Category: proza

KRATKA PRIČA IVANA TOKINA IZ ZBIRKE “PRVI IZLAZ ZA ROZARITO”, Laguna, Beograd, 2026.

proza

DOVLA

Sa vrha Olimpa, s jednog od vrhova vidi se plaža na Egejskom moru, vidi se prazan prostor pre te plaže, a na njoj stoji čovek, licem okrenut ka planini, tačno tako da mu nos pokazuje zapad, a leđima je, onako kako to mora biti, okrenut ka istoku.

On gleda pravo ispred sebe, i prema znanju koje je stekao proučavajući satelitske snimke pejzaža koji puca pred njim, pokušava u mislima da beogradsko naselje Stara Borča smesti baš na taj brisan prostor. Ne može da se kaže da bi to leglo baš na šraf, kako neki motori pasuju u neke karoserije automobila koje za njih nisu predviđene, ali leglo bi, možda bi moralo negde malo da se pritegne, negde da se doda ili oduzme, bilo bi verovatno tesno, ali uglavila bi se Stara Borča u podnožje Olimpa, između prvih padina i lakih popodnevnih talasa Egejskog mora.

Uglavila bi se, kad bi se neko potrudio. Taj neko morao bi da bude izuzetno sposoban, morao bi da bude moćan, neko ko može da prenosi naselja s jednog mesta na drugo, i naravno neko ko bi imao volju da to uradi. Ako bi imao takvu volju, i takve vanserijske sposobnosti, on bi možda Staru Borču smestio baš na mesto ispred ove plaže. Sigurno bi primetio da Stara Borča nije bila tako blizu Dunavu kao što je sada blizu moru, na tom mestu, ali on ne bi cepidlačio, on bi dobroj Borči pod noge bacio talase Egejskog mora.

A onda, kad bi se to sve baš tako desilo, onda bi se kuća čoveka poznatog po nadimku Dovla, našla na samoj obali mora. Ako ga za trenutak zamislimo tog prvog jutra posle velikog transfera, u krevetu, mamurnog, tog čoveka, alasa od 128 kilograma telesne mase i 190 centimetara visine, kako otvara oči i svega mu je dosta, i Borče i tog kreveta i celog komšiluka i svega što je u životu video, a naročito njega samog mu je dosta. On bi odmah po buđenju bio svestan da se nešto promenilo, ali to ne bi bilo prvi put da ga nadanja savladaju, da pomisli da se nešto promenilo samo od sebe. Ipak, jasno bi čuo zvuk morskih talasa. Bio bi siguran da su to morski talasi jer bio je na moru više puta, prepoznaje zvuk talasa koji se slažu po peščanoj plaži. Prvo bi pomislio da je umro, jer to bi bilo jedino logično, a onda bi jasno osetio miris mora, i tada već ne bi imao nikakve sumnje da je mrtav.

Dovla je ustao iz kreveta, izašao u predsoblje, pa na trem, i pred njim je pukao pogled na plavu pučinu mora. Horizont je bio rez na pola plavetnila. Dovla je čovek od malo reči. Ipak, rekao je – U jebote. – Zakoračio je na pesak, do mora je napravio dvadeset koraka, ušao je do kolena, levom rukom zahvatio vodu i prineo je ustima. Slano. Dovla je bio u moru.

On nije čovek koga je lako iznenaditi, to je tip koji prihvata život onako kako život dolazi. Bio je perspektivan momak nekada, ali lako se pomirio s nepravdom neuspeha, i nije krivio život, niti ga je ikada bilo ko mogao čuti da kaže da život nije fer. Sada, do kolena u moru, nije pomislio da je došlo njegovih pet minuta, nego se pokvasio po ramenima, pa po grudima, i onda, kad mu je telo primilo temperaturu uporedivu s temperaturom mora, porinuo se u nežne jutarnje talase.

Dovla nije pravio famu od preseljenja. Što se njega tiče, dešavale su se i čudnije stvari. Prilagodio se, lovio je morsku, umesto rečne ribe, svoju šiklju je prepravio u barku, prodao je pola svoje parcele nekim Nemcima i posle se sudio s njima zbog jedne palme. Dobio ih je na sudu. Jednom zamalo da se oženi, ali mlada se u poslednjem trenutku predomislila. Bilo mu je žao što nema decu, preduzimao je određene korake da bi usvojio dete, ali nije ispunjavao nijedan uslov, pa je odustao, a onda se otvorila mogućnost da usvoji dete iz daleke afričke zemlje Malavi, i usvojio ga je. To je bio dečak po imenu Pavle, koji je svoje ime dobio po Dovlinom ocu.

Dovla je svoje alasko umeće jedan kroz jedan pretočio u morsko ribarsko i zarađivao je više nego što je mogao da potroši. Kuću koju su mu ostavili roditelji srušio je, etapu po etapu, i sagradio novu, od cigala, sa dubokim temeljima, koristeći samo svojih deset prstiju uz pomoć deset prstiju svoga sina Pavla.

Pavle je izrastao u naočitog crnog grčkog dečka iz Borče, jednog od najveštijih ribara ispod Olimpa. Dovla nije doživeo da vidi da se Pavle oženio Kineskinjom po imenu Ziji, ni da je od Nemaca otkupio nazad dedovinu i tu otvorio riblji restoran po imenu – Dovla. Nije doživeo ni da vidi unuke Juana i Jovicu, koji su se kasnije preselili na Peloponez i negde dole kod Kalamate otvorili svoj riblji restoran po imenu – Dovla 2.

Istorija ove familije često je bila predmet istraživanja, međutim, jedino što je do sada ostalo zabeleženo je izjava Dovlinog unuka Jovice, koji je, jednom prilikom, u trenucima teškog pijanstva, izjavio – Što bi rekao moj deda, važno je da ima ribe.

____________________________________

IVAN TOKIN rođen je 1971. godine. Do sada je objavio romane Najnormalniji čovek na svetu (2014), Pas (2017), Neli (2019), Crna noć nada mnom i zvezdano nebo u meni (2025) i zbirke kratkih proza Molekuli (2015), M2 Multiverzum (2018) i Prvi izlaz za Rozarito (2026). Proza mu je prevođena na engleski, ruski, švedski i slovenački jezik. Živi i radi u Beogradu. Dovršava novi roman.

KRATKA PRIČA TIHANE SINOBAD: TRPIMIR

proza

Cijeli život tražim prave riječi. Zato volim rječnike. Pružaju obećanje, makar i lažno, da me ono što tražim čeka na idućoj stranici, pod idućim slovom, u pozdravnim frazama novog jezika.

Tog sam dana u listopadu, koji je u češkom i poljskom jedanaesti, a kod nas tek deseti mjesec, ušla u knjižnicu s kišobranom pod rukom i mokrim lišćem pod stopalima. Na brzinu sam protrljala džonove po bockavom otiraču. Bila sam na zadatku koji mi nitko nije zadao. Tražila sam njugalom. Nisam znala što je to i ne znam hoću li ikad saznati. Riječ mi je skakutala od uha do uha od prošlog četvrtka dok sam hodala od stana do tržnice. Nisam bila sigurna je li bila jedino što se sjećam iz sna ili sam je načula u razgovoru prolaznika, ili mi se nekim drugim putem zakačila za misli kao čičak za džemper. Osjećala sam snažnu potrebu da je pronađem.

Provukla sam se do dijela knjižnice u koji ne dopire danje svjetlo. Blokiraju ga debeli papirnati zidovi. Skoro pa nosive knjige, zato i ne daju da ih nosiš doma, sve bi se raspalo. Uzela sam turski rječnik, grčki, njemački, nasumični jezici. Sjela sam za stol i upalila onu zelenu lampu kakvu u filmovima biznismeni iz sedamdesetih imaju u uredu pored boce konjaka. U prve dvije knjige pod slovom n nije bilo moje riječi. N kao ništa, n kao ne. Treća je bila najprašnjavija. Zlaćana prašina koja ne ostavlja prljavi dojam. Nježno sam je otvorila na otprilike sredinu. Iz proreza među lijevom i desnom stranicom iskočila je poput duha iz boce figurica čovjeka. Bio je veličine dlana. Dezorijentirano se kretao pod zelenom lampom koja je iznad njega izgledala kao nadstrešnica. Činilo mi se da je rekao ananas.

Ugasila sam lampu i ponovo je upalila. Uhvatila sam ga kako namješta naočale. Prišla sam mu bliže nosom. Jesen mirna, plava, vječna kao danas, a svjetlost teče ko zlatni ananas 1, čulo se iz njega.

Imao je svijetlu kosu, naočale tamnih okvira mekog pravokutnog oblika, odijelo boje gline s bordo kravatom i tvrde cipele koje prolaze i za ležerni izlazak i za vjenčanje. Bio je presladak.

„Krleža?“

Zovem se Trpimir. Ali hvala.

„Lijepo ime.“

Hvala još jednom.

„Što radiš u toj knjizi?“

Što ti radiš van knjige?

„Ne znam što radim, Trpimire.“

Mislim, što radiš za opuštanje? Ja volim otvoriti bilo koju stranicu, izabrati bilo koju riječ, zamisliti koje bi bila boje, koji instrument bi je svirao, kao koje voće bi bila okusa…

„I ja to radim. Gdje bi živjela i kako bi se slagala s drugim riječima.“

Je li prijateljski raspoložena i rimuje se sa svima.

„Ili je težak karakter i može pobijediti u kaladontu.“

Točno.

Skočio je na glavu u sredinu stranice. Zlaćana se prašina malo uzburkala, a onda opet slegla.

Sljedećih tjedana nisam mogla ne misliti na Trpimira. Nehotice, ali s užitkom, zamišljala sam kako mi sjedi na ramenu kao papiga kapetanu. Poželjela sam ga nositi svugdje sa sobom, u knjižnicu, u poštu, u bolnicu, na ispit. Mogao mi je držati kopču dok se češljam, popravljati naramenicu grudnjaka kad se izvrne, igrati mi se naušnicom i šaptati nešto prigodno.

Od svakodnevnijih stvari koje su mi se u tom periodu dogodile, izdvojila bih dvije. Bila sam na ručku kod puno starije sestre i kad sam ušla u nećakinjinu sobu, na stolu joj je bila otvorena knjiga iz povijesti. Upravo se pravila da uči poglavlje o knezu Trpimiru.

Nekoliko dana kasnije, otišla sam u predbožićnu kupovinu. Kad sam iz džepa odgužvala sam popis stvari koje nikako ne smijem zaboraviti, na njemu je stajalo:

Kruh
Jaja
Brašno
Juha iz kesice
Naranče
Trpimir
Majoneza
Gotova pšenica
Vino
Mineralna

Ja nisam napisala njegovo ime. Bar se nisam toga sjećala. Buljila sam u papirić nasred odjela s čipsom sve dok me netko nije trknuo kotačićem kolica u mali prst.

Nisam mu se pokušavala vratiti. Ipak sam ga očekivala ponovo vidjeti. Bilo je starogodišnje jutro, slušala sam aute ispod prozora i pokušavala ne misliti ni na što, kad se odjednom njihovo brum brum pretvorilo u urum urum. Kao i zadnji put, osjetila sam neodgodivu želju da doznam što to znači. Drugi dan nove godine bila sam na vratima knjižnice u vrijeme otvaranja. Nije bilo nikakve nagrade za prvog posjetitelja. Dovoljna mi je nagrada bila opća tišina i nezainteresiranost knjižničarki dok sam grabila nasumične rječnike na svom starom mjestu. U slovima u nije bilo uruma, ali trećoj knjizi bio je on.

Sad je zima. Neprijazna, duga. A ja u ruci držim komad juga.2

„Pjesma o naranči.“

Znaš svog Cesarića.

„Drag mi je jer je i za djecu i za odrasle.“

Sve što nije za djecu nije zapravo ni za odrasle.

„To nije istina. Mogu nabrojati puno dobrih stvari koje su samo za odrasle.“

Govorim o stvarima koje donose čistu, nekompliciranu sreću.

„Sad si mi dao za razmišljanje.“

I ne sviđa ti se to razmišljanje. Jer je za odrasle.

„Što ti znaš o odrastanju, imaš petnaest centimetara.“

Pokušala sam ga dotaknuti prstom po glavi, ali izmaknuo se.

To je i više nego dovoljno. Namignuo mi je, a onda se kao nevidljivim stepenicama spustio u podrum slova u.

U to sam se vrijeme navikavala na određene promjene. Ne mogu reći da će još vremena pokazati da su zapravo bile dobre. Neke su stvari loše i to je tako. Kao sreća o kojoj je Trpimir govorio, postoji i čista, nekomplicirana tuga.  

Moja malo starija sestra i ja ponekad pokušamo oraspoložiti jedna drugu prozirnim, ali baš zato efektnim metodama. Tako je jednog dana u veljači, dok smo šetale ulicom u smjeru suprotnom koloni vrtićkih maškara, predložila da otiđemo u kino. Kad sam pitala koji film, pokazala je na plakat na zidu i rekla: „Bubimir.“ Na plakatu je bila slika njega u prirodnoj veličini. Bio je u odijelu na vertikalne crne i bijele pruge. Iznad glave mu je razigranim slovima pisalo Trpimir. Ponovo na velikom ekranu

Trepnula sam. Još uvijek me gledao kroz crne okvire naočala. Možda meni trebaju naočale. „Ovaj film?“

„Da. Bubimir.“

Pristala sam duboko zbunjena. Nisam ništa rekla sestri, ali svejedno je zaključila da mi je potreban odmor. Poslala me kući da spustim rolete i pokušam zaspati.

Za pola sata ponovo sam izašla. Moždane vijuge bile su mi svezane u čvor. Krenula sam svojom ulicom bez cilja, s ciljem da se uvjerim da je sa svijetom sve u redu. Na terasi kvartovskog kafića sjedio je Trpimir i grijao ruke na grijalicu. Pričao je s nekim. Osoba s kojom je sjedio bio je on. Prišla sam im bliže, ali nisam se usudila privući pažnju na sebe. Uspjela sam razabrati da jednolično izmjenjuju nekakvo šuškanje, šrš, tako je zvučalo. Udaljila sam se skoro trkom. Odlučila sam kupiti sladoled, iako me zimi od hladnog boli grlo. Dok sam u izlogu birala okus, pojavio se slastičar, koji je bio on, i pitao me Šorš?

