Category: proza

UKRADENA BALALAJKA

Natalija Nikolajevič je lupila svojom mesnatom šakom po izrezbarenom stolu od mahagonija i zaprijetila je svojim dominantnim altom:

„Balalajka će biti pronađena, tako mi svega i onog koji se drznuo ukrasti je stići će na licu mjesta moja kazna! Dosta je moja obitelj patila! Slijepa pri zdravim očima dopustila sam da se balalajka koja je bila vlasništvo moga pradjeda, uvrsti kao rekvizit kazališta. I nakon svega, da je netko ukrade! Ne, ovo neće proći nekažnjivo. Fjodore Sevastopoloviču Krajnicki, pogledaj me u oči.“

Fjodor  je progutao knedlu i sa strahom u očima pogledao vodeću glumicu ruskog glumišta i kazališta „Novi Komsomol“ u Sankt Petersburgu. Kada je na probi trilogije „Obala Utopije“  Toma Stopparda uzela balalajku, shvatila je da je se radi o nekoj konfekcijskoj kupljenoj u prodavaonici, a ona njezina iz slavne obitelji Romanov je nestala.

„Kad mogu Englezi pisati o slavnom Bakunjinu, onda bi pravi Rusi trebali sačuvati ono što je značajno za njihovu povijest. Što je ovo?! Sve se izvitoperilo. Replike koje izgovaram zvuče kao da ću svaki čas izvaditi hot-dog iz košarice. Molim vas!! Odmah pozovite Matrjonu Aleksandrovu da mi objasni ovaj repertoarski potez. Ja, Fjodor Sevastopolivič imao sam strpljenja i nisam odbio ovaj usrani projekt s kazališnog repertoara, a Amerikanac koji sav miriše po menotolu i nakon svake probe kaže „prekrasno“, a da mi ni prstom nismo mrdnuli, neće nam donijeti svjetsku slavu. Trgnite se malo i osvjestite se!“ „Dobro, a što vi predlažete? Predstava je već započela, ne možemo ništa učiniti. Novac je potrošen i … “,  nastavi Fjodor zamuckujući, a Natalija ga pogleda prezirno.

„Najprije moramo pronaći balalajku, a zatim ćemo razgovarati. Imam plan, no, evo, popustit ću, a to će me koštati poštovanja i tradicije. I otvorite prozor. Ovdje smrdi po jeftinom duhanu!“ Ona izađe i zalupi za sobom vratima, a Fjodor Sevastopolovič onjuši oko sebe da provjeri je li i koliko doista smrdi u prostoriji. Uto netko pokuca na vrata i pojavi se tajnica Anjutka s informacijom da u Sankt Petersburg tu večer treba stići makedonsko kazalište. Fjodor se lupne po čelu i upita sav u panici:
„Je li sve spremno? Zapravo, ništa još nije spremno! A kada dolaze?“, upitao je glasom u kojem se osjetio bijes usmjeren prema njegovim suradnicima.

„Paaaa… ja mislim, večeras…., da večeras, oko ponoći“, promrmljala je tajnica nesigurno. Preznojavajući se, Fjodor se skljokao na široku direktorsku fotelju.

„Želite li možda šalicu čaja?“ upita ne previše pametna, no zgodna tajnica. Na to Fjodor zamahne prema njoj s „Idiotom“ od Dostojevskog, pisca čije je ime nosio. Knjiga je stajala na njegovom stolu spremna za pregovore oko sljedećeg projekta po njezinom predlošku. Anjutka je izverzirano izbjegla knjigu i učas nestala kroz vrata. Fjodor je spustio glavu na stol i nakon nekoliko minuta počeo vikati:

„Serjožaaaaa. Nikoljkaaaa, Ivaaaaan!!!

Ubrzo su se pred njim stvorili Serjoža Nikitin, Nikolaj Namusov i Ivan Kratki, a zapravo najviši od njih.

„Makedonska trupa dolazi zaaaa…“, računao je zagledan u ručni sat gnjevan i očajan.

„Za deset sati. Želim da ih lijepo smjestite i pripremite kazalište za njihovu sutrašnju predstavu.

„Mislite za prekosutra“, ispravi ga Serjoža kiselo se osmjehujući.

„Hotel Sevastopolj nas je odbio zbog neplaćenih računa od prošle jeseni kada je gostovala kazališna trupa iz Tanzanije. Morat ćemo se obratiti hotelu „Vij“. Znam da nam to nije pravi izbor, no nažalost je jedina mogućnost.

