čovjek-časopis

ROMAN GABRIJELE RUKELJ KRAŠKOVIČ “U KUĆI I U VRTU BILO JE MNOGO CVIJEĆA”, OceanMore, Zagreb, 2025; ulomci

(iz arhive ili dok je život bio cvijeće)

NIKADA NIŠTA NIJE

Uvijek je bila prisutna nelagoda, panika, u savršeno urednim životnim prostorima.
Kuće u kojima je bilo mnogo svakovrsna cvijeća.
Sobnog, svježe ubranog ili pak plastičnog.
Živog, mrtvog ili lažnog.
Jednako sam zazirala od besprijekorno uređenih vrtova, okućnica.
U tim kućama
Nikada
Ništa
Nije
Bilo u redu.

***

SKRETANJE

Dvadesetsedmog svibnja dvije tisuće dvadeset treće godine posjećujem svoju majku u kući s cvijećem.
Kuća se nalazi u ulici koja je dobila ime po palom borcu iz Narodnooslobodilačkog rata koji je poginuo 1943. u Moravču.
Postojala sam na ovoj adresi od 25. listopada 1982. do sredine 2003. godine.
Najavila sam svoj dolazak dan prije, prošli su dani od zadnjeg susreta. Vrijeme brzo prolazi, nekad ne.
U tuđu kuću ne dolazi se bez najave.
U tuđu kuću ne dolazi se praznih ruku.
Kupila sam skroman buket sastavljen od ružičastih turskih karanfila i penstemona na Britanskom trgu. Neposredno prije dolaska uputila sam joj kratak poziv. Samo kratka napomena: drukčije izgledam nakon bolesti. Mjere opreza. Da mi ne kaže nešto grubo.
Pričale smo satima i nismo rekle ništa.
Zamalo sve.
Dan je bio subota, subota je bila razmjerno vedra, bez vjetra, bez oborina.
Snimila sam svaki detalj kuće, dvorišta, vrta. Na kraju sam izbrisala preko tisuću fotografija. I sačuvala njih dvadesetak.
Sasvim dovoljno. Možda i previše.
Za srdžbu i sjećanje, kako piše Irena Vrkljan u Svila, škare.
Znam da sam zadnji put posjetila ovu adresu.

***

PLETIVO, MRAMOR

Do ulaznih vrata vodi petnaest stuba od brušenog crno-bijelog kulira, rukohvat je od svijetla drva. Na samom početku stubišta još uvijek stoji strugač od lijevana željeza.
Strugač za blato za struganje potplata, za potpuni učinak tu je i rešetkasti otirač za cipele.
Majka me dočekala sasvim srdačna, pristupačnija nego što je pamtim. Začudo nije komentirala kako izgledam, samo me temeljito odmjerila od glave do pete. Odmah je prigovorila zašto sam joj donijela cvijeće kad u njezinu vrtu toliko toga raste.
Veliki crveni lampaši bili su uredno izloženi na starom krojačkom stolu marke Bagat koji se nalazi odmah kod ulaznih vrata kuće s cvijećem. Krojački stol koristio se za sitne popravke, skraćivanje i sužavanje, mijenjanje podstave, zamjene zatvarača. Unutar krojačkog stola nalazili su se stari brojevi Burde, Svijeta.
Majka nikad nije svladala krojenje.
Majka je skuhala kavu i dopustila mi da zapalim cigaretu. U kući se inače nije pušilo.
“To se ne radi u pristojnim kućama”, tako je govorila.
Još uvijek ima iste šalice za kavu, posudu za šećer, pepeljaru, primjećujem. Na stolu je crvenozeleni božićni stolnjak iako je svibanj, a vaze su pune rezanih ruža, božura. Na kuhinjskim elementima nalaze se poslužavnici, posude za začine, plaćeni i neplaćeni računi, dominira velika staklena zelena zdjela s plastičnim voćem, pored nje je polegnuta knjiga Krunica izvor snage dr. Herberta Madingera.
U kuhinji moje majke ništa se nije promijenilo u zadnjih četrdesetak godina. Kuhinja je jarko narančaste boje, proizvođač Marles, varijanta Coctail, tamnosmeđe radne ploče su od laminata ružina drva.
Kuhinjske zidne pločice jednostavne su, bijele, ulaštene.
Sve je zapravo ostalo isto.
Ona nikada ništa ne baca.
Iznad sudopera još uvijek su pleteni podmetači za lonce koji su uspomena na B. T. Ona ih je plela kao djevojčica, i to iznenađujuće vješto. U kupaonici uz rub kade nalazi se njezin crveno-crni pleteni šeširić za toaletni papir. Moja majka povremeno ju je čuvala kad je bila mala.
Otac B. T. bio je taksist, a njezina majka radila je na tržnici kao prodavačica cvijeća, sadnica i rezanog.
B. T. se objesila na tavanu roditeljske kuće u svojoj osamnaestoj godini krajem sedamdesetih. Tako mi je pričala majka. Često mi je dok smo živjele zajedno pokazivala njezinu fotografiju snimljenu u nekom fotostudiju, bila je baš prekrasna djevojčica.
Njezini su roditelji bili uvjereni kako se odlučila na takav kraj pretpostavljajući da je trudna, inzistirali su na obdukciji. Nije im nikako bilo prihvatljivo da je omotala konop oko svog vrata jer je živjela s dvoje nasilnih pijanaca.
“Oduvijek je bila hirovita”, tako su opravdavali njezinu smrt.
Majka mi je pokazivala i fotografiju dvokatnice u kojoj je B. T. živjela, kakvo je to bilo zdanje!
Početkom devedesetih prikupljala sam stari papir po kućama, zgradama. Prvi put obišla sam ulicu u kojoj je živjela B. T., posjetila adresu njezinih roditelja, vrata mi je otvorila njezina majka. Bila je to stara, neugledna, polupijana žena, njezina kosa, odjeća posve neuredne, a dom blistav, uzoran, takav je bio i vrt.
Dvorišna ograda bila je visoka, od kovana željeza, do ulaznih vrata vodila je staza od mramornih ploča.
Grobnica B. T. je od mramora.
Nije sama, u njoj počivaju i njezini roditelji.
B. T. je živjela u lijepoj kući na periferiji u kojoj je bilo mnogo cvijeća.

***

TEPISI

U produžetku kuće nalazila se gospodarska zgrada u kojoj su bile smještene svinje, kokoši, zečevi. Majka i otac ustajali su u zoru kako bi napunili hranilice, promijenili vodu u pojilicama, očistili štagalj. Nedaleko od kuće s cvijećem, u Vrbini, nalazilo se poljoprivredno zemljište na kojem su sadili kukuruz, pšenicu, djetelinu kojom su hranili sve te životinje. Svinje su još jele ostatke sa stola i posije, a kokoši šrot. U ograđenu ćumezu uvijek je bila jedna sirota, gola, bez perja, koju su na zub uzele ostale kokoši. Jedno kratko vrijeme vlast nad kokošinjcem preuzeo je potpuno rastrojeni pijetao, bio je strah i trepet te pernate zajednice. Rastrojeni je jednom prilikom napao oca koji je završio u domu zdravlja, a ovaj pak u petolitarskom Zepter loncu.
Iza štaglja nalazili su se povrtnjak i kompostište. I drvo jabuke, šljive, vinova loza.
Kuća u kojoj sam odrasla bila je prepuna tepiha od zečeva; crnih, sivih, bijelih.
Moj otac klao ih je sporo, bez trunke sućuti, kao da obavlja neku posve običnu, svakodnevnu radnju.
Zečevi strašno plaču kada ih se kolje.
Onda bi otac razapeo to krzno i ono bi se sušilo jedno vrijeme.
Nakon što bi krzno bilo dovoljno suho, ukrasio bi kuću tim tepisima što bi razveselilo majku.
Inače, majku nije mnogo toga veselilo.
Osim tepiha, napravio bi i privjeske za ključeve od zečjeg repa koje bi poklonio susjedima.
Kao dijete sjedila bih na podu, gladila te tepihe i mrzila svog oca jer je mogao ubiti.

***

OSMRTNICA

Na kuhinjskom elementu još uvijek stoji očeva osmrtnica, baš kao i brzojavi sućuti te fotografija majke i oca u jednostavnom prozirnom plastičnom okviru. Majka je za potrebe snimanja obukla atraktivan crni kostim, a otac je u tamnoplavom odijelu, ispod ovratnika bijele košulje provučena je kravata u istom tonu. Roditelji sjede na dvosjedu u mojoj sobi, a ispred njih na dnevnom stoliću je gipsana skulptura obnažene žene prekriženih nogu koja se desnom rukom sasvim nehajno drži za glavu. Ta obnažena, koketna žena pravila mi je društvo cijelo djetinjstvo, a stigla je ravno iz Kaira.
Fotografija je snimljena Agfamaticom kasnih devedesetih, oboje su nasmiješeni.
Na osmrtnici mog oca istaknuto je da je bio dragi suprug, tetak, stric i gospodin.
Primjećujem sljedeće; svi su dragi na osmrtnicama.
Nekoliko je gramatičkih i pravopisnih pogrešaka na osmrtnici.
Nigdje nije istaknuto da je bio i otac.
Ožalošćena je supruga, omiljena nećakinja, nećaci i Gabi te ostala tugujuća rodbina i prijatelji.
Požalila sam se svojim prijateljima da su samo naveli moje ime.
Moj prijatelj S. B. rekao je kako bi tko mogao pomisliti da sam ožalošćeni pas ili mačka, kanarinac.

***

BILO, PROŠLO

Ne tako davnih dana korota je trajala godinu dana. Ožalošćeni ne bi uključivali televizor ni radio.
Danas se odmah pali televizor, sluša glazba u autu. (www.medjugorje-news.com)
Majka nije skinula crninu od očeve smrti iako su prošle godine.
Nije sigurna kad će to učiniti. Samo ponekad uključi televizor ili radio, zanimaju je novosti u zemlji i svijetu te emisija religijskog sadržaja Mir i dobro koju prati još od 1992. godine.
Na vratima bijeloga garderobnog ormara na sivim vješalicama vise crne košulje.
Jednostavna kroja, od satena, svile, košulje su to za žalovanje.
Na vješalicama su i crni vuneni prsluci, iako je svibanj.
Njezine ruke su hladne, ne izlazi iz kuće.
Samo povremeno obiđe vrt. Eliminira drač, korov.
U ormaru su skrivene njezine haljine šivane u lokalnome modnom salonu, haljine su to za posebne prigode.
Prigoda takvih više nema.
Modni salon zatvorio je svoja vrata, status “trajno zatvoreno”.
Uporno negira njegove grubosti.
Bilo pa prošlo, kaže.
Možda je zaslužila, tvrdi.
To je bila prava ljubav, tvrdi.