Oteturala sam dalje. On je prelazio cestu. On je pušio lulu na balkonu zgrade iznad. On je šetao čupavog psa čiji mi se povodac zapleo oko nogu. Šorš, ispričao mi se i povukao psa.

Ususret meni, iz smjera centra grada, hodala je još jedna skupina maškara. Trpimir odjeven u policajca smijao se s Trpimirom odjevenim u rimskog vladara. Šorš, viknuo im je Trpimir vještica i potapšao Trpimira dvorsku ludu po ramenu, na što se Trpimir mačka okrenuo i potvrdio Šorš.

Doma sam spustila rolete do kraja, da se više ne vide ni rupice, i pokrila se pokrivačem preko glave. Ispod sam zamišljala da je Trpimir tamo i da mi miče pramen kose s kapka da bolje vidim put u san.

Svanulo je normalno jutro. I prije nego što sam pogledala kroz prozor, znala sam da ću vidjeti nepoznate glave kako se kreću u svojim normalnim nepoznatim pravcima. Nisam gubila vrijeme. Opet sam bila prva posjetiteljica knjižnice. Kao da su znali da žurim, ovog su me puta na šalteru tražili iskaznicu. Dok sam je vadila iz novčanika, primjetila sam da je među sličice glava mojih članova obitelji ugurana još jedna. Njegova. Dodirnula sam je. Stvarno je postojala.

Zgrabila sam tri rječnika jezika koji imaju š. Otvorila sam i zatvorila prva dva po poznatoj koreografiji. Iz trećeg je iskočio on.

Htio je nešto reći, ali nije mi bilo do recitacija pa sam ga prekinula.

„Trpimire, ne možemo više ovako. Svugdje si.“

Tamo sam gdje trebam biti. Da vjeruješ u sudbinu, ne bi se čudila.

„Ne vjerujem u sudbinu.“

Šteta. Sudbina vjeruje u tebe.

„Tko si ti? Gdje si zapravo?“

U riječima.

„To su izmišljene riječi.“

Nisu. Samo ih ne razumiješ. Težak je to jezik.

„Koji jezik?“

Skinuo je naočale. Izgledao je kao stara slika mladića.

Bit ćeš dobro. Bit ćeš jako dobro.

Zatvorio je korice rječnika za sobom kao da navlači pokrivač preko glave. I nestao.

Ubrzo nakon toga, one promjene koje sam spomenula više se nisu činile kao promjene. Zadobile su obličje stalnosti, čvrstoću drvenog stolca koji možda nije najudobniji, ali možeš na njega sjesti i ne propasti.

Mislila sam da više nikad neću vidjeti Trpimira, a bojala sam se da ga nikad nisam ni vidjela. Sve do prvog dana proljeća. Ne kalendarskog, nego onog prvog u kojem ljudi požele pauzu provesti na klupi u parku. Sjedio je, jeo i gledao dva goluba kako se ljube ili svađaju. To je bio on, bez greške, izgledao je potpuno isto. Ista svijetla kosa, naočale mekih okvira, odijelo s bordo kravatom, cipele za svaku prigodu. Samo što je sad izgledao kao običan čovjek. Zanimljiv, drag, pametan, sigurna sam, ali bez one zlaćane prašine. Htjela sam ga pozdraviti i pitati ga sjeća li me se. Htjela sam, ali nisam našla prave riječi. Prošla sam pored njega, nasmiješila mu se i nastavila hodati.

Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.3

  1.  Miroslav Krleža, „Simfonije“ ↩︎
  2. Dobriša Cesarić, „Naranča“ ↩︎
  3. Vesna Parun, „Tijelo i proljeće“ ↩︎

___________________________________________________

TIHANA SINOBAD (1997.) rođena je u Splitu. U Zagrebu je završila studij Komparativne književnosti i Švedskog jezika i kulture. Priče su joj objavljivane u sklopu natječaja Prozak na vrh jezika i Kritična masa te na blogu čovjek-časopis. Sudjelovala je na tribini Učitavanje, a davne 2018. na Ferićevoj radionici kratke priče. Trenutno radi na romanu za tinejdžerice.

KRATKA PRIČA NIKOLE MILOJEVIĆA: GOJENJE

proza

Sećaš se kad si bila mala, bila si vrlo maštovita, mislio sam da si najmaštovitije dete na svetu, i mislio sam da si to povukla na mene, nemoj to da kažeš mami, posebno ne sada, pa kad sam te nosio po stanu sve vreme dok je mama radila, bio sam jak kao bik, a ti, bogami, nisi bila perce, ništa mi nije bilo teško, pa šutiramo loptu u vrata, ormare, komode, zidove, što ne bismo smeli, a ja sam pre toga dvaput u životu šutnuo loptu, pa se pravim još nespretnijim, pa te preturam po rukama kao da ću te ispustiti, a ti se kidaš od smeha, ja nešto lupetam da te još više nasmejem, što me tako gledaš? je l’ mi ostala mrlja od ručka na licu? evo osmeha, sve je u redu, da ti kažem, a najviše si se radovala igri gojenja, malo te bilo sramota te igre, priznaj, šta se smejuljiš, nasmej se lepo, kad ti onako legneš na leđa a ja ti kao tvoj sluga donosim hranu, ali ne običnu hranu, donesem jednu ogromnu planinu, pa stavim jastuk preko tebe, pa onda jedan omanji kontinent, ali ne najmanji, recimo, Afriku, sa sve peskom koji ti zapada za zube, pa stavim još jedan jastuk preko tebe, pa onda čitavo jato devetoglavih zmajeva na ražnju, sa sve vatrom u njihovim ždrelima, pa stavim još jedan jastuk, pa ti od vatre bude ljuto, pa ti prospem jedan zamašni okean u usta, i tako sve dok ima jastuka na raspolaganju, pa ti se na kraju smuči od toliko hrane i sve ispovraćaš tako što razbacaš jastuke svud okolo, pa onda ispočetka, sa nekom drugom hranom, i tako u krug, satima, a meni ništa nije bilo teško, uživao sam više od tebe, dobro, bar kao ti, a ti sada ćutiš, ni jednu reč, ništa, sad ti možeš sa mnom da se igraš igre gojenja, ja ionako ležim, a eto, nasmejala si se, samo nemamo dovoljno jastuka, šta je sa tolikim jastucima? ovde ispod mene samo tri, je l’ tri? pa, da, samo ti klimaj glavom, bolje da mi doneseš, neću Afriku, hoću celu Aziju sa sve Evropom, i nas sa Evropom, zamisli kad bi to tako moglo, i onda se čovek, kao ti kad si bila mala, ispovraća, pa razbaca jastuke, a ti jastuci nisu jastuci nego sve ono što si pojela, samo što je sada onako kako ti želiš da to izgleda, ja, recimo, kao u tim godinama, jak kao bik, a ti u ovim sadašnjim, baš u ovom trenutku, samo nasmejana, a ne tako kao da vraćaš govance, kao kad si vraćala govance kad si bila mala, pa se nasmeješ, a to nije osmeh, nego se usne rašire same od sebe, eto, opet ti tako, pa šta je to s tobom? hajde, ništa se ne dešava, sve je potpuno normalno, evo, normalno i veselo razgovaramo, a ti kao da ne želiš da pričaš sa mnom, a sa mnom još uvek može da se razgovara.

________________________________

NIKOLA MILOJEVIĆ rođen je u Kragujevcu 15.12.1976. Piše poeziju, pozorišne komade i priče. Prevodi sa poljskog i engleskog jezika. Za komad “Na tragu” dobio nagradu Branislav Nušić za 2016. godinu. Pesme, priče i prevode objavljivao u književnim časopisima: Letopis matice srpske , Život, Povelja, Beogradski književni časopis, Koraci, Mostovi, Politika, kao i na portalima Čovjek-časopis i Poezija suštine. Zastupljen u “Panorami nove srpske poezije” (Euromedik) za 2024. i 2025. godinu. U pripremi je njegova zbirka pesama “Dva pogleda kroz prste” u izdanju Povelje.

KRATKA PRIČA IVANE DILBER: MUŠEMA

proza

I.

Ponedjeljak je, pazarni dan. Između pijačnih stolova Maša vuče svoje mršavo tijelo baš kao da je tuđe naprtila na ono malo duše pa ga sada po kazni nosi naokolo, zavlačeći ga među muške čarape i gaće. Usta joj se skupljaju i suše dok rasteže i premjerava bokserice nepouzdanih veličina, i to one sa skrivenom gumom u pasu, provjeravajući usput i sirovinski sastav. Naposljetku uzme desetore pamučne, sive i crne, a sve za broj veće nego lani.

Ma da su i za dva broja veće, ne bi ništa falilo, promrmlja sebi u bradu, trpajući ih u ceker. Nidža će im ionako nalaziti mane, tužiti se na grube šavove ili nakrivo skrojene rasporke. Jer sve oko njega sve mu tješnje biva, i gaće i kuća. A on, opet, svakim danom sve je tanji i u sebe uvučeniji. Kao da su mu se pod kožom razmilili kakvi nametnici pa proždriješe s njega svu mekoću, ostavljajući joj okaminu kojoj više ni gaće ne zna probrati. E, muko moja, misli Maša i, ciljajući daleko, u šipražje što buja uz otvoren gradski kanal ispljune koštice netom kupljenih hercegovačkih trešanja.

Iako je poranila, vrvjelo je na pijaci i prije osam. Drugi je svibanjski ponedjeljak i najviše se pohrlilo prema rasadu. Na sve strane stručci mlade raštike i ostalog zelenja. Povuklo sunce u bašče i muško i žensko te se zarana namiruju, dok je svega još u izobilju pa se može i birati. U širokom ih luku Maša zaobilazi, i Duvnjake što kupuju i Ljubušake što prodaju, a na pameti joj još samo jedno – mušema. Po nju će kod Sutke jer njezini su stolnjaci mekši i podatniji od onih u tržnim centrima, a ponešto su i jeftiniji.

Plativši mušemu, Duboki put učini joj se dubljim nego ikad. Zato požuri ne bi li što prije prevalila onih petstotinjak metara od pijace do kuće, a lijevom rukom obgrlila presavijeni plastificirani stolnjak i znojnim ga dlanom pritišće o prsa kao da će joj ga tkogod ukrasti. Premda danas ima sve vrijeme ovoga svijeta, hitrim korakom stvara privid žurnosti. Poznanicima, koji na pijacu dođu i po malo razgovora, samo kratko odzdravi pa skoro potrči, ne dajući im prostora za išta više od kratka pozdrava. Jer, kopka Mašu, što ako netko priupita za Katarinu? Što bi rekla, što li izmislila?

Eh, Kaćo, Kaćo…

II.

Odloživši vrećice i ceker na kuhinjsku klupu, otpije nekoliko gutljaja hladne jutrošnje kave i odahne. Konačno se dokopala svojih zidova. A zidove bi valjalo i obijeliti. Točkice ajvara iznad peći okupane su suncem i titraju joj pred očima kao light show po fasadama u zimskom blagdanskom pejzažu. Srećom, ostalo je pola kante boje od prošle godine pa se, ubacivši u usta dva-tri zalogaja štrudle od oraha, brzo presvuče i uhvati se posla. Sunce je već odavno zapalo kad je ljetna kuhinja zamirisala na obijeljene zidove i čiste podove, a u ulaštenom se prozorskom staklu zazrcalili gornji kuhinjski ormarići.

Ponedjeljci su sada samo njezini. Otkako je u mirovini, Nidža se budi u cik zore i, ako nije nevrijeme, odlazi u ribu na Buško ili Ramsko jezero. Čim osluhne zvuk auta, Maša ustaje i pristavlja kavu. Takvi su joj dani mir i ona ih trga od tjedna kao hrskave okrajke od još toploga kruha. Ponedjeljkom joj riječi ne zapinju u grlu, a teško izgovorene rečenice ne sudaraju se s njegovom šutnjom.

Taman kad je objesila zavjesu i na stol htjela prostrti novu mušemu s uzorkom sitnih žutih tulipana, pogled joj privuče crnilo što se probijalo ispod gustog namaza boje. Nađe špartlu pa stane strugati debeo curak čađe skrutnut na donjoj polovici zida ispod sulundara. Okolo frca žbuka, a nekoliko komadičaka poleti joj ravno u oči. Ispirući ih nad sudoperom, poželi zaplakati, ali ni suze ne dolaze onda kad ih prizivaš i trebaš. Niz lice i ruke cijedi joj se tek bjeličasta klorirana voda.

Već treće ljeto Katarina neće doći. Rekla joj je to i sinoć, s nekom nepodnošljivom lakoćom, jednako kao što bi joj rekla da u Malmöu pada kiša. Ili da je kupila novi džemper. Lakše bi joj bilo da je prije tri godine, kao u onim pubertetskim danima, zalupila vratima. Tresak bi značio i povratak, i dug pokajnički zagrljaj. Ovako je, čini se, otišla zadugo ili, ne daj Bože, zauvijek. Tiho. A Maša se našla u procjepu između muža i kćeri, nastojeći zatrpati raspuklinu i oživiti cjelinu. Ta na tu je kartu stavila sav ulog, sve što je ikad imala.

Nidži je teško pala spoznaja o nevjenčanu zetu. Shvatio je to kao izdaju. Ponos koji je osjećao prema mlađoj kćeri, doktorandici u švedskome Lundu, ugasio se naprasno. Jednostavno, poredak je bio narušen. Kao i šesta Božja zapovijed. Neprirodan slijed u kuću im je toga zadnjeg zajedničkog ljeta doveo i Arga, šestomjesečnoga havanskog bišona. I Nidža ga je ćušnuo. Jer ćuki nije mjesto u kući, a još manje za kuhinjskim stolom. Jer ćuko je da se ćušne. Zacvilivši, pahuljasto pseto odsviralo je kraj i ostavilo nered u kojem se Maša još uvijek nije snašla.

III.

