
STARICA I ZEMLJA KOJE NEMA
nailazimo najzad i na staricu sa kućom
ili kuću sa staricom – ovde je to isto:
ovo je čudesan put gde se svetlost krivi
oko neprozirnih tela zveri što zalaze
u svoje brloge, oko ljudi što ispune svoje udžerice,
oko ploda što prigrli rastinje.
starica nam iznosi pogaču okruglu kao svet,
uronjenu u mleko, na usne nam ga istače
kao majka. neko kaže: starice nikako ne bi trebalo
da stare same. ostali ćute kao krivci.
setim se: bila je tad i bosna i bile su pred svakom
kućom drvene vratnice, raširene ruke čekale su
da se u njih uliju gosti. za svakog parče masne pite,
za sve hitro preklana ptica.
onda zgarišta i porušeni stubovi bratsva,
iskrzane kosti bez uzglavlja, perje bez jastuka.
vidim to u staričinom oku: zemljopis što se nanovo
ispisuje sinovima i grobovima,
prazna vedra i postelje, nešto što majke zapisuju
u svoje crne teftere. crni dani koji su došli i prošli,
bez pouzdanih svedoka.
za put točimo vodu iz potoka,
dok je još potoka i dok je nas,
opasujemo se kao ratnici,
spremni za povratak zemlji koje nema.
***
ISPRAĆAJ
na dlanu je držala sklupčano mače ne veće od suze.
rekla je: nekoga treba hraniti kad svi vi odete tamo.
možda ćete i umreti, krvariti, goreti – ja neću imati
nikog osim njega.
vazduh je vlažnošću pravio granice, nevidljive,
oko njenog toplog tela. znali smo to po pari koja se
oko nje svijala kao iznad pođubrenih oranica.
ni drugom rukom nije mahnula:
prsti su joj se granali u bokore i bilo bi suviše tužno
kidati takvo cveće, kratiti mu život na majčinoj ruci.
učinila se hladna, daleka, kao u višem znanju
o našoj smrti, smrti u zemlji, zemlji što rađa u nama,
ustima, nozdrvama, ušima.
***
NA DAN KAD JE SHVATILA DA NJENO TELO
NIJE NJENO
NIJE TELO
na dan kad je shvatila da njeno telo više nije njeno,
da više nije telo, okrenula se od šporeta,
teturavo, na peti, odložila uflekanu sudnu krpu
na sušilicu, skinula kecelju, znoj obrisala
ivicom tkanine, ostavila uključen kolač i maline
da se dekomponuju u njemu,
otvorila rasklimana vrata terase i na junskom suncu,
kidajući usput osušene listove sobnog bilja,
u svemu sagledavajući propadanje, onaj trenutak,
tik pred kraj, spustila se na klupicu,
zapalila cigaretu, sačekala ne misleći o ko zna čemu,
da se oglasi tajmer, da voće prokrvari,
i peć sve odradi umesto nje.
***
JEDNA PESMA
jedna pesma za put što se otvara pred nogama,
za kundak pod rebrima,
za ruševine, njegove i tvoje,
za vojnika što se ujutru umiva nad potokom,
spirajući u koritu kraste i smrt.
jednim stihom da prohodaš, drugim da zapucaš,
trećim da sagradiš nova premošćenja,
sin tvoj da ih pesmom već iz kolevke ruši.
jedna pesma koja o sebi misli kao o spasiteljki,
čarobnici koja prstom nacilja zvezdu,
okom pogleda i oživi, jezikom oliže i uglanca,
dočeka se na naoštren nož.
***
PESNIČKI ALGORITAM
poterani ka divljini, nesposobni za veće odluke,
u pauzama putovanja naivno čitamo pesnike,
savremene i mlade, kako nam se namesti:
jednog što na pedeset strana
dovoljno puta pomene fašizam,
među cvećem i zverima posadi demokratiju,
zasluži aplauz i onlajn čitaoce;
pesnikinju što na mrežama pozira setna,
rat i rovove pretvara u slike samoljublja,
gradi svoj muzej prekinutih veza,
na razvalinama sravnjenih gradova
ispija fotogeničan produženi s mlekom.
poželjne teme rađaju poželjnu kritiku,
povoljniju od lidlovih akcijskih letaka,
dok se smrt kao štene otima iz njihovih
metafora, na nebu iznad sredozemlja
umesto stihova, piše istoriju zla.
***
BENZINSKA PUMPA
NA MESTU SPOMENIKA PALIM BORCIMA
bili su spomenici, biste prokletih,
bile su glave izgubljene u besmislu,
bile su zvezde ugašene u očima, a onda
creva
što ispumpavaju krv iz blata,
ruke što krše mramorne vratove –
zatrpavaju rupe, investitorske
prokope bez utehe.
o mramoru u vrtu više se ne pišu pesme,
mesec odavno nije čedan,
gola tela pevaju samo kad su mrtva.
nad našim gradom-lešinom
blješti šalter s povoljnim bonovima
za novouspostavljenu nevinost.
nova crpka ispumpava zaborav,
iskupljuje zločine,
pun rezervoar pokreće motor,
točkovi nas odvode daleko od grada,
stazama revizionizma
dalje od masovnih grobnica i suza.
_______________________________
SRĐAN GAGIĆ je pesnik i urednik rođen 1988. godine u Novom Gradu/Bosanskom Novom. Osnovne i master studije književnosti završio je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Autor je knjiga poezije Deca u izlogu (2015, ,,Brankova nagradaˮ, nagrada ,,Risto Ratković za mlade pjesnikeˮ), Prelazno doba (2017) i Varljiva istorija doma (2025, Nagrada ,,Predrag Matvejevićˮ). Autor je panorame bchs poezije Meko tkivo: izbor iz nove poezije regiona i koautor antologije ratne proze A fost odata o tara (sa Dinkom Krehom i Borisom Postnikovim). Bio je dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Treći Trg, saradnik izdavačke kuće PPM Enklava i osnivač i glavni urednik u Raštan izdavaštvu. Zastupljen u više antologija srpske i bosanskohercegovačke poezije, a pojedine pesme prevođene su mu na više jezika. Već deset godina jedan je od urednika zbornika Rukopisi iz Pančeva. Član je Srpskog književnog društva i profesor književnosti u srednjoj školi.

fotografija autora: Kornelia Głowacka-Wolf