Upravnik hotela „Vij“ je bio politički protivnik Fjodora Sevastopoloviča i obojca su sudjelovali u jednom skandalu o kojem Fjodor nije želio govoriti, a kamo li koristiti njegove usluge.

„Postoji i druga opcija, da ih smjestimo u neki udaljeniji hotel.“

„Prjamuhino“, no morat će se vozit metroom.

„Može i tamo“, kratko je odgovorio Fjodor. „Neka se vozikaju malo po Sankt Peterburgu. Još nešto?“

Ivan je rekao da će danas obavijestiti sve medije i dogovoriti preskonferenciju dan nakon predstave, no da….

„I sve ovo se planira danas?! A što ste radili dosad?“

Sva trojca su gledala u strop. Fjodor zamahne rukama i procijedi kroz zube:

„Želim da do deset sati navečer sve bude sređeno, u suprotnom, ne vraćajte se na posao!“

Trojca organizatora koji su fingirali da su učinili sve što su rekli, napustili su ravnateljev ured i odmah se primili za posao. Fjodor je pokrio lice dlanovima i duboko uzdahnuo. Zatim je posegnuo za bocom votke iz najdoljnje ladice stola i ulio piće u široku  čašu. Popio je do dna i gnjevno frknuo kroz nos.

Za to vrijeme u autobusu u kojem ni inače govorljivi stjuard više ništa nije želio reći, vladala je sablasna tišina. Čulo se samo tiho brujanje motora i povremeno hrkanje pijanog Pandea. Nitko drugi nije spavao. Činjenica da je dvoje iz glumačke podjele slavnog „Hamleta“ u deset dana turneje nestalo, djelovala je na sve zastrašujuće. Borjan je kovao u svom umu plan o buntu i prekidu turneje za koju je zlurado mislio da je posve nepotrebna no ipak je nudila mogućnost posjete zemljama koje si inače sam nikad ne bi mogao priuštiti pa je šutio, iako nitko ni najmanje nije mario za njegovo mišljenje, a najmanje Buldog.

„Sada je pravi trenutak za prevrat“, mislio si je Borjan Sterling kojeg su njegovi neprijatelji tračajući ga, zvali Stjenica. Da prestane ovo beskorisno ludilo koje bi nas moglo koštati života pa da konačno krenemo ispravnim putem.

Promatrao je konsternirane kolege, brojao one koji bi u slučaju pobune stali na njegovu stranu i preplašeno pretpostavljao tko bi od njih mogao biti sljedeći kojeg će progutati mrak.

Smrkavalo se. Linditu koja je zaspala pomoću nekoliko tableta za spavanje probudilo je vibriranje mobitela. Bio je to Pampurov. Odmah je uključila telefon, saslušala ga i rekla samo: „Dobro. Doviđenja.“ Božo i Vule su pretrnuli. Lindita je pogledala Božu šutke i gestom ruke mu dala znak da će kasnije razgovarati i da će se sve srediti na najbolji način, na što Božo promrmlja kroz bradu:“I do sad je trebalo sve biti u redu ali netko mi desetkuje ljude. Bog zna kako će se sve ovo završiti.“ I Vule je bio napet. Okrenuo se prema Boži tek da mu da do znanja da je uz njega, budan i spreman. Stjuard, posve nezainteresiran za kazališnu trupu, jedva je čekao da mu s ovim posljednjim putovanjem u Rusiju prođe mandat. Nakon Rusije, ansambl će nastaviti avionom do Pekinga. Uzdahnuo je i pomislio:“Nikad više s vama“ i nastavio igrati igrice na mobitelu. Najmanje zainteresiran je bio vozač koji je sve vrijeme pjevušio srpske narodnjake rutinski obavljajući svoj posao „strogo profesionalno“.

