bogovi neona uvršten je u preglede najboljih hrvatskih knjiga 2019. godine, bio je u više polufinala za nacionalne književne nagrade i u finalu nagrade Europske unije za književnost. Trenutno živi u Berlinu s obitelji.
kako si mi jednom rekla da bi probala da zagrliš drvo jer si čula da je lekovito
sećam se i da si rekla da bi volela da umreš u snegu jer si pročitala da tako na kraju ne osetiš hladnoću ne osetiš ništa
onda se još sećam kako si plakala za onima kojih više nema i rekla da ja ne mogu to da razumem
sećam se i žalim što si umrla u bolnici na krevetu na leto i što ti nisam donela neko drvo možda bi od njega ozdravila
mislila sam da je ljubav svemoguća, a onda tvoj odlazak prekid detinjstva rušenje ubeđenja i činjenica da te tek sad razumem i mrzim što je tako.
***
PUŠENJE
posle sedam godina apstinencije on ponovo puši dotle je došlo
osećam kako moja nemoć raste iz dana u dan kao i neizvesnost
ja neću pušiti zarekla sam se onda kad si ti umrla i još uvek mogu da stojim iza svojih reči
tako bih volela da mu pomognem da nam pomognem ne znam više kako živim ja neki svoj život ali nije to to ako je njemu loše, pa mi smo tim, zar ne?
a onda najednom stvari polako menjaju tok koštalo me, ali isplatilo se strpljenje ne rastaje se za svaki problem staromodna sam ti, mama
volela bih da pričamo o svemu samo ne znam kakav bi mi savet mogla dati dobra si bila ali mislim da znam više i bolje od tebe o partnerskim odnosima
zato si mogla o ljubavi prema detetu da pričaš zauvek i još da me učiš svašta ipak si toliko više o svemu znala pametnica moja ipak si bila mama
pre deset godina ništa nije slutilo na ovo kako nam je danas
svi smo postojali ispijale su se kafe naši glavni glavni običaji smejali smo se kao budale i kad je bilo zajebano
vreme je teklo lagano smrt je bila nešto jezivo i daleko od nas, a sad je sastavni deo mene
posle sedam godina on ponovo puši tebe ponovo nema u međuvremenu sto sranja ne bi mi verovala nekad ne mogu ni ja nekad ne mogu ni ja.
***
SETI SE SVOJE HRABROSTI
neću te lagati: osetljivost će te pratiti kroz čitav život godine će ti samo izoštravati čula svaki pokušaj da ih otupiš unapred je osuđen na propast nije da nisi probala
bolje probaj da u svakom danu zapamtiš bar nešto lepo dok za to ima mogućnosti jer biće dana koji su posebno ružni i tad nema mesta filozofiji nema utehe
slobodno odbrusi svakome ko ti tad kaže da sve ima nekog smisla ne moraš da slušaš to slomljenog srca,
a onda ako ipak jednom u svemu pronađeš smisao – to je u redu biće ti lakše
zaboravi na pravila smejaćeš se dok budeš doživljavala najgore scenarije
zapamti: nešto treba da te spasi
ponašaj se u skladu sa onim što u datom trenutku osećaš
ako to znači plakanje na javnim mestima, pred ljudima jer te odjednom sve na nekog podseća – to je u redu
ne slušaj puno komentare drugih nekad ih ne slušaj uopšte ti najbolje znaš šta se dešava u tebi
i ne razmišljaj mnogo unapred i o tome kako ćeš nešto jer ćeš na kraju uraditi toliko toga za šta nikad ne bi pomislila da možeš
žao mi je, ali desiće ti se ono čega si se najviše plašila i to više puta i to ćeš preživeti
iako si uvek govorila da nećeš
znam da sad ništa ne razumeš
ali da ti ipak nešto govori da negde tamo postoji nada da će jednom sve imati smisla sve će ti biti jasno toliko kristalno jasno da ćeš i zaboraviti na tugu
možda ćeš se nje tek ponekad setiti kao nečega zbog čega su nastajale najlepše pesme dok ih ponovo budeš slušala ili čitala sa onima koji su sada mrtvi
negde tamo jednom
do tada treba svaki dan pregurati seti se svoje mudrosti ne daj da te pokoleba cena uvoznog mleka od 176 dinara nepredvidljivo ponašanje mačke tuđa nepromišljena reč pesma na jutjubu
pobogu izdržala si nesnosne bolove koliko je zapravo snažno to tvoje telo to tvoje srce seti se svoje hrabrosti kad te sve navodi da posustaneš
seti se svega ne daj da te pokoleba ništa
i ne boj se pratiće te tvoja osetljivost čuvati izoštrena čula
negde tamo jednom otkrićeš šta je to zapravo smrt, a sad je vreme za život.
_______________________________________
SARA NOVKOVIĆ rođena je 7. aprila 1994. godine u Somboru. Živi i radi u Kljajićevu. Suosnivačica je UG „Kulturna gerila“ koje organizuje kulturna dešavanja poput jedinstvene manifestacije „Pesničanje“. Pesme su joj objavljene u regionalnom književnom magazinu Čovjek-časopis, na portalima Anna Lit i Poetum i zastupljene su u zborniku “Rukopisi 47”. Laureat je manifestacije “Poetski dani Dare Sekulić” 2024., održane u Istočnom Sarajevu. Nagrada za najbolji neobjavljeni pesnički rukopis bila je izdavanje ove knjige, 2025. godine.
Uđi u svibanj da osetiš trulež dublju od srednjeg veka, čisto vreme što nosi ljude nabodene na sebe kao poljska strašila. Svet pred tobom otvara puteve što ne vode nikud, mrtve doline zasejane svetlom, atar pomračen polenom nikotinoida. I dok se okolna brda iznova pale zelenom buktinjom bujanja, čitav je mesec radosna nelagoda, pun viškova i zalamanja snova s podivljalih lastara. Volim da hodam kroz Đurđevdan i budem jedan od onih što jedu sopstvenu senku. Tako su jasni stranputica leta i široki zjapovi cvetova, dok svibnju u čast podižem čašu zovinog vina, ruke mi trnu, a reč premire od užasa zrenja u mekoj opni nestajanja.
***
MOGLEN
S ovih se vrhova slivaju reči od žive vode jutarnjoj magli pravo u dlan, dok planina na magistralu baca osmostranu senku gustu kao paučina. Zatvaram oči i samo želim da stignem na drugu stranu smisla, na najudaljenije mesto na kom se i dalje ostaje čovek. Planina ćuti. Nema veće daljine od nevoljnog zaborava. Sanjam o mestu na kom me niko neće pitati ko si, gde se napuštaju krivica, bolest, ratovi i ostaje večno na visoravni od žive vode. Tamo se ne bih sećao ničeg kao što se ni planine ničeg ne sećaju. Biti u zemlju položen krčag što ne zna ruku što ga je tu zakopala, Moglen koji ti šapuće uđi u moja usta, na kosti ću ti navaliti krov od nemog kamena. Čisto sam vreme, u mojoj magli sve stoji, ništa se ne zadržava.
***
HRISTOFOROS
ćerki
Gazimo preko reke jednom neutaživom žeđi tražeći drugu. Plaši te odsustvo reči, mrak iz kojeg izrasta svetac sa psećim likom što te mojim ramenima nosi kroz tišinu. Još tvoje oči veruju u ono vidljivo, još ne znaš da duša prezire meru. Uskoro bićeš teža od sveta, nezaustavljiva inflacija onog što jeste. Vodi me ka kraju dok te nosim ka tebi, rasti mi na ramenu nesvesno, dečje, da moja usta pod tobom potonu duboko u maticu vremena, napokon mirna, napokon sretna.
