proza – Page 6 – čovjek-časopis

KRATKA PRIČA LENE RUTH STEFANOVIĆ: KAO DA JE BAŠ SVE U REDU

“… stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini… nikog odraslog, mislim… osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji, hoću kazati, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja trebam iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih trebao raditi čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih zaista želio biti.”

– J. D. Salinger, Lovac u žitu

Ja sam sasvim mala, tek sam prohodala. U dovratku našeg kijevskog stana stežem lutku bez glave. Roditelji vrište.

Ja ne razumijem riječi, samo osjećam taj jezivi potmuli cik koji čini da mi se koža ježi, a utroba podrhtava.

Baka plače u drugoj sobi. Mene je strah.

To vrištanje se ponavlja iz dana u dan.

Sa četiri godine ću prvi put pokušati da izađem kroz prozor našeg stana na četvrtom spratu i tako pobegnem od sveg tog vrištanja. Otac me je uhvatio u zadnjem trenutku i prvi put sam dobila batine, što je još više pojačalo moju želju da jednog dana nesmetano izađem kroz prozor.

Nisam znala šta to tačno znači, ali osjećala sam da je u tome rješenje.

Kod kuće smo govorili ruski. Kada nisu vrištali, roditelji su mi čitali bajke o životinjama.

Živjeli smo blizu Zoološkog vrta. Prave životinje su smrdele i plakale po cijeli dan i noć.

Kada su nas posjećivali drugi ljudi, posebno kada bi dolazili ljudi iz ambasade, nije smjelo da se vrišti. Tada su se i roditelji i baka osmjehivali. Ako bih zakmečala, otac bi me pogledao onim pogledom koji je slutio da će kasnije da vrišti.

Toga sam se bojala najviše.

Kako sam rasla, počela sam da predosjećam kada će početi vrištanje, kao i šta može da ga izazove.

Miris votke je neizostavno bio povezan sa vriskom. Prvo bi se cijeli stan osjećao po votki, onda bi ga ispunio vrisak.

Ja sam mislila da je to svuda tako, i nisam pretpostavljala da može da bude drugačije dok nisam bila pozvana u goste kod Julije sa drugog sprata.

Kod Julije je bilo tiho, sve igračke su imale glave, a stan je mirisao na sutlijaš sa cimetom.

Mama i baka su pričale da Julijina porodica jede samo kaše, od pirinča, griza ili heljde.

Mi smo pak dva puta nedjeljno jeli meso, i vrlo često crni kavijar na ražanom hljebu. Osim toga, imali smo televizor, usisivač i veš mašinu. Moj otac je vozio Volgu, što je izazivalo ponos jer je ukazivalo na naročit status porodice.

Da je za to postojao način, ja bih mijenjala i Volgu i crni kavijar za tišinu stana Julijine porodice.

Porodice su inače bile male, troje – četvoro članova, ne više. Često su porodicu činile baka, mama i dijete. Primjetila sam da iz stanova tih porodica nikad nije dopirala vriska. Vrištalo se tamo gdje je bilo muškaraca, i nigdje tako jako kao kod nas.

Nešto je bilo vezano za oca i za to što je on vozio Volgu, svi su se pravili da vrisku ne čuju. Kao da je baš sve u redu.

Vriska je međutim postajala sve strašnija.

Ja sam počinjala da ruzimijevam riječi. Nijesam znala tada da se zovu kletve, ali osjećala sam da nose sa sobom nešto strašno i jako ružno, nešto što biste po svaku cijenu željeli da izbjegnete.

Munja te osmudila! Strijela te pogodila! U prokletu uru si se rodila! Mrčila se ka si se!

Otac je urlao, kolutao očima i pesnicama udarao vazduh. Izgledao je kao da nešto ušlo u njega, kao da se protisnulo izvana, nešto jako zlo i mračno.

Baka je tiho noću kraj prozora pričala sama sa sobom na jeziku koji nisam razumjela. Pritom je gledala u nebo.

Bila sam suviše mala da znam šta je to vjera i zašto je zabranjena, ali s vremenom ću shvatiti da je i to povezano sa Volgom, televizorom, veš mašinom i mesom dva puta sedmično.

Sve stvari u mom univerzumu su bile povezane, iako ja nisam shvatala uzročno-posledični odnos među većinom njih.

Kada smo se vratili u Beograd, razumjela sam mnogo više. U stvari, prvo nisam razumjela ništa jer sam govorila samo ruski. No ubrzo sam naučila jezik svog okruženja.

Rekli su mi da mi je otac prijek i da ga se ljudi boje. Naučila sam da se taj osjećaj sa kojim se budim svaki dan zove strah.

Za majku su govorili da je dobra i blaga, ali da, eto, ne smije ništa od njega.

Baku nisu spominjali, kao ni mene. Mislim da su nas žalili, iako su nam u neku ruku i zavidjeli. Otac je sad vozio Volvo, i dalje smo jeli meso mnogo češće nego naše komšije. Subotom i nedjeljom smo odlazili u vikendicu, a ljeti na more. Mnogi bi trpjeli vrisku, u zamjenu za tako nešto. Tako su bar govorili. Oni nisu znali da vriska jede dušu i da vremenom oni koji su joj izloženi postanu tek ljušture koje samo spolja izgledaju kao obični ljudi.

U nevrijeme otvoren ili zatvoren prozor mogao je prouzrokovati vrisku.

Zamršene rese na tepihu.

Uključen ili isključen televizor.

Nešto što bi neko rekao. Bilo šta što bi bilo ko rekao. Nešto što bi neko prećutao.

Nešto što neko nikad nije rekao, ali mu je bilo pripisano.

Nešto što nisam uradila, ali za šta sam bila okrivljena.

Djevojčica od deset godina, koja je imala sve petice. Za manje od petice sam dobijala batine.

Ako bih imala više kilograma nego što je moj otac mislio da treba da imam.

Moj otac je odrastao u koncentracionom logoru i njegov odnos sa hranom je oduvijek bio poremećen.

Bilo mi ga je žao i mrzjela sam ga u isto vreme.

On je mene mučio glađu, kao oni njega nekada.

Na mjerenjima nikad nisam imala ni minimalnu kilažu preporečenu za moj uzrast.

Bila sam visoka i mršava kao leš. Na sistematskim pregledima ljekari bi me grdili što neću da jedem. Nisam smjela da kažem da mi ne daju.

Baka bi mi ponekad krišom donosila hranu, koju sam krila u kutiji sa igračkama. Njoj je bilo žao kad noću plačem od gladi.

Mama nije dobro čula, govorila je, a ja sam oduvijek mislila da je njena gluvoća bjekstvo.

Bjekstvo od mog plača i bjekstvo od vriske.

U Beogradu smo živjeli u prizemlju, te ni izlazak kroz prozor više nije bio rješenje.

Počela sam da zapisujem stvari. Zapisavala sam stvari koje nijesam smjela izustiti, o mirisu votke, o lutki bez glave, o tišini stana Julijine porodice.

Čeznula sam za tišinom, vapila za njom. Bila mi je neophodna da bih opstala. No mjesta na kojima bih katkad uspjela da je nađem bila su rijetka.

Nastavila sam da pišem, jer više nisam imala kome da pričam. Sa bakinom smrću otišla je moja jedina utjeha u buri mog haotičnog odrastanja.

Jednom sam pitala nastavnicu biologije, našu razrednu, može li vriska ostati u ušima zauvijek. Jer činilo mi se da je čujem stalno, da to sada neko u meni neprestano vrišti.

Razredna je dugo je zadržala pogled na meni i ne odgovorivši ništa me poslala kod školskog psihologa. Psiholog me je pitao otkada čujem tu vrisku. Pažljivo me saslušao i pozvao na razgovor moje roditelje. Oni se, naravno, nisu odazvali pozivu.

Otišla sam od kuće čim sam bila dovoljno stara da smijem da odem. Bez riječi. Samo sam tiho zatvorila vrata sa sobom. Vriska u meni ubrzo je potpuno prestala.

_______________________________________

LENA RUTH STEFANOVIĆ piše poeziju i prozu.
Do sada je objavila: zbirku eseja “Arhetip čuda” [2006]; pjesme u prozi “Io triumpe” [2008]; zbirke pjesama “Đavo, jedna neautorizovana biografija” [2011],”Boja promene” [2013], “Izvinite, mislim da umirem” [2019], “Zovem se Ilan” [2022]; kao i romane: “Šćer onoga bez đece” [2017] i “Aimée” [2020]
Uključena je u brojne antologije i temate, između ostalog:
– “Antologija savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku”
[Edicija “Katedrala”, 2010];
– “Koret na asfaltu” – prva antologija crnogorske savremene ženske poezije [Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skener Studio, Zagreb, 2013];
– Američki izbor najbolje evropske proze: “Best European Fiction” , u prevodu Will Firth-a [Dalkey Archive Press, 2014];
– Antologija “Pjesnikinje Crne Gore 1970 – 2015” [J.Vukanović, izdanje JU Ratkovićevih večeri poezije, 2017];
– Antologija „Poetese Crne Gore“ [B. Rakočević, 2020];
– Mysterious Montenegro [TE17, Penn State, 2020].
– Balkan Bombshells: Contemporary Women’s Writing from Serbia and Montenegro [editor Will Firth, Publisher Istros Books, 2023]
– Antologija “Tela i jezici u pokretu : savremena ženska poezija u postjugoslovenskim pesničkim kulturama” priredila Dubravka Ðurić [(Re) konekcija, 2024]
“One Day When You Leave the Black Mountains”, Words Without Borders, translated by Will Firth [ 2025] – ova priča, koja je doživjela veliki uspjeh u anglosferi, premijerno je bila objavljena na portalu čovjek-časopis pod naslovom “Jednom kad odeš iz Crnih Planina”.
Prevođena je na albanski, azerbejdžanski, engleski, holandski, poljski, turski, slovenački i ukrajinski jezik.
Nastupala na više festivala, sajmova knjiga i kulturnih manifestacija u zemlji (Odakle zovem; Ratkovićeve večeri poezije; Grad teatar Budva – Trg pjesnika), regionu (Sarajevski sajam knjiga; Dani kulture Crne Gore u Republici Hrvatskoj; FEKT u Rahovcu) i šire (Poljska, Baltičke države), i na kraju, ali ne na zadnjem mjestu, na jednom od najpoznatijih evropskih poetskih festivala – Vilenica u Sloveniji.
Živi i radi u Podgorici.