Sablasno ozračje u autobusu nalikovalo je onom u obitelji Adams, zlokobno i istodobno, životno. Ušavši u Rusiju živnuli su svi likovi Shakespearove tragedije kao i njihovi tumači: Toci i Boci bi povremeno podigli glave da vide što se događa i vratili bi se brzo u njihov veseli i tajanstven svijet, Eeej se igrala prstima obje ruke somnabulno govoreći nepovezane rečenice što je bio znak da je ipak nekako prošvercala lake opijate koji su joj omogućavali da se vine u neke dimenzije koje ostalima nisu bile poznate,  osim možda Pandi koji je bio u stalnom fermentiranom stanju i spavao s jednim okom otvorenim da bi bio u dosluhu sa svime što se oko njega događa. Borjan i Bojan su zamijenili mjesta s obzirom na „tihu misu“ između Sitnice i Bojana zbog njegovog koketiranja s lijepom Sevdom Güngör u Instanbulu. Lavinija se prema mladom i simpatičnom Bojanu u početku odnosila majčinski i pokroviteljski tek da bi odagnala napetost u autobusu zbog nestanka Dimka i Filke no kasnije ga je počela promatrati i uviđati neke njegove osobine i njegova nazočnost joj je postala vrlo ugodna. Tješila ga je zbog izgubljenog nožića i obećavala da će ga „skupa“ potražiti kad stignu na sljedeću destinaciju. Počela se pitati bi li Bojan Štrkovski kojeg prije nije ni primjećivala smatrajući ga tek talentiranim klincem, u njoj mogao probuditi erotsku Gorgonu kojom je prije desetak godina palila i žarila javnim prostorom Makedonije kada su afere s političarima i biznismenima bili dodatak jutarnjoj kavi diljem luksuznih hotela i na jahtama na Ohridskom jezeru. Duboko je uzdahnula i nasmješila se tom osjećaju koji je odavno uspavala u sebi. I sada je došlo vrijeme da ga malo probudi. S tom mišlju, uvukla je svoj dlan u dlan Štrkovskog uz silni stisak, a on se okrenuo prema njoj i ovlaš se oznojio sjetivši se svojih erotskih fantazija koje je imao još kao student dok ju je gledao u razgolićenim scenama nekih kazališnih predstava. Činilo se da su oboje pomislili na isto, bili su na istoj valnoj dužini.

Glumac koji je igrao Laerta bio je uvijek otsutan i kao takav privukao je Pandevu pozornost i zagolicao maštu da je upravo on „mirna voda koja brijege roni“. To će nasamo reći Boži sljedeć put kada neće biti Vulea u blizini. Gunduru i Bowieu je dosadilo kartanje što je moglo značiti da je i njih obuzeo nemir i napetost. Izvalili su se na stražnja sjedišta uz stol i buljili u strop autobusa.

„U pitanju je veliki novac… zasigurno… Ostavio sam u kazalištu onu budalu i Andžara s popisom ljudi koje trebaju pratiti. I do sad, od njih nikakvog odgovora. Mora da je i njih netko podmazao čim me ovako zajebavaju. Koliko novaca i kome sve nismo dali da sve prođe kao podmazano. Tko se sve nije okoristio“, sav u grču mislio si je Božo trudeći se naći vezu između ljudi koji su mu nestajali i struja koje su ga ustoličile na ovo mjesto i koje mu je bilo nekoliko brojeva preveliko, međutim imao je bogato iskustvo i strukture su mu progledavale kroz prste.

„Na aukciji je sve bilo u redu, no…“,  skočio je kao oparen vidjevši Laerta koji je ustao sa sjedišta i satima gledao u put ispred sebe. „I on je bio ondje… Nikada ga nisam pitao zašto. On nema novaca za takve stvari, a sve vrijeme se vrzmao među ljudima. Uspjeli smo otkupiti rekvizite iz doba Osmanskog Carstva, no…“ ponovo je pogledao u njega. Glumac se vratio na svoje mjesto, spustio sjedište do kraja i prignječio noge Bociju i Tociju koji su čvrsto spavali te ih tako probudio.

„No kakve veze ima on sa svim ovim…“, pitao se Božo sav nesretan.

U Sankt Peterburgu trebali su ostati četiri dana od kojih su dva dana igrali predstave. U Sankt Peterburgu je za Linditu završavala turneja i već je s Božom dogovorila strategiju kako sve predstaviti kod kuće u resornom ministarstvu odakle su već dolazili izvjesni znaci uznemirenosti jer kada bi se dogodila neka traumatična situacija, nastajale bi gužve i naguravanje po hodnicima ministarstava i počele bi kolati raznorazne priče, od onih o serijskim ubojicama, do političke osvete i namještenih spinova kako bi oporbenjaci dobili bodove i još mnogo zanimljivih tračeva. Samo Buldog nije znao što činiti jer mu je prijetnja istrebljenja ljudstva visila nad glavom i redovito su mu stizale na mobitel poruke od kojih se preznojavao, dizao tlak i razina bilirubina. Popio bi tabletu Redergina koje mu nisu pomagale. Promatrao bi kolege i u svima vidio potencijalnog zločinca koji želi potkopati ovu teško stečenu turneju, dosad najveću u Balkanskoj Makedoniji.

