ZBIRKA PJESAMA SRĐANA GAGIĆA “VARLJIVA ISTORIJA DOMA”, Raštan izdavaštvo, 2025; izbor

STARICA I ZEMLJA KOJE NEMA

nailazimo najzad i na staricu sa kućom
ili kuću sa staricom – ovde je to isto:
ovo je čudesan put gde se svetlost krivi
oko neprozirnih tela zveri što zalaze
u svoje brloge, oko ljudi što ispune svoje udžerice,
oko ploda što prigrli rastinje.

starica nam iznosi pogaču okruglu kao svet,
uronjenu u mleko, na usne nam ga istače
kao majka. neko kaže: starice nikako ne bi trebalo
da stare same. ostali ćute kao krivci.

setim se: bila je tad i bosna i bile su pred svakom
kućom drvene vratnice, raširene ruke čekale su
da se u njih uliju gosti. za svakog parče masne pite,
za sve hitro preklana ptica.
onda zgarišta i porušeni stubovi bratsva,
iskrzane kosti bez uzglavlja, perje bez jastuka.

vidim to u staričinom oku: zemljopis što se nanovo
ispisuje sinovima i grobovima,
prazna vedra i postelje, nešto što majke zapisuju
u svoje crne teftere. crni dani koji su došli i prošli,
bez pouzdanih svedoka.

za put točimo vodu iz potoka,
dok je još potoka i dok je nas,
opasujemo se kao ratnici,
spremni za povratak zemlji koje nema.

***

ISPRAĆAJ

na dlanu je držala sklupčano mače ne veće od suze.
rekla je: nekoga treba hraniti kad svi vi odete tamo.
možda ćete i umreti, krvariti, goreti – ja neću imati
nikog osim njega.

vazduh je vlažnošću pravio granice, nevidljive,
oko njenog toplog tela. znali smo to po pari koja se
oko nje svijala kao iznad pođubrenih oranica.

ni drugom rukom nije mahnula:
prsti su joj se granali u bokore i bilo bi suviše tužno
kidati takvo cveće, kratiti mu život na majčinoj ruci.
učinila se hladna, daleka, kao u višem znanju
o našoj smrti, smrti u zemlji, zemlji što rađa u nama,
ustima, nozdrvama, ušima.

***

NA DAN KAD JE SHVATILA DA NJENO TELO
NIJE NJENO
NIJE TELO

na dan kad je shvatila da njeno telo više nije njeno,
da više nije telo, okrenula se od šporeta,
teturavo, na peti, odložila uflekanu sudnu krpu
na sušilicu, skinula kecelju, znoj obrisala
ivicom tkanine, ostavila uključen kolač i maline
da se dekomponuju u njemu,
otvorila rasklimana vrata terase i na junskom suncu,
kidajući usput osušene listove sobnog bilja,
u svemu sagledavajući propadanje, onaj trenutak,
tik pred kraj, spustila se na klupicu,
zapalila cigaretu, sačekala ne misleći o ko zna čemu,
da se oglasi tajmer, da voće prokrvari,
i peć sve odradi umesto nje.

***

JEDNA PESMA

jedna pesma za put što se otvara pred nogama,
za kundak pod rebrima,
za ruševine, njegove i tvoje,
za vojnika što se ujutru umiva nad potokom,
spirajući u koritu kraste i smrt.

jednim stihom da prohodaš, drugim da zapucaš,
trećim da sagradiš nova premošćenja,
sin tvoj da ih pesmom već iz kolevke ruši.

jedna pesma koja o sebi misli kao o spasiteljki,
čarobnici koja prstom nacilja zvezdu,
okom pogleda i oživi, jezikom oliže i uglanca,
dočeka se na naoštren nož.

***

PESNIČKI ALGORITAM

poterani ka divljini, nesposobni za veće odluke,
u pauzama putovanja naivno čitamo pesnike,
savremene i mlade, kako nam se namesti:

jednog što na pedeset strana
dovoljno puta pomene fašizam,
među cvećem i zverima posadi demokratiju,
zasluži aplauz i onlajn čitaoce;

pesnikinju što na mrežama pozira setna,
rat i rovove pretvara u slike samoljublja,
gradi svoj muzej prekinutih veza,
na razvalinama sravnjenih gradova
ispija fotogeničan produženi s mlekom.

poželjne teme rađaju poželjnu kritiku,
povoljniju od lidlovih akcijskih letaka,
dok se smrt kao štene otima iz njihovih
metafora, na nebu iznad sredozemlja
umesto stihova, piše istoriju zla.

***

BENZINSKA PUMPA
NA MESTU SPOMENIKA PALIM BORCIMA

bili su spomenici, biste prokletih,
bile su glave izgubljene u besmislu,
bile su zvezde ugašene u očima, a onda
creva
što ispumpavaju krv iz blata,
ruke što krše mramorne vratove –
zatrpavaju rupe, investitorske
prokope bez utehe.

o mramoru u vrtu više se ne pišu pesme,
mesec odavno nije čedan,
gola tela pevaju samo kad su mrtva.
nad našim gradom-lešinom
blješti šalter s povoljnim bonovima
za novouspostavljenu nevinost.

nova crpka ispumpava zaborav,
iskupljuje zločine,
pun rezervoar pokreće motor,
točkovi nas odvode daleko od grada,
stazama revizionizma
dalje od masovnih grobnica i suza.

_______________________________

SRĐAN GAGIĆ je pesnik i urednik rođen 1988. godine u Novom Gradu/Bosanskom Novom. Osnovne i master studije književnosti završio je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Autor je knjiga poezije Deca u izlogu (2015, ,,Brankova nagradaˮ, nagrada ,,Risto Ratković za mlade pjesnikeˮ), Prelazno doba (2017) i Varljiva istorija doma (2025, Nagrada ,,Predrag Matvejevićˮ). Autor je panorame bchs poezije Meko tkivo: izbor iz nove poezije regiona i koautor antologije ratne proze A fost odata o tara (sa Dinkom Krehom i Borisom Postnikovim). Bio je dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Treći Trg, saradnik izdavačke kuće PPM Enklava i osnivač i glavni urednik u Raštan izdavaštvu. Zastupljen u više antologija srpske i bosanskohercegovačke poezije, a pojedine pesme prevođene su mu na više jezika. Već deset godina jedan je od urednika zbornika Rukopisi iz Pančeva. Član je Srpskog književnog društva i profesor književnosti u srednjoj školi.

fotografija autora: Kornelia Głowacka-Wolf

PET PJESAMA KARLE KOSTADINOVSKI IZ RUKOPISA “SEBEVRAŽDA”; Nagrada Goran za mlade pjesnike 2026.

