poezija – čovjek-časopis

PET PJESAMA DAVORA MANDIĆA IZ ZBIRKE “KUĆA”, ShuraPublikacije, Opatija, 2025.

KUĆA CVIJETA

Zalili smo ploču naše kuće
u mojim snovima
bilo mi je to čudno
jer sam rekao da nikad s tobom
neću graditi kuću
zadržat ćemo se na stanu
koji ćemo zvati kućom
sve ostalo bilo bi preopasno

Dok se beton sušio
zalijevali smo ga
kao da je cvijeće
ne smije nam popucati
jer to će biti znak
da nešto ne valja

Čovjek koji nije mogao govoriti
došao nam je javiti
da je ploča popucala
da je smjesa bila loša
da aditivi nisu odradili
da je arhitekt pogriješio
uglavnom svi su bili krivi osim
čovjeka koji nije mogao govoriti

Kao u svakom snu
probudio sam se prije razrješenja
samo da vidim
cvijet tvoje kose
kako proviruje iz pukotine u betonu

***

KUĆNA FATAMORGANA

Moji temelji su u svim kućama koje nisam izgradio. Ja sam kao skela za nepostojeću zgradu na kojoj se reklamira supermarket. Kad hodam, ispod mene mrve se kosti mojih predaka, kojima su crvi davno nahranjeni, i kao da vidim sve te cigle, zidove, krovove kuća u koje su utkani. Kao da mi je jasno zašto pišem neispisivo. Ako kažem da je sve povezano, pogrešno će me se protumačiti, jer kako onda objašnjavam ovu prazninu što stoji umjesto mojih kuća, fasada koje nemaju svoje zidove, krovova bez svojih krovišta… Nikako, kao što ne mogu objasniti ni tračnice koje jasno vidim, a nemam pojma kamo vode.

***

KUĆNI GROB

Kuća je kao grob za žive i mrtve, Tutankamonovo veselje i trik, cirkus, klaonica, plac sa svježim voćem i povrćem, ribarnica. Kuća je prag koji prijeđeš kad zatvoriš vrata za sobom, noseći u rukama mladu, namirnice ili brzojav. Kuća je otvoreni plamen koji guta sve živo, izmrvljeno, umrtvljeno, zamišljeno, izmaštano. Kuća je ponavljajući san, buđenje tik prije nego što ćeš dotaknuti tlo. Ona je zvrk koji se okreće u suprotnom smjeru, lozinka koju nikako ne možeš zapamtiti, obzor koji nikada ne možeš ispuniti. Zato u kući uvijek ima neki štrik. Na njemu se suši mirisno rublje, ili s njega visi neko tijelo. U kući se živi i u kući se umire, ona je prvi i posljednji dah, početak i kraj za žile u njenom mramoru.

***

KUĆNA VATROVODA

Sanjao sam da bacam sjenu kuće. Krov na četiri vode, gospodski, tri kata, visoko prizemlje. Ruke od balkona pružaju se prema granama visokih stabala. Ali noge! U pokretu, lagane kao da ne trebaju temelja, kao da nisu dizajnirane za stajanje. Onda se sve okrenulo i krov moj odjednom je na dvije vode i postao je pramac broda koji siječe valove, plovi prema Otoku. Nikada neću do njega doći, Otoka, znam to već sada u snu, neću se kao Odisej vratiti vječnom ničem. A znam još nešto: moguće je biti i čovjek i kuća i brod. I taman kad sam se počeo zabavljati, osjetio sam palucanje vatre na glavi. Bilo je ozbiljno: gorio mi je krov, a ja, slijepac u ogledalu, tulio sam kao brod u magli koji ne vidi, ali osjeća stijenu u koju će se zabiti, i potonuti. Izgorjeti u vodi, kakav lijepi paradoks.

***

KUĆA ODLAZAKA

Volim te ne volim te
voliš me ne voliš me
zapakirani u binarne opozicije
luckasta dvojina
kotrljamo se terminalom
Dolasci – Odlasci
Vani na peronu
kiša pada po nama
ispire šminku kojom pokrivamo
nemogućnosti

I briše granicu između
mora i neba!

Poslije konduktera koji
najavljuje polazak
prikrast će nam se doslovnost
i mi više nećemo znati
put do kuće
do Vladivostoka

Kad dođemo do kraja
shvatit ćemo da smo ostali
u prvom licu jednine

_________________________________

DAVOR MANDIĆ rođen je u Puli 1976. godine. Radio je kao novinar. Piše poeziju, prozu i drame, vodi radionice kreativnog pisanja.
Dosad je objavio četiri knjige: Mostovi, pjesme, HDP, 2009., Valjalo bi me zamisliti sretnim, priče, Naklada Ljevak, 2014., Đavolja simfonija, roman, Hena com, 2016. te Dva kruga, jedna tuga, pjesme, HDP, 2021.

fotografija autora: Antonio Stipinović

ROMAN MARKA TODOROVIĆA “LETNJIKOVAC”, Dijak, 2025; odlomci

poezija

Otac sklanja zavesu sa prozora. Kaže kako želi da vidi celovitu sliku, a ne samo njenu polovinu. Nekada je majka njegovo krvavo lice brisala zavesom koju nije stigla da okači.
Dolazio bi kući pijan. Padao po vertikali u hodnicima, sobama i kupatilima. Vešto bi izvodio osmice i govorio nerazgovetno, dosadno i sporo.
Više ne priča o letnjikovcu. Postaje ćutljiv. Broji prste na svojim nogama očekujući da ih jednom izbroji više od pet, ili čak i manje.
Njegov je pradeda bio hajduk. Neprijatelja bi vezivao za drvo i ne bi ga odvezao do momenta dok ga ne bi opio. Svoju je ženu tukao učestalo.
U starosti, iznemogla, seda i slepa, hodala bi hodnicima kuće poput utvare. Ta kuća je ostala u sećanjima moga oca. Često je sanja. Njeno veliko dvorište, kako po njemu trči poput deteta koje se zaustaviti ne zna.
Možda čezne za odlascima preko pruge. Jednom mi je pričao o Banetu Ciganinu. Bio je jedan od najboljih radnika u firmi. I kada se na radu povredio, savetovali su mu da firmu tuži, a on bi odgovarao, smireno i samouvereno: JA JESAM CIGANIN, ALI IMAM OBRAZ.
I Velizar, na bogosloviji najbolji, u reci se kupao i nestao. Njegovo telo su pronašli u drugom selu, drugoj reci i pod drugim nebom.
Priseća se ljudi sa kojima je hodao, rame uz rame, vraćajući se kući, ili odlazeći iz nje. Pogreba kojima je prisustvovao. Praseta koje uređuje njegov deda. Samo smrt demencija ne izjeda. Ona je uvek jača, sama i nepristrasna.
U ambaru pronalazi staru metlu. Njom otresa kruške sa grane. Padaju po njemu poput grada na užareni crep. Nikada ne zaboravlja krušku tetke Ljubice. Zajedno sa njom jede i crve kojih se ne gnuša.
Sve je manje mesa u našoj kući.

***

Potpuna je ona kuća u kojoj obitavaju i Smrt i Život. Moja je kuća nepotpuna, jer u njoj samo Život obitava.
Često odlazim u drugu kuću, staru porodičnu. Onu potpunu. I posmatram, kroz prozor, jedan veseo život.
U drugoj sobi, žutog nameštaja i žutih tapeta, zalazak sunca posmatram. Verovatno najlepši koji sam u životu dosadašnjem video.
Znam, reći će, on takav je. Čudan! Ali, ko će mi priznati sve strahove i tuge, razočaranja i nezadovoljstva, kada dođem do kraja i kada se telo zemlji nakloni?
Da li će neko reći: „Poštedite ga, on suviše je patio i tugovao u svetu prolaznom!”
Neko mi na prozor kuca. To Mesec me poziva da zvezde njegove gledam. Već je noć i zemlja se tišinom pokriva.
Negde, u nekom beskraju, jedna me soba čeka. Puna je stvari iznošenih. Sećanja, nadanja, patnje na slikama zabeleženim. Tamo gde tišina je muzika koja nas opija i gde ljudi nemaju usta.
U svetu prolaznom duša se u vodi punoj reči davi. Pokloni mi ćutanje i biću ti zahvalan, prijatelju. U tom se ćutanju Mesec i Zvezde dotiču. Ali, ponekad, tišina buku stvara i ona ranjava.
Jedan me dečak iz mačijeg oka posmatra. Izgubio se, odavno. Njegov se povratak ne očekuje. Roditelji su, odavno, na njega zaboravili. Život ga sebičan takođe zaboravlja i juri napred na konjima ludim. Ludim od straha. Jedino Smrt tog dečaka nam vraća. Tek na kraju setimo se dečaka u nama zaboravljenog. Za ruku nas uzima i odvodi u bezvremenost. Njegova ručica tanka je i topla.
Smeškam se suncu! Toj zvezdi koja svakodnevno umire i svakodnevno se rađa. Mogu mi uzeti oči, ja videću mislima.

