ja, konzument flaširane vode tjestenine, paradajz soseva i zamrznutog povrća instant čorbe, konzerviranog voća i ovsenih pahuljica mlijeka koje sačinjava bezbroj emulgatora crvenog mesa krave, koze, svinje ležim na krevetu praveći se da ne osjećam svoje tijelo utopljena u umoru baš ja, konzument medijskih sadržaja i self promocija sa društvenih mreža korisnik pametnih telefona, tableta, lap topova računara, ipeda, kindlea prelazim prstima preko ravnih površina čekajući da se upale lampice start, end i pause ja, obični konzument, takoreći korisnik keš kredita, stambenih kredita za koje uredno plaćam rate, kamate aplikacije koje me obavještavju o prispjelom dugu ja, sitni mali konzument, nazovimo me potrošač električne energije večeras, dok baklje gore nad promrzlim gradom mislim samo o nježnosti i njenoj cijeni
***
MARIO V
ovo su tvoji dani, Mario V ljudi imaju djecu i žene, žene imaju svoje ljude sjede u toplom domu i idu na produžene vikende reci im nešto o produženim vikendima, Mario V o danima ispred oronulih zgrada o onim kad satima stojiš ispred ulaza u bunilu strahujući da pored Ciganina koji duva lijepak olinjalog psa što oblizujući se, glođe sopstvene kosti i ushićene dame koja se vraća sa psiholoških radionica možda pronađeš i sebe, u tom ulazu zgrade gdje si rođen, i u kom ćeš, po svoj prilici, i umrijeti
ovo su tvoji dani, Mario V nemoj ih propustiti zbog ozbiljnosti koju nalažu godine ne pravi kompromise da bi ispoštovao zrelost u mjeri u kojoj napraviš kompromis u toj ćeš mjeri izdati sebe i svoj jedini iskreni put kao što sam ja izdala svoju cjelokupnu suštinu što se spržila na suncu novog pristojnog života koji će od mene napraviti uglednu, obrazovanu damu sa svom tom djecom i balansom između ovog i onog malo je ljudi kao ti koji su duboko s druge strane i što će tu ostati uprkos ustajaloj bari koja ih vuče
ovo su tvoji dani, Mario V i tebi je jasno da sam te čekala ispred zida sa grafitima narod je govorio o politici, hrani i vremenskoj prognozi ljudi se boje da im ne propadnu planovi i uzimaju sedative prema meni se dobro ophode i niko me ne muči previše haljine sa uskim strukom i uredna frizura su mi postale rutina ali tebi je jasno da sam te čekala ispred zida sa grafitima i da se ne mogu sjetiti ko je od nas crvenim sprejem napisao nešto o nepripadanju, vječnosti i velikoj ljubavi prije nego što su nas poveli u klanicu zajedno sa ostalom ugojenom stokom i prljavim polusvijetom trgovaca koji imaju tas i vagu i znaju šta je novac i koliko vrijedi kilogram natopljene svježe jetre iz koje se ponovo stvara velika petparačka umjetnost
***
27 MART
moja ulica godinama sa tramvajima i knjižarama čiko sto pije vinjak pa jogurt onaj u invalidskim kolicima namjerno pada zbog sto dinara dečko što mi dopunjava račun i traži moj broj, ima veliki osmijeh cvijeće i jagode na proljeće ukrašeni badnjaci na zimu kod moje palilulske pijace dvadeset sedmog marta ove godine vraćam stare slike u novi stan imam bijeli laptop dobro mi je i provalila sam da sam žena ne zato sto imam pičku, nego što mi dodiri trebaju i što hoću da gajim cvijeće možda bih i djecu htjela da imam moju dvadeset sedmog marta sam shvatila da me voliš i da ne treba biti govno prema ljudima koji te vole valjda
***
LOŠ DAN