Polako, u dubokoj noći pojavila su se svjetla Sankt Paterburga. Činilo se da su se svi donekle raspoložili gledajući prekrasno osvijetljenje trgove. Lavinija i Štrkovski su jače pripili dlanove, a počeli su preplitati i noge, a Sitnica, gledajući ih počne plakati skrivajući suze od Borjana koji bi od toga za zabavu kolega smislio jeftini ljubić i sve to još podijelio na tom prokletom fejsu.

Stjuard je živnuo jer se bližio čas rastanka s robusnim glupanom Božom koji je sjedio iza njega i cijelom njegovom horor-družinom jer je odlučio za povratak tražiti zamjenu. Trebalo je naći hotel za koji, začudo nisu imali lokaciju pa su vozač i on odlučili stati ispred „Međunarodnog kazališta Mihaila Bulgakova“, što su i učinili. Nisu lutali, niti morali pitati za smjer jer su oznake u ovoj metropoli bile jasne i petnaest minuta prije ponoći našli su se pred stražnjim ulazom kazališta. Na vratima su se pojavili Serjoža, Nikolaj i Ivan Kratki srdačno pozdravljajući svoje goste i prije nego se smjeste u hotel, pozvali ih da se ugriju čajem u kazalištu jer je vani bilo prilično hladno, a padala je i ledena kiša koja im se ubadala kožu poput igle. Iako umorni, ipak su se složili prvo posjetiti kazalište u kojem je unotoč ponoći, još trajala neka proba. Ivan Kratki je utrčao u kazalište i brzo se vratio.

„Proba je upravo završila pa ćete moći vidjeti scenu i sve ostalo“, rekao je na lošem engleskom.

Božin engleski je bio i gori, neka mješavina francuskog i srpskog i sličio je na neukusni esperanto koji nitko nije razumio iako su svi kimali glavom.

„Umorni smo, no mogli bismo nakratko obići kazalište.“.

Okupljeni pred autobusom, glumci su tiho negodovali na što im je Božo uputio ubojit pogled, a stjuard i vozač su se pogledavali i cinično se hihotali.

U tom trenu na vratima se pojavila Natalija Volkova i zakopčavajući tamnosmeđu bundu od nerca prostrijelila ih je svojim strogim rojalističkim pogledom. Stala je naglo i neočekivano se zagledala u glumce. Gledali su se tako netremice neko vrijeme. Glumac koji je igrao Laerta se povukao iza svih skrivajući se pred pogledom Volkove. Sve je to primijetila Lindita dok se Božo nervirao i pitao zašto već konačno ne ulaze. Volkova je očito shvatila da se Laert skriva pred Volkovom koja je frknula ljutito nosom i nastavila svojim putem bez pozdrava.

„Madam Volkova, madam Volkova, dozivao ju je Serjoža, ovo je trupa iz Makedonije“. Ona nije odgovorila, niti se okrenula već je nastavila svojim putem. Začuđen njezinim ponašanjem Serjoža ju je predstavio gostima: „Ovo je bila naša nacionalna prvakinja Natalija Nikolajevič Volkova. Ispričajte njezino ponašanje, vjerojatno je umorna jer je do sada trajala naporna  proba. Bit će sutra prilike da se družimo. Biti će domjenak i prigodni govori. A sada izvolite ući“, i gestom ruke dade znak umornim glumcima razbarušene kose. Jedan po jedan ulazili su u veliko zdanje „Dramatičeskog teatra imeni Mihaila Bugalkova“. Na začelju je bio Laert koji se zamišljen sapleo na pragu i umalo pao ispred portirnice.

Linditi je njegovo ponašanje bilo sumnjivo i čudno i požurila je svoju sumnju podijeliti s Božom. Laert se zapravo zvao Gorazd no nitko ga tako nije zvao i gotovo da nitko nije uopće s njim komunicirao. Oliver mu je dodijelio ulogu upravo zbog dojma o njegovoj  nenazočnosti i kao takav, u ovom konceptu djelovao je sjajno. Dok su razgledavali kazalište, Borjan se došaptavao s nekim od kolega kako bi bilo dobro da se nađu u njegovoj sobi jer ovo prešetkavanje više nema smisla. Božo je osjetio komešanje među glumcima i dao znak Pandi da im se pridruži kako bi mu kasnije raportirao o postupcima i namjerama ambicioznog Borjana koji je godinama pretendirao na njegovu fotelju, no zbog njegove slinavosti i nesposobnosti nijedna vlast mu je nije htjela dodijeliti. Božo priđe Linditi i šapne joj oštro i nezgrapno na uho na što se ona trgne upozoravajući ga da bude umjereniji:

„Ovi pripremaju nešto za večeras. Onaj pozer, Borjan. Rekao sam ja Oliveru da mu ne daje ulogu, no taj slinavac ga je već prije nazvao na telefon i obećao mu Klaudija. I sada se moramo mi s njim gombati. Diže pobunu, organizira glumce“, reče joj Božo, a Lindita zakoluta očima objasni mu da se ne treba brinuti i da će ona s tri slatke riječi osujetiti njegove namjere.

