Moja mi je žena sve na svijetu. Otkad smo u poslu, živimo punim plućima, a i pristojno zarađujemo. Poslić u kojeg me uvukla zahtijeva pomno planiranje i još pomniju izvedbu, a nije za odbaciti ni adrenalin koji nam povremeno pročisti krvne žile.
I, evo nas u autobusu. Dva stara supružnika koja idu unuku na krštenje. Prošlog puta smo išli nećakinji na vjenčanje. Ponekad i sinu na promociju. Svaki put nosimo veliku kutiju s kolačima. Kolače peče naša susjeda i pošteno joj ih platimo. Trošak posla. Moja žena ne zna peći kolače.
Autobus jednolično klizi. Promet je slab. Srijeda. Krenuli smo u ponoć. Ideja moje žene. Bolje da je što manje putnika. Noćas je tako. Nas petero i jedna nepoznata žena. Uvijek vodimo osiguranje. Policija nije naš jedini neprijatelj. Dvoje, od nas petero, već započinje predstavu, a tek smo nadomak Sinju.
“Aloooo! Rec’, prijo”!, viče Marko, “Evo me u autobusu. Idemo malo do ženinog rođaka, nek’ guzica vidi puta. Vratit ću ti. Znaš da ja uvijek vraćam. Bit će, ali ovaj put ćemo malo veće uloge. Vi samo osigurajte prostor. Ajde, prika moj, pozdravi mi Iku, pa se vidimo. Ne brini. Kad sam ja iznevjerio?”
Marko je, kao što pogađate, kockar, a Dragica mu je supruga. Uzeli smo ih jer imaju brze reflekse i bistro oko. I nisu skupi.
Moja žena započinje svoju rolu. Podiže platnenu torbu. Ima tu svega: od kuhinjskih krpa, preko zamotuljaka, do boca s vodom. Nudi mi sendvič. Ovo je predstava u kojoj se prikazuje kao dobra supruga. Ja se samo moram držati muževno i prekidati je. Razgovara s vozačem o voznom redu, pa glatko prijeđe na mudrovanje o recesiji i tu se vozač zakači ni ne sluteći da će ga razgovor dovesti do novih saznanja o kolačima i unucima.
Ivanu smo poveli radi specijalnih efekata. Mlada je i treba još puno toga naučiti. Noćas je prvi put s nama. Njen je zadatak nositi torbu s kamerom. Ako dođe do frke, njena će torba biti zapaženija nego naša kutija s kolačima.
Ivana razgovara s nekom Helenom. Ispočetka se ta žena u crnini odupire, ali Ivana je uporna i, kad je Helena započela priču, vrijeme je ubrzalo.
Brat joj je umro. Ide mu na sprovod. Baš se razvezala. Djetinjstvo, otac koji je njoj otac, ali nije i njenom bratu, neki pijani luđak koji razori bračni sklad između njene majke i njenog oca tvrdeći da je otac njenom bratu, brat koji bježi od kuće. Govori glasno. Može je čuti čitav autobus. Svih četrnaest ušiju. Priča kako su se išli u bolnicu oprostiti od oca, ali onda bukne prijenos uživo između Marka i Dragice.
“Ne može. Obećao si mi da ćeš doći trijezan do Zagreba”, govori Dragica.
“Samo gutljaj.”
“Marko, ne igraj se životom. Valjda možeš jednu jedinu noć izdržati bez pića.
“Mogu, ali neću.”
“Moraš. Znaš koliko je toga na kocki.”
“Ako sam rekao da će sve biti u redu, onda će sve biti u redu.”
“Pa da, ti si stručnjak za kocku, a i sve što si do sad napravio je bilo u redu. Uvijek si ti u pravu.”
“Daj, bolje ti je začepi!”
“Neću šutit! Neka svi čuju! Ukrao si mi mladost, zdravlje, dostojanstvo, novac, sve, sve što sam ikad imala, ti si mi uzeo.”
“Glupačo jedna , ništa ti ja nisam uzeo, jer nisi ništa ni imala. Bila si glupača i ostala si glupača.”
“Hoćeš me udariti? Ja ću tebe prijaviti da bez dozvole nosiš …”, tu se rečenica naglo prekine, ali se i moja žena okrene prema njima.
“Budite toliko pristojni i ne galamite u sred noći. Nas ne zanimaju vaše svađe”, reče im oštro.
Namjestim se u sjedalici, sklopim oči i pokušavam zaspati, kad osjetim da se autobus zaustavlja. Nismo valjda već u Kninu? Ulaze dva policajca. Večeras zaista nemamo sreće.
“Dobra večer, gospodo!”, pozdravljaju.
“Dobra večer! Je li zima vani?”, govori vozač.
“Pa tako, dade se izdržati. Moramo napraviti malu kontrolu. Nećemo vas dugo zadržavati.”
“Samo vi kontrolirajte. Je li to nešto rutinski?”
“Baš i nije. Sinoć je ukradena prilična količina zlata”, a onda se okrene prema nama, “Molim vas iziđite vani. Ponesite svoje stvari sa sobom. Pokazat ćete nam i otvoriti vašu prtljagu.”
Čujem kako Ivana govori Heleni da joj pričuva torbu, a zatim se provuče pored policajca i iziđe van.
“Gospodine, možemo li nas dva ostati u autobusu? Znate, moj muž je jako bolestan”, javi se moja žena.
“Netko nam mora pokazati vašu prtljagu.”
“Nemamo mi prtljage. Evo, samo ova torba”, izvlači torbu ispod sjedala i rastvara je. “Unutra je čaj i malo hrane za put.”
“Samo to?”
“Eh, ima i torba s odjećom ovdje poviše nas. Zdenko, digni se i skini torbu. Znate, idemo u Zagreb. Prvi nam se unuk krsti.”
“Čestitam!”, razgledava sadržaj torbe koju sam u međuvremenu otvorio, “I to je sve?”
“Ima dolje kutija s kolačima. To je za unukovo krštenje. Pekla sam ih tjedan dana.”
“Ipak ćete morati sići barem vi i pokazati nam koja je kutija vaša.”
“Nemojte, molim vas. Teško mi je silaziti po ovim visokim stepenicama. Ja sam stara”, smije se i koketno zaglađuje kosu, “Slobodno otvorite kutiju i poslužite se kolačima, dobri čovječe.”
“Kako ću prepoznati da je vaša?”
“Nisam vidila da je itko od njih stavljao svoju prtljagu dolje. Takva su vremena došla. Nitko više nema novca za putovanja, a prije je bila gužva.”
“Ugnjavila si čovjeka glupostima. Pusti ga neka radi svoj posao. Hvala vam, gospodine.”
“Ništa. Ništa. Sve je u redu”, smije se policajac i prolazi dalje.
Zaustavlja se pored Helene. Ona je također ostala u autobusu. Dok je moja žena igrala ulogu bakice, čuo sam kako Helena skida ruksak i naslanja ga na sjedalo. Malo sam se okrenuo da potvrdim jesam li dobro čuo. I zaista je bilo tako. Čekala je s otvorenim ruksakom sva tužna, gotovo uplakana.
“Dobra večer ! Mogu li pogledati vašu prtljagu?”, govori joj policajac.
“Samo izvolite!”
“A ona foto torba?”
“Gospođa ide na sprovod. Umro joj je brat. Vidite da joj je u ruksaku crnina”, okreće se i moja žena.
“Moje saučešće”, govori policajac, a ja se zapitam bismo li sljedeći put mogli biti uplakani roditelji koji idu sinu na sprovod.
Ili je možda ipak previše? Razgovarat ću o tome sa svojom ženom. Ona ima osjećaj za te stvari. Naginje se prema prozoru i izvještava. Otvaraju bunker. Vade kutiju. Malo je miču gore dolje. Valjda isprobavaju težinu. Otvaraju je. Uzimaju po kolač. Pristojni ljudi. Vraćaju kutiju na mjesto. Marko i Dragica puše i pocupkuju pored autobusa. I svađaju se.
Policajac pruža vozaču papir, pa se pozdravljaju. Vozači ulaze u autobus. Ostali za njima. Helena pita Ivanu što skriva u torbi, a ova joj odgovara da je unutra obična kamera. Pogledam svoju ženu. Kima i smješka se. Marko i Dragica odrade još jednu svađu.
“Jesam li ti rekla da ne brineš?”, govori Dragica.
“Jesi, pa šta?”
“Znala sam čim sam vidjela da nemaju pse.”
Vrata autobusa se zatvaraju. Vozač pali motor.
“Koliko je tog zlata ukradeno?”, pita vozač.
“Bio si dolje, čuo što i ja. Nisu baš bili razgovorljivi”, odgovara mu drugi.
Svi se stišaju, namjeste u sjedalima i pokušavaju zaspati. Svjetla u autobusu se gase. Autobus klizi kroz noć. Šteta što Helena nije ispričala sve do kraja. Mislim da nikad neću saznati je li se na samrtnoj postelji očuh pomirio s njenim bratom. Moja žena hrče pored mene. Ta zaista ima živce.
“Poštovani putnici, stigli smo u Zagreb. Zahvaljujemo što ste putovali s nama i nadamo se da vam je put bio ugodan”, budi me vozačev glas.
Marko izlazi prvi. Dok prolazi pored mene tiho mi reče da će zvati taksi. Moja ga žena prijekorno pogleda. Nema potrebe za takvim izjavama. Sve je već dogovoreno prije no što smo krenuli.
Helena pokušava skinuti ruksak s police. Negdje je zapeo, pa ga mrda i poteže. Ustanem i pomognem joj. Po težini bi se reklo da nije samo odjeća u njemu.
“Težak vam je ovaj ruksak. Kao da ste ga napunili kamenjem”, govorim.
“Zlatom. Napunila sam ga s deset kilograma lomljenog zlata. Budite pozdravljeni!”, smije se dok izlazi.
Ostali smo sami u autobusu. Moja žena još uvijek sjedi i gleda kroz prozor.
“Misliš li da joj je stvarno zlato u ruksaku?”, govori zamišljeno. “Ta ženska nešto opako muti. Jesi li vidio kako je izbjegla pregled?”
“Žena je u tuzi za bratom, pa nisu ni policajci od kamena.”
“Kakvim bratom? Nema ona brata niti ide na sprovod. Prepričavala je Nježnu ružu.”
“Koju ružu?”
“Seriju. Sve kako je bilo u seriji. Brat! Mo’š mislit!”, a onda reče, “Marko je zaustavio taksi.”
Moja žena ustaje sa sjedala. Pokušavam joj pomoći i pružim ruku prema torbi sa sendvičima.
“To možeš uzeti samo ako mi otkineš ruku.”
“Zašto?”, upitam, a onda mi sine. “Ma nemoj me zezat! Bila je u sendvičima?”
“Ispod sendviča.”
“Svih pet kilograma? Što da su ti pretražili torbu?”
“Baš bi posumnjali u staru ženu koja nosi hrpu sendviča i pazi na muža.”
“Znači, ispod kolača nije bilo ništa?”
Izlazimo iz autobusa. Vozač nam dodaje kutiju s kolačima i pozdravlja se s nama. Idemo prema taksiju. Još nekoliko koraka i poslić je obavljen.
Večeras se vraćamo, a od sutra smišljamo novi plan. Moja je žena naprosto genijalna u tome.
____________________________________
RUŽICA GAŠPEROV rođena je u Splitu, gdje i danas živi i stvara. Kratke priče i drame objavljene su joj u časopisima, zbornicima i na internetskim portalima. Autorica je zbirke priča Gubitnici, nagrađene nagradom “Albatros” 2018. godine. Napisala je i objavila na portalu Drame.hr nekoliko drama, od kojih su Adio pameti iKolači izvođeni u kazalištima i na HRT3.
Najljepša glazba je dodir kiše na vrućem asfaltu, žene koja se nadima pod muževim tijelom. Limeni krovovi pod mačjim provalama nad staklenim melodijama skrivaju pokrete u područjima nedodirnutim tvojim okom u mojoj duploj podkožici.
***
POBAČAJ
dan je svečan samo zato što se rodio kroz grilje prolazi hladno sunce a ipak se mora ustati mora se ubiti stidna tišina oko sterilne ruke noge su nepomične živčani sustav oduzet u sakralnoj kosti usta začepljena maskom za ulazak u plinsku komoru [ili za da se ne predomislim]
samo kisik održava ovo tijelo na životu i dva srca koja kucaju u meni
ispod mene te dijeli kirurški stol od licemjerne zemljine teže i od etera u koji zauvijek ispariš.
Ali ja nekako uspijem otplatiti sve anestezirane prijelome žena mučenica dok mi čeličnom kiretom grebu maternicu
***
LAISSEZ-PASSER
ne slavim pobjede domovine porazi u meni kucaju skladno i to mi je dovoljno
ne oplakujem padove dom sam izgradila sama tu ostajem
zatvaram oči i čučim na straži čekam da me puste kroz tjesnace koji nisu moji čekam da udari oluja da razjasni progon bačena u zaborav probijam i brojim beznačajna postojanja koja prolaze a iza njih sve se diže i sve pada uvijek iznova kao u ovom prebivalištu kao i u ovom životu
čekam da se vjetrokaz okrene prema mom mjestu dok negdje u svijetu zaglušni vjetrovi huče u mom unutarnjem polju čekam zoru čekam proći u redu s druge strane čekam da me zovu čekam da me nazovu nekako svejedno kako:
da me graničar ovjeri pečatom
***
KRONIKA ZABORAVA
U stakleniku pas traži svoje komade – obećana hrana. Pod krupnim pijeskom nordijska obitelj podiže svoje kišobrane protiv odsjaja. Svjetlost boli.
Ali odbijanje nije rješenje. Ti to dobro znaš. Također znaš da te otpor neće osloboditi niti će te natjerati da postaneš buntovnik:
nježnost je neophodna.
Lopta se odbija po vodi. Bez očekivanja. Iscrtava ona krug sudbine – još jedan apstraktni pojam bez simbolike.
Tvoje bodlje još šapuću u dubini mog tijela. Francuskinja traži bazen ili more. Traži mjesto gdje ugušiti iluziju, samoobmanu: djeca.
Nešto se mora iskorijeniti. Kosa ili kosti, sva ta navika, moraš sve to iščupati – to je čin protiv hazarda promatranja: protiv ulaska u povijest zaborava.
***
OBRNUTO
Kao dijete skačeš u vodu naglavačke. Ne vidiš dno. Ti ga ne poznaješ. Ne znaš ni prijetnje dubina ni ne znaš dubinu odanosti. Nikada nisi doživio nikakav šok. Sjene laži ti nisu poznate.
Nevinost je riskantna. Stoga je se svi boje.
Onda odrasteš. Podijeliš se na dijelove. Napraviš mjesta za sebe. Ostaviš prostor. Staviš drugo na stranu, ali ne sve ili ništa. Odvojiš mjesto rađanja. Otpuštaš gubitke i zajmove.
Zatim malo premažeš preko posebne salame rajčice s češnjakom i prerežeš kruh na pola – jer dobiješ samo pola svega toga – pola svega. Sreća – kažu ti da dolazi od malih stvari, velike se riječi rađaju iz malih slova, iz malih naroda rađaju se veliki snovi.