***

PLAN

Trebala bih kupiti album za fotografije. Nerabljen, iz osamdesetih.
Korice tamnozelene, može i tamnosmeđe.
Poželjna zaštitna folija.
Može i djelomice ispunjen. Netko je već započeo priču. Tako će biti lakše.
Zatim, trebalo bi pronaći fotografije stare četrdesetak godina, one u boji.
Na buvljacima se redovito prodaje djetinjstvo. Cijena je nerazumna, cjenkanje mi sasvim dobro ide.
Odlučujem: skupljat ću samo one vedre, nerežirane fotografije.
Neka davna prijateljstva. Nekih djevojčica, dječaka.
I njihove majke, očeve.
I svi će se pitati tko su oni.
I svi će se pitati kako su oni.
I svi će se pitati jesu li još oni.

Svaka temom, stilom, duhom ili ukupnim načinom apartna knjiga negdje ima svoga prauzora. Negdje postoji riječ, rečenica ili tekst na koju se ona nadovezuje. Prauzor romana “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” vjerojatno je u Ireni Vrkljan. Na nju autorica se na više mjesta i poziva. Ali upravo u tom mogućem prauzoru vidi se sva silina, moć i samoniklost Gabrijele Rukelj Kraškovič. Ona je nešto poput Irene Vrkljan nakon armagedona, emocionalnog, osobnog i nacionalnog. Preživljava u svijetu u kojem kao da ništa više nije preživjelo. Čak i ako ovo ostane jedina njezina knjiga – što, zapravo, nije nemoguće i nevjerojatno – stvorila je važno i jedinstveno književno djelo, sasvim mimo svijeta. – Miljenko Jergović (Ekran, Večernji list)

Gabrijela Rukelj Kraškovič nikada neće upreti prstom niti naterati čitaoca da nekog proglasi “krivcem”. Mada ironija povremeno talasa mirnu površinu pomirljivosti, a već odabir teme pokazuje da je distanca u stvari mehanizam odbrane, strategija suočavanja ili barem njen rezultat, ovo nije roman o “krivcima”. Ovo je priča o onome što je bilo, a to što je bilo, pa, nije bilo tako sjajno. To je iskustvo koje niko ne može odbaciti argumentom da je “trebalo ostati u četiri zida”, kako kaže autorkin zamišljeni kritičar. Mada taj argument nije prihvatljiv o kojoj god autofikciji da je reč, roman “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” spada u malobrojne autofikcije čije “opravdanje” nije pre svega ili jedino “ljudsko”, odnosno društveno, nego – literarno. – Dunja Ilić (BestBook, Express)

Knjiga se pojavila kao samoniklo bilje. Pomiruje osobnu naraciju s tinjajućom pobunom. Ispušta snažan urlik protiv urušenog sistema socijalne zaštite napuštene djece, javnog zdravstva, nepostojeće kulturne politike prema vizualnim umjetnicima. Junakinja je posvojena djevojčica koja se nalazi pred fizičkim (pa i ontološkim) krajem. Autoričin povratak u kuću djetinjstva konstruiran je kao unutarnja arheologija. Roman je emotivno suzdržan, a gust. Adriana Cavarero u knjizi Relating Narratives ističe kako je narativnost ključni alat izgradnje ženskog subjekta kroz pripovijedanje vlastitog života. Junakinja romana Gabi piše i rekonstruira sebe kroz pripovijedanje, ne linearnim slijedom, već asocijativnim ispisivanjem trauma, objekata i mirisa. Jezik otkriva ono što je prešućeno, izgubljeno ili iskrivljeno.
Rak kao narativni okvir medicinska je činjenica, ali ima višestruko simboličko značenje. Tijelo načeto rakom poprište je društvenih, rodnih i obiteljskih napetosti. To je i granica s koje junakinja može promatrati svoj život bez ranijih iluzija zdrave osobe. Bolest otvara pukotine u svakodnevnom životu, a kroz njih se može nazrijeti istina o krhkosti veza, očekivanja i pripadnosti. Bolest oslobađa junakinju od potrebe da bude čitka, pozitivna i funkcionalna.
Roman Gabrijele Rukelj Kraškovič hommage je Ireni Vrkljan, a ima dodirne točke i s poetikom Herte Müller. Nije napisan kako bi se dopao nego kako bi bio istinit. – Ivica Buljan (Vijenac)

Autorica Gabrijela Rukelj Kraškovič je likovna umjetnica, a ovoj knjizi prethodi njena istoimena izložba u Memorijalnom stanu M. J. Zagorke gdje su izloženi njezini crteži s pripadajučim tekstovima.
Iako je riječ o autoričinoj prvoj knjizi, reakcije su odmah nakon objave više nego odlične. Roman donosi duboko proživljeno, autentično i potresno životno iskustvo.
Roman je fragmentaran, a u njemu se se autorica suočava s obiteljskim nasljeđem i bolešću. Pojavljuje se motiv cvijeća oko kuće koje je krinka za tajne i tugu unutar nje.
Stvara osjećaj duboke proživljenosti i jak emotivni naboj, a govori o sjećanju na djetinjstvo i suočavanju s prošlošću, koji ovdje nisu mjesto sigurnosti i ljubavi.
Posredno je jasan stav prema obitelji kao instituciji, kasnije i bolnici kao instituciji. Prisutno je mnoštvo referenci na pjesame, šlagere, rubrike iz novina, tv emisije, te fragmenti o nedostatku ljubavi.
Na više mjesta autorica se poziva na Irenu Vrkljan kao spisateljicu koja je važna njoj osobno, ali i utječe na njezino pisanje. – Jagna Pogačnik (Dobro jutro, Hrvatska)

Zasluge za tu literarnu gozbu svakako su u načinu na koji je autorica ispričala svoju priču. Roman je sastavljen od 120 manjih cjelina, možemo ih zvati i mini epizodama, ali bi bolji naziv možda bio stakalaca literarnog mozaika. U svakoj od tih cjelina (svaka ima svoj naslov) autorica oživljava jedan trenutak iz svoje prošlosti slažući tako svoj cvjetni mozaik. Pri tome je iznimno bitno da je na koncu sve ne samo uspješno složeno i usklađeno u jednu začudnu i gorko oporu cjelinu, već i svaki mali izvadak tog mozaika, čitamo li ga izdvojeno, ima određenu snagu, odnosno može stajati samostalno. Ali je ipak jači kad je u cjelini. Načini na koje su “izbrušeni” ti djelići mozaika su različiti. Pojedine su cjeline prave male lirske pjesme, neke su epizode pjesme u prozi, neke crtice, druge pripovijetke, treće opisi i refleksije, a neki, poput “Dvije rečenice” imaju samo četiri riječi (“Danas jesi, sutra nisi”), ili, kao “Sve bilo je muzika” ne nude ni jednu jedinu riječ ispod naslova.
Kad treba, autorica posegne i za hladnim administrativnim jezikom otpusnog pisma iz bolnice, a bliski su joj crni humor i ironija pa u “Zadovoljni klijenti” kaže: “Na web-stranici jedne pogrebne agencije postoji rubrika ‘riječi zadovoljnih klijenata’. I zaista, svi odreda su zadovoljni.” Rukelj Kraškovič zna citirati i web ocjene kafića, prenosi isječke dijaloga iz bolničke čekaonice, navodi popis svega što će joj trebati za bolnicu, prepisuje pjesmu koju je napisao njezin prijatelj, skida zapise s Facebooka… Dakle, stilski i izražajno Gabrijela Rukelj Kraškovič napravila je jednu začudnu i divnu kombinaciju tekstova koja svjedoči kako je, koliko god bila uspješna kao slikarica, izvrsna i iskonska književnica. – Marinko Krmpotić, (Glas Slavonije, Novi list)

Ljubav, njezin nedostatak, napuštanje i bolest teme su prvog romana slikarice Gabrijele Rukelj Kraškovič
Gabrijela Rukelj Kraškovič likovna je umjetnica, slikarica, koja je upravo objavila svoj prvi roman “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća”, knjigu autobiografskih zapisa. Neki su je već proglasili književnom senzacijom.
Iako u svom prvijencu piše o nekim teškim temama, o odrastanju u udomiteljskoj kući u kojoj je bilo puno cvijeća (iz naslova), a nešto manje ljubavi, i o svojoj borbi s teškom bolešću, ovo nipošto nije mračna knjiga. Barem joj to nije bila namjera. Ima u njoj i dosta humora. – Romina Peritz Körbler (Jutarnji list)

__________________________________________

GABRIJELA RUKELJ KRAŠKOVIČ rođena je 1980. u Zagrebu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Živi i djeluje u Zagrebu.

ČETIRI PJESME ANICE MILIČEVIĆ IZ ZBIRKE “KRONIKE PRIPADNOSTI”, Općinska narodna knjižnica Drenovci, 2025.

poezija

***
Moje sjećanje leži na gornjoj polici staklenoga kredenca,
ima miris zgnječenog oraha, razmazanoga po mekom drvetu violine,
klati se u ritmu poloneze s čestim izmjenama tempa i naglašenim harmonijama, ima boju sutona na moru, dodir oca mornara i zvuk Balkana,
klepetanje potpetica po kaldrmi i povećane kvarte,
okus zrelih datulja i smijeh zaigranog djeteta. Moje sjećanje je prošlo i moje sjećanje živi miluje i boli kad ga nenadano sretnem
kad se mimoiđemo u veži sive podzemne, oronulome kupeu i probušenoj karti Prag-Kolin u nekom istom osmijehu
u nekom istom pokretu istoj ruci, pjesmi, filmu.
Zaljubim se, katkad, u svoje sjećanje i živim u samoći jer od sjećanja se ne živi, a to mi još nitko nije rekao.

***
Pogledi koji nisu vrijedili, misli koje se nisu zadržale,
osmijesi koji se nisu istopili i hladni dlanovi koje nitko neće ugrijati. Trujem se željom, oko vrata stežem bisernu vrpcu,
Nižem mjesečevo kamenje po prstima i oči bojim kandilom. Davim se pjesmom, u ruci stišćem malenu, goluždravu pticu vješam strah i miješam gorki zadah s alkoholom,
plovim prema Hadu i osvrćem se tek za nedostižnosti povratka, povraćam boju tvojih očiju
s dlanova stružem tvoje otiske putujem za staricom koja šepa brojim vrane na grani oraha,
sladim se tvojim lažima i zapetljana posrćem u tvojim obećanjima slažem karirane stolnjake i savijam pruće u košaru za kruh, sjedim,
odlazim, plačem, odustajem.

