književna premijera: ZBIRKA POEZIJE IVANA KOPRIĆA “CRVENE IZOHIPSE RATA”, TIM press, Zagreb, 5/2024; četiri pjesme

BRANJE

Nikad nisam pio kavu u Virovitici
Zaslađenu šećerom iz šećerane
Uz kocku belgijske čokolade

Sama pomisao na opojno olfaktivno
I metaboličko aromatično zadovoljstvo
Spomenula me gladnih etiopskih radnika
Čije deformirane ruke
Skupljaju crvene bobice kave
Tamne kao zrela krv
I djece otete u Burkini Faso
Kako beru kakaovac zaprašen insekticidima
Ispran dječjim znojem suzama i mokraćom
S vidljivim tragovima krvi

Nikad nisam pušio virdžiniju
Sjedeći u tamnozelenom stolcu
U virovitičkoj kavani

Sama pomisao na omamljujuće udisanje
Toplog dima cigarete
Podsjetila me na krvavi kašalj
I zelenu bolest berača duhana
Robova koji su preživjeli plovidbu
Od Afrike do Amerike

Nikad neću doći u Viroviticu
Piti kavu
Jesti čokoladu
Pušiti virdžiniju
Osim ako zaboravim na bijedu i muku
U kojima su korijeni bjelačkih užitaka

Demencija nije prevencija
Zaborav nije oslobođenje
Novac nije rješenje
Bolest nije smrt
Uskrata nije vječnost

Spomeni se
Mnogi su životi zarad tebe bijedni
Mnogi su ljudi po tebi osuđeni
Životi mnogih zbog tebe
Sasvim su uzaludni

***

PADANJE

Nekoliko je predsjednika i premijera
Izgubilo svoje foteljaste tronove

Kad me smjestilo na stihotron
Prestao sam pisati stihove

Predsjednici planduju
Premijeri premjeravaju
Usnule usne snuju
Utrnule ruke misle
Natekli mozak bubri
Pod tvojim maserskim prstima
Prokrvari sukrvicom
Nježnom primislicom
Mladomisničkim postom
Suzdržavanjem od mašte

Noktima ga grebeš po ovojnicama

Bjelina zasljepljuje
Sivilo se surva kroz duplje
Svršavamo na operacijskom stolu
Obducenti su producenti
Šegrti kriminalci
Šetači voajeri
Djeca kumovi
Svećenici
Staklo
Cigla
Razbibriga
Nakupine bjeline
Pukotine s visine
Uzeti uzorci
Prokleti dvojnici
Djeca vojnici
Urokljivi svjedoci
Numinozni numizmatičari

Oguglali smo na podražaje

Mozak se pokvario
U mlakoj vodi
Pa smrdi
Kao šaš u ustajaloj bari

Ljudi okupljeni na sprovodu
Uzvikuju ratne pokliče

Trljaj me po čeonom režnju i hipofizi

Hipokrizija je slatka
Kao salata od hobotnice
I gorka poput pohanih repova škampa

Draga koliko je sati
Treba se probuditi
Svjetlost
Vidim svjetlost na Tasmaniji
I sivilo Elafita

Grȁd pada
Jutra nema
Ohlađeni smo
Zatvoreni smo
Razotkriveni smo
U dobro prokrvljenoj sivoj opni
Oblaka u kojem smo uzgojili led

Padamo
Padamo s nebesa

***

RAZVRSTAVANJE

Buđenje na rubu boli u kukovima
Klasifikacija plave suvremenosti
Kriteriji vremenskih mijena
Napredovanje i invalidno zaostajanje
Rast i prigušeno opadanje
Ubrzavanje i neželjeno usporavanje
Dinamika i razroka struktura
Ne-vrijeme kao prazni otisak vremena
Mlijeko i topljeni maslac
Plijesan pleše po vlažnom kruhu
Doručak podsjeća na karmine
Trpka slina s mrtvih usta
Obrisi brisanja medicinskog brisa
Novo jutro odzvanja
More se povuklo od zvonjave kamenog tla
Mačka stoji pred prozorom i maše crnim repom

Spavaj zlato moje
Sunce je zakazalo

***

VRAĆANJE

Kad sanjam slonove
Na zelenim livadama
Odmah otputujem u Lisabon

Tamo me opčine
Odraz sunca
Na pločnicima
Od bijelog vapnenca
I crnog bazalta
Tihi razgovori domaćih ljudi
U pokrajnjim ulicama
Brzina metroa
Pogled s vrha parka Edwarda VII.
Na Tejo
Dok se ljubavnički prikrada
Oceanu

U Lisabonu s pticama jedem bobice
I pijem sok od naranče
Ne volim vino
Ne gledam žene
Ne razaznajem mostove

Ležeći na klupi gledam avione
Umotan u zastave portugalskih kolonija
Trčim po ulicama koje smrde
Po lučkoj grubosti
Po vojnoj povijesti
Po tamnoj tuzi

Azul
Verde
Tvrdi zvuk željeznice
I udaraca kundakom po leđima
Grândola Vila Morena
Amarela
Vermelha

Protok vremena u Lisabonu
Brži je nego bilo gdje na svijetu
Lako bi čovjek umro
Kad bi predugo ostao
U Lisabonu

Valja se što prije vratiti doma
U svoj pljesnivi san
Uhvatiti sliku bolesnih slonova
Kako se teškim korakom vraćaju
Umrijeti u mjestu rođenja

_________________________________________

IVAN KOPRIĆ (1965.) je pjesnik, pravnik i dugogodišnji profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Poetske cikluse objavljivao je u književnim časopisima Forum HAZURepublikaKnjiževna republikaTemaKolo, Vijenac, Mogućnosti, Riječi i Fantom slobode, kao i na specijaliziranim mrežnim portalima. Crvene izohipse rata četvrta mu je knjiga poezije, poslije knjiga Hologrami nade (2019., Meandar media), Intergalaktički peljar (2021., Meandar media) i Lekcije iz botanike (2023., Avis Rara Studio). U pripremi mu je knjiga poezije Običan dan u purgatoriju (Meandar media). Suautor je knjige – poetskog panoptikuma Pjesništvo vrbovečkog kraja (2022., Avis Rara Studio). Sudjelovao je u medijima u emisijama o kulturi i književnosti te raznim javnim temama. Poeziju nesebično dijeli s prijateljicama i prijateljima na društvenim mrežama. Zbirka Crvene izohipse rata (urednica Dijana Bahtijari) sadrži 64 tematski i stilski ujednačene pjesme obilježene strahom od smrti, nestajanja, besmisla, uzaludnosti i kraja. Pjesme su nastajale tijekom pandemije bolest COVID-19, nakon razornih potresa u Zagrebu i središnjoj Hrvatskoj te rata u Ukrajini.