ništa nikom neću da kažem šta mislim o vremenskoj prognozi, o sjutrašnjem danu kad me pitaju šta mislim o umjetnosti nekad neću da im kažem ni šta mislim o umjetnosti danas ako uopšte i mislim o umjetnosti ako uopšte i mislim o bilo čemu osim o samoj sebi sebičnoj neću da pričam o mladim ljudima koji dolaze ne znam odakle, a ne znam ni gdje mogu da idu neću reći ništa nikom šta mislim taman posla da ću da dam intervju pa da svi čitaju ono što sam rekla neću da dajem savjete o kuvanju sve ću svoje sama sebi da skuvam i pojedem kako se izliječiti, kako istegnuti mišiće, a ne pokidati ih zadržaću za sebe joga pokrete i mantre nikom neću da spasavam glavu, nikog da branim nikog neću da krivim i učim pameti neću nikom da izjavljujem osjećanja neću nikom da pišem pisma, poruke, mejlove ništa neću da čitam što mi neko pošalje neću da iznosim svoje mišljenje a tek svoje cijenjene stavove sve se to meni vidi u očima ko umije da gleda ko ne umije jebi ga
***
GRANICE
izbori koji me definišu počeli su se rastezati u zoni komfora tretiraju me kao tijesto ne protivim se puštam vlastite granice da pokažu svoje plesno umijeće gibaju se koliko mogu, onako krute posljedice tuđih uvjerenja sloboda je sloboda od koncepta rekao je jedan čovjek koji je umio da prepoznaje sloboda je sloboda od koncepta kad mi je to postalo jasno počela sam zamišljati koncept kao dijete crtež, skica, okvir, ograničen okvir kao tijelo što je ograničeno kožom riječi koje biramo nas ograničavaju riječi koje čitamo prošlost u koju vjerujemo, budućnost sadašnjost je ipak najveći koncept o vremenu i prostoru je sve odavno rečeno o ideologijama, nauci, pa čak i o umjetnosti, takođe postoji čak i ono što se zove konceptualna umjetnost toga se užasavam kao i činjenice da živim tuđi koncept svoj sam odavno dala gladnim psima sloboda je sloboda od koncepta ipak, najteže je gledati očima za koje ne postoji horizont
__________________________________________
JOVANA BOJOVIĆ rođena je 1989. godine u Podgorici. Diplomirala je dramaturgiju na FDU Cetinje, a master akademske studije dramaturgije završila na FDU Beograd. Autorka je više nagrađenih i realizovanih dramskih tekstova (Otvoren kraj, Mirovna misija, Đevič kamen, Slobodno vrijeme ili tamno je svijetlo) i scenaristkinja Tv serije Božićni ustanak, dugometražnog igranog filma Požari, kao i kratkog igranog filma Nadolaženje. Objavila je knjige poezije S glavom u torbi (prva nagrada na konkursu Ratkovićeve većeri poezije, za mlade pjesnike), Magla: vidljive tačke, Novobran (2023) i Moj korak je lak, to će me koštati (2023). Drame i poezija su joj prevođeni na engleski, italijanski, norveški, poljski i grčki jezik. Docent je na predmetu Filmski i televizijski scenario i prodekan za nastavu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
Koliko ste puta sebi rekli dragi slušaoci, neću njega ili nju više da zovem, ili neću da jedem slatko pred spavanje jer se lepi za stomak, pa se ipak najedete i pošaljete tu poruku. Reći ću vam jednu tajnu dok gitara svira – niste krivi. Ovo je veče kada ne morate da se menjate. Otvorite tu Nutelu, pozovite bivšeg, pomenite mu familiju. Jedite, molite, volite. Ovo je vaš safe space. Udarite sebe najniže ako vam je to potrebno. Sutra ćete se menjati, a večeras ćemo po starom. Sledi duet Goce Tržan i Zlatka Vujića “Još jedan krug”.
***
Noć je blaga dragi slušaoci, častite sebe čašom dobrog vina, zaslužili ste to na kraju ovog dana. Ne razmišljajte o inflaciji i stambenom kreditu, geopolitičkim zatezanjima ni ko vam je čuknuo auto ispred Maksija, ovo je veče za romantiku. Setite se svoje neostvarene srednjoškolske ljubavi, romantizujte taj životni period pun nesigurnosti i promašaja, to vam je večeras potrebno. Radio Čemer je tu samo za vas. Sledi numera Đorđa Davida “Ti samo budi dovoljno daleko”.