***

U kući nemamo vode. Uzimam kolica, u njih stavljam dve kofe, i odlazim na obližnju česmu. Ona je u groblju. Jedino ja sa česme točim vodu.
Zatim, lonac na šporetu u kom se voda zagreva dugo. Polivam ga čašom tople vode. Okreće se. Nakon što njen topao zagrljaj popusti, otac počinje da drhti.
Nekada bi mi, kao detetu, prao leđa. Nisam imao ni najmanju nameru da ga zamišljam kao mogućeg ubicu tela koje je zajedno sa majkom izrodio.
Kada bih u kući sam ostajao, lagano bih puštao vodu. Napunio bih pola kade, a zatim ulazio u nju. Vrata kupatila bih zatvarao plašeći se da me utvare ne vide i ne povrede. A one ne povređuju fizički. Drugim načinima dolaze do naše ranjivosti i izvrgavaju je ruglu, poniženju i užasu.
Grozdana je bila osamnaestogodišnjakinja koja se utopila u reci. Autobus je sa puta sleteo u Savu. Tonuo je brzinski, a ona se nije odupirala želji vode da je upozna što pre.
Njen grob je zaštićen limenim krovom i nikada ga nisu poganile ptice. Odmah pored nje počiva i majka. Osluškujem pesmu bola koja se izvlači iz mermera. Njena glava nikada više ne može pokisnuti i majčina ruka je nikada ne može pustiti.
U vodi reke kupao se i otac, nekada. Govorio o letnjim danima na reci, druženju sa prijateljima, pričama i pašnjacima koji su bili nedaleko od reke.
Dva dečaka su se kupala i nestala. Pričalo se da su ih oteli Cigani. Tela njihova nikada nisu pronašli.
Sada ispiraju ugalj. I reka je postala mutna još one godine kada su stranci počeli dolaziti i otvarati fabrike. Naši su ljudi, ipak, neodgovorniji. Po reci plutaju leševi svinja i ovaca. Jedna je krava sahranjena na obali, nedaleko od reke. Iz peska se uzdižu rogovi i deo skeleta po kom šetaju mravi.
Deponija je nedaleko od reke. Jedne sam godine prepoznao gumenu vevericu i gumenog medvedića. Igračke koje bi me u detinjstvu zabavljale. Nestale su, onda kada majka nije bila kod kuće. Dugo sam ih tražio i majka nikada nije priznala da ih je bacila. Prepoznao sam ih po otkinutim ušima koje su im otkidali braća i sestre pre mene.
Nekada je otac kod reke zasađivao kukuruz i prepoznavao deo našeg placa po velikoj krušci koja na istom mestu stoji godinama. Posmatram njeno debelo stablo. Otkidam jedan plod i bacam ga u njivu. Kuća za crve će istruliti na suncu.
Zalazak ne znači smrt. Zamišljam se u toplim predelima Afrike dok sunce ulazi u svoj podzemni krevet. Njemu nisu potrebna odobrenja, njemu nisu potrebne zabrane, njemu nije potrebna smrt.

***

Majka je rođena u Plavu, 1966. godine. Prava Crnogorka, govorili bi. Zatim je došla u Beograd da studira, sa svojim očekivanjima od života. Da ima služavke i dobro da živi.
Znala je da od tog posla nema ništa. Da se za dinar mora pomučiti.
Onda je rodila brata. Njegovi učestali napadi astme i noćni odlasci u Hitnu poljuljali su njenu želju da rodi drugo dete. Ipak, otac je pri svome ostajao i ja sam došao.
Onda smo u šumu odlazili. Drva iz šume dovlačili. I jeli krompir i kupus, za doručak. Tako barem svedoči sećanje moga brata.
U crkvu je odlazila. Da uzme nekakve pomorandže, deo donacije za ugrožene nakon bombardovanja. Sveštenik joj rekao da ona uzeti ne može, jer je Muslimanka. Tada je raskrstila sa crkvom i od svoje kuće napravila hram gde jedina je religija bila skromnost.
Uzimala bi motiku i okopavala baštu. Nasađivala kokoške i muzla koze. Sve je činila kako bi brata od astme izlečila. Ponekad bi bila mađioničar, cirkuski zabavljač i služavka.
Odlazili smo u banju. Majka, brat i ja. Otac bi kod kuće sam ostajao, sa životinjskim carstvom koje je majka stvorila. Onda je zamolio komšinicu da pomuze kozu. I ona je pristala, ali je iz vimena teklo krvavo mleko.
Svoju je majku ispratila rano. Oca još ranije. Kada je za sebe grobnicu završio, umro je. I voleo je da pije, ali ženu nikada nije tukao, dok ona je ostajala sama, sa decom u noćima zimskim i jesenjim. Prolećnih i letnjih noći nije se plašila. Čula se pesma sa dalekih njiva, voda se iz bunara uzimala, i jeo se kačamak.
A onda, kada deca zatvoriše vrata njene kuće, u planini, među stokom i vukovima, baba je izdahnula. Nikada njene oči nisu zaboravile kuću u plamenu, izgorela tela braće i sestara.
I majka nikada nije plakala pred svojom decom. I uvek je imala osmeh za brata i mene.
Oca je od samoubistava odvraćala onda kada je krov garaže pravio i u afektu govorio da će se obesiti jer mu loše ide. Tada bi mu govorila: STANI! PRERAČUNAJ SE! TO KOŠTA!
Sadila je ruže, davno. I gledala u polje iza kuće. Očekivala da nekoga u daljini opazi i da mu se obraduje. Daljina je bila nepregledna i divlja, i drveće je skrivalo čoveka koji je putovao dugo i nikada nije stigao da uteši moju majku.
Onda smo išli po mešalicu kod komšije. Preko njive, otac i majka gurali su mešalicu za cement. Svojim bi rukama podizali kuće i okućnice.
Nikada sebi nije kupila novo odelo. Dobijala od sestara i rodbine, bila bi zadovoljna. Plodove oraha lupala čekićem, zalivala cveće i baštu, i brala višnje na praznike.
Nikada joj nisu oprostili poreklo, ime i znanje. Samo je ćutala i plakala. Jeftina je naša kuća. Kuća u kojoj je majka plakala.

***

Otac otvara vrata nekadašnjeg svinjca. Komšija pravi drugačiji, luksuzni i svečaniji. U njega će se useliti dosta budućih smrti svinja. Nakon što se rode, toviće ih koncentratima. I onda će im, kada sazru, ozvaničiti dan klanja i njihova će smrt biti potpuna i konačna. Zamrzivač će napuniti telima svinja i njihovim se mesom gostiti u dobima zime.
Zima je na pragu. Sporo i lenjo kuca na vrata obližnjih kuća, i naše. Ništa nas od nje ne može zaštititi. Cveće koje sam tokom proleća zasadio unosim u kuću. U zimskim danima grejaće ga orahovo drvo koje će požudno gutati vatra u šporetu.
Ove smo godine, komšija i ja, posekli poslednje stablo oraha u dvorištu. Sa poslednjim drvetom orahove šume biće zaboravljene. I nakon mene niko ih neće pamtiti.
Otac se igra sa mrtvim mišem. Želi da ga unese u kuću i da ga postavi na sto, da se ugreje. Razmišlja o njegovom oživljavanju. Poput deteta veruje u čudnovato, a ja mu, poput strogog roditelja, ideju o morbidnom izbijam iz glave.
U njegovom ponašanju primećujem ljutnju. Miša bacam kokoškama da ga pojedu. Otimaju se i njegovo telo brzinski postaje razdeljeno na više komada. Jedna kokoška uzima najveći deo, druge je jure sa namerom da joj deo plena otmu. Njihova glad se nikada ne umiruje.
Razmišljam o plišanom medvedu narandžaste boje. Igrao sam se kod komšinice, među svinjama, i medved je upao u njihov prostor. Komšinica ga je brzinski izvadila i pružila mi ga ukaljanog. Nikada ga više nisam video. Majka ga je, verovatno, bacila već istog dana.
Drugom je bila zašivena glava. Danas je u sobi moga oca. Otac ga stavlja pored sebe kada se priprema za spavanje. Svakim danom je bliži detetu.
Za mene više nema medveda, niti vojnika koje mi je otac davno poklonio, još manje vozova i automobila kojima sam putovao daleko. Nikada nisam stigao na odredišta.
Na prozoru otac primećuje goluba. Posmatra ga znalački, kao da ga prvi put vidi. A jednom je na lomaču, od granja sačinjenu, položio dva mrtva goluba, i zajedno ih sa granjem spalio.
Kopao je grobove za koze, pse i mačke. Dozvoljavao bi mi da izgazim zemlju na nabrekloj humci. Zamišljao bih telo koje se raspada pod mojom težinom.
U mladosti, kopao je rake i za one velike i bitnije. Za ljude. Otac je bio i grobar. Kažu da je u tome bio umetnik i verovali bi da bi pokojnicima, u grobu koji bi on iskopao, bilo udobno.
Za mene otac neće iskopati grob. I nećemo zajedno u njega ući. Nećemo se smejati i opijati. Rugati se smrti, možda. Sve manje je vremena za njega ostalo. Kada bih mogao deo svoga vremena da mu poklonim, bio bih zahvalan Bogu i Đavolu, podjednako.

