Category: proza

KRATKA PRIČA STEFANA BASARIĆA: TRI PTICE VOLŠEBNICE

proza

Postoje izvesni događaji posle kojih se čovek trajno menja. Postoje događaji i njihove posledice koje preoblikuju, ponovo izgrađuju, perspektivu svakog pojedinca na sam život i njegov determinisani položaj u svetu koji ga okružuje. Međutim, čovek je tih događaja vrlo retko svestan u trenutku dok u njima učestvuje, dok mu se dešavaju. Obično se osvesti kasnije, a neretko svaka iluminacija i svest o revolucionarnom značaju tih događaja potpuno izostanu, pa tako čovek neretko i umre nesvestan kako ga je neki događaj iščašio iz dotadašnjih svatanja stvarnosti i promenio mu unutrašnje prelamanje rožnjača.

Doručak se obično služio između devet i pola deset u ogromnoj trpezariji na sredini objekta i za postavljenim izlizanim stolovima sedeli su pripadnici svih grupa, osim jaslica, oni su bili još nedorasli toj vrsti socijalnog rituala poput zajedničkog doručkovanja. Ponavljali smo bilingvalnu mantru Hvala lepo – Köszönöm szépen orkestarskom preciznošću, fanatičnom usklađenošću negujući podjednako međusobno poštovanje za sve koji su brigu za svoje odrastanje i slobodno vreme prepustili u ruke zaposlenih u predškolskoj ustanovi „Sanda Marjanović“, u sivom gradu uz severnu granicu naše zemlje. Posle doručka bismo spremili svoje limene tanjire i pribor i zaputili bismo se u dnevne prostorije. Na našim vratima bio je zalepljen malo deblji papir na kom je bilo prikazano savršeno nasmejano lice pajaca, sa dva velika crvena kruga na obrazima, pajac se smejao, i mi smo bili ponosno što nam je baš on patron, zaštitnik.

Gotovo svakodnevno smo imali razne aktivnosti kojima su nas vaspitačice motivisale da se upoznajemo, kako sa drugima, tako i sa sobom, i tada smo, u tom periodu posle doručka, a pre dremke i odlaska kućama, obično imali kreativne radionice ili smo bivali prepušteni na sopstvenu (ne)milost u meri u kojoj će nam to nezavisno vreme poslužiti da, tog dana, otkrijemo nešto što juče nismo znali. I dan-danas nisam potpuno razlučio prirodu svoje potrebe za stvaranjem, ali sa sigurnošću mogu da tvrdim da mi je boravak u obdaništu poslužio da svoju nagonsku kreativnost oblikujem, da joj stavim jaram kontrole i da je nazovem – crtanjem.

Opet, kao šestogodišnjak, malo čega svestan, težio sam, u obdaništu, kao i kod kuće, da stvaram neke svoje svetove, pored onih ispljunutih na beli papir iz čuvenog bloka broj pet. Mozak, čiji potencijal ljudsko biće nikada neće do kraja spoznati, a koji, sa druge strane, živi ispred vremena lobanje u koju je ukotvljen, ima bespregledan broj funkcija i zadataka koji se uvek iznova obnavljaju po obavljanju, jer ljudski um nikada ne spava, sem kad mu jednom vreme ne preseče redovan dotok kiseonika i krvi. Moj dečiji mozak, svestan abnormalnosti raširene po nitima, dotad neuzurpiranog, zdravog odrastanja, utkivao je savršenu formu samoodbrane čijim se praktikovanjem moja svest mogla odbraniti od onog neizbežnog – od pucanja bračne veze mojih roditelja i od činjenice da se kora mog detinjeg tla kruni i nestaje u tektonskim poremećajima i drmusanjima onog što sam verovao da će biti, da mora biti, konstantno, stabilno i dugotrajno, a to je odrastanje uz stalno prisustvo i majke i oca. Međutim, promene u njihovim životima su mogle da imaju koban uticaj na moj, tada mladi, život i da u moju sliku o samom sebi uklešu neke nesavladive traume od kojih se nikada ne bih oporavio, ali moj um, ukopan toliko duboko da ni sada vrlo često zapravo ne mogu da ga razlučim do kraja, u meni budi ideju da svoj svet, u ozbiljnoj truleži, počnem da menjam izmišljenim svetovima u kojima ja uopšte i ne bih učestvovao i u kojima bih bio siguran, na bedemima naslona svojevrsne rediteljske stolice. Dakle, počeo sam da sklapam priče od lego kockica, strogo izbegavajući igru radi igre; uvek je tu postojao neki dublji sloj smisla, potkrala bi se tajna funkcija u svemu tome, gradio sam neki tuđi svet, koji će, s nicanjem zgrada od kockica potpuno zaseniti moj – tako sam pravio svetove u kojima sam mogao da se smejem, bivajući neko drugi, jer je moj svet, (tada mi se činilo) u raspadanju, bio svet koji je od moje majke tražio da menja jastučnicu svakog drugog dana zbog prozirnih mrlja od očinje soli. Isto sam činio i četkicom, olovkom, flomasterom, bojicama, voštanim bojicama, temperama i tušem, i sve je, kao i kockice, imalo istu funkciju – da me zaštiti od neizbežne šizme među mojim tvorcima, onima koji nisu uspeli da se dogovore, da nađu rešenje, a verovao sam da su morali, ako ništa, barem zbog mene.

Sećam se da smo godinu ispisivali tako što smo pored usamljene jedinice pisali tri naopake šestice. A mesec je bio četvrti. U svojoj prvoj sedmici. Bilo je vreme za doručak. Hvala lepo – Köszönöm szépen. Zalupivši vrata krštena besprekornom crvenim krugovima na licu nasmejanog pajaca-zaštitinika, vaspitačica Karolina nam je dala slobodu da se opredelimo kako ćemo ispuniti vreme do odlaska na kratak počinak. Ja sam seo sa Vedranom da crtam. Uvek sam bio pomalo ljubomoran na njega, valjda jer sam verovao da crta bolje od mene, da ima oštrije poteze, da je kreativniji i da bolje kombinuje boje, ali sam ga istovremeno poštovao kao ravnopravnog takmaca od kog sam, i u porazu, mogao da naučim ili ukradem dobro slikarsko rešenje. Tog dana sam odlučio da crtam pticu. Veliku belu pticu sa golemim kljunom, neobičnog oblika, znao sam samo da takva ptica ne postoji u našim krajevima, mora da sam je uočio u nekoj enciklopediji ili slikovnici sa predstavnicima životinjskog carstva iz dalekih, meni nedostupnih, krajeva sveta.

Tačno vreme dešavanja o kojima pišem ne mogu da se setim jer je, za sve nas, vreme tada prokuvalo i iskipelo u jednu tačku u kojoj se njegov protok prosto zaustavljao u mirovanju, kao da se vreme zamrzlo i zbunilo. Prvo su se, kao himne neutešnih narikača, oglasile sirene za vazdušnu opasnost. Te sirene sam i tada, kao i sada, doživljavao kao sirene iz nordijskih priča koje su mamile slavne moreplovce u neko stradanje. Znao sam samo za sirene kao žene-ribe, i saznavši za sirene koje su značile opasnost, odlučio sam, bez puno razmišljanja, da ta dva pojma, te dve metafore, stopim u jedan pojam. Sirene za vazdušnu opasnost suštinski jesu kao te prve sirene, one su nas veći deo te godine, a i kasnije, kroz ceo život, ispresecan grčevitim sećanjem na taj zvuk iz pakla, pratile kao zloslutna pesma zbog koje bismo, u trenutku, mogli da zalutamo, da se izgubimo, da nam popucaju bubne opne, jer su te sirene pevale o smrti, koja bi mogla da dođe po nas, decu, mnogo pre nego što smrt treba i mora doći po nas, ako smo imali sreće, već izborane ostarele ljude.

Svi smo naprasno pogledali u vaspitačicu Karolinu, u uredno opeglanoj svetloljubičastoj pregači, i bez reči očekivali dalje komande, nekakvo čarobno rešenje, nešto, bilo šta, što bi nam pomoglo da prenebregnemo činjenicu da sirena vrišti svoju zloslutnu pesmu. U tom trenutku su tanka stakla na prozorima počela pomahnitalo da poigravaju, bojice su poskakivale po stolovima, sijalica se zanjihala u istrzanom ritmu. Vaspitačica Karolina je progovorila, savršeno smirenim tonom, vrlo jasno, imala je svet pod kontrolom, znala je dobro šta radi, bila je boginja iznad ovozemaljskih nedaća i strahova, iznad svega što može da poremeti harmoniju igre i stvaranja, rascvetale posle doručka u jednom obdaništu u Saveznoj Republici Jugoslaviji; vaspitačica Karolina je rekla Samo crtajte, deco, samo crtajte. Nebo iznad nas je zvučalo kao da će eksplodirati, kao da je bremenito i kao da treba da porodi nekakvu stravičnu tragediju u ovaj naš svet, buka je postajala sve glasnija, rasla nam je u ušima i oči nam je zaparao prizor tri snežnobela pramena koja su gasnula u daljini. Tri bombardera prozujala su tik iznad zgrade obdaništa. Tri leteća, tamnosiva, uska, spljoštena autobusa u kojima sede neki ljudi koji ne pričaju moj jezik i koji me ne poznaju, ne poznaju ni vaspitačicu Karolinu, ni Vedrana, ni moju mamu, ali su ti ljudi bili spremni da me obrišu iz istorije, iz svih svetova i sećanja, pritiskom na jedno, kako sam ga zamišljao, dugme. Tragovi koje su ostavljali za sobom vukli su se sve do Beograda.

Posle dvadeset i dve godine, kad god se setim perioda bezglavog prosipanja bombi po mojoj zemlji i po mom šestogodišnjem detinjstvu, setim se njenih reči, čiji eho i danas titra nečujno negde u mom srednjem uhu – Samo crtajte, deco, samo crtajte.

______________________________________

STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine.
Diplomirao i masterirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu.
Bavi se poezijom i kratkom prozom.
Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima kao što su: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Čovjek-Časopis, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21.
Raštan Izdavaštvo (Beograd) mu štampa prvu zbirku poezije “Prazne senke” 2024. godine.

GORDANA SAMARDŽIJA: PRIVILEGIRANA, kratka priča

proza

Sanjam noću svoju djevojčicu. Dvije su joj godine. Na nogama joj crvene sandalice, u kosi vjenčić od tratinčica koje smo ubrale u vrtu iza naše kuće. Plete mi ruke oko vrata i prislanja vlažne usne na obraz. Mama, šapuće. Njene su riječi kocke šećera koje zasićuju moje zvukovode. Budim se omotana mokrom, zgužvanom plahtom prije negoli me zabljesnu neonska svjetla popraćena glasnim povicima na buđenje dežurne stražarice.

Privilegirano ubojstvo. Tako su ga okvalificirali. Šutnju kojom sam katatonično branila ono što se nikada ne smije braniti protumačili su kao preuranjenu postporođajnu depresiju u trenutku počinjenja djela. Nikad se nisam osjećala manje privilegiranom negoli pri izricanju presude.

Moji roditelji nisu imali dovoljno novca da unajme odvjetnika koji zna dominirati sudnicom i iznuditi oslobađajući pravorijek. Pravorijek. Zvuči dostojno i pravedno. Sud mi je dodijelio odvjetnicu po službenoj dužnosti. Od prvog susreta gledala me kao da će po plastičnom stolu koji nas je dijelio preda me prostrijeti sadržaj doručka koji je jutros pojela. Izmicala se mom pogledu i gadljivo promatrala podrhtavanje sala nakupljenog oko laktova i koljena. Nije mi pomogla. Nisam joj zamjerila.

Na neudobnoj stolici s naslonom nizali su se svjedoci. Profesori s fakulteta držali su se suzdržano.

„Inteligentna, ali neobična.“

„Unaprijed je učila lekcije.“

Liječnica opće prakse kojoj nikad nisam vjerovala bila je odrješitija.

„Dolazila je k meni bez znanja roditelja, tražila ispričnice. Bojala sam se da mi ne naudi.“

„Nije rijetkost da se depresija javi odmah nakon porođaja. Majka katkad ne razvije osjećaje za dijete, osobito ako je do začeća došlo pod prisilom.“ Psihijatrija je bolje od mene prepoznala prisilu.

„Šutjela je i kad smo je priveli. Nije pokazivala znakove kajanja.“

Cijela plejada likova nizala je rečenice kojima su iznosili svoje viđenje tko sam ja i zašto sam postala ubojica.

„Nismo je tako odgajali.“ Svijet mojih roditelja uvijek se vrtio samo oko njih dvoje. Ja sam bila slučajni zametak neodgovorne reprodukcije.

„Oko četiri ujutro probudilo me nešto što je zvučalo kao plač djeteta. Nedugo nakon toga čula sam je kako pušta vodu u tuš kabini. Kasnije sam je vidjela na predavanju. Bila je blijeda i zamišljena.“ Anu sam pronašla preko oglasnika. Tražila je cimericu, ne i prijateljicu. Jedino što smo dijelile bio je stambeni prostor, frižider u kojem mi je ustupila dvije gornje police i tuš kabina u kojoj je nemarno ostavljala pramenove izblajhane kose.

„Beba je bila zamotana u krvave plahte.“ Posljednji svjedok optužbe bila je žena koja je po kontejnerima tražeći hranu za svoje rođene nabasala na moje. Da mi je vrijeme bilo saveznik, zakopala bih je pod žalosno drvo.

Svjedočenja optužbe i obrane odslušala sam bez emocija na licu. Tako su pisali u dnevnim novinama. Ispod kože hranila sam hijene, zidala gnijezda stršljenovima i u muljevita dna taložila prazne puževe kućice. Mogli su mi bez anestezije ukloniti sve iskoristive organe i prodati ih na crnom tržištu.