Mol, mol, moj preveliki mol

254 minirazloga nakon, na svoju nesreću, I’m back back back nije mi smiješno i ovo nije pozitivan znak sretna i vesela, novi povratci i svježina amy_winehouse_back_to_black.mp3 sve će biti top top topchich fali mi da si dobro

ova bi zima mogla biti udobna u tvojoj hudici, valjda ćemo stat ova je zima bila okej, ti si stala u moju hudicu

htjela sam isKORistiti sintagmus notorna bolikurčina ali mi se više ne sviđa, malo mi je osnovnoškolski, nisam to onda napisala ako sam sada oprala ruke od toga je li to tako

brigada kukavica kukavica brigade kukuvicu brigigigi kakavic briga diga kuk brige

I made you a mistake / mixtape

drastično si smršavila, tijelo ti je počelo kopniti, a koža naočigled stanjivati se, upala si sama u sebe, a kao debeli maršal ostao je nepromijenjen tvoj nos – tanak – grbav – dugačak – i na njega smo vješali vješalice s našim prašnjavim, svježe opranim ljetnim košuljicama

�� nisam u šoku, samo provjeravam imam li temperaturu ��

dva komičara odlučila sklopiti brak, trenutačno traže šalu za vjenčanje

moj se brat nesvjesno diči činjenicom da se nikada ne smije naglas, već onako, sa strane, smirk kako se to kaže, ponekad napravi grin, ali više iz sprdnje, nisam znala kako zvuči njegov smijeh, onaj grleni, e to, to – nisam znala dok vas nisam stavila na videopoziv iz kojeg ne mogu razabrati jednu smislenu rečenicu – voljela bih čuti ispreplitanje naših laughs

da si nogometaš, bila bi Messy

***

Tatjana, pusti me na miru

postojala je zamuljana bilješka, vruća od boli, hladna od inercije, mlaka od želje; u njoj je natukničasto pisalo: ulaz u birc zrak brak mrtva luđakinja – odlučila je da se neće objasniti jer joj se ne da

cacacacacacaCA sve moje rasprave uvijek su iste fore

moj je prijatelj svojim golim rukama sagradio crkvu, i u njoj govori isključivo o Starom zavjetu i svaku misu završava riječima “idite u strahu”

ti samo hodaj, ej, ali inzistiram, vjeruj mi pobogu, samo hodaj pored čudnovato osvijetljene šume i doslovno radi što te volja, želja, briga | moć //// ako baš želiš, okreni se provjeriti gdje sam (otkrit ću ti u nastavku tajnu: gledat ću sa strane ljubičasto cvijeće i panično bježati od leptira, možda se popišati po obližnjoj mahovini) |

voljela bih biti majka koja u autu priča priče gradova prijateljima svoje djece

uđeš u prekarnicu i tražiš jedno nezadovoljstvo

ne daj da ti ljeto sjebe keto, priđi tortilji, ne daj da u te bez razloga pilji

na whatsappu ti jednoga jutra iskoči poruka “hiperprodukcija jer možda sutra umreš haha yolo xD”

nisu to gromovi nego u mraku slikam cice

***

Dal da stavim križ?

nije ti moja krivica što sam ostala jedina opcija

| | | | |

+doći će ti i zanimljivija+ – ovo sad ne bih ostavila, ali nek ide kad smo već tu – bez brige, imat ćeš priliku iznova dokazat da si najobičniji garbažžžžžohare neuništivi iako sam te uništila još ti vidim mlitave nožice kad usisavam tuđe stanove

“Vidim sebe u tebi. – Po čemu? – Po dva prsta.”

auuuu huhu što reče nema ti u zavidavanju sreće bilo je tu negdje sreće ali ponavljajući motivi se ne liječ……….

ko si ti kad svi drugi odu spavat

tvoja mama Morana jel skraćena od moralna i što je to ona točno morala; poslije ću je se opet sjetiti

tvoj je mrak zakopan u produženoj bljutavoj meni prekrasno finoj kavi i tvoje su suze natopile jeftini benzinski kolačić i dok ga uranjaš u mene zaboravljaš staviti šećer i oprostiti si, ipak, za sve

nostalgija ti daje mrenu na tim prekrasnim očima / pjenušavim ustima pljuje gemištabilne slinurine dok šakama u navratima miluje suhi fikus i vrišti: JA SAM BIO JEBENI LEŠ!!!

• rekla sam murati a ne morati

ti mi dođeš kao bumerang – jebeno nemam pojma kak funkcioniraš

***

Kuća kakvog uglednog domaćina

pa kako mjesta ne bi mogla boljet? II. kruh s neba da smo bili samo u mislima pa jedino što krvari naša su sjetanja

možeš ti thinkat, a ja over?

.jeste li ikada sjeli na ledeno hladan pod, promatrali bebina uspavana stopala i ridali nevinost?

ako mi u ljeto ne brišeš čeoni znoj maltene kartonskom maramicom, onda ne zaslužuješ moje jesenje kaputiće; a baš su slatki

možda imam problem, možda i dva, a možda su u jebenoj usranoj šumi

najjezivija sintagma u povijesti mesnih mehanizama je “vojno sposobni”

naš je oproštaj pozdrav – samo malo, zapravo ne znam što govorim, nije ovo Kerouac da izigravam putnu struju svijesti; vraćam se za sekundu – obilježio film u kojem nije bio moment u kojem bismo se prepoznale. zato smo se vidjele u odrazu ogledala boli, one naslijeđene i naučene, prihvaćene kao falš zasluga i pokušaj samobičevanja; da sam dan bila bih dobra

nemojte mi se raspadat, niste kamenolom

***

Zašto Antonija Plače

dođe mi nekad da grleno zapjevam neku bojnu ali se sjetim da sam p.e.d.e.r………………………………………………………pa zapjevam još jače

što niste na našoj oproštajnoj cugi-iz-pristojnosti donijeli kantu da je napunim znojem mirisa pečenog mesa

podcrtavam ti u facu bez suza tugujem jer zamišljam vrh tvojeg nosa kako mi struji po hladnim leđima otišla si jer sam otišla

nemoj pisat da si hedonist na stranicama za brzi seks jer svi onda znamo da nemaš posao a kamoli da planiraš u potragu

% privukao me tvoj % egooO % zadržao me % mOj %

kaže batak drugom batku “zamisli da se pretvoriš u patku, batku“ ; analogija pitke bitke

rekao mi je da hitno prestanem provoditi dulje vrijeme na toaletnoj pauzi – na ulici pređem cestu da ga ne gledam u te jadnjikave bljedunjave gadne oči

#azapravojesvebiloomeni

Gospođo, ne možete u CV staviti “vrsni kunilingus.” – Zašto ne? Pa zbog toga me direktorica i pozvala na razgovor.