Vjeruješ im. Prihvaćaš. I tako iluzija usađuje se u tvoje kosti i postaje tvoj dom. Ali ti ipak hodaš samo iza onoga što vidiš:
jer čak i u iluziji možeš živjeti sigurno.
Voda je sada tamna. Zmije te razdiru. Tvoj skok je također obrnut.
Ali više ne tražiš odgovore ni od zodijaka ni od zvijezda, a još manje od prijatelja: sam sebi si dovoljan.
Znaš da dolazi još druga zima, ali samo jedna neće donijeti proljeće.
Život je kratak, uvjeravaju te. No, vjerovanje je dugo.
***
METAMORFOZA
Jednog dana ću biti slobodna od svog zadatka.
Nići ću kao kaktus u pustinji, ili ću procvjetati poput pupoljka divljeg cvijeća.
Čak i da nemam korijene, vezana sam kao sjećanje.
Ako me pitaju tko sam, reći ću im da sam sve zaboravila. Nemam uspomene, nemam ni državu. Nemam vremena ni potrebe dokazivati moje pretke. Znam tko sam.
Cijeli život trčim i bježim – ne od pilota ili kamikaza, ne od onih koji ništa ne znaju – ali od onih koji su uvjereni da mogu sve, od onih koji vjeruju da se može sve predvidjeti.
Sada samo čekam netko da mi otvori oči i da u točno određenom trenutku proguta svu moju tamu.
______________________________________
NATAŠA SARDŽOSKA (1979), istaknuta makedonska pjesnikinja, esejistica, spisateljica, književna prevoditeljica i tumačica poliglota (FR, IT, ES, EN, PT, HR, CA), voditeljica kulturnih događaja, rođena je u Skoplju u Makedoniji. – Doktorirala je antropologiju na Sveučilištu Eberhard Karls u Tübingenu, Sorbonne Nouvelle u Parizu i Sveučilištu u Bergamu, a živjela je u Milanu, Lisabonu, Parizu, Bruxellesu, Stuttgartu. Urednica je poezije u Borders in Globalization Review na Sveučilištu Victoria u Kanadi. Bila je rezidentni istraživač u Centru naprednih studija jugoistočne Europe na Sveučilištu u Rijeci 2017. – Objavila je knjige poezije Plava soba, Koža, On me povukao nevidljivom uzicom, Živa voda, Sakralna kost i Tečaj obmane te romane Tramontana i Život bez svjedoka. – Objavila je knjige poezije u SAD-u, Meksiku, Italiji i na Kosovu, a poezija joj je prevedena na 20 jezika i objavljena u međunarodnim književnim časopisima i antologijama. – Tri puta je nominirana za Nacionalnu nagradu za najbolju knjigu poezije “Braća Miladinov” na Međunarodnom festivalu poezije u Strugi. – Godine 2021. dobila je nagradu Poesia a Napoli za najbolju pjesmu napisanu na talijanskom jeziku kao nematerinjem jeziku Guida Editorea, nagradu Don Luigi di Liegro za poeziju napisanu na talijanskom jeziku kao nematernjem jeziku u Rimu te Nagradu „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva iz Rijeke za knjigu objavljenu izvan Hrvatske za 2023. – Pisala je za časopise Doppiozero, Nuova Prosa u Milanu i Transmidia u Rio de Janeiru i Fokus u Skoplju. – Prevela je s talijanskog, portugalskog, španjolskog i katalonskog više od stotinu pisaca. Jedina je prevoditeljica Pier Paola Pasolinija, Pedra Salinasa, Josea Saramaga i Joana Margarit na makedonski jezik. – Dobitnica je nagrade Ministarstva vanjskih poslova Italije za prvi prijevod knjige Pinocchio Carla Collodija. – Njezino čitanje poezije recitali su performativnog i interaktivnog karaktera: kombinira vokalne eksperimente, glazbu, improvizaciju, crtanje tijela i ples te interakciju s publikom. – Godine 2024. imala je književnu prezentaciju u Talijanskom kulturnom institutu u Stuttgartu, nekoliko recitala poezije i čitanja u Trstu na Parole tra i luoghi i Sentiero dei poeti/Pot pesnikov na bivšoj talijansko-slovenskoj granici, te u Napulju, tj. u književno-glazbenoj dvorani Perditempo i u Pessoa Taverna Portuguesa. – Na festivalu Ars Poetica u Bratislavi izvela je svoju poeziju pjevajući a-cappella u Nacionalnoj galeriji. – Tijekom čitanja poezije na Međunarodnom festivalu poezije u Genovi, u okviru platforme Versopolis, nastupila je s a-cappella pjevanjem i oslikavanjem tijela u Palazzo Ducale. – Imala je čitanje poezije u okviru Književnog festivala Vrisak u Rijeci i u Muzeju Revoltella u Trstu. Sudjelovala je na uglednom kolumbijskom festivalu poezije u Medellinu, talijanskom festivalu poezije Ritratti di poesia u Rimu i Danima prijatelja knjiga u Rijeci. – Na Umjetničkoj akademiji u Berlinu izvela je svoj poetsko-glazbeni recital bosa u jedinstvenoj plesnoj izvedbi za Festival poezije u Berlinu. – Na Sha’ar Poetry Festivalu u Tel Avivu nastupila je u Arapsko-hebrejskom kazalištu uz pratnju saksofona, kontrabasa i suvremene plesačice u Yaffa Theatreu. – Organizirala je s Francuskim institutom poetski soirée Les rivages de l’exil o frankofonoj poeziji u egzilu, a s talijanskim veleposlanstvom u Skoplju poetsko-glazbenu večer Il vino è la poesia della terra na kojoj je izvodila pjesme na talijanskom jeziku. – Svoju poeziju predstavila je na nekoliko književnih manifestacija u Beogradu, Sofiji, Tirani, Zagrebu, Budvi i Plavskom jezeru. – Njezina pjesma Doll on Strings / Marioneta objavljena je na engleskom i španjolskom jeziku u Međunarodnoj antologiji poezije protiv zlostavljanja djece „Grito de mujer“ – Pohađala je prevoditeljsku rezidenciju na Institutu Ramon LLull u Barceloni i rezidenciju za pisce i pjesnike u Zagrebu na poziv Hrvatskog centra PEN, u Pazinu u Kući za pisce, i u Splitu i Tirani u okviru Tradukijeve rezidencije. – Njezina poezija isprepliće senzualnost i reminiscenciju tijela, razotkriva unutarnju bol, egzil, beskućništvo i otkriva duhovnu svježinu. Njezino poetsko pamćenje ima performativni karakter prenoseći dramaturgiju komornog prostora ljudske egzistencije. – Njezini su romani egzistencijalistički u kojima istražuje duboko marginalne likove rastavljajući njihove psihološke ponore, razvijajući tok svijesti dok rasčlanjuje teški tranzicijski realizam. – Piše svoju poeziju na makedonski, talijanski, francuski, engleski i španjolski jezik, a sama sebe prevodi i na hrvatski, srpski i portugalski jezik.
Sati cure kroz prste. Skuplja dlan uz dlan da neki sačuva. Misli, ako zažmuri, možda neki odsanja ili odmašta iznova, ali
okreće se zupčanik kroz nos. Sve mirišljave uspomene zgužvaše skakutave kazaljke koje pokatkad samo zapnu o njeno uvo, čas levo, čas desno.
Tesno svim brojevima što joj štrče iz rukava, nogavica, pupka, minđuša i šiški.
Oči joj iskaču kao navijena ptičica tačno na vreme. Sat po sat.
Ona nije izmaštana, a ni domaštana.
Ona je ŽENA-SAT.
Ne želi više da je navijaju već da je puste da stane.
***
PITALICA ŽENE-SAT
Kako napisati romantičnu pesmu, a ne upasti u vir banalnosti? Kako ostati svoj i ljubiti svoje JA i dozvoliti drugima da te ljube; biti dopadljiv, a ekscentričan; pristupačan, mada introvertan?
Kako napisati romantičnu pesmu koja zaista boli, zaista se voli, danas, ovde, za sutra, za onde; kako kroz vekove okretati isti ključ,
na novi način, a otvoriti istu bravu?
***
ŽENA-SAT VOLI DA ČITA
Opet je tužna.
Tužna, jer njoj se još tako mnogo čita, i skita, i pita, i udaljava tren
kada će morati priznati:
da ništa više ne može da vidi; da ništa više ni nema da se vidi; da ogoljeno, oglodano, sažvakano, satrveno je sve.
Usniće tad večni san u kojem i dalje usplahireno čita.
***
O ČEMU PIŠE ŽENA-SAT
Prošlo je vreme pisanja o leptirićima i nagosti pukoj.
Sad drugi fenjeri osvetljavaju joj put.
Epitafi o sitosti, apatiji podmukloj, buketi doskočica koji venu dočekani na prut.
***
ŽENA-SAT PIŠE ODU LJUBAVI
Evo, dok mislim o tebi,
Sunce je već prošetalo od istoka do zapada; lipa je već izmenjala svo ruho; dečak je od prve bojanke stigao do prve pijanke; nacionalni park do privatnog hotela; reka od bujnog toka do suve uvale nad kojom obleću lešinari žmirkajući bockavim stremljenjima, ne znaju ni oni na koga, na šta, ni čemu;
a ja se ne pomakoh sa iste tačke.
Mislim o tebi, i pitam se, od čega si sazdana, Ljubavi, kad su ti temelji toliko izdržljivi, kada ti ni vreme, ni prostor, ni živo ni neživo ne može ništa, jer ti goriš u sebi od sebe i plamom se svojim iznova porađaš, umireš i rađaš –
jednako čvrsta.
____________________________________________
JASNA JEREMIĆ rođena je 1987. u Loznici. Studirala srpski jezik i književnost u Beogradu, završila Visoku školu strukovnih studija za vaspitače u Sremskoj Mitrovici. Majka tri najlepša cveta. Piše poeziju i prozu. Objavljivala u brojnim štampanim i elektronskim časopisima i portalima. Zastupljena u zbornicima i zajedničkim knjigama. Prvu zbirku ljubavne poezije „Zagrli ljubav“ objavila u izdanju Litere (Mladenovac, 2020). Za istog izdavača objavila drugu zbirku poezije „Vode nadošle“ (2021) i prvu zbirku kratkih priča „Sva imena jedne Liv“ (2022). Za Poetikum (Kraljevo, 2022) objavljuje svoju treću zbirku poezije „Sama protiv beonjača“. Za Presing izdavaštvo (Mladenovac, 2023) objavljuje svoju drugu zbirku kratkih priča „Iz škrinje“. Piše i književne prikaze i bavi se lekturom, korekturom i redakturom. Živi u Mladenovcu.
Tjednima je promatrao kako je kući dovozi naočit muškarac u velikom bijesnom automobilu. U kući je hodala kao da nikog ne primjećuje, a da nema stropa, nosom bi zapinjala u oblake. Plašio se nije li se njegova djevojčica izgubila u prostoru, vremenu, a možda i u svemiru. Odavno je bila odrasla djevojka, ali za njega je uvijek bila njegova mala djevojčica koju je štitio od opasnog svijeta. Danima nikako nije uspijevao pronaći dovoljno dobar trenutak za razgovor s njom, uvijek bi nešto omelo situaciju; ili bi netko pozvonio pred vratima ili bi zazvonio mobitel ili već nešto treće. Sve lošije je spavao, pa se jedne noći doslovce ušančio na stepenicama koje vode na kat prema spavaćim sobama. Uz čašu vina i knjigu osluškivao je kada će doći kući u onom krilatom bjesomuru od auta s uglađenim pratiocem. Noć je imala svoju magiju i otvarala je zvjezdanu svjetlost u ljudima, a gutljaji vina uvijek bi otvarali vrata riječima. Puno joj je toga želio reći, ali je nije htio preplašiti; želio je reći da sačuva svoje srce i sebe, da bude pažljiva i dobro otvori oči u odnosu na tog mladića. Uvijek je znao govoriti kako je najvažnije izabrati dobrog partnera za život, a da je loš izbor partnera veliki problem. U neko doba noći pojavila se na ulaznim vratima, izula je cipele s potpeticama i bešumno krenula prema stepenicama. – Tata, pa što radiš ovdje u ovo gluho doba noći!? – začudila se. – Lijepo od tebe što nisi kuckala tim štiklama po pločicama u hodniku. Eto, a ja u gluhoj noći bolje čujem kako kuca moje srce. – Neka samo lijepo kuca, ali zašto ne spavaš? – Čitao sam knjigu, pa malo pijuckao vino i vrijeme je prošlo. – Koju knjigu si čitao, tata? – Nije važno koju knjigu sam čitao, pustimo to sad. Hoćeš li da ti ispričam jednu priču koja me se baš dojmila? Onako, jednu kao kad si bila mala. – Može – nasmiješi se i sjedne pokraj njega, a on je zagrli. – Slušaj, bilo je to ovako. Čak štoviše, i danas je to ovako – nasmiješi se, pomakne joj uvojak kose s lica i nastavi: – Hodaju tako gradom jedan uz drugoga gospodin Netko i Nešto i gospodin Nitko i Ništa. Na prvi pogled vidi se da su različito odjeveni, ali ipak nije sve sasvim jasno jer je od svih pitanja koja govore o njima, nagradno pitanje: tko je od njih dvojice sretan? Jesu li obojica sretni ili je sretan samo jedan od njih i koji? Ako gospodin Netko i Nešto nije sretan, nije voljen, ne voli, ne zna voljeti i nije ispunjen, on samo svijetom hoda i pokazuje se kao da je potpuna i jedina sreća biti Netko i Nešto. – Dobro i kako sada to znati? – upita ona. – Jamu bez dna, poznatu kao jamu Bezdanku, zapuniti raznovrsnim punilima za kratkotrajne sreće teško da je moguće dugotrajno ispuniti, srce je prazno i to što je gospodin Netko i Nešto uistinu netko i nešto na kraju ne znači ništa, pa je svejedno je li on Nitko i Ništa ili Netko i Nešto. Bilo bi lijepo kad bi obojici, i gospodinu Netko i Nešto i gospodinu Nitko i Ništa, bilo svejedno kakve im je etikete bilo tko i svatko nalijepio na lice, dokle god imaju čist obraz. Bez čistog obraza ni za jednog gospodina trajna sreća nije moguća. – Istina. Tata, nemoj se brinuti za mene, naslušala sam se ja dosta od tebe sjajnih priča kojih se sjetim češće nego što misliš. Budi siguran da u svakom trenutku znam prepoznati sreću. Na primjer, sad je za mene sreća vrlo banalna i jednostavna, a to je spavanje u svojem krevetu. Na te riječi on se nasmiješi i zaželi joj laku noć. Nije znao je li odabrao pravu priču i je li joj rekao ono što joj može biti važno u izborima na životnom putu, da je ne zabljesne površina, ali je puno mirnije nego proteklih dana otišao na počinak. Te noći sanjao je svoju kći kao malu djevojčicu. Ljulja je na ljuljački, a ona se smije i kaže: Još, još, tata, pogurni me! A on ju je zapravo cijelo vrijeme samo blago zanjihao i uglavnom samo čuvao da ne padne.