Izbjegavam tučnjave i trudim se biti nevidljiva. Ja sam samo golemi komad mesa sklon samoozljeđivanju. Ispod toga sam ništa. Dopustila sam ženama da budu okrutne prema meni, da me pljuju sve one koje ni ne namjeravaju postati majke i one kojima je socijalna služba oduzela djecu radi grubog zanemarivanja i zlostavljanja, naizmjenično me gađaju izmetom i bodu vilicom u leđa dok zaobilaze stol za kojim jedem. Nisam nijednom digla ruku da zaštitim lice ni prignula glavu. Zaslužila sam da me gađaju otrovnim strijelama i mojim podatnim tijelom čiste usrane zahodske školjke. Ja sam ubojica. Ispod toga sam ništa.

Trenutno se mnome bave dvoje potrošenih psihijatara. Ne intrigira ih zašto se odlična studentica bez patologije u socijalnom statusu prometnula u ubojicu. Oni samo moraju napisati izvješće kako bi zaradili plaću.

Pri ulasku u zatvor, dok sam se odvajala od dijela svijeta koji me odbacio kao košticu iz jabuke, ogolili su me izvana i iznutra i rasvijetlili mi sve rupe. Pri pregledu nisu pronašli ni krivnju ni sram, pa sam ih nesmetano unijela u ćeliju. Oduzeli su mi odjeću u kojoj sam ušla, naslijeđene naušnice i jeftini lančić koji sam kupila na uličnom štandu zamišljajući da mi ga je poklonio dečko iz treće klupe do vrata. Oteto su spakirali u plastičnu vrećicu, a mene, otuširanu u mlakoj vodi, nastanili unutar četiri zida neispisana ljubavnim porukama i jednih vrata s prozorom ukrašenim rešetkom. Moj dom na tri godine. Samo tri godine. Jer sam privilegirano ubila dio sebe. Zbog toga me nagrađuju. Želju za osvetom koja je čest sustanar u uskim krevetima ostavila sam izvan zidova ove zgrade. Ovdje sam se mogla svetiti jedino sebi. Roditelji čijoj sam međusobnoj ljubavi bila smetnja i onaj koji me iz oklade zaveo i naveo da nakratko povjerujem u ljubav plutali su izvan mog dohvata.

Zamišljala sam ga kako sjedi ispred vrata sudnice i kida kožicu oko noktiju skupljajući hrabrost da progovori u moje ime. On je mogao biti ključni svjedok obrane da sam mu povjerila sve što me nije pitao. Bi li ikom priznao kako mi se skrivećki noću uvlačio kroz prozor da mu šapućem priče koje dotad nije čuo, bi li prokazao sebe i postao suučesnikom u igri koju nije želio igrati?

Na flekavom madracu iznad moga spava Roberta. Njene sitne ruke podsjećaju me na majčine, koža im poplavi pri najmekšem dodiru. Tim je rukama ubila nasilnog muža. „Probola sam ga na spavanju. Najduljim nožem koji sam pronašla u kuhinjskoj ladici. Negdje između rebara. Morala sam zaštititi svoje rođene, barem najmlađu.“ Njena joj djeca šalju crteže sretnih obitelji. Ona je već oslobođena.

Noću, u pauzama između snova, hladim svoja nezgrapna široka stopala na betonskom podu spavaonice. Očeva, istovjetna mojima, subotnjim su jutrima pri povratku s tržnice, škripala po razmaknutom parketu noseći u rukama pladanj s doručkom i u zubima ružičastu margaretu. Kraj moje bi sobe prošao bez zaustavljanja.

Ni on ni mama za nedjeljnim ručkom nisu željeli razgovarati o uvrtanju ruku na leđima i crtanju meta na čelo. Na postavljeno pitanje Kako je bilo u školi? odgovor Dobro! zadovoljio bi ih i ušutkao do sljedeće nedjelje.

Glasno je zaplakala pri prvom udahu. Kao da je znala da će na ovom svijetu trajati tek tren. Privinula sam je na grudi da je ušutkam. Nježno, ali čvrsto. Zaspale smo. Tijelo joj je bilo još meko i gipko kad sam se probudila. Tiho i plavičasto. Pokupila sam krvave plahte, umotala je u njih i položila u prvi otključani kontejner. Da mi grudi nisu otežale od nadolazećeg mlijeka, pokopala bih je. Trebala bi mi tek dva zamaha lopatom da je vratim zemlji.

Često provodim vrijeme u zatvorskoj knjižnici. Ostale žene radije puše, igraju odbojku ili uzgajaju mahunarke i krizanteme. Tako je bilo i u djetinjstvu. Dok su druga djeca pravila svirale od vrba, dičila se krastama po koljenima kao ordenjem i lutkama šišala plastičnu kosu i trepavice, ja sam češljala Bundaša i s bratcem Jaglencem tražila sestricu po Kitež planini. Kasnije sam se sudbinski zaljubila u Vronskog i dva puta ubila babu lihvaricu. Jesam li zbog nedostatka grizodušja utrla put ubojici u sebi? Dok čitam trivijalne ljubavne romane, putopise i Zagorkinu Gričku vješticu po treći put, voljela bih da se mogu ponovo zaljubiti u Vronskog.

Nisam joj željela smrt. Uspješno sam je devet mjeseci skrivala u mekim i toplim mesnim naborima, ušuškavala u san bezglasnim uspavankama. Buji, paji, rode, tvoj tata u lov ode, da ulovi krzno od zeke, za tvoje cipele meke. Pročitala sam svu dostupnu literaturu o porođaju, naučila kako presjeći pupčanu vrpcu. Vjerovala sam, naivno, kako ću je odnijeti na prag crkve u susjednoj ulici na kojem bi je, gladnu i promrzlu, pronašla teta čistilica. Nedugo poslije posvojila bi je žena koja bi nakon niza bezuspješnih umjetnih pokušaja mojoj djevojčici svaku večer nježno češljala kosu i čitala bajke u kojima nema zlih maćeha.

Nakon što se u 22 sata ugase neonska svjetla, san će doći po svoje. Njoj će opet biti dvije godine, nosit će crvene sandalice i vjenčić od tratinčica koje smo zajedno ubrale.

_____________________________________________

GORDANA SAMARDŽIJA rođena je 1974. u Slavonskom Brodu gdje i danas živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku. Pisanje priča i pohađanje radionica kreativnog pisanja njen su bijeg od suhoparnih zakonskih članaka i izleti u nestvarno i nepoznato. S pričom „Privilegirana“ pobijedila je 2025. na natječaju Književnog kruga Karlovac, a priče su joj objavljene i u zborniku samoborske knjižnice Pišem ti priču 2023. i u zborniku Susret riječi 2023.

SEDAM DANA ZBORNIKA “RUKOPISI 48” (4/7): EVA GRBIN, 2002, Beograd, Srbija

proza

DICA LITA

„Ajmo lagano rasplivavanje”. Rečenica koju svakog leta, pet puta nedeljno, prvu čujem nakon što se probudim u pola osam ujutru za trening. Uskačem u ledeni bazen, koji je u stvari morski bazen. Ne umem to da objasnim njima u Beogradu. Kao bazen, a u stvari je more, a zapravo je bazen ograđen u moru, s tim što postoji jedan drveni most ispod kojeg prolazi more. Eto, zvuči glupo i svima je uglavnom teško da ga zamisle.

Rasplivavanje je sve samo ne lagano. Kako, zaboga, može biti lagano, kada na silu skačeš u hladno more u kojem plivaš sat vremena? Trenerice, je li mogu vanka?”, kreću izgovori, „opalila san nogu.” Da sam bar u naprednijoj grupi, sa svojim društvom, a ne sa ovim… Njima je trening od devet, a meni od osam. Užas. U mojoj grupi su mlađa lokalna deca i ovi što „nisu iz o’de”, nego su došli, a to sam između ostalog i ja.

Kasnije, svi trče u mračnu svlačionicu da vrate rekvizite i da se istuširaju. Po njih troje se nabije na jedan tuš, a ja ne želim da se guram sa tom mlađom decom, pa ih čekam da završe. Oni kažu „Iden se režentat.” Uvek pomislim da pogrešno čujem, ali sada sam sigurna da baš to kažu, što valjda znači da idu da isperu slanu vodu sa sebe.
Telo mi je još uvek zgrčeno i hladno. Prostirem peškir na užarene betonske tribine i ležim na njemu dok me koža ne zapeče. Kremu za sunčanje mažem prvih dva-tri dana, nakon toga je držim u rancu i nosim svuda sa sobom, do sledećeg letovanja.
Sada počinje trening mojim drugaricama. Sačekaću ih da završe, taman dok ja odem da kupim kroasan koji posle jedem veoma sporo kako bih izgledala kao da „radim nešto” i da nisam usamljena.

„’Oće li kraj više?”, pitam se dok neprestano gledam na sat. Odmah uz plivalište nalazi se jedna picerija u kojoj skoro niko nikada ne sedi, osim jednog starijeg muškarca za kojeg pretpostavljam da je vlasnik. Čudan čovek, sedi tu sam svaki dan, puši i posmatra prolaznike. Meni bi to sigurno brzo dosadilo. Muzika je uvek ista, čini mi se da je to nekakav rok ili bluz, nemam pojma. Čak je i redosled pesama identičan. Mislim da moji roditelji slušaju nešto slično. Ima jedna dobra pesma, bez teksta, samo gitara. Svaki put kada je čujem pomalo se rastužim.

„A čoviče, dobro nas je pustila vanka”, izgovara Dora užurbano skidajući kapicu i naočare za plivanje. „Je l’ mi možeš posudit solde za krafnu, zaboravila san ih doma, donit ću ti popodne?”, upita me. „Sad ću vidit je l’ iman dovoljno”. Iz nekog razloga jedino ja u celoj porodici pričam dalmatinskim naglaskom sa društvom ovde. Ne znam zašto, nekako mi dolazi prirodno jer ga toliko slušam, a i zvuči kul. „Imam!”, uzvikujem vadeći pet kuna iz džepa. Ena obmotava peškir oko sebe, kako bi zamenila kupaći. „Gremo se kupat u Marka Pola”, reče. „Marko Polo” je hotel u blizini sa bazenom. Kupanje je zvanično dozvoljeno samo gostima hotela, ali mi svejedno idemo skoro svakog dana. Skidamo jednodelne kupaće kostime našeg kluba i oblačimo dvodelne, kako nas ne bi provalili radnici, iako mislim da odavno jesu.

Uzimamo rančeve i krećemo ka hotelu. Ćutimo dok hodamo. Sa drugaricama u Beogradu kao da stalno moram o nečemu da razgovaram, čim nastane tišina postaje neprijatno. Ovde nije tako. Prvo se penjemo na zidić, potom preskačemo ogradu i izlazimo na bazen. Ima ljudi, ali se retko ko kupa. Neke starije žene stoje u bazenu i rade akva aerobik, dok im jedna mlađa spolja pokazuje. Uskačemo u bazen i ponavljamo vežbe s njima. Krećemo da umiremo od smeha. Kako se bliži podne, sunce prži sve jače. Nemam pojma koliko je sati, ali pokušavam da odredim tako što zabadam kažiprst na dlan druge ruke, dok se okrećem ka severu, ili tako nešto. To me je tata učio, ali ga nisam skroz razumela.
„Je l’ dolazite popodne na trening?”, upituje nas Dora.
„Ja ću vidit, moran po’ u none”. „Ja isto ne znam, ali mislim da hoću”, odgovaram.

Sedamo na bicikle i razilazimo se. Tokom jutra, ispred plivališta se nalazi na desetine najrazličitijih bicikala, od onih sa pomoćnim točkićima do velikih, gradskih i sportskih, sa uskim ili širokim gumama. Jedna drugarica ima malog starog pony-ja koji nema ručne kočnice, već se koči kontrom. Oduvek sam želela da imam baš takav, ali oni se više ne proizvode. Ponekad, kada neko od nas nema bajs, vozimo se po dve na jednom, tako što ona koja vozi stoji i obrće pedale, dok druga sedi. Uvek pomislim kako ću da padnem, ali me drugarice ubeđuju da to ne može da se desi. Zaista, niko nijednom do sada nije pao.

Danas popodne idemo na škoje. To su okolna ostrvca, ima ih desetak. Za jedno od njih mi je drugarica iz Beograda rekla da je to njeno ostrvo, jer ga je njen deda kupio. Dosta dugo sam joj verovala, ali smo tada bile baš male. Samo jedan škoj je naseljen, onaj gde ima puno ježina, zbog čega ga ne volim. Mi skoro uvek idemo na onaj najveći. Tamo može lako da se pristane barkom. Ja sam zadužena za pramac i prednji kanap. Iako je sunce prilično jako, na barci mi gotovo nikad nije vruće zbog laganog vetra kroz koji plovimo.
Često zamišljam sebe u nekom muzičkom spotu. Mislim da leti mnogo lepše izgledam, jer mi je ten tamniji, a poneki pramen mi se zabeli. Na moju žalost, posle današnjeg izleta stižem na trening i to direktno s barke. Tešim se mislima da ću barem unaprediti plivanje. Možda dogodine budem u naprednijoj grupi. Kada dođe veče, stari grad zamiriše na pizzu i skupe parfeme. Turisti su svuda naokolo, nemaju pojma gde idu, verovatno ne žele ni da znaju. Mala deca se poređaju na starim kamenim stepenicama. Sa sobom nose kutije od cipela, na koje ređaju školjke i nalepnice sa cenama i jastuke, na kojima sede. I ja sam do pre nekoliko godina isto tako prodavala školjke, a i sada bih da nije glupo. Uveče nas bude puno u ekipi. Često se pojavi neko nov, najčešće nečiji rođak ili rođaka iz drugog grada. Tako sam upoznala neke prijatelje iz Beograda, Splita, Zagreba, ali i daljih delova sveta. Izlaz imamo do jedanaest, dovoljno da odemo do plivališta treći, ujedno i jedini put, kada ne plivamo, već samo ležimo kao sardine na betonu. U piceriji konačno sedi nekoliko ljudi i jedan muzičar koji sam svira gitaru i peva promuklim glasom. Ležimo, ćakulamo i gledamo zvezde. Evo je i jedna padalica.
„Jeste vidili?”, upita jedan dečak dok zamišljam želju.
„Do kada ti ono stojiš?”, upita me Dora. „Ne znam, do dvadesetog, tako nešto”, odgovaram gutajući poneku suzu.
„Prekratko”, reče.
Istina je da znam tačno do kada ostajem, ali neću još da kažem. Plaši me pomisao da će letu doći kraj, da ću se vratiti u Beograd i da nikome tamo neću moći dovoljno dobro da opišem kako sam provela raspust, a ionako ih ne bi zanimalo. Bitno je ono što se sada dešava, bar tako kažu. Sada, dok ležim ovde, proživljavam trenutke zbog kojih će mi grlo bezuspešno skrivati suze, kada sa trajekta budem posmatrala plivalište i sve. Ko još ume tačno da objasni šta oseća? S mislima je dosta lakše. Razmišljam o tome kako su, na karti sveta, ovo ostrvo i Beograd na gotovo istoj tački i to je dovoljno.