***
Dođi, da pričamo o Danu nezavisnosti
Šest ostavljenih ruža na vratima adolescencije i prezrelim datuljama na Markalama Nesparenim i fuš „puma“ tenisicama, sociološkoj pozadini današnje glazbe
i o Leonardu di Capriju kako je osvojio Oskara. Dođi, jer nemaš više razloga da ne dođeš.
Jer je presahlo vrelo i objesile su se osušene stabljike pamuka. Polupali su se lonci i mater više ne iznosi fini porculan za goste.
Dođi, jer sam svima rekla da hoćeš, a sol je već odavno nagrizla suzama orošene stijene, krijesnice više ne osvjetljavaju put i ne čuje se kucanje zore na istrošene i navučene rolete.
Dođi, jer ni ti više ne znaš drugačije, jer je nestao okus ranih trešanja, mladost postala slovo na papiru i svijetloplave latice su odavno prekrile nadlaktice, gležnjeve i stopala,
ne čuje se više glasna glazba i nitko više ne sanja u koloru. Dođi, jer te čekam, previše.

***
Ne boj se odraza svojih misli u nagrizlim i napuklim prstima koji još uvijek nose biljeg tvoje majke
dok te izvodi na čaršiju i rukom tjera golubove s crvenoga, štofanog kaputa,
a Bosna tiho žubori
i jablani se gorko naginju nad naše živote isušene od želje i nade.
Ne boj se i ne traži dalje ono što je već nađeno iz očiju golih i žednih pravde
zagrabi svoju nafaku.

_____________________________________

ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka.
Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i etnomuzikologija.
Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024. Kratka priča „Ovo nije priča o ljudima“ drugonagrađena je na natječaju Pišem ti priču vol.12 Gradske knjižnice Samobor, rukopis poezije „Kronike pripadnosti“ prvonagrađen na 35. Pjesničkim susretima Drenovci i objavljen 2025. godine u nakladi Općinske narodne knjižnice Drenovci, te je njena priča „Zgrada koje nema“ odabrana među 15 nagrađenih priča na Festivalu jednominutne priče u Požegi 2025. godine. Prozne crtice i ponešto poezije objavila je na stranicama Booke.hr, *čovjek-časopis*, Metafora, Časopis Kvaka i Ajfelov most.

PRIČA EMINE ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ: RUSKA

proza

Zvala se Ruska. Pola žena, pola muško.

̶ Bog te mazno je l’ ona uopće i bila čovjek! Svi se smijemo dok Timur govori. Smijeh probija vrata pakla. Ne razmišljamo o božanskim vratima. Trebala sam dobro razmisliti čemu sam se smijala.

Neko je rekao da joj noću izbiju rogovi i krila pa da preleti selo. Ujutro ih sakrije ispod dušeka. Nakon njene smrti nisu pod dušekom pronašli ni rogove ni krila.

– Kurva je prodala dušu đavolu! – (Razmišljam zašto ljudi prodaju duše đavolu. Ipak, u mojoj percepciji Faust je genijalan lik. Nikada neću biti Fausta. Bojim se nepotrebnih pitanja.)

***

Zvala se Ruska. Kažu da je ovaj mali grob – njen grob. Sitna žena – sitan grob. Pomislila sam da ispod leži neko dijete. Drveni kolac narušenog izgleda. Jedva da možemo pročitati kako okomito pišu slova R i A.

– Kako znaš da ovdje leži Ruska?

– A šta će joj ime kad svi znamo ko je Ruska! Generacije vjeruju da ona ovdje spava.

(Ime ne znači ništa, ruža bi mirisala bez obzira kako je zovemo) Ne smiješ tako naivno navoditi citate! Znaš! Naročito ako ti oni padnu na pamet kada rekonstruiraš i pišeš o jednom čedomorstvu. A šta je s vjerovanjem?

– Prije koliko je to bilo?

– Zar je bitno?

– Ubila je svoju dicu! Zadavila ih ko kokoške! To je zvir! To ne zaslužuje ni grob. Heeej, dvoje dice! Bili su lipi ko jabuke! Blizanci! – ovo su bile Hazimove riječi.

– Ko pamti njenu djecu?

– Niko ne pamti. Svi pričaju.

Priča je tu samo da bi bila ispričana. Užasno je pomisliti da su svi ovi ljudi dio te priče. Uvučeni, naivni. Ruskin grob odvojen je od ostalih uz samu ogradu. Groblje je zaraslo. Kroz groblje prođe poneka krava. Tu spava vječno Ruska. (Šapućem u sebi.)

– Jebo je svak! Ovo je uklet grob, hajmo! – dodaje Timur, nastavljamo dalje.

***

– Bio je rat.

– Nikom rat nije brat.

– Znaš li koji je rat bio? Zna li neko?

– Gluho bilo, baš ste debili!

– A tebi je, ko biva, žao Ruske?

Šta je žaljenje za drugom osobom? Možda žaljenje za sobom?

***

– Priča se da je za sve kriv Ruker. On se ko zvijer naklatio na nju kad je išla po vodu. Snalazilo se. Partizanka je bila Ruska. Bila je oličenje dobrote, a onda oličenje zla. Bila je ko pravo muško. Poslije njega naklatilo ih se još deset –

– Jesu li bili naši ili njihovi?

– Niko to ne zna.

Ko je tada bio naš, a ko njihov?

***

Timur, služi li tvoje viđenje ove situacije pravilnoj rekonstrukciji priče o Ruski? Ipak, to je samo priča. Ne postoji službeni zapis. Nigdje ne piše 1933., 1945., 1993.? Nema uspomena, ne postoji niko Ruskin.

– Postoji verzija da je prvo bila partizanka, da su je silovali u tom ratu. Onda je rodila blizance. Ubila ih je kad su imali negdje oko dvije godine. Kako ih je ubila, ne zna se. Pretpostavlja se da ih je zadavila. Gdje su im grobovi, ni to se ne zna. Svi su znali da ih je ubila, četničku gamad, tako ih je Ruska zvala. Mlada je tad bila, ni osamnaest nije imala. Mater bolesna, ćaća pogino u ratu od četničke ruke, brat umro mlad – govorio je Timur zagledan u daljinu.

Ustručavam se postaviti pitanje. Šutim. Moram znati kada da ušutim, kada bi se priča mogla završiti neočekivano.

***

Silovali su je gore pod onim brijegom. Ljudi ne idu gore. Kažu da to misto donosi nesriću. To je Ruskino misto. Silovali su je, jedva je ostala živa. Bilo je ljeto. Njih 11. Zna se samo ime jednoga. Ruker, već si sigurno čula. Kažu da se odmetnuo u četnike. Nikad Ruska nije htjela otići na to misto. Odveli su je ’93-e. Opet su je…

– Šta su je?

– Pa to, silovali su je.

– Bila je hrabra ta Ruska. Ko pravo muško. Sve je izdržala. A i ime joj je ko u muška – kaže Suada donoseći mi malo svježeg soka od mente i limuna – Znala je posli ovog rata sama da ide u šumu i da nasiče drva, natovari na leđa pa uz brdo uznese, ispuši jednu, natovari na tačke pa doveze u svoju baraku, a onda se ljudi sažale pa kupe metar – dva .

***

Jedan pjesnik je napisao:

Četrdeset prva

Dovode Rusku na proplanak smrti

Ali je ne ubiju

Pacovi joj naseljavalju utrobu

Iz nje se rađaju dvije rumene jabuke

Devedeset treća

Ruska opet na proplanku

Presahla, pogurena i ljuta na nebo

Pacovi joj naseljavalju utrobu

Smrt se rodila

– Namjerno je pjesnik izostavio podatak da je Ruska ubila djecu. Mada, nismo ti rekli da postoji priča da ju je samo jedan silovao, a da je bila u romantičnoj vezi s njim. No, on nije htio priznati djecu. Ona ga je proganjala i na kraju uradila to što je uradila.

– Vjeruješ li, Timure, u to?

– Pa ne baš. Nekako mi je to strašno.

– Šta tačno?

– Da voljeni siluju… U to samo Admir i Zukan vjeruju. Oni kažu da je bila lijepa i prokleta. Oni su najstariji u selu.

***

Ljeto je. Smrt dolazi sasvim iznenada. Ne možeš da je shvatiš. A meni valja pisati. Ne znam šta baš da ponudim čitateljima da bi bili uzbuđeni i ne baš suzdržani prilikom čitanja.

***

– Kako se neću nje sićat. Sićam se i matere joj Hajre. Išli smo na vodu zajedno. Bila je jaka Ruska. Ista mater, sitna i jaka. A i voljela se nasilu smijat. Nekad je to ko revanje magarca bilo. Kad se nasmije, svi smo znali da se Ruska smije. A mogla se pobit s bilo kim. Viruj da sa njom nisam tio ići ruku pod ruku. Prebila bi me. A da ti kažem nešt. Voljela je dizat halju. Kod nas ovdje ženska čeljad u onaj vakat morala su duge halje nosit. A ona nije tila. Čim ko iđe, ona suknju gore. Pa ti to ćeri kažem, za tog Rukera, zemlja mu kosti izbacila kad je pošo u četnike. Tribala je da ga ne izaziva. Tribala se sklonit vas su i ostala ženska čeljad. I štaš bilo je vruće, čuli smo svi, derala se gluho bilo, kad je nisu razapeli. Jednog je ozlijedila, bila je puno jaka. Onda su je još više napali. A preživila je i glavu je poginjala kad se vratila i nikom nije rič jednu kazala. A i njoj niko rič nije kazo. Ni rič. Pa rodi kopilad. I prevali sedam sela da dođe do Rukera. I Rukeru na vrata odnesi ih. A on samo mrš mater ti partizansku reko. Eto, pa ih ubi, Bog nju ubio. Nije ih mogla gledat više. Čim je prestala dojiti, odmah ih je ubila. Zadavila ih golim rukama. Nikad ih nismo našli nit je ko pito za njih. Samo smo vidili da ih nejma. Nismo smjeli pitat. Bojali smo se.

– Čega, deda Zukane?

– Ne znam ćeri, svi su govorili šuti, ne pitaj, ne tiče te se, o takvim se smrtima šuti.