____________________________

MARKO TODOROVIĆ rođen je 1995. godine.
Objavio je zbirke poezije “Useljavanje u novu smrt”, Presing izdavaštvo, 2024., “Ljuska”, Poetum, 2025. i “Blavor, otac i bog”, Poetum, 2025. te roman “Letnjikovac”, Dijak, 2025.

PET PJESAMA IZUDINA AŠĆERIĆA

poezija

BADEMASTA EREBIJA

Obilno padam
Tražim već dato danu koji ne dolazi
Sloboda, to se ne zove
Gledao sam
Gledao kroz te prozirne pregrade, godišnja doba i tebe
Putokazi
Tešim se da nisam
Arbitrarna želja
Da imam kome
Prožeti diskurs kao istorija
Ne znam zašto pišem
Postao sam kiša

***

VEST
Enesu Haliloviću

Vek vukova sreo je vek slomljenih krila
I naivno gledište da sve dolazi iz nas samih
I glavna vest:
Biti stvaran, biti srećan, biti konačan, što i jesam

***

ZALUTALE KORNJAČE

Šta smo to
Mikroplazme? Šalovi?
Kalemljena stabla koja šibaju nevolje ranijih predaka,
grehova, kletvi

Šta smo to
Dragulji propasti, ordenje
Navejani cvrkuti pogrešnog doba
Zalutale kornjače, slučajni daždevnjaci, dnevni kameleoni

Šta smo to
Barice što su nekada bile poljana puna koraka

Sve podseća na ljude koji nisu tu

Duša nije alat
Ni telo nije mehanizam

Povredi me, ali me upoznaj

***

PLAVI ŽIVOT

Bio sam ovde
Hteo sam
Pitam se šta će mi metla po snegu, i gde su mrvice
Linijama konstruišem plakare i crtam korice knjiga
Pročitaće ih kontejner, kada umrem

Žalim za uginulim mačkama koje nisam upoznao
Nisam ni sebe
Nešto gori, na ploči je garež omiljenog stiha
Savijaju se brižljive tkanine
I stremimo
Potrebi kojoj treba – vetar i ti, i ja koji čekam

***

IZA STEPSKIH TIŠINA

I zato sada
Kriška martovskog žira priseća kiše
Putarak je zalutao i sabrao strane, išle su belom krznu i naručju
Sađene su vlasi tumaraljke u tački spoznaje rupčasto crne
tišine što će roditi
Stidljiva ramena
Nastaju
Topli tragovi neznanaca na krajevima
Dignuta ruka umrljanih stakala
Odlazi i postaje
Mrvica sećanja utkana u vene mladosti
Skrivam mrvicu
Leptir i noćni cvet
Otvori prozore, znam da nisi tu

________________________________

IZUDIN AŠĆERIĆ rođen je 4. decembra 1995. u Novom Pazaru. Živi u Gluhavici, u Tutinu. Završio je studije geografije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici. Danas predaje u Gimnaziji u Tutinu i Osnovnoj školi „Aleksa Šantić“, svom klasju. Njegove pesme objavljivane su u književnim časopisima, zbornicima, antologijama i na web portalima. Poezija mu je prevođena na španski, francuski, engleski, turski, makedonski, slovenački i mađarski jezik. Pohađa Radionicu kreativnog pisanja Enesa Halilovića i časove kreativnog pisanja kod Nadije Rebronja. Svoju prvu knjigu poezije „Sirovo perje“ objavio je 2023. godine. Laureat je Prve nagrade XXVIII Nikšićkih književnih susreta (2025) za neobjavljeni rukopis „Bademasta erebija“. Takođe, priprema rukopis pod radnim naslovom “Pedagogija slobodnog vremena”.
Uvršten u izbor 100 najboljih pesama 2024/25 na regionalnom konkursu izdavačke kuće Librum u konkurenciji od preko 3.500 pesama.
Njegov rukopis „Bademasta erebija“ izabran je u uži izbor (5 najboljih) za nagradu „Zlatni stih“ za 2025. godinu, koju dodeljuje Narodna biblioteka „Stevan Raičković“ iz Kučeva, u konkurenciji od 105 pristiglih radova.

Zastupljen je u publikacijama: „Koraci“, „Povelja“, „Bagdala“, „Književne novine“, „Sent“, Kulturni dodatak lista „Politika“, „Ajfelov most“, „Trag“, „Librum“, „Hiperboreja“, „A priori“, „Strane“, „Astronaut“, „Eckermann“, „Diskurs“, „Sveske“, „Nova riječ“, „Sinhro“, „Libela“, „Književne vertikale“, „čovjek-časopis“, „Šraf“, „Poezija suštine“, „Beogradski krug kredom“, „ZATON“, „Книжевни елементи“, „Kazaljka“, „Slavitude“, „Riječ“, „Binku“, „Şiir Alayı“, „Bosnistika“, „NUN“, „Akt“, „Ezüst híd”…

PET PJESAMA MARINE KUZMIĆ LASZLO

poezija

NAJDRAŽI, JA

Najdraži, ja više nimalo ne patim od inkontinencije, niti u tragovima, to je, ako ne medicinsko,
a onda baš jedno pravo životno čudo, ja sam opet gospodarica svoga mjehura
Nisu mi pomogli estradiol i didrogesteron, nisu ni Kegelove vježbe, veliki broj serija, nisu
pomogla niti skupljanja niti širenja, ni mišića dna zdjelice ni bujnih podatnih bedara
Nije bilo povezano s vremenskim uvjetima, sezonama ovim ili onim, bilo je tko zna od čega,
poremećene unutarnje kemije, nestalo je s novom odlučnošću i starom promjenom prehrane
Sada me smiješ nasmijavati po cesti tijekom čitavog našeg nepostojećeg budućeg susreta
bez bojazni da ću morati u torbi nositi uloške, ekstra donje rublje i rezervne tajice

Najdraži, ja sam više puta dnevno katastrofalno tužna, dolazi u naletima i čekam da prođe,
i to ne čekam mirno nego nemirno, vrlo nemirno, jer možda jednom tako zauvijek ostane
Ne pomaže mi što sam gladna i što pokušavam stvari, kad zagusti, rješavati mentol bombonima
bez šećera, pretjerana konzumacija može imati laksativni učinak, u njima je i tvar za sprečavanje zgrudnjavanja, ima li to veze s ovim što osjećam u grudima, oni sadrže i aspartam,
ne smijem ga, to je jedan od otrova, ali i teže sam probavila, toksina sam se naučila rješavati
sama, bez stručne pomoći nekih drugih pjesnikinja, iako sam, priznajem, malo zavirila
Najdraži, ja sam često iritabilna i osjećam da mi je nanijeta velika nepravda

Najdraži, ja sam ti posve ista: i dalje funkcioniram, i dalje sve radim usprkos i unatoč
Mene su u pisanju ovoga svakih sedam sekundi prekidali i ne prihvaćam da sam sama kriva
Najdraži, ja sam fizički poletnija i svi mi govore da zračim, znaju li oni da postoje štetna
zračenja, a da su također veoma blistava, hvala im svakako, ja to mogu, ja sam zvjezdana
Ja imam nekoliko kilograma manje i gotovo da opet normalno obuvam čarape, to sam zbilja
jako željela, nadam se da si sretan zbog mene, iako naravno da nisi sretan zbog mene, ja sam
te pomalo ubila, a mene su ubile težine, težina moga tijela i masa tvoje otežale duše, ne
pretjerujem, ti pretjeruješ