___________________________________

RUKOPISI 48 : zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavna urednica Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija), Gorica Radmilović (Makedonija)] ; [prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović]. – Pančevo : Dom omladine, 2025.

KRATKA PRIČA LENE RUTH STEFANOVIĆ: KAO DA JE BAŠ SVE U REDU

proza

“… stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini… nikog odraslog, mislim… osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji, hoću kazati, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja trebam iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih trebao raditi čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih zaista želio biti.”

– J. D. Salinger, Lovac u žitu

Ja sam sasvim mala, tek sam prohodala. U dovratku našeg kijevskog stana stežem lutku bez glave. Roditelji vrište.

Ja ne razumijem riječi, samo osjećam taj jezivi potmuli cik koji čini da mi se koža ježi, a utroba podrhtava.

Baka plače u drugoj sobi. Mene je strah.

To vrištanje se ponavlja iz dana u dan.

Sa četiri godine ću prvi put pokušati da izađem kroz prozor našeg stana na četvrtom spratu i tako pobegnem od sveg tog vrištanja. Otac me je uhvatio u zadnjem trenutku i prvi put sam dobila batine, što je još više pojačalo moju želju da jednog dana nesmetano izađem kroz prozor.

Nisam znala šta to tačno znači, ali osjećala sam da je u tome rješenje.

Kod kuće smo govorili ruski. Kada nisu vrištali, roditelji su mi čitali bajke o životinjama.

Živjeli smo blizu Zoološkog vrta. Prave životinje su smrdele i plakale po cijeli dan i noć.

Kada su nas posjećivali drugi ljudi,  posebno kada bi dolazili ljudi iz ambasade, nije smjelo da se vrišti. Tada su se i roditelji i baka osmjehivali. Ako bih zakmečala, otac bi me pogledao onim pogledom koji je slutio da će kasnije da vrišti.

Toga sam se bojala najviše.

Kako sam rasla, počela sam da predosjećam kada će početi vrištanje, kao i šta može da ga izazove.

Miris votke je neizostavno bio povezan sa vriskom. Prvo bi se cijeli  stan osjećao po votki, onda bi ga ispunio vrisak.

Ja sam mislila da je to svuda tako, i nisam pretpostavljala da može da bude drugačije dok nisam bila pozvana u goste kod Julije sa drugog sprata.

Kod Julije je bilo tiho, sve igračke su imale glave, a stan je mirisao na sutlijaš sa cimetom.

Mama i baka su pričale da Julijina porodica jede samo kaše, od pirinča, griza ili heljde.

Mi smo pak dva puta nedjeljno jeli meso, i vrlo često crni kavijar na ražanom hljebu. Osim toga, imali smo televizor, usisivač i veš mašinu. Moj otac je vozio Volgu, što je izazivalo ponos jer je ukazivalo na naročit status porodice.

Da je za to postojao način, ja bih mijenjala i Volgu i crni kavijar  za tišinu stana Julijine porodice.

Porodice su inače bile male, troje – četvoro članova, ne više. Često su porodicu činile baka, mama i dijete. Primjetila sam da iz stanova tih porodica nikad nije dopirala vriska. Vrištalo se tamo gdje je bilo muškaraca, i nigdje tako jako kao kod nas.

Nešto je bilo vezano za oca i za to što je on vozio Volgu, svi su se pravili da vrisku ne čuju. Kao da je baš sve u redu.

Vriska je međutim postajala sve strašnija.

Ja sam počinjala da ruzimijevam riječi. Nijesam znala tada da se zovu kletve, ali osjećala sam da nose sa sobom nešto strašno i jako ružno, nešto što biste po svaku cijenu željeli da izbjegnete.

Munja te osmudila! Strijela te pogodila! U prokletu uru si se rodila! Mrčila se ka si se!

Otac je urlao, kolutao očima i  pesnicama udarao vazduh. Izgledao je kao da nešto ušlo u njega, kao da se protisnulo izvana, nešto jako zlo i mračno.

Baka je tiho noću kraj prozora pričala sama sa sobom na jeziku koji nisam razumjela. Pritom je gledala u nebo.

Bila sam suviše mala da znam šta je to vjera i zašto je zabranjena, ali s vremenom ću shvatiti da je i to povezano sa Volgom, televizorom, veš mašinom i mesom dva puta sedmično.

Sve stvari u mom univerzumu su bile povezane, iako ja nisam shvatala uzročno-posledični odnos među većinom njih.

Kada smo se vratili u Beograd, razumjela sam mnogo više. U stvari, prvo nisam razumjela ništa jer sam govorila samo ruski. No ubrzo sam naučila jezik svog okruženja.

Rekli su mi da mi je otac prijek i da ga se ljudi boje. Naučila sam da se taj osjećaj sa kojim se budim svaki dan zove strah.

Za majku su govorili da je dobra i blaga, ali da, eto, ne smije ništa od njega.

Baku nisu spominjali, kao ni mene. Mislim da su nas žalili, iako su nam u neku ruku i zavidjeli. Otac je sad vozio Volvo, i dalje smo  jeli meso mnogo češće nego naše komšije. Subotom i nedjeljom smo odlazili u vikendicu, a ljeti na more. Mnogi bi trpjeli vrisku, u zamjenu za tako nešto. Tako su  bar govorili. Oni nisu  znali da vriska jede dušu i da vremenom oni koji su joj izloženi postanu tek ljušture koje samo spolja izgledaju kao obični ljudi.

U nevrijeme otvoren ili zatvoren prozor mogao je prouzrokovati vrisku.

Zamršene rese na tepihu.

Uključen ili isključen televizor.

Nešto što bi neko rekao. Bilo šta što bi bilo ko rekao. Nešto što bi neko prećutao.

Nešto što neko nikad nije rekao, ali mu je bilo pripisano.

Nešto što nisam uradila, ali za šta sam bila okrivljena.

Djevojčica od deset godina, koja je imala sve petice. Za manje od petice sam dobijala batine.

Ako bih imala više kilograma nego što je moj otac mislio da treba da imam.

Moj otac je odrastao u koncentracionom logoru i njegov odnos sa hranom je oduvijek bio poremećen.

Bilo mi ga je žao i mrzjela sam ga u isto vreme.

On je mene mučio glađu, kao oni njega nekada.

Na mjerenjima nikad nisam imala ni minimalnu kilažu preporečenu za moj uzrast.

Bila sam visoka i mršava kao leš. Na sistematskim pregledima ljekari bi me grdili što neću da jedem. Nisam smjela da kažem da mi ne daju.

Baka bi mi ponekad krišom donosila hranu, koju sam krila u kutiji sa igračkama. Njoj je bilo žao kad noću plačem od gladi.

Mama nije dobro čula, govorila je, a ja sam oduvijek mislila da je njena gluvoća bjekstvo.

Bjekstvo od mog plača i bjekstvo od vriske.

U Beogradu smo živjeli u prizemlju, te ni izlazak kroz prozor više nije bio rješenje.

Počela sam da zapisujem stvari.  Zapisavala sam stvari koje nijesam smjela izustiti, o mirisu votke, o lutki bez glave, o tišini stana Julijine porodice.

Čeznula sam za tišinom, vapila za njom. Bila mi je neophodna da bih opstala. No mjesta na kojima bih katkad uspjela da je nađem bila su rijetka.

Nastavila sam da pišem, jer više nisam imala kome da pričam. Sa bakinom smrću otišla je moja jedina utjeha u buri mog haotičnog odrastanja.

Jednom sam pitala nastavnicu biologije, našu razrednu,  može li vriska ostati u ušima zauvijek. Jer činilo mi se da je čujem stalno, da to sada neko u meni neprestano vrišti.

 Razredna je dugo je zadržala pogled na meni i ne odgovorivši ništa me poslala kod školskog psihologa. Psiholog me je pitao  otkada  čujem tu vrisku. Pažljivo me saslušao i pozvao na razgovor moje roditelje. Oni se, naravno,  nisu odazvali pozivu.

Otišla sam od kuće čim sam bila dovoljno stara da smijem da odem.  Bez riječi. Samo sam tiho zatvorila vrata sa sobom. Vriska u meni ubrzo je potpuno prestala.

_______________________________________

LENA RUTH STEFANOVIĆ piše poeziju i prozu.
Do sada je objavila: zbirku eseja “Arhetip čuda” [2006]; pjesme u prozi “Io triumpe” [2008]; zbirke pjesama “Đavo, jedna neautorizovana biografija” [2011],”Boja promene” [2013], “Izvinite, mislim da umirem” [2019], “Zovem se Ilan” [2022]; kao i romane: “Šćer onoga bez đece” [2017] i “Aimée” [2020]
Uključena je u brojne antologije i temate, između ostalog:
– “Antologija savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku”
[Edicija “Katedrala”, 2010];
– “Koret na asfaltu” – prva antologija crnogorske savremene ženske poezije [Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skener Studio, Zagreb, 2013];
– Američki izbor najbolje evropske proze: “Best European Fiction” , u prevodu Will Firth-a [Dalkey Archive Press, 2014];
– Antologija “Pjesnikinje Crne Gore 1970 – 2015” [J.Vukanović, izdanje JU Ratkovićevih večeri poezije, 2017];
– Antologija „Poetese Crne Gore“ [B. Rakočević, 2020];
– Mysterious Montenegro [TE17, Penn State, 2020].
– Balkan Bombshells: Contemporary Women’s Writing from Serbia and Montenegro [editor Will Firth, Publisher Istros Books, 2023]
– Antologija “Tela i jezici u pokretu : savremena ženska poezija u postjugoslovenskim pesničkim kulturama” priredila Dubravka Ðurić [(Re) konekcija, 2024]
“One Day When You Leave the Black Mountains”, Words Without Borders, translated by Will Firth [ 2025] – ova priča, koja je doživjela veliki uspjeh u anglosferi, premijerno je bila objavljena na portalu čovjek-časopis pod naslovom “Jednom kad odeš iz Crnih Planina”.
Prevođena je na albanski, azerbejdžanski, engleski, holandski, poljski, turski, slovenački i ukrajinski jezik.
Nastupala na više festivala, sajmova knjiga i kulturnih manifestacija u zemlji (Odakle zovem; Ratkovićeve večeri poezije; Grad teatar Budva – Trg pjesnika), regionu (Sarajevski sajam knjiga; Dani kulture Crne Gore u Republici Hrvatskoj; FEKT u Rahovcu) i šire (Poljska, Baltičke države), i na kraju, ali ne na zadnjem mjestu, na jednom od najpoznatijih evropskih poetskih festivala – Vilenica u Sloveniji.
Živi i radi u Podgorici.