„Ja mu dopuštam da se izlaje i nakon toga ga oštro režem“, namignula je Boži i srknula čaj iz šalice u malom simpatičnom kazališnom klubu za glumce koju joj je donijela nasmješena Ruskinja.

„Umrijet ću, ne želim živjeti. Sakrio se preda mnom, možeš li to zamisliti“, plakala je Natalija Volkova u slušalicu pozlaćenog telefona svojoj prijateljici Augustini Pereverzevoj Stekin, poznatoj spisateljici ljubavnih romana u modernom Peterburgu.

„Kako to misliš da sam ti ja inspiracija?! Augustina, ja patim, a ti zapisuješ moje patnje! Zar želiš zarađivati na mojoj nesreći? Konstantin Vladimirović je ovdje. Ovdje! Razumiješ li? U makedonskoj kazališnoj trupi. Ondje se sakrio! Kada sam ga ugledala, stalo mi je srce, a on se sakrio kao miš. Kreten! Gnjusni kreten! Kako je samo poružnio“, govorila je bijesna i sva u suzama ruska kazališna nacionalna prvakinja vukući kabao telefona prema prozoru s kojeg se vidjelo kako se kiša polako pretvara u snijeg.

„Nataška, Nataška, mila moja… Jesi li još tu?“, pitala je u panici s druge strane žice Augustina dok je Natalija otvorenih usta gledala u Laerta koji je pognureno stajao pred njezinom kućom s jednom putnom torbom u rukama.

„Tu…tu… je, zamuckivala je Volkova, a Augustina je zakriještila s druge strane: „Čekaj, zapisujem…I?“ Natalija spusti slušalicu i zalijepi lice o prozorsko staklo. Zatim i dva dlana. I već sljedećeg trena potrčala je otvoriti mu vrata. Laert je ušao kroz vrata. Gledali su se čeznutljivo i sa suzama u očima. Natalija mu je šutke pokazala rukom put prema sobi i krenula za njim. Kada se naplakala i kad su se suze osušile, pogledala ga je prijekorno. U času se u njoj probudi ona ponosita i moćna glumica koje su se svi u kazalištu bojali. Opalila mu je šamar od kojeg se Laert srušio na stari no otmjen kauč i ispustio torbu iz ruku uz opori zvuk titrajuće žice. Volkova se zgrčila.

„Što je tebi?! Bezobrazniče! Ostavio si me bez pozdrava i sad se vraćaš kao…kao posran. Što ćeš kolegama reći o meni? Što si im rekao dosad? Sigurno ste se smijali na moj račun. Govori! I što, uostalom radiš ovdje? Da ti oprostim, zar ne? Nema oprosta. Neka ti oprosti ona mala Čečenka koja me je umalo doista ubila na sceni pravim nožem, samo da bi bila s tobom. Deset godina veze i umjesto da naša ljubav bude okrunjena brakom, ti si izabrao avanturu s tom teroristicom. I tad se Volkova sjeti. Balalajka! I ustremi se na njegovu torbu. Balalajka je doista bila ondje. Sjetila se da ju je on zamijenio običnom. Ona ovije ruke oko instrumenta.

„Godinama sam mislila da je to moja prava balalajka. Stari rekviziteri su otišli u mirovinu, zapravo samo jedan od njih, a Ipolit je umro od infarkta u hodniku kazališta. On je jadnik znao da je balalajka Romanovih ukradena i smrt ga je spriječila da mi to kaže. Zato je i umro.  Odgovoran si za jedan ljudski život! Želio si je prodati na aukciji. I zašto je sada vraćaš?“ uzbuđeno je gledala balalajku provjeravajući inicijale slavnog imena Romanov na njoj. „Govori već jednom! Uvijek si samo šutio. Šutio si i teško disao i kad smo bili u krevetu. Za ništa drugo nisi sposoban.

„Oprosti mi. Evo, vratio sam je. Doista smo je bili prodali, a kada me je Zemfira napustila i ukrala mi novac, ja sam je ponovo otkupio.“, tihim glasom govorio je Laert. Volkova ga je sumnjičavo gledala.