KRATKA PRIČA ANICE MARCELIĆ: VELIKI POSAO U RODINOJ GRUDI

proza

Raskošan spektar boja ušao je u Bokijevo sivo osamljeno djetinjstvo kad je u njegovu ulicu doselila Zujina obitelj. Dopuhao ih je jedan od onih nesmiljenih vjetrova koji su kroz povijest u više ili manje pravilnim razmacima otpuhivali zatečenu postavu stanovnika Rodine Grude, da bi je nakon nekog vremena nadomještali novom. Boki je rođen za jednog od dužih predaha između dvaju ledenih zapuha, upavši s prvim plačem u prostor u kojem su stari susjedi već bili zaboravljeni, a novi se još nisu odlučivali na dolazak. Stoga se na njegova nejaka pleća svalila nezahvalna misija jedinog predstavnika svoje generacije u naselju. Okrutno ignoriran od starije djece, istovremeno nezainteresiran za društvo mlađih, živio je u vlastitom mjehuru od sapunice.
Kratko nakon doseljenja Zujo je trebao krenuti u školu. Ispostavilo se, međutim, kako roditelji nemaju valjane dokaze da je njihov sin završio prethodni razred. Put koji ih je sasvim slučajno doveo u Rodinu Grudu, bio je zasut raznim preprekama. Moglo se lako izgubiti glavu, a kamoli ne školsku svjedodžbu. Stoga ni sekunde nisu zdvajali nad gubitkom tako nevažnog lista papira od kojeg se ne bi mogao napraviti ni tuljac za malu porciju pečenih kestena.
– Odnijeli vihori papire, izgorjeli su u plamenu! – lakonski je rastumačio plećati obiteljski poglavica mjerodavnim strukturama.
Vremena nisu bila pogodna za administrativna sitničarenja pa je dječak upisan u školu prema godini rođenja. Tako je automatski udvostručeno brojno stanje Bokijeve generacije u razredu sklepanom od nekoliko uzastopnih naraštaja.
Ubrzo se pokazalo da Zujo raspolaže socijalnim vještinama dobro raspoređenim po najrazličitijim područjima. Uz to, ni učiti nije morao puno, jer je na pitanja iz školskog gradiva odgovarao zahvaćajući potpuno nevezane sadržaje i teme. Učitelju je bilo najjednostavnije dati kakvu-takvu ocjenu, samo da prekine govorne egzibicije koje su rijetko uvažavale suštinu pitanja.
Ovisno o situaciji, davao je novi učenik katkad i kratke odgovore. Tumačeći dosege tehnološkog napretka i važnost novih sredstava komunikacije, učitelj ga je na jednom satu upitao što misli o tome kako su nekadašnje generacije živjele bez radija, televizije, telefona.
– Pa nikako, učitelju! Svi su pomrli!
Odgovor je izazvao gromoglasan smijeh u klupama, a učitelja nagnao da se zagleda kroz prozor i pažljivo promotri stanje travnjaka u školskom dvorištu. Kad je završio s promatranjem, upisao je nešto u dnevnik, zaklopio ga i obznanio:
– Gotovi smo za danas!
Potaknut saznanjem da su rođeni u razmaku od samo dva dana, Zujo je Bokiju predložio bratimljenje. Spustili su se do potoka i komadom zahrđalog lima zarezali kožu na dlanovima. Obred su završili snažnim stiskom ruku nakon čega su se složno popišali po ranama, jer je to bio najefikasniji način sprječavanja infekcije. Kao sve dotadašnje Zujine teorije i ova se pokazala ispravnom jer su ozljede zacijelile bez ikakvih posljedica.
Postavši ovim činom braća, takoreći blizanci, počeli su usklađivati sve aktivnosti. Prilagodba je tekla uglavnom u jednom smjeru. Stoga je novi način ponašanja dotad usamljenog dječaka i besprijekornog učenika rezultirao ponekom nenapisanom zadaćom, nenaučenim gradivom i povremenim izostancima s nastave. Taj sitan danak pobratimstvu na drugoj mu je strani donosio puno novih saznanja i iskustava. Dok su lutali šumom ili pecali na potoku, Boki je upijao korisne savjete, naročito one o otupljivanju oštrice učiteljevih pitanja. Svaki trenutak proveden nad knjigom, za Zuju je značio bacanje vremena u vjetar.
Pri jednom od redovitih ponavljanja ranije obrađenog gradiva, Boki je odlučio iskušati novostečene govorničke vještine. Digao je ruku, nudeći slikovit odgovor na postavljeno pitanje:
– Basne su, učitelju, kratke priče u kojima razgovaraju dvije životinje, na primjer magarac i tele, kao vi i ja sada.
Učitelj se umalo zagrcnuo progutanom metaforičkom knedlom i bacio brz pogled kroz prozor. Ovaj put se nije upustio u duže proučavanja travnjaka. Glavom mu je proletjela misao kako se, tehnički gledano, datom objašnjenju nema što prigovoriti. Više od moguće smišljene ili nehotične uvrede i smijuljenja u razredu, frustrirala ga je činjenica da Boki prebrzo usvaja način izražavanja novog učenika. Bilo mu ga je žao, znao je da mu je otac prijeke naravi. Ipak je istrgnuo list iz notesa i nešto napisao. Presavijenu cedulju je dao dječaku, naredivši da je istog dana preda roditeljima jer želi da što prije dođu na razgovor u školu.
Nakon roditeljskog posjeta školi uslijedila je nimalo suptilna odgojna mjera, zapravo najžešća koju je Boki upamtio u cijelom svom životu. Višestruko ojačana djelovanjem očeva kožnog opasača, označila je kraj jedne etape njegova društvenog života, vrativši ga ekspresno u staru kolotečinu. I prije nego se susreo s latinskom poslovicom koja nas uči da ono što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu, stekao je jasnu spoznaju o njenoj surovoj istinitosti.
Kasnije se ta spoznaja potvrđivala na mnogim razinama. Kroz školovanje u Arganu, pa i poslije, pri potrazi za poslom, ulogu Jupitera uvijek bi igrali neki drugi, lukaviji i agresivniji, dok je on sam, zajedno sa svojim odlikama i pohvalama sveučilišnih tijela, redovito ostajao među volovima. Konačno je, umoran od udaranja čelom u mnoga vrata iza kojih za njega nije bilo posla, odlučio predahnuti u Rodinoj Grudi.
– Ništarijo! Ti zajedno sa svojom fil… filozof… kako li se već zove! Lijepo sam ti govorio da izučiš kakav pristojan zanat! Sad bi bio gospodin čovjek, svoj gazda, baš kao Zujo! – donekle očekivan, ali popraćen sasvim neutemeljenom tvrdnjom o savjetu za odabir profesije, očev gnjev se srušio na nesposobnog sina.
Ispostavilo se da je Zujo po kojekakvim brzopotezno sklepanim dopisnim školicama prikupio zavidan broj svjedodžbi i diploma prikladnih za nesmetano pokretanje raznih poslova.
Najprije je, tik uz potok na rubu šume, niknula gostionica s prenoćištem “Zujo’s Inn”. Nudila je sportske terene, šetnju malim zoološkim vrtom i vrhunski ambijent za obiteljske proslave. Jelovnik s lokalnim specijalitetima vikendom je imao dodatnu stavku “pastrve iz našeg potoka”, koja se pokazala kao pun pogodak.
– U ovom potoku nikad nije bilo pastrva – Bokijeva nepopravljivo naivna ćud iskazala se već pri prvom susretu s nekadašnjim razrednim kolegom i pobratimom.
– Pa nećemo im valjda propitivati krvna zrnca! Pastrva je pastrva a potok je potok, ma kuda tekao. Važno je da su gosti zadovoljni! – Zujina logika je bila i ostala nesalomljiva.
U centru Rodine Grude kočoperio se odlično posjećen i u zeleno oličen “Zujo’s Pub”, a odmah do njega “Zujo’s Shop”, prodavaonica mješovitom robom. Par stotina metara dalje, s druge strane ulice, smješkala ima se ružičasto obojena slastičarnica “Zujo’s Cakes”, smještena nadomak novootvorenog kozmetičko-frizerskog salona za dame i gospodu, glamuroznog naziva “Zujo’s Beauty Studio”.
– Počele su nas obilaziti grupe nepoznatih ljudi, raspitivati se za kupovinu nekretnina, za lokalne pogodnosti pri pokretanju biznisa. Nisam ih valjda trebao pustiti da nam okupiraju Rodinu Grudu! – objašnjavao je Zujo svoje brojne poslovne poduhvate.
Bolnu točku vlastitog poslovnog carstva predstavljala mu je samo brzopleto otvorena omanja tvornica odjeće. Uz sve napore nije se uspijevala odlijepiti od pozitivne nule u poslovanju. Smjestio ju je u Argan, računajući da će veliki grad osigurati potrebnu kvalificiranu radnu snagu i kupce za proizvedenu robu. Što dalje, bio je sve uvjereniji da joj je lošu karmu priskrbio glupavi domaći naziv “Visoka moda”, kao i nesposobno rukovodstvo sklono opstrukciji svakog inovativnog poslovnog prijedloga. Bokijevim dolaskom, sinulo mu je spasonosno rješenje.
– Likvidirat ću “Visoku modu” i osnovat ćemo novu tvrtku. Bit ćeš glavni direktor, s vremenom i ravnopravan partner. Uvijek si bio sklon novim idejama, u Arganu si takoreći doma, engleski ti je skoro k’o materinji jezik. Smislit ćeš neko zvučno ime za firmu i uvaliti se u direktorsku fotelju! – Zujino oduševljenje moglo se mjeriti samo s onim na početku poslovnog uspona, pri otvaranju “Zujo’s Inna”.
Boki je bez riječi izvrnuo džepove iz kojih je ispalo nekoliko kovanica.
– Ne brini za novce, prijatelju! Ti samo potpiši! Novac je moj udio u biznisu! – razgalio se Zujo.
Posao su s vremenom prebacili u Rodinu Grudu. U tvornicu “Zujo’s High Fashion” na dnevnoj bazi su dolazila dostavna vozila nakrcana repromaterijalom, a odvozila gotove proizvode u ekskluzivne prodavaonice diljem Argana i drugih značajnih destinacija. Zujo je, kao novi načelnik Rodine Grude, u potpunosti ostvario predizborno obećanje o oživljavanju društvenog života i povećanom zapošljavanju. U poslu je djelovao iz pozadine, ugovarajući nabavu i prodaju, dok je Boki kao isturena figura, direktor i glasnogovornik najperspektivnije firme u okolici, postao neizostavan inventar na važnim poslovnim događanjima na širem području. Kako se u tim krugovima nije štedjelo na hrani i piću, brzo su mu se mijenjale životne navike, ali i tjelesne proporcije. Stekao je reputaciju fanatičnog poklonika skupe brendirane odjeće, te prekaljenog degustatora egzotičnih zalogajčića i točenog piva u “Zujo’s Pubu”.
Postupno su ga mještani počeli doživljavati gotovo kao vlasnika tvornice. Dojmu je pridonio i luksuzan automobil parkiran pred kućom, kakav nikad ranije nije viđen u Rodinoj Grudi.
Nepomućena poslovna idila trajala je sve do malog, prividno beznačajnog događaja, ali jednog od onih kakvi pokreću presudna zbivanja.
Naime, u “Zujo’s High Fashion” stigla je televizijska ekipa. Privučeni vijestima o velikom poslovnom uspjehu u malom mjestu, poželjeli su napraviti opsežnu reportažu. Nakon podužeg razgovora s direktorom, šefovima pogona i voditeljima smjena, prebacili su se na zaposlenike. Simpatična mlada crnka, sva rumena od uzbuđenja što će se pojaviti na televiziji, počela je iznositi svoje viđenje uspjeha:
– Znate, radimo jako puno, ali ništa nam nije teško. Evo upravo jutros su stigle četiri velike kutije etiketa za odjeću najpoznatijih svjetskih marki. Čim ih ušijemo, roba se pakira i …
Tu je naglo uskočila voditeljica smjene, odgurnuvši nesmotrenu radnicu.
– Kolegica se zabunila. Jutros su stigle četiri kutije konca za ukrasne šavove na košuljama. Isporuka nam je kasnila zbog problema u transportu. Nema govora o nekakvim etiketama.
Ali, nazad se više nije moglo. Nakon emitiranja reportaže, u “Zujo’s High Fashion” su nahrupile horde inspektora nahuškanih od strane konkurentskih tvrtki. Počeli su češljati zalihe i dokumente od samog osnutka firme.
Potaknuti golemim interesom javnosti, događaji su krenuli ubrzanim tempom.
– Nemaš razloga za brigu, prijatelju. Inspektori su jeftina roba, a šačica etiketa je mačji kašalj dokle god u onoj zgradi imamo više nego efikasan vremenski stroj koji je neprekidno u stanju pripravnosti. Iz ovih stopa ću ga aktivirati da ukloni sve moguće kompromitirajuće dokumente od otvaranja tvornice do danas! – izgovarajući te riječi, Zujo je pokazao prema pročelju zgrade u Pelegrinskoj ulici u Arganu, na kojem je stajala samo tabla s podacima nekog odvjetničkog ureda. Boki se, ostavši sam na pločniku, ali ohrabren Zujinim riječima, zaputio prema sjedištu ustanove za istraživanje privrednog kriminala, u koju je, kao osoba odgovorna za poslovanje tvrtke, ljubazno pozvan na razgovor.
U glavi mu se još nisu uspjele do kraja posložiti misli uskomešane nenadanim pozivom, ali i produženim djelovanjem božanstvenog francuskog konjaka posluživanog na sinoćnjoj proslavi otvorenja salona igara na sreću “Zujo’s Lucky Star”, kad su ljubazna pitanja zamijenjena škljocajem lisica na rukama, a istražiteljski ured pritvorskom ćelijom.
– Ne moram brinuti. Zujo je rekao da u onoj zgradi postoji… da raspolaže tim vremeplovom koji… Kako to uopće funkcionira?
Bokija u datim okolnostima mašta nije služila pa je prigrlio Zujinu tvrdnju da će sve biti u redu, da će stroj uništiti škakljive dokumente. Istražitelji i inspektori će ostati praznih ruku.
Kad je nakon stečenih uvjeta Boki pušten da se brani sa slobode, Zujo mu je priredio iznenađenje odbivši prihvatiti ruku ispruženu na pozdrav. Čak je i najnoviju zaručnicu, aktualnu Kraljicu žetve, upozorio da ne komunicira sa zabludjelim bivšim direktorom.
Vlastiti otac mu je svečano obećao da će ga se odreći preko novina, a susjedi i poznanici su prelazili na drugu stranu ulice kad bi im dolazio ususret.
Kako su istražne radnje napredovale, Bokiju je bivalo sve jasnije da su netragom nestali ključni dokumenti sa Zujinim potpisom. Ostao je sam, označen kao ustrajni manipulator i falsifikator zaštićenih brendova.
Dok je potišteno čekao rasplet situacije, oko Bokija se u prostoru lišenom prisustva brojnih donedavnih prijatelja i poznanika, počela ubrzano zgušnjavati magla alkoholnih isparenja. Poput voštanice usred noći, među ljepljivim maglenim pramenovima žmirkala je misao kako bi možda mogao spasiti stvar ako se dočepa vremeplova koji je očigledno izbrisao samo Zujine mutne dionice iz povijesti poslovanja. Dugo je motrio zgradu u Pelegrinskoj ulici, prije nego se odlučio za akciju.
Zgranuti građani Rodine Grude danima su nakon tog pothvata u nevjerici komentirali sljedeći članak iz dnevnih novina:
“Posrnuli direktor donedavno uspješne tvornice, u rodnom mjestu oduvijek doživljavan kao uzoran mladić, tridesetdvogodišnji B.B. iz Rodine Grude, pod jakim utjecajem alkohola u kasnim noćnim satima je provalio u ured poznatog odvjetnika u Pelegrinskoj ulici u Arganu. Ujutro ga je, po dolasku na posao, pronašla spremačica A.J. (54 god), kako spava u akrobatskoj pozi zaglavljen u bogato ornamentiranom masivnom altdeutsch sekreteru, znatno oštećenom metalnom polugom koju je još stezao u ruci. Oporavivši se od prvotnog šoka, spremačica je pozvala policiju. Ustanovili su da je u uredu temeljito demolirana informatička oprema kao i priručni frižider, te iščupane i na hrpu nabacane sve postojeće ladice, zajedno s policama i raskupusanim spisima. Kad su ga probudili i teškom mukom izvukli iz ljušture prevrnutog i devastiranog sekretera, B.B. se počeo otimati i nesuvislo bulazniti, zahtijevajući da ga ostave u vremeplovu kako bi spriječio lopove da interveniraju na tvorničkom dokumentima.
Prije nastavka kriminalističke obrade, uz primjenu umjerenih sredstava prisile, B.B. je odveden na triježnjenje u odgovarajuću ustanovu.”