***
Nedelja je veče dragi slušaoci, polako vas sustiže saznanje da je vikend proleteo kao mladost koju takođe niste stigli da proživite, a niste ni na vreme vodili računa o kilaži, ili niste još uvek položili vožnju ili diplomirali, niti ste kreditno sposobni, odaberite uostalom sami svoju poledicu za večeras. Možda ste tokom dana nešto i stigli, ali evo tu je već veče, i možete samo još da se okupate, stavite papilotne i krastavac na čelo dok sedite u kuhinji i slušate radio najavu sumornog voditelja. Pomislite u jednom trenutku da možda to nije sve, možda se još nešto sprema iza brega, ali brzo shvatite da je bolje da se ne ložite jer će vam to samo razbiti san pa će sutrašnji dan biti patnja. Zato pokušajmo sa autosugestijom. Dišite duboko i polako ponavljajte za mnom: “Umor je duboko u meni…riba u vodi…podrum u kući”. Sledi numera Ekatarine Velike “Umorna”, a Radio Čemer vam želi blagu i ugodnu noć.
***
Dobro veče dragi slušaoci, bliži nam se zimsko računanje vremena kada ćemo predvečernje šetnje parkom zameniti sudaranjem među rafovima Nju Jorkera, svi ti crni petkovi, bljuzgavice, na pola ostavljene table vitamina D, naposletku i prednovogodišnji dekorativni asortiman kao flaster na napuklom buretu inflacije koje preliva i preliva. Treba biti vešt pa sve to ipak prigrliti, uhvatiti se za prvi saobraćajni znak kad voda iz zapušenih odvoda ponese ulicu, reći ovo nema nigde, ovo je moje, ovaj narod zna da se veseli. Vikendi su privremena ostrva, kao ono parče zemlje u Podzemlju što ga trube u transu otrgnu od matice, ali vraćamo se istoj kontinentalnoj teskobi nakon 48 sati. Treba biti vešt pa sve to prigrliti, ne slušati previše ruski post-pank kad mrak u pola 5 pritisne blokove, a ni zavaravati se lakim sitkomima jer znamo kako prođe drvo koje se nimalo ne povije. Sledi numera grupe Molchat Doma “Volny”, a vi ostanite do ponoći uz vaš Radio Čemer.
***
Vikend je došao dragi slušaoci, čekaju vas svi ti porodični ručkovi, okupljanje sa ekipom iz kraja, iz srednje, sa faksa, kafe u komšiluku, dečji rođendani i bračni odlazak na nastup Nevernih Beba na trgu vaše varošice. Svakom ste se makar malo obećali i sada ta subota, tako sunčana i nevina, koju ste danima opevavali na dnu kopa kapitalističkog rudnika, dočekala vas je kao dupla smena. Čujte, otkriću vam jednu tajnu – ne morate ništa. Zamislite Armagedon veličine Jovanjice kako juri iz sedme galaksije pravo ka Zemlji i prepoloviće je pre nego što vežete kravatu za tu svečanost na koju ste se uputili. Šta mislite, da li će svi ti ljudi koji vas očekuju zaista se naljutiti. Pozovite ih, recite im, znate došao bih zaista, ali evo samo što nije zviznulo, i nije meni u suštini ni problem, ali verujem da biste vi ovih poslednjih pola sata voleli drugačije da provedete. Videćete da će vam reći kako je sasvim u redu da ne dođete. Ogrnite zato svoj bade-mantil, uvalite se u fotelju i ostanite do kraja dana uz Radio Čemer. Sledi numera Riblje Čorbe “Nemoj srećo, nemoj danas”.