KRATKA PRIČA ANICE MARCELIĆ: VELIKI POSAO U RODINOJ GRUDI

proza

Raskošan spektar boja ušao je u Bokijevo sivo osamljeno djetinjstvo kad je u njegovu ulicu doselila Zujina obitelj. Dopuhao ih je jedan od onih nesmiljenih vjetrova koji su kroz povijest u više ili manje pravilnim razmacima otpuhivali zatečenu postavu stanovnika Rodine Grude, da bi je nakon nekog vremena nadomještali novom. Boki je rođen za jednog od dužih predaha između dvaju ledenih zapuha, upavši s prvim plačem u prostor u kojem su stari susjedi već bili zaboravljeni, a novi se još nisu odlučivali na dolazak. Stoga se na njegova nejaka pleća svalila nezahvalna misija jedinog predstavnika svoje generacije u naselju. Okrutno ignoriran od starije djece, istovremeno nezainteresiran za društvo mlađih, živio je u vlastitom mjehuru od sapunice.
Kratko nakon doseljenja Zujo je trebao krenuti u školu. Ispostavilo se, međutim, kako roditelji nemaju valjane dokaze da je njihov sin završio prethodni razred. Put koji ih je sasvim slučajno doveo u Rodinu Grudu, bio je zasut raznim preprekama. Moglo se lako izgubiti glavu, a kamoli ne školsku svjedodžbu. Stoga ni sekunde nisu zdvajali nad gubitkom tako nevažnog lista papira od kojeg se ne bi mogao napraviti ni tuljac za malu porciju pečenih kestena.
– Odnijeli vihori papire, izgorjeli su u plamenu! – lakonski je rastumačio plećati obiteljski poglavica mjerodavnim strukturama.
Vremena nisu bila pogodna za administrativna sitničarenja pa je dječak upisan u školu prema godini rođenja. Tako je automatski udvostručeno brojno stanje Bokijeve generacije u razredu sklepanom od nekoliko uzastopnih naraštaja.
Ubrzo se pokazalo da Zujo raspolaže socijalnim vještinama dobro raspoređenim po najrazličitijim područjima. Uz to, ni učiti nije morao puno, jer je na pitanja iz školskog gradiva odgovarao zahvaćajući potpuno nevezane sadržaje i teme. Učitelju je bilo najjednostavnije dati kakvu-takvu ocjenu, samo da prekine govorne egzibicije koje su rijetko uvažavale suštinu pitanja.
Ovisno o situaciji, davao je novi učenik katkad i kratke odgovore. Tumačeći dosege tehnološkog napretka i važnost novih sredstava komunikacije, učitelj ga je na jednom satu upitao što misli o tome kako su nekadašnje generacije živjele bez radija, televizije, telefona.
– Pa nikako, učitelju! Svi su pomrli!
Odgovor je izazvao gromoglasan smijeh u klupama, a učitelja nagnao da se zagleda kroz prozor i pažljivo promotri stanje travnjaka u školskom dvorištu. Kad je završio s promatranjem, upisao je nešto u dnevnik, zaklopio ga i obznanio:
– Gotovi smo za danas!
Potaknut saznanjem da su rođeni u razmaku od samo dva dana, Zujo je Bokiju predložio bratimljenje. Spustili su se do potoka i komadom zahrđalog lima zarezali kožu na dlanovima. Obred su završili snažnim stiskom ruku nakon čega su se složno popišali po ranama, jer je to bio najefikasniji način sprječavanja infekcije. Kao sve dotadašnje Zujine teorije i ova se pokazala ispravnom jer su ozljede zacijelile bez ikakvih posljedica.
Postavši ovim činom braća, takoreći blizanci, počeli su usklađivati sve aktivnosti. Prilagodba je tekla uglavnom u jednom smjeru. Stoga je novi način ponašanja dotad usamljenog dječaka i besprijekornog učenika rezultirao ponekom nenapisanom zadaćom, nenaučenim gradivom i povremenim izostancima s nastave. Taj sitan danak pobratimstvu na drugoj mu je strani donosio puno novih saznanja i iskustava. Dok su lutali šumom ili pecali na potoku, Boki je upijao korisne savjete, naročito one o otupljivanju oštrice učiteljevih pitanja. Svaki trenutak proveden nad knjigom, za Zuju je značio bacanje vremena u vjetar.
Pri jednom od redovitih ponavljanja ranije obrađenog gradiva, Boki je odlučio iskušati novostečene govorničke vještine. Digao je ruku, nudeći slikovit odgovor na postavljeno pitanje:
– Basne su, učitelju, kratke priče u kojima razgovaraju dvije životinje, na primjer magarac i tele, kao vi i ja sada.
Učitelj se umalo zagrcnuo progutanom metaforičkom knedlom i bacio brz pogled kroz prozor. Ovaj put se nije upustio u duže proučavanja travnjaka. Glavom mu je proletjela misao kako se, tehnički gledano, datom objašnjenju nema što prigovoriti. Više od moguće smišljene ili nehotične uvrede i smijuljenja u razredu, frustrirala ga je činjenica da Boki prebrzo usvaja način izražavanja novog učenika. Bilo mu ga je žao, znao je da mu je otac prijeke naravi. Ipak je istrgnuo list iz notesa i nešto napisao. Presavijenu cedulju je dao dječaku, naredivši da je istog dana preda roditeljima jer želi da što prije dođu na razgovor u školu.
Nakon roditeljskog posjeta školi uslijedila je nimalo suptilna odgojna mjera, zapravo najžešća koju je Boki upamtio u cijelom svom životu. Višestruko ojačana djelovanjem očeva kožnog opasača, označila je kraj jedne etape njegova društvenog života, vrativši ga ekspresno u staru kolotečinu. I prije nego se susreo s latinskom poslovicom koja nas uči da ono što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu, stekao je jasnu spoznaju o njenoj surovoj istinitosti.
Kasnije se ta spoznaja potvrđivala na mnogim razinama. Kroz školovanje u Arganu, pa i poslije, pri potrazi za poslom, ulogu Jupitera uvijek bi igrali neki drugi, lukaviji i agresivniji, dok je on sam, zajedno sa svojim odlikama i pohvalama sveučilišnih tijela, redovito ostajao među volovima. Konačno je, umoran od udaranja čelom u mnoga vrata iza kojih za njega nije bilo posla, odlučio predahnuti u Rodinoj Grudi.
– Ništarijo! Ti zajedno sa svojom fil… filozof… kako li se već zove! Lijepo sam ti govorio da izučiš kakav pristojan zanat! Sad bi bio gospodin čovjek, svoj gazda, baš kao Zujo! – donekle očekivan, ali popraćen sasvim neutemeljenom tvrdnjom o savjetu za odabir profesije, očev gnjev se srušio na nesposobnog sina.
Ispostavilo se da je Zujo po kojekakvim brzopotezno sklepanim dopisnim školicama prikupio zavidan broj svjedodžbi i diploma prikladnih za nesmetano pokretanje raznih poslova.
Najprije je, tik uz potok na rubu šume, niknula gostionica s prenoćištem “Zujo’s Inn”. Nudila je sportske terene, šetnju malim zoološkim vrtom i vrhunski ambijent za obiteljske proslave. Jelovnik s lokalnim specijalitetima vikendom je imao dodatnu stavku “pastrve iz našeg potoka”, koja se pokazala kao pun pogodak.
– U ovom potoku nikad nije bilo pastrva – Bokijeva nepopravljivo naivna ćud iskazala se već pri prvom susretu s nekadašnjim razrednim kolegom i pobratimom.
– Pa nećemo im valjda propitivati krvna zrnca! Pastrva je pastrva a potok je potok, ma kuda tekao. Važno je da su gosti zadovoljni! – Zujina logika je bila i ostala nesalomljiva.
U centru Rodine Grude kočoperio se odlično posjećen i u zeleno oličen “Zujo’s Pub”, a odmah do njega “Zujo’s Shop”, prodavaonica mješovitom robom. Par stotina metara dalje, s druge strane ulice, smješkala ima se ružičasto obojena slastičarnica “Zujo’s Cakes”, smještena nadomak novootvorenog kozmetičko-frizerskog salona za dame i gospodu, glamuroznog naziva “Zujo’s Beauty Studio”.
– Počele su nas obilaziti grupe nepoznatih ljudi, raspitivati se za kupovinu nekretnina, za lokalne pogodnosti pri pokretanju biznisa. Nisam ih valjda trebao pustiti da nam okupiraju Rodinu Grudu! – objašnjavao je Zujo svoje brojne poslovne poduhvate.
Bolnu točku vlastitog poslovnog carstva predstavljala mu je samo brzopleto otvorena omanja tvornica odjeće. Uz sve napore nije se uspijevala odlijepiti od pozitivne nule u poslovanju. Smjestio ju je u Argan, računajući da će veliki grad osigurati potrebnu kvalificiranu radnu snagu i kupce za proizvedenu robu. Što dalje, bio je sve uvjereniji da joj je lošu karmu priskrbio glupavi domaći naziv “Visoka moda”, kao i nesposobno rukovodstvo sklono opstrukciji svakog inovativnog poslovnog prijedloga. Bokijevim dolaskom, sinulo mu je spasonosno rješenje.
– Likvidirat ću “Visoku modu” i osnovat ćemo novu tvrtku. Bit ćeš glavni direktor, s vremenom i ravnopravan partner. Uvijek si bio sklon novim idejama, u Arganu si takoreći doma, engleski ti je skoro k’o materinji jezik. Smislit ćeš neko zvučno ime za firmu i uvaliti se u direktorsku fotelju! – Zujino oduševljenje moglo se mjeriti samo s onim na početku poslovnog uspona, pri otvaranju “Zujo’s Inna”.
Boki je bez riječi izvrnuo džepove iz kojih je ispalo nekoliko kovanica.
– Ne brini za novce, prijatelju! Ti samo potpiši! Novac je moj udio u biznisu! – razgalio se Zujo.
Posao su s vremenom prebacili u Rodinu Grudu. U tvornicu “Zujo’s High Fashion” na dnevnoj bazi su dolazila dostavna vozila nakrcana repromaterijalom, a odvozila gotove proizvode u ekskluzivne prodavaonice diljem Argana i drugih značajnih destinacija. Zujo je, kao novi načelnik Rodine Grude, u potpunosti ostvario predizborno obećanje o oživljavanju društvenog života i povećanom zapošljavanju. U poslu je djelovao iz pozadine, ugovarajući nabavu i prodaju, dok je Boki kao isturena figura, direktor i glasnogovornik najperspektivnije firme u okolici, postao neizostavan inventar na važnim poslovnim događanjima na širem području. Kako se u tim krugovima nije štedjelo na hrani i piću, brzo su mu se mijenjale životne navike, ali i tjelesne proporcije. Stekao je reputaciju fanatičnog poklonika skupe brendirane odjeće, te prekaljenog degustatora egzotičnih zalogajčića i točenog piva u “Zujo’s Pubu”.
Postupno su ga mještani počeli doživljavati gotovo kao vlasnika tvornice. Dojmu je pridonio i luksuzan automobil parkiran pred kućom, kakav nikad ranije nije viđen u Rodinoj Grudi.
Nepomućena poslovna idila trajala je sve do malog, prividno beznačajnog događaja, ali jednog od onih kakvi pokreću presudna zbivanja.
Naime, u “Zujo’s High Fashion” stigla je televizijska ekipa. Privučeni vijestima o velikom poslovnom uspjehu u malom mjestu, poželjeli su napraviti opsežnu reportažu. Nakon podužeg razgovora s direktorom, šefovima pogona i voditeljima smjena, prebacili su se na zaposlenike. Simpatična mlada crnka, sva rumena od uzbuđenja što će se pojaviti na televiziji, počela je iznositi svoje viđenje uspjeha:
– Znate, radimo jako puno, ali ništa nam nije teško. Evo upravo jutros su stigle četiri velike kutije etiketa za odjeću najpoznatijih svjetskih marki. Čim ih ušijemo, roba se pakira i …
Tu je naglo uskočila voditeljica smjene, odgurnuvši nesmotrenu radnicu.
– Kolegica se zabunila. Jutros su stigle četiri kutije konca za ukrasne šavove na košuljama. Isporuka nam je kasnila zbog problema u transportu. Nema govora o nekakvim etiketama.
Ali, nazad se više nije moglo. Nakon emitiranja reportaže, u “Zujo’s High Fashion” su nahrupile horde inspektora nahuškanih od strane konkurentskih tvrtki. Počeli su češljati zalihe i dokumente od samog osnutka firme.
Potaknuti golemim interesom javnosti, događaji su krenuli ubrzanim tempom.
– Nemaš razloga za brigu, prijatelju. Inspektori su jeftina roba, a šačica etiketa je mačji kašalj dokle god u onoj zgradi imamo više nego efikasan vremenski stroj koji je neprekidno u stanju pripravnosti. Iz ovih stopa ću ga aktivirati da ukloni sve moguće kompromitirajuće dokumente od otvaranja tvornice do danas! – izgovarajući te riječi, Zujo je pokazao prema pročelju zgrade u Pelegrinskoj ulici u Arganu, na kojem je stajala samo tabla s podacima nekog odvjetničkog ureda. Boki se, ostavši sam na pločniku, ali ohrabren Zujinim riječima, zaputio prema sjedištu ustanove za istraživanje privrednog kriminala, u koju je, kao osoba odgovorna za poslovanje tvrtke, ljubazno pozvan na razgovor.
U glavi mu se još nisu uspjele do kraja posložiti misli uskomešane nenadanim pozivom, ali i produženim djelovanjem božanstvenog francuskog konjaka posluživanog na sinoćnjoj proslavi otvorenja salona igara na sreću “Zujo’s Lucky Star”, kad su ljubazna pitanja zamijenjena škljocajem lisica na rukama, a istražiteljski ured pritvorskom ćelijom.
– Ne moram brinuti. Zujo je rekao da u onoj zgradi postoji… da raspolaže tim vremeplovom koji… Kako to uopće funkcionira?
Bokija u datim okolnostima mašta nije služila pa je prigrlio Zujinu tvrdnju da će sve biti u redu, da će stroj uništiti škakljive dokumente. Istražitelji i inspektori će ostati praznih ruku.
Kad je nakon stečenih uvjeta Boki pušten da se brani sa slobode, Zujo mu je priredio iznenađenje odbivši prihvatiti ruku ispruženu na pozdrav. Čak je i najnoviju zaručnicu, aktualnu Kraljicu žetve, upozorio da ne komunicira sa zabludjelim bivšim direktorom.
Vlastiti otac mu je svečano obećao da će ga se odreći preko novina, a susjedi i poznanici su prelazili na drugu stranu ulice kad bi im dolazio ususret.
Kako su istražne radnje napredovale, Bokiju je bivalo sve jasnije da su netragom nestali ključni dokumenti sa Zujinim potpisom. Ostao je sam, označen kao ustrajni manipulator i falsifikator zaštićenih brendova.
Dok je potišteno čekao rasplet situacije, oko Bokija se u prostoru lišenom prisustva brojnih donedavnih prijatelja i poznanika, počela ubrzano zgušnjavati magla alkoholnih isparenja. Poput voštanice usred noći, među ljepljivim maglenim pramenovima žmirkala je misao kako bi možda mogao spasiti stvar ako se dočepa vremeplova koji je očigledno izbrisao samo Zujine mutne dionice iz povijesti poslovanja. Dugo je motrio zgradu u Pelegrinskoj ulici, prije nego se odlučio za akciju.
Zgranuti građani Rodine Grude danima su nakon tog pothvata u nevjerici komentirali sljedeći članak iz dnevnih novina:
“Posrnuli direktor donedavno uspješne tvornice, u rodnom mjestu oduvijek doživljavan kao uzoran mladić, tridesetdvogodišnji B.B. iz Rodine Grude, pod jakim utjecajem alkohola u kasnim noćnim satima je provalio u ured poznatog odvjetnika u Pelegrinskoj ulici u Arganu. Ujutro ga je, po dolasku na posao, pronašla spremačica A.J. (54 god), kako spava u akrobatskoj pozi zaglavljen u bogato ornamentiranom masivnom altdeutsch sekreteru, znatno oštećenom metalnom polugom koju je još stezao u ruci. Oporavivši se od prvotnog šoka, spremačica je pozvala policiju. Ustanovili su da je u uredu temeljito demolirana informatička oprema kao i priručni frižider, te iščupane i na hrpu nabacane sve postojeće ladice, zajedno s policama i raskupusanim spisima. Kad su ga probudili i teškom mukom izvukli iz ljušture prevrnutog i devastiranog sekretera, B.B. se počeo otimati i nesuvislo bulazniti, zahtijevajući da ga ostave u vremeplovu kako bi spriječio lopove da interveniraju na tvorničkom dokumentima.
Prije nastavka kriminalističke obrade, uz primjenu umjerenih sredstava prisile, B.B. je odveden na triježnjenje u odgovarajuću ustanovu.”