_________________________________

ANICA MARCELIĆ je prvu kratku priču objavila 1977. godine u tjedniku Arena, nakon čega nastavlja objavljivati u raznim časopisima. Nakon poduže stanke, priču šalje na natječaj “Lapis Histriae” 2018. god. gdje je odabrana za zbirku “Azil/ Asilo”. Zastupljena je i u trojezičnoj zbirci “Biber 05”, kao i “Decameronu 2020” koji je u Fiuggi, Italija, proglašen najboljom europskom internet publikacijom za 2021. godinu. Priče, uglavnom proizašle iz finala književnih natječaja, nalaze joj se u većem broju što papirnatih što internetskih zbornika, časopisa i novina. Dobitnica je 3. nagrade na natječaju “Priča se (p)o gradu VI” i prve nagrade za haiku u Mjesecu hrvatske knjige 2024. GK “Juraj Šižgorić” iz Šibenika. U skupnim zbirkama ima tridesetak objavljenih pjesama, a haiku piše i objavljuje i na engleskom jeziku na portalima širom svijeta, najčešće u Americi i Japanu. U posljednje vrijeme rado napiše prilog za internetski magazin Perkatonic.

KRATKA PRIČA MAGDALENE BLAŽEVIĆ: ĐUL-PITA (iz knjige “VUČJA KUĆA i druge proze”, Fraktura, 2025.)

proza

U našem gradu mog muža zovu Zmaj jer je neuhvatljiv i poznaje samo jezik vatre. Grad je mali, bez semafora, s jednom herojskom, tek preimenovanom ulicom. Letimo zajedno nad gradom, ne stiže nas ni vjetar.
– Ne boj se, djevojčice, sa mnom ti se ništa loše ne može dogoditi.
Stisni me jače!
Zvjezdanu noć reže buka motora. Kad smo na cesti, na ulici nema nikoga.

Došao je po mene na sat biologije, uletio u učionicu i uhvatio me za ruku. Nije mi dao da ponesem ruksak.
– Neće ti više trebati.
Profesorica nije ni zucnula, ostala je stajati ispred ploče dok nismo izašli iz učionice. Dok smo silazili niz stepenice, čuli smo njezine potpetice kako kuckaju niz hodnik i kako viče:
– Upomoć! Upomoć!
Bilo je kasno. Već smo odletjeli.

Na parkingu ispred stare austrougarske zgrade gurnuo je ruku u džep i izvukao punu šaku zlatnog prstenja.
– Biraj.
Uzimala sam iz njegove šake jedan za drugim i stavljala ih na prstenjak desne ruke, ali je svaki bio veći od prethodnog. Problem je u mojim rukama, premršava sam. Naposljetku sam ostavila jedan na prstu pazeći da mi ne spadne.
– Moramo prsten pokazati mojim roditeljima.
– Već sam bio kod njih, presretni su. Sada dođi da vidiš kako nam je lijep stan.
Popeli smo se na drugi sprat do vrata s razvaljenom bravom i otkinutom pločicom s prezimenom.
– Uđi, sad je sve ovo tvoje.
Stajali smo u hodniku s velikim ogledalom i masivnim drvenim namještajem. Otvorio je staklena vrata i ušli smo u veliki dnevni boravak s trpezarijom.
Na zidu pored balkonskih vrata bila je velika crvena mrlja, oko nje milijun sitnih kapljica.
– U kupatilu imaš lavor i četku. Operi zid.
Nisam se pomaknula, pa me uhvatio za nadlakticu i gurnuo prema kupatilskim vratima. Našla sam lavor, četku i krpu ispod lavaboa i napunila lavor hladnom vodom. Krv se pere hladnom vodom. Pokušala sam zid obrisati krpom, ali nije išlo, pa sam uzela četku i počela ribati. Gore-dolje, lijevo-desno. Namakala sam četku vodom i ribala sve jače. S crvenom mrljom sa zida otpadala je i boja, cijeli površinski sloj zida, i ukazivalo se sivilo maltera.
– Jače! Jače!
Kad je moj muž rigao vatru, na vratu mu je iskakala plava žila. Snažno sam je grizla noću dok se propinjao iznad mene.
– Vampirice moja! Grizi jače!
Što sam duže ribala, u zidu je nastajala sve dublja rupa.
– Sve, sve… Gore ti je ostalo nekoliko kapljica.
Prolijevala sam lavor za lavorom ružičaste vode u WC šolju i ribala iznova dok sa zida nisam skinula zadnju crvenu točkicu.

Oprala sam ruke u kupatilu i pogledala se u ogledalo. Lice mi je bilo poprskano crvenim kapljicama. Umila sam se i obrisala peškirom okačenim na kukicu pored lavaboa. Bio je mekan i lijepo je mirisao.
Vratila sam se u dnevni boravak i našla ga kako puši zavaljen u fotelji. Pepeo je tresao na tepih. Pokazao je rukom da mu sjednem u krilo. Ruku mi je stavio oko struka, spustio moju glavu na svoje grudi. Ispod mog obraza ležao je razapet Spasitelj. Gledala sam u čudu drvenu vitrinu s uštirkanim heklanim miljeima, kristalnim čašama i vazama, šećernicama i keramičkim figuricama. Na zidovima ulja na platnu – naga žena na obali rijeke, idilična zimska noć, buketi narcisa, zdjela s voćem.
Podigao me iz krila i postavio ispred sebe.
– Hajde, skini se, djevojčice, da vidim koliko si porasla.
Raspusti kosu.
Skidala sam komad po komad odjeće i bacala ga po sobi, tenisice, traperice, košulja, grudnjak i gaćice. Razvezala sam kosu što se kao noć na šumu spustila niz moja leđa.
Vrtjela sam se nasred sobe i osjećala pod nogama mekoću perzijskog tepiha, kao da su mi stopala utonula u ovčje runo.
– Pleši! Pleši! Bravo! Bravo!
Udarao je dlanom o dlan držeći cigaretu u kutu usana.
– Op, op, op, op!
Okretala se cijela soba i on me uhvatio u naručje.

– A sada da te obučemo.
Odnio me u spavaću sobu i bacio na lijepo namješten krevet, s čistom, bijelom posteljinom. Ispred nas veliki ormar s uredno složenom odjećom i nizom košulja, kaputa i bundi na vješalicama. Otvorio je ladicu i na mene bacio hrpu ženskog rublja – gaćice, grudnjaci, najlonske čarape. Sve što poželiš! Iz ormara ispadaju svilene košulje, suknje do koljena. Sve preveliko za moje tijelo.
Odjenula sam bež suknju i bijelu košulju, preko bundu.
– Pravo zečje krzno!
Prskao je parfem iznad mene, u teškom smo oblaku plavog jasmina.
Otvorili smo kutiju za nakit.
– Stavi sve što ti se sviđa. Sve je ovo sada tvoje, vampirice moja!
Stavila sam bisere oko vrata, teške, u tri niza. Hladni su na koži kao da su tek izvađeni iz mora. Ukosnica u začešljanoj kosi, preko večernja torbica. U hodniku sam u ormariću birala cipele.
– Neću previsoke, nisam navikla.
Za pola su broja prevelike. Poslužit će.
Na izlasku iz stana na vratima je flomasterom napisao ZMAJ. Tako je bio siguran da u stan neće nitko ući.
Dok sam silazila za njim niz stepenice, čula sam kako potpetice lupkaju i kako biseri udaraju jedan o drugi.

Suknju sam morala zadignuti dok smo na motoru jurili prema crkvi. Bila je ponoć i u gradu smo mi bili jedino svjetlo koje se naziralo. Stiskala sam stopala da mi cipele ne skliznu s najlonskih čarapa, desnu šaku da mi ne padne zaručnički prsten.
Vozili smo se herojskom ulicom i dvaput skrenuli desno. Ispred župnog dvora nekoliko je puta zaturirao i viknuo svećenikovo ime. Ja sam vikala zajedno s njim. Udarala potpeticom o beton.
U župnom dvoru upalilo se svjetlo i svećenik je izašao napolje. Sjurio se niz stepenice i otključao crkvu.
– Baš nam se žuri, ne bi te inače podigli usred noći.
Svećenik je već bio u sakristiji odijevajući liturgijsko ruho. Upalio je svijeće na oltaru, a nas dvoje stali smo ispred držeći se za ruke. Svećenik je stao za oltar i započeo:

– Predragi, došli ste u crkveni dom
da pred služiteljem Crkve i pred zajednicom
Gospodin zapečati svetim pečatom
vašu želju da sklopite ženidbu.

– Skrati. Žuri nam se.

– … pružite jedno drugomu desnu ruku te pred Bogom i njegovom crkvom izrazite svoju privolu…

On je zavukao ponovo ruku u svoj džep i među prstenjem izdvojio dvije burme.

– … uzimam te za svog muža, voljet ću te i poštovati u sve dane…

– Možete poljubiti mladu.

Moj muž se sagnuo, uhvatio me oko struka i podigao da su mi isti čas spale cipele s nogu.
Poljubio me, puna su mi usta jezika.
– Osta mlada bez cipela!
Smijemo se. Moj muž se smije, ja se smijem, svećenik se drži za stomak.
Ponovo je zavukao ruku u džep i stavio snop novčanica svećeniku u ruke.
– Ne, ne, ne!
Svećenik odmahuje rukom, a moj muž ožeže ga pogledom.
Izašli smo pred crkvu i on je ispalio nekoliko hitaca u zrak. Sjela sam mu na leđa i još smo jednom poletjeli nad gradom.
Sve je ovo sada naše!

Nosi me u naručju uza stepenice.
– Red je da mladu prenesem preko praga!
Cipele su mi opet spale i ostale negdje na stepenicama. Spustio me u predsoblju i izuo čizme. Skinuo je jaknu i košulju pa sjeo za trpezarijski stol.
– Ugrij nam večeru.
Bacila sam na trosjed bundu i torbicu i otišla u kuhinju.
Snalazila sam se kao da oduvijek živim u tom stanu. Provirila sam ispod poklopca – ćufte na povrću. Ručak napravljen tog jutra. Uključila sam šporet i iz kredenca izvadila bijele tanjure sa zlatnim obrubom.
– Uuuu, češki porculan. Fino, fino! A pogledaj tek escajg!
Ćufte su vrile na prejakoj vatri. Po bijeloj košulji milijun vrelih crvenih kapljica.
Dvije kutlače za njega, jedna za mene.
Nismo jeli cijeli dan. Kidamo kruh, žvačemo. Zalijevamo saftom, tope se mekane mesne okruglice. A tek desert. Pogledaj!
Na desertnim tanjurićima đul-pita.
U ustima nam je previše šećera, kako i dolikuje medenom mjesecu.
Moj muž poznaje samo jezik vatre.
Letim na njegovim leđima.

– prvonagrađena priča 57. izdanja Večernjakovog natječaja za kratku priču “Ranko Marinković” 2023. –

________________________________

MAGDALENA BLAŽEVIĆ (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Objavila je knjigu priča Svetkovina 2020. te roman U kasno ljeto 2022., za koji je dobila i književnu nagradu tportal 2023. Knjige su joj objavljene u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, a prevode se na katalonski i francuski. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