***
TUKIDIDOVA ZAMKA
Ne istorija, već nešto što gori u meni dok čitam, oprezno sricanje haosa koji time dobija biće, ili vreme rečju savladano u utešnu katastrofu priče, začaureno neminovnošću ponavljanja što larvama novog daje oblik onog čije je vreme zauvek prošlo. To nije istorija, već način na koji varamo sebe, obarajući ruke s neumoljivim ćutanjem svemira. Tolika je patnja sudaranja čestica da kad je opiše Tukidid postaje razumnija i manja, da i mi koji ga čitamo, upadamo nadi u istu zamku.
***
GLINA
bivšem dečaku
Glavom više ne zvoni užas, duboka jama srušenog tornja crkve u Glini, i sve što joj prethodi, što je sledi, razvučeno kroz vreme u vrelu zmiju gorućih slika, odatle motri i bdi, čekajući svoj tren. Jer strašan je nemir mrtvih, osvetu podgreva nezgaslim žarom, gradove pali gnevom pravednika. Kažem, izdigni naselje mučnih prizora iz svoje krvi i opet budi dečak, da tuđa grla u tvome postanu nevidljive ruže, foneme mekog mirisa. O onom što se ne može oćutati treba govoriti krotko, da ti reč postane dom obnovljen za sve. Uvedi nas u nju kao u novi dan, osmi, i neka sve što kažeš bude bezazleni sinonim za mudrost.
BOJAN VASIĆ (Banatsko Novo Selo, 1985) objavio je knjige pesama Srča (2009), Tomato (2011), Ictus (2012), 13 (2013), Detroit (2014), Volfram (2017), Toplo bilje (2019), Brid (izabrane pesme, 2021), Udaljavanje (2022), Crna kutija (reprint samizdat izdanja, 2023), Noć od ružinog drveta (2024) i krotko (2025), romane Vlastelinstva (2022) i Ulm (2025), kao i prva dva dela serijala epske fantastike Tamna – Crne kćeri (2024) i Slava i kob (2025). Bio je deo pesničko-umetničke grupe okupljene oko edicije caché. Za poeziju je dobio priznanja Mladi Dis, Matićev šal, Miroslav Antić, Vasko Popa i Branko Miljković. Roman Vlastelinstva našao se u najužem izboru za nagradu „Beogradski pobednik“, kao i užem za „NIN-ovu“ i „Vitalovu“ nagradu. Knjige su mu prevođene na poljski, slovenački (Črepinje/Srča, 2015), engleski, makedonski (Topli bilki, 2021) i nemački jezik (Warme Pflanzen, 2024). Piše književnu kritiku. Član je Srpskog književnog društva. Živi u Pančevu.
Ah, kako smiješan izgledao je vaš svijet Prvi tramvaji u gradovima Koji su se, kao preko noći Preobrazili u oblik zvijezde, višekrako nanizane u manje skupine Prigušeni labirinti sa slijepim ulicama koje vode Sivim stepeništima do rijeka Dok ponad rijeke pleše magla, u sivim haljama, punim rupa od moljaca Iza vrata pučkih kuhinja, kao i uvijek Nagurava se gladan svijet, Dronjci, kape, vunene čarape povrh opanaka Limene kante, plete košare, mljekarice širokih bokova Djeca gladna, bosa, umiljata i bolesna Časne sestre, donositeljice posljednje pomasti U obliku zdjelice s kašom, i velike, čvrste žlice Sposobne da zahvate sav sadržaj u par zalogaja. U Donjem gradu jure trolejbusi Gospođe s krznenim okovratnicima, u svilenim najlon čarapama Povlače sićušnu dječicu Na satove klavira Klopoću konjske zaprege, kolporteri na uglu Tik do ulaza u hotel “Excelsior”, uzvikuju naslove najnovijih događaja Sprema se velika klaonica svjetskih naroda Sladoledar na biciklu u hladnoj kutiji raznosi vanilije i čokolade Slastičar na drugome uglu rastjeruje muhe Velika gradska fontana, tek izgrađena, s još malo izmrvljenog pijeska uokolo Raskošno, u figurativnoj maniri dostojnoj svjetskih prijestolnica Podiže u visinu trak svog vodoskoka Izlozi apoteka govore o najnovijem proizvodu protiv čira na želucu Dame se zaustavljaju pred knjižarama koje donose prijevode zavodljivih romana U istočnim zemljama ljudi ginu, odvođeni u logore, istrebljivani U svrhe idealnog društvenog programa i agrarne reforme Restorani nude riblji file na podlozi od umaka sačinjenog od Koromača i kopra Nitko još ne zna kakav okus ima puding od mušmula, ali mnogi već govore o tome kao o nečem izvanrednom Uvečer se pale svjetleće reklame, najnovije predstave u teatru, plakati s kino zvijezdama Na onih nekoliko metara kvadratnih gradskog centra Gdje prodavačice ruža još uvijek hodaju po krčmama iza dva u noći Nudeći kavalirima pupoljak, dva po povoljnoj cijeni
Sve to, kao u nekom kabareu, u vodvilju, na karuselu koji se vrti Na kojemu se nižu prizori vojnika pobjeglih s ratišta Sakatih, jednonogih, na štakama Sve, kao izrezano iz neke slike Pijane novembarske noći Koja se, evo, vječito opetuje, ponavlja…
TATJANA GROMAČA (Sisak, 1971.), iz zbirke “IVAN BEZDOMNIK I NJEGOVE PJESME”, Sandorf, Zagreb, 2023.
U tvoju se kosu skrila stidljivost sunca, u poroznu jesen odlila punina dana. to prostor oblači nove oči, i sve što postoji – zbunjujuća ogledala, rikošet misli, sporost golubova – opada s tebe poput sprženih listova. Paukove mreže između čokota bez prestanka dozivaju jedna drugu i od živog zujanja sveta telo mi ispuni umor, kičma se iskrivi od obilja i blizine smrti. Guši me rujan gust kao majka, težak od mleka, zbijen u zrelim plodovima. Zar stvarno nema izlaza odavde, pitam, postajući žuta panika skroba, crna jabuka, klijajući u vrisak po zemlji poleglog sirka, i udvostručen i rascepljen po sredini od neke prinudne sreće.
***
HUM
Ništa ne znam o čoveku što sedi na kamenu pred praznom kućom i čeka veče pijući vodu iz šuplje tikve. Ogroman je teret prostora nad njim dok ustaje i prilazi zidu gluvom od sunca. Ovce se još nisu vratile u tor, livada gori zrikavcima. Nikoga nema. Deca su otišla u svet. Deca su umrla od gladi. Kao zmije pod pragom, prepletene su mu i hladne misli. Čovek ustaje, bos je, u dugoj košulji i gaćama od kostreti. Pod jezik mu se zavukao sumrak mali kao svračije srce. Čitav je dan gledao daljinu pletući uže od sirove like. Srpanj nad glavom mu je oštar i vreo, mirišu dani na užeglo maslo. Čovek pogledom dodiruje stene, nežno poput latica jorgovana i misli: koliko toga još oseća ova stara, pegava koža; i misli, koliko se još ima ići do prvog drveta dobrog da se o njega obesi čovek.