_________________________________

ANICA MARCELIĆ je prvu kratku priču objavila 1977. godine u tjedniku Arena, nakon čega nastavlja objavljivati u raznim časopisima. Nakon poduže stanke, priču šalje na natječaj “Lapis Histriae” 2018. god. gdje je odabrana za zbirku “Azil/ Asilo”. Zastupljena je i u trojezičnoj zbirci “Biber 05”, kao i “Decameronu 2020” koji je u Fiuggi, Italija, proglašen najboljom europskom internet publikacijom za 2021. godinu. Priče, uglavnom proizašle iz finala književnih natječaja, nalaze joj se u većem broju što papirnatih što internetskih zbornika, časopisa i novina. Dobitnica je 3. nagrade na natječaju “Priča se (p)o gradu VI” i prve nagrade za haiku u Mjesecu hrvatske knjige 2024. GK “Juraj Šižgorić” iz Šibenika. U skupnim zbirkama ima tridesetak objavljenih pjesama, a haiku piše i objavljuje i na engleskom jeziku na portalima širom svijeta, najčešće u Americi i Japanu. U posljednje vrijeme rado napiše prilog za internetski magazin Perkatonic.

KRATKA PRIČA MAGDALENE BLAŽEVIĆ: ĐUL-PITA (iz knjige “VUČJA KUĆA i druge proze”, Fraktura, 2025.)

proza

U našem gradu mog muža zovu Zmaj jer je neuhvatljiv i poznaje samo jezik vatre. Grad je mali, bez semafora, s jednom herojskom, tek preimenovanom ulicom. Letimo zajedno nad gradom, ne stiže nas ni vjetar.
– Ne boj se, djevojčice, sa mnom ti se ništa loše ne može dogoditi.
Stisni me jače!
Zvjezdanu noć reže buka motora. Kad smo na cesti, na ulici nema nikoga.

Došao je po mene na sat biologije, uletio u učionicu i uhvatio me za ruku. Nije mi dao da ponesem ruksak.
– Neće ti više trebati.
Profesorica nije ni zucnula, ostala je stajati ispred ploče dok nismo izašli iz učionice. Dok smo silazili niz stepenice, čuli smo njezine potpetice kako kuckaju niz hodnik i kako viče:
– Upomoć! Upomoć!
Bilo je kasno. Već smo odletjeli.

Na parkingu ispred stare austrougarske zgrade gurnuo je ruku u džep i izvukao punu šaku zlatnog prstenja.
– Biraj.
Uzimala sam iz njegove šake jedan za drugim i stavljala ih na prstenjak desne ruke, ali je svaki bio veći od prethodnog. Problem je u mojim rukama, premršava sam. Naposljetku sam ostavila jedan na prstu pazeći da mi ne spadne.
– Moramo prsten pokazati mojim roditeljima.
– Već sam bio kod njih, presretni su. Sada dođi da vidiš kako nam je lijep stan.
Popeli smo se na drugi sprat do vrata s razvaljenom bravom i otkinutom pločicom s prezimenom.
– Uđi, sad je sve ovo tvoje.
Stajali smo u hodniku s velikim ogledalom i masivnim drvenim namještajem. Otvorio je staklena vrata i ušli smo u veliki dnevni boravak s trpezarijom.
Na zidu pored balkonskih vrata bila je velika crvena mrlja, oko nje milijun sitnih kapljica.
– U kupatilu imaš lavor i četku. Operi zid.
Nisam se pomaknula, pa me uhvatio za nadlakticu i gurnuo prema kupatilskim vratima. Našla sam lavor, četku i krpu ispod lavaboa i napunila lavor hladnom vodom. Krv se pere hladnom vodom. Pokušala sam zid obrisati krpom, ali nije išlo, pa sam uzela četku i počela ribati. Gore-dolje, lijevo-desno. Namakala sam četku vodom i ribala sve jače. S crvenom mrljom sa zida otpadala je i boja, cijeli površinski sloj zida, i ukazivalo se sivilo maltera.
– Jače! Jače!
Kad je moj muž rigao vatru, na vratu mu je iskakala plava žila. Snažno sam je grizla noću dok se propinjao iznad mene.
– Vampirice moja! Grizi jače!
Što sam duže ribala, u zidu je nastajala sve dublja rupa.
– Sve, sve… Gore ti je ostalo nekoliko kapljica.
Prolijevala sam lavor za lavorom ružičaste vode u WC šolju i ribala iznova dok sa zida nisam skinula zadnju crvenu točkicu.

Oprala sam ruke u kupatilu i pogledala se u ogledalo. Lice mi je bilo poprskano crvenim kapljicama. Umila sam se i obrisala peškirom okačenim na kukicu pored lavaboa. Bio je mekan i lijepo je mirisao.
Vratila sam se u dnevni boravak i našla ga kako puši zavaljen u fotelji. Pepeo je tresao na tepih. Pokazao je rukom da mu sjednem u krilo. Ruku mi je stavio oko struka, spustio moju glavu na svoje grudi. Ispod mog obraza ležao je razapet Spasitelj. Gledala sam u čudu drvenu vitrinu s uštirkanim heklanim miljeima, kristalnim čašama i vazama, šećernicama i keramičkim figuricama. Na zidovima ulja na platnu – naga žena na obali rijeke, idilična zimska noć, buketi narcisa, zdjela s voćem.
Podigao me iz krila i postavio ispred sebe.
– Hajde, skini se, djevojčice, da vidim koliko si porasla.
Raspusti kosu.
Skidala sam komad po komad odjeće i bacala ga po sobi, tenisice, traperice, košulja, grudnjak i gaćice. Razvezala sam kosu što se kao noć na šumu spustila niz moja leđa.
Vrtjela sam se nasred sobe i osjećala pod nogama mekoću perzijskog tepiha, kao da su mi stopala utonula u ovčje runo.
– Pleši! Pleši! Bravo! Bravo!
Udarao je dlanom o dlan držeći cigaretu u kutu usana.
– Op, op, op, op!
Okretala se cijela soba i on me uhvatio u naručje.

– A sada da te obučemo.
Odnio me u spavaću sobu i bacio na lijepo namješten krevet, s čistom, bijelom posteljinom. Ispred nas veliki ormar s uredno složenom odjećom i nizom košulja, kaputa i bundi na vješalicama. Otvorio je ladicu i na mene bacio hrpu ženskog rublja – gaćice, grudnjaci, najlonske čarape. Sve što poželiš! Iz ormara ispadaju svilene košulje, suknje do koljena. Sve preveliko za moje tijelo.
Odjenula sam bež suknju i bijelu košulju, preko bundu.
– Pravo zečje krzno!
Prskao je parfem iznad mene, u teškom smo oblaku plavog jasmina.
Otvorili smo kutiju za nakit.
– Stavi sve što ti se sviđa. Sve je ovo sada tvoje, vampirice moja!
Stavila sam bisere oko vrata, teške, u tri niza. Hladni su na koži kao da su tek izvađeni iz mora. Ukosnica u začešljanoj kosi, preko večernja torbica. U hodniku sam u ormariću birala cipele.
– Neću previsoke, nisam navikla.
Za pola su broja prevelike. Poslužit će.
Na izlasku iz stana na vratima je flomasterom napisao ZMAJ. Tako je bio siguran da u stan neće nitko ući.
Dok sam silazila za njim niz stepenice, čula sam kako potpetice lupkaju i kako biseri udaraju jedan o drugi.

Suknju sam morala zadignuti dok smo na motoru jurili prema crkvi. Bila je ponoć i u gradu smo mi bili jedino svjetlo koje se naziralo. Stiskala sam stopala da mi cipele ne skliznu s najlonskih čarapa, desnu šaku da mi ne padne zaručnički prsten.
Vozili smo se herojskom ulicom i dvaput skrenuli desno. Ispred župnog dvora nekoliko je puta zaturirao i viknuo svećenikovo ime. Ja sam vikala zajedno s njim. Udarala potpeticom o beton.
U župnom dvoru upalilo se svjetlo i svećenik je izašao napolje. Sjurio se niz stepenice i otključao crkvu.
– Baš nam se žuri, ne bi te inače podigli usred noći.
Svećenik je već bio u sakristiji odijevajući liturgijsko ruho. Upalio je svijeće na oltaru, a nas dvoje stali smo ispred držeći se za ruke. Svećenik je stao za oltar i započeo:

– Predragi, došli ste u crkveni dom
da pred služiteljem Crkve i pred zajednicom
Gospodin zapečati svetim pečatom
vašu želju da sklopite ženidbu.

– Skrati. Žuri nam se.

– … pružite jedno drugomu desnu ruku te pred Bogom i njegovom crkvom izrazite svoju privolu…

On je zavukao ponovo ruku u svoj džep i među prstenjem izdvojio dvije burme.

– … uzimam te za svog muža, voljet ću te i poštovati u sve dane…

– Možete poljubiti mladu.

Moj muž se sagnuo, uhvatio me oko struka i podigao da su mi isti čas spale cipele s nogu.
Poljubio me, puna su mi usta jezika.
– Osta mlada bez cipela!
Smijemo se. Moj muž se smije, ja se smijem, svećenik se drži za stomak.
Ponovo je zavukao ruku u džep i stavio snop novčanica svećeniku u ruke.
– Ne, ne, ne!
Svećenik odmahuje rukom, a moj muž ožeže ga pogledom.
Izašli smo pred crkvu i on je ispalio nekoliko hitaca u zrak. Sjela sam mu na leđa i još smo jednom poletjeli nad gradom.
Sve je ovo sada naše!

Nosi me u naručju uza stepenice.
– Red je da mladu prenesem preko praga!
Cipele su mi opet spale i ostale negdje na stepenicama. Spustio me u predsoblju i izuo čizme. Skinuo je jaknu i košulju pa sjeo za trpezarijski stol.
– Ugrij nam večeru.
Bacila sam na trosjed bundu i torbicu i otišla u kuhinju.
Snalazila sam se kao da oduvijek živim u tom stanu. Provirila sam ispod poklopca – ćufte na povrću. Ručak napravljen tog jutra. Uključila sam šporet i iz kredenca izvadila bijele tanjure sa zlatnim obrubom.
– Uuuu, češki porculan. Fino, fino! A pogledaj tek escajg!
Ćufte su vrile na prejakoj vatri. Po bijeloj košulji milijun vrelih crvenih kapljica.
Dvije kutlače za njega, jedna za mene.
Nismo jeli cijeli dan. Kidamo kruh, žvačemo. Zalijevamo saftom, tope se mekane mesne okruglice. A tek desert. Pogledaj!
Na desertnim tanjurićima đul-pita.
U ustima nam je previše šećera, kako i dolikuje medenom mjesecu.
Moj muž poznaje samo jezik vatre.
Letim na njegovim leđima.

– prvonagrađena priča 57. izdanja Večernjakovog natječaja za kratku priču “Ranko Marinković” 2023. –

________________________________

MAGDALENA BLAŽEVIĆ (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Objavila je knjigu priča Svetkovina 2020. te roman U kasno ljeto 2022., za koji je dobila i književnu nagradu tportal 2023. Knjige su joj objavljene u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, a prevode se na katalonski i francuski. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