***

OTVORI

Vrata i prozori u građevinskoj i arhitektonskoj terminologiji
zajednički se nazivaju otvori.
Vrata omogućuju prolaz ljudi i kretanje između prostora.
Prozori omogućuju prolaz svjetlosti, zraka i pogleda.
Oboje su prekidi u zidu, stropu ili krovu, kroz koje nešto
(osoba, svjetlost, zrak) prolazi.
Tko koga ovdje zlostavlja, tko tu nema pravo prolaska,
polaska, odlaska, odakle dolaze ove ozljede i lomovi,
opet sam te u kut satjerala, opet nisi imao izbora.
Postavljala sam pitanja, svakog božjeg dana
tražila sam rješenja za obećanja,
unosila sam ti se u lice, odgurivao si me trbuhom,
živjeli smo u gegu, ali nije bilo dobro
ako bih se smijala.
Što je jače, jezik ili šaka?
Opet je pukao stol, otpala su vrata.
Mi nemamo više ni ulaza ni izlaza,
a ipak su nam svi otvori zatvori.

***

CRTEŽ

Mislim da sada znam kako bih svoju ljubav nacrtala, bilo bi to ovako, dakle
svakako crnim tušem, kojim bih stanjivala i zadebljavala, koji bih mjestimično
slatkogorkim bojama pojačavala, da istaknem najvažnije među detaljima:

Sitne linije tvoga pametnoga čela pod mojim živčanim završecima,
tvoja bijela koža na donjem dijelu leđa uz rub tamnoplavih traperica,
tvoje izduženo tijelo sa stopalima koja vire preko ruba kreveta, posebno
drugom bojom vrhovi čarapa, jedna ruka, obje ruke ispod jastuka, deka visi
malo nakošena, oči zatvorene, iznad glave oblačić sa snovima, tu ne znam
što bih stavila, bila bi tu možda knjiga, cesta, dom i naravno ja, ali možda bi to bilo
sve u tamnijim tonovima i možda bi to bila noćna mora, još to nisam nacrtala.

***

HALOGENKA

Tu svoju silnu ljubav što me pogoni, što me pogladi i pogodi,
dat ću tu svoju gromku ljubav bićima, stvarima i pojavama,
bit će to sijaset imenica i zamjenica, subjekata i objekata,
obasjanih mojom ljubavlju, obavijenih tom svjetlošću, ona će
sjati kroz noć kao svjetla milijunskih metropola, ona će do tebe
dosjati, u oči će ti usred sna zapičiti, ona će te probuditi, a ti,
ti ćeš pomisliti: o Bože, jao, kako mi se muči, kako je gadljiva,
kako je kičasta i neonski blještava, kako je posve u krivim
nijansama, ta njezina ljubav, ta gadna, kričava, bolesno uporna,
ta prodorna, glasna, titrava, treperava, blesava, plesava, kao
luda lava što se prolijeva kao da nema kraja, nema pepela,
a ja baš volim kad ima bezbroj bolnih živčanih završetaka.

***

PROŠLI SU BROJNI MJESECI

Prošli su brojni mjeseci, ja sam nas na kraju neočekivano preboljela u taksiju,
shvativši da će sve pjesme uvijek biti naše i da je to kao koža, nosivo potpuno
iz nužde, ne iz svjesnog odabira, jednostavno se ljudsko biće od atmosferilija
mora nečime štititi, a to je osnovno, dalje mogu ići neki dodaci, mekani predmeti,
bunde, šalovi, rukavice, no ničega nema bez baze, mi smo meni bazični, ja
druge baze nemam i neću je imati, mene su svi ostavili, zato ja nas nikada neću
ostaviti, ima li ti to smisla, to je patologija.

Prošli su brojni mjeseci, možda si bio u pravu baš svaki put kad si rekao
da nema smisla šibati mrtvoga konja, ali ja sam sklona dozivanju u život
do zadnjega, stvar je u tome da ja to ne radim šibom, ni bičem, sklonija sam
eteričnim uljima, nježnim riječima, sitnim poljupcima, blagim muzikama, a sada,
ako ti se čini da se često izražavam tuđim riječima, tvojim riječima, njegovim,
to ti se ne čini, to je istina, to je zato što nemam svojih, što često više uopće
nemam riječi.

_____________________________________________________________

MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Završila je studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je, lektorica i urednica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar, Metafora, Fenomeni, Časopis Nemo, Gledište, Zvona i nari), te u književnom časopisu Riječi, a na engleskom u časopisima Balestra i Zest. Na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. Piše i kratke priče, kao i osvrte (Perkatonic). Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku pjesničkog natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku pjesama 2024. i u uži izbor natječaja Perkatonic Skriptorija 2025. Bila je finalistica natječaja „Marija Jurić Zagorka“ za najbolju gorku priču 2025. Ožujak 2025. provela je na književnoj rezidenciji u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu, u sklopu koje je vodila radionice poezije i proze za djecu i mlade. Uvrštena je u zbirku konkursa Zlatna trešnja u Tuzli za najbolju pjesmu za djecu 2025. te u Zbornik „Sreća je sol“ Devetog natječaja Gradske knjižnice Solin za najbolju neobjavljenu pjesmu 2025., kao i u zbirku kratkih priča „357“ Književnih vertikala 2025. Članica je Društva profesora hrvatskog jezika. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama. Od 2025. na Instagramu stvara virtualne književne bedževe koristeći stihove regionalnih pjesnikinja.

NOVA POEZIJA MILIJA ĐUKIĆA – iz zbirke “SPARINA. NIGREDO”, Amplituda, Mostar, 2025.

poezija

NE ULAZEĆI U TANČINE

trudiš se vratiti na stare načine
još uvijek u domenu fizike
zdravo za gotovo, ovdje i sada
prihvataš zateći sve do čega ti je stalo
ali takvo nešto nikad ne čeka
i stalno mijenja oblike

u jednom, ne tako davnom
sad i ovdje
sjedila je majka
i pitala te
jesi jeo, sine

mora da je oduvijek bio tu
– pokušaj
da se iza prve
postavi druga
riječ

djevojčice
šibice
kasarna u zraku
nakon eksplozije debele cisterne
– kao dječak
žalio si za vremenom
koje nisi imao iza sebe

sada na tacni
na kojoj su fildžani nekad
svečano iznošeni pred goste
razvučene dvije linije

oblizuješ se i nastavljaš
rudariti kućom koja te rodila
kućom koja te ne ostavlja, kućom
izgubljenom jednom i zauvijek

večeras si maslac
sklizneš i zapucketaš
savladaš tavu kao tony hawk platformu
poljubiš zid pa se ponovo konvertiraš
poput mlijeka u priči o dvije žabe
ukratko, osjećaš se sjajno

na plafonu
sjene mrtvih trolova
nekoliko mušica
i nešto kao poziv da budeš
tamo gdje trenutno nisi
– sve je to puno važnije od toga
kako će se ujutru zvati tvoja zemlja

raspoloženje naglo poraste kada čuješ
kako m.đ. zapravo i ne zna šta je poezija
kako se pišu pjesme, i ono veliko pitanje
– šta je taj čovjek uopšte napisao
dakle, voliš čuti činjenice

tada se posebno trudiš misliti na more
na svoju ženu i na more u kombinaciji
ali kad osjetiš kontradiktornost
kako ti pulsira ispod čeone kosti
znat ćeš da si tamo i ovdje u isto vrijeme

to su zapravo plaže, tave i platforme
na kojima želiš derati guzove
čekati blaženu smrt

obavezno provjeri
upaljače
potezne žice
tajmere namjere
da ne bi došlo do ozbiljnih problema
unutar forme
da nemar, da mrzi me, da i sebe ću
ne dođu u pitanje
ako se upletu
amerika, pogrešan password
politička korektnost, flash ili dexter
gordon koji se tastaturom šire i
čekaju pendrek da krenu na pjesmu
nezapisanu providnu problemnu
a sve zbog prve riječi
nakon koje dolazi
druga
i tako redom sve
kao kad mravi grade
pa čovjek sjedne na mravinjak i
bum!