***
KOZARA
Da nema sećanja lišće što preda mnom trepti bilo bi lišće, praznina praznina, mrtva i suva duga smeđeg i sivog tla dizala bi se samo u dubok, prašumski miris i bezimene ptice. Dok sve gori vreme se šunja i odmiče napred nečujno poput vetra. Glas za glasom ispari iz reči sećanje dok na dnu ne ostane jedino seta. Kakva je to daljina pojela ljude, u prostor uvukla divljinu gore, ispila je gradovima i ovom sušom, reči su mi slepljene za nepca. S jedne strane gori Knežopolje, s druge Timar i Omarska. Praznina je preda mnom zaista praznina, glasovi mrtvog lišća prošarani poskocima.
***
SIJEČANJ
Čitav je svet sazdan od noći, zavejan crnim snovima. Tako o sebi priča praznina. Po njoj se pale seoske vatre, vijugaju pijanci preko ugaženog snega. Noć gleda u sebe kroz plamen lučeva, pevuši o ničem praporcima prišivenim za grubo sukno magle i inja. Dok se godina cepa na staru i novu u kolibama se same od sebe izmišljaju reči. Sve ono što jeste jednostavno jeste, dobra zima, besmisao, vukovi pred vratima staje, ponoć prepuna smisla, gusta poput materice. Bože, ostavi me doveka ovde opčinjenog stvarima i tvojim likom, ne daj da se iznova nađem i nastanem u punini trajanja. Zavej me svojom noći, zavej me crnim snovima.
***
TIŠINA
babi i dedi
Ovde počiva Pava, ovde počiva Riste. Ona u kojoj su pucale puške i tupo maljevi tukli, goreli vriskovi za bljeskom noža, sve dok na Kupresu nije ostalo nikog do nje i njenog ujaka sa zvezdom na čelu. I on, dok je žurio iz radnog logora preko Vardara i Treske, samo da bi pod kestenovima našao tople grobove svoje žene i dece kako besmislom greju jesenju zemlju za selom. I još tada, oboje je mogla da ih proguta mračna večnost, a nije. Njihova usta kroz moja jednako govore i ćute, jednako ćute i govore.
_________________________________________
BOJAN VASIĆ (Banatsko Novo Selo, 1985) objavio je knjige pesama Srča (2009), Tomato (2011), Ictus (2012), 13 (2013), Detroit (2014), Volfram (2017), Toplo bilje (2019), Brid (izabrane pesme, 2021), Udaljavanje (2022), Crna kutija (reprint samizdat izdanja, 2023), Noć od ružinog drveta (2024) i krotko (2025), romane Vlastelinstva (2022) i Ulm (2025), kao i prva dva dela serijala epske fantastike Tamna – Crne kćeri (2024) i Slava i kob (2025). Bio je deo pesničko-umetničke grupe okupljene oko edicije caché. Za poeziju je dobio priznanja Mladi Dis, Matićev šal, Miroslav Antić, Vasko Popa i Branko Miljković. Roman Vlastelinstva našao se u najužem izboru za nagradu „Beogradski pobednik“, kao i užem za „NIN-ovu“ i „Vitalovu“ nagradu. Knjige su mu prevođene na poljski, slovenački (Črepinje/Srča, 2015), engleski, makedonski (Topli bilki, 2021) i nemački jezik (Warme Pflanzen, 2024). Piše književnu kritiku. Član je Srpskog književnog društva. Živi u Pančevu.
– Mater ti nije dobro. – očev glas budi me iz sna.
Još sam pripit od sinoćnjeg druženja sa ekipom pa nespretno iskačem iz kreveta. Saplićem se od stvari razbacane po stanu i u trku ulazim u kupatilo. Otupio od prethodne noći, vina, cigareta i sati provedenih u šupljoj priči prepuštam se vodenoj stihiji. Mlaz hladne vode šamara me po licu, šutira u jaja. Poturam leđa i vrat, trpim vodene udarce. Nakon pola sata provedenih pod tušem trijeznim se. Utrnuo, kože boje nagnječene šljive, go i mokar uputio sam se prema kuhinji. U hodu, brišem lice prljavom košuljom i oblačim prvo što mi je došlo pod ruku.
Ulazim u auto, palim radio.
– Bosnu je zahvatio toplotni talas – čujem glas spikera. – Crveni meteoalarm je na snazi.
Spustio sam prozore i pustio pustinjskom vjetru da me prži. Krvave oči i oteknute podočnjake zaštitio sam sa rejbankama, naočarima sam sakrio i užas na licu.
Njegov poziv sluti na zlo.
Stigao sam na staru adresu, zavalio se na sjedište i čekam.
I prije tri godine, bio je Bajram, stajao na na istom ovome mjestu, i gledao u neboder ispred sebe. Zurio u naš prozor moleći Boga da sve prođe kako treba.
Nije prošlo kako treba jer otac je stručnjak za uništavanje svih naših zajedničkih trenutaka. Tračak sreće u majčinim očima zatrovao bi riječima, uvredama i ponižavanjem. Pola dana sjedili smo za trpezarijskim stolom i slušali očev monolog. Meso je prepečeno, pita preslana, a baklava se mogla još malo peći. On je pričao, mi smo ga pokorno slušali dok je u nama tinjala mržnja. Želio sam što prije otići kući i zaboraviti tu lažnu sliku još jedne sretne obitelji.
Ispušio sam petu cigaretu ne želeći ući u zgradu, i upravo sam palio i šestu, kad vjetar dodirnu lišće u lipovoj krošnji i zašušta:
– Idem zapaliti.
Bratove posljednje riječi bile su upravo te. Tog dana, moj brat je izašao na terasu, i nikada se nije vratio. Krvava mrlja na pločniku, samo je to ostalo od njega. Neko je posadio lipu tamo gdje je on pao. Možda sam to bio ja, ne sjećam se, jer mjesecima nakon Samirove smrti nisam se trijeznio.
Haustor je u mraku, svjetlo ne radi. Iz podruma dopire mjaukanje. Lift vonja na pišaću, ljudski znoj i na mene. Volim te Selma, piše na ispljuvanom ogledalu. Volim te, i moje podbuhlo lice bez neke određene forme, lubenica sa nekoliko dlaka, nisu išle skupa. Mrzim ogledala, sebe – njega u meni.
Izlazim iz lifta.
Hodnik je zastrašujuće uzak. Zidovi me stežu. Dok koračam naprijed, koracima se povlačim unazad, u prošlost. Prislanjam uho na naša vrata. Muk. Hvatam za šteku. Otključano je. U polumračni hodnik sa balkonskog prozora probija se slaba svjetlost. Skidam cipele, udišem zrak koji sam udisao pune dvadeset i dvije godine. U nosnicama osjetim trulež, a stan u kojem sam odrastao smrdi na smrt.
Majka leži na leđima, sklopljenih očiju, spava. Bolest ju je poharala. Bolest, i on.
– Ti si? – otac sjedi na vrhu trpezarijskog stola, na svome mjestu, kao da ga je neko zalijepio za prokletu drvenu stolicu, kao da je ekserima zakovan, osuđen tu da sjedi.
Pred njim flaša rakije.
– Ja sam! – odgovaram.
– Zvao sam doktora, Mira je otišla po uputnice. – Mira, naša komšinica sa trećeg.