U prirodi je svake tuge, pa i ove Mašine, da narasta noću. Namjerno ona iscrpljuje tijelo, a činila je to i danas, samo da joj duši bude lakše. Umjesto sna obuzima je lagana drhtavica. Ti si kriva! Ti si ih odgajala! A di sam ja bio? Mlatio životom po švapskim bauštelama. Eto di! Ruku sklopljenih na molitvu dekodira Maša Nidžine poglede i tišine, slažući ih u pitanja i optužbe. Iako, ruku na srce, ni sama ne zna odakle jače izviru, iz njegovih pogleda ili iz njezine nutrine i vaganja vlastite krivice.

Kad ju je tableta diazepama već lagano umrtvila, iz prizemlja se začulo lupkanje. To Nidža filetira ribu, vjerojatno smuđa. Odnosi je u zamrzivač. Tušira se. Liježe u krevet. Sobu prožme miris citrusa. Kroz slomljenu roletu s ulice se probija trak svjetla i pada Nidži na potiljak. Učini joj se toliko krhkim i prolaznim da je preplavi osjećaj samilosti. Iako u tim njihovim zadrtostima drži Kaćinu stranu, noćas je poželi prodrmati i viknuti: Pa ne možeš ni ti samo tako duvanjskom ćaći u kuću dovest švedskoga ćuku i pustit ga da žvače novu mušemu!

Maša tone u san, a pred očima joj bljeskaju grozdovi sitnih žutih tulipana.

________________________________

IVANA DILBER rođena je 1974. godine u Splitu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Tomislavgradu (Duvno, BiH). Iako objavljuje tek odnedavno, piše, čini joj se, oduvijek. Kratke priče objavljuje na portalima i povremeno ih šalje na natječaje.

KRATKA PRIČA DANIELA RADOČAJA: POSLJEDNJA TRUNKA NADE

proza

Sjećam se, najprije se čulo kao tiho zujanje ili možda pucketanje. Transformator mog češkog gramofona često bi znao tako zujati s vazda prašnjavog staklenog stolića ako bi nakon upotrebe ostao priključen na mrežu pa se ne bih previše zabrinjavao. Zujanje bi doista bilo tiho, toliko da bi ga se rijetko i moglo detektirati. Onda sam jednom, ležeći premoren na kariranom trosjedu, nakon odrađene devetosatne smjene u pogonu za promet ribom i ribljim prerađevinama, odlučio i tom minornom zujanju stati konačno na kraj. No, posegnuvši rukom kako bih isključio transformator iz strujnog kruga, zatekao sam ga već izvučenog i bočno okrenutog na parketu iza velike ukrasne demižane uz produžni kabel. Umornih sam očiju oborio glavu natrag na jastuk i čvrsto zaspao sve do jutra uz, tko će ga sada znati čije, prisutno tiho zujanje.

Prolazili su dani. Bilo je ljeto, posla previše, a vremena nedovoljno da bih stizao puštati ikakvu glazbu osim one već servirane šlagere na lokalnom rovinjskom radiju. Rijetko bih bio doma; ručnik preko ramena pa nakon posla pravac na more. Komad kruha, domaći paradajz i konzerva skuše, koju smo mi radnici dobivali po povlaštenoj cijeni, bio mi je gotovo svakodnevni obrok. Što zbog ekonomičnosti, što zbog lijenosti da išta skuham u već dovoljno sparnoj podstanarskoj garsonijeri bez ugrađenog rashladnog uređaja. Onda se jedne večeri, dok sam zavaljen u fotelji čitao knjigu Tristessa simpatično uvrnutog Jacka Kerouaca, zujanje vratilo ili tek možda pogoršalo. Moguće je i to, nisam više pronalazio suptilan način podsvjesno ga ignorirati. Da bih na samome početku u potpunosti eliminirao prvoosumnjičenog, iako odavno isključenog iz struje, iznio sam gramofon zajedno s prijamnikom i zvučnicima iz dnevne sobe uguravši ga u ostavu između velike neotvorene vreće integralnog brašna i kartonske kutije s praznim bocama mlijeka. Zatvarajući prozor kroz koji čak i nije dopirala naročita buka, ustvrdio sam borbeno – konačno ostajemo sami kao pred dvoboj, tiho zujanje i ja.

Stari električni vodovi unutar zidova nisu pucketali elektricitetom. Provjerio sam ih dvaput, uključujući razvodnu kutiju s osiguračima. Prvi put osluškujući bez pomagala, drugi put pomoću čaše za puding, prislonivši je gornjom, rubno pozlaćenom stranom uz suhi žuti kreč, donjom uz znojno uho – kako su to nekada radili ruski špijuni u pomalo patetičnim crno-bijelim američkim filmovima ne bi li čuli razgovore iz susjedne prostorije. Utičnice su također šutjele. Produžni kabel bio je sada isključen s napajanja, a time i frižider te samostojeća noćna lampa smještena između sklopljenog trosjeda na razvlačenje i fotelje. Plafonijera – ispravna! Prekidač – ispravan! Iz plinskog štednjaka nije šištao plin, u suprotnom, odavno bih bio među pokojnima. Na mjestu predviđenom za televizor, jedan jedini prozor, nimalo zainteresiran za moj zvučni problem, pozivao me je provesti ostatak ovog lijepog srpanjskog dana napolju. Knjige iz ostakljene vitrine nisu okretale stranice, stare longplejke nisu se same vrtjele u svojim istrošenim papirnim košuljicama. Iza zatvorenih vrata skučenog toaleta sve je držalo jezik za zubima. Upravo zbog toga počela me je obuzimati tiha jeza. Sav taj prividan mir. I taman kad sam, gotovo pomirljivo, krenuo ponovno uključiti produžni kabel odgurnuvši ustranu ukrasnu demižanu, pluteni čep kojim je bila začepljena zapeo je o kut drvenog kuhinjskog stola, pijano se otkotrljavši niz sobu. Demižana je umorno ispustila dugo sputavani dah iz sebe oslobađajući, sve glasnije, od ranije mi dobro poznato zujanje.

Demižana je bila moj vlastiti pokušaj kopiranja projekta kojega je uspješno proveo luckasti starčić David Latimer o kojemu sam čitao na društvenim mrežama. On je u svojoj boci posijao sjemenke neke biljke. Kad su uspješno izrasle, zalio ih je svega još jednom, a onda je demižanu trajno zatvorio i tako pokrenuo stvaranje mikro-eko sustava koji je pola stoljeća sam, bez ljudske pomoći, izvanredno funkcionirao: voda djeluje u zatvorenom cirkulacijskom krugu, korijen je apsorbira. Potom biljka kroz proces fotosinteze ispušta vodu natrag. Kapi koje stvara vlaga spuštaju se niz staklenu stjenku ponovno do korijena. Hranjive tvari biljka crpi iz otpaloga lišća koje truli na dnu. – Sve mi je to zvučalo nevjerojatno; samoodrživi eko sustav s biljkom koja hrani sebe samu! Žarka želja je postojala, ali nisam imao previše živaca poput strpljivog Davida. Kineskim sam štapićima za jelo nekako ugurao u nasutu zemlju na dnu demižane unaprijed izraslu sadnicu mente kupljenu kao živi zasađeni začin na zelenoj tržnici. Iako poprilično invazivna, moja menta je nedugo zatim potpuno istrulila. Oni koji su znali za taj moj botanički pokus rekli su mi da sam biljku vjerojatno previše zalio. Mene nije bilo briga za razlog neuspjeha. Dijelom iz prkosa, dijelom zbog razočaranja pa donekle i stida. Tako je sav nakupljeni entuzijazam, istoga trena, nepovratno splasnulo u zaborav. Do danas. Do trenutka kad je zvuk naprosto prsnuo iz odčepljene demižane poput podivljalog gejzira. I to je bio događaj koji me je iskonski promijenio.

Isprva sam mislio da sam šenuo. Potom da je riječ o neslanoj šali. Glasovi koji su se posve jasno čuli kroz neveliko grlo mogli su biti prethodno snimljeni. Danas postoje razni jeftini audio-sistemi, prisluškivači i slično. Dva, tri klika na mobitelu i iz Kine stižu sva čuda moderne tehnologije za pravu bagatelu. Recimo, Dimbo mi je mogao maznuti rezervne ključeve i sve smjestiti; on je sklon takvim infantilnim glupostima. Ali nije. Svu sam zemlju prekopao teleskopskom drškom žlice za obuvati cipele, bezuspješan u pronalaženju ikakvih tragova zavjere.

– Molim te… – čulo se iznutra. Drugi glas, paralelno s prvim, govorio je: – …neka si moj sin nađe vrijednu i poštenu ženu. Treći je zahvaljivao: – Hvala ti što čuvaš moju obitelj. Čulo se neusklađeno višeglasje:
– Bože!
– …Bože.
– Bože…

Hvatala me vrtoglavica, sileći me leći na pod. Ikein bijeli plastični luster blago se njihao sa stropa, nasuprot zidnoj rešetki za cirkulaciju zraka. Nisam ranije primijetio tu metalnu konstrukciju u garsonijeri. I dok su iz boce dolazila razna glasovno isprepletena zapomaganja, pitao sam se tonem li u čvrsti san ili blagu nesvijest:

– Pomozi mi!
– Čuvaj me od zla.
– Usliši naše molitve…

Bilo je oko ponoć kad sam otvorio oči. Jugo je na pustom trgu, pod javnom rasvjetom, njihalo vrhove mladih topola. Glasovima više nije bilo traga. Nisam imao snage dodatno tražiti nevolje oko toga. Razvukao sam trosjed – vrijeme je za spavanje.

Ujutro je sobom odjekivao žamor. Zidna ura pokazivala je jedva načetih šest sati. Sumnjičavo sam čučnuo pred demižanu; kao da je sva podrhtavala. Na crnoj su zemlji dolazile do izražaja nekakve šarene točkice. Zakleo bih se da sinoć nisu bile ovdje. Zapravo, kao da nisu izgledale ovako, bile su nekako izmiješane. Svatko normalan pripisao bi običnoj plijesni takvu pojavu na vlažnoj zemlji. Ali sada je svaka boja bila zasebna. Prevladavala je plavkasta, da tako kažem, razvučena prema zapadu, potom zelena prema istoku i narančasta po sredini. Sjetio sam se upotrijebiti veliku lupu s crnom plastičnom drškom pohranjenu među ostalim nepotrebnim stvarima stanodavca koje su me pomalo cinično dočekale u jednoj od ladica komode. To su bile male žive loptice, svaka sa sitnim nožicama, ticalima, očima… Mogle su to biti lisne uši, iako zapravo o njima nisam znao mnogo osim da one ne govore, ne mole i nikada ne zapomažu. Barem ne naglas. A ovdje se sve odvijalo previše čudno i previše brzo. Tijekom mog promatranja, plavi su se međusobno podijelili na tamnoplave i svijetloplave. Mislim da su jedni druge grizli. Zatim su ih, međusobno zavađene, napali zeleni. Za to vrijeme narančasti su zauzeli prethodni teritorij zelenih. Molitve nikad nisu bile glasnije. I ono što je najluđe od svega, mislim da su sve bile upućene meni:

– Molimo te, Veliki Stvoritelju, da zaustaviš ovo nasilje – dolazilo je od narančastih.
– Molimo te, Tvoja Presvijetlosti, da u ovome svetom ratu budeš na našoj strani – govorili su i svijetloplavi i tamnoplavi.
– Neka Svevišnji kazni heretike – tražili su zeleni.

Koliko god da je ovo zvučalo suludo, zapravo je bilo jasno kao dan. Ja sam bio njihov Bog. Njihov stvoritelj i otac. Tih šarenih kuglica koje očito ne znaju da postoji život izvan stakla. Koje su došle na ovaj svijet sasvim slučajno, djelovanjem tko zna kakve kemikalije za špricanje bilja. Koje su mutirale do stanja svijesti jer je možda nečiji djed, greškom, umjesto uobičajenog fungicida u štrcaljku dosuo unukov nevješto sakriven LSD. Koje ne znaju da ću ja dobiti otkaz ukoliko u ponedjeljak ne dođem na posao od kojega mi se živo povraća. Koje misle da su njihovi problemi veći i važniji od svih mojih tekućih problema. Da ne govorim o tome koliko je i mene okolina uvjeravala da postoji Bog, stvoritelj moga svijeta i da bih trebao vjerovati u njega. Za svoje dobro. Ironično, za svoje spasenje upravo s ove Božje makete. Poput tih boja, tamo, zatočenih na dnu vlažne boce koja čini njihov čitav svijet. To saznanje bilo je previše čak i za flegmatičnog agnostika poput mene. Trebalo mi je nešto da me istog trena barem malo smiri. Pala mi je napamet boca vina zaostala u frižideru od prošlog rođendana, a dvadeset sedmu punim za malo više od mjesec dana. Syrah, berba 2019. Ne vodeći računa o praznom želudcu ili neprimjereno ranim satima za alkohol, s velikim sam olakšanjem potegnuo prve gutljaje iz nje. Bili su to najveći gutljaji ikada.

– Voila! – obratih se svojim podanicima negdje na polovici boce, pripit, ali konačno uravnotežen. – Obraća vam se vaš kralj, pardon, otac, Bog svemogući. Ustvari u ovo ‘svemogući’ još nisam dovoljno siguran pa ćemo i to odmah ustvrditi.

Uzimam mali sklopivi kišobran i bacam ga teatralno s drugog kata kroz prozor.
– Neka poleti! – naređujem očito priglupom kišobranu koji tvrdoglavo tresne o tlo. – Neka se otvori i poleti! – ponavljam naredbu kišobranu ispruženom na parkirnom mjestu za invalide, ne obazirući se na začuđene poglede slučajnih prolaznika. – Dakle, samo vaš otac i Bog, bez nekih Harry Potter pizdarija, obraća vam se po dnevnoj dužnosti. Da li me čujete? – govorim u bocu vina kao u mikrofon. Ustajem s kauča i naginjem se nad demižanu. – Da li me moj narod čuje?! – urlam kroz uzak otvor, prislanjajući navrh dlanove poput glasovnog lijevka. Umjesto ikakvog mogućeg odgovora, iznutra su dopirala samo tiha individualna zapomaganja uz poneku zahvalu za stvari koje ja osobno nikada nisam učinio:

– Hvala ti što nisi zelenima dozvolio da zauzmu naš dom. Ili: – Hvala ti što si ozdravio našeg Uška.