ODAKLE JE SVE POČELO

prvo
počeo da puši krišom
bežao od kuće na groblje
drugovi mu donosili karabatake
slušali priče od grobara
kako se u kosturnici
svake noći kockaju robijaši
završio neku usranu školu
za glodača
šlosera
ili tako nešto
daj šta daš
samo da nije zavarivač

onda mu stigao koverat
otadžbina te zove
i on otišao
normalno
ko bi sprao ljagu s familije
tamo ga iz negotinske
prebace u vojnu krajinu
učio nekog crnca da puca
iz protivavionskog teškog
gledao kolone
kako iz zadra
beže na ostrva
pio crno vino
na suncu
padao u nesvest
skoro svaki put
jako sunce
jako vino
svaka
čast
ustaše

nego
vratio se
nije imao još ni dvadeset
a imao noćne more
kad ga pitaju
jesi li koga
tamo nekog ustašu
on ćuti
sklanja pogled
uglavnom
teško se prisećao

nakon toga
zaposlili ga u fabrici
stric otišao u penziju
a on uskočio
odlivao neke jebene cevi
dodavao glinu u mašinu
za dvesta dojčmaraka mesečno
mašina mu uhvatila ruku
izlomila na tri mesta
jedva je spasli na ramenu
dobio otkaz
kao nije gledao u presu
ko bi bre plaćao te nervozne
vijetnamce

posla nema
otišao u grčku
brao pomorandže
masline mu bile sitne
nije prešao hiljadu kilometara
da bi brao tuđe šljive

potukao se s ukrajincem
gazda pozvao policiju
deportovali ga u srbiju
a srbija močvara
trulež
tope se govna u ustima
našao vezu
prešao granicu đevđelija evzoni
kurac palac
eto ti ga na kritu
u glinari
mekša grčka glina
od srpske
kad su tražili neke šiptare
uhapse i njega
opet u srbiju
šutnuli ga u dupe na granici
da se više ne vraća
koji će im

zajmio
imao para od glinare
nisu mu vraćali
još ga bili ko majmuna
švercovao jaja sa homolja
ribu iz bara
benzin iz rumunije
slabo brajko
uzimali mu robu
bio tvrd na podmazivanje
kad ne ide ne ide

posle se smirio
našao neku
zakevila
rodila mu žgebe
devojčicu
otišli na selo da žive
gajili koze
koza sirotinjska životinja
samo je pustiš da brsti
gospođa se švrćkala sa šeširićem
među bunarima

ali
ima zajeb
uvek ima neki zajeb
nije slušao kad su mu pričali
da je mala načeta
nešto joj kvrcnulo u glavi
kad je bila klinka
pila neke lekove
dete spalo na njega
opet morao u fabriku
izlivao etisone
ne moš se diše
burazeru
tu se u tridesetoj ide u invalidsku
gore nego cevi i pomorandže
zajedno

e
a ni to
otišo sloba
fabriku kupile ustaše
smanjile mu platu
a on taman otkrio heroin
izvučeš crtu
pa na mašinu
boli te za platu
i za tepihe
i za mašine
i za dete
i za ustaše
ili to
ili rakija sa seljacima
trećeg nema

nervirao se
ko bi rekao da će ustaše da dođu
bolje da smo ih pobili
onda kod zadra
ne bi nam kupovali fabrike
našao stare čarape
napravio kao bombu
zavrljačio na sastanak uprave
sine
da vidiš kako zaležu
atomski s leva
normalno
dobio otkaz

žena mu
odlepila načisto
otišla u bolnicu
a on se uhvatio s nekim ciganima
dilerima
alkicama
dolazilo socijalno
ko čuva ovo dete
pitaju

jednom
dok se igrao sa ćerkom
uzeo crtu
preko nekih ruskih blokatora
jakih ko zemlja
stalo mu srce
dete nije znalo
mislilo da spava
igralo se s njim
takvim
dok ih nisu našli

ironija
je l se tako kaže
batice
jedino slobodno mesto bilo je
uz grob metalskog radnika partizana
gde smo se krili da pušimo
i odakle je sve počelo

PREDRAG MILOJEVIĆ (Beograd, 1974.), iz zbirke pjesama “RAZGOVORI”, Presing, 2013.

DVA DANA POEZIJE BOJANE GUBERAC, 2/2

MIRAZ

Moja mama je izmislila život
koji nije zato bolio manje
Potrudila se da to ne smetnem s uma,
da u miraz odnesem krivnju
i da vječito brinem oko brige
Uništeni se ne znaju ni u mašti sakriti
Meni je to uvijek polazilo za rukom
Umjesto njezine šake ja sam zamislila buket,
umjesto otvorenog dlana
ja sam vidjela jarbol koji me nosi po Kvarnerskom zaljevu
Psovke i uvrede sam progutala
I dan danas ne mogu
Liječnici Miljani objasniti
da nemam problema sa štitnjačom;
teško mi je da joj priznam
da su u tu nakupinu na vratu stale sve neisplakane suze
One koje ne teku od straha i dobar su povod za psihoterapiju
Daljinu između nas prohodala sam ravničarski,
pomalo
Vraćala sam se kao jadno prokleto pseto koje udariš nogom u glavu,
a ono ti dođe mašući repom
s glupom nadom da ćeš ga ipak sad pomaziti.
Zato danas imam mačka
Led kojim me mazila bio je dovoljan da zauvijek zamrzim snijeg,
ali da i dalje vjerujem da ima u njoj neke topline
koju je zakopala iza babine kuće
prije nego što je prešla Dunav zauvijek
Osjetljivost koju je prezirala sačuvala sam u trbuhu
Pa se učim voljeti grč,
i vikendom si na Dolcu kupujem cvijeće
Danas sam sjela na bicikl
i pregazila
strah i sram
Izgleda da me se ipak ne može uništiti.

***

HOTEL MOSKVA

Da živim u Beogradu dva mjeseca
Našli bi me mrtvu
za nekim kafanskim stolom
s kariranim stolnjacima
Ili u nekoj ilegalnoj birtiji
Prošle godine, baš u maju
slučajno sam trubaču ubacila 100 eura
umjesto deset
Stara mi je rekla da sam budala bez para
Al’ jebeš pare kad imaš dušu
I kad ti nasred Skadarlije sviraju
slavonske pjesme,
a prolaznici staju da te snimaju
Ovdje moraš znati reći ne, kaže mi moja frendica Ivana, inače će te grad pojesti
A ja ne mogu odoljeti još samo čaši
Baš sam imala dobar plan
Čitat ću poeziju
I sjediti dugo u Hotelu Moskva
A završila sam u upitno legalnom klubu
kod trandži na Vračaru
U Beogradu i dalje možeš biti politički nekorektan,
nema moralne policije koja jedva čeka da ti uništi život
Tko nije doživio da čuje trandžu kako pjeva muški i ženski vokal istovremeno
Da ga jebeš nije živio
Profesionalno sam tih tjedan dana
spavala po tuđim krevetima
Prljavi apartman na Trgu Republike
Mogu samo ja unajmiti
Spavala sam kao mumija tu jednu jedinu večer
Vozila sam se romobilom poslije kiše po noći kada prazan je grad od Tašmajdana do Kalemegdana
Pjevala sam iz glasa Slavija pa Vukov spomenik
Beogradski momci tretirali su me kao princezu
Svaki dan sam pušila crveni Marlboro,
meko pakovanje afkors
I jebala mater Rusima zbog inflacije
Doručkovala sam rakiju od kajsije
I nisam ni na tren požalila što nisam
napisala nijednu pjesmu
Sutra putujem u Beograd
Kupila sam plavo-bijelu haljinu
Bit će jebena uz čašu crnog vina
U Hotelu Moskva