***

– A i mater joj je patila. Udala se za konja od čovika. Gazio je ko vreću brašna. Od pogleda njegovog se tresla. Sreća pa umri, bomba ga raspolovi. Bog ga i tamo raspolovi, na onaj svit, amin. I Ruska je patila. Drugi put onako staru su je na isto mjesto odveli. Čuli za tu ženu što je ubila tako mlada djecu, pa da je kazne. Ne znamo ko je tada bio. Ma nije ni bitno. Njemu je to bilo drago. Svi smo mi to vidjeli ali nismo smjeli. Samo su je odveli. Jebali joj mater balijsku, kurvijsku. Preživjela je i to. Neki su je našli na tom brijegu, i bez gasuljenja je ukopali u rupu. Poslije se povampirila pa dolazila tražit nas, žive duše, da nam kaže da nam neće oprostiti.

– Grijeh je to! – rekao je Timur Zukanu.

– A štaš. Bojo se narod i njene i svoje sramote! Deder nek je više nema, tako je najbolje. Samo se sićam da je neki čovik reko da joj se glogov kolac zabode u grob tačno u podne ili u ponoć. I ne mogu ti reći ko to uradi, al neko hrabar jest.

– I je li vas više dozivala?

– Nije, samo se nekad čuje jecaj gore na brdu.

***

– Nemoj se prepasti kada budeš spavala večeras kod nas – rekao je Timur naslonjen na brezu. Tri noći si ovdje, zar ne?

Zar mi je trebao broj tri, pomislila sam. Nisam ništa odgovorila, bila sam zbunjena. Pokušala sam posložiti kockice, shvatiti tu ženu, sudbinu, ove ljude. Čak mi se i Timur učinio kao zao lik, i sve ovo kao jedan ružan san prije početka novog dana.

Zvučiš kao zlokobni pjesnik, rekla sam Timuru.

– Ne boj se, ujutro ćemo očistiti Ruskin grob i zasaditi neko cvijeće. Razmisli koje bismo mogli. Možda dragoljuba. Pun je života.

***

Možda da posadimo hortenziju, razmišljala sam. Ili jorgovan. Ali, sve bi se to hranilo ostacima njenog tijela. To je previše za moj želudac.

***

Kako napreduje priča o čedomorstvu?, tako je glasila viber poruka od glavnog urednika.

Nije bilo nikakvog čedomorstva. Vraćam se sutra, pa se vidimo – odgovorila sam misleći o cvijeću koje donosi spokoj. Bilo mi je žao Ruske i nikako nisam mogla razmišljati o djeci koju je ubila. Možda sam je podsvjesno pokušala opravdati? Ne znam da li je to etično. Odbijam da je predstavim i kao žrtvu i kao zločinca. Možda da šutim i pretvaram se da ona ne postoji. Mogu reći da je to samo priča lokalnog stanovništva koje voli izmišljati priče.

Pretraživala sam na googlu zločine u II svjetskom ratu u ovom malom mjestu, a potom zločine devedesetih. Pronašla sam sliku koja je podsjećala na grčka božanstva. Uskomešana muška uniformisana tijela. Žena drži mušku čizmu, između dvije noge viri krvava dojka, isječena bradavica. Jedan je drži za crnu kosu u koju se upleo trag sperme. Drveće je razotkrilo tajne i pustilo Medejinim zmijama da osvoje prostor i vrijeme. Zatvorila sam laptop i rekla da je to samo priča.

– A čemu priča postoji osim da se ispriča? – upita me neki glas.

– Zar zločini postoje samo da bi se ponovili? – upitah.

prvonagrađena priča na na književnom natječaju “Marko Martinović Car” u Vitezu 2025. –

___________________________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ (Travnik, 1989), živi u Vitezu. Magistrirala je b/h/s jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici.

Objavila je sljedeća djela: zbirku poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016), zbirku kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021), zbirku poezije “Moj sin i ja” (Planjax, 2021), ilustrovanu bajku za djecu „Tale about the boy Adi and computer“ (Stockholm projekat 2033, 2024), “Kratke priče o pokušajima izbavljenja” (Vrijeme, 2025), Zbirku priča za djecu pod nazivom “Pisac pred sudom i druge bajke” (Off-Set, Tuzla, 2025) Članica je P.E.N. Centra BiH. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada.

ŠEST PJESAMA DARIJE ŽILIĆ IZ ZBIRKE “ZMAJEVO CVIJEĆE”, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2025.

poezija

ORMARI S LJETNOM ROBOM

Izvlačiti svu tu tanku robu
usred ljeta, kad sve je već trebalo
odavno biti na svome mjestu.
Ima neke tajnovitosti u tome.
Kao da iz pijeska zimi vadim zvijezde
sparušene, ostatke morskih trava.
Vrećice s lavandom duboko unutra,
da miris više i ne dopre do haljina,
neke su isprane od vode i sunca,
neke nenošene, neki davni cvjetni
uzorci koje mi je u Mađarskoj volio
kupiti tata, samo takav kič s ružama
crvenim, kao i moje crvene hlače kao
krv. Kad ih odjenem, kao da sam
pustila žile da se rasprsnu, anatomiju
da se prepusti vrućem vjetru, tijelu
da se pretvori u život na kraju srpnja,
kad već se vide Gospini obrazi i slute
kraći dani, i manja omara nakon proslave,
i tako idu dani, i ormari su vašari podnevni
izvuci zeca iz rukava laganog sakoa
i onda polako nestani kao da si iluzija,
fatamorgana djevojačka uzalud,
duša zauvijek.

***

JAGODE U NOĆI

Importanne svlači maturalne haljine i baca ih
u podzemne garaže pune krep papira
i mirisa benzina u mašinama brzim
kao da su zmajeva vozila spustila se ispod
brijega, imam osamnaest, gledam u
retrovizor, vidim u maloj crkvi pofarbani plašt
Djevice Marije, i klupu vidim ispod platane,
Gorana koji odlazi u Kanadu zauvijek.
Pupoljke u travnjaku, kao plodove koji su
prestali rasti u noći. Onaj tko je bacio ruke
preko stakla s knjigama, sada spava
premrežen tihim stanicama alkohola,
a na vratima još stoji moje tijelo privijeno uz
stepenice, i trese se dok gleda krošnje.
Ništa nije skriveno. Ni dodir izdaleka. Ni grudi
ni pokreti danas poluživog, jagode u noći,
poredak koji ne razumijem. Koliko je trebalo
zmajevih koraka, posutih pikselima, koji
padaju ravno u mene obdarenu energijom,
razdjevičenu kasno, u dugim satima utrnuća
tijela koje se spušta saonama s dlana u prhut
večeri, iznutra sočan udah, napola odgrižen,
raste opet kao Zmaj s otkinutim repom koji
se nakon svakog reza, opet vraća, spaja
moje prepone.

***

NOĆNA SMJENA

Oni koji pišu noću, spavaju
sad, prijepodne, kad ulice su
pune ljudi, kolone pune sjećanja.
Otac je nekad radio noćnu smjenu,
ujutro bi prije spavanja pojeo sir i jaja,
legao bi i kasnije pričao kako ništa
čuvaru, vozaču, vatrogascu ne može
nadoknaditi dan. Živci se tope godinama,
polako slabe, sve dok ne dotaknu korijen,
a onda sušenje: nogu, uma, tijela u cjelini.
Samo spavaj, iza tebe su tekstovi o ratu i miru,
noć u kojoj su nagrnule sjene prošlosti, krv,
suđenja, apokalipsa, književni ratovi, pred jutro
mir i prosvjećenja.
Noću, ja nikad ne pišem, možda u trenu tek
stih,
ali nikad esej, niti volim tamu oko sebe,
ni tišinu bez zvuka. Volim se gubiti u buci
koju stvara jazz na mom jutarnjem nebu,
onda se polako otvaram.

***

ZMAJICA

Sklupčana nakon dana na otvorenom
ispod popluna, u bodiju crne boje, Zmajica
otvara prozor i pušta zimu da uđe,
zimski vjetar oplođen mirisom peluda
da se spusti na rasute organe
polegnute kao jaja pod toplu deku.
Istrijebit će se svako ispričavanje, misli ona,
i iz krila izletjeti sumnje koje se kače za
lice i razbijaju svjetlo iznad glave i
jedvahodajuće majstore i šepave pse,
jer sve je u blagom pokretu, i rast biljke,
i okretanje prema unutrašnjem svijetu.
Što se zbiva sa zmajevima kad se vješaju
o tramvaje danima? Izgube sebe, uberu
cvijet i opet se vrate u okvir slike
Zmajice koje zalijevaju svoje gladiole i pletu
prstima plamen da od njeg sve lažno sagori.

***

DOM I SVIJET

Nekad je dom pun svega,
ostataka minerala
i tihe povezanosti bršljenom s vijugama
prošlosti koje vise s lustera.
Jasna linija može se povući svaki dan,
kad se svjetlo spusti na rub kreveta,
a madrac osjeti težinu popodneva.
Treba vratiti vjeđe novoj energiji,
drugi svijet stopiti brončanim sjajem,
da se svi grafemi apokalipse istope
u koži koja spaja dva bića zauvijek.

***

RAZGOVORI

Nikad nisam pisala dnevnike,
Čitala sam Virginijine, Kafkine, zadnji Dnevnik
korote Rolanda Barthesa.
Pomislila kako bih mogla bar pisati svaki dan
o žalovanju nakon smrti oca, kao teoretičar
koji je odjednom o užitku prestao pisati, i o
ljubavnoj persuaziji kroz simbole i jezik,
Svaki dan bilježiti prazninu.
Dnevnik korote je plač, suze izgubljenog sina,
bez događaja, bez misli, samo teče tuga kao
crna sluz po papiru, rečenicama.
Odustala sam. Dnevnici su iz drugih vremena.
Sad u WhatsApp porukama, u Messengerima
koji nose povijest razgovora na plećima,
ostaju skrivene priče, emotikoni, monokromi,
sve silne emocije koje se ne prelijevaju po
ekranu. Nikad ne screenshotam, niti držim
zapečaćene tuđe riječi u svojim okvirima.
Nekad brišem sebe, nekad čitavu diluvijalnu
rijeku koja odnosi otpad i sve ono što je
jednom bilo čisto kao bjelina bez potpisa.
I ne žalim.

__________________________________________

DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).