Bio sam uzvišeni nijemi Bog, za njih toliko velik da me iz te neposredne blizine nisu imali šansu vidjeti. Kao što, vjerojatno, iz istoga razloga ja ne mogu vidjeti mojeg Boga.

– Jesi li i ti pijan, Bože? – obraćam mu se čas pogledavajući prema stropnom lusteru, čas prema zidnoj rešetki za cirkulaciju zraka, kao da će u jednom trenutku iz nje izviriti glavom i bradom. – Znam, ne mogu te čuti, niti ti čuješ svojeg Boga. A tvoj Bog ne čuje onog svog, nama još daljeg…

Sjedio sam na podu uz demižanu, naslonjen o zid. Sveta Eufemija je zvonom obilježila podne. Bilo je toplo, a najgori dio dana još se nije ni nazirao. U boci je ostalo tek malo vina za koje nisam bio siguran želim li ga nasuti u svoje grlo ili kroz grlo demižane. Možda bi se stanovnici konačno opustili. Možda bi vino prihvatili kao dar Boga i prestali po čitave dane bespomoćno zapomagati. Ipak, nisam želio dodatno eksperimentirati. Bilo mi je suviše teško povjerovati u ovo što mi se već događa. Osjetio sam suze kad su nenajavljeno kliznule niz obraze. Pred mojim mutnim očima, demižana je dodatno zasvijetlila reflektirajući lijevim bokom sunčeve zrake prostorom. Tog trena, kao da me nešto potrgalo iznutra. Nešto se u meni razlomilo. Nervozno ustajem, odmičući zavjese. Ponovno zatvaram prozor. Padam ničice pred demižanu. Prislanjam lice o suncem ugrijano staklo. Poput oca dok lovi trzaje nerođenog sina jedinca milujući majčin trbuh. Umjesto sreće i blagostanja osjećam gorčinu. Osjećam odbojnost spram tom kukavičjem jajetu, recikliranom staklenom kopiletu.

– Ovo nije moj odabir! – ljutito dreknem. – Ja nisam pristao nikome biti Bog, moja ljudska prava su potpuno narušena. Odbijam imati neljudsku djecu, i sam sam još uvijek nečije dijete – mene majka nedjeljom poziva na ručak. Ne trebam toliku odgovornost! Zar ne možemo živjeti sretni, sami sa sobom, bez da neprestano stremimo raznoraznim božanskim formama mlitavih dogmi? Zar bića doista ne mogu biti dobra zbog suštinske dobrote? Zbog toga što je nekom nepoznatom i tužnom biću pokraj nas prijeko potrebna iskrena, topla riječ? Zar svaka naša učinjena dobrota mora očekivati Božju nagradu? Zašto očekujemo za nju biti plaćeni? N-e… –zamuckujem. – Ovo nije moj svijet. A ni ovo… – pokazujem rukom, klečeći, na demižanu – nisu moja djeca.

Povlačim demižanu do ugrijanog prozora. Centriram je posred osunčanog pravokutnika s križem sjene na parketu. Vraćam pluteni čep. Osjećam znojno čelo. Živin termometar na dovratku pokazuje trideset stupnjeva Celzija. Prognoze su da će temperatura tijekom popodneva značajno rasti.

– Ili ćete se nekako morati sami spasiti ili će ovo Sunce za mene izvršiti abortus – prezentiram im svoju malicioznu nespremnost za prihvaćanje dodijeljene mi uloge. – Bože, oprosti mi što sam ti na teret, ali boljeg mene zasad nemaš.

Otključavam ulazna vrata i izlazim niz hodnik. – Oprostite i vi svome grešnom Bogu – obraćam se stanovnicima demižane, telepatski. – Želim vam više sreće idući put, u nekom drugom životu i možda barem malo boljoj ulozi.

Omotan velom tajne frustriran odlazim do Dimba, najavio je raditi sarmu. Ulica je kao ekran Tetrisa – izbjegavam najezdu polugolih turista pitajući se, s dodatnom grižnjom savjesti, hoću li u onoj blatnoj demižani, ovom nesnosnom vrućinom, skuhati i nečijeg Boga; nečiju posljednju trunku nade?

– prvonagrađena priča na književnom natječaju ZA najbolju GORKU priču Gradske knjižnice Vrbovec 2026. –

_______________________________

DANIEL RADOČAJ rođen je 1979. godine u Puli, gdje i živi. Književnim radovima zastupljen je u pedesetak književno-kulturoloških tiskovina. Član je Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, splitske Udruge za promicanje eksperimentalne umjetnosti DADAnti i Udruge hrvatskih aforista i humorista. Ponešto hvaljen, ponešto nagrađivan. Stekao je zvanje stručnog prvostupnika ekonomije.
Objavljene knjige:
Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta, Književni klub „Branko Miljković“, Knjaževac, Srbija, 2006.
Velika smeđa fleka, Katapult, Rijeka, 2011.
Ponekad bih odlazio k njoj biciklom, Naklada Đuretić & Studio moderna d.o.o., Zagreb, 2013.
Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja (u suautorstvu s Ivanom Glišićem), Studio TiM, Rijeka, 2013.
Suprotno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet, Studio TiM, Rijeka, 2014.
Krleža i Veliki rat ili Kako smo pojeli Krležu od marcipana (u suautorstvu s Ivanom Glišićem), vlastita naklada, Pula, 2018.
Anatomija rastanaka, Studio TiM, Rijeka, 2019.

MARIJANA BALOG-PARAZAJDA: DVA CENTIMETRA ISPOD KOŽE, kratka priča

proza

„Nemate dovoljno“, glas prodavačice bio je neumoljiv. Stojim ispred blagajne. Ljudi u redu kolutaju očima.
„Mogu vam donijeti sutra“, ponudim. „Često sam ovdje.“
„I jučer vam je falilo.“
Nisam se imao snage braniti. Gledam je blago stisnutih očiju zgrčenih mišića, kao da očekujem udarac. Skupim se i poželim biti nevidljiv. S pulta uzmem samo kruh, konzervu paštete ostavljam. Nemam dovoljno.
Veliko bijelo svijetlo zasljepljivalo me. U mene je gledalo nekoliko pari razrogačenih očiju. Samo oči svud oko mene. Radoznale, optužujuće, prijeteće.
Budim se uz trzaj. Kao da mi tijelo propada u mrak. Dobro je. San. Samo vražji san! Velikim gutom povlačim vodu iz boce. Ustajala je, ima okus prašine. Povlačim snop starih kaputa više gore preko glave. Vonjaju na vlagu, trulež. Možda zaudaram ja, ne znam više.
Hladno je. Studeni grize. U sklepanoj prostorijici punoj rupa i sjena koje hodaju po zidovima i škripuću u mraku. Hladnoća se poput neprijatelja uvlači u svaku poru. Kad nemaš vlastiti krov nad glavom, nemaš ni struju, ni vodu, a nemaš ni ljude. Oni se nekako odvoje od tebe, otplutaju nekim svojim rijekama.
Osuđen sam na razmišljanje. Misli kopaju, optužuju, proklinju. Progone po cijelu ubogu noć. Kad ipak klonem, sanjam uvijek isti san. Nikad ne vidim do kraja. Nikad lica, samo oči.
Živim na cesti. Otišao sam jednog proljetnog travanjskog predvečerja, svima pred nosom. Ništa od mene nije tamo ostalo i ništa od sebe nisam ponio. Samo naprtnjača i malo osobnih stvari.
Iskoračio sam na pločnik. Zrak je bio drugačiji. Težak, puniji. Na sasvim različit način popunio je moja pluća. Zastao sam, osluhnuo. Priroda je bujala, pupala. Neke velike ptičurine preletjele su preko mene. Prestrašio sam se.
Moj nemir, ostavlja tragove na meni. Tjera me, provlači se kroz moju sijedu poroznu kosu. Kroz moje vene.
Zagazio sam u mrak. Noć je zauvijek stvorila udaljenost između mraka i dana, između mene crnog i mene bijelog.
Sat se pomaknuo u natrag. Sve se nekako skupilo, stisnulo. Osjećam to u kostima, srži. Moji susjedi s kojima sam dijelio straćaru bili su stariji bračni par ili možda brat i sestra. Nisam pitao, nisu govorili. Općenito držali su se za sebe. Čak se nismo klatili na istim mjestima.
Gospođa je imala skupljeno ovješeno lice. Nije podnosila bilo kakav kontakt s ljudima. Usahla je iznutra, kao suha ispucala zemlja.
Krišom, vidio sam kako preslaguje hrpetine starih prnja, praveći se kao da su nešto vrijedno. Često je zorno tumačila imaginarnom sugovorniku.
Ljudi poput nas lako postanu nevidljivi. Usiše nas grad, sakriju zidovi. Oni su bili sve ono čega sam se bojao postati.
Bila je prva nedjelja u studenom. Ostaci lišća drhtali su na hladnoći. U hodu ljudi bi me ovlaš pogledali, a onda bi im se pogledi brzo povlačili u stranu kao da traže nekoga iza mene. Vjetar je puhao ukoso. Vrijeme rukavica, dugih gaća, kapa. Svi su se povlačili dublje u kapute, lica blijeda i oštra. Žurili su se svojim kućama svi, osim mene.
Puhnuo sam par puta u promrzle ruke. Poderane vunene rukavice više nisu služile svojoj svrsi. Moljcima nagrizenu Nike kapu, koju sam našao, spustio sam skroz do obrva.
Dane provodim na cesti. Jebi ga, čovjek puno bagaže skupi. Okrenem se i pogledam da li se sjena klati za mnom.
Iznad mene grakću vrane. Vragovi. Uporne su i glasne. Ponekad samo stanem i osluhnem. Grad pjeva, prede, bruji. Automobili, škripa tramvaja, cika djece, žamor ljudi. Svi su tako živi.
Kad padne mrak kod nadvožnjaka slaba je osvijetljenost. Sjednem tamo na klupu, umotan u crnu krpu i razmišljam. Često ili premalo. Ponekad mi se teško suočiti. Sve je prošlo prebrzo, neočekivano, odjednom.
Pamtim, bili smo klinci. Voljeli smo filmove. A onda je došao rat i ništa nije bilo kao u filmovima. Došao je PTSP i alkoholizam. Ili je bilo obrnuto. No sad je drugačije. Riješio sam se svega što me je vuklo na dno, ili držalo na površini. Tvrdoglavi sam gad.
Rijetko ulazim u zabačen kafić. Obična rupa. Sjedam u kut. Prilazi mi uvijek isti konobar. Uslužno se smiješi. Nikad me ništa nije pitao. Nisam ni ja njega. Pio sam kavu s mlijekom. Plaćao kovanicama, sitnim lipama koje sam iz zavežljaja vadio iz prljava džepa. Konobar je razumio. Ponekad je donosio puno više od uobičajene kave.
Sjedio sam i premetao tekućinu po ustima. Buljio kroz prozor i zamišljeno pregledavao novine. Bilo mi je toplo. Ali me nije napuštala tjeskoba. Umoran, ramena su mi utonula. Mnoge izgovorene rečenice teglim za sobom. Konstantan je taj nemir u želucu.
Imao sam razrađen plan. I nema odstupanja, nema zajebancije. Hranu sam nabavljao u kasne večernje sate. Valja se malo pomučiti. Skužiti gdje su žice oštećene, kroz koju ogradu se možeš provući. Iza centara, marketi uvečer bacali su raznu hranu koja se taj dan nije prodala. Kruh, peciva, razni artikli prijeđena roka. Nevjerojatno! Često neoštećena roba! Ponekad sam odlazio i do raznih restorana. Ali tamo je bilo puno teže. I drugi nesretnici kao i ja čekali su da se ugasi svjetlo. Morali smo biti brzi, bez izbiranja. Inače te uhvati kamera ili nekakvo vražje osiguranje. Ljudi u svojoj obijesnosti čak i smeće čuvaju.
Boce sam sakupljao za dnevnu dozu kofeina. Nije mi ni trebalo više.
Higijena je bila popriličan problem. Drugima, ne toliko meni. Od smrada nitko nije umro. Kad bih ulovio priliku, prao bi se na autobusnoj, željezničkoj ili drugim javnim prostorima.
Pokušao sam i s prihvatilištima. Negdje oko blagdana na ulici bi postajalo neizdrživo. Boje, mirisi, instant veselje. Sretne obitelji na fotografijama. Možda je bolje ovako. Nitko me ne čeka nervozan, usplahiren. Ne pita gdje i do kad.
Ali ni u prihvatilištima nije drugačije. Kao predmet s kojim ne znaju kamo bi.
„Ima vas previše“, klimali su s velikim razumijevanjem. Skrušeno su slušali što smo govorili. S izrazom na licu kao da drži nešto teško, gospođa volonterka dala je sud o meni.
„Strašno“, govori ozbiljno zabrinuta voditelju skloništa za beskućnike. Čujem je.
„Ima lice čovjeka koji je proživio nekoliko života u jednom. Šiljato, bezbojno, s nekom notom u očima. Još se bori, čezne. Još ima života u njemu. Nezainteresiran gleda kroz televiziju kao da se pokušava sjetiti detalja iz davnih dijelova života. Prije svega ovoga. Spaja niti, plete konce u glavi i pokušava stvoriti sliku.“
Nakon nekoliko dana, uzimao bih svoje prnje i odlazio do svoje potleušice. Draže mi je bilo ležati na izglodanom madracu i ložiti priručnu peć. Bijeli smrdljivi dim grizao je za oči i lijepio se za kožu.
Sjedio bih tako često nijem i listao knjigu kod svijetla treperave svijeće. Cijeli život čitao sam Knuta Hamsuna. Razumio sam ga, uistinu. U potpunosti me je shvatio.
Neprimjetno, zagazio sam u godine starca. Blaga svjetlost obasjavala mi je ispijeno lice.
Pucketanje granja u peći, koje prikupim za dana, povuče me u sjetu. Sjetim se svega, htio ili ne.
Oca borca četrdesetprve, ranjenog u rame. Uvijek je vikao po kući i zahtijevao. Svi smo bili njemu na usluzi. Zadrti i strog seronja kakvim ja nisam želio postati.
Majke, bojažljive domaćice, ovisne o dobroj volji gospodara kuće. Plaha i suspregnuta. Uvijek spremna podmetnuti leđa samo da ne dođe do nedajbože konflikta u kući.
Svoje kuće u kojoj sam postao višak za vlastitim stolom. Postao sam neprijatelj moje žene. A kombinacija kredita i hipoteke izbacila me iz iste te kuće.
Kasnije, kad se sve okončalo, novac nije smetao mojoj ženi. Okoristila se mojim ludilom i prenapregnutim živcima. Djeca koja me se srame. Pizdeki mamini. Uvijek su bili na njenoj strani. Ne sjećam se u kojem su trenutku stvari krenule baš toliko krivo, ali uvijek su se kretale nekim težim naopakim putem.
Bilo je i pokušaja pronalaska posla. Sama ideja nije mi bila mrska. Mogao sam se zamisliti da radim nešto, bilo što. Na razgovore dolazio sam poput nemirna klinca. Pristojno čekao u redu. Nešto unutar mene uvijek mi je govorilo da neću proći ni ovaj put. I nisam.
Njihove oči gledaju me, proučavaju. Njihovi nemirni izrazi lica. Pitanja: adresa, osobna, broj telefona. Iznutra, lice mi je bilo puno izražaja. Mrzovoljnih bora, ogorčenih izbočina.
Ne pripadam. Ja više nigdje ne pripadam. Toliko je toga različitog u mojim šarama u očima, crtama mog otiska prsta. Ja udišem oblake.
Pa, svi nosimo svoje bunare. Duboke, tamne i vlažne. Brige uvijek su bile u mojim temeljima. Ponekad ih čujem kako pužu po krovu i stežu mi remen oko pasa.
U tišini čujem šum vlastite krvi u ušima. Srce mi kuca u grlu.
„Jebote“, budim se u mraku. Peć se ugasila. Spuštam sa sebe deku, izgrizenu moljcima. Prsti mi zapinju za rupe.
Sivog kratkog dana, ušao sam u crkvu. Ne znam zašto sam to učinio. Da prikratim vrijeme. Često pored nje prolazim. Neki čovjek, srednjih godina, klečao je ispred sveca. Prebirao je usnama. Ništa se nije čulo. Kao da bezglasno razgovara s nekim odozgora, i ne želi da ostali to čuju.
Sjeo sam u zadnju izlizanu klupu. Skinuo kapu. Čini mi se da sve oči svetaca gledaju u mene. Ne poznajem biti doktrine, ne pripadam toj skupini, ali kao da je neka blagost sipila kroz vitraje na svodu.
Zamislim se. Možda bi slike ili drveni kipovi trebali ponuditi odgovor? Da pokušam Očenašem? Mumljam nekoliko zapamćenih riječi. Okrnjena molitva. Sjetim se samo kad voda dođe do grla. Ali imam i ja anđela čuvara. Mamlaz se uvijek pobrine da nekako preživim.
Uvečer ulice ostanu prazne, napuštene. Mrak se rano spuštao, miješao s danom. Magla je postajala siva, uskovitlani pepeo.
Zabijenih ruku u džepove, poželio sam kadu, paru, miris skuhane večere. Gotovo mogu osjetiti kapanje vode, kondenzacije. Ustvari, to s mokrih stabala kapala je rosulja po meni.
Prolazeći pored grma, začuo sam cviljenje. Nastavio sam. Kome bih ja mogao pomoći? Bezbroj puta prošao sam ovuda.
Zastanem malo, osluhnem. Cvilež, piskanje, plakanje. Moglo je biti bilo koje. Ili ništa. Možda se moj um poigrava.
Kleknem pored grma i podignem grane. U mene su gledale izbuljene oči.
„Mali“, uplašim se vlastitog glasa. Pitam se je li mi boja dovoljno ljudska da mi životinja povjeruje.
„Odi“, pozovem psa. Hrđavo stvorenje pokunjenog lica. Jedva je ustao. Ne da se približi, već da se udalji od mene. Svaka kost mu je stršila. Mogao sam izbrojati rebra.
Iz džepa vadim osušeni komad kruha. Otpuhnem trunje mucica. Drugo nemam. Dobacujem mu. Neodlučan, i dalje je stajao u daljini.
Kad sam se odmaknuo, vidio sam kako hlapljivo žvače. Pratio me svojim buljavim očima. Bilo mi je drago. Obrazi mi gore.
Pred sam ulaz u moje skrovište shvatim da me životinja prati. S udaljenosti kao da broji moje korake. Osmjehnem se. Zapeku me suhe i hrapave usne.
Kroz zabarikadirana vrata ulazim prvi. Rasklimana vrata, prelijepljena najlonom, ojačana komadom drveta kojim sam ih podupirao. U kut nasuprot mom ležaju postavljam sic iz nekog automobila. U otkrhnutu zdjelicu ulijevam vodu. Puštam životinju da se smjesti.
„Neću ti ništa.“ Gleda me, spreman svaki tren izjuriti kroz vrata.
Kopao sam po vrećicama. Znam da negdje imam nekakvu konzervu. Izgleda da ga je zabavljala moja premetačina po stvarima kojima sam se opkolio.
Život sakupljen u vrećice, trule i vlažne kutije. Razni ostaci, roba, željeza, plastike naslagane u bedem iza kojega sam krio samoga sebe.
Prva živa duša koja mi se približila. Usamljenost u večernjim satima je najgora. Potvrda vlastitog nedostatka. Nemaš s kime progovoriti. Kao da si okružen tisućama, a oni te ne razumiju. Riječi ostanu u ustima, teško padnu u prazan želudac, pa se spuste u stopala. Ukopaju se u zemlju i s vremenom ne žele više iz tebe van.