***
TAJNA ŠUMSKA ADRESA
Vjetar je blago komešao krošnje stabala uz rub šume i raznosio vruće podnevne mirise s livade. Ovdje čim zakorači nogom iz auta, osjeti se kao da je uronio u čaj. U tome mirisnom plemenitom i čistom prostoru nekim čudom sve frustracije koje je donio sa sobom iz gradske vreve odmah bi netragom nestajale. Obožavao je ovo mjesto. Bila je to njegova tajna šumska adresa. Kuća usred ničega, govorila je njegova kći, a njemu je svakim danom bivalo sve više jasno da je ta kuća usred svega. Gradski dečko poslije pedesete otkrio je prirodu, zadirkivao ga je ponekad punac. I da, bilo je upravo tako, možda malo kasno, ali ipak je spoznao da je priroda iznad svega. Baš ti livadni mirisi usred podneva na vjetru ponukali su ga da pokuša upoznati svijet biljaka, pa je otkrio majčinu dušicu, stolisnik, gospinu travu, vodeniku, preslicu, čak je nekoliko kilometara dalje bilo i anđelike, a kako je upoznavao i otkrivao taj svijet, tako mu je postajao sve čudesniji i izazovniji. Puno je razmišljao o šumi, fascinirala ga je mističnom tišinom. Često je promatrao kako visoki dostojanstveni borovi svojim jednostavnim postojanjem i rastom bivaju svake godine sve bliže sunčevoj svjetlosti. Neizmjerno se divio volji života kojom velika šuma izražava snagu svijeta. Šuma kao da ništa drugo nije željela osim postojati i opstajati, izražavajući sebe. Ponekad se znao zapitati kako on izražava sebe i kako on postoji, a život je jedan jedini i sve brže prolazi. Ostarjeli roker u svijetu čudesa, zvala ga je njegova kći studentskih godina, za koju je bio siguran da će jednog dana osvanuti na njegovim vratima tetovirana hrpom gluposti ili s prstenom u nosu. Silno ga je podsjećala na njega u mladim danima. Svake godine sve teže bi mu padao povratak s godišnjeg odmora u grad, gdje mirisi nisu bili ni plemeniti, ni čisti, ni iscjeljujući, neusporedivi s eterom od ljekovitog čaja. U gradu nije bilo ni jeke, samo gluhi mrtvi beton, a i ljudi su se previše promijenili, činilo mu se da nitko više nikoga ne gleda u oči, više nisu čak ni razgovarali telefonom, već su samo pisali poruke i slali fotografije, rutinizirana brzina življenja dokidala je ljudski glas, a glas je toliko neizmjerno važan. Preko glasa bi nepogrešivo uvijek osjetio energiju duše svakog čovjeka. Ovdje ga ništa nije žalostilo ni ljutilo, bio je miran i sretan. Povremeno bi pozivali u goste nekoliko najboljih prijatelja, pa bi se nakon njihovog odlaska vraćali svojoj mirnoj šumskoj svakodnevnici. Iz tog razmišljanja trgne ga zvuk mobitela. Uz bezbroj propuštenih poziva stigla je i poruka upozorenja Pere pčelara kako je viđena medvjedica s mladuncima uz cestu prema izvoru. Nikad mu nije palo na pamet da bi se i to moglo dogoditi iako je rado govorio kćerki kako u šumi kad sretneš medvjeda, lisicu, zeca ili bilo koju životinju sasvim točno znamo koga smo sreli, a što s ljudima nije uvijek slučaj i kako sretnemo li čovjeka ne možemo biti sigurni jesmo li sreli čovjeka jer ispod primarnog njegovog obličja može obitavati neka zvjer, vuk, divlja svinja, zmija čegrtuša ili lisica kokošarka. Ona bi se na to samo hihotala i pravila grimase kao da joj priča basne. Potom se nasmiješi, slegne ramenima i zagleda se u visoke borove koji su mirno i jednostavno samo rasli prema svjetlosti.
SONJA ZUBOVIĆ rođena je 1962. u Zagrebu. Diplomirala je 1987. na studiju jugoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje i danas živi i radi. Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog P.E.N. Centra i Slavenske akademije za književnost i umjetnost u Bugarskoj.
Djela su joj prevedena na esperanto, slovenski, bugarski, slovački, ukrajinski, ruski, makedonski, talijanski i španjolski jezik. Dobitnica je Plakete za doprinos u kulturi grada Jastrebarskog za 2015., međunarodne nagrade Srebrno leteće pero za umjetnički i kulturni doprinos u Bugarskoj 2023. godine i 2024. godine međunarodne nagrade „Aleja pjesničkih ruža“ koju dodjeljuje Slavenska akademija za književnost i umjetnost u spomen na poljsku pjesnikinju Barbaru Yurkovsku Navratovu
Radna kao i umjetnička biografija obiluju raznovrsnim stvaralačkim rezultatima i kulturnim projektima, a neki od njih su: niz godina uređivala je tjedne emisije o novim knjigama na radiopostaji Jaska; nakon što je franjevački samostan u Jastrebarskom preuzeo red cistercita te je 1987. pronađena zbirka raritetnih knjiga od 13 000 svezaka s nekoliko vrijednih inkunabula, svojim pisanjem u medijima i u okviru svog radijskog djelovanja pomogla je da se vrijedno knjižno blago zaštiti i zbrine; zapošljavanjem u Knjižnicama grada Zagreba pokrenula je velik broj inovativnih projekata; dugi niz godina bavila se pisanjem tekstova za glazbu za dječje festivalske projekte, a nominirana je kao autor teksta za najugledniju glazbenu nagradu u Hrvatskoj, Porin 1998. ; organizirala je 2000. godine teenajdžerski band aid za borbu protiv droge za skladbu pod nazivom Nađi u srcu ljubavi; kao književnica sudjeluje na svim značajnijim književnim manifestacijama i sajmovima te gostuje na književnim susretima diljem Republike Hrvatske i u inozemstvu; nakon promocije romana za mlade – Probuđena zvona /Probudeni kambani/ u izdanju Avangard printa 2015. u Ruse u Bugarskoj potaknula je nastavak kulturne suradnje uz izložbu likovnih radova djece iz Bugarske u Zagrebu, a koji su nastali tijekom predstavljanja bugarskog izdanja; u listopadu 2016. na poziv Hrvatske kulturne zajednice Mainz gostovala je u Mainzu i Offenbachu; u svibnju 2017. pomogla je u prijateljskom povezivanju i ostvarenju suradnje Osnovne škole Ljubo Babić iz Jastrebarskog i Osnovne škole iz Sofije; u listopadu 2017. gostovala je u Sofiji u okviru projekta Društva hrvatskih književnika i Narodnog čitališta „Dr.Petar Beron -1926.“; 2024. gostovala je na međunarodnom pjesničkom festivalu Orfej u Plovdivu; od 2015. osmislila je i vodi projekt poticanja čitanja poezije Poezija to go, uređuje i vodi radio emisije Druženja s pjesnicima na Radiju 808; osmislila je i organizirala projekt Poezija u gradu – poezija na city light plakatima te također organizira i vodi tribine Poezija to go – druženja s pjesnicima koje su razvidne na internetu…
Poezija za odrasle: Sol na koži (1997.), zbirka pjesama (na esperanto preveo Klaus Dahman); pjesme u časopisu Quorum (Pjesnici devedesetih u RH); pjesme u časopisu Republika; pjesme u Antologiji ljubavne poezije Ane Horvat (2011.); Neukradivo nebo (2012.) zbirka pjesama; izbor pjesama u časopisu Poezija (2016.); Samo se vjetarsmiješi (2016.) zbirka pjesama; Izbor iz poezije (2017.) preveden je na makedonski i bugarski jezik te objavljen u književnim časopisima;
Izabrane pjesme „Svatko. Netko i Nitko“ u prijevodu na bugarski, slovački, ruski i ukrajinski jezik u izdanju Slavenske akademije u Varni 2024. godine; izbor iz poezije preveden je na španjolski jezik i objavljen u časopisu Most (2025.)
Proza za odrasle: Goli carevi (2015.) zbirka pripovijedaka; Ovalno ogledalo (2024.) zbirka pripovijedaka; Između nas i neba, roman (2025.) ; kratke priče objavljivala je u časopisu Kolo, Riječi, Književnoj Rijeci te u Večernjem listu.
Radio drama: Iza svakog uspješnog muškarca stoji žena (2000.)
Poezija za djecu:Kako se gleda abeceda (1996.) 23 godine bio je lektirni naslov za prvi razred osnovne škole, pohvaljena je u Bruxellesu 1997. na konferenciji za čitanje; Pjesme iz prirode i društva (2009.) zbirka pjesama za djecu bio je lektirni naslov za četvrti razred osnovne škole; potpisuje autorstvo brojnih uglazbljenih tekstova dječjih pjesama (nominacija za najugledniju glazbenu nagradu Porin, 1998., za album Kad bi menepitali.
Proza za djecu:Vjetrosvijet(1999.); Priče poučnice(2001.); Prodavač vremena(2001.) roman; Mjesečeve suze(2002.); Najljepša stonoga sunčanih vrtova (2003.) uvrštena u ICDL, International Childern s Digital Library – međunarodnu digitalnu dječju knjižnicu u Washingtonu; Dobri zmaj Zumi (2006.) u Sloveniji 2007. Prijazni zmajčekZumi, uvršten u izbornu lektiru u Sloveniji ; Čudesnakuharica Lize Brljize (2010.) knjiga je dobilanagrade – Ovca u kutiji i Grigor Vitez; izabrana među deset djela koji su predstavljali Hrvatsku na izložbama dječjih knjiga u Parizu i Helsinkiju 2011. godine; Ježica Vici u šumskojčešljaonici(2011.); Šale i pohvale (2011.) zbirka pripovijedaka; PužSlavek u polju suncokreta, (2013.)La heliko Slavek ensunflora kampopreveden na esperanto i nominiran za najbolju dječju esperantsku knjigu na svijetu za 2015. g.; Mjesečevisnovi (2014.); Roza i Blu upoznaju Zagreb(2015.); Lisica i Kudrica Mudrica (2023.).
Proza za mladež : Probuđena zvona (2012.) roman; preveden na engleski (2013.), bugarski jezik (2014.), makedonski jezik (2016.); Nemreš bit pametan (2015.) roman; preveden na talijanski jezik (2018.); Belini brodovi (2020.) roman; Da, ali to nije sve (2023.) roman.
Likovno djelovanje: 1980. izlagala je na izložbi slikara amatera u Jastrebarskom; 2011. izložba „Kamen, žica, puž“ s Majom Mihaljević u Slovenskom domu u Zagrebu; 2012. Izložba „Oblici nježnosti„ s Majom Mihaljević u Knjižnici Dugave u Zagrebu; 2018. izložba „Transformacije“ s Majom Mihaljević u Gradskoj galeriji Jastrebarsko.
Boljitak je maska dobra. Iz razgovora Klauzena i Junga
Čar nekog grada katkad se može najbolje uočiti sa veće razdaljine, bilo da mu prilazite iskosa ili sučelice. Iako je prizor omamljujući još nemate utisak o njegovoj snažnoj osobitosti, no ako mu se pak približite osjećaji postanu dvojaki. Jedni nadahnjuju poput vrijednog dara, dok drugi na stanovit način bude žal za davnim vremenima. Takav je slučaj sa Parkom Rajhla Ferenca u kojem se slijedom nalaze četiri palate koje su izgrađene na izmaku 19. vijeka.
Dio ove pripovijesti odvijaće se u pretposljednoj.
Istini za volju, rijetko sam tuda prolazio osim kada sam se vraćao s posla, i za jednog proljetnog dana nabasao sam na kafić Trubadur. Nisam se iznenadio što ga prije nisam zapazio. Od svakodnevne žurbe puno sam propustio. Za stolom je sjedio tip sa zaraslom bradom. Prepoznao sam ga. Bio je prosjak.
Odlučio sam da se okrepim. Prošao sam kroz kapiju i sjeo za sto. Ubrzo je djevojka izašla iz podruma. Naručio sam pivo. Upravio sam pogled u visinu.
Uz samu palatu koja je bila skroz dotrajala i djelovala je avetinjski prostirala se ova malena terasa na kojoj je bilo razmješteno nekoliko starih stolova i stolica, na čijem podu su razasuti kamenčići. Nije bilo vreve. Tek pokoji prolaznik koji se možda zaputio na željeznički kolodvor. Zaključio sam da čovjeka koji se upustio u ovaj poslovni izazov moraju krasiti dvije osobine. Domišljatost i sklonost prema starinama. Sklonost je vjerovatno nekakva svojevrsna neuspunjena čežnja.
Slijedeći put kada sam svratio upoznao sam vlasnika. Zove se Petar. Porijeklom je iz Neuma. Dolasci su se zaredali. Sinje prostranstvo podsvijesti polako se otkrivalo i dopro sam do 16. Ili 17. januara 1957. godine kada je u svojoj kancelariji sekretar Opštinskog komiteta Viktor Burzan pomno čitao na listu papira imena mađarskih izbjeglica koji su napustili domovinu uslijed Sovjetske intervencije.
Ovlaš je čitao datum rođenja i mjesto. Manje ga je zanimalo. Čuo je prije neki dan kako izbjeglice na sanjkama pristižu u Baranju preko zaleđene Drave. Spustio je papir na sto, otpio gutljaj kafe i uzeo drugi. Prvi vrhu, u drugom stupcu, stajalo je ime Đerđa Partoša. 21. 9. 1891. Iz Budimpešte. Zamislio se.
Možda je Šandor Partoš imao mlađeg brata. Ustao je i prišao prozoru. Zagledao se u Trg žrtava fašizma. Snijeg je napadao. Sunce je granulo i obasjalo dio trga.
Tada se prisjetio kako mu je prije skoro dvadeset godina u Zagrebu profesor Lovrenčić spomenuo nepriznatog i žigosanog psihopatologa Šandora Partoša.
Prvo predavanje je započeo rečenicom: Eva je bila dementna. I uskogruda. Svojim je besmislenim postupkom sunovratila ljudski rod u grijeh. Tako se rodila znanost, od ostataka jabuke.
Profesor Lovrenčić je napravio stanku i nastavio: Svaka rečenica mu je naudila.
Ljutita i razdražena publika prekinula je predavanje, i narednih dana i tjedana uslijedila je haranga. Kako iz naučnih krugova tako i iz Katoličke crkve. Pljuštale su pogrde i klevete. Od tada je Šandor Partoš živio i radio u izolaciji.
Ubijen je u Subotici 1919. Da li je ostavio spise i gdje su pohranjeni, nemam spoznaju. Kada sam ga pitao ko ga je ubio, odgovorio mi je da ne zna ime žene, osim da mu je bila družbenica.
Viktor Burzan je krenuo prema vratima. Kada ih je otvorio rekao je sekretarici Sonji da je stvar hitna i prenio je uputstva. Dodao je, da će ranije poći kući jer ga muči žgaravica. Nije slagao.