Objavila:

– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, 2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski u izdanju Nove iz Bitole
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
– Paralelni vrtovi; intervjui sa intelektualcima, Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022. u izdanju Nove iz Bitole
-Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, poezija, Štajergraf, Zagreb, 2023.
– Čarobnica riječi- o Vesni Parun, Opus Gradna, Samobor, 2024
– Nova hrvatska poezija, osvrti i ogledi, Biakova, Zagreb, 2024.
– Izbor iz poezije, Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2025.9.
– Zmajevo cvijeće, poezija, HDP, Zagreb, 2025.

Nagrade:

– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini)
– Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011.
(za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”)
– nagrada Orfej za sveukupnu književnu izvedbu 2020. u Plovdivu (Bugarska)
– članica Slavenske akademije u Varni

Suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, urednica u časopisu Riječi Matice hrvatske, te u urednica hrvatsk poezije i strane književnosti u novinama za kulturu Vijenac.Suradnica brojnih časopisa. Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Švedskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Njemačkoj, Iranu, te u zemljama regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“u Skopju, nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove jedomjesečne stipendija u Sarajevu.

Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „ Glasovi arapskih žena, izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija iz Opatije.

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, perzijski, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010. Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.

Članica HDP-a, HZSU-a, Hrvatskog P. E.N. Centra, sarajevskog Pen Centra BIH.

fotografija autorice: Emica Elveđi/Pixsell

PET PJESAMA DEJANA ŠIMURDE IZ RUKOPISA “PRODAJEM DAVLJENIKE”

poezija

POLENGRAD

letnje devojke
dišu dubokim trnjem.

krilate otrovnice
klize vetrom sluzokožom.

kaplje med podmorja.
avgust bljuje breskve ose.

teče kristal iz nozdrva
u beskraj bistrih potoka.

fauna urasla
u metal
radosno prede
u sudaru.

svi zatečeni u sjaju
paradajzboga
polengrada
patkovgrada

panonski kostur
sa harmonikom
u kineskom smaragdu

prosi uz pešačke himne
svete somborske subote

metilj
mi se obraća
sa komšijskog prozora.

znam.
ne treba mi drugi život meni je
život u mom gradu najbolji život.

s one strane sunce sluti

pijaca

***

ZAGROBNI ŽIVOT

porodično okupljanje

dočekali smo pomračenje.

preko ograde obnevideli.

žice
poderane staze

dim iz kanala.

niko se ne vraća kući ako ode ispod kanala
jer život je otrovan jer život je otrovna pečurka.

čekali smo pomračenje.

lečili se od posledica zračenja
azbesta tifusa iz masne vode

šarlah puzavice sa limarije komšijske
dodira tetanusne krompir klice.

naučili smo

čaj od koprive može biti pun nečisti
na primer šljunka bacila boginja

i dlaka mrtvih ljubimaca.

tokom pomračenja
porodica me je stvorila.

(kapetan lesi čuvar kuće odavno mrtav mumificiran u baštenskom kutku i dalje
nasmejan zauvek slep u svetlosti maja u skoku u pohodu na kosku

nekad sam tako tužan u snovima)

***

BOG ĐAVO KROMPIR

dok u bitumenskom sakou plešem
pre buđenja
setim se svečanog govora gospodina ljuske

bog đavo i krompir
tri su lica grejne sezone.

nazubljeni sigil noćne strane
baca na opasnu periferiju.

u bašti lobanjište četinar
na tavanu mesečasta lica

u gorkoj travi endemska tuga
ravnog grada.

gorka trava večernja za njeno
menstrualno siromaštvo.

i kako se otresti svog
srednjevekovlja

dok bruh viri iz oka

dok pada živo povrće
kroz tešku godinu za paradajz ptice.

davnih dana
sahranio sam kanalskog kljunara
u vazi.

***

VIDNA OBMANA

naše dobre godine su vidna obmana.

vodoravno šamar čuma karijes pavlaka hleb mleveni celer
malo bljutavog strpljenja.
u najboljem slučaju
selotejp čaplja u klin čorbi.

naše dobre godine okomito

kuhinjski ukrasi komunalne postelje
basen torta pre poslednje bitke u somborskoj mitologiji

još bljutavog strpljenja.

dok mrcvarim zalogaj ja učim o zagorelom mleku

i sumraku ergonomije.

***

ČETIRI SESTRE

su možda četiri bogorodice u plamenu.

kolažni rad studenta iz subotišta

četiri džepne knjige na letnjem suncu

proćerdano vreme pisara iz mrtvaje.

četiri su sestre.
možda ih je manje.
ko zna. ja sigurno nisam ni blizu.

sestra sa šarenom kosom čudnim rebrom je norvežanka.
svi kažu loša osoba evrope bledi zločinac insekt
u inju.

druga je iz afrike i podseća na četvrtu ali pre menopauze.
svakako je kliše i nosi lik otetog deteta iz primorskog
odmarališta.

treća sestra davno otpisana u zimzelen kaputu.
prstenja u srebru izraubovane lune tuge venere
runolisne.

ja nikad neću imati to što želim jer ne znam da li hoću to
što će mi se ponuditi ako mi dođe kao dar bez moje dozvole

zasmetaće mi neka sitnica na primer slutnja
domaćeg sapuna u kosi ili mleka na dahu a tu je i pitanje motiva.

puštam vas zato da gorite kroz noć

ah vi četiri sestre.

jer ko zna ja sigurno ne znam
ni ime darodavca a kamoli

_____________________________________

DEJAN ŠIMURDA rođen je 1978. godine. Živi i radi u Somboru. Objavljivao po lokalnim časopisima Pogon i Avangrad, učestvuje od 2019. na čitanjima poezije u organizaciji Poeziodroma, kao i na večerima „Poezivanja“ u organizaciji Gradske Biblioteke.
Aktuelne radove objavljivao na blogovima i sajtovima Hiperboreja, Poetum, Metafora, Sinhro.rs, stranici Čovek Časopis, zatim časopisima i fanzinima „Kora“, „Nekazano“, “Librarion”, “Beogradski Krug Kredom” , „Šraf”, “A Priori”, almanahu kratke forme art grupe Akt, a 2024. nekako uspeo da bude u užem izboru na konkursu za neobjavljene rukopise Raštan izdavaštva.

KRATKA PRIČA FANI FRKOVIĆ IZ ZBIRKE “AFTERTEJST”, Galerija Kranjčar, Zagreb, 2025.

proza

ISPOD TEPIHA

Dok sjedim i čekam početak termina, u glavi vrtim što sam sve prošli put rekla Ivanu. Bilo je to moje prvo iskustvo otvaranja duše jednom strancu, doduše profesionalcu.

Misli mi skreću na analizu prostora u kojem se nalazim. Predsoblje, uređeno s minimalno truda, ali svejedno sasvim ugodno. Četvora bijela vrata, sva ista, samo ih brojevi razlikuju. No nešto mi tu smeta. Faktor susreta svakog punog sata kad se izmjenjuju termini neizbježan je, ali meni i manje bitan, jer dok se bavim svojim brigama, ne zanima me tko još tu dolazi. Svi smo u istim govnima. Više me brine što se zvuk širi iz svake sobe kroz stara vrata, po cijelom predsoblju, bez cenzure. Trudim se ne prisluškivati glasove iako ih jasno čujem. Nadam se da i drugi poštuju tuđu intimu.

Iza vrata sobe broj dva kroz koja trebam ući za pet minuta, odjednom čujem dernjavu koja mi okupira pažnju. Sluh se vođen životinjskim instinktom izoštri da utvrdi postoji li opasnost u blizini. Čujem puno gorčine i okrivljavanja, uz povišeni ton koji u meni izaziva nelagodu, ali i znatiželju. Na koga se ljuti? Govori o ženskoj osobi. Mama, djevojka, žena?

Ivan otvara vrata, vidi me kako sjedim i čekam.

— Bok, Ana! — pozdravi me jednostavno i srdačno.

Iz sobe izlazi nepoznati muškarac uspravnog stava. Djeluje puno mirnije nego što je njegov ton nagovještavao. Snažna građa odaje dojam stabilnosti, ali osjetim i neku nježnost u njemu. Pogledi nam se sretnu tiho i suosjećajno.

Ivan u svom stolcu sjedi mirno, potpuno neopterećen dernjavom koja se maloprije zbila, a ja je još osjećam u sobi. Ostaci ljutnje poput munja sijevaju s kauča na kojem sjedim.

— Zašto tražiš utjehu? Od čega bježiš? — pita opušteno, s osmijehom na licu koji me malo obeshrabri. Osjećam se blesavo, iako znam da samo želi omekšati napetost koja se na meni jasno vidi.

— Ovaj život mi je previše, strah me da se ne mogu sama s njime nositi. Treba mi podrška — dramatiziram, jer sam se pripremila za ovakvo pitanje i unaprijed smislila upečatljiv odgovor.

— Aha. A što ti je tako teško u životu? Odakle dolazi taj strah?

— Pa… osjećam se sama, a izazovi su veliki. — Pripremljeni odgovori već su mi iscurili iz džepa. Ivan kima glavom i potiče me da nastavim pa improviziram. — Od zadnjeg prekida čini mi se da sam izgubila oslonac i potporu koju mi je dečko pružao. Prekinula sam s njim, a ja se osjećam ostavljeno. Čini mi se da se vrtim u krug, tražim utjehu u muškarcima, a nemam više snage za nova razočaranja. Uz to javlja se i strah da ću ostati sama.

— Gdje osjećaš taj strah? — Ivan nastavlja s kopanjem, a ja promatram tjelesne senzacije i ne mogu detektirati ništa posebno, samo nemir u rukama i nogama. — Probaj se prisjetiti neke situacije kad si bila mala i bilo te strah, vrati se u tijelo tada — mijenja pristup.

Osjećam kako dolazi bujica suza koja pred sobom odnosi moju sposobnost govora. Čekam da se suze preliju iz korita jer ih onda više ne moram skrivati. Posegnem za maramicama na stolu da dobijem još malo vremena.

Strpljivo čeka odgovor. Znam to. Iako sam pogled fiksirala na tepih. A ja manje strpljivo čekam da mi se vrati dar govora. Uz svu zbrku u glavi i tijelu, dodala sam si i pritisak da nešto ipak trebam izgovoriti.

— Nitko me nije zaštitio kad sam to trebala. Osjećam se ostavljeno i samo. Nemam s kime podijeliti što osjećam. Osjećam tugu, beskrajnu tugu. I ljutnju, ali me i strah. Htjela bih se naljutiti i usprotiviti, ali strah je velik, a ja malena — napokon izgovorim hvatajući dah između šmrcanja i riječi.