***
Dobro jutro nenaspavani svete, svi vi koji ste jutros poslednji gutljaj kafe ispili sa talogom. Dan je sunčan sa umerenom klimom i gužvom u saobraćaju, tako da danas posebno nemojte očekivati razumevanje jutarnjih tipova. Budite jaki i podnesite ovaj poraz dostojanstveno. Današnje izdanje emisije “Kafa-čemernica sa Zlajom od 8:00” započinjemo stihovima pesme “Jutarnja idila” Vladislava Petkovića Disa…
***
Dobro veče dragi slušaoci, svi vi ponoćni derviši, generacije nenaspavanih što živite ružno doba – još uvek mladi i sa potrebom da spavate osam sati, a suviše stari i napeti da biste to ostvarili. Opet ste sinoć sami sebi zakinuli sat sna jer tokom dana ništa niste stigli da pročitate, ili ste odgledali neki treš sitkom na Netflixu da vas malo anestezira pred spavanje, ili ste prosto sedeli u mraku u kuhinji, pušili i gledali kroz prozor kako se oblak smoga spušta na komšijski kvart i polako ga guta, prozor po prozor. Ceo dan ste kaskali za tih sat vremena, ali osećate ipak da ste iz ovog dana izašli kao pobednici. Niste pristali da budete tek još jedan šraf kapitalističke mašinerije koji disciplinovano leže i ustaje na vreme kako bi bio odmoran i spreman za posao, i ni za šta više. Možda vam ta pomisao danas čini život lakšim, možda i ne, ali evo tu je već petak veče, taj praznik dokolice, vredniji i od dva slobodna dana koji će uslediti. Zato večeras samo nežno prema sebi, zaronite malo dublje kašikom u kanticu krema nego inače, pa nek je i kriza. Ne osećajte krivicu, pobedili ste još jednu radnu nedelju. Sledi duet Severine i Borisa Novkovića “Zar je važno ko je kriv”, a Radio Čemer vam želi prijatan predstojeći vikend.
***
Dobro jutro nenaspavani svete, na ovoj radio stanici vam niko neće poželeti da se dobro naspavate, jer znamo se dobro, nismo ni naivni ni zluradi da se tako ložimo. Ne podležimo individualističkom self-helpu ni toksičnom optizmu današnjice, poželimo jedni drugima da budemo taman-nenaspavani, toliko da u nedrima uvek, makar malo, nosimo jednu finu jesenju tugu, onu koja će nas držati pribranim kad pravi jad u novembru nagrne. Radio Čemer vam želi da budete jaki tek koliko možete. Sledi numera Edina Dervišhalidovića “Smijehom strah pokrijem”.
***
Dobro veče dragi slušaoci, svi vi koji ste istrčali napolje minut posle posla, skrenuli u ulicu kojom se inače ne vraćate i ubrzali korak ne znajući da li od nečeg bežite ili ka nečemu jurite. Stavili ste slušalice u uši i neuspešno dva puta pokušali da pustite omiljenu pesmu koju je prekinula limitirana verzija Jutjuba jer niste hteli da platite da biste izbegli reklamni teror proizvoda koji vas uopšte ne interesuju. Dok prolazite zadimljenim kvartom shvatate da nije više u pitanju ni lokalna deponija koja neprestano gori, taj dim izvire iz prozora, iz oluka, iz onih malih džepova u džepovima farmerki, izvire i kaže da sve ovo jesmo mi, i da to nećemo, ali smo negde usput zaboravili i šta bismo. Radio Čemer vam želi da manje brinete o penzionom fondu jer pitanje je da li će za koju deceniju i svi kontinenti biti na broju, a više o ovo malo duše koje dimi i dimi. Sledi numera grupe Goribor “Jureći ljubav”, a vi ostanite na istim talasima do kraja noći.
______________________________________________
ZLATKO STEVANOVIĆ rođen je 1989. godine u Užicu, srednju školu završio je u Požegi. Osnovne i master studije završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu na katedri za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima. Jedan je od osnivača književnog društva „Orfisti” sa kojima organizuje skupove analitičkog čitanja autorske književnosti. Poeziju je objavljivao u književnim časopisima i zbornicima (Eckerman, Astonaut.ba, Libartes, Stagiornale, Hiperboreja, Čovjek-časopis, Bludni stih, Poeziju na štrikove, Portal Strane, Dezintegrisano, Nigdine, Disovo proleće, Trag, Vesna, Afirmator, Pesme iz magle). Uživa u muzici i svira bas gitaru. Živi u Pančevu. Njegova prva zbirka pesama zove se „Dnevnik u osam” (Darma books, 2019).