MARIJANA BALOG-PARAZAJDA: ISTRUNU LI LJUDI OD UDARCA KAO JABUKE?, kratka priča

proza

Pijevac sa svoje prečke najavljuje jutro. Mrak je najtamniji pred zoru. Noć sa sobom donosi smrt. Skriva je u tmini. Uzima najslabije.
Vrisak je bio prodoran. Probudio je sve ukućane. Stjepan ne može podići kapke. Nešto je teško u njima. Vrućina mu se razmilila tijelom.
U sobi se naglo upalilo svjetlo. U dovratku stoje njegovi roditelji.
Mama Ankica, mršava i blijeda prekriva usta rukom. Otac Franjo, kameno stoji. Ne zna kud bi s pogledom. Izgubljeni ljudi, okamenjeni prizorom.
Snena trogodišnja djevojčica, pospana i bosa, sitnim prstićima grčevito se drži za bakine skute. Plave očice, zastrte tankom kosom, gledaju nekud pored kreveta na pod.
Gleda majku. Ona sjedi na betonu, prekrivenom izgaženom krpom. Vrišteći grli tjedan dana starog dječaka. Iz razdrljene spavačice, naziru joj se nabrekle dojke.
„Vodite ju u svoju sobu.“ Stjepan se pribere i zapovjedi roditeljima.
„Božja ženo. Što si to učinila? “ čuje svoj glas. Trpak je. Gleda je strogo, gotovo zgrožen.
Jelena mu uzvraća. Razderanih očiju bolom i razočaranjem.
„Ne diše, ne diše! Učini nešto.“
Udovi dječaka beživotno vise. Maleno tijelo, zauvijek zaklopljenih očiju. Stjepan je u trenutku izgubio osjet u nogama. Sjeda na rub kreveta. Umorne ruke poput plahih životinja, počivaju mu u krilu. Što znači sreća ili nesreća između muža i žene. Trebala je paziti na sina, ne spavati.
Smrt u kolijevci, govore ljudi, kazna je za roditelje. Maleni umiru prije nego što izgovore prvu riječ.
Stavljaju ga u mali kovčeg. Bijeli. S njim ide i jako malo života. Malo prstića, malo ne prospavanih noći, nešto sna i ništa više.
Njegovo djetinjstvo bilo je tiho. Nikada odrastao. Kao pahulja istopio se iz njihova života.
Kao da je netko oprao dlanove umrljane ljubavlju. Isprala se pohabana, izblijeđena.
Dijete je sad tijelo što se hladi. Tanki su zidovi. Hladnoća listopada pomalo prodire u kuću.
Uvečer, kad je lijes bio na sredini blagovaone, trogodišnju Ivu zatvorili su u sobu bake i djeda. Kad je pao mrak, došli su neki ljudi iz mjesta. Muški i ženski glasovi su se miješali. Najprije su molili, pa tiho pričali. Na kraju se čak i malo smijali. S djevojčicom nitko nije pokušavao razgovarati. Objasniti. Maloj djeci daju se igračke i skloni ih se od života.
Jelena nije izlazila iz sobe. S njene strane kreveta stoji kinderbet boje trešnjina drva. Unutra uredno složen jastuk za bebe, nekoliko benkica, ispeglane pamučne pelene. Spremne stvari za dijete koje tu više ne živi.
Primjećivala je kod sina grčevite udahe. Činilo joj se kao da plavi, nekoliko sekundi ne diše, tijelo mu omlohavi, pa nastavi normalno. Nije znala. Kako i bi?
Sigurno postoji mjesto gdje stanuju snovi. Ljudska hladnoća ne doseže tako daleko. Možda neki postupci ukućana govore o suosjećanju, ali do nje ne dopiru.
Gdje se utabore godine kad prođu? U dnu zdjelice, trtice? Majku Ankicu dobrano su pritisnule.
Pognuta, jutro prije sprovoda, sirkovom metlom, mete dvorište pred kućom. Potom šutke odlazi do kokošinjca, hvata dvije najveće kokoši. Na panju za drva, odsijeca im glave. Grčevitim trzajima, kokoši su se pokušavale osloboditi.
Životinje su na kraju nemoćno raspustile krila, dok im krv, curkom curi iz rana na vratovima.
Unijela ih je u kuću. U velikim loncima, zakuhala je vodu. Ofurila ih i šutke stala čistiti. Miris mokrog perja, toplih iznutrica.
„Moraš li to sada? “ prene je glas sina. Stjepan sjedi za malim stolom u kutu kuhinje i prevrće čašicu rakije po stolu.
„Znaš da moram. Kaj bi rekli susedi. Poslije sprovoda mora se nešto pojesti.“ prilazi stolu.
„Sine,“ jače priteže maramu ispod brade.
„Što ćeš. Tako je valjda moralo biti. Bog dao, Bog uzeo. Mladi ste. Bit će vremena za drugo dijete. Pusti Jelenu da se malo oporavi. Kad ponovo zatrudni, zaboravit će ovo. “ Dok mu govori gleda u bijeli kovčeg postavljen na stolac na sred blagovaone. Iz njega na klupčici za stolom, sjedi Iva. Glasno diše. Bojicama brlja po papiru, dok pogledom pokušava dokučiti što piše na bratovu lijesu.
U samo nekoliko dana od ukopa, nevaljala tišina razdire kuću. Magle se sakupljaju, iz obližnje močvarne livade. Uvečer se bude i tiho u suton pružaju ruke. Zavlače se u dvorište.
Zimska večer je gusta i trpka. Kod druge čaše vina, taman kad se htio malo s dečkima opustiti, u lokalnu birtiju ulazi otac Franjo. U prljavoj plavoj kuti, jer je upravo bio kod životinja. Donio je miris štale, svježih govana.
„Stjepane, moraš odmah kući. “ govori teško kao da mu u plućima fali zraka.
Ovaj i dalje zamišljen sjedi. U rukama vrti masnu čašu, punu njegovih otisaka.
„No, odi. Mater ti ne može pronaći Jelicu. “
„Bude došla. Valjda je htjela biti malo sama. Kaj odmah radite paniku.“ društvo oko šanka razdragano se osmjehne.
„Odi kad ti velim. Malena kaže da je mama otišla u voćnjak s konopcem za sušiti veš. “
Oblaci su se spustili među drveće. Mliječni su i meki u mrklome mraku.
Vlažne kose od magle, jecajući, Jelena je sjedila uz drvo jabuke. Hrapava kora grebala joj je lice. Puknuti konop, poput zmije, izdajnički ljuljao joj se nad glavom. Trag razderane kože žario ju je na vratu.
U daljini,vidjela je svjetlo baterija iza sebe. Tražili su je. Za nju, stvarnost je postala odviše složena. Priljubila se uz deblo. Hladna trava ljepila se i milovala joj bose noge.
Ogoljela stabla, mokra od magle šaptala su u krošnjama.
Pronašli su ju mokru od rose. Bila je slijepljena i balava. Kao da ju je neka životinja prožvakala i pljunula. Bosa, s krvavim predjelima spavačice zalijepljene za bedra.
Muž ju gleda tupim očima, ispod naborana čela. Nešto prastaro i tamno budi se u njegovoj nutrini. Njegov bijes se preoblikovao u čistu snagu. Jakim rukama povukao ju je prema gore.
Srdžba ga je razdirala. Utišava želju u sebi da je pljusne. Pola metra od njega, otac mu bespomoćno stoji. Kao oduzet drži baterijsku svjetiljku uperenu u zgaženu travu.
Vodeći je pod ruku, svaki s jedne strane, vračaju se u kuću.
„Ankice, brzo, daj lavor! Vrele vode, da pokrenemo cirkulaciju.“ govori Franjo prigušenim glasom. Bilo mu je žao mlade žene, uhvaćene u mrežu gubitka.
„Jelice, Jelice, “ zakuka stara žena. Preuzima ju na dovratku.
Drhteće mlado tijelo, oslonilo se na nju. Odvodi je u spavaću sobu i za njima zatvara vrata.
Pomaže joj skinuti mokru spavaćicu. Bez srama, bez mogućnosti da se suprotstavi, prepušta se rukama svekrve. Ova je posjeda u veliki lavor pun vrele vode. Voda ispod nje ubrzo je postala ružičasta, a ispod njenih nogu, zaplivali su skoreni komadi krvi. Tijelo nije marilo za gubitak. Mjesečnica je tekla svojim tempom.
Vidjela je Ankicu neki dan kad joj je donijela čiste krpe. Na male kvadrate izderala je novi pamučni ručnik. Dobro će upijati. Krpe je tutnula s njene strane kreveta u ladicu. Posramljeno, da je muški ukućani ne vide.
„Moraš se malo pribrati. “ jednolični glas grebao ju je u očnim dupljama. Oboje znaju da ne može pobjeći.
„Imaš muža o kojem se trebaš brinuti, i kćerkicu. “ hrapavi kvrgavi prsti, zapinjali su po blijedoj koži. Preskakali su plave podljeve na ramenima i rebrima.
Nije odgovarala. Samo se na svaki dodir kao opečena trzala.
„Bože, Bože, “ uzdahne Franjo. Izvrnutih obrva gledao je u svoje ruke. Kvrgavi debeli prsti, deformiranih zglobova. Suha koža popucana od teškog fizičkog rada.
Otac i sin, sjede za stolom. Boca s rakijom bila je već pri kraju.
„Ne znam, zašto je Jeleni sve ovo tako teško palo? Veli tvoja mama da je preosjetljiva zbog poroda. Veli da se neke žene dugo i teško oporavljaju. “
Između dva guta, Franjo si je pokušavao objasniti.
„Mi smo imali samo tebe. Bila su to drugačija vremena. Jelena ima dobro srce. Ali u tim godinama, trebala bi se već znati nositi s nedaćama. Šteta kaj vam Iva nije bila dečko. Za prvo dijete puno je bolje da je muško. Onda bi sve bilo drugačije.“ Još su neko vrijeme razgovarali, a onda se uputili svaki prema svojoj sobi.
Stjepan, nekako nevoljko prilazi vratima. Jeza ga zagrebe kralježnicom. Pogled na prazan kinderbet. Tuga mu probija prsa. Teška je, istiskuje mu zrak.
Kad je zatvorio vrata, Jelena je bila zgrčena na svom kraju kreveta. Čuvši ga, oplahnula ga je pogledom.
Zatvara oči, hineći da spava.
„Jelena, “ prozbori skidajući u podnožju kreveta prljavu odjeću. Donio je miris dima, alkohola.
„Znam da ne spavaš. Dovraga, do kad misliš ovako? Do kad će se moji roditelji brinuti o Ivi? “ umjesto odgovora, samo se jače stisnula.
Sva se skupila, kao u pranju za dva broja. Puno zamjeranja sakupilo joj se u grudima pa šumi poput košnice.
On je gleda zakrvavljenim očima. Njegov pogled zavlači joj se ispod spavačice. Mili po njenoj koži kao žuti mravi.
Preko kreveta nadvija se nad nju. U trenu osjeti navalu bijesa. Da je razbudi, najprije je drma za ramena, pa otvorenim dlanom pošteno ošamari.
Suznih očiju, piljila je u njega. S donje usne krenula je kapljica krvi. Slani, metalni okus. Njegovo tijelo bilo je ispunjeno žudnjom. Jednim potezom strgnuo joj je gaćice.
„Moja majka veli da što prije trebamo poraditi na novom djetetu. “ disao je teško, kroz otvorena usta.
„Prije ćeš ovo zaboraviti. A ionako otac misli da si trebala prvo roditi muško dijete.“
Ona gleda u strop. Sakriva razočaranje. Povremeno gleda u stranu, sakriva strah i utučenost. Njeno poniženje zavlači se dublje u madrac.
Svakodnevni šamari bezvrijednosti, njegov vječiti pritajeni bijes. Bezglasni krikovi i psovke unutar njene glave. Leži ispod njega kao da je i ona već umrla. Kao jesen, ona je gnjili plod.
Stisnutih očiju, samo se okrenula na drugu stranu. Odzvanjaju joj riječi vlastite majke
„Bitno da imaš krov na glavom. Kasnije ćete se zavoljeti. Svima je tako u početku. “ riječi bi joj dolazile uvijek kao dodatna kazna.
Samoća je teška dok joj oblaže kožu. Dani su ovdje teški, nije. Dani nemaju izbora. Idu jedan za drugim.
Jedno jutro dok su za stolom doručkovali, nekako usporena i umorna koraka, u kuću ulazi Franjo. Lice mu zgrčeno, vilica titra.
„Kaj je bilo? “ pita Stjepan, uznemiren.
„Cifra je krepala. “ izgovara usahlo. Veliki je to gubitak. Krava je bitna.
„Bože, “ zazove Ankica.
„Pa kaj budemo sad? Ovakvu nesreću još nismo doživjeli. Velika, velika je to nesreća.“
Je. Puno veća od gubitka novorođenčeta.

______________________________________________

MARIJANA BALOG-PARAZAJDA rođena je 1981, objavljivala po raznim domaćim i regionalnim portalima. Do sada, dva puta ušla među odabrane knjižnice Samobor „Pišem ti priču 2018 i 2022“. Dvaput, 2018. i 2025, pohvaljena na natječaju „Zlatko Tomičić“ književnog kruga Karlovac, a 2023. osvojila prvo mjesto.
Ušla u finale na „Natječaju za gorku priču 2022“ knjižnice Vrbovec. Treće mjesto portala „pisci i književnost“ u zbirci „Tragovi u snijegu“.
Ušla u zbornik „Preprekove jeseni 2022“ a 2023 osvojila prvo mjesto. 2025. objavljene su joj dvije priče u elektronskom međunarodnom zborniku udruženja „Nekazano“ iz Bara,Crna Gora.
Objavila dvije priče na natječaju „Zlatno pero“, Knjaževac, dvije krimi priče u elektronskom zborniku Matice hrvatske Virovitica.
Priče su joj također objavili i: časopis Samotres Križevci, Balkanski književni glasnik, Hrvatsko štamparsko društvo, portal Dunjalučar, časopis Diskurs, PS portal, časopis Kvaka, portal književnost.hr, Strane ba., časopis Svjetlo, časopis Zvezdani Kolodvor.
Živi i radi u Križevcima.

KRATKA PRIČA MEVLUDE SKUROSHI: S DRUGE STRANE (iz zbornika BIBER 06, Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd, 2025.)

proza

Bicikl s dva pomoćna točka ostao je u Nemačkoj. Nedugo pre povratka na Kosovo, mama i tata odlučili su da ga daju Riovom i Asuntinom malom sinu. Rekli su mi kako sada, pošto imam šest godina, treba da se naviknem da vozim bez njih. Bez pomoćnih točkova nema šta da izlazim na trem i da se stidim pred decom iz komšiluka. Dala sam sebi rok do kraja leta. Svaki dan izlazila bih s rođakovim biciklom na ulicu, i svaku noć pre spavanja brojala bih modrice i prepričavala mami: Danas sam pala samo dvaput! Brojala sam, još dve… ahmm, sada imam dvadeset i osam modrica. Mama nije imala vremena da se bavi mojim probama, imala je važnije priče s ljudima koje nije videla poslednjih sedam godina. Za mene ti ljudi nisu bili ni od kakvog značaja, razmišljala sam samo o biciklu. Kraj leta stigao je polako i ležerno, kao dobrodošao. Naučila sam da vozim bicikl na vreme, ali moja veština nije više bila važna. Preselili smo se u Mitrovicu, u novu kuću. Bez bicikla.

*

Prošlo je godinu dana otkako je tata kupio morskoplavi bicikl. Iako sam stasom bila manja od bicikla, opet sam svakog dana izlazila na ulicu da nadoknadim vreme bez njega. Sebi sam izgledala nedodirljivo. Dopadalo mi se kad mi se talasa kosa na vetru. Osećala sam se kao Pokahontas, samo s biciklom umesto konja. U šestom razredu mama je odlučila da promenim školu, škole u gradu su joj se činile bolje. Posle početka polugodišta, svaki dan ispraćala me je do taksija ispred kuće, što je bilo kao isprobavanje sreće na lutriji. Većinu vremena taksi je dolazio pun drugih putnika i rizik da zakasnim u školu bio je svakodnevan. Odlučila sam da idem u školu biciklom. Prvi problem rešen, domari su se složili da drže bicikl u školi jer napolju nije bilo mesta gde bi mogao da se veže lancem. Drugi problem, koji nije imao rešenje, bili su svi učenici u školi, koji su obavezno hteli da naprave krug posle časova. Kao jedina učenica koja je dolazila u školu biciklom, brzo sam postala slavna. Naročito među dečacima iz sedmog razreda. Neko je počeo da me zove „Devojčica koja je otišla biciklom na Mesec“ Na Mesec! Nijednoj drugoj devojčici nije uspelo da biciklom ode na Mesec, osim meni. Kašnjenja posle časova počela su da smetaju mami, a i meni su počele da dosađuju nebrojene molbe za jedan krug. Digla sam ruke, predala sam se vozačima taksija.