Bio sam srednjoškolac kada sam ih vidio, oboje, na istoj toj stolici. Zadigla je plisirku suknju, raskopčala svilenu košulju boje kajsije. On je hrzao poput konja, a ona ga je jahala. Ječala i stenjala. Očevi prsti su nestajali u Mirinom bijelom dupetu. Urezivao je crvene tragove u te dvije rupičaste mjesečeve polutke. Podigao je šake i uhvatio je za ogromne sise. Bradavice su joj okrugle katranaste mrlje na zategnutoj koži. Stajao sam ukočeno i gledao ih iz hodnika. Mira se nabijala na očev kurac, miješala bokovima.
– Jebi me, jebi me! – dva guza bi se rastvorila a ja bih ugledao vlažno ružičasto meso. A moj otac, čak i dok je jebao, zurio je ispred sebe ne mijenjajući svoj izraz lica.
Nije me vidio, niti čuo kada sam otvorio vrata i izašao iz stana. Strčao sam uplakan niz stepenice. Već sam ga mrzio, ali nakon ovoga, mrzio sam ga još i više.
– Samire, ti si? – vratio sam se u majčinu sobu. Budna je, oči joj se cakle. Zamjenila me je sa bratom.
– Ado je, majko! – razgrnuo sam zavjese i pustio sunce da uđe. Otvorio sam prozore da i trag smrti istjeram iz stana. Tek pod svjetlošću vidio sam koliko je ostarjela. Modrica na oku privuče mi pažnju. Sklonio sam joj pramen kose i jagodicama prešao preko ispupčenja.
– Ne znam šta mi je bilo, malo mi se zamantalo, i pala sam. – očima me mjerka, ispituje.
– Maja? Gdje je ona? – Maja me je napustila još prošle godine. Uradio sam njoj isto što je moj otac majci. Prevario sam je. Isti sam on.
– Želiš li jesti? Piti? Boli li te šta? – pitam je, a ona umorno odmahnu glavom.
– Postala je toliko nespretna da zapinje i na fugu od pločica! – otac dobacuje sa svoje kraljevske stolice
– Pala je! – rekao je i onda, kada sam je prvi put našao isprebijanu, svu u modricama.
Prije rata, moj otac radio je kao poslovođa u fabrici slatkiša, sarajevskoj Zori. Posao mu je bio da nadgleda druge kako rade, i da nama djeci donosi čokoladne poslastice. Nažalost, mir u kući i čokoladni period nije trajao dugo. Fabrika slatkiša u ratu je propala, a otac je nakon završetka rata pao u depresiju. Niti jedan posao nije bio dovoljno dobar za njega. Krivio je vlast, državu, majku, nas, ali nikada sebe.
Počeo je piti. Pio je puno i bez prestanka.
Majka je radila u Ključu, čarapari, ali je ranjena u ratu pa više nije mogla dugo sjediti za šivaćom mašinom. Zato je čuvala tuđu djecu, i čistila stanove.
A ja, čim sam postao punoljetan otišao sam od kuće. Ostavio sam majku i brata da se bore sa njim. Smucao sam se po gradu, radio sve i svašta. Volio sam, i znao pisati. Ponudili su mi posao stranog dopisnika. Sve što me morilo u duši izbacio sam na papir. Objavio sam dva romana, tri zbirke. Imam svoje knjige ali i prazne džepove.
Izbjegavao sam da im dolazim. Izbjegavao njega, majku i brata. Mislio sam da je Samir dobro, završio je mašinstvo, radi kao asistent. Udaljili smo se, ali majka nas je uvijek povezivala. Čelična nit njene ljubavi držala me je uz njega.
– Mira je dobila treće unuče! – majka pijucnu vodu, a ja se sjetih kraljevske stolice i naftnih bradavica što strše uvis. – Jebi me, jebi! – Mira ponavlja dok ih ja gledam.
– Sandra je dosta mlađa od tebe, a ima dvoje djece. – zagrizao sam donju usnu do krvi.
Ne mogu vjerovati da jedino ja vidim sličnost između Sandre i oca. Granapče, kako su je zvali, imalo je očeve plavozelene oči, tanku svijetlu kosu i jedva vidljive obrve. Samir i ja ličimo na našu majku. A Zlatko i Marko, Mirina dva sina, pokupili su sve od Ranka, njenog muža, gusta kovrčava kosa i surletine umjesto noseva.
Taj sjaj u očevom oku kada bi Mira došla kod nas i dovela svoje Granapče, nisam mogao trpiti. On bi je posjeo na krilo, cupkao, a na odlasku bi joj darovao veliku čokoladu sa rižom. Mrzio sam oca, a još više njegovo lice na njenoj sićušnoj glavi.
– Imam nešto za tebe! – majka se pokušala pomjeriti sa kreveta. Mršavom šakom pokazala je na radni sto, na dvije pune kartonske kutije na kojima je pisalo Ado – moje ime.
– To je za tebe! – prišao sam kutijama. Bile su pune papira, naših starih fotografija, bratovih fascikli, rokovnika i sveski.
– Voljela bih da ti to imaš, znaš, u slučaju da ja… – Bila je umorna, a ja pomalo iznenađen.
– Doktor joj je savjetovao da nađe neku preokupaciju, nešto što će je ispuniti. Eto, našla je njegove stvari. – Bratove. Otkako je umro, otac nije izgovorio njegovo ime. Zgrabio sam prvu kutiju i iznio je u hodnik. Krenuo sam po drugu.
– Ne znam koliko ću moći izdržati. Prostata me zeza. – iz novčanika sam izvukao novac koji inače uplaćujem preko banke, za medicinsku skrb koja se daje majci.
– Naći ću ženu koja će dolaziti. – izustih ali me on prekinu.
– Mira je tu, ona nam pomaže! – u hodniku ugledah nove ženske papuče, na čiviluku kućna haljina, jakna, prsluk. – zgrabio sam drugu kutiju, na vrhu je stajao žuti papirić. Tek nekoliko riječi, Samirov rukopis: Mama, oprosti mi, ali ja ne mogu više. Ado je tu.. Spustio sam kutiju na pod. Gledam u svog oca, a vidim Mirine guzove.
– Jebi me! – ponavlja bijes u meni.
– Jebi me! – mržnja je još glasnija.
Balkonska vrata se otvoriše sama. Pogledao sam u sivo pustinjsko nebo, u jato galebova – kruže poput strvinara poviše zgrade. Privlači ih užareno Sarajevo i ispijena Miljacka. Gradsko smeće. Možda ih privlači i moja umiruća majka.
– Idem zapaliti cigaretu. Hoš i ti? – otac me prati. Kraljevska stolica ostaje prazna.
Izvlačim cigaretu. I otac uzima jednu, pali je. Naslanja se na raspuklo korito za cvijeće.
– Baš ubi ova jugovina! – briše znoj sa lica. Nadviruje se dole, gleda u onu lipu, skuplja usta. Pljuje.
Hvatam ga oko pasa, podižem i bacam preko ograde.
– Jebi me! – umjesto očevog vriska čujem Mirin glas.
Gledam oca kako pada. Primjećujem da su ciganske barake ofarbane u boju lavande. Ispred baraka stoji gumeni bazen, Azrina unučad se kupaju, prskaju, i smiju od sreće.
I iza moga oca, ostala je samo krvava mrlja na betonu.
