Category: poezija

MIRAZ

Moja mama je izmislila život
koji nije zato bolio manje
Potrudila se da to ne smetnem s uma,
da u miraz odnesem krivnju
i da vječito brinem oko brige
Uništeni se ne znaju ni u mašti sakriti
Meni je to uvijek polazilo za rukom
Umjesto njezine šake ja sam zamislila buket,
umjesto otvorenog dlana
ja sam vidjela jarbol koji me nosi po Kvarnerskom zaljevu
Psovke i uvrede sam progutala
I dan danas ne mogu
Liječnici Miljani objasniti
da nemam problema sa štitnjačom;
teško mi je da joj priznam
da su u tu nakupinu na vratu stale sve neisplakane suze
One koje ne teku od straha i dobar su povod za psihoterapiju
Daljinu između nas prohodala sam ravničarski,
pomalo
Vraćala sam se kao jadno prokleto pseto koje udariš nogom u glavu,
a ono ti dođe mašući repom
s glupom nadom da ćeš ga ipak sad pomaziti.
Zato danas imam mačka
Led kojim me mazila bio je dovoljan da zauvijek zamrzim snijeg,
ali da i dalje vjerujem da ima u njoj neke topline
koju je zakopala iza babine kuće
prije nego što je prešla Dunav zauvijek
Osjetljivost koju je prezirala sačuvala sam u trbuhu
Pa se učim voljeti grč,
i vikendom si na Dolcu kupujem cvijeće
Danas sam sjela na bicikl
i pregazila
strah i sram
Izgleda da me se ipak ne može uništiti.

***

HOTEL MOSKVA

Da živim u Beogradu dva mjeseca
Našli bi me mrtvu
za nekim kafanskim stolom
s kariranim stolnjacima
Ili u nekoj ilegalnoj birtiji
Prošle godine, baš u maju
slučajno sam trubaču ubacila 100 eura
umjesto deset
Stara mi je rekla da sam budala bez para
Al’ jebeš pare kad imaš dušu
I kad ti nasred Skadarlije sviraju
slavonske pjesme,
a prolaznici staju da te snimaju
Ovdje moraš znati reći ne, kaže mi moja frendica Ivana, inače će te grad pojesti
A ja ne mogu odoljeti još samo čaši
Baš sam imala dobar plan
Čitat ću poeziju
I sjediti dugo u Hotelu Moskva
A završila sam u upitno legalnom klubu
kod trandži na Vračaru
U Beogradu i dalje možeš biti politički nekorektan,
nema moralne policije koja jedva čeka da ti uništi život
Tko nije doživio da čuje trandžu kako pjeva muški i ženski vokal istovremeno
Da ga jebeš nije živio
Profesionalno sam tih tjedan dana
spavala po tuđim krevetima
Prljavi apartman na Trgu Republike
Mogu samo ja unajmiti
Spavala sam kao mumija tu jednu jedinu večer
Vozila sam se romobilom poslije kiše po noći kada prazan je grad od Tašmajdana do Kalemegdana
Pjevala sam iz glasa Slavija pa Vukov spomenik
Beogradski momci tretirali su me kao princezu
Svaki dan sam pušila crveni Marlboro,
meko pakovanje afkors
I jebala mater Rusima zbog inflacije
Doručkovala sam rakiju od kajsije
I nisam ni na tren požalila što nisam
napisala nijednu pjesmu
Sutra putujem u Beograd
Kupila sam plavo-bijelu haljinu
Bit će jebena uz čašu crnog vina
U Hotelu Moskva

***

PARIŠKA

Grad je pun žena
u crnim kaputima,
a ja sam šarena
šaka u oko
U ruci mi cigaršpic
Na ramenima Pariz
Pijem matcha latte, zamisli,
kao da sam neki buržuj
U caffeu samo čujem žamor
Imam super moć da se isključim
kada me ne zanimaju razgovori oko mene
A gotovo nikad me ne zanimaju
Ljudi rijetko razgovaraju,
a ja ne podnosim
uzaludnost
Priče od krvi, mesa i ceste
ionako se čuju samo u bircu
pored kolodvora
Čitam poeziju lude žene
Ali ja sam luđa
I mogu usred Zagreba izmaštati
ono dekadentno pariško popodne
Imam istu onu kraljevsko plavu beretku
koju me nagovorio da kupim Michael
I da je stavim na glavu usred ljeta
Jebe ti se, rekao je
A on je iz New Yorka
Ne može on vidjeti otiske
moje malograđanštine
Pa sam stavila kapu
Otvorili smo bocu rosea
na križanju neke dvije male strme kaldrme
Montmartrea
Hodala je
kiša
i sunce je bilo vani
Rekla sam mu da se sada Cigani žene
Tako su nas učili kada smo bili klinci
I mi smo vjerovali
Bila sam baš sretna za tim stereotipno
francuskim stolom
onako sva sjebana
U Zagrebu je danas topao zimski dan
Proviruje sunce, ni kapi kiše da padne
Negdje se sada Romi žene
Lude žene, sretne su