_______________________________________

KARLA KOSTADINOVSKI završila je preddiplomski studij kroatistike i bohemistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a trenutačno je na diplomskom studiju Digitalne lingvistike. Bavi se PR-om, društvenim mrežama, marketingom i produkcijom te je radila u HNK-u u Zagrebu, Teatru &TD, Frakturi i Centru za mirovne studije. Na Radio Studentu vodila je i uređivala emisije o kazalištu i mentalnom zdravlju. Sudjelovala je na raznim radionicama za mlade kao voditeljica ili produkcijska podrška te moderira tribine i događaje u kulturi. Laureatkinja je nagrade Goran za mlade pjesnike za 2026. godinu. Gostovala je na književnim tribinama Učitavanje i Poetomat, a svoju poeziju objavljuje na blogu Murati od baršuna. Producentica je drag queer kolektiva House of Flamingo te osnivačica Gusta Partyja. Piše za VoxFeminaeKulturpunkt i Graziu.

fotografija autorice: Dina Uglešić

RANA POEZIJA ERNESTA FIŠERA

GRAD KOJI JE ODLUČIO NESTATI

Jedan je grad neopozivo odlučio posve nestati
predati vlast onima koji su se na nju već navikli
i definitivno se povući iz javnosti: jednostavno
spakirati ulice, tvornice, dječje vrtiće, parkove
društvenu i privatnu kanalizaciju i sve ostale
komunalije; potom tzv. sveopću nadgradnju
tad se izljubiti s građanima, živima i mrtvima
koji su ga voljeli strasno, mrzili još strasnije,
sa svima s kojima je stalno dijelio dobro i zlo
i ispisivao surovu povijest za buduće građane:
u konačnom odlasku grad je radio nepogrešivo

Jedan je grad, već star, a optimalno uznemiren
odlučio lijepo reći addio, neodložno odmagliti
u nepoznatom smjeru ali vrlo hrabro i odlučno
nastaniti neki svoj još neistraženi zavičaj nade
čist i prepun ekspertno preporučljivog zelenila
gdje bi se osjećao tradicionalno živio uljuđeno
s djecom, ženom i ljubavnicom, u lijepoj kući,
a sve to sukladno s općedruštvenim zadacima:
dakle neusamljen i panično čitajući Rousseaua
jedan je otužan grad zbog propalog projekta
o naprednom uzgoju slavuja među nagluhima
već skršen, razočaran i s punom odgovornošću
napokon odlučio trajno nestati iz moga sjećanja

***

S NEPRAVOM IZOPĆEN

S nepravom izopćen sad se za nejasnu pitaš svrhu
a svrhe nema: samo neka pritajena zloba
u obilju neukosti, samo prijetnje
i prejasne zadnje namjere
pa sputan najprije zriješ u tugu i u grč
ili pak visok i srčan praštaš neprestano
još uspravniji premda zbiljom poražen
čak sve ljudskija i smjelija biva tvoja nada
već pretvorena u pregršt mudrih izreka

S nepravom prokazan još zriješ u tugu i u grč
još razorno obilježen – slutiš komu ćeš dopasti
nalik na cvijet isušen učinkovitom bolesti
i već slušaš kako žitka uspinje se zebnja
a u žilama kuca svježe ludilo
pa zalud u tebi sve ono što čestito zaklinje:
tvoje čisto lice još samo svjetlo može nastaniti
još samo istina, jedno čudesno bljeskanje

***

VIJESTI IZ UNUTRAŠNJOSTI

Javljaju da uskoro stiže svemirski brod
za put u sretnu budućnost i još samotniju
samoću, javljaju preko ozonskih rupa
o jednoj neviđenoj ljepoti zelenog sna,
o vodi što cvjeta, kolijevkama bez djece
koje plove nebom u potrazi za domom
već razorenim od ideoloških sukoba
opasnijih od spletenih ruku ljubavnika

Javljaju sve glasnije premda se ne vidi
odakle se vijesti šire, tko ih sve odašilje
u nebosklon naših strepnji, u vučje doba
podbuhlo od vidovitosti i sebeljubivosti:
kažu, ne treba se brinuti, niti očajavati
ionako je riječ o neizlječivoj bolesti –
najgoroj pošasti – grizodušju, a bez duše

Javljaju konačno o tome da će zašutjeti
jer sve je odveć jasno, do golog besmisla
pa bi se ponetko još mogao otrijezniti ili
upitati o šupljoj savjesti, o lišću jesenjem
kao donjem rublju metafizike, socrealizmu
u pilulama, nemoćnoj gluposti usprkos:
u carstvu dezinformacija ono nedvojbeno
i izvjesno – jedino je potpuno nevidljivo
i strelovito, dok pomračuje um brzinom
interkontinentalnih raketa, vrlo duboko –
do dva milimetra ispod kore velikog mozga

***

DRUGI SILAZAK

Doba koje nosim na čelu doba neponovljivo
leptiir je predan ništavilu već nadomak cilju:
silazeći u sebe sve teže razaznajem zbilju
slobodan – još dublje živim vlastitu tamnicu

Pružio bih prste i u najljuće nevrijeme
promicao tijelo i kroz nedirnute tišine
ali riječi se opiru mome mračnom sluhu
a ravnodušnost sve svetije bruji žilama
pa jedinu neprolaznost gajim u svom srcu

***

TAJ SVEMIR ŠTO NAM ČUČI U SUSJEDSTVU

Taj svemir što nam čuči u susjedstvu
dobroćudan, nedohvatljiv, nije li klica
nekog drugog svijeta nama nepoznatog
nekog drugog sna, a bezvremenskog:
izrecimo ga dakle kao tihu budućnost
(kao što samoća izražava naše živote)
obujmimo ga panično kao svog brata
još nerođenoga i neviđenog koji šuti
u mraku svoje začudne beskonačnosti
konzervirajmo tu stravu sebi ususret
i nadohvat možda već idućeg naraštaja
ili nikoga – nikoga najviše, i nikada

– iz knjige “TROŠENJE NADE”, Izabrane pjesme 1959 – 2019, izbor i pogovor Davora Šalata, Matica hrvatska, Zagreb, 2019. –