U mraku, osjetio sam kretanje. Strepnja mi se popela skroz do grla i zatvorila protok zraku.
„Majko Isusova!“ mrmljam u mraku. Pseće oči kresnule su. Zaboravio sam na njega.
„Odi, mali“, lupkanjem ruke o deku pozvao sam ga.
Vani se mraz šuljao tlom. Noć je bila jasna, oštra i stišće. Oko mene zrak je nabijen mirisom ljudskog znoja, neoprane kose, prljavog suđa, sasušenog kruha, mokroga psa, trulih drva, dima. Gust je. Moram ga razmaknuti rukama, pa tek onda udahnuti.
Pas se popeo do mene i sklupčao pod mojim nogama. Grijao me. Njegov ujednačen ritam disanja smirivao me. Ustvari, bilo mi je drago što je blizu.
„Spavaj, spavaj“, mrmljam njemu, govorim sebi.
Sutra će opet biti sve potpuno isto. I bit će različito.
Vrijeme se omaknulo, dani su nestali.
Hrđavi pas, tužnog lica tumara ulicama.
Sam.

__________________________________

MARIJANA BALOG-PARAZAJDA rođena je 1981.
2023. osvojila prvo mjesto na književnom natječaju “Zlatko Tomičić”
2023. osvojila prvo mjesto ‘Preprekovih jeseni’,
2025. osvojila treće mjesto ogranka Matice hrvatske u Širokom Brijegu
Dva puta krug odabranih i pohvaljenih knjižnice Samobor „Pišem ti priču 2018, 2022“.
Dvije krimi priče u elektronskom zborniku Matice hrvatske Virovitica.
Finalist na „Natječaju za gorku priču 2022“ knjižnice Vrbovec
2025. s prvom zbirkom kratkih priča „Tiho urušavanje“ osvaja prvo mjesto Albatrosa.
Živi i radi u Križevcima.
Objavljivana u časopisima Balkanski književni glasnik, Hrvatsko štamparsko društvo, Helly Cherry, Diskurs, Zvezdani kolodvor, Kvaka, Svjetlo, Književne vertikale, The Split Mind, kao i na portalima Dunjalučar, Booke. hr, Astronaut. ba, Strane ba, književnost. hr, Perkatonic i čovjek-časopis.

KRATKA PRIČA ŽELJKA SEKULOVIĆA: DOM

proza

Decembarsko jutro je nanijelo susnježicu koja se lijepila po putu kojim je gazio Robin, 70-godišnji starac sa zavežljajem na ramenu.

Žena mu je otišla prije dvije godine na, kako je govorio, bolje mjesto, izmrcvarena sirotinjskim životom.

Ostavio je na stolu za ručavanje pismo, sinu i snaji. Nije htio da ih budi, osobito njihovo petoro djece koje se gužvalo u trošna dva sobička.

– Najmiliji moji, neću više živjeti u kući. Ali ne brinite se, biću blizu, u staračkom domu, i možete me posjetiti svakog vikenda. Volim vas.

Iz misli ga prenu mali starački dom koji mu se ukaza.

Čim uđe u prijemnu sobu, u kojoj su se izgleda okupljali ukućani, zapahnu ga vonj staračke kože, znoja i mokraće. Sa vrata su mu se smušeno smješkali neobično ružni muškarci i žene, ili se bar njemu tako činilo, pokušavajući time da mu trapavo požele dobrodošlicu.

Stisnu zube, podiže ramena i poče ustima da guta vazduh, kao da zijeva. Osjeća da će se onesvijestiti. Ipak nekako dođe do pulta, na kome ga sačeka isuviše ljubazna medicinska sestra.

– Gospodine Robin, čekali smo vas! Bićete u sobi sa jednim finim gospodinom, malo je na svoju ruku, ali vidjećete, izuzetan čovjek. Brajan je kod nas već dvije godine. Profesor u penziji. Eno ga na terasi.

Pokaza prstom u pravcu terase. Robin vidje da čovjek, koji je nosio svoje godine dostojanstveno, sjedi sam napolju za šahovskom tablom.

Pogled na šahovsku tablu mu je ulio simpatiju prema profesoru, jer je i sam obožavao šah.

– Dobar dan – tiho reče Robin.

Brajan se samo okrenu nevoljno i promrlja nešto.

– Mogu li vam se pridružiti? – reče Robin.

Brajan se donekle odobrovolji i samo mu rukom pokaza na stolicu preko puta. Robin sjede, a Brajan mu ćutke pruži zatvorene šake. Robin izabra desnu, u kojoj je bio bijeli pješak.

Brajan nervozno cupka nogom i reče:

– Pješaci su duša šaha, gospodine…

– Robin se zovem.

– Vi ste na potezu – naredbodavno reče i lupi po satu.

Lupnjava po satu se pojačavala kako se približavao cajtnot. Kad je kazaljka pokazivala da je ostalo pet sekundi, Brajan previdje damu, Robin je halapljivo uze nesvjesno se cereći, uz riječi:

– Sad možete igrati što hoćete.

Brajan skoči sa stolice, sruši figure, i bijesno sjede.

– Nećeš više nijednu dobiti – zapali cigaru.

– Gospodine, nemojte se ljutiti, – reče mirnim glasom Robin – pružiću vam revanš. Evo ruke…

Brajan teška srca pruži labavo ruku i poče da slaže bijele figure.

Produži se njihov šahovski maraton do duboko u noć, sve dok ih dežurna doktorica grubo ne pozva

– Vas dvojica, hoćete li da navučete neku boleštinu pa da vas ja liječim. Brzo u sobu!-

Poslušaše. U sobi mu Brajan pokaza krevet. Sjede i zapali cigaretu.

– Koliki je rezultat, ovaj… –  pucketa prstom.

– Robin, možeš me zvati Robi.

– Neću vam još tepati – uz blag osmijeh odvrati Brajan. – Ali, evo, napraviću iznimku i preći na ti sa tobom kad si ovako dobar igrač šaha.

– Ja, Brajane, nisam učio šah iz knjiga…

– Nego iz svesaka – bubnu Brajan i obojica prasnuše u smijeh.

Nakon toga samo se pogledaše i legoše, utonuvši u svoje misli, zagledani u mrlje od vlage na zidovima.

Robi se vrtio u krevetu satima, dok je Brajan odmah zaspao.

Razmišlja o porodici. Prošao je samo jedan dan, a već mu strašno nedostaju, posebno unuci. Čudno mu je bilo da ga još niko ne zove, da ga pokušaju odgovoriti od boravka u domu. Osjeti slan ukus suza na usnama. Tiho jeca. Prošlost mu je nalikovala na životinju sa iskeženim zubima. Plakanje preraste u ridanje.

Brajan se probudi i reče:

– Plačeš li to, Robi?

Robi odvrati:

– Ma ne, nego kao da sam prehladio…

Brajan oštro:

– Ne laži me, nego koja je tvoja priča, ne pitah te, imaš li porodicu?

Robi mu ispriča tiho svoj život. Nije dugo trajalo.

Brajan skoči sa kreveta:

– I ti si njima ostavio kuću koju si gradio sa pokojnom ženom.

Poče da šeta po sobi mašući rukama kao pomahnitao.

– Ja imam tri stana, Brajane, i troje djece. Ništa im nisam ostavio. Zavještao sam svu moju imovinu domu za siročad, da oni koji nisu imali roditeljske ljubavi osjete da je neko mislio na njih. A ne kao ovi moji… Nezahvalnici.

Sve sam im dao, školovao ih, pomagao, i nakon razvoda su pošli da žive sa majkom. Ja sam im bio nesnosno težak, rekli su mi. Nijesu me posjećivali ni u bolnici, kao da čekaju da što prije odapnem…

Napravi pauzu da duboko udahne. Vazduh je otvorenim ustima usisavao.

– A ti plačeš za porodicom, koja si ti budala – histerično se smije. – Ostavio si im kuću da bi došao ovdje s mnom da spavaš u sobi. Čudi me da si dobar šahista.

Robi skoči sa kreveta i zavika:

– Šta ti znaš o mojoj porodici, nisu oni takvi, doći će oni da me vode kući, i ja ću… – nije više mogao govoriti, kao da mu se neka ogromna knedla zaglavi u grlu i ni da mrdne. Sjede na krevet, uhvati se za glavu i poče da uvrće kosu kao da hoće da je iščupa.

Brajan mu priđe i poče ga gladiti po kosi:

– Smiri se, možda će doći da te vrate kući, a možda i neće. Posjećivaće te, prvo svaki vikend, pa onda jedanput mjesečno, pa onda …

Robi mu uputi zgasnut pogled, težak kao sudbina.

– Robi, vidiš li ovu šahovsku tablu?

To ti je naš život, figure su ti ljudske duše, to su naše porodice, za mene, a odsad i za tebe.

Robi izgubljeno klima glavom.