Laert joj uputi dugi pogled, pomiluje je po kosi, poljubi u čelo i okrene se zatvorivši za sobom vrata. Volkova je nepomično stajala neko vrijeme, a onda se zaletila prema vratima i povikala: „Vrati se Konstantine, molim te vrati se…! Ahhhh…!

Teškim koracima se popela na kat i s prozora gledala na ulicu i Laertove tragove na svežem snijegu. Duboko je uzdahnula i procjedila kroz stisnuta usta: „Fjodor, Fjodor, platit ćeš mi za sve!

                                   ***

Bila je to burna noć. Božo je nestrpljivo čekao Pandea do tri sata ujutro kako bi čuo obavijesti o planovima za mogući pobunu Borjana i njegovih istomišljenika. Bio je u strahu da Pande neće ni doći jer se negdje zapio. „Samo neka proba ne doć! To će ga skupo koštat.“

 S druge strane, u te sitne sate na povratku od Volkove, Laerta je slijedila jedna tamna silueta. Laert, zapravo Gorazd bio je smireni čovjek. Primjetio je da ga netko slijedi no nije se posebno uzbuđivao oko toga. Usporio je korak željeći vidjeti tko je taj tajanstveni pratitelj. Kada ga je vidio, ubrzao je korak prema hotelu.

Bilo je 3,30 ujutro kada je pijani Pande pokucao na Božina vrata. Božo je požurio otvoriti mu i uvukao ga  munjevito u svoju sobu. Pande je bio nizak i zdepast čovječuljak, ružne face. Stalno je posrtao u hodu i udarao se u nešto. Nekoliko puta je zbog toga ležao u bolnici.

„Žele se vraaa… vraaa, vratiiii… vratiti se, jedva je izustio i zamahnuo rukom. Božo ga je uhvatio za kragnu jakne i gotovo podignuo od poda.

„Što još?!“, procijedi Božo, a Pande gušeći se dade mu znak da ga pusti. Božo je popustio stisak, a Pande je pao kašljajući poput pudlice.

„Planiraju nakon pred…“, štucajući dao mu je znak da pričeka i da ga ne dodiruje, na što se Božo dodatno iznervirao. Pande je nastavio objašnjavati staccatom.

„…nakon predstave …“, ponovo je stao, na što je Božo poludio no zaustavio se prije nego je Pande nastavio.

„ Oći u …“ i ponovo je zaštucao. Božo više nije mogao izdržati i sasuo mu je čašu vode u lice. „Ako mi ne kažeš sve u slijedeće dvije minute, ti ćeš na ovoj turneji sljedeći nestati.“

„Nakon predstave žele otići u drugi hotel i rano ujutro sljedećeg dana napustiti turneju. To…, to…. sam čuo iako su se skrivali od mene i razgovarali potajice u kupaonici.“

„I kad si rekao da to planiraju?“. „Su…s…su…“ zamuckivao je Pande, a Božo ga mlatne po glavi i potjera iz sobe. „Ajde bježi na spavanje. Od tebe, ništa.“ I taman kada je htio za njim zatvoriti vrata, ovaj ga odjednom upita: „A gdje je Vule? Ne viđam ga nešto u zadnje vrijeme.“

Božo mu zalupi vrata pred nosom. „Doista, pa gdje je ta budala?“ Sjeo je na krevet i zamislio se. Uto dobi poruku na mobitel. Ovog puta na whatsaap i u potpisu Arlekin. „Mislim na tebe, ne brini. Nije još sve gotovo. Ima toga još.“ Na zaslonu se pojavi slika Jockera iz filma Betmen. Božo baci mobitel u zid koji kao da ga je opekao. Oslonio se na zid na kojem mu je netko s druge strane odgovorio lupanjem.

„Ma, odjebi!“, razderao se na susjeda s druge strane zida i nemoćno sjeo na fotelju pokraj oprozora. Vani je snijeg padao sve jače, a Božo je počeo sumnjati da se ne radi samo o jednom ubojici.