U crkvi navrh brijega gleda nas božje lice. Žena s tri lica. Svako od tih lica ima poseban znamen. Madež na bradi, pored očiju, kraj čela. Ispod brda, u crnoj rijeci brze male ribe otkidaju komadiće božjeg tijela koje je potonulo. Pjesnik iz svete zemlje crta obrise davnih zavjeta, na leđima nosi jezik sklupčan u obliku zmije, i zamuckuje. Bog je začudo žena, obmanuta ili smjerna, traje pogled šestero očiju unedogled, dok se polako otvaraju tvoje oči nakon agonije. U jezeru vidim duh, otac i sin se miješaju, kao odrazi davne pustinje u vrtlogu istočnog mora. Ustaješ iz kreveta.
***
MAJKE
Majke se boje bijelih laži Serviranih kao snježne kuglice Na pladnju kraja mladosti. Iz gustih kosa svojih kćeri Izvlače sijede niti i broje do Deset, da ne ureknu život. Iz vrećica su izvadile rujno Voće, i bacile su kupine Pred djecu, starice, U bijelom danu, kad je dug Lipanj pri kraju, neumrtvljen. Od čestica izmišljenih priča, Kćeri slažu kule od zlata, Darova davnih putnika, I ostaju u dugim noćima Plahe i nemirne od Snatrenja.
***
ORMARI S LJETNOM ROBOM
Izvlačiti svu tu tanku robu Usred ljeta, kad sve je već trebalo Odavno biti na svome mjestu. Ima neke tajnovitosti u tome. Kao da iz pijeska zimi vadim zvijezde Sparušene, ostatke morskih trava. Vrećice s lavandom duboko unutra, Da miris više ni ne dopre do haljina, Neke su isprane od vode i sunca, Neke nenošene, neki davni cvjetni Uzorci koje mi je u Mađarskoj volio Kupiti tata, samo takav kič s ružama Crvenim, kao i moje crvene hlače kao Krv. Kad ih odjenem, kao da sam Pustila žile da se rasprsnu, anatomiju Da se prepusti vrućem vjetru, tijelu Da se pretvori u život na kraju srpnja, Kad već se vide Gospini obrazi i slute Kraći dani, i manja omara nakon proslave, I tako idu dani, i ormari su vašari podnevni Izvuci zeca iz rukava laganog sakoa I onda polako nestani kao da si iluzija, Fatamorgana djevojačka uzalud, Duša zauvijek.
***
GAŠENJE
Ugasi vatru, baci pjenu na taj naramak pun drva. I kad bude sve crno od pepela, tad kreni dalje. Poslušala sam. Uzela sam hamper vode i polila plamen koji je rastao. Jednom, pa dva puta. Onda sam se pomakla i čekala da nestane. I odjednom, od dima nisam vidjela ni lice, ni stabla, ni ptice, ništa. Samo sam stajala. Kuću koju sam gradila, pustila sam jezicima, Po naredbi, gasila sam požar, I onda se, kao svaki vatrogasac, odmakla U uniformi. Kao vojnik. Tvoja riječ, moja zapovijed. Pepeo je posuo dolinu. Da bude grob onima Koji nisu čuvali ljubav.
***
RAZGOVORI
Nikad nisam pisala dnevnike, Čitala sam Virginijine, Kafkine, zadnji Dnevnik korote Rolanda Barthesa. Pomislila kako bih mogla bar pisati svaki dan o žalovanju nakon smrti oca, kao teoretičar koji je odjednom o užitku prestao pisati, i o ljubavnoj persuaziji kroz simbole i jezik, Svaki dan bilježiti prazninu. Dnevnik korote je plač, suze izgubljenog sina, bez događaja, bez misli, samo teče tuga kao crna sluz po papiru, rečenicama. Odustala sam. Dnevnici su iz drugih vremena. Sad u whats up porukama, u messengerima koji nose povijest razgovora na plećima, Ostaju skrivene priče, emotikoni, monokromi, sve silne emocije koje se ne prelijevaju po ekranu. Nikad ne screenshotam, niti držim zapečaćene tuđe riječi u svojim okvirima. Nekad brišem sebe, nekad čitavu diluvijalnu rijeku koja odnosi otpad i sve ono što je jednom bilo čisto kao bjelina bez potpisa. I ne žalim.