***

PARIŠKA

Grad je pun žena
u crnim kaputima,
a ja sam šarena
šaka u oko
U ruci mi cigaršpic
Na ramenima Pariz
Pijem matcha latte, zamisli,
kao da sam neki buržuj
U caffeu samo čujem žamor
Imam super moć da se isključim
kada me ne zanimaju razgovori oko mene
A gotovo nikad me ne zanimaju
Ljudi rijetko razgovaraju,
a ja ne podnosim
uzaludnost
Priče od krvi, mesa i ceste
ionako se čuju samo u bircu
pored kolodvora
Čitam poeziju lude žene
Ali ja sam luđa
I mogu usred Zagreba izmaštati
ono dekadentno pariško popodne
Imam istu onu kraljevsko plavu beretku
koju me nagovorio da kupim Michael
I da je stavim na glavu usred ljeta
Jebe ti se, rekao je
A on je iz New Yorka
Ne može on vidjeti otiske
moje malograđanštine
Pa sam stavila kapu
Otvorili smo bocu rosea
na križanju neke dvije male strme kaldrme
Montmartrea
Hodala je
kiša
i sunce je bilo vani
Rekla sam mu da se sada Cigani žene
Tako su nas učili kada smo bili klinci
I mi smo vjerovali
Bila sam baš sretna za tim stereotipno
francuskim stolom
onako sva sjebana
U Zagrebu je danas topao zimski dan
Proviruje sunce, ni kapi kiše da padne
Negdje se sada Romi žene
Lude žene, sretne su

______________________________________________

BOJANA GUBERAC novinarka je i ratna reporterka rođena u Vukovaru 1991. Odrasla je na Sušaku. Živjela je i radila u Zagrebu, a nedavno se vratila u Rijeku. Trenutno piše za ArtKvart. Radila je kao novinarka radija Laganini FM Rijeka i audiovizualnog kanala VIDA. Kao slobodna novinarka pisala je za portale Lupiga. com, makedonski akademski blog ResPublica, Žene i mediji i CroL. Iz ratne Ukrajine izvještavala je za Jutarnji list i Lupiga. com. Pisala je za Novi list, Riportal i Kvarner News. Radila je kao novinarka kulture i informativnog programa na županijskoj televiziji Kanal Ri te na Radio Rijeci i Radio Sovi, radijima Hrvatske radiotelevizije. Na Radio Rijeci bila je urednica i voditeljica emisije Futura HR. U slobodno vrijeme piše poeziju, sluša jazz, slika i ide po kafanama. Tu i tamo napravi neku izložbu ili performans. Svaki dan odustaje od novinarstva.

književna premijera: ZBIRKA POEZIJE JASMINKE DOMAŠ “PLANINA SVJETLOSTI”, Shura publikacije, Opatija, 5/2024; šest pjesama

KARAVAN-SARAJ

Gdje su sada konjanici, trgovci, mistici,
učenjaci, pelivani i opsjenari koji po
sajmovima putuju?
Oni će u predvečerje proći kroz široku
kapiju na konjima ili hodajući preko
kamenja još topla od sunčane žege.
Bogat ili siromašan sve daje za gutljaj
hladne vode.
U polumraku karavan-saraja miriše na
čaj i stare ćilime.
Zamalo putnik u spokoj utone dok mu
pod glavom opojnim snovima jastuk diše.

***

SJEĆANJE NA ESFAHAN

Sada se čini da tvoja zelena stabla
šire svoje krošnje u mojem krvotoku.
A u očima još čuvam sjaj usitnjenih
ogledala.
Zbog njih ni jedna slika više nije cijela.
Sve je razlomljeno u prizmi prošlosti
i sadašnjosti bez pitanja zašto i kako.
Samo se prizori u sjedanju vrte i namataju
kao niti tkalaca koji u skrovitosti cvijeće
po sagovima Perzije prosiplju.

***

TRADICIONALNI RESTORAN

Miris šafrana, riže, kebaba i patlidžana
širi se kao dobri duh restoranom.
Gazda sve brižno nadzire sa svojeg
stola k’o s kapetanskog mosta.
Dječak, još krhka tijela u starim,
iznošenim cipelama skuplja sa
stolova suđe i nosi u kuhinju gomilu
teških tanjura.
Tako još malen tko zna koliko usta
kod kuće hrani.
Strpljiv i šutljiv broji svoje dane moleći
Alaha da ga spasi od mirisa šafrana,
kebaba i patlidžana, priželjkujući da
mu krajnji usud bolji bude.

***

ODA

Zahvalnost neka je nepoznatom
čovjeku koji je kada te vidio, ruku
na srce položio i dobrodošlicu ti poželio.
I onom koji je svoju trgovinu širom otvorenih
vrata ostavio da bi ti put kojim si željela poći pokazao.
Oda neka je djevojci koja ti je prišla u Perzepolisu
kod Vrata naroda i plačući prošaptala koliko čezne

da kao lastavica makar jednom u slobodu poleti.

***

HAFIZ

Ima jedan narod koji kao
postojana rijeka dolazi pokloniti
se svojemu pjesniku, jer stihovi u
njima teku.
Hafiz, položila sam ruku na mjesto
na kojem vječni san snivaš. I rekla
ti: „Došla sam i odlazim.“
Znao si da ti više od toga nisam
mogla dati.

***

KULE TIŠINE

Zaratustri

Sunce pustinje ne želi kule
tišine u prah pretvoriti.
Vatra koja gori više od tisuću
godina kreće se od nečistog do
čistog nudeći pticama da tijelo
čovjeka put neba odnesu. Samo
duh prosvijetljenoga u vječnoj
vatri plamti.

*

“(…) Na ovome mjestu prikupljene pjesme o putu iskazane putovanjem po Iranu, prolegomena su za osvjetljavanje diferencijalne strukture koju suvremeni, globalizirani, bolje kazano, ekumenski pjesnički subjekt razumije i izražava kroz gnostičko-lirsku, metaforičku ekspanzivnost i ludizam vlastite riječi.
Jasminka Domaš dopušta, štoviše svesrdno promiče međukulturni angažman, kontakt i razumijevanje kao antidote posvemašnjem kulturnom, političkom, religijskom i medijskom beščašću, sveopćoj civilizacijskoj kontaminaciji, tim nebrojenim gehenama naših dana. Njezine poetske slike iz Irana pokazuju egzemplarnu osjećajnost u poimanju puta k Jednom, mostu između Istoka i Zapada, nastalom iz fuzije dviju civilizacijskih hemisfera čije su obje strane, kaže ona, opijene “mirisom jasmina” koji je čista ljubav. Drukčije ni ne može biti. (…) – Omer Rak, iz predgovora knjige

_________________________________________

JASMINKA DOMAŠ objavila je više poetskih zbirki i romana te stručnih knjiga s područja judaizma. Objavljuje i kratke priče. Na teološkim fakultetima Sveučilišta u Zagrebu predaje judaizam.
Romani su joj prevedeni na više stranih jezika i objavljeni u Italiji, Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Njezina književna djela bila su predstavljena publici u Jeruzalemu, Parizu, Belgiji, Leipzigu, Lecceu, Zagrebu…
Članica je HDP-a i PEN-a. Autorica je i scenaristica desetak dokumentarnih filmova prikazanih u produkciji hrvatske televizije, radila je i kao urednica u Vanjskopolitičkoj redakciji Hrvatskoga radija. Bila je i suradnica američke Zaklade za vizualnu povijest preživjelih žrtava holokausta čiji je utemeljitelj poznati redatelj Steven Spielberg.
Objavila je tri monografije o kronikama židovskih obitelji u Hrvatskoj i za taj rad primila više priznanja izraelskoga Muzeja Jad Vašema i Muzeja boraca Varšavskoga geta.
Njezina priča „Omnibus“ uvrštena je u antologiju židovskih književnica iz trideset zemalja svijeta, a 2023. priča pod nazivom „Purimspiel“ uvrštena je u američku antologiju Nore Gold kao jedna od najboljih u posljednjih 25 godina.