Malo iza podneva stigao je pred palate Vermeš u Lenjinovom parku. Uspeo se do stana. Skinuo je kaput, razvezao šal, te ih stavio na vješalicu. Izuo se. Nazuo je papuče i pošao u kuhinju. Otvorio je ladicu i uzeo kašičicu. Zatim je nagnuo kesicu sode bikarbone. Pažljivo ju je sipao kroz rupicu na vrhu koju je odrezao makazama. Progutao je i produžio u sobu. Spustio je ruke na radijator. Toplina mu je godila.
Ko je Viktor Burzan?
Nadahnut socijalističkim idejama postao je član KPJ sa nepunih devetnaest godina. Djelovao je u ilegali u Zagrebu i na osnaživanju klasnih sindikata. Uveliko se isticao. Pridružio se među prvima partizanskom pokretu u Vojvodini. Borio se na Neretvi, u oslobađanju Beograda, na Sremskom frontu i Blajburgu. Četiri puta je ranjavan. Odlikovan je Ordenom Narodnoh heroja 1947. Drugovao je sa Milovanom Đilasom. Partija mu je ponudila visoku funkciju u Beogradu, ali je odbio. No nije odbio ponudu da postane vlasnik stana u palati Vermeš. Neko ga je pitao zašto je tako odlučio, odgovorio je da zazire od velikih gradova. Manje je poznato da je vodio tajnu operaciju Kiklop protiv Rakosijevih i Hortijevih sljedbenika. Mijenjao je žene, no ni sa jednom veza nije dugo potrajala. Odanost Partiji bila mu je najpreča.
Samo što se uselio Burzan je upoznao Jovana, susjeda iz palate Simegi. Poslije nekoliko uljudnih rečenica koje su razmijenili Jovan ga je pitao da li zna da se u stanu u kome živi zbilo okrutno ubistvo.
Ne znam. Kada? Burzan je bio zatečen.
1919. Ubijen je onaj prokaženi psihopatolog iz Budimpešte Šandor Partoš. Koji je rekao da je Eva bila dementna. Vinovik je bila gospođica Judita Nemet. Probola mu je vrat dugačkom iglom za pletenje.
Šandor Partoš. Da li ste sigurni?
Dakako. Živo se sećam tog letnjeg predvečerja kada se začuo krik. Stajao sam na balkonu sa svojom verenicom i ćaskali smo. Pohitali smo u palatu Vermeš i zatekli smo gospođicu Nemet koja je sedela pored mrtvog tela i osmehivala se.
Poznavali ste je?
Nisam, ponekad sam je viđao. Živela je sama. Njeni roditelji su se odselili u Segedin kada se završio 1. svetski rat. Posle tog strašnog događaja stan je prazan. Nemetovi su dolazili jedanput ili dvaput godišnje, ostali bi kratko, no stan nisu hteli da prodaju.
A Judita? Na koliko je osuđena?
Ustanovljena joj je drijada. Pojava ludila u nimfomaniji. Smeštena je u duševnu bolnicu u Novom Kneževcu u kojoj je umrla 1940.
Kako to znate? Iz novina?
Ne. Naprosto sam saznao. Gledam na to kao na tajnu bivstva Ima izreka: Gdje je nebo kukama vezano. Do viđenja, druže Burzan.
*
Hvatao se prvi mrak. Viktor je zadrijemao na sofi. Prenuo se od šuma i pogledao je na ručni sat. Ustao je i upalio lampu. A zatim i drugu pokraj kauča. U to je neko pozvonio i oraspoložio se. Otvorio je vrata. Inspektor Gligorić i stariji čovjek.
Zdravo Ranko. Rekao je Viktor i rukovali su se.
Zdravo Viktore. Doveo sam ti Đerđa Partoša. Potvrdio je da mu je brat Šandor.
Žurim, na dužnosti sam. Inspektor Gligorić je pojurio stubištem.
Uđite. Viktor mu se obratio na mađarskom.
Ušli su u sobu i predstavili se jedan drugome. Viktor ga je pitao da li želi čaj, odgovorio je da ne može. Ponudio mu je da sjedne gdje želi. Nije se pomakao.
Šutio je i gledao sa pažnjom. Viktor je pomislio da li je možda pogriješio što ga je pozvao u svoj dom. Nije ga htio ometati pa je othodao do secesijskog radijatora, malo se nagnuo i spustio ruke na njega.
Đerđ se doimao žalosno. Mršav, slabašne građe i srednje visine. Kosa mu je bila podjednako prorijeđena na desnoj i lijevoj strani glave, dok je na sredini imao ćelu. Obrve su mu stršale. Na licu je imao brojne podljeve. Umio je da prepozna bolećivu dušu. Iskustvo iz rata.
U to je Đerđ sjeo na sofu, a Viktor u fotelju.
Kada ste došli u Jugoslaviju?
Prije 10, 11 dana.
Namjeravate li da ostanete?
Najvjerovatnije. Ne mili mi se da se potucam u ovim godinama.
Šta ste po zanimanju?
Satar. I moj otac je bio. Vidim da imate Kartije.
Viktor je okrenuo glavu i pogledao zidni sat.
Jeste li se uznemirili? Primjetio sam da otresate šakama.
Ponekad mi trnu. Mobilisan sam nedugo nakon početka 1. svjetskog rata i moj bataljon je poslat u Srbiju. Eksplozija mi je izranjavala šake kod Šapca.Nisam mogao micati prstima skoro tri godine i izgubio sam čulo dodira. Čak mi je jedan ljekar rekao da ih nikada neću moći koristiti.
Da li znate zašto ste došli ovdje?
Znam. U ovoj sobi je ubijen Šandor. Tačno ju je opisao. Poprlično je velika. Na sredini je niski i duguljasti sto od mjedi, a između dva prozora je široka staklena vitrina u kojoj se nalaze kobaltni tanjiri i šoljice. Iznad sofe je slika Između vrhova. Zapitao se da li je posrijedi originalni Ivanji – Grinvald. Iznad kauča je zidni sat.
Nisam mijenjao raspored. Namještaj je skupocjen i iznimno je kvalitetan. Malo rđe se pojavilo na rubu ovog stola. Nemetovi su imali ukusa.
Đerđ je nešto promrmljao.
Judita i Šandor. Znate li išta o njihovom odnosu?
Gotovo sve, druže sekretaru. Gotovo sve…
Đerđ je otkopčao gornje dugme na kaputu.
*
Judita je izašla iz voza. Bio je topao dan u junu. Spustila je teški kofer na tlo i stala da posmatra Istočni kolodvor u Budimpešti. Prožela ju je milina. Prošaputala je: Veni, Vidi, Vici. Putnici su prolazili. U to, neko ju je zazvao po imenu i osvrnula se. U susret joj je išao stric Endre koji je mahao. Prišao je, poljubio ju je u čelo i zagrlio. Uzeo je kofer i zapodjenuli su razgovor. Posljenji put su se vidjeli prije malo više od tri godine na proslavi rođendana njegove sedmogodišnje ćerkice Eleonore. Usprkos tome, stric Endre je znao prilike u njenoj porodici. A i Judita u njegovoj. Stric Endre i njen otac Laslo su se dopisivali bar tri puta tokom godine. U posljednjem pismu Endre je potvrdio da je našao udoban stančić te da se može zauzeti za mjesto daktilografkinje u Okružnom sudu, ako je Juditi po volji. No, prije nije bilo tako. Braća su bila zavađena. Judita se prisjetila perioda kada se njihov odnos pokvario. Pitala je majku o čemu je riječ, odgovorila je da su u pitanju sitne razmirice. Bilo je gore. Nedugo poslije rođendana Judita je saznala punu istinu. Naime, gospodin Kalnoki je imao ladanjsku kuću na Balatonu. Priredio je zabavu za malobrojno društvo, a među njima su bili Laslo i Endre. Gospodin Kalnoki je bio vrstan diplomata i vodio je nekoliko veleposlanstava. Uglavnom se raspredalo o politici. Endre je šutio i zapio se. U nekom trenu uzeo je riječ i osuo drvlje i kamenje po Austro – Ugarskoj. Nazvao je prisutne tiranima i stokom, i uzviknuo da će Francuska donijeti bolji svijet.
Poslije šest mjeseci napisao je pismo Laslu. Zamolio ga je za oproštaj i naveo da se kaje zbog ispada. Ako ikako mogu da se iskupim pozivam tvoju porodicu na Eleonorin rođendan 17. februara, završio je.
Tako je bilo. Pomirili su se. I ne samo to. Endre je ispričao Laslu kako se povoljno prodaju dvije prostorije u potkrovlju u kojem bi htio da otvori advokatsku kancelariju. Laslo je pristao da mu da pozajmicu.
Judita se zagledala u Endrea. Upadljivo je ličio na brata. Obojica su imali izraženo crvenilo na dijelu nosa, malu neravninu između obrva i oštru vilicu.
Približili su se tramvajskom stajalištu. Nedaleko je mlađahni kolporter uzvikivao: Počeo drugi balkanski rat! U Hrvatskoj izvršen atentat na bana Skerlecza!
Osjećala se zapara. Ušli su u tramvaj. Judita je sjela. Nemoj zaboraviti broj 52.
Tramvaj će stati u samu blizinu tvog stana u ulici Kraljice, rekao joj je Endre. Klimnula je glavom. Odlutala je u mislima. Još od drugog razreda Gimnazije planirala je da ode i nije to krila od roditelja. Saopštila im je: Hoću da postanem ime. Da uđem u povijest. Na to je otac rekao: Onda postani.
Najvažnije je zatajila. Kako to uraditi? Kao njen uzor, Anne de Lenclos, zvana Ninon o kojoj je saznala iz Palasovog Velikog Leksikona. Ninon je bila priznata milosnica, kurtizana, prvi veliki i savremeni primjer socijalno i intelektualno emancipovane žene. Imala je prefinjen salon u kojem su se sastajali laički intelektualci i libertine. Takođe, imala je pregršt ljubavnika, no sumnjalo se da je broj znatno veći. Volter ju spominje i navodi, da ju je proždirala glad za nasladama. Judita je uočila poveznicu. Poveznicu uma i vagine. Trebalo je početi, no znala je da neće biti lako. Ipak, ukazala joj se prilika prije nepunih mjesec dana kada je u Žurnalu pročitala članak o psihopatologu Šandoru Partošu. Poslije nekoliko dana uslijedio je drugi. Haranga se vodila protiv tog čovjeka. Silno ju je privuklo šta je rekao o Evi. Odlučila je da ga upozna.
Izašli su iz tramvaja i ubrzo su ušli u lijepu dvospratnicu. Popeli su se širokim stubama na prvi sprat. Dok je otključavao vrata Endre je dometnuo da je platio stan tri mjeseca unaprijed. Judita je bila veoma zadovoljna. Izbrojala je četiri ogledala. Endre ju je pitao da li je razmislila o mjestu daktilografkinje, odgovorila je da će prihvatiti. Navratiću za koji dan da mi preneseš utiske. Htio sam da ti pokažem grad, no Laslo mi je napisao da ne želiš vodiča. Da ne zaboravim, evo ti adresa Partoša.
Izvadio je presavijenu ceduljicu i pružio joj. Otišao je.
Judita je stala kraj prozora i gledala. Zavjesa je mirisala. Zatim je odnijela kofer u sobu i stavila ga na krevet. Otvorila ga je i počela da vadi posloženu odjeću, hrpu veša, dva para cipela, toaletu, oskoruše. Uzela je oskorušu i zagrizla je.
Za to vrijeme, čovjek po imenu Milutin Milanković zastao je ispred kuće na broju 17 u Septemvirskoj ulici, upravio pogled u visinu i osmotrio dva prozorčića u potkrovlju. Uhvatio je željeznu kvaku i sa malim naporom otvorio visoku drvenu kapiju. Kada je zašao u dvorište osvrnuo se prema terasi, pokraj nje je bila lipa. Dvadesetak metara dalje nalazila se kućica i vrata su bila otvorena. Zaputio se travnjakom.
Dobar dan. Rekao je na mađarskom i predstavio se. Tražim gospodina Šandora Partoša.
Ja sam. Uđite i sjedite. Kojim povodom, gospodine Milankoviću? Rekao je mladić ugodnim tonom. Držao je naliv pero u ruci. Na stolu se nalazila otvorena bilježnica, bokal u kojem je bila voda i dvije čaše. Prostorija je bila nevelika i temperatura u njoj je bila znatno niža nego napolju.
Odmah ću prijeći na stvar. Mislim da moja posjeta ima veze sa vašim radom. Naime, nedavno sam sudjelovao na međunarodnom skupu u Beču na kojem je bila tema reforma kalendara. Moj govor je izazvao veliku pažnju. Astronom sam i profesor primjenjene matematike na univerzitetu u Beogradu. Poslije sam otišao na ručak u neki restoran sa novinarom Rudolfom Lebenderom. Dotakli smo se raznih tema. Jedna je bila štampa u Beču i o čemu se piše. Ponekad nešto dobro iskrsne kao ovih dana u Budimpešti. Rekao je Lebender. Pitao sam ga koja je to vijest i on mi je potanko ispričao o vašem slučaju. Nisam ishitren, ali zamolio sam ga da mi pošalje telegram ako sazna vašu adresu. Vratio sam se u hotelsku sobu i prilegao sam. Tada sam se prisjetio boravka u Dalmaciji u maju prošle godine. Bio sam na odmoru u Boki Kotorskoj i jednoga dana sreo sam u kamenjaru popa Dimitrija. Razmijenili smo nekoliko rečenica kako to obično biva u takvoj prilici. Nevoljno je odgovarao i bio je zamišljen. Neobično se ponašao. Micao je glavom kao kad čovjek negoduje u sebi. Pitao sam ga je li se nešto loše desilo, rekao je da je svijet čemeran. I dodao, da je maloprije bio u domu Bisenića i obišao je Bosu. Ima tmaricu. Pitao sam ga šta je to, rekao je da je u pitanju veoma stara duševna bolest koja se spominje u jednom ljetopisu iz 17. vijeka.
Ponovite molim vas.
Tmarica. Tma je skraćenica od riječi tama.
Partoš je ispotiha slovkao i pisao u bilježnicu.
Pop Dimitrije je još rekao da od nje oboljevaju žene, i da su mu poznata četiri stadija. Prvi je, često plakanje koje je propraćeno ridanjem kada žena ima svijest o gubitku, ali ne sjeća se kojem, niti ga umije opisati. Nadalje, ne prepoznaje ukuse i vodi je snažan poriv da napakosti. Posljednji i najgori stadij je kada nastupe priviđenja utvara. Jeretici nazivaju tmaricu Evinom bolešću.
Partoš je još nekoliko trenutaka pisao, zatim je spustio naliv pero, podigao glavu i slavodobitno se nasmiješio.
Zašto je vaš govor u Beču izazvao veliku pažnju?