dok se čeka izbor za miss AI
i takmičarke uvježbavaju poruke mira
i algoritmi se slažu u buket za pobjednicu
i svi se pripremaju da ne zaborave
kroz kakvo crypto i rešeto pobjednica mora proći…
vi u zemljama trećeg svijeta pripremite kokice
sve sa noktima, zanokticama, pulsirajućim hematomima
kurjim očima i drugim gadostima koje neprestano iskaču
na ekranima preko kojih dižete palčeve i šaljete
depresivne emotikone za raskomadanu djecu
četvrtog i petog svijeta… u međuvremenu
ljubomorni utjecatelji drugog i prvog svijeta nastavit će
skautirati talente šestog i sedmog svijeta – po kuloarima
kruži priča da tamo djeca u nedostatku žitarica
gutaju klikere & seru litij – budući entrepreneuri!
kažu i puni lažne skromnosti najave humanitarni projekt
s obaveznim natpisom work in progress

tetrijebi prekomjerne stvarnosti
sanjaju položaj merkura, pun mjesec
mediteran procvao u leš more
i drukaju mrak pod krevetom
da proguta ubuđane čarape
da bi iz istog tog mraka nastavili
pisati angažiranu poeziju
oštrim narativima probijati
šikaru inferiornosti
promatrati kako se trava zeleni
i svako malo, radi čiste savjesti
pitati sebe i druge: kako baš uvijek
bešika malog kurčevitog boga
presuši kad bolnica s djecom
koja pričaju čudnim jezikom
gori na lomači progresa

još čitava plejada
na doku čeka ukrcavanje
– ali ovdje ni za mene
nema mjesta –
reče organizator
književnog festivala
i žrtvova sedam pjesnika
ko tamose

suvišan poput konceptualnog umjetnika u malom gradu
besmisleno stojiš nasred sobe, pokušavaš prihvatiti ljubav
u penetraciji hiltovke u komšijski zid, u mamurnom jutru
konačno nesposoban čuti vlastite misli, danas kad je sve
concept store – osim albanskih pekara, odlučuješ pokrenuti
mašinu novog dana, spustiti je ispred zgrade, kupiti joj
burek da podrigne, jogurt da podmaže remen
prebaciti je do rijeke da ne zahrđa

kroz koji klanac ili klaonicu
treba proći da bi se stiglo
u podnožje planine mudrosti
ili do pupka velike bombe

koš i šok u rovovima
majmuni iscrtali teren za basket
u nedostatku parketa glancaju
krilca dronova & ekrane pametnih telefona

sljedeće pomračenje se očekuje
kao besprijekoran zajeb
prodaja sunčanih naočala raste
genocid sjaji ko inox na jahti jeffa bezosa

10.

iz nedavno prebolovane upale ždrijela
meškoljenja ćelija ushićenih novim početkom
iskašljavaš stihove na papir s ljepilom za miševe
srce sladoleda na dnu korneta čeka da postaneš
revolucionar – ali tek kad oženiš gretu thunberg

11.

vratilo u hodniku
ispravlja leđa
skladno će tijelo
stati u sanduk
mirno i dostojanstveno
razgraditi tjeskobu

fascinacija iz djetinjstva – mikroskop
kasnije nekoliko dlačica ispod njenog pupka
tada nisi znao da je progres prvo pluto čep
pa tek onda peć za naložiti ljude

sada si pravi muškarac, odlaziš na posao
neizvjesnosti, vrludavom putu bez putokaza
ni traga – šaka u tvojoj glavi
sjećanje je koje odumire

potreban ti je degenek
jasnoća jankélévitcheve smrti
nešto da te prodrma
nervoza navijačke homoerotike
ljubavni trougao ustaše, balije & četnika
ova ili ona strana
nikakva baklava na sredini šlifera
dok te sve to još uvijek dotiče

12.

bar na kratko iz wc-a izlaziš kao bolji čovjek
ubrzo kreće razrojavanje prekomjerne stvarnosti
dobra namjera je šumeća tableta na dnu septičke jame

dok sanjaš plažu, kuhani kukuruz, krofne
zaključuješ:

pod hitno obnoviti paradigmu paradajz turiste
civile ekskomunicirati iz riječi progres
djecu izlagati radovima amela hodžića

13.

danas na čizmi brzopotezno dizanje desne ruke
iz ramena ka nebu – hop! i kažu po danu nevidljive
zvijezde se štrecnule: efekat leptira, transfer blama
ili im se možda dycki prišunjao iza leđa da izgovori
poeziju – presavijen i zgužvan, depresivni burek

ništa strašno, kažu izostanak strasti, svijet iscjepkan
na mikrofantazije, bez zamaha velikih ideja, beskrajna
lakrdija kad iznebuha prepadnu se zvijezde ili
presretnu migranti u šumi i kazni ih se za nenošenje
pojasa za spašavanje

14.

nekoliko koraka do samoostvarenja: prihvati
sjenu i tremolo u ušima, iz tao torte pređi u
nejestiv parizer, budi tašt prezenter, harmonika
& pucanj na svadbi, hostesa u halterima ispred
trafike (neko odmah kupuje cigerete koje ne puši)
razmatraj vizije iz fildžana zubatih tetki, meditiraj
u ružičastoj kupki, u britvu puši kao u rođendansku
svijeću, oštri helijumski balon, pričekaj trenutak
nepažnje da zeko odleti u nebo, a doktor da kaže:
prebolovane pljuskavice, napuknuće u egzilu trenutka
zakašnjela krivnja, možda kapitalizam, u svakom slučaju
vrabac odlepršao s grane, miš poplašen, rupe u sjećanju
pozne mladosti, novi papa u bubregu, liturgija, doboš
sehur, orgije u cik zore, dakle – oružje za masovno
poniženje, jednačina sa tri nepoznate, jeres, potukač
kokolo i još neke riječi, a onda odjednom – spoznaja!
poslije pranja zuba ne jedeš naranče, to je to pomisliš:
ti si iskustvo a ne trenutna istina, zatim ponovo
kreneš prema dole

15.

sva ova halabuka
oko prve
a nakon nje
i druge
riječi
obična je diskrepancija
modernog modela bolesnika
šatro žudi za tišinom
a teško raspoznaje
stablo platana
od stabla kestena

__________________________________

MILI ĐUKIĆ (Mostar, 1987). Odrastao, školovao se i radio u Adapazaru, Mostaru, Sarajevu, Kristiansandu, Istri i Dalmaciji. Objavio knjige poezije Pregaženi ježevi (Treći trg, Beograd, 2018), Ljetno kino (Vrijeme, Zenica, 2021), Rezervni upaljač (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2023) i Sparina. Nigredo (Amplituda, Mostar, 2025). Autor je dokumentarnih filmova Gutač nula (2023) i Andrej meets a flower (2025). Crteže, kolaže i slike izlagao je na nekoliko grupnih izložbi, a 2025. godine imao prvu samostalnu izložbu Ferdy & Durke u paklu palanke. Trenutno živi i radi u Zagrebu.

TRI PJESME ALEKSANDRA RISTOVIĆA IZ KNJIGE “SEMENKA POD JEZIKOM: IZABRANE PESME, 1959-1994.”, Agora, Zrenjanin, 2014.

poezija

HTEO BIH DA SAM MRTAV

Hteo bih da sam mrtav,
ne, nemoj mi se obraćati,
hoću da budem mrtav,
ne pokazuj mi lepe slike, nago telo, ne
dodiruj me,
nemoj mi se unositi u lice,
hteo bih da sam mrtav,
ne stavljaj mi mačku u krilo, ni pauka pod
jezik,
ne pokazuj prstom na mene dok govoriš
nekom o nečem,
ne sedi uz moj krevet vrteći između prstiju
šarenu maramicu,
zatvori oba prozora,
navuci zavese,
hoću da budem mrtav,
ne prepričavaj mi TV izveštaje s fronta,
dok stavljaš karmin na usta,
dok pereš suđe,
dok se češljaš zagledana u jedno malo
ogledalo
oslonjena laktom o naslon na stolici,
hoću da budem mrtav,
ne govori mi o cenama brašna, cveća i vode,
ne recituj mi moje stihove s podsmešljivim
naglaskom,
ne radi jutarnje vežbe na podu između
svučene odeće i drugih predmeta,
ne čitaj mi domaći sastav naše kćeri
ocenjen sa pet,
ne pokazuj mi njene crteže,
ni sama se nemoj pokretati,
odustani od svakog pokušaja da me oživiš
ljubeći me,
duvajući mi u lice mehuriće obojene
sapunice,
ili me udarajući po licu nekim lakim
predmetom,
ili šakom,
hteo bih da budem mrtav,
hoću da budem mrtav.