_________________________________

ERNEST FIŠER rođen je 2. svibnja 1943. godine u Zagrebu. Gimnaziju je završio u Varaždinu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti te filozofiju.
Autor je desetak pjesničkih zbirki, niza knjiga eseja i kritika te likovnih, glazbenih i kulturno-povijesnih monografija.
Radio je kao likovni pedagog u Domašincu, bio je novinar u čakovečkom tjedniku “Međimurje” i prvi urednik Radiostanice Čakovec. Od 1971. do 1972. bio je urednik svih izdanja Kulturno-prosvjetnog društva “Zrinski” u Čakovcu, a zatim do konca 1978. urednik čakovečkog Tiskarsko-izdavačkog zavoda “Zrinski”, priredivši za tisak u tom razdoblju više od sto knjiga suvremenih hrvatskih pisaca.
Jedan je od pokretača Međimurskog kalendara (1969.) i Kajkavskoga kalendara (1970.-1972.), priredio je za tisak prvu Antologiju hrvatskog dječjeg kajkavskog pjesništva (1976.), a bio je i glavni urednik časopisa Kaj (1990.-1993.). Od 2009. godine glavni je urednik časopisa Matice hrvatske “Kolo”.
Radio je u Povijesnom arhivu u Varaždinu (1979.-1982.), uređivao književni časopisa Gesta (1982.-1987.) i istodobno bio (1985.-1987.) direktor Narodnog kazališta “August Cesarec”, današnjega HNK Varaždin. Potom je radio kao ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice “Metel Ožegović” u Varaždinu, a od 1991. radio je kao direktor i glavni urednik županijskog tjednika “Varaždinske vijesti”.
Bio je član Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga novinarskog društva, Družbe “Braća hrvatskog zmaja”, Varaždinskoga književnog društva i Ogranka DHK Čakovec-Varaždin.
Za književni rad nagrađen je s nekoliko nagrada za pjesništvo, a dobitnik je i nekoliko nagrada za svoje djelovanje, među kojima je i Nagrada grada Varaždina. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Umro je u Varaždinu, 7. studenoga 2024.

TRI PJESME STEFANA STANOJEVIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “DOSADA U PODNE, SUICID U PONOĆ”

SUICID U PONOĆ

Moja generacija je odrasla na parolama
bajkama i motivacionim citatima
niko zapravo ne želi revoluciju
već samo fotografiju sa ulice
među kordonima policije.
Ne širite dezinformacije –
budućnost je u ovoj zemlji ukinuta.
Mi samo parazitiramo na ostacima
neke tuđe prošlosti
dok ne izjedemo sami sebe
u finalnoj metastazi.

Moja generacija je pas
koji juri senke golubova
a gubave lešinare i ne primećuje.
Tolerancija je odsustvo želje za istinom.
Inicijacije i rituali sa društvom
postaju loše navike.
Slučajni susreti u toaletu prisniji
nego razgovor s prijateljima
jednokratne noći nežnije
od dugogodišnjih odnosa.
Narod kome je mera
za prolaznost vremena cigareta.

Moja generacija je dosada u podne –
suicid u ponoć, sredstvima po želji.
Nezadovoljstvo je znak ambicije
ali u njoj mnogi izgore
jer su zavoleli šibicu.
Besposleni dani su katastrofa
dani kad služim kao most
paukovima da silaze sa drveća.
Mora da se gleda u plafon
pa pomisliš kako si odjednom
strašno mudar jer si preživeo
nešto što neko drugi nije.
Život i književnost su kao sneg
mećava neće prestati
samo jer si ti ostavio trag.

Neka misle da sam bezopasan
kad na ispitima života
mašem belim papirom.
Šta je poraženom još jedan poraz
razlog da se rasterećeno nasmeje
još jednom novom pokušaju.

***

ŠTA JE ŽIVOT NEGO PLES MEĐU GROBOVIMA

Šta ja znam šta je život
turistički nešto proživim
na nogama provodim dvadeset sati
trujem svoje organe
pa se vadim iz griže savesti.
Krišom se divim običnim
radnim ljudima
vrednim studenatima
lepim i zgodnim devojkama.

Divim se požrtvovanosti
roditelja koji podižu decu.
Ne bih se usudio
da osudim novi život na propast.
Svima im se osmehujem
gledajući decu devojaka
u čija srca nikada nisam umočio
svoje prljave šake.
Tako je i bolje.

Meni treba neko nov
neko nepoznat
da mu kažem sve.
Nakon toga se raziđemo
u prolazu klimnemo glavama
zaverenici iste ideologije
slepi putnici pregorelih srca.

Ovde niko ne sluša
klasičnu muziku jer
podseća na katastrofu.
Potrebna je tišina
iz poštovanja i stida
odrasli međutim brbljaju
iste neupotrebljive bajalice.
Nikada nismo prestali
sa žaljenjem.
Izgleda da će dani žalosti
trajati večno.

Kabineti su prazni
table čiste i sunđeri suvi.
Niko ništa nije naučio
ponavljači smo večitih lekcija.
Pune pijace
dece u crnini
koja kupuju cveće.

***

INTRIGA

Dva para idu jedni drugima u susret
drže se za ruke, dok jedno među njima
u zanosu priča svojoj osobi.
Muškarac priča kod prvih
a žena kod drugih
dok jedna žena
i muškarac slušaju
i gledaju pred sebe.
Pogledi ovih ćutljivaca susretnu se
i traju predugo da bi bili bezazleni.
Odakle se poznaju
i šta znaju jedno o drugom
iz ovog ili drugog života
i šta su to osetili
nećemo saznati. Nikada.
Kao iz straha, veruju da će otplutati
šake svojih osoba stežu čvršće.

___________________________________

STEFAN STANOJEVIĆ (Pančevo, 1995) pesnik koji je u svom gradu vratio učestala čitanja poezije, objavljen u nekoliko relevantnih, štampanih i onlajn antologija, časopisa, portala, zbornika u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori.
Objavio je zbirke poezije „Mladi Atlas” (BKG, Beograd, 2016) i „Napad panike” (Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva, 2020). Poezija mu je prevođena na engleski, francuski, španski i hebrejski.
Radio je kao novinar, fizički radnik, profesor na zameni, magacioner.
Član je Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva. Radi u knjižari.
Jedan od dugogodišnjih urednika najdugovečnijeg zbornika poezije i kratke proze mladih s prostora eks-Ju “Rukopisi”. Organizator “Pančevačke književne ture”, obilaska najvažnijih mesta vezanih za pančevačku književnu istoriju i nasleđe.
U pripremi je njegova treća zbirka poezije “Dosada u podne, suicid u ponoć”.

ŠEST PJESAMA IVANA ŠKRABE IZ ZBIRKE “NJEŽNOST DIVLJEG BILJA”, Sandorf, Zagreb, 2026.