Napraviću kratak uvod. Egipćani su poznavali Sunčevu godinu od 365 1/ 4 dana. Za vladanja Julija Cezara sprovedena je reforma kalendara prema egipatskoj Sunčevoj godini, i od tada je 365 25 dana. Tokom vremena astronomi su otkrili da je ta godina preduga, pa je do II. polovine 16. vijeka pravo vrijeme bilo ispred onog po Julijanskom kalendaru za 10 dana. Papa Grgur XIII. sproveo je reformu odredivši da se od godine 1582. poslije određenog dana ima 10 dana preskočiti. Između dva kalendara ostala je razlika od 13 dana. Proučavajući to pitanje koje još nisam razriješio došao sam do određenih zaključaka. Problem prestupnih godina se može otkloniti tako što bi prestupne godine bile samo one koje bi se podijelile sa 4 bez ostatka, a sekundarne biće samo onda prestupne kada se njihov broj vjekova podijeli sa 9, i daje ostak 2 ili 6. Tako bi se datum upodobio prema gregorijanskom kalendaru i postao gotovo istovjetan.
Čudi me da beogradski profesor odlično govori mađarski. Rekao je Partoš.
Naučio sam u djetinjstvu. U mom rodnom selu Dalju, u okolini Osijeka, žive Mađari. Rekao je Milanković.
*
Judita je započela dan odlukom da više neće nositi grudnjak. Htjela je da joj se istaknu bradavice, a pritom, nosila je tijesne haljine. Ljetne su bile od meke tkanine. Imala je bujne grudi. Našminkala se i počešljala, i malo poslije 10 h izašla je napolje. Prije nego što je pošla zavirila je u omanju ostavu. Drvene police sa desne strane bile su krcate namirnicama. Nije bila gladna. Mora da se za ovo pobrinula Endreova supruga Eržebet. Pomislila je. Onda joj je palo na um kako i njihovoj ćerki Eleonori ime počinje slovom e.
Satima se šetala. Zapamtila je dućane na Vackom putu koje je nakanila obići narednih dana. Zalazila je u haustore. Posebno ju je dojmila bazilika sv. Stefana. Ožednjela je.
Sjela je za sto na terasi kafea Bremmer i naručila sok od višnje. Zamolila je konobara da je uputi do Septemvirske ulice, našto je rekao da stanuje u tom kraju i objasnio ukratko. Krenula je malo poslije. Zastala je ispred izloga i pogledala u visinu. Na okrugloj reklami je stajalo: Knjigoveznica Anno Domini 1896. Ušla je. Pitala je čovjeka da li izrađuje posjetnice. Odgovorio je da izrađuje i uzeo je hrpu posjetnica u lijevom uglu stola Poredao je osam ili devet različitih. Judita je uprla prstom u tamnozelenu.
Reljefna štampa. Imate oko za kaligrafiju. Šta želite da piše? Rekao je.
Izdiktirala je.
Koliko?
Neka bude trideset.
Biće gotovo sutra između 11 i 12 h.
Izašla je. Dok je hodala palo joj je na um kako je zaboravila da pita koliko će je koštati.
Septemvirska ulica. Otvorila je kapiju i opazila na kraju dvorišta kućicu čija su vrata bila otvorena. Pošla je prema njima. Prošla je pokraj cvijeća koje se nalazilo duž zida i mramorne figure patuljka sa bradom i kapom. Ušla je i predstavila se.
Vi ste zasigurno Šandor Partoš?
Zasigurno. Sjedite. Hoćete li vode?
Hoću. Ljubazni ste.
Partoš je dohvatio bokal. natočio je vodu u čašu i pružio. Popila je nekoliko gutljaja. Nikad nije vidjela takve oči. Leće su imale tačkicu koja je bila zažarena i lučile su crvenkast odsjaj.
Kako mogu da vam pomognem, gospođice Nemet?
Judita je podastrla razlog dolaska i naglasila da je zanimaju potankosti.
Partoš je rekao da će ih rado prenijeti, kako je htio da bude na tom nesrečnom predavanju. Ne zamjerite na sporosti.
Spomenuo je Rubensovu sliku Adam i Eva koja ga je potakla na razmišljanje i postala okosnicom teze o Porijeklu demencije. Na njoj, Adam se obraća Evi uzdignute ruke i uperenim kažiprstom kao da je odgovara od nauma. Eva je naslonjena na drvo, desna ruka joj se ne vidi, ali je skrivena u krošnji. Oči su joj zatvorene, odsutna je i samozatajna. Niti jednim pokretom ne pokazuje da se opire Adamovim prijekorima, upravo suprotno, sva djeluje nehajno dok lijevu ruku drži uzdignutu i savijenu prema svom licu.
Partoš je zastao i nastavio: Najbitniji detalj iz ovog opisa je Evin duboki nehaj.
Ona je izgubila sponu sa stvarnošću. Ne shvata je i iskrivljeno rasuđuje.
Judita je pomno slušala i nije ga prekidala. Bila je zadivljena njegovim mislima.
Samo jedanput ju je pogledao i ponovo ju je obuzela nelagoda od crvenkastog odsjaja. Na kraju, ispričao joj je o boravku profesora Milankovića u Dalmaciji.
Judita je stavila čašu na sto. Ustala je i počela se svlačiti. Gola je malo razmaknula prvo desnu pa lijevu nogu, nagnula se i obje ruke je stavila na sto.
Možeš me uzeti.
Kada se vratila u stan ušla je u ostavu. Uzela je kompot od dunje. Sve je pojela.
Sutradan je došla u knjigoveznicu oko pola 12. Kasnije je svratila u dućane koje je juče vidjela. Kupila je tašnu i parfem. Zapazila je da rijetko koja Budimpeštanka nosi tašnu. Bila je na izložbi minijatura. Rano popodne začula je poznati glas. Judita!
Okrenula je glavu. Bio je to Endre. Stajao je u haustoru. Razveselila se i pošla mu u susret. Imam odličnu vijest da ti saopštim. Najprije da ti pokažem svoju kancelariju. Ugledala je visoku jednospratnicu sa ogradom koja se prostirala na sve četiri strane, a na svaka dva metra nalazila su se vrata i prozor. Unutar nje bilo je neveliko dvorište. Bista na sredini. I klupa pokraj stabla. Prijepodne sam se sreo sa sudijom Tertelijem i potvrdio mi je da si primljena na posao. U ponedeljak u 7 h budi u Okružnom sudu. Rekao je. Osmjehnula se i zahvalila.
Znam gdje je. Dodala je. Popeli su se širokim stepeništem do potkrovlja. Endre je otključao vrata i ušli su.
Kako ti ide posao?
Ne znam gdje udaram. Zastupam puno ljudi. Uspio sam da trećinu duga vratim Laslu. Eržebet te je u nedjelju pozvala na ručak. Eleonora te spominje. Sjećaš li se kako je bila niska? Porasla je otkad smo prošle godine bili na zimovanju u Visokim Tatrama. Curičak.
Doći ću. Nisam zaboravila gdje stanujete.
Nemetovi su je srdačno dočekali. Judita im je donijela bocu pelinkovca Pokorny, buket ruža i čokoladu. Najviše je razgovarala sa Eržebet i poigrala se sa Eleonorom, i stekla je utisak da su mirna i srećna porodica. Poslije ručka razgledala je biblioteku. Na gornjim policama nalazila se pravnička literature a na donjim francuski ljubavni romani. Odabrala je nasumice. Markiz de Sade – Justine ili nedaće kreposti. Zalistala je i svidjelo joj se.
Prvi dan na poslu se uhodavala. Pomagala joj je koleginica Irma s kojom je radila u kancelariji. Nije se umorila, ali su je boljele jagodice od kucanja na pisaćoj mašini. Svratio je sudija Terteli i upoznala se s njim. Mislila je da će biti stariji, no mogao je imati oko četrdeset i pet godina. Uobražen i običan. Donji zub na sredini mu je potamnio. Propao kao Carevina. Govorio je njen otac. Kada je otišao Irma joj je rekla da je rastavljen. Ženskaroš. Judita je primila na znanje.
U četvrtak ju je na njenu molbu primio sudija Terteli u svojoj kancelariji. Milo mi je što vas vidim gospođice Nemet. Šta vas dovodi k meni? Rekao je. Judita je žurno prišla stolu i pružila mu posjetnicu. Uzeo je.
Milosnica i dobrotvorka? Mislio sam da milosnice ne postoje. Rekao je u pola glasa.
Ja ću biti. Ali ravnopravna. To što ste pročitali nije protivrječno. Novcem koji ću zaraditi od svojih usluga osnovaću klub koji će pomagati ugroženim i uniženim ženama. Zvaće se Solidarnost za žene. Solidarite pour les femmes. Klub neću moći da vodim sama i zatrebaće mi još jedna žena, imućna prije svega. Rekla je.
Da li ste još nekome dali posjetnicu?
Nisam, ali hoću.
Drski ste i preambiciozni.
Otišla je.
Naveće je stajala ispred ogledala u haljini od lionskog satena. Neko je pokucao na vrata. Sudija Terteli. Pitao je koliko. Rekla je svotu. Skupo. Rekao je i izvadio novčanik. Nadarena sam. Odvratila je.
Poslije snošaja ostali su da leže na krevetu i šutjeli su. Judita je razmišljala kako se njena višegodišnja zamisao ostvarila. Takav život je htjela imati. Nadmašiću Ninon. Još samo da smislim sebi nadimak. Pomislila je.
Sudija Terteli joj je bio drugi ljubavnik, ali prvi kojem je naplatila. Znala je da će se pronijeti glas o njoj i da će Nemetovi kad – tad saznati. Dva pravila je utvrdila – da bude izravna i da vodi kratke razgovore s ljubavnicima. Osim u slučaju ako procjeni da može imati koristi. Sve je podredila cilju da joj ljubavnik pronađe što povoljniju prostoriju za rad kluba. Smatrala je sudiju Tertelija pravom osobom. Prekinula je šutnju i hladno rekla: Nisi me tucao. Ja sam tebe tucala.
Ne znam šta ti to znači. Zbunio se.
Objasnila mu je šta traži.
A ako ne budem mogao?
Onda mi više nećeš trebati.
Razmisliću. Moram misliti na svoju reputaciju. Nekoliko ljudi mi duguju uslugu, moraću to obaviti u tajnosti.
Poslije 10 ili 11 dana ponovo je došao kod Judite. Saopštio joj je da ima klub.
Uputio je na adresu i dao ključ. Dodao je, da će od 1. januara slijedeće godine najam plaćati Žoltu.
Sutradan je otišla. Prije nekoliko dana prošla je kroz ulicu Princa Prijestolonasljednika, nadomak trga, no nije opazila ploču na kojoj je pisalo Budimpeštansko udruženje šahista. Popela se stepenicama i otključala vrata. Ušla je u malu čekaonicu u kojoj je sa desne strane bila klupa. Produžila je u oveću prostoriju u kojoj su se nalazila četiri stola i osam stolica. Na jednom je bila šahovska figura. Osjećala se memla.
Otvorila je prozor i zagledala se u zidove. Bili su začudo čisti. Pomislila je kako tu nedostaje zavjesa, stolnjak i vaza. Napravila je drugačiji raspored ali nije bila zadovoljna, pa je ponovila. Zatim je sjela i piljila u šahovsku figuru na stolu.
Tada joj je pao na um nadimak. Nene.
*
Do jeseni je Judita podijelila četiri posjetnice. Do zime broj se utrostručio. Partoš i sudija Terteli ponekad su dolazili i dva puta sedmično. Jedino je sa Partošem voljela dugo razgovarati. Sviđao joj se. U klub je dolazilo sve više žena. Judita im je davala novac za potrepštine, katkad za stanarinu. Nikog nije odbila. Jedne subote za vijavice pojavila se neka stasita žena. Judita je zaključila po njenoj odjeći da je vjerovatno bogatašica. Nosila je bundu i šubaru od veprovine. Imala je zlatne naušnice. Bila je poružna zbog široke vilice. Sjela je sučelice Juditi i predstavila se. Jacinta Ekleš.
Drago mi je, Judita Nemet.
Emil je moj suprug. Znam da ste njegova ljubavnica. Sve mi je priznao i ispričao čime se bavite.
Ne poričem. Pretpostavljam da ćete ga napustiti?
Neću. Preklinjao me je da ostanemo u braku i da će mi prepisati svu imovinu.
Imam puno novca i želim da vam se pridružim.
U redu.
Ovo je važno. Imate li odobrenje za rad Solidarnosti?
Na jesen sam dobila ugovor.
Judita je na Božić otputovala u Suboticu. Roditelji su bili ponosni na nju i vjerovali su da živi bezbrižnim životom kako je opisala u pismima. Propitivali su je o Nemetovima. Drugog dana je ranije otišla na počinak. Nije mogla zaspati.
Prisjetila se Partošove kratke priče.
RAZGOVOR
FRESKO – SLIKARA KLAUZENA I PSIHOANALITIČARA JUNGA
Psihoanalitičar: Slušam vas.
Fresko – slikar: Protiv mene se vodi proces. Saznao sam da ću biti izopšten iz crkve kojoj sam predano služio trideset i šest godina. Stekao sam ugled u katoličkom svijetu, možda veći od Grafa.
Psihoanalitičar: Pojasnite.
Fresko – slikar: Posjetio sam u mladosti crkvu u Nerezi kraj Skoplja. Ondje se nalazi jedna freska iz XII. vijeka. Bio sam radoznao kako se oslikavaju pravoslavne freske. Na spomenutoj, Isus i djevica Marija stoje tijelima primaknuti. Marija je prislonila lice uz Isusovo i čvrsto ga je zagrlila desnom rukom koja stoji izdignuta kao da ga moli i grčevito privija k sebi. Dok je Isusovo lice spokojno njeno je napaćeno i ražalošćeno, i nesreća koju predosjeća neizmjerno se utisnula u spuštene obrve. Tokom života vidio sam puno fresaka, no ta u Nerezi je možda najdirljivija. Podsjetila me na Mikelanđelovu Pietu. Prošle godine u januaru pozvan sam u Krakov da oslikam fresku u crkvi sv. Ane, na istočnoj strani zida uz vitraž ispod kojeg se nalazila propovjedaonica. Oslikao sam veoma sličnu fresku kao onu u Nerezi, ali sam ponešto pridodao. Isusovo lice je isto. no Marija je okrenula glavu kao da je osluhnula da se neko prikrada. Iza njih je prolazio Nečastivi, poput kakve lutalice u crnoj odori i sa kapuljačom na glavi. Pogled mu je sablasno prijeteći, a kroz malo otvorena usta viri mu jezik. U daljini se razabirala zlatna palata.
Stanka.
Psihoanalitičar: I šta je bilo poslije?
Fresko – slikar: Kada sam završio fresku došao je biskup Sapieha. Zapiljio se u nju, a zatim me je poprijeko pogledao. Kazao mi je da dođem sutra ujutru u njegovu rezidenciju. Shvatio sam da je moje djelo bogohulničko. Razgovor je bio kratak. Biskup Sapieha mi je kazao da je napisao pismo kardinalu Ferati u Vatikanu. Podrobno mu je objasnio šta je posrijedi i zatražio je kaznu. Pitao sam koju. Odgovorio je najveću.
Psihoanalitičar: Zašto ste to uradili?