29. mart 1993.

***

ČUDOVIŠTE

Pušim jak duvan, hercegovački,
što kupih ga na pijaci od nekog mladića
u vojničkoj bluzi i u cokulama.

Miris duvana podseti me načas
na đačka putovanja ka moru, u vozu
gde tiskali smo se uz smeh i uz grdnje.

No neko čudovište zameni ove slike drugim:
slikama grobova, novim krstačama, čuo se
i glas onih što žale pokojnike.

Pušim jak duvan, hercegovački,
uvijen u papirić tek stečenom veštinom.
Kroz dim me gledaju nečija mrtva lica.

30. septembar 1993.

***

RUŽA ZA ONU KOJA NIJE OVDE

Moja mati u starinskom autobusu
prelazi ogroman put. Preko zaleđenih
livada,
kroz snegom ophrvan planinski predeo.

Sedeći iza vozača, razgovara sa njim
o neobičnom vremenu. Ljuljuška se
na svom sedištu sa malim pticama u krilu.

Kadikad spolja čuju se krici,
ali se ne vide oni koji su izloženi
mučenju, negde od nekog.

Najednom u autobusu oseća se
jak miris ruža, kao da je neko ispustio bočicu
s mirisom, ili trlja između šaka ružine latice.

Moja mati putuje u Nigde
zimskim autobusom. Kadikad joj je
inje na licu. Pobelela su joj usta i obrve.

Imam dovoljno razloga da verujem u njeno
putovanje,
tome me uči metafizika, ali i jedno
posve lično osećanje vremena i besmrtnosti.

3. februar 1993.

_______________________________

ALEKSANDAR RISTOVIĆ rođen je 1933. godine u Čačku. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bio je profesor u čačanskoj gimnaziji, a zatim urednik u izdavačkim preduzećima “Mlado pokolenje” i “Nolit”, u Beogradu.
Objavio je knjige poezije:
Sunce jedne sezone, Nolit, Beograd, 1959.
Ime prirode, Bagdala, 1962.
Drveće i svetlost unaokolo, Prosveta, Beograd,1964.
Venčanja, Nolit,Beograd, 1966.
Tekstovi, Prosveta, Beograd 1969.
O putovanju i smrti , Nolit, Beograd, 1976.
Ta poezija, Nolit, Beograd, 1979.
Ulog na senke, SKZ, Beograd, 1981.
Nigde nikog, Nolit, Beograd, 1982.
Gore i dole, Gradska biblioteka u Čačku, 1983.
Dnevne i noćne slike , Narodna knjiga, Beograd, 1984.
Slepa kuća i vidoviti stanari, Nolit, Beograd, 1985.
Lak kao pero, Biblioteka “Raspust”, Nolit, Beograd, 1988.
Some other Wine and Light, Selected poems, The Charioteer Press, Washington, 1989, u prevodu Čarlsa Simića).
Platno, Narodna knjiga, Beograd, 1989.
Praznik lude, Prosveta, Beograd, 1990.

Poshumno su objavljene Ristovićeve knjige poezije:
Hladna trava, pesme. Matica srpska, Novi Sad, 1994.
Mirisi i glasovi, poezija, u izboru Pavla Zorića, Srpska književna zadruga, Beograd, 1995.
Izdavačka kuća “Nolit”, objavila je, takođe poshumno, izbor iz pesnikove rukopisne građe u pet tomova, koji su sačinili Milica Nikolić i Miloš Stambolić:
Kost i koža, poema. Nolit, Beograd, 1995.
Neki dečak, Nolit, Beograd, 1995
Svetiljka za Ž.Ž. Rusoa, Nolit, Beograd, Beograd,
1995.
Pesme (1984-1994), Nolit, Beograd, 1995.
Mali eseji, Nolit, Beograd, 1995.

Ristović je napisao i romane Trčeći pod drvećem (1970), Pisma sanjalici (1972).

Bavio se prevođenjem (Žak Prever: Poezija, “Mala knjiga”, Nolit, 1969) i književnom kritikom.
U izboru i prepevu Čarlsa Simića izašle su dve knjige Ristovićevih pesama na engleskom jeziku: Some Other Wine and Light (The Charioteer Press, Washington, 1989) i Devil’s Lunch (Faber and Faber, London, New York, 1999).

Dobitnik je više naznačajnijih priznanja za poeziju: Nolitove nagrade (1982) i Zmajeve nagrade (1983) za knjigu Nigde nikog, Oktobarske nagrade Beograda za knjigu Slepa kuća i vidoviti stanari (1986) i nagrade Branko Miljković (1991) za knjigu Praznik lude.
Počasni gost Disovog proleća u Čačku bio je 1983.

Preminuo je 30. januara 1994. godine u Beogradu.

ČETIRI PJESME ALMIRA ZALIHIĆA

poezija

ODA OVOM VREMENU

Kad se prosječan politikant, uvelike nadigne da napreduje,
a šupljikanje svoje starodavno visinama pravdati stane,
ja se tad lijepo ulagodim u ovo malo zalupane,
ulubljene glavudže i bezobzirce licitiram ulog svoj
mirno s kamenjem megdaneć: ko će koga nadjebati!

Dugo i zadugo bijah, umješnost ulažući svu,
tek jedan od onamošnjih, kud moja pigmejska
desetljeća bubice svoje na krevet Prokrustov slahu –
a danas me zapalo da predjelu ovom posivjelom
promatrač blesasto zadivljen budem, dok se oblaci
nad njim, prolazni poput državica, rasplinjuju,
a moje vidno polje koševina biva.

Bliska je ovdje pomisao na vječno, ali osmotri derte
onog sabah politikanta, zabrljao u lažima pa mi savjesno
nebesa razmazuje. A što se duše moje tiče, ona se
u prizemlju najsigurnije zbrinutom smatra –
Toliko daha jošte, vi neutješnici, u meni vazda biva
da vlastitom snagom sebe ovo malo vazduha lišim.

***

MEĐ OPSJENJENIMA

Pjevaj, depresivna dušo, nevinost pročišćenu,
pjevaj svoju iz konzerve sreću, opjevaj bilancu!
Zamalo čista skrušenost postade to
pa mi oko zacakli od želje puste,
jer strvištem ovim bazam,
bojažljiv i fintama nevičan svakojakim.

Ponizan, međ opsjenjenima,
ne bih li sebi časak oproštenja priskrbio
pod kužnim pečatom nemilosnika mojih.

Dan se još jedan u smogu zagušio,
grad sa sebe vedrinu svukao
da zima krzno svoje vučje pred noge mi baci.
I prije nego cinizme spasonosne
uspijem da sortiram na pepeljasto nebo,
svi pravci u potkupljivo srce
svežu se u rastanak.

Čini se da sentimentalno veče,
gane grudi pancirne.
Odakle li samo namuze tolike suze?

Nakon ovog staračkoga prenemaganja,
suznim očima promatram podijeljenu zemlju
nasuprot vlastitom uvjerenju!

***

JEDAN OD NAJPOZNATIJIH

Poezije bard unazad češlja čuperke svoje prosijede.
Egzistenca mu seže od podignutog prsta do đona na peti.
Sve što mu vlastiti dani u opnu moždanu procijede
Jesu bezvezni pamfleti – puno udvorištva i ni zera pameti.

Poezije bard otresa glavom po zakonima kafanskim;
Neopaža: svijet ovaj od krvi i benzina je sazdan –
A kad ga četa jalijaša zaganja sokacima mahalskim
on već spoznaju ima, da i on njima je znan!

Od njega, jamačno, nema neznatnijeg poete,
Vašljiv i zaćoren, glava mu konfuznih misli splet;
Prosvetljen fosforom i s nadom u duhove svete,
On u magijski protokol zapisuje svijet.

Usud mu dao – na more neznanja frtalj sreće,
Ehej, na more neznanja, jedva frtalj da kane.
Kad s opsjenama se hrve, veli, to ga ljuti,
Radije bi da umre onako poetski, natanane.

Lagodnim laprdanjem blažen, kao da pere dupe,
A poslednje saznanje kaže, zavjesa pada, brate;
Ama, uvijek se dangubijani oko njega skupe,
Da mu prde u ćeif i sate dosadne krate.

Duša mu je čvorak, raščijanog krilca ptica,
Oslijepljenog vida, ćurlik mu odzvanja jekom –
Neka mu ogledalo, moliću, doda od gospode neko;
Dosadna su mu – sva druga lica.