MARIJANA BALOG-PARAZAJDA: ISTRUNU LI LJUDI OD UDARCA KAO JABUKE?, kratka priča

proza

Pijevac sa svoje prečke najavljuje jutro. Mrak je najtamniji pred zoru. Noć sa sobom donosi smrt. Skriva je u tmini. Uzima najslabije.
Vrisak je bio prodoran. Probudio je sve ukućane. Stjepan ne može podići kapke. Nešto je teško u njima. Vrućina mu se razmilila tijelom.
U sobi se naglo upalilo svjetlo. U dovratku stoje njegovi roditelji.
Mama Ankica, mršava i blijeda prekriva usta rukom. Otac Franjo, kameno stoji. Ne zna kud bi s pogledom. Izgubljeni ljudi, okamenjeni prizorom.
Snena trogodišnja djevojčica, pospana i bosa, sitnim prstićima grčevito se drži za bakine skute. Plave očice, zastrte tankom kosom, gledaju nekud pored kreveta na pod.
Gleda majku. Ona sjedi na betonu, prekrivenom izgaženom krpom. Vrišteći grli tjedan dana starog dječaka. Iz razdrljene spavačice, naziru joj se nabrekle dojke.
„Vodite ju u svoju sobu.“ Stjepan se pribere i zapovjedi roditeljima.
„Božja ženo. Što si to učinila? “ čuje svoj glas. Trpak je. Gleda je strogo, gotovo zgrožen.
Jelena mu uzvraća. Razderanih očiju bolom i razočaranjem.
„Ne diše, ne diše! Učini nešto.“
Udovi dječaka beživotno vise. Maleno tijelo, zauvijek zaklopljenih očiju. Stjepan je u trenutku izgubio osjet u nogama. Sjeda na rub kreveta. Umorne ruke poput plahih životinja, počivaju mu u krilu. Što znači sreća ili nesreća između muža i žene. Trebala je paziti na sina, ne spavati.
Smrt u kolijevci, govore ljudi, kazna je za roditelje. Maleni umiru prije nego što izgovore prvu riječ.
Stavljaju ga u mali kovčeg. Bijeli. S njim ide i jako malo života. Malo prstića, malo ne prospavanih noći, nešto sna i ništa više.
Njegovo djetinjstvo bilo je tiho. Nikada odrastao. Kao pahulja istopio se iz njihova života.
Kao da je netko oprao dlanove umrljane ljubavlju. Isprala se pohabana, izblijeđena.
Dijete je sad tijelo što se hladi. Tanki su zidovi. Hladnoća listopada pomalo prodire u kuću.
Uvečer, kad je lijes bio na sredini blagovaone, trogodišnju Ivu zatvorili su u sobu bake i djeda. Kad je pao mrak, došli su neki ljudi iz mjesta. Muški i ženski glasovi su se miješali. Najprije su molili, pa tiho pričali. Na kraju se čak i malo smijali. S djevojčicom nitko nije pokušavao razgovarati. Objasniti. Maloj djeci daju se igračke i skloni ih se od života.
Jelena nije izlazila iz sobe. S njene strane kreveta stoji kinderbet boje trešnjina drva. Unutra uredno složen jastuk za bebe, nekoliko benkica, ispeglane pamučne pelene. Spremne stvari za dijete koje tu više ne živi.
Primjećivala je kod sina grčevite udahe. Činilo joj se kao da plavi, nekoliko sekundi ne diše, tijelo mu omlohavi, pa nastavi normalno. Nije znala. Kako i bi?
Sigurno postoji mjesto gdje stanuju snovi. Ljudska hladnoća ne doseže tako daleko. Možda neki postupci ukućana govore o suosjećanju, ali do nje ne dopiru.
Gdje se utabore godine kad prođu? U dnu zdjelice, trtice? Majku Ankicu dobrano su pritisnule.
Pognuta, jutro prije sprovoda, sirkovom metlom, mete dvorište pred kućom. Potom šutke odlazi do kokošinjca, hvata dvije najveće kokoši. Na panju za drva, odsijeca im glave. Grčevitim trzajima, kokoši su se pokušavale osloboditi.
Životinje su na kraju nemoćno raspustile krila, dok im krv, curkom curi iz rana na vratovima.
Unijela ih je u kuću. U velikim loncima, zakuhala je vodu. Ofurila ih i šutke stala čistiti. Miris mokrog perja, toplih iznutrica.
„Moraš li to sada? “ prene je glas sina. Stjepan sjedi za malim stolom u kutu kuhinje i prevrće čašicu rakije po stolu.
„Znaš da moram. Kaj bi rekli susedi. Poslije sprovoda mora se nešto pojesti.“ prilazi stolu.
„Sine,“ jače priteže maramu ispod brade.
„Što ćeš. Tako je valjda moralo biti. Bog dao, Bog uzeo. Mladi ste. Bit će vremena za drugo dijete. Pusti Jelenu da se malo oporavi. Kad ponovo zatrudni, zaboravit će ovo. “ Dok mu govori gleda u bijeli kovčeg postavljen na stolac na sred blagovaone. Iz njega na klupčici za stolom, sjedi Iva. Glasno diše. Bojicama brlja po papiru, dok pogledom pokušava dokučiti što piše na bratovu lijesu.
U samo nekoliko dana od ukopa, nevaljala tišina razdire kuću. Magle se sakupljaju, iz obližnje močvarne livade. Uvečer se bude i tiho u suton pružaju ruke. Zavlače se u dvorište.
Zimska večer je gusta i trpka. Kod druge čaše vina, taman kad se htio malo s dečkima opustiti, u lokalnu birtiju ulazi otac Franjo. U prljavoj plavoj kuti, jer je upravo bio kod životinja. Donio je miris štale, svježih govana.
„Stjepane, moraš odmah kući. “ govori teško kao da mu u plućima fali zraka.
Ovaj i dalje zamišljen sjedi. U rukama vrti masnu čašu, punu njegovih otisaka.
„No, odi. Mater ti ne može pronaći Jelicu. “
„Bude došla. Valjda je htjela biti malo sama. Kaj odmah radite paniku.“ društvo oko šanka razdragano se osmjehne.
„Odi kad ti velim. Malena kaže da je mama otišla u voćnjak s konopcem za sušiti veš. “
Oblaci su se spustili među drveće. Mliječni su i meki u mrklome mraku.
Vlažne kose od magle, jecajući, Jelena je sjedila uz drvo jabuke. Hrapava kora grebala joj je lice. Puknuti konop, poput zmije, izdajnički ljuljao joj se nad glavom. Trag razderane kože žario ju je na vratu.
U daljini,vidjela je svjetlo baterija iza sebe. Tražili su je. Za nju, stvarnost je postala odviše složena. Priljubila se uz deblo. Hladna trava ljepila se i milovala joj bose noge.
Ogoljela stabla, mokra od magle šaptala su u krošnjama.
Pronašli su ju mokru od rose. Bila je slijepljena i balava. Kao da ju je neka životinja prožvakala i pljunula. Bosa, s krvavim predjelima spavačice zalijepljene za bedra.
Muž ju gleda tupim očima, ispod naborana čela. Nešto prastaro i tamno budi se u njegovoj nutrini. Njegov bijes se preoblikovao u čistu snagu. Jakim rukama povukao ju je prema gore.
Srdžba ga je razdirala. Utišava želju u sebi da je pljusne. Pola metra od njega, otac mu bespomoćno stoji. Kao oduzet drži baterijsku svjetiljku uperenu u zgaženu travu.
Vodeći je pod ruku, svaki s jedne strane, vračaju se u kuću.
„Ankice, brzo, daj lavor! Vrele vode, da pokrenemo cirkulaciju.“ govori Franjo prigušenim glasom. Bilo mu je žao mlade žene, uhvaćene u mrežu gubitka.
„Jelice, Jelice, “ zakuka stara žena. Preuzima ju na dovratku.
Drhteće mlado tijelo, oslonilo se na nju. Odvodi je u spavaću sobu i za njima zatvara vrata.
Pomaže joj skinuti mokru spavaćicu. Bez srama, bez mogućnosti da se suprotstavi, prepušta se rukama svekrve. Ova je posjeda u veliki lavor pun vrele vode. Voda ispod nje ubrzo je postala ružičasta, a ispod njenih nogu, zaplivali su skoreni komadi krvi. Tijelo nije marilo za gubitak. Mjesečnica je tekla svojim tempom.
Vidjela je Ankicu neki dan kad joj je donijela čiste krpe. Na male kvadrate izderala je novi pamučni ručnik. Dobro će upijati. Krpe je tutnula s njene strane kreveta u ladicu. Posramljeno, da je muški ukućani ne vide.
„Moraš se malo pribrati. “ jednolični glas grebao ju je u očnim dupljama. Oboje znaju da ne može pobjeći.
„Imaš muža o kojem se trebaš brinuti, i kćerkicu. “ hrapavi kvrgavi prsti, zapinjali su po blijedoj koži. Preskakali su plave podljeve na ramenima i rebrima.
Nije odgovarala. Samo se na svaki dodir kao opečena trzala.
„Bože, Bože, “ uzdahne Franjo. Izvrnutih obrva gledao je u svoje ruke. Kvrgavi debeli prsti, deformiranih zglobova. Suha koža popucana od teškog fizičkog rada.
Otac i sin, sjede za stolom. Boca s rakijom bila je već pri kraju.
„Ne znam, zašto je Jeleni sve ovo tako teško palo? Veli tvoja mama da je preosjetljiva zbog poroda. Veli da se neke žene dugo i teško oporavljaju. “
Između dva guta, Franjo si je pokušavao objasniti.
„Mi smo imali samo tebe. Bila su to drugačija vremena. Jelena ima dobro srce. Ali u tim godinama, trebala bi se već znati nositi s nedaćama. Šteta kaj vam Iva nije bila dečko. Za prvo dijete puno je bolje da je muško. Onda bi sve bilo drugačije.“ Još su neko vrijeme razgovarali, a onda se uputili svaki prema svojoj sobi.
Stjepan, nekako nevoljko prilazi vratima. Jeza ga zagrebe kralježnicom. Pogled na prazan kinderbet. Tuga mu probija prsa. Teška je, istiskuje mu zrak.
Kad je zatvorio vrata, Jelena je bila zgrčena na svom kraju kreveta. Čuvši ga, oplahnula ga je pogledom.
Zatvara oči, hineći da spava.
„Jelena, “ prozbori skidajući u podnožju kreveta prljavu odjeću. Donio je miris dima, alkohola.
„Znam da ne spavaš. Dovraga, do kad misliš ovako? Do kad će se moji roditelji brinuti o Ivi? “ umjesto odgovora, samo se jače stisnula.
Sva se skupila, kao u pranju za dva broja. Puno zamjeranja sakupilo joj se u grudima pa šumi poput košnice.
On je gleda zakrvavljenim očima. Njegov pogled zavlači joj se ispod spavačice. Mili po njenoj koži kao žuti mravi.
Preko kreveta nadvija se nad nju. U trenu osjeti navalu bijesa. Da je razbudi, najprije je drma za ramena, pa otvorenim dlanom pošteno ošamari.
Suznih očiju, piljila je u njega. S donje usne krenula je kapljica krvi. Slani, metalni okus. Njegovo tijelo bilo je ispunjeno žudnjom. Jednim potezom strgnuo joj je gaćice.
„Moja majka veli da što prije trebamo poraditi na novom djetetu. “ disao je teško, kroz otvorena usta.
„Prije ćeš ovo zaboraviti. A ionako otac misli da si trebala prvo roditi muško dijete.“
Ona gleda u strop. Sakriva razočaranje. Povremeno gleda u stranu, sakriva strah i utučenost. Njeno poniženje zavlači se dublje u madrac.
Svakodnevni šamari bezvrijednosti, njegov vječiti pritajeni bijes. Bezglasni krikovi i psovke unutar njene glave. Leži ispod njega kao da je i ona već umrla. Kao jesen, ona je gnjili plod.
Stisnutih očiju, samo se okrenula na drugu stranu. Odzvanjaju joj riječi vlastite majke
„Bitno da imaš krov na glavom. Kasnije ćete se zavoljeti. Svima je tako u početku. “ riječi bi joj dolazile uvijek kao dodatna kazna.
Samoća je teška dok joj oblaže kožu. Dani su ovdje teški, nije. Dani nemaju izbora. Idu jedan za drugim.
Jedno jutro dok su za stolom doručkovali, nekako usporena i umorna koraka, u kuću ulazi Franjo. Lice mu zgrčeno, vilica titra.
„Kaj je bilo? “ pita Stjepan, uznemiren.
„Cifra je krepala. “ izgovara usahlo. Veliki je to gubitak. Krava je bitna.
„Bože, “ zazove Ankica.
„Pa kaj budemo sad? Ovakvu nesreću još nismo doživjeli. Velika, velika je to nesreća.“
Je. Puno veća od gubitka novorođenčeta.

______________________________________________

MARIJANA BALOG-PARAZAJDA rođena je 1981, objavljivala po raznim domaćim i regionalnim portalima. Do sada, dva puta ušla među odabrane knjižnice Samobor „Pišem ti priču 2018 i 2022“. Dvaput, 2018. i 2025, pohvaljena na natječaju „Zlatko Tomičić“ književnog kruga Karlovac, a 2023. osvojila prvo mjesto.
Ušla u finale na „Natječaju za gorku priču 2022“ knjižnice Vrbovec. Treće mjesto portala „pisci i književnost“ u zbirci „Tragovi u snijegu“.
Ušla u zbornik „Preprekove jeseni 2022“ a 2023 osvojila prvo mjesto. 2025. objavljene su joj dvije priče u elektronskom međunarodnom zborniku udruženja „Nekazano“ iz Bara,Crna Gora.
Objavila dvije priče na natječaju „Zlatno pero“, Knjaževac, dvije krimi priče u elektronskom zborniku Matice hrvatske Virovitica.
Priče su joj također objavili i: časopis Samotres Križevci, Balkanski književni glasnik, Hrvatsko štamparsko društvo, portal Dunjalučar, časopis Diskurs, PS portal, časopis Kvaka, portal književnost.hr, Strane ba., časopis Svjetlo, časopis Zvezdani Kolodvor.
Živi i radi u Križevcima.

KRATKA PRIČA MEVLUDE SKUROSHI: S DRUGE STRANE (iz zbornika BIBER 06, Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd, 2025.)

proza

Bicikl s dva pomoćna točka ostao je u Nemačkoj. Nedugo pre povratka na Kosovo, mama i tata odlučili su da ga daju Riovom i Asuntinom malom sinu. Rekli su mi kako sada, pošto imam šest godina, treba da se naviknem da vozim bez njih. Bez pomoćnih točkova nema šta da izlazim na trem i da se stidim pred decom iz komšiluka. Dala sam sebi rok do kraja leta. Svaki dan izlazila bih s rođakovim biciklom na ulicu, i svaku noć pre spavanja brojala bih modrice i prepričavala mami: Danas sam pala samo dvaput! Brojala sam, još dve… ahmm, sada imam dvadeset i osam modrica. Mama nije imala vremena da se bavi mojim probama, imala je važnije priče s ljudima koje nije videla poslednjih sedam godina. Za mene ti ljudi nisu bili ni od kakvog značaja, razmišljala sam samo o biciklu. Kraj leta stigao je polako i ležerno, kao dobrodošao. Naučila sam da vozim bicikl na vreme, ali moja veština nije više bila važna. Preselili smo se u Mitrovicu, u novu kuću. Bez bicikla.

Prošlo je godinu dana otkako je tata kupio morskoplavi bicikl. Iako sam stasom bila manja od bicikla, opet sam svakog dana izlazila na ulicu da nadoknadim vreme bez njega. Sebi sam izgledala nedodirljivo. Dopadalo mi se kad mi se talasa kosa na vetru. Osećala sam se kao Pokahontas, samo s biciklom umesto konja. U šestom razredu mama je odlučila da promenim školu, škole u gradu su joj se činile bolje. Posle početka polugodišta, svaki dan ispraćala me je do taksija ispred kuće, što je bilo kao isprobavanje sreće na lutriji. Većinu vremena taksi je dolazio pun drugih putnika i rizik da zakasnim u školu bio je svakodnevan. Odlučila sam da idem u školu biciklom. Prvi problem rešen, domari su se složili da drže bicikl u školi jer napolju nije bilo mesta gde bi mogao da se veže lancem. Drugi problem, koji nije imao rešenje, bili su svi učenici u školi, koji su obavezno hteli da naprave krug posle časova. Kao jedina učenica koja je dolazila u školu biciklom, brzo sam postala slavna. Naročito među dečacima iz sedmog razreda. Neko je počeo da me zove „Devojčica koja je otišla biciklom na Mesec“ Na Mesec! Nijednoj drugoj devojčici nije uspelo da biciklom ode na Mesec, osim meni. Kašnjenja posle časova počela su da smetaju mami, a i meni su počele da dosađuju nebrojene molbe za jedan krug. Digla sam ruke, predala sam se vozačima taksija.