______________________________________________

BOJANA GUBERAC novinarka je i ratna reporterka rođena u Vukovaru 1991. Odrasla je na Sušaku. Živjela je i radila u Zagrebu, a nedavno se vratila u Rijeku. Trenutno piše za ArtKvart. Radila je kao novinarka radija Laganini FM Rijeka i audiovizualnog kanala VIDA. Kao slobodna novinarka pisala je za portale Lupiga. com, makedonski akademski blog ResPublica, Žene i mediji i CroL. Iz ratne Ukrajine izvještavala je za Jutarnji list i Lupiga. com. Pisala je za Novi list, Riportal i Kvarner News. Radila je kao novinarka kulture i informativnog programa na županijskoj televiziji Kanal Ri te na Radio Rijeci i Radio Sovi, radijima Hrvatske radiotelevizije. Na Radio Rijeci bila je urednica i voditeljica emisije Futura HR. U slobodno vrijeme piše poeziju, sluša jazz, slika i ide po kafanama. Tu i tamo napravi neku izložbu ili performans. Svaki dan odustaje od novinarstva.

ŽIVOTOPIS

Ja nisam žrtva, ja sam istina
Nepotrebna provinciji
Kapitalizam ne pita
Botox lady kaže:
Biznis je biznis
Zamjenjiva si
Jebiga, istina, ne jebem se s direktorom
Treba imati želudac, a ja se nekad ispovraćam i na jutarnji kaladont
Ne daj Bože da imam kćer
jer ću je iz inata nazvati Sloboda
Iz potpuno sebičnih razloga;
da mala zna da sam živjela na braniku pravednosti
I da sam zbog toga najebala
I da sam zbog toga plakala nekad i nasred ceste
Da se nisam dala krvožednicima
Koji te nanjuše i kad daš sve od sebe da ostaneš neprimjetna
Sjaj je lutko sjaj
I ne možeš ugasiti životno svjetlo
ni kada grli tama, a mračno je baš sve
U meni još ima snage da dignem čašu u zrak najviše što mogu – problematičnim, konfliktnim, ludim ženama
Tako zovu neprilagođene,
one kojima nutrina od srama ne da
da se poviju
Došla sam na svijet, kao i vi,
da prkosim okolnostima
i svjedočim da su moje kosti
satkane od bunta
I da dok ležim na podu od očaja znam:
Kakva god ona bila, karmu ću realno preživjeti
Imam dobar CV
Moja duša će živjeti vječno
Kao optužnica
Neće me pojesti crvi prolaznosti
Toliko ljudi navija da izgubim da naprosto moram pobijediti

***

ENFANT TERRIBLE

Moj kolega kaže za mene
da ne brinem
koje ću mostove iza sebe spaliti
I još kaže da i dalje dijelim ljude
na dobre i loše
Nisam pragmatična
i možda najdraža uzrečica
kada sve oko mene propada
jest – neka gori Kartaga
mada znam da se tako ne kaže
U tome je caka
Kada gradiš svoje putove
onda te boli kurac za kvrgave kaldrme koje nikad nisu bile tvoje
Tko ne kuži da je kaos jedino dobro,
jedino se iz njega život rađa,
nije pazio na satu
A previše je pazio u životu
Takvi dobro prolaze
To zaista mislim
Ali samo na dane kada nisam dobro
Kada razvaljujem ne jebe me ego
i svjesna sam svoje gluposti
Na dane baš kao što je ovaj,
naizgled isti, kišni s mjestičnim naletima provincije
Izdajem proglas:
Danas je suza revolucija
A depresija otpor
Anksioznost se pretvara u hrabrost
Ako znaš trik
Samo me gledajte skorojevići i mobingaši, autošoveni i dupelisci
Ja sam imperium in imperio
Tik-tak, tik-tak
Vaše vrijeme – isteklo je