TKO ĆE OSLOBODITI POEZIJU

revolucija stiha počinje
u spavaćoj sobi
tamo se riječi drže za ruke

***

SNOVITI KANJON

te zime
prešli smo rijeku

drveće na putu
pjevalo je

konji su osjetili
čudan znamen

ušavši u
snoviti kanjon

s drevnim zvukom
postali smo jedno

u želji da
postanemo sunce

***

SAVJET

moja duhovna majka
izgleda kao sestra Joni Mitchell
davno mi je rekla:
“ne pričaj ljudima o svemu što vidiš
proglasit će te ludim”

***

PREMA SUNCU

nemoj se nikada
bojati
za svoj život

boli, znam da boli
ej, ljubim te
držim za ruku

ti si dobro biće
ne vjeruj ničijim
ružnim riječima

s dna plave rijeke
izronit ću ti slova

volim te bez
uvjeta

***

OTIĆI VLAKOM

otići vlakom u mjesta
gdje nas nitko ne poznaje

putovati sve dok ne pronađemo
obalu bez tuge

nadati se slobodi svete šutnje
po prvi put na neznanoj cesti

susresti ljude
koje osjećamo otprije

žudjeti za znakovima
u prolaznicima

čeznuti, ako treba
umrijeti od čežnje

***

PRAZNIK TIŠINE

sprovodim svoj mali praznik tišine
svetkovinu
iza spuštenih zastora

obično sve počinje
slanjem poruke poslovođi
danas ne dolazim, nije mi dobro

nema do bijelih laži
bijela božica šapuće ih
svake noći prije sna

predsjedam u općinstvu
napaljenih i opaljenih
i pijem nebrojene kave

u svojoj podmornici
pišem
i slušam glazbu

muze me gledaju i misle
ne možeš ga
ne voljeti

__________________________________________

IVAN ŠKRABE (1984, Jastrebarsko). Živio i radio u Firenci te na otoku Ižu. Završio preddiplomske studije filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu, gdje i živi. Svoje pjesme čitao je na regionalnom književnom festivalu Knjiga pod feral u Budvi. U sklopu književnog festivala SUR (Stih u regiji, 2024) izvodi poemu Objava sna u HNK Varaždin. Pjesme Noir mamurluk i U bijelim haljinama apokalipse objavljene su u časopisu Poezija. Zajedno s Abramićem, Kapecom i Novakom izvodi glazbeno-poetski performans Mora rastu u očima, u Zagrebu 2024, povezujući svoju ljubav prema beat književnosti i glazbi. Kao kantautor objavio je dva EP albuma 2010. i Dodirom slobode. Na albumu Hazarske, u izvedbi književnika i kantautora Miloša Zupca nalazi se Škrabeova pjesma Stiglo je doba. Za album kolektiva Novih Odmetnika Iznad tame (Pjesme za Viktora Haru), skladao je glazbu za pjesmu Crveno i crno pjesnika Mehmeda Begića. Početkom 2025, izdavačka kuća Enklava objavljuje mu dvije pjesme u zborniku radova Paket aranžman, polaznika radionice kreativnog pisanja pod vodstvom Zvonka Karanovića. Ceremonija sna prevedena je na francuski jezik i objavljena na portalu Slavitude. Na proljeće 2026., za izdavačku kuću interstellaR. izlazi mu Tajni akord, prvi dugosvirajući album koji je radio s Mehmedom Begićem.

fotografija autora: Zoran Orlić

PET PJESAMA SANDRE DŽANANOVIĆ IZ ZBIRKE “HOD PO ZEMLJI MRTVE BRAĆE”, Lijepa riječ, Tuzla, 2025.

FIBULA*

od matere
jedna sijeda vlas
otvori vreću s brojem
i konačno
fibula dobi
najdraže ime

* fibula – (lat.) lisna kost

***

SAN, NEOPROSTOM OPTOČEN

Lišće oktobra
dobilo je boju medaljona
kojeg si mi donio
s pohoda na nježne vratne žile.
Sad, kad si nepovratno otišao
u utrobu Lucifera,
često sanjam jesen:
iz prokisle zemlje niču vratovi
s ogrlicama od žice,
i duše,
optočene neoprostom.

***

OBDUKCIJA ŠUTNJE

Smrt je danas plesala
pod oštricom skalpela,
kao nekada ona i ti
na svadbi zajedničkog vam prijatelja.

Pričao si mi o njoj:
da je imala lijepe oči,
mirisnu kosu i pogrešno ime,
i da ti se ponekad, dok šetaš gradom,
neki tuđi pramen zaplete između sjećanja
na nju i onemoćalu istinu.

Rekao si da znaš gdje je ona danas
i da nemam razloga za ljutnju.
Nisi bio u pravu.
Mračna i teška je moja ljubomora,
kao jama
u kojoj Adna još uvijek čeka
na prvi zahvat rovokopača.

***

RUČNO PRANJE KOŠULJA

Osušila se
crvenosmeđa mrlja
između dva dugmeta.

Rekao si da krv blijedi
pomoću soli i sirćeta.
Bio si u pravu,
mrlja je nestala.
S košulje.

***

VIHOR

Još uvijek mogu čuti
vihor ispod prozora.
Odranja komad stiha
i šalje ga prema neznanim obalama.

Gdje li će se duša nasukati ovaj put?

Sve mećave su stale u ponor zjenice,
sve sudbine u žulj na dlanu.
Dunja na ormaru miriše na bratov šal.

Odraz tuđeg lika vrijeđa
s druge strane ogledala.
Previše inja se rasulo po kosi
da bih još uvijek mogla lagati sebe
kako će lastavice ponovo sviti gnijezdo
ispod krova ubijene kuće.

_________________________________

SANDRA DŽANANOVIĆ je pjesnikinja i socijalni pedagog, rođena 1967. godine u Prijedoru.
Književno se izražava kroz poeziju i kratku prozu, s prepoznatljivim stilom koji se odlikuje misaonom dubinom, emotivnom izražajnošću i osobitim senzibilitetom prema društvenim i egzistencijalnim temama. U svojim radovima često istražuje motive identiteta, unutarnjih lomova, zavičaja, trajnih rana rata i traženja smisla u savremenom svijetu.
Objavila je četiri zbirke poezije:
Čipka od trnja (2011.)
Buđenje zaspalog neba (2012.)
Ravnica na ispucalom dlanu (2014., e-knjiga)
Bosnoslovlje (2015., e-knjiga)
Njezina poezija objavljivana je u brojnim regionalnim književnim publikacijama, zbornicima i internetskim portalima. Pjesme su joj prevođene na engleski, njemački i slovenački jezik, čime joj je pjesnički glas prepoznat i izvan granica njezinog jezika i zavičaja. Aktivno sudjeluje u regionalnom književnom prostoru putem online platformi, te je njezino stvaralaštvo prisutno u poetskim krugovima bivše Jugoslavije.
Danas živi i radi u Brisbaneu, Australija, gdje nastavlja književni rad, spajajući iskustvo socijalne prakse s dubokim razumijevanjem ljudske duše, što se snažno ogleda i u njezinoj poeziji.