POEZIJA SIMONE DMITROVIĆ

LOV

Plen je izostao, nije bilo žrtve
I različitim putevima vraćamo se kući.
Odsjaji su bili jarki, trebalo je da počne leto
I Trave imitiraju sunce
I Reka imitira sunce
I Mi imitiramo sunce

Konačno se suočavamo sa činjenicom
Tvoje i moje zlatno je različito

Eto šta se desi kad poznaješ tajnu suptilnosti.
Eto šta se desi kada erotski doživiš leto
Kada je svetlo na vodi više od svetla.
Zaboraviš na plen, odsustvo surovosti
Uvek preraste u mnogo suroviju kaznu.
Nismo taj dan pucali u životinju
Mislili smo da je plemenitost vrlina,
Ali beg se uvek ispostaviti kao nemoguć.

Košuta kroz šipražje
Nije primila metak danas
Žig života živoga
Let metka je i dalje samo bajka odraslih
Ipak čula je bol drveta
Kada se grana lomi
Beg se uvek ispostavi kao nemoguć.

Unutra, tigrovi umiru iza rešetaka
Čak iako ne pucaš u njih
Umesto krvi, kavez bude pun praznine
Hoću da zagrlim to umiruće telo
Ali ruke su mi iznova prazne
Hoću da pamtim taj dan kao sunčan
Ali iako je zaista bio takav

Ja ga se takvim ne sećam.

Po koži se sunce igra kao dete
Ali za ribu na suvom
Ono je surovi starac na Nebesima
Što joj je odredio ljudsku smrt
Na zemlji

Spolja je bila sunčana tuga.
Unutra je bio kraj i prazni kavezi.
Kada će doći obećani tigar
Da nas naseli?
Čekanje nije lepi put kroz prirodu
I dvoje na njemu, živa strepnja zaljubljenih
U vreli dan
Čekanje je voda nepregledna
I u njoj riba
Koja čeka da je uloviš

Četiri plućna krila
U letnji dan, kraj vode
I dalje nije dovoljno
Da nešto u sumrak ne umre

***

ALPI

Snažno ćutimo
Dok se planine ne razdvoje
Kao krila vetrom
Dok ne otkriju belinu Alpa
Gde se još ništa nikada nije desilo
Tamo su božiji prsti zaboravili da dotaknu.

Kad odemo tamo
Vreme postaje mi
A mi postajemo kazaljke

Sećaš se budućnosti na Alpima
Svetluca spokoj u neskrnavljenom snegu
Poslednji put kada ćemo tamo biti

Kažem
Tamo napraviš korak
I odmah znaš da je tvoj
Ponavljaš reči
– ledena

– lepota
– lavina
I to je sva gramatika.

U kotlinama se čuje glas koji ćeš prepoznati kao svoj
Ta jeza će biti hladnija od najtvrđeg leda
Neće se lomiti jeza u belini
Tada razaznaješ šta kažeš
U vrletima Alpa ti si vetar i kažeš
Nema razloga za strah.

Niko na svetu neće čuti
Svako iznova nosi svoju mudrost
Kao iznošene klizaljke
Pozajmljene i hladne sećanjem.

***

SVI NJEGOVI PASTELI

Pričamo:
Svi njegovi pasteli
Te nežne nijanse
Rubova njegove odeće
Te umorne šake
Umnog čoveka
I skupe kožne rukavice
Da ga zaštite od hladnoće misli
Sve to setno podseća
Na šarolikost i urednost
Bašti u tuđini

Bašti koje uređuju stranci urednih noktiju
Što ne znaju kako je to
Cvetati na tuđoj zemlji
Što se na slikama, u velikim muzejima
Dive slobodnim, divljim konjima

Čovek u pastelnom divi se trkačkim konjima
Njihovoj aristokratskoj dlaci
I imenima kao iz istorijskih romana

Svako se divi onome što nema.

Pa ipak,
Tamo ptice umeju da pevaju baš njemu
Kao u Uspavanoj lepotici
I sve je tu da mu olakša
Sećanja na mladog muškarca
Koje stari i sedi

Da bi se magija ostvarila
On zna da je potrebno
Da se pribije uz koru drveta
I da se igra igre – Ko jače postoji?

Tačno je, drvo ne razlikuje imena različitog porekla
Sa drvetom je lako
Isto je tamo kao i onde
Samo se za njega koristi druga reč

Za čoveka u pastelnom reč nikada nije samo

Ali drvo nikada ni ne priznaje pobednika
Osim šumskog požara
Tako je i sa srcem ovog čoveka
Što u tuđoj bašti grli drvo
I prlja svoju lepu odeću
Neprirodnih boja.

***

MEDUZA GOVORI, triptih

1. Odrastanje

Bilo je lepo odrastati kao jedina smrtna od sestara.
To nije uteha, već privilegija krhkosti.
Roditelju su na mene najviše pazili –
Da se ne posečem o grube igračke
Malovečnih grčkih dečaka
Da nikada ne pomislim da mogu kao i moje sestre –
-da držim jarkožute pegave zmije,
da ih obmotavam oko vrata i prstiju kao
zlatni nakit, da posmatram kako mi se slažu
uz kosu i boju oka. Boja žita ili gorski zelena?
Možda plava kao avgustovsko more? Volela sam more,
Ali meni su govorili da pazim, jer Posejdon je nemaran
I mogao bi pomešati moje telo sa gutaljajem vode indigoplave boje.
Samo su oni tako nesmotreni. Na zemlji se duže pamti.

Možda su osećali da će me bogovi skrnaviti
Kao neverni hramove.
Možda su slutili, svi koji me vide kako prolazim
Lepim kamenim gradom mog detinjstva, slutili
Kako će me pojesti Bog.

Videla sam kako sa strepnjom posmatraju
Moja ranjena kolena.
Tamo gde je kod mene bila crvena boja – nesuptilnost krvi
Kod mojih sestara češće je bilo ljubičasto –

Nebo je retko izgledalo kao moja poderana kolena.
Češće kao njihova – boja rododendrona,
Roze i lila u sumrak
A onda ništa do jutra.

*

2. Zaljubljivanje

Suviše rano
Još dok je trajalo jutro
Postala sam svesna
Suvišne lepote svojih očiju.
Prolazile smo kamenim trgom
Kameni zidovi mog voljenog grada
Kameni pločnici, kamene kuće
I tela onih prošlih, a živih – sva u kamenu.
Prolazile uz obalu
Prolazile gorom
Kroz krošnje i kroz nebo
Sve ispod naših haljina
Između naših butina
Ježilo se od smelosti kasne podnevne svetlosti.
Moje sestre su je gledale kao nešto sebi slično
Nameštale vrat, rame, kuk – da se kreću kao Ona.