***

BESMISLICA

Usred pandemije ja dobijem gripu
Sjebana sam, sluša mi se Edith Piaf i maštari, ali me muči
Jučerašnji razgovor
Pa uzimam mobitel
Umjesto očekivanog hej pita me kako si?
Zovem da ja tebe to pitam
To je dobar završetak sinoćnjeg razgovora pa započinjemo novu temu
Čini mi se da smo mirniji, demoni ionako dođu da prođu,
a i pun mjesec je
Žalim se kako mjesecima ne mogu napisati pjesmu
Piši o spisateljskoj blokadi
Govori
Jebote, kakav klišej
Jel ima netko da nije pisao o tome
Volim ljude koji se ne obaziru na moju surovu neposrednost
Koji je vide kao normalan tijek misli
Piši onda o besmislici
Veselo pričam kako je to genijalan odabir,
baš sam, evo, obučena u
nihilizam od glave do pete
Svaki pokušaj stvaranja izaziva mi gnušanje
Danima previše zavidim svom mačku
Kada dolazim kući s posla ne pozdravljam ga uobičajeno
već s vrata konstatiram
Nemaš ti pojma koliko si ti sretan što si mačak
Ništa ti ne fali, ne bakćeš se s ljudima,
netko brine umjesto tebe, spavaš do besvijesti
Baš me lupa ta odraslost
Jedna psihoterapeutkinja mi je rekla da sam u drugoj fazi odrastanja
U trećoj isto ne vidiš smisao, ali te boli kurac
Danas mi je taksist rekao
Kada umru naši stari
Nestat će svo znanje o vremenu prije digitalne ere,
zaboravit ćemo cijeli jedan svijet
I to me baš pogodilo
Kao da je već sada umro netko moj
Godinama osjećam naviranje svojih paorskih gena
Kunem se, ponekad mogu osjetiti zemlju pod noktima,
a ni biljku ne znam presaditi
Pričam mu kako je taksist samo nekoliko godina stariji od nas,
a zna barem šest zanata
Ja ni gumb ne znam zašiti
Emancipirana kvaziintelektualka
Vadim se da sam ipak naučila sve u stanu popravljati
Imaš videe, tutorijale
Kaže
A ja sam špiljska žena, razumijem samo opipljivo
I dok tako nabrajam, započinjem telefonsku anketu
Gotovo da si u rukama vidim
onu drečavo crvenu spužvicu na starom diktafonu Radio Rijeke
Dok ga pitam što je sve besmisleno
Bez veze je kada lažu samo da lažu
Besmislena je nesigurnost,
i kada si toliko svajpao na Tinderu da nemaš više što svajpati
Besmisleno je što uopće svajpamo
Treba ići u kafane i gnjaviti konobarice
Slika našeg društva je potpuno besmislena
Bolje je bilo prije kada je čovjek gradio u svojoj okolini
Danas je čovjek posvuda
A svuda nije nigdje