— Aha. A što ti je u tom trenutku trebalo, što mala Ana treba? — pita suosjećajno, čak s malim osmijehom na usnama koji ne može sakriti, zadovoljan jer smo nešto iskreno napipali.

Obrišem što se iscijedilo iz nosa i ostatke suza u kutevima očiju. Pogledam malu Anu kao da je stvarno tu s nama u prostoriji. Vidim da i ona plače, ali isto ima taj skriveni osmijeh na usnama. Gledajući u mene zna da sam tu da je zaštitim.

— Ona želi da je netko zagrli, utješi. Treba fizički kontakt i umirujuće otkucaje srca nekoga tko je voli — iznenadim i samu sebe odabirom riječi. Do kraja termina poistovjećujem se s ulogom njegovatelja male Ane, a kući nosim tek otisak boli. Kao gorčina prelivena čokoladom, ipak je malo ugodnija nego prije.

Dva tjedna prolaze uobičajeno brzo, uz svakodnevne obaveze i povremeno razmišljanje o prošlom terminu, suzama i maloj Ani kojoj treba utjeha. U mislima se javlja i onaj lik u terminu prije mojeg. Vidim ga kao zaštitnika i zamišljam se u njegovom zagrljaju. Tješi me dok sam malena i krhka. Uzima moje strahove i nesigurnosti i sprema ih pored svog srca. U maštanjima nema ni seksa, ni strasti, ništa životinjsko. Samo dva bića. Jedno je preslabo za ovaj svijet, a drugo daje snagu i utjehu, hrabro nosi sve svoje i moje.

Ne želim si priznati, ali veselim se što ću danas doći ranije i opet ga prisluškivati tih pet minuta, a onda i sresti njegova široka ramena. Možda da ovaj put dođem deset minuta ranije? Da stavim parfem i malo se sredim?

Dok sjedim u predsoblju, još uvijek u jakni, sluh usmjerim prema našoj sobi broj dva. Glasovi unutra zvuče veselo, brzo se izmjenjuju, smiju se, ali ne mogu točno razabrati o čemu razgovaraju. Kad se derao sve sam jasno čula, a sada se gubim u njihovom smijehu. Veseli ton daje naslutiti da se on uspješno oporavlja, što u meni budi nadu. Za mene. I za nas.

Trgnem se na zvuk otvaranja vrata.

— Vidimo se za dva tjedna, Lukas — pozdravlja ga Ivan, onako srdačno kako svakoga pozdravi i odmah baci pogled na mene: — Bok, Ana!

Nervozno ustajem i stavljam jaknu na vješalicu u predsoblju. I baš tada on poseže za svojom jaknom. On. Lukas. Zagledana u njegove oči, osjetim tanke usne kako se razdvajaju i govore sasvim nježno i toplo: — Bok.

Iz mojih usta čuju se samo dva spojena glasa — Bk — i iza mene zatvaraju se bijela vrata.

Sljedeći put morat ću biti smirenija. Za početak ne izostaviti samoglasnike u pozdravu, a možda malo i pročavrljati. Ništa prenapadno. Možda mrvicu zavodljivo i šarmantno.

Razmjenjujem prve rečenice s Ivanom, a misli su mi još uvijek pored vješalice. Lukas, kako lijepo ime. Zamišljam naš zagrljaj. Znam da je i on nesiguran, ima svoje crne rupe u kojima se skriva. Ali moja nježnost daje mu snagu. Osjeća se važno u toj ulozi zaštitnika. Svaka moja suza osnažuje ga za njegove borbe. I on voli osjećaj jedinstva, toplinu kože i slanoću suza. Uzajamno njegovanje bez riječi, bez hrane, bez seksa, samo prepuštanjem težine tijela i života. Upravo tako želim zaspati i buditi se svakog dana. Znajući da sve što jest, mogu s nekime podijeliti.

Ivan me vrlo brzo otrijezni i izbaci iz ugodnih maštarija.

— Gdje smo ono stali? Aha. Strah. Ljutnja. Osjećaj napuštenosti — kaže ozbiljno, ali i suosjećajno, a meni samo pojača nervozu jer znam da me čeka susret sa svime navedenim.

— Kako si sada? — iznenadi me sasvim jednostavnim pitanjem.

I na jednostavno pitanje ja se slomim. Jer nije potrebno ni pitati da sve izađe na vidjelo. Uostalom, prethodna dva tjedna bila su svjedoci mog raspada koji ne želim ni spominjati, lakše mi je praviti se da su brzo prošla. Blokada. Bujica upravo kreće. Oči zaokupljene šarenim nitima tepiha. Misli razbježane na sve strane. Pokušavam ih skupiti na hrpicu da mi pomognu nešto odgovoriti.

— Recite vi meni, koliko je toga pometeno pod ovaj tepih?

Sekunda stanke i tišine. Pitam se odakle je ovo došlo. On prasne u smijeh. Aha! Sad sam ja njega uhvatila nespremnog. Sramežljivi osmijeh na trenutak mi prekrije dio briga. Nervoza se otopi i osjećam da ipak neke konce držim u ruci, iako su tanki.

— Pa ovdje zapravo svi dolaze da maknu tepih i da zajedno dobro protresemo sve što su skrivali.

— I što se nalazi ispod tepiha?

— Najčešće traume koje dugo nosimo u sebi. One nas nesvjesno pogone svakog dana jer nismo u doticaju s vlastitim emocijama i tijelom. Osjećaje potiskujemo, kako ti kažeš, guramo ih ispod tepiha, misleći da ćemo se tako zaštiti od povreda, a zapravo nas emocije štite kad im damo prostora da se pojave i kad ih prihvatimo. Trebat će vremena, ali vidjet ćeš da će ti biti lakše kad shvatiš da smiješ biti ljutita i tužna, i da te može biti strah. Onda ti utjeha izvana više neće biti potrebna, jer imaš sve resurse da brineš o sebi i da TI možeš voljeti i malu i veliku Anu.

Slušam ga pažljivo iako ne znam razumijem li sve što govori. Dio mene ostao je u prošlosti, i dalekoj i bliskoj.

Dva tjedna kasnije oblačim trenirku i na brzinu se spremam. Žurim na novu rundu njegovanja otvorenih rana. Dolazim pet minuta ranije. Iz sobe broj dva izlazi meni nepoznata žena. Lukas je očito propustio svoj termin. Ne osjećam žal zbog toga. Maštarije o njemu su nestale, tiho kao što su i nastale. Ponosna sam na sebe jer se nisam zakačila za još jednog muškarca u prolazu kojem sam odmah dodijelila ulogu spasitelja.

Ulazim kod Ivana u sobu, pozdravljam vedro i smješkam se, zadovoljna sama sobom.

— Pričekaj me trenutak da uzmem čaj iz kuhinje — kaže ustajući iz svog stolca i doda: — Jesi i ti za čaj?

— Ne, hvala — odgovaram kratko dok primjećujem kako se lijepo stapa meko pletivo nježno plave boje s čvrstom figurom zrelog muškarca.

— Kako si danas? — postavlja uobičajeno pitanje, sjedajući ponovno na svoje mjesto.

— Odlično! — odgovaram i razvlačim osmijeh još malo više prema rubovima usana.

— Baš mi je drago — kaže i pogleda me onako srdačno kako samo on zna, dok uzima gutljaj čaja. — Pričaj mi, što ima novo?

Gledam njegove snažne ruke i elegantne dlanove u kojima drži šalicu čaja. Primjećujem da nema prsten. Val topline ispuni mi obraze i pomislim: Zašto sam, kvragu, na terapiju došla u trenirci?

___________________________________________

FANI FRKOVIĆ rođena je 1986. godine u Zagrebu gdje je diplomirala na Arhitektonskom fakultetu. Živi u Zagrebu i radi u struci. Nakon pohađanja radionice pisanja pod vodstvom Ksenije Kušec pri Centru za kulturu Trešnjevka, slobodno vrijeme posvećuje pisanju kratkih priča. U Galeriji Kranjčar sudjelovala je u javnom literarnom druženju „Rendes u Kranjčaru“. Na više literarnih natječaja njene priče su osvojile priznanja i nagrade. Priče su joj objavljene u časopisu Tema i zbornicima natječaja. Pohađala je individualnu radionicu Centra za kreativno pisanje gdje je pod mentorstvom Jagne Pogačnik radila na uređivanju rukopisa za svoju prvu zbirku kratkih priča. 2025. godine Galerija Kranjčar izdaje njen prvijenac Aftertejst.

POEZIJA MILOŠA BLAGOJEVIĆA (iz ciklusa “PODVODNA DISANJA”)

poezija

Sve što je u jatima
nedostižno je
zbog moći viška
podjednake moći manjka

Izrastanje krila
Kretanje bez nogu
Letenje
Disanje pod vodom

Strah od viška
još veći strah od manjka
Da bi strah nestao
prvo mora da nastane jato

Pustinjsko raskršće
umire, zatrpano udasima
koji ne smeju ni korak dalje

U kući su vile podzemnih voda
liče na tišinu
izdasi razaznaju njihove oblike
providne su
za njih se lepi prašina
šire se spajaju pokazuju nadmoć
razmnožavaju se jednostavnim deobama

Pribijaju me uza zid
govore mi da sam slab
na prste mi stavljaju mladunčad pacova
rađaju gliste koje raznose mulj

Iz mulja izrastaju biljke bez lišća i cvetova
povređuju se ljubičastim žaokama
cvile prete urliču lome vlastite bodlje
Osećam ih u ustima
grebu me seku guše
gutam ih da bih se spasio

a vile se povlače
govore mi da sam kriv

Ti si pokret galebovih krila
na modrom nebu bez Sunca
punom prljave vode

Postaješ vrh galebovog kljuna
i dodiruješ
vođu krda olujnih oblaka

Ti si rupa koju si napravila
i pobegla
ali iz tebe ne izlazi kap
već svetlost

Svake godine
Mesec se udalji od Zemlje
za jedan prosečan kažiprst
kao da želi neprimetno
da pobegne
od odgovornosti nad našom vodom

Doći će i godina
u kojoj ćemo se od Meseca
potpuno odaljiti
i tugovaćemo za noćima
kada smo ga optuživali
da nam oduzima razum
jer je pun

Često me pri buđenju
ne dočeka Sunce
a ja se osećam
kao prevremeno rođen
i više od svega
želim da postanem reka
sposobna da promeni
smer svog toka
i krene ka izvoru
ali uzalud pokušavam
jer utroba odbija povratnike

zato se san
mora završiti na javi
u mraku
pre svanuća

Besmrtna zver
prašinom slika glad
u zaboravljenom hodniku
koji pripada čoveku
sa protraćenim životom

i razjareno moli
za još jedan san
o tučkovima postanka
koji zavode je srebrom
i poslednjim letom