NOVE PJESME ANJE MARKOVIĆ

SLADOLED

Bilo je ledina, gola ledina gde su zeleni
plamenovi šiblja lomili kičme na vetru,
blaženo ništa i ničije,
potom su u potokom rasečen dlan
utisnuli temelje, a s njima beton i smisao.
Ko ima i beton i smisao, više nije ledina
i naziva se mestom.

Duž onoga što je postalo ulica
naselju su izrasle ruke
i kada ih smesti na beton među zgradama,
oseti ucrtan krug. Pesak, pupak našeg sveta,
zimovnik za lopatice i plastične morske zvezde,
a posle: neprirodne zenice i korov.

Potok se povukao, ipak
razbacane mladice su procenile da će preživeti,
kao i mi, uostalom, tankonogi,
besmrtni sami sebi jer naše je bilo kamenje
i naše je bilo kestenje i
mestimična oštra trava,
naša je zarđala ivica tobogana
niz koji se spustiš samo jednom,
miris metala na znojavim dlanovima,
i prolazi među zgradama
kroz koje se košava zaleće da u letu počisti
sve pamflete i kese i napravi šniclu od dečjeg mesa
jer ovde zavetrine nema.

Ledinu ne pamtimo, kao ni potok.
Navikli smo na sivo i grubo – poznato mesto
gde ljuljaške žive vrlo kratko,
i gde je uvek malo hladnije.

Mesto je majka, ali to ne znaju
ni mesto ni majka. Nijedno nije dom.
Daju mi kornet s tri kugle
čistog nasilja,
i šta ja sad da radim?

***

CURI NIZ BRADU

Kamen je napravio luk preko igrališta
rastao kroz polen i povike,
zatim je sevnulo belo, krv
suknula u oči.

Mesto kaže: tako se pravi čovek
kakav meni treba.
Da vidiš samo kako oblikujem!
A ti nećeš da te tako prave,
ali ćutiš. Juriš jarče mali da vratiš
za pocepanu kožu
za slepljene trepavice.

Lome se u trku sveže kraste na kolenima,
nebom leti kamenje i kestenje,
odrastanje curi niz bradu dok
trčiš kroz detinjstvo, udžbenik iz istorije,
i grad je sve širi i otadžbina
sve mračnija.
Begunac uvek brži.
Učiš – trči se lakše sa
zatvorenom glavom.

Majka je rekla dođi kući u sedam,
nije rekla dođi krvava
i to je sada problem.

***

LJUTE ŠIBICE

Odrasla je,
celog leta nosi pantalone.
Sakrijemo se u prohladan ulaz, pa se svuče i pokazuje
pomodrele spirale na koži, kaže tata je bio ljut,
a kad je ljut on uzme
kabl od fiksnog telefona
– veza se prekida –
samo zviždi i boli i niz nogu se
zavijuga Dunav.

Dok priča, nokat sa oljuštenim lakom
prati tragove kabla, kaže
sada ne boli,
samo mi je malo vruće.

Posle lutamo po kraju, na brdu je crkva
u kojoj stojimo stisnutih pesnica.
Beskonačni balvani lete prema nama,
a vrlo dobro i znamo: ovde se nikome
ništa ne može oprostiti.
Dišemo kao šibice, tri male ljute šibice.

***

ODLUKA

Mesto je i puškarnica i podrum,
nema sećanje – odraste nas i olupa o beton,
kao masna šaka kad
dobar tresne but. Potom dođu drugi
da i oni zauvek zapamte
kućni red betona, da i njima taj sladoled
procuri niz bradu
pokapa po novim patikama.

Predgrađe pritiska kao kamen za kupus,
kao nagli sumrak – nema svetla
najednom
gazim po nečijim zubima,
mojim zubima u blatu.
Majka je postala teško nemesto.

U mrklom mraku beli se skelet
penjalice i miriše miriše miriše
na slatkiše iz Štarka.
Odluka o begu reži sa povoca.

_____________________________________

ANJA MARKOVIĆ rođena je 1988. u Beogradu. Diplomirala je na Katedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Godine 2012. objavila zbirku pesama Napolju su ljudi (SKC Kragujevac, edicija „Prvenac”), za koju je dobila Brankovu nagradu za prvu knjigu. Godine 2016. objavila je i zbirku Kowloon. Pesme su joj prevedene na engleski, grčki, slovenački, ruski i češki, objavljivane po raznim časopisima i portalima, i uvrštene u antologije Meko tkivoOvo nije dom Logične pobune. Sa Udruženjem „Nebograd” sarađivala na projektu Novi kompozitori i nova lirika. Radila je kao urednica u raznim izdavačkim kućama.

NOVE PJESME MEHMEDA BEGIĆA

MAGLA I VJETAR

Živim u hotelskoj sobi
koja nudi više nego što trebam
i ništa što želim
Ovdje šutim znakovitije
i bolje nego na rubu šume
koju sam dugo zvao
jedinim domom
I zato se ne vraćam
Niti ću više odlaziti
Moja putovanja su u svom zenitu
i više me neće transformisati
Ništa nije ostalo da se nauči
Konačan oblik sam dosegao
uz pomoć
sjećanja na tvoje duge noge
i zavodljivo finale
zadnjeg rastanka
Neka magla i vjetar
budu svjedoci našeg dogovora