„Hej! Bicikli su za dečake!“, doviknuo mi je neki klinac na putu do grada. Nisam znala kako da se osećam. Prošlo je dvadeset godina otkako vozim bicikl i opet treba da se suočavam s takvim dobacivanjima. Je li na benzin ili na naftu? E, baš ti je dobar, da se menjamo? Da se trkamo? Daš mi jedan krug? Nikad ne znam kako da reagujem, ali se stalno pitam zašto ne viđam druge žene na biciklima, možda bi onda dobacivanja prestala. Ono što znam jeste da kada odem biciklom u grad uštedim šest eura, koje umesto taksisti ostavim sebi za paklo cigareta ili čašu crvenog vina. Kada drugarice i drugovi prave planove i dogovaraju se, zaborave da oni žive u gradu a ja u p. m. Njima jedan izlazak košta dva-tri eura, a meni osam! Srećom, proleće je, pa krenem na put do grada bez problema, s novcem u džepu.

Danas se nalazim s Besijem. Konačno sedimo zajedno. Često sam ga viđala u gradu, s nekim mojim poznanicima, ali nikada ranije nismo razgovarali, niti smo zajedno sedeli. Besiju odlično ide razgovor s ljudima, nikad nema problem. Ja više oklevam. Tako je i sa mnom počeo da razgovara nakon jedne poetske večeri. Nešto o gegijskom dijalektu, i o standardu, te zašto pesnici pišu na jednom ili na drugom. A meni je samo trebala cigareta, nije me mnogo bilo briga za dijalekte, meni je važno osećanje koje ti daje poezija. Jezik je samo sredstvo koje ti otvara vrata tog osećanja. Ali imam i nešto zajedničko s Besijem, oboje volimo slobodu točkova bicikla i oboje mislimo kako se mora pisati, jer ono što nije zapisano bude zaboravljeno. Zaista je tako. Ponekad svim silama pokušavam da se setim kako je grad izgledao prvi put kada sam ga videla, ali bez uspeha. Ne mogu da nađem tačno taj trenutak. Zaboravila sam ga. Ali osećanje pamtim. Grad mi je čuvao tajne, grad mi je izazivao mučninu i igrao se sa mnom, ali i ja sam ga toliko puta potcenila i ignorisala. Dugo nam je trebalo da otkrijemo svoju bol jedno pred drugim, i ne samo bol već i ljubavi. Više boli, toliko da ni četiri reke ne bi bile dovoljne da je isperu i pošalju negde daleko, dalje od pogleda, dalje od duše. Grad se polako menja i neprimetno, dok smo mi zaokupljeni našim svakodnevnim navikama, grad se menja. Grad se menja i ne pišu se ni pesme o njemu, sve se polako zaboravlja. Ali ako pogodiš neku mirnu noć, dok šetaš gradom, u nekoj mračnoj uličici nakon poljupca dragoj kad joj poželiš laku noć, možeš da čuješ neispevane pesme koje su ove ulice skrivale tokom godina, po asfaltu, bez žurbe.

U poslednje vreme češće idem na sever. Sebi ličim na mamu kada smo se vratili iz Nemačke. Želim da znam sve što mi je promaklo u poslednjih dvadeset godina, dok sam živela tako blizu, a opet daleko. Skoro je jedan drug otkrio neki kulturni prostor u blizini autobuske stanice. Četvrtkom se daju filmovi, ovo je drugi put da idemo. Kad se završio film, izašli smo napolje na razgovor i cigaretu. Pošto smo razmenili detalje o tome ko smo, gde živimo, šta studiramo, šta radimo, počeli smo da pričamo o gradu. Samo sam ja bila s druge strane. Morala sam da pređem most da bih stigla na drugu stranu i pogledala film i porazgovarala s ljudima. Mira nam je ispričala svoj doživljaj. Jednog dana uzela je bicikl i vozala ga bez cilja, pa joj je palo na um da pređe na drugu stranu. Nikad ranije nije bila tamo, nikada pre nije videla jug osim u vestima. Bicikl joj je davao osećaj moći, brzine, s njim je bila nedodirljiva. Ako bi je neko otkrio ili krenuo za njom, ona bi svom snagom udarila u pedale i vratila se. Nekih petnaestak minuta provela je na samom mostu, gledajući na drugu stranu, odmeravajući pogledom teren, s jednom nogom na zemlji a drugom na pedali, i krenula. Čim je prošla Dom kulture, Čarlija, opštinu, i stigla skoro do kružnog toka, od straha i zbunjenosti samo što nije zgazila nekog klinca. Sad kada je otkrila svoj identitet, morala je odmah da se vrati. I tako su ljudi na ulici već počeli da sumnjaju, pratili je pogledom, netremice. Poslednje reči je izgovorila zajedno s dimom cigarete. Rekla sam joj kako i ja imam isti osećaj kad god prelazim most, čini mi se kao da mi piše na čelu ko sam. Njoj je zvučalo kao da sam to rekla tek iz pristojnosti. Na kraju sam je pitala jesu li svi koji su je pratili pogledom bili muškarci. Malo se zamislila i rekla: Sad kada razmislim o tome, da.

s albanskog preveo Đorđe Božović

______________________________________

MEVLUDE SKUROSHI je iz Mitrovice. Studira književnost u Frankfurtu.

KRATKA PRIČA LAZARA VELJKOVIĆA: JA SAM VEĆ DUGO OBIČAN ČOVEK, KONA

proza

Sedeo je na klupi pred kamenom kućom i skidao zakorelu krv sa sekire, pevušeći:

„Samo Suncu i svom psu
i svom oštrom sečivu
verovaću dok sam tu
verovaću dok sam tu…“

Himnu nastalu iz prkosa i žudnje za životom naučio je u tamnici. Nakon izlaska nije hteo među ljude. Popeo se na brdo i živeo skromno.

Malo dvorište koje je spreda bilo tik uz zapušteni zemljani put gledalo je na dolinu i daleku, kao dukat malu varoš presečenu rekom i okruženu zaseocima. Između drvene ograde i kuće bilo je mnogo zabodenih kočeva za povrće. Pozadi se pružao duguljasti čokot grožđa sve do šumarka i izvora potoka.

Povremeno bi ostavio nauljenu krpu s kojom je čisto sekiru i gucnuo vina taman da nadraži nepca. Njuška ogromnog psa bila je zarivena u sočne, žive iznutrice.

„Svakom po zasluzi, jel tako Vučino?“

Rep je lelujao vazduhom. Bilo je neke nepravde i humora u tome zvati psa pred kojim su vukovi i medvedi bežali Vučina, pomislio je i nastavio sa pesmom ponavljajući isti stih u nedogled. Trudio se da uspori vreme.

„Jel to Leho peva ili me uši varaju?“

Do njega je iznenada stigao ženski glas negde za krivinom, niz put. Kona i Begdija, koga su u varoši zvali Bego, su bili jedini ljudi koje je viđao. Imali su voćnjak tu na vrh brda, odmah pored. Bego je dolazio samo u proleće i jesen. Njih dvojica bi se tad pomagali. Ovo je bila njena letnja poseta voću.

Čim se približila, Kona je sklonila pogled sa Lehovih prosedih prsa koja su se gola presijavala od znoja. Spustila je glavu preda se bez remećenja sporog hoda, sve dok joj se nije javio.

„Zdravo, Kona.“
„Zdravo živo. Dobra godina, jel? Zaklao si svinju?“
„Dva carska vepra!“
„Vepra? Nije ih bilo ranije.“
„Sad će ih još.“
„Još?“
„Da osvete braću.“
„Neće uplašena divljač na krvavu sekiru, a tek ne na tu zver koju nazivaš kučetom.“
„I ja sam mislio neće kad eto. Dođi da pogledaš.“

„Nije mogla da vidi rasprostrte mrcine od gustog zeleniša oko kočeva.“

„Sigurna sam da su svi pobegli. Ne brini za ostale, Leho.
„Uđi da pogledaš. Da posle ispričaš i Begdiji.“

Glas mu je bio sasvim spokojan, sem jedne skoro neprimetne, tanke žile molećive potrebe za svedokom. Zastala je tačno ispred odškrinute kapije dok joj je mahao sekirom da uđe. Želela je da vidi.

Taman što nije pitala da joj naseče parče da ponese Begdiji, umesto dva vepra ugledala je dva iskasapljena muška tela u pocepanim odeždama carske vojske. Ležali su beživotni, sablasnih pogleda. Njena zjapeća vilica je od šoka visila u tišini. Nagli nestanak zvukova učinio je da čak i mljackanje čeljusti stane: Vučina je na tren podigao glavu sad već crvenkastog krzna, a onda se vratio gozbi punoj isprepletanih i pregriženih creva i bućkuriša od ljudske džigerice.

„Kona, došli su da me vode u rat.“

Ona je ćutala. Gledala ga. Nije vraćala pogled na ono dole. Svedočila je mnogim ružičastim redovima rebara zaklane stoke i mrtvim očima na telesima životinja koja su visila o stare kuke, ali nikada sekirom i očnjacima preklanim ljudima, rasparčanim i razmrcvaljenim.

Kako joj je do svesti dopiralo ono što je rekao, tako se prvobitni strah od(!) njega kap po kap pretakao u strah za(!) njega. Uhvatio ju je pod mišicu i odveo do klupe, okrenuo je nasuport telima i postavio da sedne. Tada je prvi put još od borbe pustio sekiru i mirno joj je sipao čašu vina. U glasu mu je i dalje bio onaj isti spokoj.

„Izgleda da carstvo kreće u novi pohod. Rekao sam im da ću pre umreti nego da ratujem za njih. Kazali su da su im potrebni svi dukovi, da ne smeju da rizikuju da i jedan duk bude prisvojen od neprijatelja. Ja sam im ponovio da ću pre da umrem nego da ratujem za bilo kog. Nisu mi verovali. Nisu ni kad sam im rekao da sam svoju moć darovao drugome da bih se otarasio odgovornosti i problema. Ja sam već dugo običan čovek, Kona. Onakav kakvim me znaš.“

Slušala ga je i ćutala. To što je izgovorao nije joj imalo smila i nije umanjivalo njen strah.

„Ostatak jedinice je sasvim sigurno već krenuuo na ovamo. Znajući ih, desetak ih je isprva ostalo dole da se zabavlja i čeka, a poslali su ovu dvojicu zelenih jadnika da se popnu sa sve mačevima, plaštovima, željom za dokazivanjem i naivnom hrabrošću.“

Otvorila je usta kao da želi nešto da izusti pa zastala.

„Pričaj slobodno, Kona. To sam i dalje ja, Leho.“
„Šta… šta ćeš sad?“
„Ništa.“
„Šta ćeš kad stignu ostali?“
„Ništa.“
„Ne razumem, beži čoveče!“
„Bežao bih da mogu.“

Pokazao je rukom na ono što je ona godinama doživljavala kao rogobatnu tetovažu sa robije. Vijugava crna linija činila je obruč oko njegovog vrata.

„Približi se i dobro pogledaj.“

Iz blizine se primećivalo da linija na njegovoj koži pulsira, da se po par milimetara širi i skuplja.

„Mogu da me pronađu gde god da pobegnem.Kabalsko uže.
„Kako ćeš da se spaseš?“
„Nikako.“
„Ne razumem?“
„Umreću, Kona. To je već gotovo.“
„Ubićeš se?“
„Ne, sačekaću ih sa sečivom i umreću, evo baš tu.“

Pokazao je na dva iskasapljena momka a ona se okrenula i još jednom ih pogledala. Deo njegove smirenosti prešao je i na nju.

„Voleo bih da popijemo po čašu vina. Život je kratak.“

Bio je ozbiljan u svojoj nameri, sa bezbrižnim smeškom nekoga ko uživa u sunčanom danu i pogledu na dolinu. Uzela je vino i prinela ga ustima.

„Živeli, za Begdijno i tvoje zdravlje i sreću. Za decu uskoro, nadam se.“
„Hvala ti. Za sad nam nije suđeno.“
„Sudbina se kroji i prekraja.“

Ne i Lehova. Ona je bila zapečaćena i on je bio u miru s tim.

Blagi vetar lelujao je lišće obližnjeg šumarka i perje jastreba koji je širio krila nad dolinom. Nije bilo oblaka. Posle prve usledila je i druga čaša vina. Sama je pružila ruku ka buteljci.

„To vino je jako, da znaš.“
„A život je beše kratak, zar ne Leho?“

Otpustila je ramena i sama se osmenuhla. Lice joj je bilo ka putu i padini, ka livadama, pašnjacima, njivama i udaljenim redovima istobojnih mrlja: krovovima varoši.

„Zavidim ti što si proveo tolike godine ovde u miru.“

Gledao je njeno lice sa strane kao da gleda san o nepostojećoj budućnosti i zamišljao lepe bore koje će dobiti od starosti jako dugo nakon njegove smrti. Uhvatila ga je u sanjarenju.

„Zašto me gledaš?“
„Oprosti. Mlada si.“
„Nisam tako mlada.“
„Jesi, posebno za nekog mojih godina.“
„Za nekog tvojih godina ti se dobro držiš.“
„Kona…“

Oči su prestale da im se razilaze.