ALMA ZORNIĆ rođena je 1975. godine u Zvorniku. Pisanjem se bavi od 2016. godine. Do sada je objavila preko 60 priča, i dvije knjige: Bašeskijini mrtvi – zbirka legendi i kratkih horor priča o Bosni i Hercegovini i Nekada davno u tamnoj noći.
Knjiga Bašeskijini mrtvi– zbirka legendi i kratkih horor priča o Bosni i Hercegovini nagrađena je 2020. godine od strane Fondacije za izdavaštvo BiH, a priče iz zbirke obrađene su u kratke radio drame i emitirane su na BH radiju 1 i nlaze se u arhivi državnog radija. Druga knjiga, zbirka horor priča pod nazvom Nekada davno u tamnoj noći, mart 2025., podržana je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH i Općine Novi Grad Sarajevo.
Alma Zornić, autor je prve nagrađene knjige priča strave, horor žanra, i trenutno je jedina žena u BiH koja se bavi ovom vrstom fantastičnog stvaranja. Dobitnica je mnogih nagrada iz domene književnosti. Dobitnica je prvog mjesta Međunarodne književne nagrade “Marko Martinović Car” za 2024. godinu sa pričom Jugovina.
Članica je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Bošnjačkog društva pisaca BiH, P.E.N. CENTRA u BiH, i književnog udruženja Littera Salinea.
Idemo moj stomak i ja prolazimo gradom njišemo se u latino ritmu on okrugao kao mali Buda mudriji od mene zadovoljan sobom i za njim ja mršavi isposnik bez pustinje i ćelije kurir Đoka sa torbom punom neplaćenih računa osuđen da samo njega pratim zaobljenog seronju lako je njemu ja mu čuvam leđa dok on poskakuje među znojavim rejverskim dupetima spaja vikende dok ja crnčim sin razmetni okrukli pederko misliš da mi je ikad reko hvala.
***
LAPONIJA
Danas sam glup i umoran sve što sam ikad pročitao bilo je uzalud na mene su džabe trošili novce država i roditelji danas nemam volje ni za treš sitkome bio bih samo jedno sa federima kauča u bestežinskom stanju da nisam pretežak zato ako može jedan intravenozni dotok koka-kole eto toliko bih zamolio jednu udarnu dozu šećera da mi nakostreši obrve hladnog reskog šećera jedan nokaut za sinuse da mi osmeh prezuje vilica se oduzela ionako mi ne treba komuniciraću samo samoglasnicima aaa-eee-iii-ooo-uuu nešto kao Rembo samo retardirano Rembodirano Rembordino daj-be-koce-bate evo rastočiću se progutaće me klik-klak mehanizam kauča kao kit Pinokia samo neće biti Đepeta da mi sašije jednu vaspitnu brižno ko narodna milicija nego pumpaj kolu nemoj stati vilica mi u ofsajdu pred očima Laponija i irvasi i oblaci i kamioni crveni i polarni medvedi i mali tamnoputi što u tri smene šiju poklone za mališane prvog sveta hohoho meri krstaš ko to nije bio dobar ove godine evo jedna lepa mala bomba od srca upakovana al’ koga zabole za to daj bre hladnog reskog šećera guzici lenjoj melema.
***
VOZIMO VOZ
Po ravnici po klisurama gudurama i šumama garimo parimo izlećemo iz oblaka dima i projurimo kroz stanicu dok gomila proletera luzera gleda za nama danas nema posla odjebite kući recite da je voz proleteo pred vašim otečenim nosevima i mašinovođa vam je pokazao kurac kroz prozor slobodno tako recite dođite sutra na stanicu da to pečatiramo ako treba ako nas nađete luzeri jer mi jurimo dalje istresamo u krivini švercere zaglavljene između dva vagona još od devedesetih evo baš savijamo u krivini niz strminu se kotrljaju boksevi Malbora i debela mlada i svinjska glava i menadžment saveza komunista direktori lopurde i za njima trči niz brdo luzerska radnička klasa sa papirima za bolovanje i pitaju možemo li sad da pečatiramo značilo bi im čeka ih pred skelom mešalica eno meša od ranog jutra a oni gube vreme na poslu.
***
STIROPOR PETICA
Izbaciću sve iz stana i ostaviću na sred sobe samo jedno parče stiropora da me teši da me brani da me čuva divni stiropor petica da me podseti koliko je malo potrebno kad se pružim preko njega i počnem da mašem rukama da pravim anđela u snegu stiropora u njegovim slatkim mrvicama što kao riža lete po parketu i gube se zauvek pod lajsnama naslagaću ispred zgrade sve što imam napraviću lomaču od Ikee goreće kratko ali sa stilom sva ta posrana iverica zbog koje sam kičmu iskrivio po call centrima udovoljavajući niskim potrebama prvog sveta a sada konačno slobodan ja Diogen Stiropordžija gledam kako mi izvršitelji iznose televizor i usisivač samo ga nosite pijavice ionako više nemam šta da usisam gledam kako mi majstori seku struju i grejanje samo ga secite legende iščupajte slobodno i radijator iz zida i iznesite ga ispred na lomaču nemate vi pojma kako greje petica.
***
B657
Cigani lete u nebo a buržoazija u svemir dalje i dalje da dodirne Boga Zemlja joj je odavno premala penthaus u Malibuu sad već može imati i malo bogatija sirotinja buržoazija gleda dalje kao jedina prava avangarda čovečanstva jer tržište podstiče inventivnost i osim sajber oružja kojim se sirotinja međusobno tamani ono donosi i sajber vozila kako bi buržoazija prekoračila eone sve do planete B657 gde je voda plavlja i žumance žuće a izmet samleven u sajber šoljama daje najfiniju kafu kakvu Brazil nije mogao ni da sanja buržoazija tu živi u miru u senci sekvoja bez zmija i komaraca govoreći jedan svima razumljiv jezik u kojem nema reči mržnje verske ni nacionalne a uz meditacije na proplanku i zalazak žućeg i blagodarnijeg sunca jedino što B657 nedostaje da bi bila prava planeta jeste sirotinja ali u intergalaktičkom udžbeniku istorije lepo je objašnjeno “Sirotinja je sve do same eksplozije ostala na Zemlji jer je čekala poslednji trenutak da preduzme nešto.”
____________________________
ZLATKO STEVANOVIĆ je autor dve knjige, „Dnevnik u osam” (Darma books, 2019) i „Koga boga“ (Lom, 2024), kao i dvogodišnjeg fejsbuk eksperimenta „Radio Čemer“. Jedan je od osnivača Književnog društva „Orfisti“. Voli bas gitare i mačke. Živi u Pančevu.
Uvijek je bila prisutna nelagoda, panika, u savršeno urednim životnim prostorima. Kuće u kojima je bilo mnogo svakovrsna cvijeća. Sobnog, svježe ubranog ili pak plastičnog. Živog, mrtvog ili lažnog. Jednako sam zazirala od besprijekorno uređenih vrtova, okućnica. U tim kućama Nikada Ništa Nije Bilo u redu.