***
AHMATOVA U PIVNICI
U polumračnoj, poluzadimljenoj pivnici pokraj Zelenog vala, Leži knjiga Ane Ahmatove na ruskom. Starije izdanje, tmastozelene korice. Za stolom sjede žene koje pišu. Piju čajeve, medicu, pivo, kako koja. Nedjeljna je večer, stolovi uokolo poluprazni, Knjiga koja stoji nakon razmjene i čeka. Na prednjoj stranici, žene se potpisuju. Stavljaju crtež, potpis, godinu. Lupaju žig pjesničkog sestrinstva. Nakon književne večeri, tema ne nedostaje. Eros, knjige, gradovi, politika, bolest. Gledamo portrete i crteže na mobitelu, Neka su lica kositrena, kao kipovi. A neki klaviri se prebacuju preko stepeništa, Tipke ispadaju. Otvaraju se prozori pivnice. Ahmatova nastavlja svoj put. Čisti izrazi i Kritika bolna kao sječivo. Riječi bacaju Simbole u koš. U torbi koju pjesnikinja Zaboravlja, vraća se sve u struju proljeća. Noć je, i povijest se ponavlja.
_________________________________________________
DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).
Objavila je:
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005. – Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008. – Grudi i jagode, pjesme, AGM, 2009. – Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010. – knjiga je 2020. prevedena na makedonski – Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010. – Paralelni vrtovi; intervjui sa piscima, znanstvenicima i aktivistima iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011. – Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011. – Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011. – Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012. – Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013. – Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013. – Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017. – Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019. – Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020. – S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021. – Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022. Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021. – Sol zaborava, Štajergraf, Zagreb, 2023.
Nagrade:
– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini) – Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. (za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”) – nagrada Orfej za sveukupnu književnu izvedbu 2020. u Plovdivu
Piše poeziju, kritiku i esejistiku, bila je dugogodišnja je voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu (u kojemu su sudjelovali brojni pisci i aktivisti iz tzv. regije). Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue, bila je stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisijama Riječi, riječi, Lica okolice i u Bibliovizoru, voditeljica književnih tribina, urednica brojnih knjiga, urednica u časopisu Riječi. Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Iranu, te u zemljama tzv. regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža, te nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove nagrade jedomjesečna stipendija za boravak u Sarajevu. Dobitnica priznanja HTUP-a za hrvatsko-tursku suradnju.
Prijevodi suvremene američke, slovenske, turske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija, te u časopisima Tema, Književna republika i Riječi. Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „Izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija
Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010., te u zborniku „ 2010 L annuario mondiale della poesia“(uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.
šta sam videla, ništa osim oštrice koja je sevala preko vrata mog oca. bila je noć u leto zelenkasta noć od usnulog lišća. mirisi procvalih voćki, sve izgleda savršeno i posle je došla i jesen ista takva, samo zlatna i bakarna. i žamor na platinastim ulicama, i ako ti je neko ubijen tačno vidiš kako život svejedno ide dalje. i oblaci plove i zemlja omekšava, ljudi pričaju hodaju i spavaju.
silno lupanje na vrata. tata nas umiruje vrhovima prstiju. prsti ostaju u vazduhu kao da ih vidim prvi put. polako, polako, pokazuje osluškuje broji dogovorili smo se za znak, šapne. sa olakšanjem krene uz stepenice, vazduh postaje tako gust ne zgušnjava se sam, nešto dolazi, a to sam videla skrivena iz podruma. nož je posekao po sredini brzo bez drhtaja i prokuljala je krv iz svakog cveta kajsije u našem dvorištu.
kraj leta u podrumu oko nas se ruši čujemo eksplozije i stari kredenac se povremeno zatrese. oko nas je vlažno mesecima. nozdrve su nam prekrivene prašinom. a moja sestra govori, uvek sam utehu nalazila u svojim očima kad mi nešto fali pogledam se u ogledalo. u ustima često držim svoju crnu kosu sisam joj krajeve, primećujem da me majka ovde ne opominje, pljujem kosu iz usta. neko vreme nisam videla svoje plave oči. najbliže njima su tatine, ali on danima gleda u stranu. ja nisam moja sestra kod mene je sve drugačije. mogu da trčim s nožem u ustima, uvek ga nosim, mogu da pogodim pticu u letu, čoveka u pokretu. ne mislim da je to strašno. ti vidiš ovakav dan, a ne vidiš da može postati nešto drugo, nije samo ples i nove svetlucave helanke i kako ti stoje i koliko su ti tanke noge. ti misliš da je to svet da je to svet.
moj otac je držao pile na dlanu i držao je miša na dlanu i svaku našu brigu ozbiljno je slušao. i ljubio je pile u kljun i delio je hranu sa mišem i mazio njegovo lice i ko je to nagradio.