Kada sam otvorio oči
kapak je udario o ivicu lopate
Kap krvi začinila je zemlju
i označila početnu tačku
Metal je probio grudi tla
oslobodio ukroćenu vatru
i zarovao međ meso do kamenja
Kopanje je danima trajalo
i obasipalo me zadovoljstvom
rođenim u skladnosti pokreta
A onda je zapelo o najtvrđi kamen
koji se smeje nemoći
i skriva ciljeve poput grehova
kao da su njegovi a ne moji

Kada se začulo pucanje
iz šupljine izleteo je izdah
Ne uništavaj svoj štit

Mirovi ne znaju
gde Šuma počinje i gde se završava
niti žele da pronađu njene granice
Kažu, ako ih ugledaju
Pralist će im oduzeti telesnost
i goniti ih vetrovima
do najmutnijeg izvora
koji je rođen sa strahom od udaha

Veruju da su potomci lovca Mira
prvog ljubavnika Šume
Iz njegovog semenja nicalo je bilje
i privlačilo njegovu lovinu

Mirovski naslutari govore
da je Šuma odbačena ćerka Neba
kojoj braća šalju svetlosne poruke
Mirovi slave drvo zvano Dovek
u čijoj šupljini čuju se otkucaji
dovoljno snažni za oproštaj

I znaju
da Šumom luta čuvar Doveka
Njega nisu videli ali jesu
na kori drveta
kapljice sa najmutnijeg izvora
koje nude smer otkucajima
za pomirenje sa udahom

_______________________________________

MILOŠ BLAGOJEVIĆ rođen je 1986. godine u Smederevskoj Palanci. Završio je Učiteljski fakultet i radi u internacionalnoj OŠ “Plavi krug” u Beogradu. Zanimaju ga narodna predanja, drevna verovanja, običaji i obredi, poetika nesvesnog, logika sna, psihologija životinja, alegorija prirodnih pojava. Navedena interesovanja pomogla su mu da vremenom razvije simboličko-logički sistem koji primenjuje u svom pisanju. Poeziju i kratku prozu za sada je objavljivao samo u elektronskoj formi i čitao na raznim književnim događajima.

PJESMA AZERA TIPURE: DJETINJSTVO, RIJEKA

poezija

Povratak nije bio kako sam pamtio.
Sve je manje, skučenije.
Gdje su one šume
(tu smo brali cvijeće za kuće)
i igralište od livade?
Gdje sam tu ja
mršavi Rosi što šutao je lopte?
Gdje su svi? Bertoni – Kempes – Brio – Đentile?
Lepršavi Juventus bio je u modi,
Platini ali Bonjek nije (Poljsku u mom srcu
pjevali su stariji u Kulušiću, mi smo znali za Džuli)

Gdje su Kristijan i njegovo moćno njemačko biciklo?
Drug Marko i Anamarija, sestra mu starija,
moja prva voljena – jednom sam držao glavu
u njenom zagrljaju ili samo sanjao da sam
u krilu anđelu. Zvao bih je ponekad telefonom
i spuštao slušalicu na njeno molim.
Ne pamtim nijednu riječ njoj upućenu,.
to je bilo vrijeme kad su boginje još bile na nebu.

Gdje je Tomo sa svojim motorom
i svitom žena što ih sebi dovodio?
Hvatali smo im ciku pod otvorenim prozorom,
kakve su to nektare pile, šta im je radio
da su onako govorile
daleko iznad mjera naših želja.

Tonči – Cigo, kapetan broda.
Kružila je legenda – danima je plivao u moru
dok nije naišla Karpatia, gospa-vidjelica brodolomaca.
Žena mu Stana. Ozbiljna, stroga, ne znam
šta je radila, možda učiteljica. Vozila je Pežoa.
Vrtlarila. Uživala u kolonadama kapetanske kuće.

Crni Benito, nije Musolini
taj nije hodio, samo je trčao,
vijorio. Ćaća mu je stalno bio u bijeloj
potkošulji, a kuća pored prodavnice,
gdje smo pili koktu i sok od šljive.

Gdje su susjedi mirni podstanari Nada i Mirko?
Njihova blijedozelena parkirana Lada
banjalučke table nije mijenjala kao da je znala
da Krajina je čeka.
Ili Ingrid? Prva koja u imenu
nije imala -a na kraju.
Uzalud je lastiš igrala, za nas nije bila žena.

Jakov zvani Ni me volja, jedva bi se s nama
igrao. Pamtim mu oca mehaničara Antu, vječno
u plavom zamazanom kombinezonu i tihu
majku, Talijanku. Odselili su prije mene
u Pulu, Italiju.

Kod Ante visio je brko Todor
s dvosjednom Opel Mantom plavom,
holandske žute table,
zamišljao sam da igra za Fejnord.
Za njim se govorilo da je Srbin.

Mevludin iz drugog naselja?
Iz nekog bosanskog sela došli su on i njegova
majka, pokrivena.
Malo smo ismijavali zbog imena,
možda zato nikad nije dolazio nama, samo mi njemu
kroz šumu.

Adže Mujo – Mustafa, crveni Ford Kapri.
(nije ga auto činilo čovjekom, to je samo
u mojoj dječjoj mašti)
Vozio me na prvu utakmicu na Kantridu,
igrao je naš Velež, Bajević pred penziju.
Dva je gola zabio ali nije bilo dovoljno, to je bila
ona Rijeka što je umalo izbacila Reala
iz Kupa UEFA (u revanšu stara priča, malo do sudija i penala, malo do kralja
i gola u gostima).

Za curu ili ženu imao je Branku, raskošnu plavušu,
toliko dobru da su mi okolo psovali strinu.
Govorili su poslije da njemu sličim, u svemu
evo sjećam mu se lika i veći je frajer.
Učio me da Dinastiju ne gledam i nijednu dužu
seriju, kaže uvijek pretjeraju.

Umro je mlad tamo potkraj ovog vamo rata.
Za par dana stigli su lijes i njegov kofer u zavičaj
(Branke nije bilo, zadnji put je nije ni spominjao)
Dali su mi njegove fotografije i stručne knjige,
neke manje poznate Ruse i pisma zaljubljene
portugalske redovnice.

A ja sam samo bio na čekanju da oružje
otutnji, da preživim
i odem, odem na more njemu –
Rijeka je bila moja Amerika.

_______________________________

AZER TIPURA, rođen u Rijeci, živi i radi u Mostaru. Objavljuje pjesme u časopisima i po internetu.

KRATKA PRIČA STEFANA BASARIĆA: TRI PTICE VOLŠEBNICE

proza

Postoje izvesni događaji posle kojih se čovek trajno menja. Postoje događaji i njihove posledice koje preoblikuju, ponovo izgrađuju, perspektivu svakog pojedinca na sam život i njegov determinisani položaj u svetu koji ga okružuje. Međutim, čovek je tih događaja vrlo retko svestan u trenutku dok u njima učestvuje, dok mu se dešavaju. Obično se osvesti kasnije, a neretko svaka iluminacija i svest o revolucionarnom značaju tih događaja potpuno izostanu, pa tako čovek neretko i umre nesvestan kako ga je neki događaj iščašio iz dotadašnjih svatanja stvarnosti i promenio mu unutrašnje prelamanje rožnjača.

Doručak se obično služio između devet i pola deset u ogromnoj trpezariji na sredini objekta i za postavljenim izlizanim stolovima sedeli su pripadnici svih grupa, osim jaslica, oni su bili još nedorasli toj vrsti socijalnog rituala poput zajedničkog doručkovanja. Ponavljali smo bilingvalnu mantru Hvala lepo – Köszönöm szépen orkestarskom preciznošću, fanatičnom usklađenošću negujući podjednako međusobno poštovanje za sve koji su brigu za svoje odrastanje i slobodno vreme prepustili u ruke zaposlenih u predškolskoj ustanovi „Sanda Marjanović“, u sivom gradu uz severnu granicu naše zemlje. Posle doručka bismo spremili svoje limene tanjire i pribor i zaputili bismo se u dnevne prostorije. Na našim vratima bio je zalepljen malo deblji papir na kom je bilo prikazano savršeno nasmejano lice pajaca, sa dva velika crvena kruga na obrazima, pajac se smejao, i mi smo bili ponosno što nam je baš on patron, zaštitnik.

Gotovo svakodnevno smo imali razne aktivnosti kojima su nas vaspitačice motivisale da se upoznajemo, kako sa drugima, tako i sa sobom, i tada smo, u tom periodu posle doručka, a pre dremke i odlaska kućama, obično imali kreativne radionice ili smo bivali prepušteni na sopstvenu (ne)milost u meri u kojoj će nam to nezavisno vreme poslužiti da, tog dana, otkrijemo nešto što juče nismo znali. I dan-danas nisam potpuno razlučio prirodu svoje potrebe za stvaranjem, ali sa sigurnošću mogu da tvrdim da mi je boravak u obdaništu poslužio da svoju nagonsku kreativnost oblikujem, da joj stavim jaram kontrole i da je nazovem – crtanjem.