Fresko – slikar: Moja vjera u Boga je presahnula. Ako je uopšte ima onda je ostala samo trunčica. I ona će po svoj prilici nestati. Ne strepim više, samo često imam dojam kako je sve opustjelo. Ne znam kada se dogodila ta promjena a ni zašto, no ponekad se prisjetim one smutne noći kada sam razmišljao da li sam na pravom putu i u zabludi, da me vjera neće izbaviti iz ništavila i haosa, te da li sam trebao odabrati bolji poziv. Kako tumačite moju fresku?
Psihoanalitičar: Prije nego što vam odgovorim želim da vam ukažem da ste one smutne noći bili pogođeni nevjerovatnom krizom. Slično kao Valerijeva đenovska noć. Kada čovjek poželi nešto bolje sebi upada u đavlovu zamku. Boljitak je maska dobra. Zaokuplja me jedan detalj u vezi freske. To je zlatna palata. Držim da je Nečastivi došao iz nje i da Marija nije njega gledala, nego upravo u zlatnu palatu.
Znam. Prišapnuo je Endre Juditi poslije nedjeljnog ručka.
U Nepsavi je izašao članak o radu kluba Solidarnost za žene. Naslov je glasio:
Naše heroine. Bila je to Jacintina ideja da pozove novinara, i Juditi se svidjela.
Smatrala je da je važno pridobiti javnost i da to može samo donijeti dobra. Tako je bilo. Poslije svega nekoliko dana parajlije su pohrlile u klub i ponudili su svakovrsnu pomoć. Pomoć je bila izdašna cijelu zimu jer su sirotice nagrnule.
Odnos Judite i Jacinte je bio skladan, ali nimalo prisan. Bile su suzdržane jedna prema drugoj. Zbog Emila nisu mogle biti prijateljice premda je on prestao da posjećuje Juditu. Judita je znala da će zauvijek biti prezrena. U dva navrata Jacinta ju je pitala ko su joj ljubavnici, no Judita nije htjela da otkrije.
Jednog dana joj je htjela udovoljiti i počela ih je nabrajati. Nije spomenula jedino one koje je smatrala osobito bitnim. Jacinta je samo slušala.
A onda se desio sarajevski atentat.
U Beču se izvodio Radecki marš, a vojnici su uzvikivali: Srbija mora umrijeti!
Nekom rat a nekom brat. Tako bi se dale opisati četiri ratne godine u životu Judite Nemet. Sve joj je išlo na ruku; oskudica, moralni sunovrat, slom države.
Kupila je salon od vlasnika koji ga je prodao u bescijenje, a koji je postao sastajalište pjesnika, slikara, glumaca i poslovnih ljudi. Nene je postala poznata kurtizana. Jacinti je prepustila klub. Šandor Partoš je bio jedan od hiljada mobilisanih. Dobila je njegovo pismo u martu 1915. godine. Pisao je iz Erdelja ( Transilvanije ). Nadređeni su saznali da je psihopatolog te su ga poslali po dužnosti da radi u sanatoriju nadomak Brasova. U blizini liječilišta nalazi se veliki posjed koji je pripadao dinastiji Arpadoviča, a danas grofu Mikešu. Upoznao ga je. Ostarjeli plemić živi sam u golemoj kući. Ima čudesno pamćenje i nepresušan je izvor znanja o grani Arpadoviča i Kalnokijevih, Rožnjijevih i Mikešovih. Nijh koji su obitavali u grofoviji osamsto i četrdeset godina. Često ga posjećuje. Na kraju, Šandor kaže da je zadovoljan i da mu šuma godi. Judita mu nije odgovorila, kao ni na ostala pisma. Šandor je u svakom prenosio grofova pripovijedanja.
Poslije poraza u ratu Juditini roditelji su se preselili u Segedin. Nisu htjeli da žive pod Srbima. Vjerovatno su znali čime im se ćerka bavi, no to su držali u sebi. Judita se često vraćala u svoj dom.
U ljeto 1919. posjetio ju je Šandor u palati Vermeš. Omršavio je i imao je bradicu. Ošinuo ju je crvenkasti odsjaj njegovih očiju. Nasmiješila mu se. Kada su ušli u sobu Judita mu je ponudila da sjedne. Odgovorio je da će stajati i kratko ostati. Sjela je u fotelju.
Kako si prešao demarkacionu liniju?
Podmitio sam srpskog oficira.
Kako znaš moju adresu?
Jednom si mi rekla.
Kada si se vratio u Budimpeštu?
Prije nepunih sedam mjeseci. Htio sam te posjetiti ranije, ali posvetio sam se pisanju knjige.
O čemu?
O modernoj duši.
Kako je grof Mikeš?
Umro je pred kraj rata. Samo je zaspao.
Šutila je.
Saznao sam od poznanika da imaš salon, štošta sam čuo o tebi, Nene.
Je li te povrijedilo?
Povrijedilo me je što mi nisi napisala ni jedno pismo.
Sva tvoja sam pročitala. Opčinio me je grof Mikeš. Žarko sam željela da ga upoznam.
Tvoja bezobzirnost je beskrajna. I njemu bi dala posjetnicu! Jasno mi je. Ti si se zaljubila u njega. Je li, Nene!
Nemoj mi se rugati, upozoravam te.
Ti si đavlova kći.
Pokoljenja će me pamtiti.
Najobičniji si kurviš.
Dosta je! Dosta je, ljigavče!
Judita je zaurlala i naglo je ustala. Dohvatila je dugačku iglu za pletenje koja je ležala na niskom stolu i nasrnula na Šandora. Zamahnula je i zarila mu iglu u vrat. Srušio se.
OLEG TOMIĆ (Nova Gradiška, 15. svibnja 1968.) hrvatski je pjesnik, pripovjedač i romanopisac srednje generacije. Studirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1991. živi u Subotici. Pripadnik generacije pisaca okupljenih i stasalih oko časopisa Quorum. Najznačajnije stvaralačke domete ostvario je u romanima Incognito (2001.), Out of the blue (2002.), Francuski kalendar (2006.) i Neko tužno zadovoljstvo (ulomak tiskan u književnoj periodici, do sada nije objavljen u formi knjige). Među njegovim romanima, posebno se ističe roman u fragmentima Out of the blue, koji je, kako je u recenziji za knjigu napisao kritičar Nenad Rizvanović, “napisan žestoko i beskompromisno, s neuobičajenom sklonošću ka modernističkom hermetizmu, prošaran nizom literarnih i medijskih aluzija, u rasponu od Rimbauda do rock grupe Sonic Youth” i koji je, prema Rizvanovićevim riječima “zakašnjeli, ali veličanstveni produkt ideologije pisanja kvorumaške generacije”. Djela: 7 iza vilice, pjesme i kratke priče, Četvrti talas, Novi Sad, 1993. Orso Negru, kratke priče, izdanje autora, Novi Sad, 1997. Incognito, roman, Grafoprodukt, Subotica, 2001. Out of the blue, roman u fragmentima, VBZ, Zagreb, 2002. Francuski kalendar, roman, Agora, Zrenjanin, 2006. Neko tužno zadovoljstvo, roman, ulomci objavljivani u književnoj periodici tijekom 2008. i 2009. godine Povređenost, roman, Agora, Zrenjanin, 2011. Ulrika Glezer, roman, Nova Poetika, Beograd, 2019. Ahol az eget kampóval lekötötték (Gdje je nebo kukama vezano), novela (preveo na mađarski Iván Márk Erdei), Hid, broj 7–8. 2023. Eutanazija, roman, Balkanski književni glasnik, 2024. Crna žuč, roman, Balkanski književni glasnik, 2024. Unakaženi, roman, Balkanski književni glasnik, 2024.
87) Majka te danas nije zvala, iako se čujete gotovo svakog dana. Ovih dana je zabrinuta oko situacije u svetu, ali nije htela to da pokaže. Ti si posebno osetljiv na njene promene raspoloženja. Znaš kad nešto nije u redu, a često nije u redu. Ipak, samo ponekad otkriješ šta je pravi razlog brige. Ono što mislimo da su prava objašnjenja uglavnom uopšte ne odgovara istini. Tumačenja su pokrivači za dublje nesređenosti. Anksioznost izazvana globalnim problemima gotovo je uvek izraz unutrašnjih rascepkanosti i nelagoda. Dok te muče ove misli, u koje nisi siguran, kao što postaješ sve manje siguran u ono što ti je inače blisko i drago, razmišljaš da li da podgreješ ručak u mirkotalasnoj ili da isečeš artičoku.
88) Kako se seče artičoka? Prvo, potreban je nož. Loš početak. Potrebna je artičoka. I oštar, vrlo oštar nož. Tako. Onda, potrebna je opreznost i spretnost. Kako si došao do noža nije bitno. Nije bitno ni kakav je put artičoke do tvoje kuhinje, ali ukoliko je povezano sa održivim uzgojem, sjajno! Još bolje je ako ti je stric nabrao nešto iz svoje bašte. Ne zaboravi i makaze! Da, to sam zaboravio da kažem, ali bile bi vrlo korisne. Artičoku stavi na dasku za sečenje. Neka bude drvena, volim drvo. Prvo se iseče peteljka. Tako. Onda prelaziš na gornji deo. Najvažnije je da oslobodiš sredinu. Trunčice koje se skupljaju u sredini mogu da te uguše. Pa da, treba ti i kašika! Nije važno koja. Dobro, kad isečeš gornji deo, prelaziš na čišćenje kašikom. Tu ima dosta posla. Ukoliko ti je tako zgodnije, one zaštitne listove sa strane možeš iseći makazama, a onda prepoloviti plod. Još je bolje prepoloviti i polovine. Onda možeš sve lepo da očistiš. Malo spolja, makazama, malo iznutra, kašikom, sve dok ne dođeš do sredine koja je sjajna. Možeš da je zapečeš, možeš da je staviš u marinadu, maslinovo ulje, a možeš, ako si baš nestrpljiv, da je pojedeš sa komadićem parmezana. Možeš i da ih ispržiš, ali tu je postupak nešto drugačiji, a ne mogu sad i to da ti pričam. Mada prženje, pravo da ti kažem, ubije ukus. To je više igra teksture nego ukusa. Kao kod pohovanog sladoleda. Ono što je duboko zamrznuto u dodiru sa vrelinom pokušava da se održi, ali to tek delimično uspeva i ceo taj put mora da prođe da bi se završilo na nečijem nepcu i kasnije svi znamo gde.
89) Pošto se i dalje nisam setio šta bi moja druga drugarica mogla da kaže, da je u prilici da nešto izjavi, verovatno bi rekla kako je ovo sve skučeno i pomalo zagušljivo. Ne dajem dovoljno prostora da se razvije simpatija, da se neko zaista upozna. Pripovedanje je šarmiranje, ili ga nema. Ona me je davno zamolila da pohađamo radionicu krativnog pisanja, ali, kako to inače znam da radim, nakon radosnog prihvatanja ideje, samo sam se povukao i ništa nisam po tom pitanju uradio. Ali vrlo je to jednostavno: ako misliš da treba da pišeš, piši. Ako ti se ne piše, nemoj. Piši za sebe, ali nikad samo za sebe, jer nikad nećeš naučiti kako se seče artičoka.
90) Ili jede pohovani sladoled. Ili koštana srž. Suši. Ili nešto sasvim drugo.
91) Dok si sekao artičoku, povredio si prst i, umesto da opsuješ, urliknuo si: sikofant!
92) Tad ti sigurno nisam bio na umu. Bol je spas od progona sećanja. Ali da sam, kojim slučajem, bio tu i da sam te pitao kako ti je, a ti mi odgovorio istim pitanjem, rekao bih ti da sam pre koji dan otišao u jedno dozlaboga zadimljeno mesto, koje, maltene pa duhovito, nazivaju pušnicom, i da mi je na putu do tamo stradao đon.
93) To me nije sprečilo da nastavim sa tumaranjem. Samo je korak dobio sinkopu. Kao da mi se otkačila potkovica koja ne donosi sreću.
94) Ispolivali su me pivom. Nisam te večeri popio ništa. Samo sam hteo da slušam muziku. Možda ni to, već samo da negde prozujim. Došao sam i otišao sâm.
95) Setio sam se kako smo zajedno bili na jednoj proslavi. Kućna žurka na jedanaestom spratu. Niko te nije poznavao, ali si se lepo uklopio. Domaćini i gosti bili su pijani i srdačni. Ko nam se svidi, odmah mu to stavimo do znanja. Pošto si fin, uvek fin, nisi hteo da primetim koliko ti je bilo čudno kako ljudi ispred stanova ostavljaju istrošeni nameštaj ili kako se duvan toleriše. Grozio si se klima uređaja koji su bez problema mogli da se nađu na gotovo svakoj fasadi. Nisu ti se svidele ni terase koje služe kao pomoćna ostava. Sve je bilo i bučnije nego što treba, iznenadilo te da neko već nije bio zvao komunalnu policiju. A što se mog đuskanja tiče, više te je, srećom, zabavilo, nego zgranulo. Uprkos trapavosti, uspeo sam da ništa ne slomim niti da nekoga ritnem laktom. Za to vreme, ti si se umorno, ali zadovoljno šetkao od sobe do sobe, gde si uspeo da prozboriš koju rečenicu sa većinom i ostaviš, priznajem, vrlo lep utisak. U jednom momentu primetio sam kako neko šuška kesom, drobeći kupovni led, što se uparilo sa raštimovanom gitarom, koja ionako nije bila glavni izvor zvuka. Neko je u predsoblju izvrnuo ogledalo, a opušci su, u nedostatku pepeljare, smeštani u plastične čaše. U praskozorje je bilo smoga, kroz prozor se videlo sa jedne strane groblje, sa druge tržni centar. Izašli smo zajedno i bacili punu kesu flaša i plastičnih čaša. Bilo je smrdljivo, vlažno i lepo.
96) Došao si ovde u baš nezgodan trenutak. Ali ko je mogao da zna kakvo će vreme biti. Moj grad se izvlači na šarm, što je ovog puta, ne samo zbog provale oblaka, bilo znatno otežano. Ono što je delovalo sumorno i neuredno, nije ni imalo priliku da bude bolje, jer nisi imao s čime da ga uporediš. Meni ta okolnost prvog utiska uglavnom ne smeta, ali ipak želim da se pokažem u što boljem svetlu jer, kad god sam u kontaktu sa nekim sa strane, moje ja postaje malo više mi. Mi je reakcija na moguću ugroženost ja. I znam da se ne možemo pohvaliti onim što vi imate, ali imamo i mi šta da ponudimo i stalo mi je do toga. Ponešto sam ti i pokazao, a ti si uspeo da me ubediš da ti je bilo zanimljivo.
97) Da nisam ovde rođen, na svoj prostor gledao bih kao na čistu egzotiku! Skriveni dragulj koji posećuju samo oni koji ne beže od avanture. Biser aktivnog odmora! Zato ćemo sad zameniti pozicije, umesto da me neka turistička agencija ubeđuje da moram da sam negde gde sad nisam, ja ću se uspostaviti kao permanentni domaći turista, čiji je glavni prevoz mirovanje.
98) I još nešto čega se često setim. Kod nas jede svako kad hoće. Nemamo nedeljni ručak. Nemamo utvrđeno vreme obroka. Kako se ko snađe i šta ko ima. To te nervira. Da sam zaista negde drugde, ne bi me dotukla nostalgija, već praktične stvari i atavistička inercija.