***
MAMA
Mama, kako si se mirno predala. Mama, nisi započela nikakav rat. Dovedena u grad devetsto pedesete, u mali stan sred zajedničkog dvorišta. Mama, duvan u avliji nije bio vaš. Sanjao sam kako je bilo, prebrojavaš braću i sestre, glad im lica spaja u jedno najružnije lice na svetu. Horor škripa u noći, dug mlati nožem iz susednog dvorišta. Čovek je vredan, poći ćeš sa njim. Mama, kasnije sam video mnoge lude žene, slušale su šuštanje lišća koje niko ne čuje i šaputale brdima u magli. Mama, nisi ti neka seoska devojka, ti si devojka iz poslednje kuće. Mogla si da zbrišeš uz ta brda možda te nikada ne bi našli, možda nas nikad ne bi bilo. Mama, znam da si sanjala školu, dobre ocene i zaposlenje.
Znam da je bio dan ni nalik nekom ranijem. Miris vode je u vazduhu, lelujaju vrhovi drveća. U dvorištu se suše listovi duvana, pametno prevrću očima. Mama, mogla si hitro uz ta brda, možda te nikada ne bi našli, a mi bi bili neko drugi. Mama, predala si se u zoru. Potpuno gola, legla na nepoznatu tacnu. Sestre spavaju oko tebe, a mali brat te posmatra. Kad budem imala trideset, ti ćeš imati dvadeset Kad budem imala četrdeset, ti ćeš imati trideset Mama, voleo bih da je bio taj trenutak, i zatim ovaj sada. Polako otvaraš vrata sobe, ne želiš da se okreneš. Kad budem imala trideset, ti ćeš imati dvadeset Kad budem imala četrdeset, ti ćeš imati trideset Okrenula si se, mali je žmurio pravio se da spava, mislila si da je mrtav.
Posle je došla gradska ulica, i deca. Ćale ti nije dao da radiš jer ako žena ide na posao sigurno se kurva. Mama, ulica je bila tvrda asfalt tako zaravnjen,
lakše bi ti bilo da si pas.
***
*
Na klupi pored zgrade boravi i čovek duge bele brade, sav u teksasu. Preplanuo je ili mu je lice užareno pod naslagama života. Pocrveneli čovek. Izgleda da nikada ne progovara ni reč. Kao neko ko je to odlučio. Neće reći ni reč. Jedno jutro ga pozdravim, dobar dan. Pogleda me ispod oka. Onda, jutros prolazim pored njega u momentu kada ga prolaznica prepozna. Pitala ga je za familiju i on je pričao, dosta vedro. Oči su mu sijale, a u meni se javila groznica znatiželje, luda potreba da zagrlim daske na kojima spava. Dolazi zima. Komšiluk se menja, ljudi više ne spavaju po okolini, odmiču se od hladnog Dunava, znam da će i teksas čovek nestati, tražiću ga po gradu i bojim se da ga neću naći. Star je i ne znam kako bi preživeo zimu. Zašto se ne prijavi u neko prihvatilište? Zašto se ne prijavi u dom za stare? Dom se plaća. Da li je išta u životu planirao? Ko je bio i da li je uvek nosio sve teksas?
VAJAR: Ne razmišljam o dolini iz koje potičem kao o dlanu na kojem mi je sve dato. Dolina je poznata po lepoti, dok stanovnici jedni druge upoređuju sa životinjama. Od malena, odlazak je zvezda vodilja. Vreme je bitno. Važnije od novca, prolazni smo. U dolini nas niko nije zadržavao. Roditelji su mi, kao mladiću, poslali pare da u Njujorku kupim loft. Nekada davno bilo je to par desetina hiljada dolara. Sada zvuči kao san.