*

„Hej! Bicikli su za dečake!“, doviknuo mi je neki klinac na putu do grada. Nisam znala kako da se osećam. Prošlo je dvadeset godina otkako vozim bicikl i opet treba da se suočavam s takvim dobacivanjima. Je li na benzin ili na naftu? E, baš ti je dobar, da se menjamo? Da se trkamo? Daš mi jedan krug? Nikad ne znam kako da reagujem, ali se stalno pitam zašto ne viđam druge žene na biciklima, možda bi onda dobacivanja prestala. Ono što znam jeste da kada odem biciklom u grad uštedim šest eura, koje umesto taksisti ostavim sebi za paklo cigareta ili čašu crvenog vina. Kada drugarice i drugovi prave planove i dogovaraju se, zaborave da oni žive u gradu a ja u p. m. Njima jedan izlazak košta dva-tri eura, a meni osam! Srećom, proleće je, pa krenem na put do grada bez problema, s novcem u džepu.

*

Danas se nalazim s Besijem. Konačno sedimo zajedno. Često sam ga viđala u gradu, s nekim mojim poznanicima, ali nikada ranije nismo razgovarali, niti smo zajedno sedeli. Besiju odlično ide razgovor s ljudima, nikad nema problem. Ja više oklevam. Tako je i sa mnom počeo da razgovara nakon jedne poetske večeri. Nešto o gegijskom dijalektu, i o standardu, te zašto pesnici pišu na jednom ili na drugom. A meni je samo trebala cigareta, nije me mnogo bilo briga za dijalekte, meni je važno osećanje koje ti daje poezija. Jezik je samo sredstvo koje ti otvara vrata tog osećanja. Ali imam i nešto zajedničko s Besijem, oboje volimo slobodu točkova bicikla i oboje mislimo kako se mora pisati, jer ono što nije zapisano bude zaboravljeno. Zaista je tako. Ponekad svim silama pokušavam da se setim kako je grad izgledao prvi put kada sam ga videla, ali bez uspeha. Ne mogu da nađem tačno taj trenutak. Zaboravila sam ga. Ali osećanje pamtim. Grad mi je čuvao tajne, grad mi je izazivao mučninu i igrao se sa mnom, ali i ja sam ga toliko puta potcenila i ignorisala. Dugo nam je trebalo da otkrijemo svoju bol jedno pred drugim, i ne samo bol već i ljubavi. Više boli, toliko da ni četiri reke ne bi bile dovoljne da je isperu i pošalju negde daleko, dalje od pogleda, dalje od duše. Grad se polako menja i neprimetno, dok smo mi zaokupljeni našim svakodnevnim navikama, grad se menja. Grad se menja i ne pišu se ni pesme o njemu, sve se polako zaboravlja. Ali ako pogodiš neku mirnu noć, dok šetaš gradom, u nekoj mračnoj uličici nakon poljupca dragoj kad joj poželiš laku noć, možeš da čuješ neispevane pesme koje su ove ulice skrivale tokom godina, po asfaltu, bez žurbe.

*

U poslednje vreme češće idem na sever. Sebi ličim na mamu kada smo se vratili iz Nemačke. Želim da znam sve što mi je promaklo u poslednjih dvadeset godina, dok sam živela tako blizu, a opet daleko. Skoro je jedan drug otkrio neki kulturni prostor u blizini autobuske stanice. Četvrtkom se daju filmovi, ovo je drugi put da idemo. Kad se završio film, izašli smo napolje na razgovor i cigaretu. Pošto smo razmenili detalje o tome ko smo, gde živimo, šta studiramo, šta radimo, počeli smo da pričamo o gradu. Samo sam ja bila s druge strane. Morala sam da pređem most da bih stigla na drugu stranu i pogledala film i porazgovarala s ljudima. Mira nam je ispričala svoj doživljaj. Jednog dana uzela je bicikl i vozala ga bez cilja, pa joj je palo na um da pređe na drugu stranu. Nikad ranije nije bila tamo, nikada pre nije videla jug osim u vestima. Bicikl joj je davao osećaj moći, brzine, s njim je bila nedodirljiva. Ako bi je neko otkrio ili krenuo za njom, ona bi svom snagom udarila u pedale i vratila se. Nekih petnaestak minuta provela je na samom mostu, gledajući na drugu stranu, odmeravajući pogledom teren, s jednom nogom na zemlji a drugom na pedali, i krenula. Čim je prošla Dom kulture, Čarlija, opštinu, i stigla skoro do kružnog toka, od straha i zbunjenosti samo što nije zgazila nekog klinca. Sad kada je otkrila svoj identitet, morala je odmah da se vrati. I tako su ljudi na ulici već počeli da sumnjaju, pratili je pogledom, netremice. Poslednje reči je izgovorila zajedno s dimom cigarete. Rekla sam joj kako i ja imam isti osećaj kad god prelazim most, čini mi se kao da mi piše na čelu ko sam. Njoj je zvučalo kao da sam to rekla tek iz pristojnosti. Na kraju sam je pitala jesu li svi koji su je pratili pogledom bili muškarci. Malo se zamislila i rekla: Sad kada razmislim o tome, da.

s albanskog preveo Đorđe Božović

______________________________________

MEVLUDE SKUROSHI je iz Mitrovice. Studira književnost u Frankfurtu.

KRATKA PRIČA LAZARA VELJKOVIĆA: JA SAM VEĆ DUGO OBIČAN ČOVEK, KONA

proza

Sedeo je na klupi pred kamenom kućom i skidao zakorelu krv sa sekire, pevušeći:

„Samo Suncu i svom psu
i svom oštrom sečivu
verovaću dok sam tu
verovaću dok sam tu…“

Himnu nastalu iz prkosa i žudnje za životom naučio je u tamnici. Nakon izlaska nije hteo među ljude. Popeo se na brdo i živeo skromno.

Malo dvorište koje je spreda bilo tik uz zapušteni zemljani put gledalo je na dolinu i daleku, kao dukat malu varoš presečenu rekom i okruženu zaseocima. Između drvene ograde i kuće bilo je mnogo zabodenih kočeva za povrće. Pozadi se pružao duguljasti čokot grožđa sve do šumarka i izvora potoka.

Povremeno bi ostavio nauljenu krpu s kojom je čisto sekiru i gucnuo vina taman da nadraži nepca. Njuška ogromnog psa bila je zarivena u sočne, žive iznutrice.

„Svakom po zasluzi, jel tako Vučino?“

Rep je lelujao vazduhom. Bilo je neke nepravde i humora u tome zvati psa pred kojim su vukovi i medvedi bežali Vučina, pomislio je i nastavio sa pesmom ponavljajući isti stih u nedogled. Trudio se da uspori vreme.

„Jel to Leho peva ili me uši varaju?“

Do njega je iznenada stigao ženski glas negde za krivinom, niz put. Kona i Begdija, koga su u varoši zvali Bego, su bili jedini ljudi koje je viđao. Imali su voćnjak tu na vrh brda, odmah pored. Bego je dolazio samo u proleće i jesen. Njih dvojica bi se tad pomagali. Ovo je bila njena letnja poseta voću.

Čim se približila, Kona je sklonila pogled sa Lehovih prosedih prsa koja su se gola presijavala od znoja. Spustila je glavu preda se bez remećenja sporog hoda, sve dok joj se nije javio.

„Zdravo, Kona.“
„Zdravo živo. Dobra godina, jel? Zaklao si svinju?“
„Dva carska vepra!“
„Vepra? Nije ih bilo ranije.“
„Sad će ih još.“
„Još?“
„Da osvete braću.“
„Neće uplašena divljač na krvavu sekiru, a tek ne na tu zver koju nazivaš kučetom.“
„I ja sam mislio neće kad eto. Dođi da pogledaš.“

„Nije mogla da vidi rasprostrte mrcine od gustog zeleniša oko kočeva.“

„Sigurna sam da su svi pobegli. Ne brini za ostale, Leho.
„Uđi da pogledaš. Da posle ispričaš i Begdiji.“

Glas mu je bio sasvim spokojan, sem jedne skoro neprimetne, tanke žile molećive potrebe za svedokom. Zastala je tačno ispred odškrinute kapije dok joj je mahao sekirom da uđe. Želela je da vidi.

Taman što nije pitala da joj naseče parče da ponese Begdiji, umesto dva vepra ugledala je dva iskasapljena muška tela u pocepanim odeždama carske vojske. Ležali su beživotni, sablasnih pogleda. Njena zjapeća vilica je od šoka visila u tišini. Nagli nestanak zvukova učinio je da čak i mljackanje čeljusti stane: Vučina je na tren podigao glavu sad već crvenkastog krzna, a onda se vratio gozbi punoj isprepletanih i pregriženih creva i bućkuriša od ljudske džigerice.

„Kona, došli su da me vode u rat.“

Ona je ćutala. Gledala ga. Nije vraćala pogled na ono dole. Svedočila je mnogim ružičastim redovima rebara zaklane stoke i mrtvim očima na telesima životinja koja su visila o stare kuke, ali nikada sekirom i očnjacima preklanim ljudima, rasparčanim i razmrcvaljenim.

Kako joj je do svesti dopiralo ono što je rekao, tako se prvobitni strah od(!) njega kap po kap pretakao u strah za(!) njega. Uhvatio ju je pod mišicu i odveo do klupe, okrenuo je nasuport telima i postavio da sedne. Tada je prvi put još od borbe pustio sekiru i mirno joj je sipao čašu vina. U glasu mu je i dalje bio onaj isti spokoj.

„Izgleda da carstvo kreće u novi pohod. Rekao sam im da ću pre umreti nego da ratujem za njih. Kazali su da su im potrebni svi dukovi, da ne smeju da rizikuju da i jedan duk bude prisvojen od neprijatelja. Ja sam im ponovio da ću pre da umrem nego da ratujem za bilo kog. Nisu mi verovali. Nisu ni kad sam im rekao da sam svoju moć darovao drugome da bih se otarasio odgovornosti i problema. Ja sam već dugo običan čovek, Kona. Onakav kakvim me znaš.“

Slušala ga je i ćutala. To što je izgovorao nije joj imalo smila i nije umanjivalo njen strah.

„Ostatak jedinice je sasvim sigurno već krenuuo na ovamo. Znajući ih, desetak ih je isprva ostalo dole da se zabavlja i čeka, a poslali su ovu dvojicu zelenih jadnika da se popnu sa sve mačevima, plaštovima, željom za dokazivanjem i naivnom hrabrošću.“

Otvorila je usta kao da želi nešto da izusti pa zastala.

„Pričaj slobodno, Kona. To sam i dalje ja, Leho.“
„Šta… šta ćeš sad?“
„Ništa.“
„Šta ćeš kad stignu ostali?“
„Ništa.“
„Ne razumem, beži čoveče!“
„Bežao bih da mogu.“

Pokazao je rukom na ono što je ona godinama doživljavala kao rogobatnu tetovažu sa robije. Vijugava crna linija činila je obruč oko njegovog vrata.

„Približi se i dobro pogledaj.“

Iz blizine se primećivalo da linija na njegovoj koži pulsira, da se po par milimetara širi i skuplja.

„Mogu da me pronađu gde god da pobegnem.Kabalsko uže.
„Kako ćeš da se spaseš?“
„Nikako.“
„Ne razumem?“
„Umreću, Kona. To je već gotovo.“
„Ubićeš se?“
„Ne, sačekaću ih sa sečivom i umreću, evo baš tu.“

Pokazao je na dva iskasapljena momka a ona se okrenula i još jednom ih pogledala. Deo njegove smirenosti prešao je i na nju.

„Voleo bih da popijemo po čašu vina. Život je kratak.“

Bio je ozbiljan u svojoj nameri, sa bezbrižnim smeškom nekoga ko uživa u sunčanom danu i pogledu na dolinu. Uzela je vino i prinela ga ustima.

„Živeli, za Begdijno i tvoje zdravlje i sreću. Za decu uskoro, nadam se.“
„Hvala ti. Za sad nam nije suđeno.“
„Sudbina se kroji i prekraja.“

Ne i Lehova. Ona je bila zapečaćena i on je bio u miru s tim.

Blagi vetar lelujao je lišće obližnjeg šumarka i perje jastreba koji je širio krila nad dolinom. Nije bilo oblaka. Posle prve usledila je i druga čaša vina. Sama je pružila ruku ka buteljci.

„To vino je jako, da znaš.“
„A život je beše kratak, zar ne Leho?“

Otpustila je ramena i sama se osmenuhla. Lice joj je bilo ka putu i padini, ka livadama, pašnjacima, njivama i udaljenim redovima istobojnih mrlja: krovovima varoši.

„Zavidim ti što si proveo tolike godine ovde u miru.“

Gledao je njeno lice sa strane kao da gleda san o nepostojećoj budućnosti i zamišljao lepe bore koje će dobiti od starosti jako dugo nakon njegove smrti. Uhvatila ga je u sanjarenju.

„Zašto me gledaš?“
„Oprosti. Mlada si.“
„Nisam tako mlada.“
„Jesi, posebno za nekog mojih godina.“
„Za nekog tvojih godina ti se dobro držiš.“
„Kona…“

Oči su prestale da im se razilaze.

„A Begdija?“
„Reci mu da sam te primorao.“
„Neće poverovati.“
„Reci mu da su te vojnici presreli i da sam poginuo sveteći tvoju čast.“
„Ne. Ne mogu, Leho.“

Instiktivno je stavila skoro praznu čašu na panj, ustala i okrenula se ka leševima. Pas veliki kao magarac je ležao sit. Kapija je ostala odškrinuta. Put pust.