Za mene –
Zelena gora – u oko muškarca
Tok reke, u tri boje – u Njegove vene
Sivo perje svileno – u Njegov pogled
Onda u krik šumske ptice što ga gubi

Onda u kamen, ponovo.
Crna zemlja – u kosu ratnika
Jer glava kada padne na zemlju
Na kratko liči na Cvet.

Greška je bila što sam volela zemlju
Suvu i krhku na suncu,
Mokru i tešku posle kiše.
A odrastala sam kraj tako bogate trpeze,
nije trebalo da mislim o poreklu plodova različitih boja.
Greška je bila u tome što mi je pogled padao uvek tamo gde ne treba –
a misli kao pokošena trava iza naših belih dvoraca – uvek na poglede.
Volela sam one koje su volele muze.
Jedan je bio običan ribar
Ali jedne večeri mi je prišao i rekao
Dođi, pokazaću ti kako se ulovi smrt –
Ne razmišljaj kao mreža
Razmišljaj kao riba
Tako ćeš uloviti sebe
Pre nego te ulovi On.

Za mnogo hiljada godina
Pričaće
Ako ti večnost nije data
Možeš da je platiš teškim životom

Ali ja to tada nisam znala.
Ono što sam znala jeste

Da je bilo koji muškarac
Preodenut u Boga
Mogao biti pokretač tragedije.

Lepo je to znati.
Lepo je to znati jer onda kada jednog dana dođe vetar
I pokrene bele zavese u Atininom hramu
I naruši njihov spokoj i od molitve napravi
Čitanje Boga u ljudskim slovima
Onda ništa više ne iznenađuje
Onda se otvara prostor kao palata
Neka bude od mermera sa sivim sunčevim pegama
Neka bude puna žena što vole Mudrost
u ljubičastim haljinama neka je vole
i neka svaka izneveri nekog
kao što je jednom izneverila svoju glavu
Onda se otvara prostor kao telo
Za bolesno prodiranje.

Pričaju da me je kaznila boginja Atina
Izgubila je glavu, kažu
Jer se zaljubila
Jer je svojom čulnošću skrnavila njen hram.
Ustvari, taj hram je skrnavio mene.

Dok je ljubav trajala
U mojoj utrobi je rasla Kazna.
Verujem da se sve dogodilo

Jer dok je ljubav trajala
Nisam verovala da je to zaista On.

*

3. Obezglavljivanje

Zmije dolina mog detinjstva –
budite mi drugovi
volela sam zemlju po kojoj gmižete
rodite se sada tamo gde ne umete
bliže nebu, na mojoj glavi
umesto kovrdža, umesto lepe kose
koja mi je razbolela um.

Gorske zmije – iz moje glave
Gradski kamen – iz mojih očiju
Neka tako bude.
Što sam činila drugima
Umem da učinim i sebi
Neki ne poznaju to poštenje
Na zemlji se ono više poštuje.

Utroba je ljubičasta od moje čežnje

Utroba je ljubičasta od moga greha

Jedno je ostalo isto

Moj pogled je moja kazna.

U kamen – svako ko me pogleda
U kamen – svakog koga pogledam
Ja zlo ne želim – ti znaš
Ja želim da budeš trvđi od ljudskog mesa.

Takmičili su se ko će poseći moju glavu
A ja sam samo mislila
O rukama moje majke
Dok u baštama sadi cveće
Gura ga u crnu zemlju
I tuguje što se ne raste brže
Da duže živi
Da mu se duže vidi glava nad zemljom

Htela sam od ljudi – spomenike
Htela sam da stvaram
Kao Posejdon morsku penu
Htela sam da stvaram
Dobri kamen
Dobro tle od ploti
Dobri kamen toliko lepi
Da se pogled smrtnika
I bogova
U njemu sreće
I zaustavlja.

U trenutku kada mi je rastavio
Glavu i telo
Taj koji se zove Persej
Videla sam poderani nebeski svod
Boje moje unutrašnjosti
A onda ništa do jutra.

Kao kajsije u brdima iza mog doma
Shvatila sam
Moja je snaga u mojoj smrti
Sunčana smrt
Tople boje

______________________________________________

SIMONA DMITROVIĆ rođena je 1999. godine u Beogradu. Diplomirala je na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta univerziteta u Beogradu.U zborniku Slovo Ćirilovo u izdanju biblioteke Braća Nastasijević, 2016. godine objavljuje svoj prvi filmski scenario na engleskom jeziku pod naslovom On Shakespeare’s Deathbed.

Bila je deo različitih kreativnih organizacija kao što su Krokodilov književni festival, Festival izdavačke kuće Treći Trg – Trgni se! Poezija!, i projekat Readers Exchange, podržan od programa Kreativna Evropa. Dobitnik je nagrade „Mladi Dis“ za 2024. godinu.

PET PJESAMA MILENE RADEVIĆ IZ ZBIRKE “EKSPRES LONAC”, Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 3/2024.

ŽENE

Rekla mi je:
Žena može sve
ako ima za koga
Rekla sam joj:
Uvijek ima za koga
Ako zna za sebe

***

NEDJELJA

Nedjeljom se kezimo iznad pečene kokoške
Svi se prave da neće batak
Musavimo se rođendanskom tortom
Pečemo šljivu
na zajedničkom imanja na selu
dok u glavi mjerimo svaki ar

Smijem se u teškim situacijama
Odbrambeni mehanizam
Majka mi ne vjeruje
Iznova se čudi, kritikuje
Kaže: Teško tebi kad ti baba umre
Za bruku ćemo ostati
dok primaš saučešće

U tim trenucima
mislim
Dobro je da baba
odlazi kao podstanar
Jedan batak manje
za otimanje

***

MOJA POEZIJA

Produkt paralize sna
uvlači mi se u krevet
probija se kroz sljepočnice
i podiže mi kapke
Ispisuje bilješke telefona
stranice stranice stranice

Odbija(m) da se vrati(m)

Krije se sa ženama
Krije se u ženama
Muškarci se nakon susreta sa njom
šokirano pipaju za obraze
Kune se da ih nije ošamarila
Kaže da je do njih

Bila je spaljivana
i umišljala da je vještica Salema
Provlačila se na staru slavu
kao propala holivudska zvijezda

Ne voli me, bruka me gdje stigne
Prišije mi se kad prepozna korist
Koristi me i govori da je iskorišćavam
komercijalizujem, povrjeđujem, neprikladno
dodirujem.