***

SUEDEHEAD

Sapunjajući svoju srebrenkastu bradu –
u sred polugodišnjeg rituala
– sjetio si se onog nitkova
i koliko su ti značile njegove pjesme:
kako li se samo uspio posvađati
sa svima i prezreti svakoga
ali ostati omiljeni stihoklepac
Nezadovoljstvo je opasno gorivo
razornije od ljubavi
i njenih derivata – govoriš sebi
u bradu od sapuna, dok ti kroz glavu
prolazi plejada likova
na koje nisi pomislio decenijama
Svi su redom besmrtni u tvom
zakašnjelom sjećanju, svi nemarni
i mladi kao Dean Moriarty
Imao si 14 godina i povodljivo srce
kada si prvi put napustio sve, tamo
na ponoćnoj klupi, uz pjesmu o gradu
koji ne bi trebao da postoji
Bila je to pjesma o preciznoj dosadi
koja priziva nuklearno rješenje
Imao si 14 godina, šta si mogao znati
o armagedonu i genocidu,
o strahoti kraja svijeta, i šta si morao
naučiti na cesti koja zavodi
Umoran od adolescencije, mislio si
da napuštanjem rubnog Mediterana
rješavaš sve probleme svijeta
Nekoliko decenija i meridijana poslije
koliko si naučio i šta si promijenio
Šta može reći klupa sa koje je
neko ukrao tvoju omiljenu jaknu
dok si bio zauzet razmišljanjem o starcu
koji je na nekoj drugoj osunčanoj klupi
zauvijek usnuo –
u tišini koja odjekuje
u čežnji koja se mora slijediti
sa sijedom bradom u kojoj se
gnijezde sve naše senilnosti

***

PUT SVILE, PUSTINJA GOBI

Ne mogu ti pokazati koji je pravi put
(nisam siguran ni da takvo nešto postoji)
ali poznajem cestu
koja je starija od vremena
Tamo svako za sebe mora otkriti
koliko je izgubljenosti moguće podnijeti
i šta smo spremni napraviti u tmini
kada niko ne gleda i ne vidimo ništa
Kada smo od zvuka napušteni
rastrojeni i razdvojeni
podijeljeni ili odstranjeni
tražimo riječi gubeći slova
Zaboravljenu nježnost
ipak uspijevamo pronaći
Nasumično stvoreni za pad
prihvatamo i shvatamo greške
bez iluzije da možemo biti bolji ljudi
da ćemo ostvariti pohabane snove
ili da za takvo nešto ima vremena
Olupine smo od poljubaca
i jednom smo iskreno vjerovali
da su ishodi poput pravog puta
filmske slave ili spasa u umjetnosti
svakom podjednako dostupni 

***

IZGUBLJENI U BUĐENJU

Sanjao sam kako razgovaramo, Katarina.
Uglavnom si ti govorila, a ja sam slušao.
Sanjao sam kako ti najavljujem jesen
zlatnu i poražavajuću.
Jesen je donijela svoju istinu, i nije
bila nježna kad je rekla
da svojoj djeci više nisam neophodan.
Ti si se nasmiješila i slegnula ramenima.
Valja iznova izmisliti život, rekla si
i to treba uraditi prije proljeća.
Treba um raskovati i otvoriti se
nekim sasvim drugačijim idejama.
U isto vrijeme probuditi i tragove davnog života.
Sjećaš se kako ti je tijelo spavalo na kamenu
i jelo samo hranu iz konzerve,
sjećaš li se isprekidanih snova
i pijanih osmijeha poezije.
Nije bilo odmjeravanja riječi, nije se
razmišljalo o položaju srca
u narednom brodolomu,
jer srce je tu da jaše mahnitog bika ljubavi
i ljubav je tu da nikada ne uspori.
Pravila su, poput tetovaža, zapisana na mladoj koži
i kad si jednom obilježen, nema izlaza,
nema povlačenja niti predumišljaja.
Sve je to meni jasno – prekidam te
Ali me muči nešto drugo –
žrtva dvadesetog stoljeća, Katarina,
postala je najstrašniji zločinac narednog milenija.
Kako to objasniti djeci i kako ponovno zaspati?
Otišla si i ostavila pregršt pitanja, prije nego
što je nama preostalima
toliko toga postalo nepodnošljivo.
Sanjao sam kako sam te izgubio
među ljudima.
Trajalo je sekvencu predugo
i bilo je tjeskobno.
Buđenje me je obradovalo, Katarina,
a odgovor je – baš kako kaže
pjesma – vjetar otpuhao.

***

MAČKA

Ako se sjetiš nečijeg lica
mačku treba nahraniti
Ali ti nemaš mačku
Odavno je
tvoja mačka napuštena
Nemaš pravo
da je zoveš svojom –
ni u pjesmi na raskršću
ni u kući u predgrađu
ni u osami
ili u divljini uma
Posebno ne među ljudima
ili luđacima
Ali posjeduješ praznine
i to je sve što ostaje
Kada pas zalaje
mačku treba nahraniti

__________________________________

MEHMED BEGIĆ (Čapljina, 1977), autor je više zbirki poezije, kao i knjige improvizacija u prozi „Pisma iz Paname: detektivski jazz“, Jedan je od osnivača mostarskog časopisa Kolaps. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u kolekciji „Moj život u umjetnosti“, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003). Sa Damirom Šodanom izučava hispano poeziju (preveli su knjigu „Smrt u Tangeru“, Leopoldo Maria Panero, izabrane pjesme; PPM Enklava & HDP, 2022). Napisao je tekstove za album Novi odmetnici: Iznad tame, pjesme za Viktor Haru (2023), a sa grupom Taino je učestvovao u stvaranju muzičke podloge za krimi seriju Kotlina. Nakon godina provedenih u Nikaragvi i Dominikanskoj republici, vratio se na Stari kontinent. Trenutno živi u Madridu.

PJESMA ROBERTE NIKŠIĆ: SIN SVJETLOSTI

Padne vrabac s grane, i mi se zabrinemo. Ovo dakle nije pjesma o čovjeku, koji je preminuo na Lipi, u limenom kontejneru, kad su minusi u prosincu se penjali i do minus dvadeset.
Bio je nasilno vraćen s granice, žalio se na bolove, nakon tri tjedna terapije tabletama protiv bolova, njegovo je srce prestalo kucati.
Nego, pjesma je o vrapcu po imenu Sin Svjetlosti. Jer se još uvijek moram čvrsto drźati za uvjerenje da ćemo na koncu konca po svom imenu biti prepoznati. I da će on, kao i svi drugi patnici, svijetlu vječnost uživati. Sad kad je minulo najgore.

SIN SVJETLOSTI

Nebom plove oblaci, putanjom muzike,

a zemlja, počinje se ravnati, obline stanjivati,

sve dok ravnom pločom opet ne postane.

Sve je Bože postalo moguće onog trena kad su te

Muškom počeli oslovljavati.

Daleko bilo od Tebe

pa možda i ne vidiš

ali ravne ploče

svom se težinom

prvo na najslabije obruše

Vrapci na visokim krošnjama,

sasvim blizu tvog uha božanskoga

prvi primijete neobične procese

i postaju selice.

U daljine se otpute, i sve se dobro završi,

samo ako prođu nedirnuti preko đavolje teritorije.

Vrlo dobro poznaju pravila ponašanja

tamo gdje vlada sila nečista

i zamke su posvuda.