Brajan podiže figuru kraljice:

– Ovo su naše dame, pomičemo ih gdje hoćemo, dok je u životu posve drugačije, zar ne?

Poče da redom podiže figure:

– Skakači, to su naši dorati, možemo ih jahati kad hoćemo, po svim nedođijama i pustinjama prošlosti,

Lovci su naši vitezovi, ratnici vjerni,

Top je kula u kojoj se možemo uvijek skriti,

Pješaci nisu samo pioni, to su duše, moje, tvoje i naših najvoljenijih.

Podiže crnog i bijelog kralja i uzviknu trijumfalno:

– To smo ti i ja, Robi, shvataš li, šta nam jedino ostaje od života! Šahovska tabla sa šezdesetčetiri polja, tu se jedino odsad možemo kretati, živjeti, pjevati, plesati i slaviti naše duše i duše najmilijih.

– Ustani! – pruži mu zatvorene šake. – Biraj!

Robi kao u bunilu, odabra desnu ruku. Bijeli kralj.

Posloži bijele figure, pogledaše se. Nije među njima bilo više sumnje. Oči, poput zavjerenika, prokleto su u pravu.

____________________________________________________

ŽELJKO SEKULOVIĆ (1971, Titograd) objavio je tri zbirke poezije “Treba mi riječ“, “Tango ulice” i “Nepoznato sunce”, dramu “Povjerljivi razgovor” (uvršćenu u knjigu kratkih drama “Priče sa balkona, priče sa Balkana”) te roman “Samo naši ratovi”.
Prevođen na engleski, ruski, azerbejdžanski, albanski i bugarski jezik.
Živi i radi u Podgorici.

ROMAN MLADENA BLAŽEVIĆA “ARITMIJA ZEMLJE”, Mozaik knjiga – biblioteka Bura, 2026; ulomak

proza

KRAMPOM U GLAVU

Precizno je izravnao posljednji sloj. Odredio ga je otprilike, jer već dvadesetak centimetara nije bilo nikakvih razlika u sastavu zemlje. Dosadilo mu je čačkanje kukicom i špatulom i želio je započeti novi sloj uz nekoliko zamaha krampom. Već prvo lagano spuštanje krampa oglasilo se krckanjem kosti.

– Fak!

Ostavio je dršku s metalnim dijelom zabodenim u zemlji. Ponovno dohvatio savijeni izvijač i počeo strugati. Ubrzo je iz zemlje izvirila žuta kalcificirana kost. Najprije dva očna luka ispod mjesta gdje se kramp zario u zemlju. Zatim nosna šupljina, kao da je lubanja željela prvo proviriti, pa zatim omirisati zrak današnjice. Vratio se kukicom na donje dijelove očnih duplji. Gledale su ga nijemo zemljanim očima. Duplje su bile manje nego što je očekivao. Pomislio je da bi bilo dobro osloboditi kramp, prije nego se sruši oslobođen zemljom i napravi još veću štetu. Naslonio si je dršku na koljeno i polako oslobodio metalni dio špatulom i kukicom te pomevši metlicom. Čelo je bilo maleno i smrskano na lijevoj strani.

– Dobrodošao u dvadeset prvo stoljeće maleni moj! S krampom u čelu.

Bilo je kasno za nastaviti. Ovakav nalaz zahtijevao je cjelodnevno čeprkanje, metenje, dokumentiranje, pazeći na svaki grumenčić zemlje. Trebalo je zaštititi kostur preko noći. Sutra će se vratiti rano i nastaviti. Okrenuo se prema izlazu prostorije u koju se jedva zavukao prošavši kroz uski prolaz što ga je odlamanjem kamena oslobodio da bi prošao. Nedostajalo je svjetla i šarajući svjetlošću čeone lampe po zidovima učinilo mu se da je snop prešao preko nečeg što je učinila ljudska ruka. Ponovno je čelo usmjerio prema tom dijelu zida. Ugledao je uklesanog jelena čim je smirio pogled.

Sloj 1.   

Gledala je u drveni dio noge koji je virio pod nogavicom. S Petrom je nekoliko puta poželjela progovoriti. Ispričati mu sve. Ionako joj je događaj koji je doživjela pred toliko godina skoro svakodnevno oživljavao pred očima. Ili barem njegovi dijelovi. Svaki put kad vidi krevet i na njemu položaj jastuka, koji se smežura glavom nakon spavanja, kad vidi sjekiru zabodenu u panj. Kad je stakleni vrč samo djelomice napunjen vodom, kad se voda negdje nepažnjom prolije po podu, kad vidi crvenu boju na tkanini, kad vjetar glasno lupi vratima zbog propuha, kad čuje ženski vrisak ili plač, kad prelazi most, kad na muškarcu vidi pokvarene zube, kad netko nogom o nogu bez pomoći ruku izuva cipele. Ili kad i sama osjeti potrebu za vrištanjem, a vrisak se usmjeri u pluća, želudac i jetru pa ondje gnječi unutarnje organe… Slike onda postanu izražajne. Osjeti smrad pokvarenih zuba izmiješan s mirisom rakije, iz neposredne blizine vidi muškarčevo uho, a iz njega vire dlake, osjeti bol u snažno stisnutim sićušnim zapešćima, težinu na tijelu osmogodišnje djevojčice, bljesak ušice sjekire, zvuk prsnule lubanje, ukočeni pogled u kojem se vidi strast, posteljinu prepunu krvi, poslije glasnoću majčine tišine dok miješa kašu u kazanu drvenom zaimačom, naposljetku vidi majčino neprirodno iskrivljeno tijelo što leži u presušjeloj rijeci pod mostom.

Petar je zatekao njezin pogled na svojoj drvenoj nozi.

– Je li te smeta što sam sakat, što nemam nogu?

Nije odgovorila. Odvezala mu je hlače i skinula ih. Potom otpustila remenje koje mu je steglo kožu na natkoljenici. Odvojila štavljenu kožu i drvo od mesa. Pogladila crvene otiske od remenja te ga poljubila u zaobljeni vrh batrljka.

Sloj 2.   

Jure je čekao povratne vijesti iz središta carstva. Ispočetka je s nestrpljenjem iščekivao što će se dogoditi nakon što je brutalno ubio grofa i njegovu ženu. Nije strahovao da će ga netko otkriti. Odradio je sve što je trebalo da ne ostavi tragove. Mjesto zasjede nekoliko je dana hoda udaljeno od mjesta gdje živi, mjesta odakle potiče i djevojke koje povremeno posjećuje u kasnim satima. Nije se razmetao opljačkanim novcem, a za vrijeme učestalih posjeta gostionici gdje je iščekivao novu poruku od Lazarića, ili barem bilo kakvu vijest o njegovu napredovanju u hijerarhiji, obično ni s kim ne bi progovorio ni riječ. Nakon nekog vremena iščekivanje je zatomilo razum. Bio je otpočetka svjestan da Lazarić nije čovjek koji svoje poteze vuče brzopleto. Svaki je duboko promišljen i za njega postoji pravi trenutak. Pred njim se uvijek osjećao kao dječak, a to odavno više nije bio. Dječaka u njemu nije uspio vidjeti ni njegov otac. Ni dok bi ga mlatio remenom, sve dok Jure nije dovoljno narastao da izmlati oca. Svakim udarcem šakom u lice ocu je oduzimao po nekoliko godina, sve dok on njega nije pretvorio u rasplakano dijete. Jure je istodobno svakim udarcem stario i kad je desnom rukom pustio njegov gornji dio tijela da tresne u pod u vlastitu krv, bio je već sedamnaestogodišnji starac. Ali pred Lazarićevim pitanjima i uputama trenutno bi se našao u propuštenom djetinjstvu. Onom što mu je propustio pružiti onaj čije lice sad pamti jedino kako plače u lokvi krvi. Uostalom, i to dijete od njegova oca odavno je umrlo. Dijete od pedeset godina pijano je palo u jarak i udavilo se. Bit će da se pijanstvom pretvorilo u novorođenče prije nego je naučilo puzati.

 Sloj 3.   

Maras se ubrzo izgubio među brojnim prodajnim klupama i stolovima koji su se s desne strane foruma širili u pravokutnicima što su na svojim kutovima činili male trgove, gdje su djeca ili robovi odjeveni u rimske građane, ili čak vojskovođe, izvodili male predstave. Miljuš je u Ulijinu društvu hodao polako, uzdižući se na prste pri svakom koraku. Nije znao gdje pogledati. Odasvud su oči privlačile različite jarke boje tkanine, nakita, privlačili su ga vika i vriska, smijeh i pjesma. Mirisi pečenog mesa, pečenih maslina, mirisnog bilja i mirisnih ulja. Od timijana, gorkog pelina, koromača, smilja i kadulje do mirisnih smola s Dalekog istoka, ušećerenih datulja s juga i ušećerenih višanja ostavljenih u plitkim zdjelama na suncu da se u vlastitoj vodi uvuku u sebe i kasnije stavljanjem na jezik otpuste slatko kiselkastu aromu. Sve je mirise obujmio miris rastaljenog voska, koji je posvuda kapao po forumu crveneći ruke koje su ih nosile tražeći dobar urod žita, prepune košare boba i bijele mrkve, pune amfore usoljenih maslina te rumenog ili zlatnog vina. Šareni Saturnov hram u kutu foruma danas je zatrpalo zelenilo zimzelenih biljaka. Grane lovora, jele, bora, čempresa i cijelih grmova šmrike s onim sitnim, plavim bobicama koje djeca skrivećki otkidaju i zoblju mršteći usta. Ispred Saturnova hrama čekao se red. Očevi, ponekad samohrane majke, često u društvu najstarijeg sina u desnoj su ruci držali povodac s privezanom životinjom. Sa svinjom, ovcom ili kozom, kojoj će pred velikim kipom bradatog starca Saturna, što u desnoj ruci drži srp, pustiti krv u za to predviđeno veliko kameno korito. Slabo grijuće Sunce nije doseglo ni najvišu točku na nebu, a iz korita se već prelijevala miješana životinjska krv. Saturn je gledao negdje daleko naprijed malo ukoso prema moru, kao da očekuje galije koje će stići u luku i posjeći mačevima sve one koji u redovima čekaju da mu krvlju poprskaju noge. Takvim ga je očima isprva vidjela Ulija. A onda, bolje ga pogledavši, pomislila je da Saturn u tome ipak uživa. Da mu krvi nikad nije dovoljno. Zato je svojedobno i gutao vlastitu djecu. Jedva čeka da se korito napuni, lokva u hramu proširi do ulaznih stepenica i počne se po njima slijevati na popločani akvilejski forum, da bi ju posisale vapnene fuge. Gledala ga je stojeći usporedo s redom, osjećajući na sebi poglede u kojima se pitaju želi li se ubaciti prije ostalih ili je, barbarka, samo znatiželjna. Odnekuda je došetao uzbuđeni Miljuš kojem se znatiželja odavno pretvorila u oduševljenje. Ulija nije mogla odvojiti pogled od sandala omotanih u obojke koje hodaju po velikoj lokvi krvi da bi došle do korita, vunu i čekinje slijepljenu crvenom slanom tekućinom pomiješanu sa svinjskim izmetom izbačenim u trenutku dok nož probija kožu. Zašto su bogovi tako gladni krvi? Zašto nije dovoljno zaklati onoliko životinja koliko je potrebno mesa za nahraniti grad? Zašto svaka obitelj mora zaklati svoju životinju? Zašto ih plaćaju denarima kad se ne bave njihovim uzgojem? Zbog prosute krvi? Zašto tolika žrtva? Krajičkom oka uhvatila je Miljušev uzbuđeni pogled i namrštila se. Sjetila se koliko je krvi proteklo i zbog njezina noža ili mača. Mogla bi se mjeriti u desetinama sekstarijusa ili napuniti nekoliko amfora. Sad joj se sve to činilo bespotrebnim. Proždrljivim. Kao kad se sa stola za svetkovina dograbiš nekoliko velikih komada mesa pa ih poredaš pred sobom, a u stanju si pojesti samo jedan. Danas joj se činilo da bi komad mesa radije bacila psu.

Sloj 4.

Cijeli se klan užurbano kretao po pećini. Prebrojavali su jesu li sve ponijeli. Svoje najbolje alate, noževe, derače, kratka i duga koplja, igle, kože, mjehove za vodu, grubo ispletene košare od brezine kore, životinjske tetive za vezivanje, kuglice brezine smole, komade okera, tinjajuće gube, kresiva od kvarcnog kamena, pune šake loja zamotane u brezovu koru i osušeno meso. Sve su to sadržavali njihovi veliki zavežljaji pripremljeni još večer prije puta, a sad su ih užurbano razmotavali i provjeravali jesu li nešto zaboravili. Jedino su Niska Glava i Trese Srce sjedili sa strane naslonjeni na zid. Kad se klan spremio za pokret, veliki Šaka Kamen prišao je Trese Srce i pognuo glavu. Trese Srce brzo je ustao i naslonio nadočne lukove iznad očiju velikog lovca. Pogledom sa strane uhvatio je pogled svog oca koji ga je i dalje gledao kao trulu gljivu na putu. Niskoj Glavi prišla je njezina majka i učinila isto. Potom su svi otišli, a pećina je ostala ogromna i odzvanjajuća. Prevelika za dvoje. Ostavili su im suhog mesa, ali dovoljno tek da Užareno Oko nakon noći izađe toliko puta koliko je prstiju na rukama. Unatoč tome Trese Srce osjetio je neko olakšanje. Od toliko straha koji je kroz cijelo vrijeme bez bjeline proživio u neuspješnim pokušajima ulova sad mu se činilo da više ništa ne treba. Treba samo sam naći dovoljno hrane i drva za ogrjev da preživi zimu. Za sebe. I za Nisku Glavu. Oni su sad mali klan. Ili sve što je od njega ostalo. Znao je da prošli ostavljeni u pećini nisu preživjeli. I to već stasali lovci. S ulovima po nekoliko jelena i svinja. Dvojica momaka koji su se povukli i pobjegli kad se medvjed dograbio jednog iz klana, umjesto da ga pokušaju izbaviti. Na svoj sram i sram cijelog klana. Našli su ih po povratku iz daleke doline uz veliku vodu, kad se bjelina koja će ubrzo sve zatrpati već otapala. Jednome su našli oglodane dijelove tijela u pećini. Mogli su ih glodati, lav, medvjed, vukovi ili svinje. A drugog su našli puno kasnije, daleko van pećine, na pola zaleđenog, na pola ucrvanog. Trese Srce pomislio je da se više ne treba dokazati nikome osim sebi, Niskoj Glavi i bjelini koja će ih uskoro zatrpati.