„A Begdija?“
„Reci mu da sam te primorao.“
„Neće poverovati.“
„Reci mu da su te vojnici presreli i da sam poginuo sveteći tvoju čast.“
„Ne. Ne mogu, Leho.“

Instiktivno je stavila skoro praznu čašu na panj, ustala i okrenula se ka leševima. Pas veliki kao magarac je ležao sit. Kapija je ostala odškrinuta. Put pust.

„A šta ako naiđu?“
„Čućemo ih. Imaš izlaz pozadi.“
„Ne mogu.“
„Ne sećam se više žene. Ubili su je pre moje robije. Bila je opasnija od mene. Želim još jednom da se setim svega.“

Rekao je sve šta je imao. Bez uzbuđenja. Bez namere da nagovara. Sedeći je podigao čašu u vis i klimnuo joj glavom u znak poštovanja i pozdrava zanavek. Ona je gledala u kapiju.

„Nećemo ih čuti.“
„Ima ko će.“

Pokazao je ka dremljivom Vučini.

„Ne mogu.“

Klimnuo je glavom i nastavio da gleda u daljinu čekajući da mlada žena ode. Uzela mu je krvavu ruku i brzim koracima ga uvela u kuću. Stajali su neko vreme ćutke dok nije počeo da joj miluje kosu i obraze. Radio je to kao da mazi kuče. Ruke i noge su počele blago da mu se tresu, njoj takođe. Nespretno joj je poljubio čelo i starim, hrapavim jagodicama sporo i jako dugo klizio po tkanini na grudima. Naglo ga je zaustavila i udaljila od sebe. Očima mu je saopštila isto što i rečima.

„Ne moraš biti nežan, Leho. Radi šta hoćeš.“

***

Ležeći nakon svega pored njega, sada je ona dodirivala njegove grudi, osokoljena.

„Reci mi šta su dukovi?“

Hteo je da joj kaže, ali Vučina je u tom trenu glasno zarežao na nešto, a odmah zatim počeo i da laje. Raščupane kose i rascepanih haljina, Kona je skočila na jake noge i istrčala pozadi. Do malo pre skriveni i kao brašno beli delovi tela su joj brideli od bola i rumenili se se dok je trčala iza čokota grožđa ka drveću. Iza sebe je ostavljala smrt bežeći od mesta na kome se osetila najživljom. Delovi kože će joj uskoro poplaveti a opojnu poplavu bola i ekstaze će dugo zazivati pod blagim, voljenim Begdijom.

Leho je isprva bez pomeranja otpratio njen hitri beg kroz okvir zadnjih vrata, ustao, navukao šta je imao, polako istupio pred kuću i uzeo sekiru. Bilo je dovoljno jedno miran da Vučina prestane sa lajanjem.

„Došlo je vreme da mi se odužiš, Vučino. Kada sam te oživeo preneo sam ti glavninu svoje moći i čuvao te od nje što sam bolje mogao. Oprosti i hvala ti.“

Koraci carske vojske su se jasno čuli dok je Leho drškom sekire ocrtavao krug u zemlji oko sebe i svog jedinog prijatelja. Prislonio mu je čelo uz čelo i počeo da mumla bajalicu zaboravljenog jezika. Kao da je crpeo nešto iz Vučine dok je njegov krzneni saborac bivao fizički sve manji dok nije počeo da lični na običnog velikog psa. Kada je tihi poj stao Vučina je zacvileo i pao, beživotan.

Duk Leho je celim svojim telom isijavao ljudskom umu neobjašnjivu, mraku sličnu svetlost. Znao je da ovako star i ovoliko godina bez moći u svom telu ne može da se nosi sa dvocifrenim brojem protivnika, bez obzira što su to bili obični carski vojnici koji su služili verovatno po kazni u ovoj vukojebini. Imao je pravo.

Trojica ih je preživelo, osakaćenih umova, dovoljno ludi da im niko od običnih ljudi neće verovati kada mucajući budu prepričavali čemu su svedočili. Sva trojica će se ubiti nemogaviši da se izbore sa unutrašnjim haosom.

Poslednji Lehovi ostaci klizili su među tankim dlačicama znojavog ženskog bedra. Zadihana je dotrčala do potoka da ih spere ali ih je u poslednjem trenutku ipak pokupila prstima i pohranila nazad u sebe.

__________________________________

LAZAR VELJKOVIĆ rođen je 1986. godine u Zaječaru. Studirao na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i na odeljenju za Etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nakon nezavršenih studija je trbuhom za kruhom ušao u svet marketinga, te u tridesetima naučio sebe nužnom eskapizmu iz agencijskog i korporativnog života putem kratke, prozne forme. Završio početnu i naprednu godinu radionice kratke priče HILA koju vode Vladimir Arsenić i Srđan Srdić, urednici izdavačke kuće Partizanska knjiga. Bio je i na spisateljskoj radionici koju vodi spisateljica i prevoditeljka Ana Marije Grbić. Objavio dve kratke priče u časopisu Razvitak (2019-2020), jednu kratku priču u časopisu Buktinja (2022), tri kratke priče na portalu Čovjek-časopis i jednu kratku priču na Strane.ba. Objaviće zbirku priča do kraja 2025. godine, a trenutno radi na svom prvom romanu.

ROMAN MAJE RUČEVIĆ “BORILIŠTE”, Hena com, Zagreb, 2025; ulomak

proza

Memorijalni centar, Bunker bb

Iste večeri, Igor se vratio k meni kad je završio s obavezama. Odlučili smo jesti kod kuće pa sam napravila brzu večeru, a onda smo se zapričali na kauču moje sobe koja je ujedno služila i kao dnevna. U jednom trenutku upitao me želim li otključati sobu s uspomenama.
Pritisnula sam prekidač i žarulja visećeg bijelog lustera iz sedamdesetih prosula je mlitavu svjetlost na prostoriju. Prvih nekoliko sekundi Igorov izraz lica odavao je frapiranost, a nedugo zatim, u kutu njegovih usana zatreperio je sjetan osmijeh. Bio je to zapuh nostalgije za vremenom u kojem smo oboje odrastali. Kao da ni sam nije znao u što bi prije pogledao. U mom memorijalnom centru Igor je, premda to nisu bile njegove osobne uspomene, bio na prilično poznatom terenu.
„Pa ovo je muzej“, rekao je tiho.
„Nakupilo se s godinama. Neke sam stvari bacila, ali dosta toga čuvam u ovoj sobi otkako više nema nikoga“, odgovorila sam.
Neko vrijeme smo šutjeli. Ja sam sjedila na rubu starog tamno-oker kauča na kojem je nekoć spavala Ljudmila, a Igor se obzirno, gotovo na prstima, pomicao amo-tamo, proučavajući artefakte i relikvije jednog prošlog vremena. Prostorijom je dominirao smeđi regal od punog drveta sa zastakljenim vitrinama i otvorenim policama. Nikada Ljudmila i Barba nisu ozbiljno renovirali ništa, investirali su isključivo u nužne popravke kvarova poput onih na bojleru, veš-mašini, brojilu ili plinskim instalacijama. Dekor i estetika sobe u kojoj su spavali do svojih smrti čuvali su duh života iz doba bivše države. Kada su umrli, njihovi su duhovi nastavili čuvati duh vremena: sveske enciklopedija u policama i usnule goblene na vrhu regala, boce vinjaka i ostalih teških špirita u matiranoj vitrini, set porculanskog posuđa koje se nikad ni za koga nije iznosilo, heklane tabletiće. Bijele pamučne gaće i rebraste potkošulje u četvrtastim stranama regala, tamo do vanjskog zida; a u onim većim, u sredini – kutije od beskorisnih ispijenih vitamina, plastični globus na stalku, primjerke ilustriranog časopisa Svijet, potrgane i selotejpom lijepljene okvire jeftinih dioptrijskih naočala, razglednice sa zimovanja na Bjelašnici, razglednice s ljetovanja iz Zadra, božićne i novogodišnje čestitke s motivima košuta u snijegu, djevojčica i dječaka na sanjkama iza kojih se u svjetlucavoj zimskoj noći naziru dimnjaci u toplim kućama, fotoalbume s dokazima o prvim koracima i vjenčanjima (oni o razvodima nikad ne dospiju u te povlaštene spomenare).
„Mogu li?“, okrenuo se Igor prema meni pokazujući prvi album na gomili, tražeći moje dopuštenje.
„Da“, rekla sam, pomalo i sama iznenađena prisnošću s kojom ga propuštam u memorijalni dio bunkera.
Sjeo je pokraj mene i otvorio prvu stranicu fotoalbuma s plastificiranom naslovnom stranom na kojoj djevojčica u bijeloj haljini bere sitno žuto cvijeće na livadi. Okrenuta je leđima i ne vidi joj se lice, ali unutra je upokojeno nekoliko meni važnih lica i života. Između prve dvije stranice albuma, umetnula sam još davno, u malim plastičnim vrećicama, odrezane uvojke kose s dvije glave. Točnije, kestenjasto-plavi uvojak ravne kose moje majke i sijedi, trajnom ukovrčani uvojak njezine majke, Ljudmile. Ugledavši te pramenove na koje sam zaboravila, tu kosu mrtvih majki, nešto se u meni pobunilo, neki su duhovi gotovo nečujno, poput suflera iza kulisa, u mom umu uporno počeli došaptavati riječ ne. Uzela sam album iz njegovih ruku i zatvorila ga.
„Oprosti, ali ipak ne bih. Nije trenutak. Ali pogledaj sve drugo što te zanima“, rekla sam.
Igor je poštovao moje granice, no znatiželja u njegovom glasu nije.
„Razumijem. Je li to majčina kosa?“
„To je kosa svih mojih majki.“
Sve te biološke i odgojne figure ionako su u mom životu bile pomiješane, kao što je sumanuto pomiješano bilo i sve u toj zaključanoj i zagasitim, masivnim zastorima zastrtoj muzejsko-kazališnoj prostoriji. Lutke su i dalje bile žive, provirivale su iz svega; iz jednoličnog zvuka pritiskanja prašnjave nožice šivaće mašine, iz škripe nikad podmazane mesingane ručke na napuklom staklu lijeve strane vitrine, iz ljepuškastih, a blaziranih lica zaobljenih šarenih babuški koje se tako okrutno repliciraju – posegneš za jednom, a u njoj druga, a u toj treća, a tu je i četvrta, sve do one sićušne, u živopisnu nošnju i maramu odjevene replike prvobitne babuške ili je to pak matrjoška, nevaljalice male rasklopive, bake, majke, nikad ne znaš koja je koja. Još uvijek nešto gunđa i ne da se ni Barbina kutija s dokumentima koji svjedoče o nekadašnjoj zavedenosti u sustav; vojna knjižica, štedna knjižica, devizna knjižica, odresci računa, letci i reklamni materijal niskobudžetnih prehrambenih lanaca, liječnički nalazi. Sustav vjere, poljuljane, svedene na mali medaljon s likom Djevice Marije, zaboravljene u kutiji Bata cipela, negdje između zavoja, flastera i masti. Zdravo budi, Marijo.
Bale tkanina, svežnjevi krojeva, krede, igle, vuna, konci, gumbi, ziherice; posljednji (tada prvi, tek iznikli) mobiteli, penkale, patrone, tranzistor, digitroni, kazete; kuharice sa zamašćenim listovima i obilježenim receptima, zalihe nikad obješenih novih zavjesa, isprane krpe, frotirni ručnici, karirane pidžame, gaze, paket higijenskih uložaka Ona; herbariji, spomenari, leksikoni, mapa likovnih radova, barbike, drvene bojice, pastele i tempere, ljubičasta haljina sašivena za maturalac u osnovnoj školi, pionirska knjižica, kapa i marama, zdravstveni karton, dude i podbradnjaci; snop pisama povezanih tankom špagom i na njega naslonjena fotografija u bijelom okviru…
Igor je zastao kraj pisama i dugo gledao u tu fotografiju, ne dodirujući je. U nekoj ulici, dvoje odraslih, muškarac i žena, držali su djevojčicu za ruku. Pogledao je mene pa ponovno fotografiju i prvo pismo na vrhu snopa, pečatirano, sa švedskom poštanskom markicom. Adresirano na gospođu S.
„Tvoji roditelji?“, upitao je u pola glasa.
„Da.“
„Ako želiš, možemo izaći“, rekao je.
„Idemo zapaliti“, odgovorila sam, propustila ga kroz vrata, ugasila svjetlo i zaključala duhove.
Ostatak večeri proveli smo razgovarajući o obiteljima. Ljudi koji odrastaju u relativno sretnim i normalnim okolnostima lakše govore o tome. Već je u Sarajevu, kada smo se upoznali, shvatio da ne volim o toj temi, ali pohvatao je kroz naše prijašnje razgovore neke sitnice. Zanimalo ga je što se zapravo „dogodilo“ (glagol je izgovorio jako polako i pažljivo), kopkalo ga je zašto o tome ne govorim.
I doista, što se zapravo „dogodilo“? Prije bih rekla da se niz događaja događao. Nikad se nešto enormno, lako pamtljivo nije jednostavno „dogodilo“ i samim time zasjelo na tron dramatike. Traumatizmi su posljedica niza događaja i na neki izvještačeni način vječno traju i trule, narastajući u našim dušama poput fantazmagoričnih nemani nalik na Goyina čudovišta, bez svršavanja.