99) Nemamo ni izlaz na more, kažeš.
100) No dobro, tu baš ništa ne mogu, osim da primetim da mi deluje da je ono najgore prošlo, a da najbolje ne dolazi, ali da je makar mirnije. Blaženi su svi žitelji dosadnih društava.
_____________________________________
UROŠ ĐURKOVIĆ је rođen 1995. u Beogradu. Osnovne studije srpske književnosti i jezika sa komparatistikom i master studije srpske književnosti završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Trenutno radi na doktorskoj disertaciji o ekokritičkom čitanju književnog dela Rastka Petrovića, pod mentorstvom prof. dr Mine Đurić. Zaposlen je na Institutu za srpsku kulturu Priština – Leposavić kao istraživač saradnik. Dobitnik je nagrade „Dositejevo zlatno peroˮ za 2024. godinu i nagrade za najbolju književnu kritiku na festivalu „Bookstanˮ u Sarajevu 2025. godine. Uz podršku Poljskog instituta u Beogradu organizator je i utemeljivač Škole ekopoetike u Kulturnom centru Beograda i lista List. Zajedno sa Jovanom Suvajdžić rukovodilac je Kluba za savremenu teoriju na Filološkom fakultetu u Beogradu. Učestvovao je na više konferencija u zemlji i inostranstvu. Vodi blog Tekstura.
Kroz podrhtavanje vazduha nad asfaltom u daljini se talasala granica – sedam plavih kućica u horizontalnom nizu povezanih rampama i previše kolona za izlazak iz jednog tako malog, netranzitnog parčeta republike. Nisam pronašao svoje mesto među svetlećim znakovima iznad kućica jer nisam bio kamion ni drugo teretno vozilo, automobil ni državljanin Severa kom je olakšan prolaz. Na kraju nije stajao red za bicikliste, već nepravilna gomila prašnjavih ljudi koje su doslovno istresali iz gaća dok je nekoliko graničara bilo zaduženo da isprati eventualne nagle pokrete njihovih ruku, zgrčeno savijenih na potiljku. Poželeo sam da učinim nešto za te ljude, da ne posmatram nemo dok se pod izgovorom zakona poniženje proglašava iznuđenim.
Setio sam se sudara na magistrali i reke koja je nosila telo pokraj policijskih patrola. Grizla me je savest jer uprkos želji nisam znao kako da pomognem, a opet, šta sam ja tu uopšte mogao. O takvim kolonama brinu se mnogo veći od svih nas. Svetom upravljaju oni čija lica večito ostaju u mraku. Nisam učinio ništa za telo u reci, a u koloni na granici, među carinicima, ionako je bilo prekasno. Samoprekorom se ništa ne postiže. Jednog od onih u koloni carinik je uputio u kontejner sa strane ne obraćajući mu se, poguravajući ga pendrekom s bezbedne distance, držeći slobodnu ruku ispruženom ka vratima. Uostalom, ko sam ja da im pomažem. Ni njima nisam pripadao, mada sam i sâm bio emigrant, to sam u tom trenutku shvatio – emigrant iz države u koju su moji roditelji po drugi put, a ja po prvi, dospeli najpre kao imigranti, kasnije kao „interno raseljena lica”. Za svako naše bežanje postojao je termin, kvadratić u obrascu koji se može štriklirati. Tako i ja odlazim iz države koja postoji i prepoznaje me kao svog, ali u isto vreme države koju ne osećam svojom, koju ne poznajem. Koji od ovih redova prima takve?
Neko vreme sam stajao sa strane, naslonjen jednom nogom na bankinu, posmatrao svetleće putokaze na kućicama i bio sve sigurniji u to da želim da Tranzitaniju napustim legalno, da negde zapišu da više nisam prisutan, da budem precrtan na nekom popisu, kao što su Pap, Sabo i Bodo bili. Onda sam shvatio da zemlju napuštam ukradenim vozilom, da je možda izdata poternica i da će me izvesno uhapsiti. Carinik će očitati moje otiske, uporediti fotografiju s licem koje stoji pred njim i onda me zamoliti da stanem sa strane, da omogućim nesmetano kretanje vozilima iza sebe, da stavim ruke na potiljak i bez naglih pokreta se udaljim od vozila dok mu je pištolj uperen u moju butinu. Pridružiće me migrantima, pretresaće me i ispitivati satima dok ne priznam da sam bicikl ukrao. Tući će me. To što nije bio vezan neće mi se uzeti za olakšavajuću okolnost. Poslaće me u zatvor. Još gore – s obzirom na težinu zločina, poslaće me u kućni pritvor koji će spolja strogo kontrolisati. Vratiću se na početak i nadalje s prozora posmatrati samo malo parče neba dok gubi i iznova dobija boju.
Omerta bi retko zaspala. Uglavnom je čitave noći češljala svoju nesanicu i ujutru ustajala još uvek opijena svime što je u glavi premotala. Živela je kao rani izdanak na nabujaloj crnici – u svoj neprijatnosti koju nosi mesto na čelu kolone i uloga pionira. Bila je dete koje je prerano ušlo u pubertet među vršnjacima, bela kost među srmama. Pred velikim dilemama većina nas prepuštala se bezizlaznosti afekta. Recimo, ako bismo gladovali na pustom polju koje bi noću opkoljavale zveri, danima bismo sedeli s glavom među šakama i u sebi se pitali: Zašto se meni ovo dešava? Nema izlaza, gladni smo. Svi ćemo umreti. Omerti bi u glavi drhtao kamenolom – ruke uprljati životinjskom krvlju ili slušati zapomaganje gladnih? Dotad i sama uplašena pred divljinom, sada apostol straha od predatora, Omerta je dovlačila toplo, ustreljeno telo po noći, dok svi spavaju, i ujutro servirala doručak. Pre bi lovila nego podučavala lovu, jer podučavanje stvara lovce, a lov ubicu. Mada je to smatrala naivnim, verovala je da je krv na rukama jednog čoveka podnošljivija od grupe dokonih željnih zabave, onih koji će u budućnosti možda pucati i iz sitosti. Sve što smo zamišljali da ćemo jednom postati, Omerta je bila još kao dete.
Govorila je da je najbitnije pobeći na vreme. Ni u jednom gradu ne treba ostati predugo jer udobnost otupljuje. Na prve znake izvesnosti treba preseliti život. Tako je živela. Nijedan grad za nju nije nosio ime, nijedan nije pamtila čak ni kada bi tamo ostala godinama. U svakom je podstanarila. S glava u obliku televizora svi su oduvek slušali o velikim istinama. Jedino Omerta nije pristajala na njih. Nju smo svi krili u mislima dok smo neustrašivo zamišljali stidljive pobune. Jedino je ona zbog svojih i platila, pocepala pancirnu košulju ispod papirne krune i pojela svoje hice. Danima smo se mogli povređivati, puštati sebi krv na sigurnim mestima, tamo gde ne postoji rizik da se iskrvari iako šiklja pred tuđim očima, ali njen život ne bismo nikad ponovili. Posle godina pričanja o razbijanju šablona, presecanju kružnice u kojoj se životi iznova vrte, odbijanju uloge koja je za svakog od nas unapred napisana, usavršavanja pristupa, sredstava i tehnike, jedino je Omerta nešto i uradila. Mimo brige za prolaznike, jednog popodneva kroz prozor njene dnevne sobe pravo na kolovoz izleteo je televizor.
Prstiju lepljivih od lubenice, čiji mi je sok klizio niz bradu i padao na grudi, stajao sam u procepu koji je naš razgovor stvorio i posmatrao Omertu poslednji put pre nego što će otići. Mogao je to biti najhladniji dan u mom životu, ali je prebrzo sasušeni sok na mojim prstima govorio suprotno. Stigla je do svake krajnje tačke ovog sveta, za nju su znali na Kubi i u Kurdistanu, a ja o svemu tome nikada ništa nisam čuo. Za sve ove godine pomerao sam se jedva unutar svoje izmišljene domovine, one koja je morala biti stvorena da bih mogao negde da odrastem. Godinama posle njenog odlaska očekivao sam da me moj put bar jednom oduševi, da osetim zadovoljstvo zbog suživota sa samim sobom i bacim pogled na Omertin odlazak s melanholijom, da osetim bilo šta umesto nostalgije, ne za ulicama Trešnjevca, ne za „našom” republikom za koju znam samo iz tuđih usta, već za njenom odlučnošću. Surovost i prezir uprljali su Omertine ruke s prolivenom krvlju, ali je svaka rana koju je kasnije, poput mojih, premazala maslinovim uljem na njih delovala kao mlaz tople vode koji s mrljama otiče niz odvod.
Shvatio sam da je jednostavno. Sišao sam s bicikla, navalio ga na bankinu o koju sam do malopre bio poduprt i krenuo ka rampi. Počeo sam da hodam i bilo je lako.
– Imate tamo jedan ukradeni bicikl – rekao sam cariniku.
– A je l’? Otkud vam da je ukraden?
– Pa ko će normalan okretati pedale do granice, a onda ga ostaviti nasred puta?
– Ako je ukraden: a šta je s lopovom?
Kažem kako se taj čovek u trenutku prosto izgubio. Bio je pored mene i već sledećeg trenutka više ga nije bilo. Može biti da je ušao u neki od automobila u koloni, u jednu od kamionskih prikolica. Svakako treba obratiti pažnju na bilo šta što može delovati sumnjivo.
– I vi niste videli kuda je otišao?
– Ne, uhvatio me je nespremnog. Okrenuo sam glavu ka koloni i u sledećem trenutku ga već nije bilo. Čudno…
– Da li biste mogli da ga opišete?
– Bez problema, mada je to bio čovek po svemu sličan bilo kome od nas: prosečne visine, uobičajenog izgleda, od Vas, recimo, različit jedino po garderobi. Da se pogledam u ogledalu, mogao bih da posumnjam da u odrazu vidim njega umesto sebe!
Carinik je potvrdio neubedljivo i bezvoljno, nimalo zabavljen mojom duhovitošću, dodao da ništa normalnije nije ni pešačiti do granice, letimično bacio pogled na ispijeni ranac na mom ramenu i pružio ruku ka drugoj strani, onako, iz ramena. I ja sam krenuo, možda uverenije nego što je trebalo. Tako samouvereno da me je carinikova ruka čvrsto stisla oko ramena. Ta ista ruka izgleda nije bila uperena ka usijanoj tierra de nadie, već ka kontejneru za pretres.
Sve je ipak bila najobičnija formalnost. Nekoliko grubih pitanja na račun mog ponašanja, familijarnosti sa službenim licima i nekonvencionalnih metoda putovanja i ubrzo sam bio ispred, spreman za pokret, s rancem lakšim za nekoliko svežnjeva kruna. Čak ni nepostojanje mog pasoša nije predstavljalo prepreku. Vatra koja se u meni ranije raspaljivala pri pomisli da makar jednu krunu predam policiji po bilo kom osnovu brzo je utihnula kada sam se našao u kontejneru s carinicima, pred njihovim krupnim telima koja su se nadvijala i, više od svega, pred mogućnošću da tako lako nastavim dalje, bez pitanja, objašnjavanja, rasprave. Sve što bih mogao da im ispričam odjednom je prestalo da bude zanimljivo pošto su videli šta zauzima najviše mesta u mom rancu. Posle je bilo lako. Hodao sam satima. Po drugi put u mom životu samo se trebalo otarasiti tereta. Na izjavi o nasilno otetoj putnoj ispravi, pored mog nečitljivog potpisa preklapalo se nekoliko šarenih pečata. Izjava, bela kao zastava poraženih, sadržala je skoro sve moje podatke, kojih sam se s teškom mukom prisećao posle pretresa. Srećom, svaki put kada bih počeo da zamuckujem, carinik bi s ekrana koji je imao u ruci čitao infomaciju koju je samo trebalo da potvrdim klimanjem glave. Osećao sam se kao u školi, a mučio sam se čak i s prepoznavanjem gradiva. Strpao sam papir u ranac, ne razmišljajući više o tome. Bacio sam poslednji pogled na svoju surogat domovinu i video carinika koji me je propustio kako razgleda napušteni bicikl, prišavši mu oprezno i nesigurno, osvrćući se preko ramena, kao pred predmetom koji će uskoro nestati bez traga.
Pogledao sam oko sebe u potrazi za bilo kakvim dokazom različitosti. Želeo sam da se moj prelazak još jednom potvrdi u pejzažu ili zvukovima koji me okružuju. Ako bih nisko spustio usne, isplazio jezik i celom njegovom površinom pogladio zemlju, da li bih okusio nešto strano? U nama se menjaju samo rastojanja, spoljni obrisi sveta koji naseljavamo, ali on zauvek ostaje isti, sakriven i pažljivo čuvan poput greha.
Oklevao sam pred ,,novim” svetom. Trešnjevac je tada već bio mrtva republika, poništena u ratu koji nisam nikada video, pa mi nije previše ni značio. U nekoliko navrata nešto je ekspolodiralo, nateralo neke zgrade u komšiluku da poskoče iz ležišta, da se stresu i svuku stakla s prozora, i to je bilo sve. S ratom je u našu kuću stigla čudna sezona koja se do mog odlaska nikada nije promenila – sezona lova, sakrivanja ispod trpezarijskog stola, sezona opreza i hodanja na prstima, sezona nenadanih povišenih tonova odbijenih o zid u šamare i stegnute pesnice. Kada bi neko rekao rat, ja sam mislio na ostavštinu onoga što su oni smatrali ratom, na ljudski otpad zatečen na ulici, koji smo gladni, iako potpuno svesni, progutali. U školi smo retko govorili o ratu. O Trešnjevcu nismo govorili nikad. Imali smo novu, modernu državu po meri, koja nam je davno skrojena, državu koja će tek ostvariti svoje godinama sputavane potencijale sad kad je van tamnice. Kao što to inače biva s odelima krojenim po starim merama, na telu negde landara, negde zateže, negde se rukav vuče po podu dok na drugom fali par centimetara. Imali smo svoju suverenu tranzitnu republiku, njena obeležja i policijske uniforme. Odatle smo u hodu mogli da porubljujemo i tesnimo, krpimo i došivamo dok ne budemo zadovoljni. Na prvom kontrolnom zadatku na koji sam došao sasvim nepripremljen pod brojem jedan je stajalo:
Beline na slici ispod ispuni bojama naše nacionalne zastave.
Znao sam šta treba da uradim i šta se od mene očekuje. Pitanje je bilo koncizno i jasno, direktno, a veliki pravougaonik otvoren i pun mogućnosti. Znao sam boje, ali ne i njihov raspored. Pokušavao sam da se setim predizbornih spotova. Da li je zastava naše države naša nacionalna zastava? Svaki se uvek završavao vijoravom zastavom, ali su se njene boje pred mojim zatvorenim očima neprestano prelivale, mešale kao tempera oprana sa četkice u plastičnoj jogurtskoj čaši. Od Omertinih leđa nisam uspevao da vidim njen odgovor. Sedela je ispred mene i pisala bez zaustavljanja. Na klupama smo za vreme kontrolnog držali barikade – rančeve naslonjene jedan drugom na leđa kao garant regularnosti. Iskoristio sam trenutak kada se Omerta pomerila u stranu kako bi iz ranca uzela nešto od pribora, blago se izvio da me učitelj ne primeti i video jasno odeljene boje na papiru. Nedelju dana kasnije dobili smo ocenjene testove. Naše zastave bile su precrtane oštrom crvenom kosom crtom pored koje je stajala nula. Učitelj je rekao da treba da nas bude sram i da za trideset godina rada nije video toliko različitih netačnih odgovora na isto pitanje.