***

Sinopsis romana Aritmija zemlje

“Aritmija zemlje” roman je koji isprepliće nekoliko pripovjednih linija koje se događaju, naizgled potpuno neovisno, u širokom vremenskom okviru, od najranije povijesti ljudskoga postojanja do sadašnjosti. Osnovna priča pripovijeda o neuspješnom arheologu imena Marko Eror s mrljama iz prošlosti, a uz njegovu, roman će naizmjence pratiti još četiri paralelne priče. Raspoređene po slojevima.
Eror u jednoj pećini u Istri pronalazi iznimno značajne arheološke ostatke iz prapovijesti, koji dokazuju da su se i naši najbliži Homo rođaci (neandertalci) bavili likovnom umjetnošću u doba musterijanskog perioda.
Druga linija pripovijedanja, označena u romanu kao 4. sloj, prati upravo to vrijeme i njezinog glavnog aktera, koji je ujedno i neandertalac umjetnik.
Treća se linija (3. sloj), događa u željezno doba (doba Histra), u kojoj pratimo glavnu aktericu Uliju od trenutka kad postaje vođa jednog histarskog roda koji živi pretežno od gusarenja ona ga postupno pretvara u pravedno društvo i uspješnu zajednicu.
Zatim, pratimo liniju pripovijedanja odmetnika s početka 19. stoljeća (2. sloj), u vrijeme pada Napoleona.
Te, naposlijetku (1. sloj), pratimo pripovijednu liniju partizanskog postolara u doba Drugog svjetskog rata.
Svima je zajedničko da svatko u svoje vrijeme koristi pećinu i u njoj ostavlja tragove ili arheološke ostatke koje Marko Eror u sadašnjosti otkriva. Arheolog ih otkriva nasumično i neočekivano jer su generacije jazavaca, koje su izabrale pećinu za kopanje svojih nastambi, izmiješale arheološke slojeve pa se (gledano stratigrafski) i nešto iz starijeg kamenog doba može pronaći na površini. Arheolog Marko Eror odnedavno ima zdravstvene smetnje u vidu aritmije srca, što alegorijski prikazuje i njegov nesređeni život, ali aritmija se događa i cijelom svijetu, kako na geološkom, tako i na društvenom planu.
U osnovnoj liniji pripovijedanja koja se odvija u sadašnjosti, također imamo nekoliko aspekata. Prije svega, probleme glavnog lika oko predstavljanja svog otkrića, jer ono narušava autoritete važeće znanstvene zajednice, a Marko Eror za sobom vuče repove iz prošlosti. Zatim, pronalazak ostataka čovjeka koji je u pećini zakopan prije tridesetak godina, što otvara cijeli kriminalistički zaplet s mnogim dilemama za glavnog aktera. Potom, emocionalni odnosi Marka Erora, koji nakon rastave stupa u novu emocionalnu vezu, ali istodobno, u borbi s brojnim problemima, pokušava preuzeti život u svoje ruke. Te, naposljetku, zaplet koji se događa istodobno u pozadini i približava se granici znanstvene fantastike, a prikazuje se kroz aritmiju srca glavnog junaka, nekih likova u paralelnim linijama, sve veću učestalost zdravstvenih problema aritmija u njegovom okruženju, te istodobnom sve učestalijom pojavom malih potresa, gorskih udara i podrhtavanja zemlje koje će biti tumačene i obrazlagane znanstvenim teorijama. Ovaj posljednji aspekt (aritmija zemlje, ali i srca) u funkciji je atmosfere romana i na neki je način posredni opis svijeta današnjice.
Stilski, roman je napisan u jednostavnom, pripovjednom tonu uz mnoštvo dijaloga te će dočarati iznimno kompleksnu priču, ogolivši je gotovo do njenog kostura, ne bi li se sudarili zglobovi, zazveckale kosti i tako probudili zebnju i dočarali atmosferu u opisu neizvjesne sadašnjosti. Osim toga, ispreplićući događaje iz međusobno udaljenih trenutaka ljudske povijesti, te prikazujući sukobe unutar raznih znanosti, roman Aritmija zemlje jasno će nam ukazivati da su osnovne ideje humanizma s nama od prapovijesti, isto kao što na ramenima i dalje nosimo naprtnjaču punu zla, koja čeka ne bismo li je otvorili.

________________________________________

MLADEN BLAŽEVIĆ rođen je 1969. godine u Rijeci. Radio je kao novinar, sudjelovao u pokretanju i uređivao nekoliko informativnih i književnih časopisa. 2008. u SKD Prosvjeti objavio je prvi roman Tragovi goveda, a 2015. i drugi roman Ilirik.

Napisao je scenarij za igrani dio dugometražnog igrano-dokumentarnog filma Je letrika ubila štrige.

U izdanju društva Poiesis iz Ljubljane 2017. objavljena mu je dvojezična slovensko-hrvatska zbirka pjesama Posljednji tasmanijski tigar. Dobitnik je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2018. godinu, temeljem koje mu je objavljena zbirka pjesama Mogućnost povremenih oborina, Jesenski i Turk, 2019. godine. U izdanju VBZ-a 2021. objavljena mu je treća zbirka pjesama Krugovi u žitu, te treći roman Dnevnik nepušača u izdanju Naklade Val. U izdanju Biblioteke Bura objavljena je 2024. i njegova zbirka kratkih priča Atlas za slijepe putnike.

Priče i pjesme su mu prevođene na slovenski, talijanski, engleski i ukrajinski jezik.

KRATKA PRIČA IVE BEZINOVIĆ-HAYDON, iz zbirke “TAKAV NEKI DAN”, Mozaik knjiga – biblioteka Bura, 2025.

proza

NAJMANJI BALKON NA SVIJETU

“Hoćeš i ti pivo?” Dovikuje negdje iza mojih leđa. Vratio se s posla i sada će sjesti na balkon, u stolicu pored moje, u moj privatni prostor, i prekrit će moju tišinu svojim glasnim idejama.
“Može.” Iznenadi me vlastiti glas, hrapav od šutnje. Nebo je tamnoružičasto, more je već crno. Još nekoliko minuta i umjesto bijelih kućica na drugom kraju zaljeva vidjet ću blijeda svjetla. Ako sačekam još duže, vidjet ću zvijezde.
“Neću ti ga donijeti ako nećeš popiti do kraja”, nastavlja on iz kuhinje i znam da stoji pred otvorenim frižiderom. “Uvijek kažeš da hoćeš pivo, a onda u sat vremena otpiješ dva gutljaja i na kraju ga proliješ jer je toplo. Ako ga nećeš popiti, ja ću.”
“Pa dobro. Donesi, i ako ga ne popijem, možeš ti.”
“Ne može tako. Dok se ti sjetiš da nećeš više piti, pivo će već biti toplo.” Sada stoji ustobočen iza mojih leđa, ali ja se ne okrećem. “Reci mi da ćeš popiti cijelo pivo ili ti ga neću donijeti.”
“Isuse…” promrmljam tiho, a zatim kažem glasnije: “Popit ću cijelo pivo.”

Nekoć davno lako sam se zaljubljivala. Sretno i manje sretno. Voli me, ne voli me. U dečka koji me otpratio kući pa se usred noći vratio na plažu da bi pronašao narukvicu koja mi je spuznula sa zapešća dok smo se ljubili na oštrim stijenama. Voli me.
U onog koji je svaki puta kada mi je rekao da me voli, nadodao “Ali ne više od moje mame”, jer se bojao da će Bog pomisliti da ne voli svoju majku dovoljno ukoliko ga čuje da drugima izjavljuje ljubav. Ne voli me.
U jednog koji mi je godinu dana pisao duga pisma o tome koliko mu nedostajem čak i kada sam preselila na drugi kontinent. Voli me.
U onog koji mi je jednom cijelu noć ridao u krilu dok je pričao kako je njegov otac redovito tukao njegovu majku, a koji me, kada sam ga ostavila, ošamario na odlasku, a zatim šakama lupao po zatvorenim vratima i vikao da nije isti kao tata. Ne voli me.
I, konačno, u onog koji mi je, dok se u mene zaljubljivao, nježno kažiprstom kucnuo par puta po čelu: “Sviđa mi se tvoj čudni um.”
“Sada možda da. Ali počet će ti ići na živce.”
“Nema šanse.” Voli me.

“Kakvo ti je pivo?” pita kao da smo na degustacijskoj večeri u eksluzivnom restoranu.
“Dobro”, odgovorim pa nadodajem: “Hmeljavo je.”
“Hmeljavo?” Ponovi gotovo s gađenjem. “To nije riječ.”
“Ima okus hmelja.”
“Da. Od hmelja se radi pivo.”
“Da. Radi se i od vode i od ječma pa mi nije ni vodeno ni ječmeno.” Otpijem još jedan gutljaj. Ne da mi se, ali sada moram završiti limenku.
On iziritirano uzdahne. “Šta ti je u zadnje vrijeme? Pitao sam te samo ako ti se sviđa pivo.”
“Znam. Oprosti”, kažem reda radi.
“To tvoje “oprosti” mi ništa ne znači. Još uvijek izgledaš ljuto. Kao da sam ja za nešto kriv.”
Otpijem još jedan gutljaj. Pivo je gorko. Da sam ranije odgovorila: “Nije loše, ali malo je pregorko”, razgovor bi bio puno ugodniji. Ponekad moj mozak kaska za mojim riječima. “Uspori. Razmisli prije nego izgovoriš”, govorio mi je dok sam još uvijek vjerovala da si nećemo ići na živce.
Ima pravo. Smeta mi. Ne da mi se razgovarati. “Oprosti”, pokušam ponovno, ali ne znam kako nastaviti rečenicu. Zbog čega se točno ispričavam? Pivo je stvarno hmeljavo.
Nakon kratke šutnje on mi kaže, a ja znam da tako i misli: “Bilo bi mi draže da nisi tu. Jednostavnije. Što vrijeme više odmiče, to manje vremena želim provoditi s tobom.” On, za razliku od mene, ne izgovara riječi samo da bi čuo kako zvuče.
“I meni bi bilo draže da nisam tu”, pomislim po tko zna koji put, ali to ne kažem naglas. Ništa što je važno ne govorim naglas. Misli čuvam u sebi dok mi se ne natisnu na pluća i ne počnu me daviti kada ih poželim iskašljati.
Na sekundu zamišljam kako ustajem, kako zastajem pred ulaznim vratima tek da bih nataknula sandale, i kako odlazim. Daleko. Bilo kamo. Ali onda zamislim i kako se djeca bude u susjednoj sobi i pitaju zbunjeno “Gdje je mama?” prije nego počnu plakati. Ne mogu otići. Ne mogu nedostajati djeci.

Majke ne ostavljaju djecu. Majke ostaju i kada im je svega previše. Majke uspavljuju, hrane, tješe, ljube, zabavljaju, maze, presvlače, slažu igračke iz Kinder jaja, govore stvari kao: “Daj mi ruku kada prelazimo cestu.” i “Moraš pojesti i povrće.” i “Ne bacaj kamenje psu u hranu.” i “U redu je biti drugima čudan, upoznat ćeš ljude kojima će to biti super.”
Žene ne ostavljaju muževe. Žene ostaju i onda kada bi se željele ponovno zaljubiti. Žene hrane tijela i ega, govore stvari kao: “Danas će kiša, ne moraš zalijevati vrt.” i “Kupila sam ti onaj sir koji voliš.” i “Možeš li ostati s djecom dok sam ja kod doktora?” Žene ne govore stvari kao: “Nisam pospremila stan jer mi se nije dalo.” ili “Ne, hvala, ne trebam vrećicu. Stavit ću slance u kapu.” ili “Ne sviđa mi se ovo pivo. Previše je hmeljavo.” Takve stvari govore mala djeca.
I baš kao dijete koje grančicom čeprka po krvavoj rani na koljenu, iscijedim tiho: “Sjećam se kad sam ti bila zabavna. Jednom si mi rekao da bi me mogao slušati cijeli dan.”
“Godinama sam te slušao. Sada nemam više strpljenja za tvoju zaboravnost i zbunjenost i sulude teorije. Sada mi se to više ne da.” On otpije gutljaj piva i zagleda se u daljinu. Ja otpijem gutljaj piva i zagledam se u zvijezde.

Otkad sam povjerovala da ćemo biti zauvijek sretni, nisam se željela zaljubiti. Nisam bila s onim koji mi je u tri ujutro poslao poruku “Imaš lijepa stopala.” Nisam bila s onim koji mi je rekao da ne vjeruje u muško-ženska prijateljstva jer se netko uvijek zaljubi, a koji je na moje “Ja se neću zaljubiti” odgovorio “Svejedno se ne možemo više družiti.” Najviše ikad nisam bila s onim s kojim sam u ljetnoj noći gledala zvijezde. “Tamo je Veliki medvjed”, pokazao je, a ja sam dodala “A tamo je Mali”, i mahnula neodređeno rukom jer sam znala da mora biti negdje gore, a zapravo sam željela reći “Lezimo na livadu, bolje ćemo vidjeti zvijezde. Možemo razgovarati, a možemo i zatvoriti oči, a možemo se i praviti da je svijet stao, a možemo i prestati disati kada nam se prsti slučajno dotaknu, a možemo se i ljubiti kao da nema sutra.”
Ali uvijek ima sutra, a sutra ću i dalje biti nečija majka i nečija žena pa prvom nisam odgovorila na poruku, drugom sam potvrdno kimnula da razumijem, a trećem sam, umjesto prekrasno neizvjesne budućnosti, ponudila “Moram kući, kasno je.”