Naš bard vlada ironijom stepena trećeg;
Božjak, druguje isključivo sa sobom, a s ludilom se kuca;
Finistički pjesnik on je, i plitkov, da nema većeg,
Tanušna mu riječ razvratnički niz jezik gegucka,
Dok za vlastiti račun ode vlastodršcu prducka.

***

OLAJAVANJE

Sporo zarastaju rane iz mladosti.
Ne zato što su teške,
nego zato što nema ničega
da ih zamijeni.

I žal za insanom,
ta stara navika srca,
jednom pređe u običaj,
u puku rutinu,
k’o abdest bez dove.

E, tad, vala, prifitilji i duši,
toj matoroj, izhabanoj,
da polahko koncu svome dožmiruje.

Oduvijek nam je sve klimavo,
a ako nastavimo ovako taljati,
za tren ćemo, bolan,
do samog duvara dovaljati.

Evo, na primjer:
lipe su opet ostale iza nas.
K’o i sve što je mirisalo.
(A ko još danas o jorgovanu zbori?)

Čovjek se više skoro i ne usuđuje
da kaže: ja,
među ovolikim pametnjakovićima,
među promućuranima
što znaju sve,
osim kako se šuti.
Uskoro,
kad jesen
lišćem nezaustavljivim odmahne,
k’o rukom preko sofre,
a drozdovi frulice i pjesmice
za krioca poture,
grijaćeš ti svoje kokošije grudi
riječima Ničeovim,
dok neko sa strane dobaci:
– Haj’, dedo, trk po ugalj! –
jer filozofija grije dušu,
ali peć grije kosti.

Majstore,
nema predaje.
I starost je, vala,
punovažna kriščica života.
Dokle god imaš urednu stolicu,
dan ti nije za džaba.

Pa ostaje ona belaj-zavrzlama:
s jedne strane – s druge strane,
ta sluzomuz-dijalektika
što se uči u poodmaklim godinama,
kad tijelo više ne sluša pamet,
a pamet se pravi da tijela nema.

Kad gibljivost popusti.
Kad se usta razjape,
posijede,
i pjesama postane prazna.
I kad shvatiš:
nije belaj što nema šta da se kaže,
nego što je sve već rečeno.

_________________________________

ALMIR ZALIHIĆ, pjesnik, prozaista, književni kritičar, esejista i antologičar (Mostar, 01.01.1960.) Završio je studij književnosti. Poeziju, prozu i esejistiku objavljuje od 1980. godine u eminentnim časopisima za književnost i kulturu na prostoru ex YU. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, ruski, italijanski, francuski, švedski, arapski, slovenački, mađarski, albanski i turski jezik.
Zastupljen je u bošnjačkim, bosanskohercegovačkim i balkanskim antologijama i književnim hrestomatijama.
Dobitnik je desetak nagrada za književni i urednički rad.
Bio glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost i kulturu u BiH I u inozemstvu. Član je Bošnjačkog društva pisaca, Društva pisaca u BiH, Društva novinara BiH.

Objavljene knjige poezije:
Raseljeno lice (1993), Raseljeno lice i druge pjesme (1994), Raseljeno lice i drukčije pjesme (2000), Rječnik sumnji (2005. /II izdanje 2006.; III izdanje2009./, Polovina pređašnjeg svijeta (2010), Lucida Calligaphy ( 2011), El ultimo suspiro del moro (2011), Camera obscura (2012), Kruna svega srušenoga (2020), Slaganje vremena (2024).

Objavljene knjige proze:
Suhi žig (1989), Sasvim obična smrt (2002), Imaju li zvijezde domovinu (2007), Tuga je golub u bijelom (2020).

Objavljene knjige za djecu:
Porodični album (2003), Pearl Medicine (na engleskom jeziku, 2017) Fabrika snova (2021).

Objavljene knjige kritika i eseja:
Pogled iznutra (1999), Poetika razdešenih detalja Amira Brke (2017. /II izdanje2018./, Iskorak iz muka (2020). Iskorak iz muka 2 (2021). Pogled iznutra, iznova (2022).

Objavljene antologije:
Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka (zajedno s Nurom Sadikovićem) (1998),
Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka (2000. /II izdanje 2001.; III izdanje 2003.; IV izdanje 2004.),
Gospodari balansiranja – antologija savremene proze Bošnjaka iz Sandžaka (2006).
Novi milenij – antologija bosanskohercegovačke poezije 2000-2024. (2024).
Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, (izbor i eseji, novo izmjenjeno i dopunjeno izdanje, BUKS Novi Pazar, BDP Sarajevo (2024).
Novi milenij – bošnjačka poezija 2000-2025.

Objavljeni udžbenici:
Čitanka za 6. Razred osnovne škole (zajedno sa Željkom Grahovcem) (2003, II izdanje2004, III izdanje 2005).

POEZIJA JASMINE LUBODER LEKOVIĆ

poezija

AMANET

Pita
da li sam dobro razumjela
da su snjegovi sa Hajle
zatrpali njegov put.

I da to nijesu snjegovi,
već bijela krila predaka
što mu hladnim perom
čuvaju stope.
I da ona Biser voda
samo njegovom krvlju teče.

Kaže
da je Ibar
sa žuborom umornog kamena,
njegova posljednja molitva.
I da mu ruke pamte ožiljke,
a srce samo oblik
majčine šake.

***

GEOGLIFI

U urezanim linijama
čovjek se raspada precizno.

Šest puta bio sam neko drugi
Tri puta sam se vratio
Sa manje kože

Hodam pravo
Dok u sebi crtam spirale

Linije su mape karaktera
vidljive onima
koji znaju

da se udalje

***

REKONEKCIJA

Ko još vara sebe
da postoji lažan pokret
zamahnut da uzme otiske
van vremena stvarane

***

NARCIS

ali
bez
ogledala

***

LJUBAVNA

Zagrljajem
cijelog svijeta
dodirnuh joj
utrobu.

Davno rođenu,
bez mene,
a sa tobom
u sebi.

Rodila me
taman
kad sam shvatio
da sam mrtav.

Samo krv i koža
što pamte tebe,
umjesto mene.

***

MOLITVA IZ PUKOTINE ZEMLJE

Jutros smo krenuli ka Konji.

Zatekosmo Platona u razgovoru
s Rumijem.

Čekali su nas
u kamenu.
Između dva pogleda,
gdje se misao savija
kao svjetlost
na minđuši iz Vermerovog sna.

Spaljena svila
između trepavica.
Tantre što se niz pleksus
tope poput meda
u vrtložnom snu
koji Atar šapuće pticama.

Iz pukotine zemlje,
među pokidanim molitvama,
Platon nas podsjeća:

Lako ćemo oprostiti djetetu
koje se boji mraka.
Stvarna tragedija su ljudi
koji se boje svjetla.

Ono što tražiš,
traži te.

___________________________________

JASMINA LUBODER LEKOVIĆ rođena je u jesen 1983. godine, u podnožju Hajle.
Nasljeđem određena kao Huseinova kćerka, milošću Lamijina i Linina majka.
Diplomirana žurnalistkinja.
Profesionalno iskustvo sticala je kao trener za nezaposlena lica u Zavodu za zapošljavanje Crne Gore i kao bibliotekarka. Trenutno je zaposlena u Istorijskom arhivu „Ras“ u Novom Pazaru.
Autorica je knjige „Bajke za odrasle“, čiju naslovnu i sve ilustracije potpisuje Muhamed Đerlek Max. Učesnica je Radionice kreativnog pisanja Enesa Halilovića. Traži tragove zaboravljenih priča, vjerujući da svaka od njih nosi zrnce istine o svijetu i čovjeku.

NOVE PJESME MEVLE HASIĆ

poezija

ODGOJENI U PRAZNO

Došla su vremena
Kad su odgojena djeca
Porasla u poštene ljude
U svijetu kad je to najmanje pametno biti
I sad sve te rasute dobre duše
Svijetle u nekim dalekim zemljama
Ili u domovini čekaju poziv sa biroa

Telefon koji nikad ne zvoni
I roditelji koji su 20 hiljada svjetlosnih godina udaljeni od iste te sume koliko košta radno mjesto za dijete kojem su govorili
“Tvoje je samo da učiš”
U mrkloj noći, uz cigaru, priznaju sebi
Odgojili smo djecu za svijet koji više ne postoji

***

POSLJEDNJA PJESMA ZA M.