Stajao sam leđima okrenut granici i posmatrao jednobojnu zastavu sa sazvežđem rasutim kao po ponoćnom nebu, mada pravilno, s merom. Decu ovde verovatno ništa ne zbunjuje. Ne mogu biti siguran, ali mi se čini da Trešnjevac na svojoj zastavi nije imao zvezde. Ne mogu biti siguran jer mi je trešnjevačka zastava još mnogo pre kontrolnog bila u magli. Ta zemlja, taj grad, zapravo mi nije ništa značio jer sam ga pamtio samo u tuđim očima. On je bio nedosanjani san neke ranije generacije, propuštena prilika o kojoj se iznova pričalo decenijama kasnije. Nisam mogao da odrastem u Trešnjevcu, a u zemlji kao što je Tranzitanija nisu dozvolili da odrastem i tako sam, zapravo, nesažvakan svario čitav jedan buljuk godina, čisto da ne idem praznog stomaka.
Moja prošlost, ona koju sam preživeo i koje se sećam, ona iz koje sam prognan, zbog koje sam jednog jutra sve prodao, zaključao vrata i zauvek im okrenuo leđa, ovde nije i ne može biti ispričana, jer ona van mene ne može ni postojati. Moju istoriju su oteli svedoci, otišavši iz mog vidnog polja zapričani sa slučajnim prolaznikom o scenama kojima su svedočili. I baš u trenutku u kom je prvi svedok progovorio o meni, ja sam poništen. Moja prošlost sa svim svojim oblicima, svim slikama koje sam pamtio, poništena je rađanjem tuđe predstave o mojoj prošlosti, tuđe priče o meni. Skoro sam mogao da osetim kako mi kosa postaje gušća ako bi drugi tako govorili, kako mi koža postaje tamnija, osmeh širi, glas piskaviji, kako osećam krivicu za nedela koja su mi pripisivana, iako ih se ne sećam. Po meri svakog od nas izdeljan je jedan totem, kome ni po čemu nismo ni nalik. Svoj istinski život živimo jedino u privatnosti i kad razmišljamo o odgovornosti za ono što smo izgovorili ili uradili pred drugima, setimo se da to zapravo uopšte i nismo mi, već tuđa predstava o nama. Uveče možemo zaspati u miru, znajući da svetom hoda jedna lažna biografija. Stoga se živeti može jedino ako se dotok informacija preseče, ako se napusti onaj koji je pod našim imenom kreiran. Zovem se Emil Hubač, čovek bez sadržaja. Sve u tom drugom, ozbiljnom, odraslom životu, oduvek mi je izgledalo daleko i to smatram svojom najvećom pobunom – nikada nisam pristao na javnu verziju sebe. Kada bih mogao, do kraja života bio bih mladi jelen zaboravljen od krda.
Školu sam mrzeo i zbog jabuka, ušećerenih, crvenih, koje su ostala deca gutala u dvorištu. Na svaki veliki odmor tamo je dolazio Šemi, starac sa licem nalik bajatom hlebu. Na biciklu je nosio karirani pijačni ceger i u njemu crvene i zelene lizalice od kuvanog šećera i zastakljene jabuke koje mi Nastasja nije dozvoljavala da probam jer su prljave, jer ih na drvene štapiće navlače smeđe ruke koje mirišu na duvan i mokraću; jer šećerne jabuke kvare zube deci; jer vode ka ozbiljnijim porocima. Jabuke nikada nisam probao. Umesto toga sam gazio po oglodanim drvcima u školskom dvorištu kao po pilećim kostima posle vašara. Iako Nastasja nikada nije bila tu da vidi kako kupujem bilo šta od Šemija, bojao sam se da uvek zna šta sam taj dan pojeo u školi – po mojim očima, mirisu među prstima ili mrvicama koje ostanu na garderobi.
Kao dete sam noćima, mahom u nizu, sanjao kako Nastasja ne postoji, kako je nikad nije ni bilo pred našim očima, u dnevnoj sobi, dvorištu, u parkovima u koje me je vodila i ja sam u snu plakao, osećajući odsustvo i strah pred svešću da sam zaboravio nekog, ali ne znam kog. Savest me je grizla i mislio sam – ovako mora da boli rak. Potom sam video Vilija kako me bez reči napušta, kako iz ramena podiže ruke kao pred puškama, kako se stresa od jeze i odgovornosti za moj nezapočeti život pred svetom bez znakova upozorenja i opreza. Tresao sam se od jeze, a onda se ujutru budio razočaran, svestan da se s mojim kapcima podigla i iluzija. Ne želeći da žurim, zakoračio sam asfaltnim putem zanemarujući nesigurnost. Nisam imao gde da stignem i to me je činilo spokojnim.
_________________________________________________
OGNJEN AKSENTIJEVIĆ (1994, Leskovac) diplomirao i masterirao na Katedri za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima Filološkog fakulteta u Beogradu. Objavio je dve knjige poezije: Um za morem, smrt za vratom (2017, nagrada Međunarodnog beogradskog festivala poezije i knjige Trgni se! Poezija!) i Rezervat odbeglih ptica (2021). Poezija mu je objavljivana u regionalnoj periodici i prevođena na francuski, slovenački, grčki, češki i engleski jezik. U okviru programa Odisejevo utočište 2022. godine boravio je na rezidenciji za mlade autore na temelju sinopsisa romana Tesna zemlja. Urednik je Raštan izdavaštva i Edicija Božičević. Živi u Zagrebu.
isprepletenim udovima razvukli smo zamišljenu putanju prema zacrnjenom nebu
nema budućnosti samo zaostali asteroidi iz prošlosti bombardiraju nas dnevno i selektivno
rekla sam ti da je sve surealno jesen će ubrzo ispratit lišće
dok smo vježbali šutnju u napukloj kori drveta šeširi su nam se razbjesnili i ogolili nam tjemena
***
TEŠKA VODA
jutrom nižem emocije u lančić da mi ne pobignu od srca
teška voda sila nam je na oči i nije dala istini da ustane
spustili su ti kapke i službenom verzijom prebojali istinu boja se ljuštila
podmetnute riči posadile su sjeme i naše se korijenje razotkrilo
stari te je prišutija za sestrinu budućnost sestra je dobila novi iphone mater ti je birala cviće ko za svadbu rodica je planirala svadbu
stričevi su vijećali čiji je grob ka da je bitno bit će mrtvi ka i ti sad
***
IZ DALEKA
donili su nam 20 dolara za priživit
potrošili smo 100 da ih prehranimo
***
TRAŽI SE WALTER
ka da je iza rata nastupila gangrena sve je trulo
isisali su nam ljudstvo i ostavili u nasliđe kalupe za smistit mladost
crne crvene bile plave zelene
sve se izmišalo
ostala je samo boja govna
***
DOK JAŠEŠ ŽUTOG KONJA
crna mačka nam se smije
posuđenin vrimenon udarila je temelje i ogolila ti glavu za tišinu
ruka u laktu ispružena halogena peć sterilna gaza
lega si u brzinu povraćaš nisi moga podnit
iman spremnik pun benzina
ništa ne govoriš
kupit ću ti naočale u Posušju
pogledaj me
***
UMIVANJE
teško se mirim s tim da me bol u livom kuku proziva zbog neuvjerljivog života
strahovi su zavjese navuku se kad osjetiš nelagodu
budeš li predugo sakriven sva djeca koja su s tobom igrala kukala otići će kući
ako se umijem mogu li iz početka?
_______________________________________________
SANJA ČOKOLIĆ, rođ. 1983., Omiš. Magistrirala sociologiju (2013) i Forenziku – modul nacionalna sigurnost (2014) u Splitu. Objavila nekoliko znanstvenih radova i sociološku studiju o osobama s invaliditetom – Invalidnost tolerancije (Leburić, Čokolić, Žaja, 2013). Poeziju objavila u časopisima Vijenac i Poezija, te zbornicima Rukopisi 31, Art Attack i Paket aranžman (radionica pisanja PPM Enklava).
Nedavno sam čitao negde kako je majka šoljicu koju joj je sin Gavrilo čuveni Princip poklonio tokom celog rata bežeći od ustaša, nemačkih okupatora i komunista koji su joj i poharali kuću sve do svoje smrti koncem 1945. nosila u nedrima kao uspomenu
za razliku od Tarentinove priče o ručnom satu među američkim zarobljenicima u Vijetnamu i njegovom čuvanju u sopstvenoj guzici ova ne deluje tako jeftino već upravo kao priča za film
možda u tome i leži razlika između nas i Holivuda
***
ODSTUPANJE
nedostaje mi škripa snega kristali vode, mraz preko kojeg bih projurio preskočio sve kranove dizalice u luci bez straha, pretrčao Dunav sve do Kalafata Loma ili još dalje do Konstance uostalom kao i svi moji preci utekao bih od iskopanih rovova sa obe strane ulice mahnita kopita crveno-zelene i crno-žute konjice od srušenih brda granice što se širi ka istoku betonskih urbanih monstruma u koje me uteruju
nedostaje mi škripa snega
***
GROBNICA
Moja grobnica za B. D. miriše na rumunski keks prosuto iskipelo mleko iz plastične kese
svakako na početak devedesetih godina na kraj dvadesetog veka
***
TAMO NEDALEKO
mogao bih lako reći tamo opet bukti rat opet hvataju jedan drugog za već ranije načete vratove izranjavani gnevni nedovoljno zaraslih rana
podele targetiranje zvižduci i jaja jaja svih vrsta odsjaji mornarskih pajsera glatkoća kuvanih močuga i naravno vatra ne više plamen nego razorna vatra koja preti ponovo da proguta
i one daleko i one tamo nedaleko
***
PRIZOR
Ništa mi ne znači da vidim belu orku prelepog albino kita ubicu
ima ih valjda tri ili četiri svega muva se negde kod obale Hokajda najsevernijeg japanskog ostrva
jednom u godini iskoči iz okeana i pokaže svoje debelo belo telo kažu to treba videti
sa karakterističnim šarama i oblikom za orke ali umesto crno-bele njeno telo je u različitim nijansama bele pati od albinizma ili leukizma stanja kod kojih dolazi do gubitka pigmentacije
kažu da je prizor prelep međutim više volim da posmatram kako se njišu zlatni cvetovi lipe dok pčele zuje oko njih a arterska voda teče li teče
__________________________________
SAŠA SKALUŠEVIĆ SKALA (1981, Negotin, SFR Jugoslavija), pesnik, esejista, pripovedač, urednik i izdavač. Krajem devedesetih godina XX stoleća počinje da objavljuje u književnoj periodici kod nas i u regionu.
Objavio je knjige poezije: Mitovi i senke ( Narodna Biblioteka Dositej Novaković, Negotin, 2014), Plastična Aleksandrija (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2019), pesničku zbirku Rekreacija pre pakla (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2020), Svakodnevni pokušaji apokalipse (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2021), Pitanje oblika (Presing, Mladenovac, 2022), Sveta zapeta (Presing, Mladenovac, 2024), Tucanje jezika (Presing, Mladenovac, 2025).
Bio je član od 1996. godine Književne Omladine Opštine Negotin do njegovog prestanka sa radom. Jedan je od osnivača Krajinskog književnog kluba sa sedištem u Negotinu. Član je udruženja kulturno-turističkih stvaralaca istočne Srbije Kulturistok. Zastupljen u više pesničkih antologija i zbornika.
Pili smo vruće pivo lagano drugarski pričala mi kako se jebala sa basistom nekog engleskog benda kao sve vreme je bio blam nije obrijala noge i Englez je bio loš traumatično iskustvo bili smo drugari nisam teo da joj kažem da si valjala navatala bi pevača il’ bar gitaristu i da meni ne smeta ni vruće pivo ni ništa
***
RAZGOVORI
Neki moji vršnjaci idu na jogu održava ih vitalnim ja idem na razgovore za posao pet-šest u pola godine to mi je mera dobar sport za pedesetogodišnjaka uvek idem kod drugarovog drugara il’ nečijeg teče ujaka šuraka bivšeg jebača bivše prijateljice nikad bez veze to je važno ostavim bolji utisak osećam se sigurnijim u tim njihovim kancelarijama i velikim foteljama nekad dobijem kafu pijem ladnu da ne bi’ srkao cigaru ne palim i ne blejim u sekretaricu i to je važno da ne ispadnem prost a i što bi’ je gledo svakako misli da sam ništa za njom niko nije bacio bokal vode ima tome već dugo tip s druge strane stola taj teča ujak drugarov drugar bivši jebač bivše prijateljice zna da ceni dobrog radnika za Božić časti radnike ćurku jedva čekam da kaže javićemo ti se da izađem napolje zapalim cigaru i isprljam patike
***
JAN PALAH
Samo sam tebi reko da sam hteo da se polijem sa tri deci benzina po glavi nisam imao više nije ga bilo dovoljno da pokosim možda dovoljno da izgorem glavu kosio sam u podne na mnogo vrućine bilo mi je dosta svega osim benzina njega uvek fali hteo sam da mrem odusto sam jbg svi znaju da sam smotan mislili bi slučajno niko ne bi rekao Jan Palah i nisam obrisao history na telefonu to je presudilo
***
NE FALI MI
Više ne pijem, i ne fali mi samo kafu i običnu vodu ponekad limunadu to se ne računa sedim sam i ćutim uvek na istim mestima staklenim, gvozdenim, kamenim niko tu ne priča sa nepoznatima valjda nije običaj svi su zadovoljni pričaju novim telefonima nemam neki zamerki navikavam se sve je to okej osim limunade lenja je i dosadna neće da me odvede u neki skrajnuti bircuz tamo su konobarice mojih godina nisu nadrkane i mlade ko ove iz centra pričao bi im kako sam ručo leba i banane možda bi se smejale
***
1. JANUAR
Prvi je januar na poslu sam čitam neku knjigu pa gledam u telefon veseli me kad dobijem poruku čak i onu šablonsku o zdravlju i sreći pa opet čitam podvlačim olovkom pravim se važan tip piše da je ćutanje ogromna sila svidelo mi se to nisam do sad podvlačio palim cigaru dobro je
___________________________________
STEVICA ŠEPRA MIHAJLOV rođen je 1969. godine u Zrenjaninu. Autor zbirke fragmentarnih priča D Studžis i pohovane tikvice, objavljenih 2023. u izdanju Niškog kulturnog centra. Dobitnik nagrade „Stevan Sremac − Bal u Elemiru”, za humorističko-satiričnu priču 2022. Objavljivao u Beogradskom književnom časopisu, Gradini, Dometima, Ulaznici, Buktinji.
čovjek-časopis 