Moja poezija se bori
sa statusima, storijima, sastavima,
sisama, suzama, sranjima, sujetom,
snovima o savremenosti
i onda pljune u svoju nezrelu facu
pravo u oko koje vrlja

***

EKSPRES LONAC

Šta će reći, šta će ljudi reći
Ako se pročuje
Prolije
Dolije
Začini
Zakuva
Prekuva
Ako ekspres lonac eksplodira

Šta ako dođe do majke
Pa ona u suzama povjeri ocu
A on se od muke uhvati za srce
i pita Boga
šta mu je zgriješio i kuka
što sina nije napravio
Kao onoga dana u porodilištu
Pa psuje,
kao onoga dana u porodilištu

Već čujem majku kako viče
da ću da ih sahranim, jer
Šta će reći, šta će ljudi reći
ako eksplodira

***

DOBRA IDEJA

Revolucija započinje u krevetu
Kada si previše lijen da ustaneš
Odlučiš da mijenjaš svijet,
koji nije tvoja odgovornost
Možda za života,
koji je nažalost samo tvoj,
postaneš heroj
Ako ne,
onda ništa
Makar si jutros
između krmelja
i svakodnevice
imao dobru ideju

___________________________________________

MILENA RADEVIĆ (1998, Podgorica) autorka je knjige poezije Ekspres lonac. Diplomirala je francuski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Nikšiću, a trenutno je studentkinja master studija novinarstva. Dobitnica je dvije treće nagrade na konkursu za mlade pjesnike na 50. i 51. Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju. Finalistkinja je konkursa za prvu zbirku poezije festivala Trgni se! Poezija! Trećeg trga iz Beograda za 2022. godinu, kao i 3. ZaNa Literature festivala (Mitrovica) za 2023. godinu.
Pjesme su joj objavljene u brojnim zbornicima, antologijama i literarnim časopisima, među njima ARS, Fragment, Libartes, Lichtungen, Nova BHSC poezija, Sent i Rukopisi (43, 45 i 46).
Poezija joj je prevedena na njemački, francuski, poljski i grčki jezik.

DVA DANA POEZIJE BOJANE GUBERAC, 1/2

ŽIVOTOPIS

Ja nisam žrtva, ja sam istina
Nepotrebna provinciji
Kapitalizam ne pita
Botox lady kaže:
Biznis je biznis
Zamjenjiva si
Jebiga, istina, ne jebem se s direktorom
Treba imati želudac, a ja se nekad ispovraćam i na jutarnji kaladont
Ne daj Bože da imam kćer
jer ću je iz inata nazvati Sloboda
Iz potpuno sebičnih razloga;
da mala zna da sam živjela na braniku pravednosti
I da sam zbog toga najebala
I da sam zbog toga plakala nekad i nasred ceste
Da se nisam dala krvožednicima
Koji te nanjuše i kad daš sve od sebe da ostaneš neprimjetna
Sjaj je lutko sjaj
I ne možeš ugasiti životno svjetlo
ni kada grli tama, a mračno je baš sve
U meni još ima snage da dignem čašu u zrak najviše što mogu – problematičnim, konfliktnim, ludim ženama
Tako zovu neprilagođene,
one kojima nutrina od srama ne da
da se poviju
Došla sam na svijet, kao i vi,
da prkosim okolnostima
i svjedočim da su moje kosti
satkane od bunta
I da dok ležim na podu od očaja znam:
Kakva god ona bila, karmu ću realno preživjeti
Imam dobar CV
Moja duša će živjeti vječno
Kao optužnica
Neće me pojesti crvi prolaznosti
Toliko ljudi navija da izgubim da naprosto moram pobijediti

***

ENFANT TERRIBLE

Moj kolega kaže za mene
da ne brinem
koje ću mostove iza sebe spaliti
I još kaže da i dalje dijelim ljude
na dobre i loše
Nisam pragmatična
i možda najdraža uzrečica
kada sve oko mene propada
jest – neka gori Kartaga
mada znam da se tako ne kaže
U tome je caka
Kada gradiš svoje putove
onda te boli kurac za kvrgave kaldrme koje nikad nisu bile tvoje
Tko ne kuži da je kaos jedino dobro,
jedino se iz njega život rađa,
nije pazio na satu
A previše je pazio u životu
Takvi dobro prolaze
To zaista mislim
Ali samo na dane kada nisam dobro
Kada razvaljujem ne jebe me ego
i svjesna sam svoje gluposti
Na dane baš kao što je ovaj,
naizgled isti, kišni s mjestičnim naletima provincije
Izdajem proglas:
Danas je suza revolucija
A depresija otpor
Anksioznost se pretvara u hrabrost
Ako znaš trik
Samo me gledajte skorojevići i mobingaši, autošoveni i dupelisci
Ja sam imperium in imperio
Tik-tak, tik-tak
Vaše vrijeme – isteklo je

***

BESMISLICA

Usred pandemije ja dobijem gripu
Sjebana sam, sluša mi se Edith Piaf i maštari, ali me muči
Jučerašnji razgovor
Pa uzimam mobitel
Umjesto očekivanog hej pita me kako si?
Zovem da ja tebe to pitam
To je dobar završetak sinoćnjeg razgovora pa započinjemo novu temu
Čini mi se da smo mirniji, demoni ionako dođu da prođu,
a i pun mjesec je
Žalim se kako mjesecima ne mogu napisati pjesmu
Piši o spisateljskoj blokadi
Govori
Jebote, kakav klišej
Jel ima netko da nije pisao o tome
Volim ljude koji se ne obaziru na moju surovu neposrednost
Koji je vide kao normalan tijek misli
Piši onda o besmislici
Veselo pričam kako je to genijalan odabir,
baš sam, evo, obučena u
nihilizam od glave do pete
Svaki pokušaj stvaranja izaziva mi gnušanje
Danima previše zavidim svom mačku
Kada dolazim kući s posla ne pozdravljam ga uobičajeno
već s vrata konstatiram
Nemaš ti pojma koliko si ti sretan što si mačak
Ništa ti ne fali, ne bakćeš se s ljudima,
netko brine umjesto tebe, spavaš do besvijesti
Baš me lupa ta odraslost
Jedna psihoterapeutkinja mi je rekla da sam u drugoj fazi odrastanja
U trećoj isto ne vidiš smisao, ali te boli kurac
Danas mi je taksist rekao
Kada umru naši stari
Nestat će svo znanje o vremenu prije digitalne ere,
zaboravit ćemo cijeli jedan svijet
I to me baš pogodilo
Kao da je već sada umro netko moj
Godinama osjećam naviranje svojih paorskih gena
Kunem se, ponekad mogu osjetiti zemlju pod noktima,
a ni biljku ne znam presaditi
Pričam mu kako je taksist samo nekoliko godina stariji od nas,
a zna barem šest zanata
Ja ni gumb ne znam zašiti
Emancipirana kvaziintelektualka
Vadim se da sam ipak naučila sve u stanu popravljati
Imaš videe, tutorijale
Kaže
A ja sam špiljska žena, razumijem samo opipljivo
I dok tako nabrajam, započinjem telefonsku anketu
Gotovo da si u rukama vidim
onu drečavo crvenu spužvicu na starom diktafonu Radio Rijeke
Dok ga pitam što je sve besmisleno
Bez veze je kada lažu samo da lažu
Besmislena je nesigurnost,
i kada si toliko svajpao na Tinderu da nemaš više što svajpati
Besmisleno je što uopće svajpamo
Treba ići u kafane i gnjaviti konobarice
Slika našeg društva je potpuno besmislena
Bolje je bilo prije kada je čovjek gradio u svojoj okolini
Danas je čovjek posvuda
A svuda nije nigdje