__________________________________

MAJA RUČEVIĆ rođena je 1983. u Zagrebu gdje je diplomirala francuski jezik i književnost i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi kao prevoditeljica s francuskog i engleskog jezika. Više od deset godina radila je kao novinarka. Piše poeziju i prozu.
2016. joj je objavljen roman prvijenac „Je suis Jednoruki“ (Algoritam).
2022. objavljena joj je zbirka pjesama „Sutra ćemo praviti anđele u padu“ u Biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca (HDP).
2025. objavljen je njezin novi roman „Borilište“ (Hena com).
Dobitnica je nekoliko nagrada za poeziju (Ratkovićeve večeri poezije, 2008. i 2009., Ulaznica, 2022.).
Radovi su joj ušli u finala i polufinala književnih natječaja u regiji; proza i poezija zastupljena u brojnim književnim časopisima i publikacijama.
Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Trenutno radi na svom trećem romanu.

fotografija autorice: Ivan Mijatović

književna premijera: ROMAN FRANJE ŠOLE “PRODUŽENI PONEDJELJAK”, Buybook, Sarajevo, 5/2025; odlomak

proza

Bilo nas je šestorica u bolničkoj sobi. Svi isti, svi žuti.
Bojao sam se jednog kojeg su oslovljavali nadimkom Sarma. On nije učestvovao u našim sobnim razgovorima. U rijetkim prilikama kad bi progovorio bili su to nepovezani, agresivni monolozi. Kad je doktor dolazio u jutarnju vizitu, Sarma je oblizivao srednji prst i gurao ga sebi u uho ili nos i govorio nešto kao da ga je neko jebao u glavu. Smijao se poput glasanja čimpanze i mrdao kukovima kao da jebe.
Da li je glumio idiota da bi ga otpustili iz vojske ili je to doista bio, nisam saznao.
Moj krevet se nalazio uz prozor. Na moju sreću, nasuprot i dijagonalno od Sarminog. Većinom su bolesnici izbjegavali krevete uz prozore. Navodno im je smetalo sunce a zapravo su se bojali gelera i zalutalih metaka. Do mene je ležao vojnik srednjih godina koji je svaki drugi dan dobivao dvije boce biljnog crvenkastog napitka.
„Momak, hajde, molim te, pij ovaj čaj ako možeš. Gadan je, ali moji kažu da je dobar za jetru. Ja ovo ne mogu, a žao mi ga prosuti.“
Bilo je važno preživjeti rat i svako je imao neki svoj način kako ostati u toj igri što duže. Pio sam čaj redovno. Svaki drugi dan stizale su mi nove boce. Htio sam da se oporavim što prije. Ne da bih se vratio u jedinicu i borio za nečije ideje, narod ili državu. Ne, u meni heroja nema, a ponajmanje takvog. Htio sam samo da budem zdrav.
Veselilo me je što je moj krevet uz prozor. Mogao sam gledati ptice koje su dolazile na bor i dvije bijele breze. Uveseljavale su me i pomagale da prekratim duge sate dosade bolničkog života. Dolazili su najčešće vrapci i golubovi. Ponekad bi se pojavila neka svraka koja bi svojim promuklim kreštanjem unijela pometnju među ostale. Letjela bi okolo i ostavljala utisak užurbanosti. Znala se pojaviti i gugutka koja se ne bi dugo zadržavala, ali bi mi uljepšala dan. Kad ne bi bilo ptica, uživao sam u promatranju grana na vjetru. Pokušavao sam uočiti obrasce njihovog kretanja. Zbog promjenjive snage i smjera vjetra to je bilo nemoguće. Neke su se nepredvidivo trzale, neke su kružile u smjeru kazaljke na satu, neke obrnuto. Na granama breze treperilo je lišće. Kad bi bio sunčan dan, zabavljao sam se gledanjem u krošnju drveća i predviđanjem gdje će se sunčeve zrake za trenutak pojaviti.
Djed, očev otac, dosta me je naučio o pticama. Između ostalog, i kako razlikovati gugutku od grlice, iako obje imaju ogrlicu oko vrata. Djed je znao sve o drveću, pticama, biljkama, ribama i divljim životinjama. Četiri godine tokom Drugog svjetskog rata krio se od mobilizacije i od svih vojnih grupacija i formacija. Nije imao srce ratnika. U šumi i sa šumom je živio. Volio sam slušati njegove priče kako se prave zamke za ptice i životinje, koje gljive su jestive a koje ne, koja biljka liječi koju boljku.
Dok sam bio dijete u SFRJ, stidio sam se što djed nije sudjelovao u NOB-u. Mislio sam da je bio kukavica. Ali sada, nakon što sam i sâm bio u ratu, promijenio sam mišljenje. Uvidio sam koliko je njegova odluka bila hrabra, i koliko mu je vještine trebalo da je provede u djelo. Kada roditelji ne bi bili u blizini, djed bi mi znao pričati o svojim poslijeratnim godinama. Nije se uspio uklopiti u novi poredak. Nije bio štetni element socijalističkog društva, ali nije pokazivao ni visoka patriotska osjećanja što ga je na neki način, u godinama poslijeratnog poleta, činilo disidentom. Misaona policija ga je uvijek držala na oku. Iza rata je radio, kako bi on to rekao, na dobrovoljnom prisilnom radu krampom i lopatom.
U osnovnoj školi sam napisao literarni rad o njemu, o tome kako je obnavljao porušenu zemlju i bio sudionik omladinskih radnih akcija (ORA). Još jednom sam pokazao da se prošlost češće izmišlja, nego što se događa. Sastav je nagrađen na natjecanju Titovim stazama revolucije. Za nagradu sam dobio knjigu Šesta proleterska koju nikada nisam otvorio. Na svu sreću, djed je umro ranije, pa nije bio svjedok ovog prekrajanja istorije.
Premda cijelog života bezbožnik, pred smrt mi je rekao da Bog postoji. Da ga je sreo u šumi i da ga i ja tamo trebam tražiti, ako mi zatreba. Slušao sam ga tada sumnjičavo i njegovim riječima nisam pridavao važnost. Kao i većina djece odgojene u zemlji jednakih i jednakijih, nisam vjerovao u Boga. Vjerovao sam sistemu i onome što nas uče u školi, a učili su nas da trebamo vrijedno raditi i biti strpljivi, i da će sve na kraju biti OK. Sanjali smo i nadali se, i to je bilo tako lijepo. Ali, ljepota našeg kolektivnog sna nas nije spasila. Na kraju, stigli smo gdje smo stigli. Ja u bolnicu sa žuticom. Igračka u tuđim rukama.
Bilo je vedro, tiho i mirno jutro. Jedno od onih što ne nagovještavaju nikakvu opasnost. Ni Sarma nije izvodio svoju debilnu predstavu tokom vizite. Zabavljao sam se promatrajući par vrabaca kroz bolnički prozor. Mužjak bi došao do ženke i brzo, kao kriomice, dodirnuo joj kljun, pa odletio na drugo drvo. Čim bi sletio i malo se proljuljao na vršku grane, vraćao se nazad, kao da se nečeg dosjetio.
Iz daljine se čuo zvuk poput prigušenog udara groma. Ptice su nestale. Fijuk i eksplozija. Zgrada se zatresla. Čuo se lom i prasak stakla. Iznenadan pritisak udario mi je u uši. Nastao je muk.
Žmirim na podu pored kreveta s rukama preko glave. Kosa mi je puna krhotina stakla. Otvaram oči. Vidim. Ustajem, istresam staklo iz svojih malih papuča i obuvam ih. Mogu hodati. Nije mi ništa. Medicinsko osoblje trči kroz duge hodnike. Krici u dimu i prašini. Svi smo u hodnicima, jedva se mimoilazimo. U dekama, koje služe kao improvizirana nosila, odnose ljude. Kroz deke curi krv po uglačanom hodniku. Puno krvi. Bolesnici teturaju, žele negdje da se sakriju, ali ne znaju gdje. Bolnica nema podrum, nema sklonište.
Na krov dvospratne zgrade pala je granata, i upala u sobu do moje.
Mi, pacijenti s drugog sprata, prebačeni smo u hodnik na prvom. U hodniku nije bilo prozora. Bili smo u polumraku.
Na prvom spratu su bili pacijenti u jakim bolovima i crveni u licu. Bolovali su od neke misteriozne bolesti. Neki su bili tako oteklog lica da im se oči nisu vidjele. Nisam mogao ni zamisliti da ljudska glava može tako izgledati. Dvojica su umrli. Mi, žutičari, bili smo u strahu da se ne zarazimo tom bolešću. Na svu sreću, doktori su je uspjeli demistificirati. Mišja groznica. Ne prenosi se s čovjeka na čovjeka. Vojnici su se zarazili jedući šumske jagode.
Odahnuli smo.
U bolničkim sobama su se rasprsnuli svi prozori. U narednim su danima umjesto stakala stavili impregniranu najlonsku foliju s UNHCR-ovim plavim logotipom. Ptice se više nisu vidjele.
Nakon mjesec dana sam pušten iz bolnice, a pet mjeseci nakon mog izlaska prestao je rat.
To su bile godine fanatične vjerske i nacionalne mržnje, ubijanja, masovnih grobnica, silovanja, logora, sabirnih centara, granata, snajperista, pljačkaša, paljenja, vojnih punktova, PAM-ova, PAT-ova, M-ova, VBR-ova, zolja, kalibara, rasprskavajućih, nagaznih, poteznih, pasa lutalica, redova za vodu, humanitarne pomoći, ratnih profitera, konvoja, amputiranih ruku i nogu, inficiranih rana, gladi, mraka, hladnoće, bolesti, straha i PTSP-a. Godine kakve normalan čovjek teško može i zamisliti a kamoli shvatiti i objasniti. Godine u kojima je mržnja bila mnogima glavni motiv postojanja.
Mahnito smo se tamanili, bez milosti i suosjećanja.
Užas, all inclusive.
Trebalo mi je dosta vremena da se odviknem od nekih stečenih ratnih navika. Svaki put kad bi nešto nenadano tresnulo, kad bi propuh zalupio vrata ili prozor, bacao sam se na pod i pokrivao glavu rukama. Kada bih shvatio da to nije ono što sam mislio, lagano bih ustao, osvrnuo se oko sebe, otresao prašinu i nastavio kao da se ništa nije desilo. Nekad bih hodao gradom i pogledom tražio najbolji zaklon od snajpera. Pitao sam se s kojih visokih položaja bi mogao snajperista zapucati. Gledao sam i gdje se mogu sakriti ako kiša granata iznenada počne padati.
Kad pomislim koliko je djece i dobrih ljudi poginulo, osjetim nelagodu što sam preživio.
Neke stvari sam zaboravio, ali većine sam se sjećao i to bez kronološkog redoslijeda. Izranjala bi sjećanja neočekivano kao kratki fragmenti, nekompletna, nepouzdana i van konteksta. Nekad se pitam da li smo to bili mi, da li se to stvarno desilo, ili je sve bilo jedna duga noćna mora.
Kao što vjetrovi mijenjaju oblake, godine su mijenjale moja sjećanja. Neka su se potpuno raspršila i nestala. Bol s desne strane ispod rebara s vremenom je nestala, ali se javljala kao podsjetnik da je prošlost bila stvarna i da ju je teško zaboraviti i kad se to želi.

“‘Produženi ponedjeljak’ priča je o Alenu, arhitekti u pedesetim koji se ne snalazi u okruženju i vremenu u kojem živimo. Na momente hladan, Alen na ljude djeluje iritantno, a ustvari je osjećajan muškarac koji samo nije spretan u iskazivanju emocija što ih gaji prema svojim bližnjim.
Dok mu se brak raspada, Alen se zbližava s kolegicom Unom. Nakon što mu Una otkrije svoju tajnu, njihov odnos kreće u neočekivanom smjeru. Una ubrzo doseljava kod Alena a s njom i njena prijateljica s malim sinom Janom. Alenova svakodnevica poprima sasvim novi ritam. Čitatelji postaju svjedoci tople atmosfere u nesvakidašnjem kućanstvu… Posebnu pažnju privlači mali Jan, izuzetno bistar dječak kojem Alen postaje figura oca – vodi ga na utakmice, zajedno čitaju knjige i igraju šah.
No, to nije jedina priča u ovom lijepom romanu, već samo jedna od onih koje ovu prozu čine iznimno uzbudljivom. Kao pozadina svega o čemu čitamo stoji Alenova rodna kuća u provinciji, nedaleko od Sarajeva. U toj kući, u Alenovom sjećanju, klati se tijelo njegovog mrtvog oca.
Ovo je knjiga kojom se želi posložiti nečiji život i preurediti prošlost, baš onako kao što bismo svi u pojedinim periodima života htjeli preuređivati roditeljske kuće. I tako preusmjeravati vlastite živote koje smo već uvelike odživjeli.” – Almin Kaplan

____________________________________

FRANJO ŠOLA (1969.) po zanimanju je inženjer elektrotehnike. Otklanja kvarove i rješava tehničke zavrzlame. Nekada je trčao maratone, a danas uživa u laganijem ritmu, vožnjama biciklom i planinskim šetnjama uz branje ljekovitog bilja. Voditelj je Kluba nordijskog hodanja u Sarajevu i koordinator aktivnosti Čitalačkog kluba 2-4-6-8. Produženi ponedjeljak njegov je prvi roman.

KRATKA PRIČA MARTINA MARKOVIĆA: ULJEZ

proza

Osoba čiji se izgled neprestano menja trenutno se nalazi u zgradi na adresi Liama Grejsona 1. Stanari se mole da ostanu smireni i da ne otvaraju vrata nikome dok ne bude zvanično saopšteno da je zgrada ponovo bezbedna.

Ovo je bila vest na televiziji koju neumorno pratimo otkako se pojavilo biće koje može da menja svoj izgled. Kažu da je reč o osobi, ali niko od nas u to nije poverovao. Samo dan nakon što se na nebu pojavio crveni bljesak, mediji su počeli da upozoravaju građane da ulice više nisu sigurne i da je uveden karantin do daljnjeg. Ubrzo su počeli da stižu izveštaji o tom… čemu god da je bilo reč. Ljudsko biće, to sigurno nije.