***
SKRETANJE
Dvadesetsedmog svibnja dvije tisuće dvadeset treće godine posjećujem svoju majku u kući s cvijećem. Kuća se nalazi u ulici koja je dobila ime po palom borcu iz Narodnooslobodilačkog rata koji je poginuo 1943. u Moravču. Postojala sam na ovoj adresi od 25. listopada 1982. do sredine 2003. godine. Najavila sam svoj dolazak dan prije, prošli su dani od zadnjeg susreta. Vrijeme brzo prolazi, nekad ne. U tuđu kuću ne dolazi se bez najave. U tuđu kuću ne dolazi se praznih ruku. Kupila sam skroman buket sastavljen od ružičastih turskih karanfila i penstemona na Britanskom trgu. Neposredno prije dolaska uputila sam joj kratak poziv. Samo kratka napomena: drukčije izgledam nakon bolesti. Mjere opreza. Da mi ne kaže nešto grubo. Pričale smo satima i nismo rekle ništa. Zamalo sve. Dan je bio subota, subota je bila razmjerno vedra, bez vjetra, bez oborina. Snimila sam svaki detalj kuće, dvorišta, vrta. Na kraju sam izbrisala preko tisuću fotografija. I sačuvala njih dvadesetak. Sasvim dovoljno. Možda i previše. Za srdžbu i sjećanje, kako piše Irena Vrkljan u Svila, škare. Znam da sam zadnji put posjetila ovu adresu.
***
PLETIVO, MRAMOR
Do ulaznih vrata vodi petnaest stuba od brušenog crno-bijelog kulira, rukohvat je od svijetla drva. Na samom početku stubišta još uvijek stoji strugač od lijevana željeza. Strugač za blato za struganje potplata, za potpuni učinak tu je i rešetkasti otirač za cipele. Majka me dočekala sasvim srdačna, pristupačnija nego što je pamtim. Začudo nije komentirala kako izgledam, samo me temeljito odmjerila od glave do pete. Odmah je prigovorila zašto sam joj donijela cvijeće kad u njezinu vrtu toliko toga raste. Veliki crveni lampaši bili su uredno izloženi na starom krojačkom stolu marke Bagat koji se nalazi odmah kod ulaznih vrata kuće s cvijećem. Krojački stol koristio se za sitne popravke, skraćivanje i sužavanje, mijenjanje podstave, zamjene zatvarača. Unutar krojačkog stola nalazili su se stari brojevi Burde, Svijeta. Majka nikad nije svladala krojenje. Majka je skuhala kavu i dopustila mi da zapalim cigaretu. U kući se inače nije pušilo. “To se ne radi u pristojnim kućama”, tako je govorila. Još uvijek ima iste šalice za kavu, posudu za šećer, pepeljaru, primjećujem. Na stolu je crvenozeleni božićni stolnjak iako je svibanj, a vaze su pune rezanih ruža, božura. Na kuhinjskim elementima nalaze se poslužavnici, posude za začine, plaćeni i neplaćeni računi, dominira velika staklena zelena zdjela s plastičnim voćem, pored nje je polegnuta knjiga Krunica izvor snage dr. Herberta Madingera. U kuhinji moje majke ništa se nije promijenilo u zadnjih četrdesetak godina. Kuhinja je jarko narančaste boje, proizvođač Marles, varijanta Coctail, tamnosmeđe radne ploče su od laminata ružina drva. Kuhinjske zidne pločice jednostavne su, bijele, ulaštene. Sve je zapravo ostalo isto. Ona nikada ništa ne baca. Iznad sudopera još uvijek su pleteni podmetači za lonce koji su uspomena na B. T. Ona ih je plela kao djevojčica, i to iznenađujuće vješto. U kupaonici uz rub kade nalazi se njezin crveno-crni pleteni šeširić za toaletni papir. Moja majka povremeno ju je čuvala kad je bila mala. Otac B. T. bio je taksist, a njezina majka radila je na tržnici kao prodavačica cvijeća, sadnica i rezanog. B. T. se objesila na tavanu roditeljske kuće u svojoj osamnaestoj godini krajem sedamdesetih. Tako mi je pričala majka. Često mi je dok smo živjele zajedno pokazivala njezinu fotografiju snimljenu u nekom fotostudiju, bila je baš prekrasna djevojčica. Njezini su roditelji bili uvjereni kako se odlučila na takav kraj pretpostavljajući da je trudna, inzistirali su na obdukciji. Nije im nikako bilo prihvatljivo da je omotala konop oko svog vrata jer je živjela s dvoje nasilnih pijanaca. “Oduvijek je bila hirovita”, tako su opravdavali njezinu smrt. Majka mi je pokazivala i fotografiju dvokatnice u kojoj je B. T. živjela, kakvo je to bilo zdanje! Početkom devedesetih prikupljala sam stari papir po kućama, zgradama. Prvi put obišla sam ulicu u kojoj je živjela B. T., posjetila adresu njezinih roditelja, vrata mi je otvorila njezina majka. Bila je to stara, neugledna, polupijana žena, njezina kosa, odjeća posve neuredne, a dom blistav, uzoran, takav je bio i vrt. Dvorišna ograda bila je visoka, od kovana željeza, do ulaznih vrata vodila je staza od mramornih ploča. Grobnica B. T. je od mramora. Nije sama, u njoj počivaju i njezini roditelji. B. T. je živjela u lijepoj kući na periferiji u kojoj je bilo mnogo cvijeća.
***
TEPISI
U produžetku kuće nalazila se gospodarska zgrada u kojoj su bile smještene svinje, kokoši, zečevi. Majka i otac ustajali su u zoru kako bi napunili hranilice, promijenili vodu u pojilicama, očistili štagalj. Nedaleko od kuće s cvijećem, u Vrbini, nalazilo se poljoprivredno zemljište na kojem su sadili kukuruz, pšenicu, djetelinu kojom su hranili sve te životinje. Svinje su još jele ostatke sa stola i posije, a kokoši šrot. U ograđenu ćumezu uvijek je bila jedna sirota, gola, bez perja, koju su na zub uzele ostale kokoši. Jedno kratko vrijeme vlast nad kokošinjcem preuzeo je potpuno rastrojeni pijetao, bio je strah i trepet te pernate zajednice. Rastrojeni je jednom prilikom napao oca koji je završio u domu zdravlja, a ovaj pak u petolitarskom Zepter loncu. Iza štaglja nalazili su se povrtnjak i kompostište. I drvo jabuke, šljive, vinova loza. Kuća u kojoj sam odrasla bila je prepuna tepiha od zečeva; crnih, sivih, bijelih. Moj otac klao ih je sporo, bez trunke sućuti, kao da obavlja neku posve običnu, svakodnevnu radnju. Zečevi strašno plaču kada ih se kolje. Onda bi otac razapeo to krzno i ono bi se sušilo jedno vrijeme. Nakon što bi krzno bilo dovoljno suho, ukrasio bi kuću tim tepisima što bi razveselilo majku. Inače, majku nije mnogo toga veselilo. Osim tepiha, napravio bi i privjeske za ključeve od zečjeg repa koje bi poklonio susjedima. Kao dijete sjedila bih na podu, gladila te tepihe i mrzila svog oca jer je mogao ubiti.