***

DOK SAM TE ČEKALA

Dok sam te čekala
Iz revolta sam slavila Novu godinu
Došla sam doma po danu
i nisam gledala vatromet
Nekom nedostojnom poslala sam
da je pao prvi snijeg
po travi ispred Mimare
Prodala sam svoju prvu sliku
i neki dečko mi je u Mesničkoj na jazzu
sramežljivo rekao:
Izgledaš kao da si iz dvorca izašla
To me baš razgalilo
Dok sam te čekala
Obrisala sam sve naše poruke
i tri puta deinstalirala Tinder
Netko je bio dovoljno glup
da nazove kafić tvojim imenom
Ne znaš koliko puta sam,
dok sam te čekala,
proklela znatiželju
i izvela je pred streljački vod
Kučka nikako da umre
Neki tip mi je kao reakciju na članak
poslao
izrazito perfidnu prijetnju smrću u inbox na fejsu
i nisam dobila napadaj panike
Razmišljala sam da mu na optužbu
da se branitelji ubijaju
zbog takvih kao što sam ja
kažem
da me mama rađala
na drugom katu vukovarske bolnice
dok je pucalo
I da ne znam kakav glas ima moj otac
Ali to takvima nije važno
I dalje bi mu smetala misleća žena,
kolokvijalno u Hrvata zvana
izdajnička plaćenica
Dok sam te čekala, ostala sam bez duhana
I oko ponoći u petak
šetala sam praznim centrom grada,
samo jedan policajac stajao je na Zrinjevcu
Rođena sam u pet do ponoć,
negdje sam pročitala da je to ničije vrijeme
Možda baš zato toliko volim slobodu
I tada mi je palo na um da je siječanj baš ružna riječ
(januar je čista romantika)
i kako bi bilo super da se Dubravki ostvarila želja
pa da je rodila još jedno muško
Mogla sam imati kitu, a ovako sam
dobila kurčinu
Shvatila sam da nijedna znanstvena teza
ne može oboriti postojanje sudbine
Mogu se uništavati svakodnevno,
ali vrlo je izvjesno da me možda ni smrt neće
Vesna Vulović preživjela je pad aviona
s visine od preko deset tisuća metara
Nije joj, jebiga, bilo suđeno da umre
Dok sam te čekala bejbe (tako si me zvao)
Preboljela sam gripu
i objavili su mi pjesmu
Već sedam mjeseci nisam
anksiozna,
Kada brojim dane ozdravljenja
čini mi se
kao da se skidam s dopa
Nemam televiziju godinama,
ali pogledala sam
neki TV prilog o starmalom dječaku
koji je jedino dijete u selu
Kazao je u kameru ovako:
Ja se ne brinem o svojoj budućnosti
jer nisam siguran da ću je dočekati
A mene ti danas darling šokira još samo
dobrota
I to da je netko pošten samo zato
jer vjeruje da tako treba
Baš dok sam čekala da me pozoveš na dejt
nebo u Rijeci je bilo najrozije na svijetu,
a ja ga nisam vidjela
Jednom me je urednik časopisa
za koji sam pisala tekst podrugljivo upitao:
Kako nebo može biti rozo?
A meni ga je bilo baš žao
Prvi su, naime, znaci starenja
kada više ne gledaš u nebo
Dok ovo pišem više te ne čekam bejbe
I baš si mi nekako drag dok mi
postaje jasnije
da sam umjesto tebe dočekala sebe
Pijem Cedevitu na suncu i šokiram jetru
Sunce mi udara po licu
Ali mene ti baš briga
jer imam cvike
koje mi je poslije žurke u Beogradu
darovala Jovana
Svaki put kada ih stavim
osjećam kao u pjesmi Mile Stojića
Bratstvo i sestrinstvo
Do mene, baš dok ovo pišem
sjede dva čovjeka i jedna žena
koju jedan od njih svako malo ušutkava
pa sam nekako sretna što sam
opjevana žena s karijerom bez djece
Iscrpljuje me njihova priča o cijepljenju
i skijanju na Kupresu
Lamentiraju o biznisu s kojim će se
brzo obogatiti,
a da ne rade ništa
i o ratovanju u Ukrajini
Muškarci bez svijesti nikako ne kuže
da za ovu državu ne vrijedi više ni živjeti,
a nevjerojatno bi bilo glupo za nju umrijeti

______________________________________________________

BOJANA GUBERAC novinarka je i ratna reporterka rođena u Vukovaru 1991. Odrasla je na Sušaku. Živjela je i radila u Zagrebu, a nedavno se vratila u Rijeku. Trenutno piše za ArtKvart. Radila je kao novinarka radija Laganini FM Rijeka i audiovizualnog kanala VIDA. Kao slobodna novinarka pisala je za portale Lupiga.com, makedonski akademski blog ResPublica, Žene i mediji i CroL. Iz ratne Ukrajine izvještavala je za Jutarnji list i Lupiga.com. Pisala je za Novi list, Riportal i Kvarner News. Radila je kao novinarka kulture i informativnog programa na županijskoj televiziji Kanal Ri te na Radio Rijeci i Radio Sovi, radijima Hrvatske radiotelevizije. Na Radio Rijeci bila je urednica i voditeljica emisije Futura HR. U slobodno vrijeme piše poeziju, sluša jazz, slika i ide po kafanama. Tu i tamo napravi neku izložbu ili performans. Svaki dan odustaje od novinarstva.

POEZIJA NEDE RADOSAVLJEVIĆ

OTREŽNJENJE

Otvorena je nova sezona
kupanja u gradu
i glavna ulica za pešake.
Otvorena je neka izložba
u otvorenoj ulici.

Sve je apsolutno otvoreno.
Uši su prohodne,
informacije i spoznaja
jure ka unutrašnjem uhu.
Oči su otvorene širom
kao i horizonti.
Otrežnjenje je
najgora stvar na svetu.
To znaju alkoholičari i sanjari.
Znaju i to
da lucidnost može biti fatalna.

Običan svet ubijaju
otvoreni prozori
i promaja.

Nikad ne zaboravljam
da uklonim dokaze samoubistva
pre izlaska iz sobe.

***

SAMOODBRANA

Moj protivnik nema ime.
Ne dozvoljava
da ga definišem,
da ga ukalupim,
ograničim na par fraza.

Ne znam ko je
ili šta je on.

Posle njegovog udarca
ne znam ni ja ko sam,
a udara žestoko (teška kategorija).

Znam da ima
dobar osećaj za tajming.
Naprežem se da uhvatim šablon,
od udarca do udarca,
od predaha do predaha.

Moj štit ima zvezdanu šaru.
Gađam kalamburima,
nagomilanom rimom
i ostalim ćorcima.
Pokušavam da se raskrilim
do poslednje strofe –
poslednji pokušaj samoodbrane.

***

GREŠKA U PROGNOZI

Prognoze za danas
bile su optimistične.
Toplo i slano kao pored mora
kasno popodne,
sunčano kao u Elis Springsu.
Trebalo je vreme meriti
nanosekundama.
Ali ko još veruje meteorolozima.

Ulica miriše na vlažan malter
i pečene paprike.
Nekada sam volela kišu
i nisam volela kišobrane.

Danas je kiša puna sumpora i prašine.