„A šta ako naiđu?“
„Čućemo ih. Imaš izlaz pozadi.“
„Ne mogu.“
„Ne sećam se više žene. Ubili su je pre moje robije. Bila je opasnija od mene. Želim još jednom da se setim svega.“

Rekao je sve šta je imao. Bez uzbuđenja. Bez namere da nagovara. Sedeći je podigao čašu u vis i klimnuo joj glavom u znak poštovanja i pozdrava zanavek. Ona je gledala u kapiju.

„Nećemo ih čuti.“
„Ima ko će.“

Pokazao je ka dremljivom Vučini.

„Ne mogu.“

Klimnuo je glavom i nastavio da gleda u daljinu čekajući da mlada žena ode. Uzela mu je krvavu ruku i brzim koracima ga uvela u kuću. Stajali su neko vreme ćutke dok nije počeo da joj miluje kosu i obraze. Radio je to kao da mazi kuče. Ruke i noge su počele blago da mu se tresu, njoj takođe. Nespretno joj je poljubio čelo i starim, hrapavim jagodicama sporo i jako dugo klizio po tkanini na grudima. Naglo ga je zaustavila i udaljila od sebe. Očima mu je saopštila isto što i rečima.

„Ne moraš biti nežan, Leho. Radi šta hoćeš.“

***

Ležeći nakon svega pored njega, sada je ona dodirivala njegove grudi, osokoljena.

„Reci mi šta su dukovi?“

Hteo je da joj kaže, ali Vučina je u tom trenu glasno zarežao na nešto, a odmah zatim počeo i da laje. Raščupane kose i rascepanih haljina, Kona je skočila na jake noge i istrčala pozadi. Do malo pre skriveni i kao brašno beli delovi tela su joj brideli od bola i rumenili se se dok je trčala iza čokota grožđa ka drveću. Iza sebe je ostavljala smrt bežeći od mesta na kome se osetila najživljom. Delovi kože će joj uskoro poplaveti a opojnu poplavu bola i ekstaze će dugo zazivati pod blagim, voljenim Begdijom.

Leho je isprva bez pomeranja otpratio njen hitri beg kroz okvir zadnjih vrata, ustao, navukao šta je imao, polako istupio pred kuću i uzeo sekiru. Bilo je dovoljno jedno miran da Vučina prestane sa lajanjem.

„Došlo je vreme da mi se odužiš, Vučino. Kada sam te oživeo preneo sam ti glavninu svoje moći i čuvao te od nje što sam bolje mogao. Oprosti i hvala ti.“

Koraci carske vojske su se jasno čuli dok je Leho drškom sekire ocrtavao krug u zemlji oko sebe i svog jedinog prijatelja. Prislonio mu je čelo uz čelo i počeo da mumla bajalicu zaboravljenog jezika. Kao da je crpeo nešto iz Vučine dok je njegov krzneni saborac bivao fizički sve manji dok nije počeo da lični na običnog velikog psa. Kada je tihi poj stao Vučina je zacvileo i pao, beživotan.

Duk Leho je celim svojim telom isijavao ljudskom umu neobjašnjivu, mraku sličnu svetlost. Znao je da ovako star i ovoliko godina bez moći u svom telu ne može da se nosi sa dvocifrenim brojem protivnika, bez obzira što su to bili obični carski vojnici koji su služili verovatno po kazni u ovoj vukojebini. Imao je pravo.

Trojica ih je preživelo, osakaćenih umova, dovoljno ludi da im niko od običnih ljudi neće verovati kada mucajući budu prepričavali čemu su svedočili. Sva trojica će se ubiti nemogaviši da se izbore sa unutrašnjim haosom.

Poslednji Lehovi ostaci klizili su među tankim dlačicama znojavog ženskog bedra. Zadihana je dotrčala do potoka da ih spere ali ih je u poslednjem trenutku ipak pokupila prstima i pohranila nazad u sebe.

__________________________________

LAZAR VELJKOVIĆ rođen je 1986. godine u Zaječaru. Studirao na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i na odeljenju za Etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nakon nezavršenih studija je trbuhom za kruhom ušao u svet marketinga, te u tridesetima naučio sebe nužnom eskapizmu iz agencijskog i korporativnog života putem kratke, prozne forme. Završio početnu i naprednu godinu radionice kratke priče HILA koju vode Vladimir Arsenić i Srđan Srdić, urednici izdavačke kuće Partizanska knjiga. Bio je i na spisateljskoj radionici koju vodi spisateljica i prevoditeljka Ana Marije Grbić. Objavio dve kratke priče u časopisu Razvitak (2019-2020), jednu kratku priču u časopisu Buktinja (2022), tri kratke priče na portalu Čovjek-časopis i jednu kratku priču na Strane.ba. Objaviće zbirku priča do kraja 2025. godine, a trenutno radi na svom prvom romanu.

ROMAN MAJE RUČEVIĆ “BORILIŠTE”, Hena com, Zagreb, 2025; ulomak

proza

Memorijalni centar, Bunker bb

Iste večeri, Igor se vratio k meni kad je završio s obavezama. Odlučili smo jesti kod kuće pa sam napravila brzu večeru, a onda smo se zapričali na kauču moje sobe koja je ujedno služila i kao dnevna. U jednom trenutku upitao me želim li otključati sobu s uspomenama.
Pritisnula sam prekidač i žarulja visećeg bijelog lustera iz sedamdesetih prosula je mlitavu svjetlost na prostoriju. Prvih nekoliko sekundi Igorov izraz lica odavao je frapiranost, a nedugo zatim, u kutu njegovih usana zatreperio je sjetan osmijeh. Bio je to zapuh nostalgije za vremenom u kojem smo oboje odrastali. Kao da ni sam nije znao u što bi prije pogledao. U mom memorijalnom centru Igor je, premda to nisu bile njegove osobne uspomene, bio na prilično poznatom terenu.
„Pa ovo je muzej“, rekao je tiho.
„Nakupilo se s godinama. Neke sam stvari bacila, ali dosta toga čuvam u ovoj sobi otkako više nema nikoga“, odgovorila sam.
Neko vrijeme smo šutjeli. Ja sam sjedila na rubu starog tamno-oker kauča na kojem je nekoć spavala Ljudmila, a Igor se obzirno, gotovo na prstima, pomicao amo-tamo, proučavajući artefakte i relikvije jednog prošlog vremena. Prostorijom je dominirao smeđi regal od punog drveta sa zastakljenim vitrinama i otvorenim policama. Nikada Ljudmila i Barba nisu ozbiljno renovirali ništa, investirali su isključivo u nužne popravke kvarova poput onih na bojleru, veš-mašini, brojilu ili plinskim instalacijama. Dekor i estetika sobe u kojoj su spavali do svojih smrti čuvali su duh života iz doba bivše države. Kada su umrli, njihovi su duhovi nastavili čuvati duh vremena: sveske enciklopedija u policama i usnule goblene na vrhu regala, boce vinjaka i ostalih teških špirita u matiranoj vitrini, set porculanskog posuđa koje se nikad ni za koga nije iznosilo, heklane tabletiće. Bijele pamučne gaće i rebraste potkošulje u četvrtastim stranama regala, tamo do vanjskog zida; a u onim većim, u sredini – kutije od beskorisnih ispijenih vitamina, plastični globus na stalku, primjerke ilustriranog časopisa Svijet, potrgane i selotejpom lijepljene okvire jeftinih dioptrijskih naočala, razglednice sa zimovanja na Bjelašnici, razglednice s ljetovanja iz Zadra, božićne i novogodišnje čestitke s motivima košuta u snijegu, djevojčica i dječaka na sanjkama iza kojih se u svjetlucavoj zimskoj noći naziru dimnjaci u toplim kućama, fotoalbume s dokazima o prvim koracima i vjenčanjima (oni o razvodima nikad ne dospiju u te povlaštene spomenare).
„Mogu li?“, okrenuo se Igor prema meni pokazujući prvi album na gomili, tražeći moje dopuštenje.
„Da“, rekla sam, pomalo i sama iznenađena prisnošću s kojom ga propuštam u memorijalni dio bunkera.
Sjeo je pokraj mene i otvorio prvu stranicu fotoalbuma s plastificiranom naslovnom stranom na kojoj djevojčica u bijeloj haljini bere sitno žuto cvijeće na livadi. Okrenuta je leđima i ne vidi joj se lice, ali unutra je upokojeno nekoliko meni važnih lica i života. Između prve dvije stranice albuma, umetnula sam još davno, u malim plastičnim vrećicama, odrezane uvojke kose s dvije glave. Točnije, kestenjasto-plavi uvojak ravne kose moje majke i sijedi, trajnom ukovrčani uvojak njezine majke, Ljudmile. Ugledavši te pramenove na koje sam zaboravila, tu kosu mrtvih majki, nešto se u meni pobunilo, neki su duhovi gotovo nečujno, poput suflera iza kulisa, u mom umu uporno počeli došaptavati riječ ne. Uzela sam album iz njegovih ruku i zatvorila ga.
„Oprosti, ali ipak ne bih. Nije trenutak. Ali pogledaj sve drugo što te zanima“, rekla sam.
Igor je poštovao moje granice, no znatiželja u njegovom glasu nije.
„Razumijem. Je li to majčina kosa?“
„To je kosa svih mojih majki.“
Sve te biološke i odgojne figure ionako su u mom životu bile pomiješane, kao što je sumanuto pomiješano bilo i sve u toj zaključanoj i zagasitim, masivnim zastorima zastrtoj muzejsko-kazališnoj prostoriji. Lutke su i dalje bile žive, provirivale su iz svega; iz jednoličnog zvuka pritiskanja prašnjave nožice šivaće mašine, iz škripe nikad podmazane mesingane ručke na napuklom staklu lijeve strane vitrine, iz ljepuškastih, a blaziranih lica zaobljenih šarenih babuški koje se tako okrutno repliciraju – posegneš za jednom, a u njoj druga, a u toj treća, a tu je i četvrta, sve do one sićušne, u živopisnu nošnju i maramu odjevene replike prvobitne babuške ili je to pak matrjoška, nevaljalice male rasklopive, bake, majke, nikad ne znaš koja je koja. Još uvijek nešto gunđa i ne da se ni Barbina kutija s dokumentima koji svjedoče o nekadašnjoj zavedenosti u sustav; vojna knjižica, štedna knjižica, devizna knjižica, odresci računa, letci i reklamni materijal niskobudžetnih prehrambenih lanaca, liječnički nalazi. Sustav vjere, poljuljane, svedene na mali medaljon s likom Djevice Marije, zaboravljene u kutiji Bata cipela, negdje između zavoja, flastera i masti. Zdravo budi, Marijo.
Bale tkanina, svežnjevi krojeva, krede, igle, vuna, konci, gumbi, ziherice; posljednji (tada prvi, tek iznikli) mobiteli, penkale, patrone, tranzistor, digitroni, kazete; kuharice sa zamašćenim listovima i obilježenim receptima, zalihe nikad obješenih novih zavjesa, isprane krpe, frotirni ručnici, karirane pidžame, gaze, paket higijenskih uložaka Ona; herbariji, spomenari, leksikoni, mapa likovnih radova, barbike, drvene bojice, pastele i tempere, ljubičasta haljina sašivena za maturalac u osnovnoj školi, pionirska knjižica, kapa i marama, zdravstveni karton, dude i podbradnjaci; snop pisama povezanih tankom špagom i na njega naslonjena fotografija u bijelom okviru…
Igor je zastao kraj pisama i dugo gledao u tu fotografiju, ne dodirujući je. U nekoj ulici, dvoje odraslih, muškarac i žena, držali su djevojčicu za ruku. Pogledao je mene pa ponovno fotografiju i prvo pismo na vrhu snopa, pečatirano, sa švedskom poštanskom markicom. Adresirano na gospođu S.
„Tvoji roditelji?“, upitao je u pola glasa.
„Da.“
„Ako želiš, možemo izaći“, rekao je.
„Idemo zapaliti“, odgovorila sam, propustila ga kroz vrata, ugasila svjetlo i zaključala duhove.
Ostatak večeri proveli smo razgovarajući o obiteljima. Ljudi koji odrastaju u relativno sretnim i normalnim okolnostima lakše govore o tome. Već je u Sarajevu, kada smo se upoznali, shvatio da ne volim o toj temi, ali pohvatao je kroz naše prijašnje razgovore neke sitnice. Zanimalo ga je što se zapravo „dogodilo“ (glagol je izgovorio jako polako i pažljivo), kopkalo ga je zašto o tome ne govorim.
I doista, što se zapravo „dogodilo“? Prije bih rekla da se niz događaja događao. Nikad se nešto enormno, lako pamtljivo nije jednostavno „dogodilo“ i samim time zasjelo na tron dramatike. Traumatizmi su posljedica niza događaja i na neki izvještačeni način vječno traju i trule, narastajući u našim dušama poput fantazmagoričnih nemani nalik na Goyina čudovišta, bez svršavanja.

__________________________________

MAJA RUČEVIĆ rođena je 1983. u Zagrebu gdje je diplomirala francuski jezik i književnost i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi kao prevoditeljica s francuskog i engleskog jezika. Više od deset godina radila je kao novinarka. Piše poeziju i prozu.
2016. joj je objavljen roman prvijenac „Je suis Jednoruki“ (Algoritam).
2022. objavljena joj je zbirka pjesama „Sutra ćemo praviti anđele u padu“ u Biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca (HDP).
2025. objavljen je njezin novi roman „Borilište“ (Hena com).
Dobitnica je nekoliko nagrada za poeziju (Ratkovićeve večeri poezije, 2008. i 2009., Ulaznica, 2022.).
Radovi su joj ušli u finala i polufinala književnih natječaja u regiji; proza i poezija zastupljena u brojnim književnim časopisima i publikacijama.
Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Trenutno radi na svom trećem romanu.

fotografija autorice: Ivan Mijatović