***
OSMRTNICA
Na kuhinjskom elementu još uvijek stoji očeva osmrtnica, baš kao i brzojavi sućuti te fotografija majke i oca u jednostavnom prozirnom plastičnom okviru. Majka je za potrebe snimanja obukla atraktivan crni kostim, a otac je u tamnoplavom odijelu, ispod ovratnika bijele košulje provučena je kravata u istom tonu. Roditelji sjede na dvosjedu u mojoj sobi, a ispred njih na dnevnom stoliću je gipsana skulptura obnažene žene prekriženih nogu koja se desnom rukom sasvim nehajno drži za glavu. Ta obnažena, koketna žena pravila mi je društvo cijelo djetinjstvo, a stigla je ravno iz Kaira. Fotografija je snimljena Agfamaticom kasnih devedesetih, oboje su nasmiješeni. Na osmrtnici mog oca istaknuto je da je bio dragi suprug, tetak, stric i gospodin. Primjećujem sljedeće; svi su dragi na osmrtnicama. Nekoliko je gramatičkih i pravopisnih pogrešaka na osmrtnici. Nigdje nije istaknuto da je bio i otac. Ožalošćena je supruga, omiljena nećakinja, nećaci i Gabi te ostala tugujuća rodbina i prijatelji. Požalila sam se svojim prijateljima da su samo naveli moje ime. Moj prijatelj S. B. rekao je kako bi tko mogao pomisliti da sam ožalošćeni pas ili mačka, kanarinac.
***
BILO, PROŠLO
Ne tako davnih dana korota je trajala godinu dana. Ožalošćeni ne bi uključivali televizor ni radio. Danas se odmah pali televizor, sluša glazba u autu. (www.medjugorje-news.com) Majka nije skinula crninu od očeve smrti iako su prošle godine. Nije sigurna kad će to učiniti. Samo ponekad uključi televizor ili radio, zanimaju je novosti u zemlji i svijetu te emisija religijskog sadržaja Mir i dobro koju prati još od 1992. godine. Na vratima bijeloga garderobnog ormara na sivim vješalicama vise crne košulje. Jednostavna kroja, od satena, svile, košulje su to za žalovanje. Na vješalicama su i crni vuneni prsluci, iako je svibanj. Njezine ruke su hladne, ne izlazi iz kuće. Samo povremeno obiđe vrt. Eliminira drač, korov. U ormaru su skrivene njezine haljine šivane u lokalnome modnom salonu, haljine su to za posebne prigode. Prigoda takvih više nema. Modni salon zatvorio je svoja vrata, status “trajno zatvoreno”. Uporno negira njegove grubosti. Bilo pa prošlo, kaže. Možda je zaslužila, tvrdi. To je bila prava ljubav, tvrdi.
***
PLAN
Trebala bih kupiti album za fotografije. Nerabljen, iz osamdesetih. Korice tamnozelene, može i tamnosmeđe. Poželjna zaštitna folija. Može i djelomice ispunjen. Netko je već započeo priču. Tako će biti lakše. Zatim, trebalo bi pronaći fotografije stare četrdesetak godina, one u boji. Na buvljacima se redovito prodaje djetinjstvo. Cijena je nerazumna, cjenkanje mi sasvim dobro ide. Odlučujem: skupljat ću samo one vedre, nerežirane fotografije. Neka davna prijateljstva. Nekih djevojčica, dječaka. I njihove majke, očeve. I svi će se pitati tko su oni. I svi će se pitati kako su oni. I svi će se pitati jesu li još oni.
*
Svaka temom, stilom, duhom ili ukupnim načinom apartna knjiga negdje ima svoga prauzora. Negdje postoji riječ, rečenica ili tekst na koju se ona nadovezuje. Prauzor romana “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” vjerojatno je u Ireni Vrkljan. Na nju autorica se na više mjesta i poziva. Ali upravo u tom mogućem prauzoru vidi se sva silina, moć i samoniklost Gabrijele Rukelj Kraškovič. Ona je nešto poput Irene Vrkljan nakon armagedona, emocionalnog, osobnog i nacionalnog. Preživljava u svijetu u kojem kao da ništa više nije preživjelo. Čak i ako ovo ostane jedina njezina knjiga – što, zapravo, nije nemoguće i nevjerojatno – stvorila je važno i jedinstveno književno djelo, sasvim mimo svijeta. – Miljenko Jergović (Ekran, Večernji list)
Gabrijela Rukelj Kraškovič nikada neće upreti prstom niti naterati čitaoca da nekog proglasi “krivcem”. Mada ironija povremeno talasa mirnu površinu pomirljivosti, a već odabir teme pokazuje da je distanca u stvari mehanizam odbrane, strategija suočavanja ili barem njen rezultat, ovo nije roman o “krivcima”. Ovo je priča o onome što je bilo, a to što je bilo, pa, nije bilo tako sjajno. To je iskustvo koje niko ne može odbaciti argumentom da je “trebalo ostati u četiri zida”, kako kaže autorkin zamišljeni kritičar. Mada taj argument nije prihvatljiv o kojoj god autofikciji da je reč, roman “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” spada u malobrojne autofikcije čije “opravdanje” nije pre svega ili jedino “ljudsko”, odnosno društveno, nego – literarno. – Dunja Ilić (BestBook, Express)
Knjiga se pojavila kao samoniklo bilje. Pomiruje osobnu naraciju s tinjajućom pobunom. Ispušta snažan urlik protiv urušenog sistema socijalne zaštite napuštene djece, javnog zdravstva, nepostojeće kulturne politike prema vizualnim umjetnicima. Junakinja je posvojena djevojčica koja se nalazi pred fizičkim (pa i ontološkim) krajem. Autoričin povratak u kuću djetinjstva konstruiran je kao unutarnja arheologija. Roman je emotivno suzdržan, a gust. Adriana Cavarero u knjizi Relating Narratives ističe kako je narativnost ključni alat izgradnje ženskog subjekta kroz pripovijedanje vlastitog života. Junakinja romana Gabi piše i rekonstruira sebe kroz pripovijedanje, ne linearnim slijedom, već asocijativnim ispisivanjem trauma, objekata i mirisa. Jezik otkriva ono što je prešućeno, izgubljeno ili iskrivljeno. Rak kao narativni okvir medicinska je činjenica, ali ima višestruko simboličko značenje. Tijelo načeto rakom poprište je društvenih, rodnih i obiteljskih napetosti. To je i granica s koje junakinja može promatrati svoj život bez ranijih iluzija zdrave osobe. Bolest otvara pukotine u svakodnevnom životu, a kroz njih se može nazrijeti istina o krhkosti veza, očekivanja i pripadnosti. Bolest oslobađa junakinju od potrebe da bude čitka, pozitivna i funkcionalna. Roman Gabrijele Rukelj Kraškovič hommage je Ireni Vrkljan, a ima dodirne točke i s poetikom Herte Müller. Nije napisan kako bi se dopao nego kako bi bio istinit. – Ivica Buljan (Vijenac)
Autorica Gabrijela Rukelj Kraškovič je likovna umjetnica, a ovoj knjizi prethodi njena istoimena izložba u Memorijalnom stanu M. J. Zagorke gdje su izloženi njezini crteži s pripadajučim tekstovima. Iako je riječ o autoričinoj prvoj knjizi, reakcije su odmah nakon objave više nego odlične. Roman donosi duboko proživljeno, autentično i potresno životno iskustvo. Roman je fragmentaran, a u njemu se se autorica suočava s obiteljskim nasljeđem i bolešću. Pojavljuje se motiv cvijeća oko kuće koje je krinka za tajne i tugu unutar nje. Stvara osjećaj duboke proživljenosti i jak emotivni naboj, a govori o sjećanju na djetinjstvo i suočavanju s prošlošću, koji ovdje nisu mjesto sigurnosti i ljubavi. Posredno je jasan stav prema obitelji kao instituciji, kasnije i bolnici kao instituciji. Prisutno je mnoštvo referenci na pjesame, šlagere, rubrike iz novina, tv emisije, te fragmenti o nedostatku ljubavi. Na više mjesta autorica se poziva na Irenu Vrkljan kao spisateljicu koja je važna njoj osobno, ali i utječe na njezino pisanje. – Jagna Pogačnik (Dobro jutro, Hrvatska)