Ako ih ulove

kao zemlju će ih spaliti

kao stabla posjeći

I kocke bacati za njihovo perje sirotinjsko,

I svejedno bi, letjeli prema muzici,

u krajeve južnije, jer tamo još uvijek

njima vrapcima poslužuju mrvice

a zemlja se još uvijek vrti u starim ritmovima,

u njenoj prašini još ima obilja

za njih sitne vrapčiće.

Tako je i on poletio, imena Sin Svjetlosti

Oduvijek je znao, čeka ga nešto blistavo u budućnosti, jer

neki su imali perje blještavo

a on svoje ime s ponosom nosio.

Dobro je upamtio sve detalje predaje.

Na đavoljem teritoriju, sunce ne izlazi,

u mračnim šumama i dubokim planinama

zamke su od tame opasnije.

Krenuo je uvjeren, ime će ga i u mraku spasiti.

I bilo je sve kao u strašnim pričama,

krila mu i krhke kosti lomili

a on sunce tražio,

mali tračak svjetlosti

komadić neba bar,

samo malo, nije puno tražio.

I to malo, bilo bi dovoljno da se izbavi.

I onda je strašno zagrmilo, i nebo se potreslo,

munje blještave zemlji se bližile

nije se bojao

zamke za ptičice daleko su strašnije

od neba razjarenog.

I munje ga dotakoše, i možda, možda je jednu osjetio

i svjetlost jarka osvanu

obasja tmine žalosne jazbine

Toliko svjetlosti

Od sunca sjajnije, od majke nježnije, od gnijezda sigurnije

Rane mu umivala, sjećanja brisala.

Premlad sam da bi umirao, dobro je čuo misli vlastite

I da to više i nije tako važno

Jer Svjetlost ga je sebi privlačila

I tako se Sin Svjetlosti

Svjetlosti vratio.

_________________________________________

ROBERTA NIKŠIĆ (1982) rođena je u Mrkonjić Gradu, odrasla u Velikoj Kladuši, diplomirala teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, Ženske studije završila u Zagrebu, tečaj za turističkog vodiča u Dubrovniku.
Živjela i radila u Otočcu, Slunju, Sarajevu, Zagrebu, Dubrovniku i Cavtatu, Bihaću. Radila s đacima, turistima, migrantima, nešto od tih života je zabilježeno u pjesmama.
Objavila je zbirke poezije Otmica Europe (2017) i Patela (2019) i roman o izbjeglištvu Kućica za puževe (2025).
Zbirku Čovjek je šuma je zavrijedila za pobjedu na natječaju Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2024. godinu.
Piše za portal Polis.ba, povremeno objavljuje na Ajfelovu mostu.
Za tekstove o životima migranata dva puta nominirana za European Press Prize.

PET PJESAMA BOJANA BRUKNERA IZ ZBIRKE “PESME KOJE SE ŠAPUĆU U BRADU”, MediaSfera, Beograd, 2025.

ULIVANJE NADE

Dva mlada nasilnika i naslednika velikih plantaža
duvana
nasmrt su pretukla pedesetogodišnju konobaricu,
gospodskim štapom u foajeu hotela.
Mirno su se predala policiji.
Dobila su za to po šest meseci zatvora.
Tu vest u novinama pročitao je Bob Dilan,
a zatim napisao pesmu o tome.

U kafiću Tekila, tridesetogodišnja konobarica
pretukla je dva muškarca drvenom palicom.
Prvo ih je isprskala biber-sprejom.
Vređali su je i napali jer nisu hteli platiti račun.
Ubrzo je na lice mesta stigla i policija,
ali mladići su pobegli u nepoznatom smeru.
Tu vest pročitao je Bojan Brukner danas na internetu,
a zatim napisao pesmu o tome.

Pijanice i pesnici nikada se neće promeniti.
Konobarice, međutim, ulivaju neku nadu.

***

ALARMI

Alarmi se pale, jedan za drugim.
Budimo se zatvorenih očiju.
Spuštamo noge na hladan pod.
Okrećemo slavinu na crveno.
Na vrelo.
Preko plikova oblačimo finu odeću.
Skupo smo je platili.
Mislili smo da ćemo se u njoj dobro osećati.
Izlazimo hrabro iz dvosobnih stanova.
Gledamo u ambis dok se isparkiravamo.
S radija ide pesma uz koju smo nekada davno vodili
ljubav.
Na semaforu pevamo refrene.
Pešacima deluje kao da nemo vrištimo u svojim
automobilima.
Prazne kancelarije pune se elanom kao peći
peletom.
Počinjemo da primamo sinoćne mejlove.
Alarmi se pale, jedan za drugim.

***

DRŽAVNE SAHRANE

Trgovcima, prostitutkama i glumcima
bilo je zabranjeno da prisustvuju.
U pitanju je bila državna sahrana.
Cezarova.
Na njoj su bile prisutne čak i njegove ubice,
ali ne ljudski otpad.
Mnogo je krvi proteklo od drevnog Rima,
pa su se neke stvari promenile.
Gotovo preokrenule.
Državnim sahranama sada prvenstveno prisustvuju
moćni trgovci, duhovne i sve druge prostitutke,
kao i oni koji umeju dobro da glume sućut.
Jedino su ubice sačuvale svoje staro mesto.
Što bliže pokojniku.

***

POEN

Znaš ono
kad goluba na svom putu
zaobiđeš da se ne uplaši?
Tad gore, na nebesima,
začuje se „ding”.
Sakupljaj to.
Kao Mario.

***

SRCE OD KAMENA

U knjizi piše da se kamen i čovek ne razlikuju mnogo.
Oba je stvorio kosmos, suštinski, od iste tvari.
Kamen je živ i menja se, samo ako ga posmatraš
dovoljno dugo.
Kamen ima karakter i dušu.
Nedaleko od mesta gde čitam sve to stoji kamena
skulptura.
Apstraktnog oblika,
ali ujedno podseća na usne, isprepletena tela ili
zgužvanu loptu.
Sve u zavisnosti s koje strane je posmatraš.
I koliko dugo.
Skulptorka kaže da je dugo radila na njoj.
Toliko dugo da misli da skulptura predstavlja čin
samoće.
Žao mi je tog kamena.
Previše ljudskog ima u sebi.

_______________________________

BOJAN BRUKNER rođen je 1979. godine u Beogradu. Naučio je da piše 1985. godine na istoj lokaciji. Od tada se bavi pisanjem. Zbirka “Pesme koje se šapuću u bradu” pojavila se krajem prošle godine u izdanju izdavačke kuće MediaSfera.