Sljedeći dan je protekao u tipičnoj atmosferi, tenzičnoj. Božo nije želio razgovarati s nikim od pobunjenika i davao im je na znanje da zna sve o njihovom planu. Eeej, Toci i Boci kao i tehnička služba njisu bili među njima. Ostali su se već počeli odnositi kao da ne pripadaju ovoj trupi. U kazalištu ih je dočekao Fjodor, ravnatelj i ljubazno ih uputio prema klubu u kojem su se trebale održati prigodne zdravice i domjenak na kojem su nazočili i makedonski diplomati iz veleposlanstva, no ne i makedonski  veleposlanik osobno. Lindita se potrudila da njega nema kako ne bi shvatio stvar s nestancima glumaca. Osim njega, nije bilo ni Laerta. Volkova ga je tražila pogledom u masi istežući si vrat.

Vule je sjeo pokraj Bože koji ga je mrkim pogledom pitao gdje je bio dosad. Vule se primio za trbuh, pa za zadnjicu uz paćenički izraz, što je značilo da nije izlazio iz sobe zbog probavnih smetnji. Buldog ga je shvatio i pritom napravio grimasu gađenja. Sada ih je očekivala još jedna adaptacija da bi se pokrila Filkina uloga, koja iako nije bila zahtjevna i sastojala se u nošenju pisama na pladnju, bila je koncepcijski nužna zbog spajanja scena i simbolike same predstave. Vule nije imao ideju kako da to riješi. „Osim da se ti popneš na scenu“, ponovo mu je predložio Božo. „Pa kako to misliš, ja u ženskoj ulozi?“, začuđeno i u panici upitao je Vule dok je Fjodor čitao već dvanaestu stranicu pozdravnog govora.

Božo je uzdahnuo što od dosade zbog dugog govora domaćina, što od Vuline gluposti. „To nisu ženske uloge, to je koncepcija režisera, razumiješ li? A i ti si režiser pa ćeš se sam izrežirati. Ako nećeš, eno su ti vrata!“ Vulea je to Božino pokazivanje vrata dovodilo do ludila. Morao je ipak nešto smisliti. Nije čekao kraj pozdravnih govora nego se s tekstom pod rukama uputio prema hotelu.

Vule i Eeej su bili u velikoj ljubavi prije nego se ona počela drogirati raznim opijatima i psihotropnim supstancijama. On se izvukao i suočio se sa stvarnošću te postao kakav takav režiser, a ona je nakon burnih kriza i liječenja ostala u nekoj zanesenosti koja se Vuleu nije dopadala, sve dok se nije sjetio i navratio u uspomenama na minulu ljubav kako bi je nagovorio da ona upadne u uloge Filke, a na kraju da odigra i ulogu Ozrika, rolu koja je imala samo tri rečenica. Tog prijepodneva pozvao ju je u svoju sobu. Ona je začuđena prihvatila. Vule ju je već na vratima dočekao strastvenim poljupcem koji je u dosluhu s prirodom i uspomenama na njihovu ljubav završio bučnim seksom. Dok su sjedili u krevetu nakon visokotonskog orgazma, Vule joj je objasnio o čemu se radi i ostavio joj prostora da razmisli. Ona nije dugo čekala s odgovorom. Došapnula mu je patetično:“  Prihvaćam jer si me podsjetio na neke lijepe dane. A onaj debeli? Hoće li dizat paniku?“ Vule joj uputi lukavi pogled.

„Njega ostavi meni. A uostalom, imamo još nekoliko sati do probe. Da se podsjetimo na još nešto iz prošlosti… Nije dovršio rečenicu, a Eeeje se popela na njega te su nastavili uznemiravati goste hotela zvukovima koji su ličili na konjsko hrzanje. Vule je i ovaj put uspio izrežirati novonastalu situaciju. Takve stvari su mu išle od ruke. Odlično je režirao sve što se događalo izvan scene. Problem bi nastao upravo na sceni.

Te je večeri proba protekla odlično. Božo se složio s Vuleovim prijedlogom, zapravo bilo mu je svejedno samo da predstava protekne bez problema i jer mu je u tom času sastanak s Linditom bio važniji od svega. Predstava je tekla mirno prema očekivanjima, sve do pojave Eeej u ulozi Ozrika. Neposredno prije toga, Gundur ju je vidio kako se svađa s Laertom koji je oštro gestikulirao unoseći joj se u lice, no on nije na to obratio pozornost. Između dviju scena, Laert je Eeej stisnuo uza zid i dlanovima joj stegnuo vrat pitajući je zašto ga je slijedila. Hropčući, Eeej se klela da to nije bila ona. Vule ih je pokušao razdvojiti, no oni su se nastavili svađati zaklonjeni zastorima.Vule je odustao sve do scene s Ozirikom kad je ponovo intervenirao.