Zasluge za tu literarnu gozbu svakako su u načinu na koji je autorica ispričala svoju priču. Roman je sastavljen od 120 manjih cjelina, možemo ih zvati i mini epizodama, ali bi bolji naziv možda bio stakalaca literarnog mozaika. U svakoj od tih cjelina (svaka ima svoj naslov) autorica oživljava jedan trenutak iz svoje prošlosti slažući tako svoj cvjetni mozaik. Pri tome je iznimno bitno da je na koncu sve ne samo uspješno složeno i usklađeno u jednu začudnu i gorko oporu cjelinu, već i svaki mali izvadak tog mozaika, čitamo li ga izdvojeno, ima određenu snagu, odnosno može stajati samostalno. Ali je ipak jači kad je u cjelini. Načini na koje su “izbrušeni” ti djelići mozaika su različiti. Pojedine su cjeline prave male lirske pjesme, neke su epizode pjesme u prozi, neke crtice, druge pripovijetke, treće opisi i refleksije, a neki, poput “Dvije rečenice” imaju samo četiri riječi (“Danas jesi, sutra nisi”), ili, kao “Sve bilo je muzika” ne nude ni jednu jedinu riječ ispod naslova. Kad treba, autorica posegne i za hladnim administrativnim jezikom otpusnog pisma iz bolnice, a bliski su joj crni humor i ironija pa u “Zadovoljni klijenti” kaže: “Na web-stranici jedne pogrebne agencije postoji rubrika ‘riječi zadovoljnih klijenata’. I zaista, svi odreda su zadovoljni.” Rukelj Kraškovič zna citirati i web ocjene kafića, prenosi isječke dijaloga iz bolničke čekaonice, navodi popis svega što će joj trebati za bolnicu, prepisuje pjesmu koju je napisao njezin prijatelj, skida zapise s Facebooka… Dakle, stilski i izražajno Gabrijela Rukelj Kraškovič napravila je jednu začudnu i divnu kombinaciju tekstova koja svjedoči kako je, koliko god bila uspješna kao slikarica, izvrsna i iskonska književnica. – Marinko Krmpotić, (Glas Slavonije, Novi list)
Ljubav, njezin nedostatak, napuštanje i bolest teme su prvog romana slikarice Gabrijele Rukelj Kraškovič Gabrijela Rukelj Kraškovič likovna je umjetnica, slikarica, koja je upravo objavila svoj prvi roman “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća”, knjigu autobiografskih zapisa. Neki su je već proglasili književnom senzacijom. Iako u svom prvijencu piše o nekim teškim temama, o odrastanju u udomiteljskoj kući u kojoj je bilo puno cvijeća (iz naslova), a nešto manje ljubavi, i o svojoj borbi s teškom bolešću, ovo nipošto nije mračna knjiga. Barem joj to nije bila namjera. Ima u njoj i dosta humora. – Romina Peritz Körbler (Jutarnji list)
__________________________________________
GABRIJELA RUKELJ KRAŠKOVIČ rođena je 1980. u Zagrebu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Živi i djeluje u Zagrebu.
*** Moje sjećanje leži na gornjoj polici staklenoga kredenca, ima miris zgnječenog oraha, razmazanoga po mekom drvetu violine, klati se u ritmu poloneze s čestim izmjenama tempa i naglašenim harmonijama, ima boju sutona na moru, dodir oca mornara i zvuk Balkana, klepetanje potpetica po kaldrmi i povećane kvarte, okus zrelih datulja i smijeh zaigranog djeteta. Moje sjećanje je prošlo i moje sjećanje živi miluje i boli kad ga nenadano sretnem kad se mimoiđemo u veži sive podzemne, oronulome kupeu i probušenoj karti Prag-Kolin u nekom istom osmijehu u nekom istom pokretu istoj ruci, pjesmi, filmu. Zaljubim se, katkad, u svoje sjećanje i živim u samoći jer od sjećanja se ne živi, a to mi još nitko nije rekao.
*** Pogledi koji nisu vrijedili, misli koje se nisu zadržale, osmijesi koji se nisu istopili i hladni dlanovi koje nitko neće ugrijati. Trujem se željom, oko vrata stežem bisernu vrpcu, Nižem mjesečevo kamenje po prstima i oči bojim kandilom. Davim se pjesmom, u ruci stišćem malenu, goluždravu pticu vješam strah i miješam gorki zadah s alkoholom, plovim prema Hadu i osvrćem se tek za nedostižnosti povratka, povraćam boju tvojih očiju s dlanova stružem tvoje otiske putujem za staricom koja šepa brojim vrane na grani oraha, sladim se tvojim lažima i zapetljana posrćem u tvojim obećanjima slažem karirane stolnjake i savijam pruće u košaru za kruh, sjedim, odlazim, plačem, odustajem.
*** Dođi, da pričamo o Danu nezavisnosti Šest ostavljenih ruža na vratima adolescencije i prezrelim datuljama na Markalama Nesparenim i fuš „puma“ tenisicama, sociološkoj pozadini današnje glazbe i o Leonardu di Capriju kako je osvojio Oskara. Dođi, jer nemaš više razloga da ne dođeš. Jer je presahlo vrelo i objesile su se osušene stabljike pamuka. Polupali su se lonci i mater više ne iznosi fini porculan za goste. Dođi, jer sam svima rekla da hoćeš, a sol je već odavno nagrizla suzama orošene stijene, krijesnice više ne osvjetljavaju put i ne čuje se kucanje zore na istrošene i navučene rolete. Dođi, jer ni ti više ne znaš drugačije, jer je nestao okus ranih trešanja, mladost postala slovo na papiru i svijetloplave latice su odavno prekrile nadlaktice, gležnjeve i stopala, ne čuje se više glasna glazba i nitko više ne sanja u koloru. Dođi, jer te čekam, previše.
*** Ne boj se odraza svojih misli u nagrizlim i napuklim prstima koji još uvijek nose biljeg tvoje majke dok te izvodi na čaršiju i rukom tjera golubove s crvenoga, štofanog kaputa, a Bosna tiho žubori i jablani se gorko naginju nad naše živote isušene od želje i nade. Ne boj se i ne traži dalje ono što je već nađeno iz očiju golih i žednih pravde zagrabi svoju nafaku.
_____________________________________
ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka. Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i etnomuzikologija. Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024. Kratka priča „Ovo nije priča o ljudima“ drugonagrađena je na natječaju Pišem ti priču vol.12 Gradske knjižnice Samobor, rukopis poezije „Kronike pripadnosti“ prvonagrađen na 35. Pjesničkim susretima Drenovci i objavljen 2025. godine u nakladi Općinske narodne knjižnice Drenovci, te je njena priča „Zgrada koje nema“ odabrana među 15 nagrađenih priča na Festivalu jednominutne priče u Požegi 2025. godine. Prozne crtice i ponešto poezije objavila je na stranicama Booke.hr, *čovjek-časopis*, Metafora, Časopis Kvaka i Ajfelov most.
čovjek-časopis 