“Ako umrem prije tebe”, izvalim i pitam se hoću li zažaliti, “moraš si naći drugu ženu. Tebi treba neka nježna, koju zanima politika i koja zna peći kolače.”
“Slijedi, dakle, praktični dio razgovora.” On s polu-osmijehom spusti praznu limenku na stol. “A ti? Što ćeš ti ako ja umrem prije tebe?”
“Imat ću niz ljubavnika.” Na trenutak se nasmije kao nekoć davno dok se zaljubljivao u mene. “Ali ni sa jednim neću biti dovoljno dugo da mu počnem ići na živce.”
“Čudan je taj tvoj um”, kaže on pomirljivo. “Kakvo ti je pivo?”
“Nije loše. Malo je pregorko.”
“Hoćeš još jedno?”
Razmislim sekundu, a zatim odgovorim: “Može.”

_____________________________________________

IVA BEZINOVIĆ-HAYDON (Rijeka, 1981.) je trenutno spisateljica, urednica i lektorica. Dosad joj je objavljeno šest slikovnica (Bit ćemo OK, Ibis grafika, 2025.; Ja protiv sebe, Ibis grafika, 2024.; Tamnograd, Mala zvona, 2023.; Gdje se skriva Vedran?, Ibis grafika, 2022.; Moja baka ne zna tko sam, Ibis grafika, 2021.; Mala Mara i veliko stablo, Turistička naklada, biblioteka Loptica, 2019) i jedna zbirka kratkih priča (Takav neki dan, Mozaik knjiga – biblioteka Bura, 2025). Neke su slikovnice zasad prevedene na španjolski, talijanski, korejski, litavski, slovenski i makedonski. 

Njezine se kratke priče i pjesme na hrvatskom i na engleskom jeziku mogu naći i u novinama i časopisima, u antologijama kratkih priča, i na internetskim portalima (Večernji list, Tema, Strane, Astronaut, Libartes, Ajfelov most, Čovjek časopis, Časopis Nemo).

Dio je njezinih priča i slikovnica završio u finalima raznih književnih natječaja, a osvojila je i nekoliko nagrada.

KRATKA PRIČA AIDE ŠEČIĆ NEZIREVIĆ, iz zbirke “LUTKE U PROZI”, Jesenski i Turk, Zagreb, 2026.

proza

DŽENISA ILI POPILA JE CRNU KAFU

I

Za doručak.

Aparat je izbljuvao tekućinu u smeđu plastičnu čašu kao bulimičar hranu u klozetsku šolju. Čaša je bila krhka, ulubila se od prejakog stiska, dok je nosila hodnikom i spustila na radni stol od svijetlog drveta. Dodala je tri bijele tablete iz kutijice. Nula kcal. Buć, buć, buć, rekle su one utapajući se u tekućini. Kuc, kuc, kuc, kazala je tastatura od tvrde plastike s bijelim slovima, po kojoj su kljucali njezini sredovječni prsti.

Krrrrr, zacvilio je stomak, vareći crnu kafu za doručak.

Deset

Edi stoji pred školom.

Dženisa zna da čeka nju, ona je njegova duhovna hrana, njegov rast i razvoj. Kreće za njom, s njim ih je još trojica, on i njegovi sljedbenici zagrljeni kao pijanci. Edi diže ruke, svoje bijele umjetničke ruke, one koje slikaju prekrasne slike. Ona povija vrat iako nema potrebe. Edi nikad ne udara, barem ne fizički. On počinje dirigovati.

Večeras je naša fešta.

Večeras se svinja peče.

Nek se peče i okreće!

Prolaznici se okreću. Gledaju četiri dječaka koja urlaju. Gledaju punačku djevojčicu zgrčenih ramena koja pod rukom stišće geografski atlas i pokušava ubrzati korak.

Stiže kući.

Kuća je vlažna od njezinih suza, cijede se niz zidove, kuća je nana.

Nana kuća grli je i stišće uza se, prsa joj mirišu na sapun od ljubičica, biseri žuljaju obraz.

Pri pogledu na tanjur, Edi Lisac i guzica koja još može stati samo u trenerku odlaze u zaborav. Guta kolač u dva zalogaja, kašika struže po bijeloplavom porculanu.

Pita nana da li je bilo ukusno.

Ona klima.

Nana raste.

Dvanaest

Mrzi tjelesni. Plave pločice u hodniku koji vodi ka sali. Bijele šorceve i bijele majice i bijela bedra. Svoja debela bedra. Na tjelesnom danas preskaču kozlić. Njeni dlanovi dodiruju kožnu glavu čudne sprave. Šta sad? Smijeh zvoni salom. Neka se vrati, neka uzme zalet, dere se nastavnik. Hajt!

Sjeća se.

Bila je malena, pet ili šest. Na prostor ispod njenog balkona doveli su medvjeda. Tamnoputi i bosih raspucalih stopala bili su ti ljudi što su ga doveli odnekud izdaleka. Medi su davali pivu, nabijali mu flašu na njušku. Igraj, mendo, hajt! Nemoćna je životinja urlikala, lanci su zveketali, narod je pljeskao. 

Hajt, hajt, hajt!

I ona nema kuda. Odlijepi dlanove od kožne glave čudovišta i istrči iz sale.

Kuš?, dere se nastavnik.

Kuš, kuš, kuš!

Ona trči i pada i trči i oguljenih se koljena uvlači nani u naručje.

Trinaest

Zaključna ocjena tri iz tjelesnog odgoja. Oči joj se pune suzama, ruke steže u pesnice, sve su ostalo petice, samo ona, samo ona.

„Zašto, nastavniče?“

Ne trči kao ostala djeca. Ne skače kao ostala djeca. Ne radi ništa kao ostala djeca.

Park se zgusnuo oko nje, smrad mokraće širi se iz okolnog žbunja. Edi Lisac ima šarlah. Kad nema Edija, njegovi je pajtaši puste na miru, niko je ne prati. Starica u dugoj suknji klati se prema njoj.

Što plače, pita. Je li propala? Zubi su joj crni, osmijeh blag. Ona otvara knjižicu i pokazuje joj trojku.

Neka se ne sekira, dobacuje starica, važno je da nije propala.

Četrnaest

Krv svakog mjeseca, tamna i gusta, natapa uloške. Njena su bedra neoguljene naranče. Utrpava stražnjicu u visoko vitko ogledalo, stišće je dlanovima, stražnjica strši sa strana. Bijela i hladna i mlitava, nalikuje dvjema jutanim vrećicama napola punim lješnika. Medicinska sestra na sistematskom pregledu oko njenog struka ovija metar. Poklanja joj bijel osmijeh. Pita. Kako je njezin tata ljekar dozvolio da mu kćerka bude pretila.

Pretila. Suze joj se skupljaju u grlu, guta ih. Jebi se, nekulturna kravo. Pretila.

Tata je dozvolio. Ona neće dozvoliti.

Ne.

Kad se prejede, kad joj stomak bude kao da je progutala loptu, uradit će ono o čemu je čitala u sjajnom časopisu s puno savjeta i reklama za lijep izgled.

Nemojte to nikako raditi! Paradentoza. Oticanje želuca. Poremećeni ritam srca. Gluposti.

I duhan ugrožava zdravlje pa njezina mama puši kutiju ronhila dnevno. Uostalom, zašto pišu o tome tako detaljno, osim s ciljem da pouče kako se to radi? Otići će u kupatilo, zaključat će vrata, pustiti vodu da teče. Ohrabriti samu sebe, kao majka dijete koje prvi put skače u bazen: Hajde. Hop! Nagnuti se, gurnuti prst u ždrijelo, zakrkljati.

Buć!

Moć.

Šesnaest

Mučnina.

Povraćanje, krompir s mesom iz humanitarne konzerve na podu dnevnog boravka. Žutilo na donjoj strani kapaka. Bolnica, interno, doktorica tamne kose. Blagi oblik, neka leži kod kuće, bolnice su prebukirane.

Razboljela se na rođendan dvadeset sedmog juna, pokraj deponije smeća izrasle u parku pod prozorom. Nemaju gdje s njim, rat je, sve stoji, i smeće stoji. Tata vrišti u slušalicu. Majkuliimnjihovu.

Smeće je gadno, njena žutica nije. Njena je žutica lijepa, nije jarkožuta kao mokraća, kožu čini blijedozlatnom. Njena žutica je stroga, ima svoja pravila: surutka, mladi sir, crni hljeb. Druže se četiri sedmice ona i žutica.

Na rastanku, na poklon joj ostavlja četrdeset sedam kilograma.

II

Za ručak.

Crna kafa zazvala je mučninu, drhtanje, lupanje.

Glad.

Poželi istrčati iz kancelarije, iz zgrade. Kroz park, pored zelenog spomenika, pored butika, upasti u kiosk i zatražiti sendvič od pohovane piletine sa svim mogućim dodacima.

Osamnaest

Rat je završen. Svakog dana nakon posla njezin otac kući donosi veliku čokoladu s jagodama, mama kuha kafu. Piju kafu i jedu tu čokoladu, pravu čokoladu, ne onu ratnu od kakaa i mlijeka u prahu iz lanč-paketa. Topi se u ustima, mmmm.

Njezino matursko veče bit će u maju. Njeno matursko veče traži lijepu haljinu a nema haljine za nju, ne onakve kakvu bi ona htjela. Njena mama govori. Udebljala se, ko joj je kriv, jela je previše čokolade, dobro, bila je željna, bio je rat. Neka obuče široke hlače i onu crvenu satensku košulju, lijepo joj stoji.

Ona ne želi jebene široke hlače i crvenu satensku košulju koja joj lijepo stoji, ona želi haljinu.

Zaključava vrata kupatila.

Dvadeset

Brucošica je u velikom gradu, stanuje u studentskom domu. Svakog jutra čeka tramvaj ispred ruševina zgrade dnevnih novina.

Na filozofskom fakultetu studentice i studenti dijele se u dvije kaste. Prvu kastu čine oni rođeni u ovom velegradu. Oni što stisnuti kao šaka u jednom uglu hodnika puše i ćaskaju i bacaju pokoji ohol pogled na ostale. Drugu čine djeca iz provincije. Ona što su stigla u autobusima bez grijanja u kojima sviraju narodnjaci. Vlažnih čarapa, vukući torbe pune kuhane hrane.

Ona pripada drugoj. Ona je mala iz studentskog doma. Grozi se tog doma, menze što smrdi na konzerve gulaša, nanula pred sobnim vratima, žohara u kupatilima. Grozi se vike i kikota i bezbrižne kasnonoćne pjesme.

Jesuldunjeprocvaleeeeeeejeljošsevdahopijaaa.

Ona je bolja od toga, bolja od njih.

Prst.

Nepce.

Pušta vodu.

Dvadeset sedam

Živi i radi u velikom gradu.

Povremeno posjećuje roditelje u provinciji. Provincijske su slike uvijek iste. Šerpe na šporetu na drva, stol prepun grickalica, telenovela na ekranu. Ista pitanja: ša ima u velegradu?

Nutkanje hranom, stomak koji puca, trenerka na gumu, puštanje vode.

Svinjo halapljiva.

Na povratku u veliki grad, mama joj u torbu utrpava hljeb i kolače. Neka joj se nađe.

Čim iziđe iz autobusa, ubaci hranu u razjapljena usta srebrenog staničnog kontejnera.

„Evo ti, najedi se“.

Trideset pet

Svakog dana šeta šest kilometara, duž velikog šetališta koje se proteže s obje strane žgoljave rijeke. Svakog dana, kada dođe kući nakon šetnje sklopi kolica, stavi bebu u krevetić. Ne čuje bebin plač, ne gleda njezino crveno lice, žuri. Ide u kupatilo, skida se gola, staje pred ogledalo, posmatra svoje tijelo.

Prosječno, srednje, sredovječno.

Višak kože ispod pupka (nije dovoljno mazala, nije nosila steznik). Pupak u obliku obrnutog smiješka. Jastučići na bokovima, strije na bedrima. Pojedene grudi što oblikuju slovo V.

V kao vagina.

V kao vaga.

III

Za večeru.

„Nisam gladna“, rekla je suprugu, „jela sam na poslu. Želim samo crnu kafu“.

Suprug i kćerka jedu. Hamburgere s prženim krompirićima. Izgledaju ukusno.

Za deset godina će proći hodnikom i čuti poznati zvuk iz kupatila. Srce će joj zalupati kao u nekom hororu, kuc-kuc. Ući će u kupatilo, neće, srećom, biti zaključano. Njena će šesnaestogodišnja kćerka biti nagnuta nad vece školjkom. Ramena će joj biti zgrčena, tamna kosa rasuta, vrhom će kažiprsta strugati po nepcu. Iz grla će joj iskakati komadi skašane utrobe i s puštenom vodom nestajati u mraku kanalizacije. Večera sivim štakorima.

„Šta to radiš? Šta radiš to, je li?“

Pružit će ruke da je uhvati za ramena, da je protrese.

„Jesi li normalna, dijete?“

Kćerka će podići glavu. Nasmijat će se, usta umrljanih žutom povraćkom.

Učila je od najboljih.

_____________________________________________

AIDA ŠEČIĆ NEZIREVIĆ (1978.), rođena je u Zenici, odrasla u Travniku. Piše poeziju, kratke priče, bajke i drame. Objavila je četiri knjige: Lutke (nagrada Zaklade „Fra Grgo Marić“ za poetski prvijenac, 2011.), Vraćanja (roman, nagrada Fondacije za izdavaštvo FBiH 2020.), Kako se mame igraju žmurke (poezija, specijalno priznanje IK Presing, 2024.), Lutke u prozi (priče, IK Jesenski i Turk, 2026.).
Dobitnica je Bugojanske vaze, nagrade „Marija Jurić Zagorka“ za gorku priču, nagrade za najbolju monodramu Inbox, te nagrada „Dr. Eso Sadiković“, Metafora i „Marko Martinović Car“.
Dvostruko je nagrađena na Skribonautima (Nastavi priču), na konkursu FEDU za najbolju bajku, te na konkursu Fondacije za izdavaštvo FBiH.
Dvostruka je finalistica konkursa Biber, „Marija Jurić Zagorka“ i Lapis Histriae.
Učestvovala je na književnom festivalima Na pola puta u Užicu i Lirikonfest u Velenju. Pohađala je književne radionice u Barceloni, Sofiji i Marseilleu, te bila rezidentica JSKD u Ljubljani.
Radovi su joj prevedeni na francuski, engleski, malteški, albanski, slovenski i makedonski jezik.
Živi u Sarajevu, gdje radi kao lektorica.