Božo i Lindita su iz prvog reda gledali predstavu zadovoljni što se ne primjećuju prisilne promjene, no jako su se iznenadili kada se umjesto Eeej na sceni ipak pojavio Vule. Izgovorio je te tri rečenice i izazvao iznenađenje i kod ostalih glumaca. Predstava je i u ovoj verziji završila gromoglasnim aplauzom i pozivanje glumaca nekoliko puta na poklon. Međutim, Božu je već stezalo srce: ŠTO SE DOGAĐA S EEEEJ?

On i Lindita su požurili iza scene i u panici pitali što se to događa. Sav uznemiren, Vule im je objasnio da je Eeeej u posljednjem trenu prije izlaska na scenu nestala, a on je morao obući neki drugi kostim sličan onom koji je za tu scenu trebala nositi Eeeej.

„Obukao si Dimkov kostim“, prekorio ga je Borče, na što je Božo glasno reagirao potjeravši ga iz lobija za glumce. Borče se udaljio prijeteći: „Otići ću, otići definitivno. I ne samo ja.“ Lindita je krenula za njim. „Ka…kako nema Eeeej?“, upitao je Božo drhteći.

„Ne znam. Svađala se s onim tamo“, i pokaže na Laerta koji se u tom času sklonio u garderobu. „ I zatim je više nisam vidio, nestala je“, zamuckivao je Vule drhtavim glasom. „Eto, ja sam upao, kao što si želio.“ Vule odmahne rukom i ode se presvući. Božo sav znojan, nije znao što da radi, kamo da ide. Krenuo je prema stepenicama gdje ga presreo nasmijani Fjodor čestitajući mu i hvaleći predstavu. Božo se prijetvorno smješio i krenuo s njim prema restoranu gdje će biti žrtva još jednog govora s dvoznamenskastog broja stranica.

I sljedeći dan je predstava protekla odlično, čak i s kostimom nestalog Dimka, a Vule je „briljirao“ u Eeeejinoj ulozi. Vratili su se u hotel i zaspali umorni od svih uzbuđenja, gužvi i zlokobnih događanja dok su sitne pahulje snijega udarale po hotelskim  prozorima. Božo je smogao hrabrosti i zakucao na Laerova vrata.

„Otvaraj, znam da si unutra“, povikao je. Otvaraj, moraš mi puno toga objasniti! I za aukciju i novac koji je nestao iz kazališne blagajne. I sve što se zataškalo dok si se ti povlačio po kazališnim kuloarima. Nikada te ne bih primio da nije urgirao onaj glupi ruski konzul“, vikao je Božo pred vratima Laertove sobe. No, Gorazda, odnosno Laerta u sobi nije bilo. Bio je u krevetu Natalije Volkove koja ga je uspjela dobiti neznajući da je to zadnji put, sretna i zadovoljna što se njihova ljubav vratila i to u najljepšoj verziji. Pokraj kreveta u kojem su bili zagrljeni, u raskošnoj kući u središtu Sankt Peterburga, stajala je oslonjena pokraj kamina, balalajka Romanovih.

s makedonskog prevela Borjana Prošev Oliver

_____________________________________________

SAŠO OGNENOVSKI (1964.) makedonski je književnik, kazališni kritičar i komunikolog. Do danas je objavio trinaest knjiga. Od toga je sedam zbirki poezije (Lavina, 1995.; Plodovi pakla, 2014.; Pustinjski cvijet, 2015.; Šuma, 2018.; Mijenjanje prošlosti, 2019.; Druge daljine, 2023.; Neprona- đeno sklonište, 2024.), dvije knjige igrokaza za djecu (Jednostavna priča, 2001.; Čarobni kompas, 2011.), dvije drame (Tuga, 2012.; Tvrđava, 2016.) i dva romana (Sivi trg 2019.; Turneja 2020.).

Radove iz područja komunikologije, semiotike, multikulturalizma i kazališta objavio je u brojnim časopisima i predstavio na konferencijama diljem svijeta. Piše i kazališne i književne kritike, eseje i kolumne za makedonske, srpske i europske časopise i internetske portale te za Plays International & Europe. Za svoj rad dobio je nagradu „Iwa Bogdani“ u Kosovu, godišnju nagradu Društva prevoditelja Crne Gore i nagradu „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva iz Rijeke. Djela su mu prevedena na albanski, engleski, indijski, slovenski, srpski, hrvatski, mađarski, bugarski i arapski jezik.

Glavni je urednik časopisa Književni elementi i e-časopisa Elementi. Predsjednik je Udruge za umjetnost i multikulturalnost i izdavačke kuće Perun Artis iz Bitolja.