M., ti si znala od suza da praviš gradove
Pogotovo kad plačeš od ljubavi
Vidio sam Petrovaradinsku tvrđavu na tvojim obrazima
I svu djecu svijeta znala si da nasmiješ u prolazu
Jer ti je kosa više nalikovala jeseni nego samoj sebi
Sve si svoje strahove sakrila u liku Hellen Keller
U svim djevojčicama koje pohađaju gimnazije sa njenim imenom u južnoj Njemačkoj, znaš li M.?
U lijevom džepu kaputa nosila si plišano lane
Jednom si rekla M., da je to tvoja srodna duša
I kada bi barem svi nesretni ljudi imali po jedno plišano lane
Bilo bi manje samoubistava

Sjetio sam se toga M.,
Dok sam bacao posljednju ružu na tvoj grob
Mislim da je i plišano lane u džepu mog kaputa
Pustilo jednu suzu
Jer džep je bio mokar
Ili su to samo moje padale prenisko?

***

KORIJENI

Rekla bih ti u snu
Lijepo mi je baba
Nemoj da brineš, bore su ti već preduboke
Ja sam o tome maštala
U svojim rokovnicima što sad čekaju neke nove želje na policama u mojoj sobi u potkrovlju
Ja sam baš maštala
Da živim u Berlinu
Da naučim da prihvatam sve ljude na svijetu
Ne da bih bila kul
Već da bih se istinski posramila pred djetetom u sebi
Kad pomislim da ijedan narod nije moj prijatelj
Da prkosim precima
Ne ostajući mentalno tamo gdje su oni stali
Da razočaram sve po cijenu da ne razočaram sebe
Jer ko bi s time živio?
Znam prababa, ne moraš ni da kažeš
Dovoljno da te pogledam
Da bi rado imala tetovažu i vozila se na motoru dok ti kosa slobodom miriše
Ali nisi završila škole pa samim tim
Ni imala glasa
Ali evo me baba, pjevam u ime svih nas
Pjevam slobodu
Za vas iskonski čiste u dženetu

***

BALKANSKA MAGIJA

Dolazim iz zemlje
U kojoj ljudi stavljaju vlastitoj djeci stikere
Preko lica na fotografijama koje samovoljno dijele na društvenim mrežama
Jer od svih magija na svijetu
Mi samo za tu najtužniju znamo

***

DJED

Ako postoji riječ zbog koje sve te nakupine vode, soli i bola što se talože u ljudima okuju oko dubinom čežnje kad pomislim na tebe
Onda si ti to djede

___________________________________

MEVLA HASIĆ rođena je 18. septembra 1995. godine u Tuzli. Diplomirala je na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu i stekla zvanje doktorice dentalne medicine, ali je još od ranog djetinjstva jednako predana i svijetu riječi.
Pisati počinje sa deset godina, a 2014. godine svoju ljubav prema pisanju kruniše objavljivanjem prve knjige „Znaš li što je najljepše na svijetu?“. Učestvovala je na brojnim festivalima poezije i proze, gdje je njen rad prepoznat i nagrađivan.
Danas živi i radi u Berlinu kao doktorica dentalne medicine. Između obaveza i svakodnevice krade vrijeme za poeziju, zapisujući ono što dušu tišti i raduje, polako pripremajući svoju drugu knjigu.

PET PJESAMA GORANA RADOJIČIĆA

poezija

SVJETSKI ČOVJEK

Ja sam svjetski čovjek.
Držim do raznih poznanstava,
neopterećen porijeklima,
pripadnostima i granicama.
Poštujem Jašu Mazura,
mađioničara iz Lublina
i brata Jevrejina.
Divio sam se nastupima
Johana Nagela u švedskom gradiću,
tog misterioznog gospodina
u prepoznatljivom žutom kostimu.
Uživao sam u strastima lijepe Šekure,
muslimanke,
jedinice rahmetli efendi Teče.
Pratio sam tu otmenu lutalicu,
madjarsko-židovskog porijekla,
Lepolda Bluma,
u jednodnevnom krstarenju
starim Dablinom.
Dramu gospodina Eduarda Sama
i njegove porodice
doživljavao odveć lično.
Saosjećao ljubavno stradanje
Albina iz Berlina.
Ja sam svjetski čovjek,
a da nijesam mrdnuo iz provincije.

***

SIN

Nijesam roditeljima od pomoći.
Ne mogu im obezbijediti
zlatne zube,
renoviranu kuću,
i hrastove štapove.
Njihov sin, u očima sredine,
gotovo je izvjesno,
neće biti uspješan,
veliki i jak.
Možda im neću kuću napuniti
unučićima.
Samo ću u tišini sobe,
U međuvremenu života
napisati neke redove.
Mojoj majci je to dovoljno.
I posebno.

***

SMRT PAPIRA

Ne nailazim na igračke od papira.
Više nema šta da se zgužva.
Novine u opipljivom formatu
se rijetko čitaju.
Papirni brodići više ne plove.
Avioni od hartije ne lete.
Moji su bili nisko letači.
Teški i opterećeni jedva da su
išli preko glave.
Brodovi od papira, nevješto skrojeni,
su samo osvajali i branili lokve.
Mrkošnica je bila preko ulice.
Okeani tamo daleko.
Ali volim da se sjetim
svoje ratne mornarice.
I borbenih aviona u službi JNA.
Majku je zabrinulo saznanje
o ulasku našeg psa u zrelu dob.
Moj roman u elektronskoj formi
neće niko podvlačiti,
pocijepati,
prekrižiti.

***

MARIJA ČUDINA

Otkrio sam pjesnikinju.
Nestvarnu djevojčicu,
bosonogu i zarobljenu
u užasnim predjelima crne šume.
Šume za odrasle.
Lijepu i nesretnu.
Najljepšu.
Otmene glave,
zabrkane tupim udarima
i melankolijom.
Sa ,,željeznom armaturom”,
tim ,,soliterskim materijalom”
u lijevoj nozi.
,,Poetika bolesničke sobe”.
Čitam njenu ličnu prepisku,
rovarim po zaostavštini.
Istražujem prirodu njenih bolesti:
,,Asthenia corporis gravis”,
,,Anorexia mentalis”.
Sreo bih je sada, negdje.
,,Otkuda ovaj zanos kad zanosa više nema,
zanosa više nema.”

***

RAZLIČITI SNOVI

Penzioner i pas.
Mogu se primijetiti
svakog dana.
U gradskom parku.
Rudar, u mirovini.
I Labrador.
Obojica, crni u licu.
Dijele malu penziju.
Pošteno, na ravne časti.
Zadovoljni,
jedan sa drugim.
Dijele još mnogo šta.
Sanjaju često i različito.
Svak svoj,
nepromijenjeno isti san.
Labrador je
u prekrasnoj šumi,
punoj sunca i života.
Ovlaš joj se posvećuje,
jer zna da je od mirisa proljeća,
puno jači miris ljubavi.
Preskače crni lab
ko od šale stijene i prepreke
i juri ka njoj.
Kujici boje čokolade,
koja čeka samo njega.
U tim trenucima
rudar je u srcu bušotine,
u mračno-crvenom prostoru,
iz koga nikada izaći neće.
Shvata lažnost
svih religijskih obećanja.
Nema nikakvih vrtova.
Nema miomirisnih polja.
Pristao bi da gori i u paklu.
Ali nema ni toga.
Vječno odredište je jama,
bogata rudom.
Boksit se postepeno odronjava.
Zatrpava sve
tragove svjetlosti.
Podmuklo i polako,
prekriva i njega.
Otima se bez uspjeha.

– iz rukopisa ,,Nostalgija“ –

_______________________________

GORAN RADOJIČIĆ rođen je 1985. godine u Nikšiću. Stihovi su mu zastupljeni u domaćim i regionalnim časopisima, zbirkama i zbornicima (Fokalizator, Glasnik, Podgorica; Tanane revolucije, Kontrast izdavaštvo, Beograd; Književne vertikale, Beograd; 100 najboljih pesama 2024-2025, Librum studio, Beograd; Savremene kratke književne forme, Skoplje; Sovremeno tvoreštvo za deca i mladi, Skoplje…).
Debitovao u prozi sa romanom ,,Zapisi iz sentimentalnog dnevnika”, kao finalista konkursa ,,Tvoja reč”, objavljenim na Bookmate platformi 2022. godine. Dobitnik treće nagrade na konkursu Nikšićkih književnih susreta za zbirku pjesama ,,Nostalgija”. Njegova sljedeća zbirka ,,Manevar insekata, osvaja takođe treću nagradu na regionalnom konkursu Nove poetike ,,Zlatni hrast” 2025. godine.
Usamljeni pisac, ne pripada književnim plemenima. Bivši sociolog.