Zaključala sam vrata jer se to stvorenje po rečima voditelja trenutno nalazi na mojoj adresi. Uplašena sam, ali ne od samog stvorenja, već zato što znam proceduru za ovu situaciju. Za koji minut doći će čovek u zaštitnom odelu sa gomilom oružija i pokušaće da identifikuje ko je od nas uljez. Ali naravno to neće uspeti, što znači da će krenuti redom da ubija svakoga u zgradi nadajući se da će ovoga puta uspešno ubiti i to stvorenje.

Bila sam sama kod kuće. U zgradi je vladala mrtva tišina. Svi smo osluškivali. Najpre su se čula ulazna vrata zgrade, a zatim prepoznatljiv zvuk zaključavanja posebne brave koju je postavljao čovek koga smo zvali Istrebljivač.

Sada smo svi bili zarobljeni — sa stvorenjem i Istrebljivačem, čiji je plan očigledno bio da nas eliminiše jednog po jednog. Čulo se kucanje na vratima prvog stana u prizemlju. Vrata su se otvorila, a zatim je odjeknuo pucanj. Naši najgori strahovi su se obistinili. U roku od petnaest minuta svi ćemo biti mrtvi, pomislila sam. Počela sam panično da kružim po stanu. Bila sam mlada, nisam želela da umrem. Ne ovako. Ne da budem ubijena! Možda, ako budem ljubazna i pokušam da mu objasnim da nisam ona koju traži…

Misli mi je prekinulo tiho, gotovo nesigurno kucanje na ulaznim vratima. „Ne!“ vrisnula sam u panici.

„Komšinice,“ začuo se tihi glas. „Molim vas, otvorite.“

Potrčala sam ka vratima i pustila komšiju unutra. „Još uvek je u prizemlju. Dok stigne do trećeg sprata, možda ćemo uspeti da smislimo način da izbegnemo smrt,“ šapnuo je, glas mu je drhtao od straha. Bio je vidno preplašen. I sam je znao da nećemo živi da napustimo ovu zgradu. Zatim se ponovo začuo pucanj — drugi po redu. Nedugo zatim, odjeknuo je i treći.

Naslonila sam se na zid i krenula da plačem. “Ne želim da umrem!” jecala sam kroz suze. Komšija mi je prišao, zagrlio me, pokušavajući da me umiri, ali oboje smo znali da nam nije preostalo ništa drugo osim da čekamo smrt.

“Ne brini,” govorio je mirnim glasom, iako je i sam jedva kontrolisao strah. “Još imamo vremena da nešto smislimo.”

Duboko sam udahnula, pokušavajući da se umirim. Bio je u pravu. Dvoje nas je. Znamo da razgovor s Istrebljivačem neće ništa rešiti, ali možda ćemo uspeti fizički da ga savladamo.

Prema zvucima koji su dopirali iz hodnika, trenutno je bio na prvom spratu. “Imam noževe u kuhinji…” prošaptala sam.

“Da, noževi… vredi pokušati,” odgovorio je komšija, sve preplašeniji, ali odlučan da zadrži pribranost koliko god je mogao.

Ponovo su odjeknuli pucnji, praćeni jezivim vrištanjem iz stanova na spratu. Potrčali smo u kuhinju i dohvatili noževe. Znali smo da su nam šanse protiv profesionalnog Istrebljivača gotovo nikakve, ali nismo želeli da čekamo smrt bez borbe.

“Imaš li rakije?” upitao me je, gledajući ka visećim delovima.

“Imam,” odgovorila sam, vadeći prašnjavu flašu rakije koju mi je moj pokojni otac doneo pre desetak godina. Otvorila sam je, i oboje smo počeli da pijemo.

“Nikad nisi ubio nekoga?” upitala sam ga dok me je oštar ukus rakije polako smirivao.

“Nisam,” odgovorio je i uzeo još nekoliko gutljaja. Zatim je spustio flašu na sto i snažno stegao nož. “Blizu je,” rekao je drhtavim glasom, gledajući ka ulaznim vratima.

Koraci Istrebljivača čuli su se u hodniku dok se lagano penjao ka našem spratu. Prišli smo vratima, napeti, čekajući.

“Imamo samo jednu šansu,” šapnuo je i stavio ruku na bravu, dok je drugom čvrsto držao nož, spreman da napadne čim vrata budu otvorena. Tada se začulo kucanje na vratima njegovog stana.

Pogledali smo kroz špijunku. Istrebljivač je nekoliko puta pokucao, a zatim razvalio vrata i ubacio suzavac unutra. Sačekao je trenutak, ali pošto niko nije izašao, niti se čuo ikakav zvuk koji bi ukazao da se u stanu neko nalazio, polako se okrenuo ka mojim vratima.

Dok smo posmatrali kako nam se približava, svaka sekunda se činila kao večnost. “Ne mogu ja ovo,” jecala sam, stežući nož obema rukama. Komšija nije progovarao, bio je potpuno usredsređen na napad.

Kada je Istrebljivač konačno stigao do mojih vrata, jedino što sam čula bio je zvuk naglog otvaranja vrata, zatim komšijin vrisak, i trenutak kada mu je nož zario pravo u grudi. Ali, kao da to nije imalo nikakvog efekta. Istrebljivač je pružio ruku, zgrabio ga za vrat, mirno izvukao pištolj i upucao direktno u glavu.

“Ne!” vrisnula sam. U panici sam ispustila nož, pala na pod, i puzeći krenula da se odmičem od vrata. “Molim vas, nemojte mene!” plakala sam iz sveg glasa, potpuno nemoćna da učinim bilo šta. Ali, Istrebljivač kao da me nije ni primetio. Ubrzo sam shvatila i zašto. Njegova misija je bila završena. U ruci kojom je držao komšiju sada se nalazila neka potpuno druga osoba. A ta osoba je pred mojim očima počela da menja svoj izgled.

Taj prizor me je potpuno paralisao. Nikada u životu nisam videla nešto slično. Istrebljivač je bacio to stvorenje na pod i nastavio da puca u njega, sve dok biće nije prestalo da se pomera. Zatim se spustio, izvukao providnu vreću i polako počeo da ubacuje telo unutra. Kada je završio, podigao je pogled ka meni.

“Molim vas, ostanite mirni. Pomoć je na putu,” rekao je potpuno mirnim tonom. Potom je ustao, prebacio vreću preko ramena i izašao, ne osvrnuvši se. Ostala sam sama, prestravljena, i ubrzo sam izgubila svest.

Sledeće čega se sećam jeste vađenje krvi u ambulantnim kolima. Posle serije pregleda, smeštena sam u novi stan, dok je zgrada u kojoj sam živela srušena. Naši životi su se vratili u normalu, ali nikada nismo saznali šta je to stvorenje zapravo bilo i odakle je došlo. Niti da li će se ikada ponovo pojaviti.

– iz zbirke “REKLAMA i druge priče”, Nova Artija / Nova Poetika Produkcija, Paraćin / Beograd, 2025.

____________________________________________

MARTIN MARKOVIĆ je pisac iz Paraćina. Bavi se pisanjem od 2010. godine, ali samo kao pisac priča za kompjuterske igrice.
U pripremi je i njegov prvi roman Izvan granica večnosti. Omiljeni žanrovi su mu psihološki horor i naučna fantastika.
Više informacija o njegovom radu možete pronaći na stranici:

https://payhip.com/martinmarkovic/glavna-stranica

nagrada tportala za najbolji roman: OLJA KNEŽEVIĆ, “STRADA FORTUNATA”, Hena com, Zagreb, 2024; ulomak

proza

Pogledaj ti to čudo! Kako je ovaj grad raskošan u svom zelenilu, kaže mi Esther dok kroz park na Russell Squareu hodamo prema podzemnoj, poslije dva sata radionice kreativnog pisanja, koja su nam, kao i obično, prebrzo prošla. Cijela grupa, najčešće, poslije radionice i razgovora na pločniku, uz cigarete, ide u Museum pub na piće. Ja uvijek prva moram kući. Eh, moram li ili ne moram, pitanje je sad. Moji me pisci nagovaraju da ostanem. Moram zbog djece, govorim im.
Esther mi se te večeri pridružila, odlučna u namjeri da neko vrijeme ne puši i ne pije alkohol.
Mislim da to rođeni Londonci ne primjećuju, nastavlja ona svoju odu londonskim parkovima. Poželim svima viknuti u lice: jeste li vi ljudi svjesni koliko je ovaj vaš grad… bujan?! Jer, okej, New York ima Central Park, ima projekte svojih bogataša da mu oplemene izlaz na vodu… Ali, gledaj, ovdje, na svakom uglu, pokraj svakog ulaza u podzemnu, bujaju parkovi, drveće, sestro, koliko ogromnog drveća, kao da se svake godine cijele šumetine moraju obuzdavati da ne bi pojele grad.
Dugo se rastajemo na ulazu u podzemnu stanicu Russell Square. Esther je rođena i odrasla u Brooklynu, prije nego što je taj njen kutak Brooklyna postao poželjan kraj za odrastanje. Ni nakon više od petnaest godina života u Londonu nije izgubila svoj bruklinski naglasak, zbog kojeg je, pričala je cijeloj grupi, njen bivši muž krijući od nje u uši stavljao silikonske čepiće jer mu je sve što bi ona rekla zvučalo agresivno pa je dobivao nagon da se od nje, isprva, brani, a kasnije i nagon da je ubije. Mirno su se razlišli, kao razlog naveli nepremostive razlike. Opasno nepremostive. Meni Esther zvuči samouvjereno i streetwise, još je, dakle, i lijepa, riđe kovrčave kose, markantnih tamnih obrva, zelenih očiju, maslinaste boje lice s pjegicama. Njezino je srednje ime Enid, sve što piše potpisuje kao E.E. Egan. Pomiješani Židovi i Irci. Dugo nije voljela nijedno od svojih imena. I kakvi su to inicijali, E.E.E., kao njakanje, rekla je. Onda joj je otac ispričao da se rodila usred gadne njujorške snježne mećave, da joj se majka rastavljala od života na porođaju, sve dok joj u to stanje između života i smrti nisu došle dvije pretkinje, Esther i Enid, prve doseljenice s obje roditeljske strane. Prikazale su se, obje, sa strogim mušemama oko vrata, preko njih na jednoj Davidova zvijezda, na drugoj križ s raspećem. Stiže djevojčica koju ćeš nazvati po nama, rekle su ove dvije bruklinske suđenice, ili se neće znati snaći u novom svijetu. Rast će izgubljena, kao što je to bila prva Esther, siroče, i usamljena poput prve Enid, keltske božice. Stavit ćeš nas dvije između nje i sudbine, jer u protivnom mećave života nosit će je kao list za koji se ne zna s koje je grane otpao, niti ispod koje bi krošnje trebao truliti. I onda je konačno stigla djevojčica. Tad se spol djeteta još otkrivao tek na porođaju. Majka je proročanstvo prikaze u mećavi podijelila s mužem. Moramo tako postupiti, složili su se, i novorođena je djevojčica postala Esther Enid. Njeno je ime bila, otprilike, i posljednja stvar oko koje su joj se roditelji složili. Od njih i njihovih svađa pobjegla je s nepunih sedamnaest, prvo u Philadelphiju, pa još dalje, u Chicago, zatim s nekim momkom u Pariz, onda i od njega, napokon, u London. Rekla mi je još i to da, od prvog susreta, baš mene nekako vidi u skupini s te dvije njene pretkinje doseljenice, i ja, kao i one, dolazim u novu zemlju s proročkim akcentom, mijenjam energiju, rušim predrasude, donosim svoje priče, svoja pravila.
Nema ti kod mene ničega proročkog, branim se ja od tolikih pohvala. Pomalo pišem na jeziku koji nije moj, kažem, već godinama nemam ni posao na koji se ide, pa ostajem u kući, imam vremena za pisanje…
Slušaj, Maggie, prekine me Esther. Često te uhvatim da posežeš za unižavanjem sebe jer ne ideš na posao. Pretpostavljam da ti neki ljudi zbog toga prigovaraju. E, pa poslušaj me, i svima koji ti počnu na tu temu bulšitirati, ti lijepo reci da si se raspitala kod svojih prijateljica koje idu na posao, a one su ti rekle da je odlazak na posao precijenjen. Odlazak na posao. Pa zamisli da ja imam samo taj odlazak na posao a nemam vas, vas koje mi sigurno nije donijelo moje odlaženje na posao. Donijela mi vas je moja duša, izmučena odlaskom na posao. Bio je to njen posljednji trzaj upozorenja. Duša mi je rekla, učini nešto za mene ili umri. I kad mi je god teško, kroz glavu provrtim sve porodične priče iz naše grupe, jednu po jednu: razvodi, ovisnost, samoubojstvo, bankrot, disfunkcionalnost – sve je to naše, sve smo to prošli. I svi smo totalno svoji, ne bih ja tu ništa mijenjala, ni kod jednog od vas. Pazi tebe: disko kraljica udana za detraktora ljudskih sudbina. U grlo si upravo prsnula parfem iz reklamne bočice da se kući ne bi osjetilo da si pušila! Ludo. Samo sam pomislila, hvaljen da si Gospode, dobro da je u usta prsnula parfem a ne dezodorans.

______________________________________

OLJA KNEŽEVIĆ (Podgorica, 1968.) do sada je objavila nekoliko romana: ‘Milena & druge društvene reforme’ (2011., Profil), ‘Gospođa Black’ (2015., Hena com), ‘Katarina, velika i mala’ (dobitnik V.B.Z.-ove nagrade 2019.), kao i najnoviji ‘Strada fortunata’ (2024., Hena com). Njezina djela s autofikcijskim i imigrantskim motivima prevođena su na više jezika, a često spajaju društvenu kroniku i intimnu prozu.