***

DOK SAM TE ČEKALA

Dok sam te čekala
Iz revolta sam slavila Novu godinu
Došla sam doma po danu
i nisam gledala vatromet
Nekom nedostojnom poslala sam
da je pao prvi snijeg
po travi ispred Mimare
Prodala sam svoju prvu sliku
i neki dečko mi je u Mesničkoj na jazzu
sramežljivo rekao:
Izgledaš kao da si iz dvorca izašla
To me baš razgalilo
Dok sam te čekala
Obrisala sam sve naše poruke
i tri puta deinstalirala Tinder
Netko je bio dovoljno glup
da nazove kafić tvojim imenom
Ne znaš koliko puta sam,
dok sam te čekala,
proklela znatiželju
i izvela je pred streljački vod
Kučka nikako da umre
Neki tip mi je kao reakciju na članak
poslao
izrazito perfidnu prijetnju smrću u inbox na fejsu
i nisam dobila napadaj panike
Razmišljala sam da mu na optužbu
da se branitelji ubijaju
zbog takvih kao što sam ja
kažem
da me mama rađala
na drugom katu vukovarske bolnice
dok je pucalo
I da ne znam kakav glas ima moj otac
Ali to takvima nije važno
I dalje bi mu smetala misleća žena,
kolokvijalno u Hrvata zvana
izdajnička plaćenica
Dok sam te čekala, ostala sam bez duhana
I oko ponoći u petak
šetala sam praznim centrom grada,
samo jedan policajac stajao je na Zrinjevcu
Rođena sam u pet do ponoć,
negdje sam pročitala da je to ničije vrijeme
Možda baš zato toliko volim slobodu
I tada mi je palo na um da je siječanj baš ružna riječ
(januar je čista romantika)
i kako bi bilo super da se Dubravki ostvarila želja
pa da je rodila još jedno muško
Mogla sam imati kitu, a ovako sam
dobila kurčinu
Shvatila sam da nijedna znanstvena teza
ne može oboriti postojanje sudbine
Mogu se uništavati svakodnevno,
ali vrlo je izvjesno da me možda ni smrt neće
Vesna Vulović preživjela je pad aviona
s visine od preko deset tisuća metara
Nije joj, jebiga, bilo suđeno da umre
Dok sam te čekala bejbe (tako si me zvao)
Preboljela sam gripu
i objavili su mi pjesmu
Već sedam mjeseci nisam
anksiozna,
Kada brojim dane ozdravljenja
čini mi se
kao da se skidam s dopa
Nemam televiziju godinama,
ali pogledala sam
neki TV prilog o starmalom dječaku
koji je jedino dijete u selu
Kazao je u kameru ovako:
Ja se ne brinem o svojoj budućnosti
jer nisam siguran da ću je dočekati
A mene ti danas darling šokira još samo
dobrota
I to da je netko pošten samo zato
jer vjeruje da tako treba
Baš dok sam čekala da me pozoveš na dejt
nebo u Rijeci je bilo najrozije na svijetu,
a ja ga nisam vidjela
Jednom me je urednik časopisa
za koji sam pisala tekst podrugljivo upitao:
Kako nebo može biti rozo?
A meni ga je bilo baš žao
Prvi su, naime, znaci starenja
kada više ne gledaš u nebo
Dok ovo pišem više te ne čekam bejbe
I baš si mi nekako drag dok mi
postaje jasnije
da sam umjesto tebe dočekala sebe
Pijem Cedevitu na suncu i šokiram jetru
Sunce mi udara po licu
Ali mene ti baš briga
jer imam cvike
koje mi je poslije žurke u Beogradu
darovala Jovana
Svaki put kada ih stavim
osjećam kao u pjesmi Mile Stojića
Bratstvo i sestrinstvo
Do mene, baš dok ovo pišem
sjede dva čovjeka i jedna žena
koju jedan od njih svako malo ušutkava
pa sam nekako sretna što sam
opjevana žena s karijerom bez djece
Iscrpljuje me njihova priča o cijepljenju
i skijanju na Kupresu
Lamentiraju o biznisu s kojim će se
brzo obogatiti,
a da ne rade ništa
i o ratovanju u Ukrajini
Muškarci bez svijesti nikako ne kuže
da za ovu državu ne vrijedi više ni živjeti,
a nevjerojatno bi bilo glupo za nju umrijeti

______________________________________________________

BOJANA GUBERAC novinarka je i ratna reporterka rođena u Vukovaru 1991. Odrasla je na Sušaku. Živjela je i radila u Zagrebu, a nedavno se vratila u Rijeku. Trenutno piše za ArtKvart. Radila je kao novinarka radija Laganini FM Rijeka i audiovizualnog kanala VIDA. Kao slobodna novinarka pisala je za portale Lupiga.com, makedonski akademski blog ResPublica, Žene i mediji i CroL. Iz ratne Ukrajine izvještavala je za Jutarnji list i Lupiga.com. Pisala je za Novi list, Riportal i Kvarner News. Radila je kao novinarka kulture i informativnog programa na županijskoj televiziji Kanal Ri te na Radio Rijeci i Radio Sovi, radijima Hrvatske radiotelevizije. Na Radio Rijeci bila je urednica i voditeljica emisije Futura HR. U slobodno vrijeme piše poeziju, sluša jazz, slika i ide po kafanama. Tu i tamo napravi neku izložbu ili performans. Svaki dan odustaje od novinarstva.