Opet, kao šestogodišnjak, malo čega svestan, težio sam, u obdaništu, kao i kod kuće, da stvaram neke svoje svetove, pored onih ispljunutih na beli papir iz čuvenog bloka broj pet. Mozak, čiji potencijal ljudsko biće nikada neće do kraja spoznati, a koji, sa druge strane, živi ispred vremena lobanje u koju je ukotvljen, ima bespregledan broj funkcija i zadataka koji se uvek iznova obnavljaju po obavljanju, jer ljudski um nikada ne spava, sem kad mu jednom vreme ne preseče redovan dotok kiseonika i krvi. Moj dečiji mozak, svestan abnormalnosti raširene po nitima, dotad neuzurpiranog, zdravog odrastanja, utkivao je savršenu formu samoodbrane čijim se praktikovanjem moja svest mogla odbraniti od onog neizbežnog – od pucanja bračne veze mojih roditelja i od činjenice da se kora mog detinjeg tla kruni i nestaje u tektonskim poremećajima i drmusanjima onog što sam verovao da će biti, da mora biti, konstantno, stabilno i dugotrajno, a to je odrastanje uz stalno prisustvo i majke i oca. Međutim, promene u njihovim životima su mogle da imaju koban uticaj na moj, tada mladi, život i da u moju sliku o samom sebi uklešu neke nesavladive traume od kojih se nikada ne bih oporavio, ali moj um, ukopan toliko duboko da ni sada vrlo često zapravo ne mogu da ga razlučim do kraja, u meni budi ideju da svoj svet, u ozbiljnoj truleži, počnem da menjam izmišljenim svetovima u kojima ja uopšte i ne bih učestvovao i u kojima bih bio siguran, na bedemima naslona svojevrsne rediteljske stolice. Dakle, počeo sam da sklapam priče od lego kockica, strogo izbegavajući igru radi igre; uvek je tu postojao neki dublji sloj smisla, potkrala bi se tajna funkcija u svemu tome, gradio sam neki tuđi svet, koji će, s nicanjem zgrada od kockica potpuno zaseniti moj – tako sam pravio svetove u kojima sam mogao da se smejem, bivajući neko drugi, jer je moj svet, (tada mi se činilo) u raspadanju, bio svet koji je od moje majke tražio da menja jastučnicu svakog drugog dana zbog prozirnih mrlja od očinje soli. Isto sam činio i četkicom, olovkom, flomasterom, bojicama, voštanim bojicama, temperama i tušem, i sve je, kao i kockice, imalo istu funkciju – da me zaštiti od neizbežne šizme među mojim tvorcima, onima koji nisu uspeli da se dogovore, da nađu rešenje, a verovao sam da su morali, ako ništa, barem zbog mene.

Sećam se da smo godinu ispisivali tako što smo pored usamljene jedinice pisali tri naopake šestice. A mesec je bio četvrti. U svojoj prvoj sedmici. Bilo je vreme za doručak. Hvala lepo – Köszönöm szépen. Zalupivši vrata krštena besprekornom crvenim krugovima na licu nasmejanog pajaca-zaštitinika, vaspitačica Karolina nam je dala slobodu da se opredelimo kako ćemo ispuniti vreme do odlaska na kratak počinak. Ja sam seo sa Vedranom da crtam. Uvek sam bio pomalo ljubomoran na njega, valjda jer sam verovao da crta bolje od mene, da ima oštrije poteze, da je kreativniji i da bolje kombinuje boje, ali sam ga istovremeno poštovao kao ravnopravnog takmaca od kog sam, i u porazu, mogao da naučim ili ukradem dobro slikarsko rešenje. Tog dana sam odlučio da crtam pticu. Veliku belu pticu sa golemim kljunom, neobičnog oblika, znao sam samo da takva ptica ne postoji u našim krajevima, mora da sam je uočio u nekoj enciklopediji ili slikovnici sa predstavnicima životinjskog carstva iz dalekih, meni nedostupnih, krajeva sveta.

Tačno vreme dešavanja o kojima pišem ne mogu da se setim jer je, za sve nas, vreme tada prokuvalo i iskipelo u jednu tačku u kojoj se njegov protok prosto zaustavljao u mirovanju, kao da se vreme zamrzlo i zbunilo. Prvo su se, kao himne neutešnih narikača, oglasile sirene za vazdušnu opasnost. Te sirene sam i tada, kao i sada, doživljavao kao sirene iz nordijskih priča koje su mamile slavne moreplovce u neko stradanje. Znao sam samo za sirene kao žene-ribe, i saznavši za sirene koje su značile opasnost, odlučio sam, bez puno razmišljanja, da ta dva pojma, te dve metafore, stopim u jedan pojam. Sirene za vazdušnu opasnost suštinski jesu kao te prve sirene, one su nas veći deo te godine, a i kasnije, kroz ceo život, ispresecan grčevitim sećanjem na taj zvuk iz pakla, pratile kao zloslutna pesma zbog koje bismo, u trenutku, mogli da zalutamo, da se izgubimo, da nam popucaju bubne opne, jer su te sirene pevale o smrti, koja bi mogla da dođe po nas, decu, mnogo pre nego što smrt treba i mora doći po nas, ako smo imali sreće, već izborane ostarele ljude.

Svi smo naprasno pogledali u vaspitačicu Karolinu, u uredno opeglanoj svetloljubičastoj pregači, i bez reči očekivali dalje komande, nekakvo čarobno rešenje, nešto, bilo šta, što bi nam pomoglo da prenebregnemo činjenicu da sirena vrišti svoju zloslutnu pesmu. U tom trenutku su tanka stakla na prozorima počela pomahnitalo da poigravaju, bojice su poskakivale po stolovima, sijalica se zanjihala u istrzanom ritmu. Vaspitačica Karolina je progovorila, savršeno smirenim tonom, vrlo jasno, imala je svet pod kontrolom, znala je dobro šta radi, bila je boginja iznad ovozemaljskih nedaća i strahova, iznad svega što može da poremeti harmoniju igre i stvaranja, rascvetale posle doručka u jednom obdaništu u Saveznoj Republici Jugoslaviji; vaspitačica Karolina je rekla Samo crtajte, deco, samo crtajte. Nebo iznad nas je zvučalo kao da će eksplodirati, kao da je bremenito i kao da treba da porodi nekakvu stravičnu tragediju u ovaj naš svet, buka je postajala sve glasnija, rasla nam je u ušima i oči nam je zaparao prizor tri snežnobela pramena koja su gasnula u daljini. Tri bombardera prozujala su tik iznad zgrade obdaništa. Tri leteća, tamnosiva, uska, spljoštena autobusa u kojima sede neki ljudi koji ne pričaju moj jezik i koji me ne poznaju, ne poznaju ni vaspitačicu Karolinu, ni Vedrana, ni moju mamu, ali su ti ljudi bili spremni da me obrišu iz istorije, iz svih svetova i sećanja, pritiskom na jedno, kako sam ga zamišljao, dugme. Tragovi koje su ostavljali za sobom vukli su se sve do Beograda.

Posle dvadeset i dve godine, kad god se setim perioda bezglavog prosipanja bombi po mojoj zemlji i po mom šestogodišnjem detinjstvu, setim se njenih reči, čiji eho i danas titra nečujno negde u mom srednjem uhu – Samo crtajte, deco, samo crtajte.

______________________________________

STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine.
Diplomirao i masterirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu.
Bavi se poezijom i kratkom prozom.
Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima kao što su: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Čovjek-Časopis, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21.
Raštan Izdavaštvo (Beograd) mu štampa prvu zbirku poezije “Prazne senke” 2024. godine.

ČETIRI PJESME SANJE LOVRENČIĆ IZ ZBIRKE “BESMRTNICE DANAS”, Hrvatsko društvo pisaca, 2025.

poezija

(pod crvenim jedrima)

idite! rekla im je
plovite pod crvenim jedrima,
tražite žderačice priča, vrtove
u kojima vrište ljubavne životinje,
osnivajte gradove, gradite
hramove po otočnim vrhuncima,
palite baklje na rtovima,
objavljujte opasnosti,
izranjajte periske!

borite se s morskim nemanima,
bodljikavim rubnim plićacima,
gradite prvu i drugu i treću ulicu,
puštajte plimu zaustavljajte,
ispirite soli, borite se s nekim
ako već ne znate ništa pametnije

samo učinite već jednom nešto sa sobom!

toliko su se prestrašili
da se tri dana nisu usudili
izaći pred njeno lice

***

(zatajena noć)

zatajena je noć
u kojoj kraljica dolazi proscima
i svaki misli da je njegova

vladarica bludnih snova, nedodirljiva,
u istoj noći sa svima

i svaki od njih mislit će
da je njegovo to djetešce od osmijeha
maleno božanstvo blaga, koje pleše
u biljnom soku i u žilama –

ne, ne, nisam ga ja donijela na svijet,
to je ona druga, drugdje, istoimena!

ne, ne, niste mu vi očevi,
nego onaj s pijetlom i kornjačom,
bog u krilatim sandalama!

izgubljeni među njenim istinama,
čekaju da se ponovi ta noć

no takva se noć ne ponavlja

***

(zar ih ćeš prepustiti strelicama?)

tih stotinu osam muškaraca koji su te zabavljali
dvadeset godina
zar ćeš prepustiti strelicama, kopljima, mačevima?

istina, trošili su, kraljevstvo je pomalo osiromašilo
no još uvijek je kraljevstvo, oporavit će se,
a i ta igra koju si igrala s njima
nije mogla biti bez popratnog sjaja

reći ćeš im: gotovo je, bježite?
no brodovi su davno strunuli u luci

i što ti preostaje nego nektar i ambrozija?

san će ležati na palači, dok ti i tvoje djevice
odvlačite do obale stotinu osmoricu usnulih
i pozivate sile iz dubine:

priča je gotova, nosite ih u raj!

a slugama koji su sanjali da ih pokapaju
na rukama će ostati krv iz sna
koju dugo neće moći oprati –

hoćeš tako?

ili ćeš ga pustiti da ih postrijelja,
no strelice će umjesto otrovom biti premazane
sokom trava koje daju besmrtnost –
odležavši dovoljno da zaspi umorni putnik
ustat će i ukrcati se na njegov vlastiti brod

i dok se kao roj zvijezda
budu uzdizali u nebesko more
izgubit će imena
da ih kraljev bijes ne može prepoznati

hoćeš tako?

***

(besmrtnice danas)

one sjede navrh brda
spaljenog jarom, spaljenog požarom,
pod dlanom radioaktivnog lahora,

kockaju se za sudbinu
neke obitelji guštera
za ishod nekog mravljeg rata

bit ćeš na strani crvenih,
jesi sigurna, Ateno?

a ti ćeš, Hestijo, baš toj mišjoj obitelji
pomoći da sagradi dom?

što s ljudima, pita ona krilata,
bez glave pobjednica Nika

Atena diže prema njoj svoje mravlje lice,
Hestija je gleda mišjim očima,
nenasmiješeno, neprozirno,

kao što i treba gledati
lik od kamena

______________________________

SANJA LOVRENČIĆ književnica i prevoditeljica, dosad je objavila zbirke pjesama Insula dulcamara (1987.), Skrletne tkanine (1994.), Upute šetaču u vrtu sa zborovima (2002.), U slobodnoj četvrti (2002.), Rijeka sigurno voli poplavu (2006.), Noćno doba (2009.), Iz ateljea (2015.), Putanja leta (2018.), Skica za junakinju (2021.) i Pišem ti iz daleke zemlje (2023.)
Za zbirku pjesama Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu “Kiklop”, a za rukopis Pišem ti iz daleke zemlje nagradu “Tea Benčić Rimay”.
Pjesme su joj objavljivane u domaćoj i stranoj periodici.
Autorica je i niza proznih djela, romana i kratkih priča.