Žmurim…

Zamišljam savršeno strujanje vazduha.
Rotiranje na suncu…
A u realnosti ležim
na Prokrustovoj postelji.

***

OGOLJAVANJE

Vidim sebe kako se skidam.
Prvo ode haljina na tufne
i pade teško na pod.
Kao da je od titanijuma, a ne od muslina.
Zatim odoše čarape od kamena
i tako redom do gole kože.
Osećam ponegde zgulila se i koža.
Stojim tako gola i potpisujem svoju golotinju.
Ja koja zbog stida od golotinje
nosim bluze bez dekoltea
i u širokom luku izbegavam muškarce ginekologe,
sada sam se skinula pred svima.
Ženama i muškarcima,
mladima i starima,
dobronamernima i onim zluradim.
I čekam reakcije i primedbe,
komentare i kritike.
Neprijatno je to čekanje skoro kao golotinja.
Čekam . . .
I mislim šta li mi je ovo trebalo.
Još čekam . . .
A stid raste barabar s vremenom.
Čekam …
Čekam…
Čekam potpuno ogoljena,
potpisana imenom i prezimenom
ispod golotinje.

_________________________________________________

NEDA RADOSAVLJEVIĆ rođena je 7.5.1985. godine u Jagodini. Po zanimanju je diplomirani ekonomista.
Pesme su joj objavljivane na književnim portalima, kao i u zbornicima: „Između dva sveta“, „Šumadijske metafore“, „Banatsko pero“, „Izvornik 11“, „Garavi sokak“ , „Sinđelićeve čegarske vatre“, u časopisu „Avlija“ i dr.
Dobitnica je nagrade ,,Golub 2022” (Biblioteka Karlo Bijelicki, Sombor) i nagrade „U korak s vremenom 2022“ za najbolju savremenu pesmu (Književni klub „Velimir Rajić“ Aleksinac).
Autorka je zbirke pesama „Poslednji pokušaj samoodbrane“ (Biblioteka Karlo Bijelicki, Sombor, 2022), iz koje su ove četiri pesme.
Živi u svom rodnom gradu.

POEZIJA KSENIJE VUKČEVIĆ

PATER FAMILIAS

Prijatelj mog udvarača
želi da zna koje čajeve
kuvam kod kuće,
da mašta o njima,
dok ulazi u dječju sobu
na drugom kraju grada

***

MOJA KUĆA JE BILO GDJE I MOGU DA STIGNEM BILO KAD

Odjednom
moj neženjeni stric kaže:
„U Radoja Jovanovića 50
neće se širiti zetovi“.

Tri sestre bezbratnice,
smijemo se melodrami,
on ne zna da su
neke žene za napolje.

***

U SVAKOM RATU PRVA ŽRTVA JE NEVINOST

Deset godina sanjam
kako se iz rovova vraćam kući
s buketom cvijeća koji ostavljam
pred neimenovane grobove

U bilo kojem ratu da smo
Pevaj mi, pevaj mi tiho
Kako srećni cigani vole

***

ONI KOJI ČUVAJU TAJNE PUTUJU SPORO I DUGO

Njegov pasoš za onaj svijet
ostao je kod mene
onog dana kad smo gledali planine i
zarđali most nad presušenom rijekom

Ako ikad bude suđenja ovom životu,
presudu za nas neće pisati
oni što znaju

***

U RODNOM GRADU SRIJEĆEMO SAMO POGREŠNE LJUDE

Nedelja treća
kako ovo ljeto propada

U našem gradu veličine filmskog seta
nema tramvaja
koji bi mogao da me udari
dok prelazim ulicu

***

JEDNOM JE NEKO OD NAS DVOJE KROZ OVA VRATA MORAO PROĆI POSLEDNJI PUT

bolje što si to bio ti,
koji imaš čemu da se vratiš

Moja je kuća mala i puna
mene i stvari
kojima ne treba tvoja briga

_____________________________________________________

KSENIJA VUKČEVIĆ rođena je u Podgorici, gde je završila gimnaziju i muzičku školu. Diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gde je trenutno na doktorskim studijama filozofije. Radila je kao novinar za dnevni list Politika, pisala za Politikin zabavnik; saradnik na online portalima. Kratke priče i poeziju je objavljivala u zbornicima, časopisima i portalima iz zemlje i regiona (Alma, Sinhro, Koraci, Oblakoder, Bludni stih, Astronaut.ba…).

NOVE PJESME DENISA JURIĆA

JEŠUA I ŠEGRT

Zašto si zamišljen?
Pusti brigu, još se učiš.
Drvo se teše ko zagrljaj iz grča –
okoštavaš sjenu od neba.

Brinem, Ješua,
zamišljen i táman;
kako kolijevke moje
grube su i nezgrapne,
a krstovi, gle, tvoji
glatki su i taman.

***

SEVDALINKA ZA KONJE

Sav je na konjića
svijet sjeo kriomice –
đihali carevi, đihali sveci –
dok on je samo sanjo
snoplje svjetla i kamilice.

***

PAD ZVUČNOG ZIDA

Svo je nebo ozvučeno,
školjka uha u koju se šapćemo.

A ti, dijete, ti si letač.
Ne šalju tebe avionom,
nego po tebi njega.
Da tišinu ošinu
ko kaišem.

Jer ti nećeš čuti šta ti govorimo,
bit ćeš brži od molećivih grla.
U naše će ožbukane oči
osipat se zvučni zidovi.

Uz nas gori parafin. Tek da znaš,
ako išta ugledaš.
Jer u Početnici zrakoplovstva
navodno ne piše,
koliko stane duša
u jedan jedini stijenj.

***

USNOREZ

U melodiji loših vijesti
i još gorih riječi
malo šta se rimuje
sa riječi čovjek.

U svijetu cvijeća – izvještavaju livade
nastupilo doba uvenuća.
Latice ne odlaze na jug,
opadajuć s nama.

U svijetu kolodvora danas
dva su Roma bili harmonika.
Po dirkama su silazili
pružajuć mi ruku spasa.
Falio je tek možda stih
il melizma.

Između moje gornje
i donje usne
sve teže prelaze riječi,
razjapila se šizma.

________________________________________________

DENIS JURIĆ rođen je u jesen 1993. u Bosni (Vitez). Nakon osnovne škole, školovao se kod bosanskih franjevaca u visočkoj klasičnoj gimnaziji, a onda i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu te konačno filozofsko-teološki studij završio na Isusovačkom filozofsko-teološkom institutu u Zagrebu. Nakon svega, završio skoro i na ulici. Tek tada se izučio za čovjeka. Rado je teolog te se time većinom i bavi, pokušavajući vratiti vezu suvremenog i svevremenog. Bježao često iz samostana. Jednom tako naletio na Boga:
„Đe ćeš ti?“ pita on Denisa.
„Đe i ti“ veli ovaj njemu.
I zato se nije više vraćao.
Piše istim riječima kojima se stvarao svijet. Može ustrebati.
Objavio je zbirku pjesama “Božanstvena deponija” (Shura publikacije, Opatija, 2023.).
Od 2019. živi u Njemačkoj i ima osjećaj da više ne govori ni jednim jezikom. A i lakše se sporazumijeva s ljudima. Ima dvoje djece ko srce i jednu ženu ko kuća. I dosta.