*
U zgradi uz kej stanovanje je počelo smrću političarevog oca, a završilo se smrću mog mačka. Između ta dva događaja rodio se Vuk. U trenucima njegovog rađanja sedim na terasi pred Dunavom, beležim ko prolazi, žena džogira u punoj opremi, čikica na rasklimanom biciklu, ljudi ulaze i izlaze iz žbunova uz vodu. Nekoliko meseci nakon toga, sedim na terasi ne znajući da pod obližnjim drvetom umire moj mačak. Tu se šćućurio, hteo je da bude sam. Odjednom, pogledom mogu da obuhvatim ceo život, nema osećaja beskonačnosti, jasno mi je da kraj dolazi. Mantram oko kraja, da ne dođe iznenada. Da ne nestanem naglo, bez pripreme. Mogu da zamislim svet bez sebe, samo ne želim da se to desi uskoro. Smiruje me pomisao na svet bez mene. To je smrt, i ne zvuči strašno. Već je jednom bilo, i biće i opet. Deset godina kasnije Vuk i ja prolazimo kejom, pokazujem mu terasu na kojoj sam sedela dok ga je mama rađala, a oko nas čikica na rasklimanom biciklu, čovek ulazi pa izlazi iz žbuna uz vodu. Isti ljudi rade svoje radnje.
VAJAR: Portreti koje radim liče na te ljude, ali su u bližoj vezi sa svetlom koje probija kroz boju. Nijednog lica nema bez svetlosti. Bilo da je dan ili noć. Lica međusobno prepoznajemo svetlom. Detinjstvo sam provodio u tunelima od snega. Sneg je u meni do danas ostao svetlo na kojem najbolje izgledam.
***
ANNA
Gde su žene tu je i rak materice, umrla je još jedna od nas. Kao usud, počinjem da se plašim da smo anđeli smrti, da prekratko trajemo. Sećam se blagog letnjeg dana, ona i ona sede na Suncu, pragu kuće. Usred su raskida šapuću, teše jedna drugu više se ne vole. Trepću u Sunce dok se rastaju. Tako to rade žene. Pažljivo. Sa svakom od nas odlazi jedna slična nežnost.
_____________________________________________
JELENA ANĐELOVSKA je diplomirala dramaturgiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Do sada je objavila tri knjige poezije, i ko-uredila dve antologije poezije “Transporteri” (Izdavački zavod Forum, Mračna komora, Novi Sad 2021.) i “Ovo nije dom-pesnikinje o migraciji” (Bulevar Books, Novi Sad 2017). Njena poezija nalazi se u nekoliko antologija, i prevođena je na engleski, nemački, mađarski i italijanski jezik. Sarađuje sa vizuelnim umetnicama/cima i muzičarima.
Toliko puta sam osjećala da ništa ne može biti gore od slomljenog srca, ali može: prijelom podlaktice, napuklo rebro, potres mozga, komplikacije pri vađenju krajnika, kolonoskopija… Tijelo bi se uvijek stisnulo oko nove i velike boli, kao dijete uz božićni poklon, a emocije bi se poslije lako riješile. Dosad sam fizički malo popucala, ali srce je još čitavo. Za sprovod sam se odlučila na korzet i 12 centimetara visoke potpetice. Rebra su škripala, noge su drhtale, a glava je dosegla zen. Pritisak je pojačao i moj tata, koji inače zna satima gmizati ulicom i štapom kačiti prolaznike, ali na groblju uvijek živne. Dok sam prelazila stepenicu po stepenicu, on me čekao na dnu i vrtio štapom. “Požuri, još moramo po cvijeće!” Došli smo do cvjećarne kojom su se ljudi vrzmali kao žohari. Stali smo i duboko udahnuli, ali nismo bili spremni. Vjerojatno nikad ne bismo ni ušli da nam nije došla cvjećarka, fina gospođa. “Mogu li vam pomoći?” “Trebamo cvijeće za sprovod!” “Želite li buket ili vijenac?” “Koja je razlika?” “Buket cvijeća je buket,” ljubazno je objasnila gospođa, “a vijenac je vijenac.” Htjela sam se umiješati, ali onda me za rame uhvatio cvjećarkin proćelavi šegrt. “Što želite, maćuhice?” “Ne želimo maćuhice.” “Nisam rekao da želite maćuhice nego da vi jeste maćuhica,” šapnuo je šegrt, “jer ste nježni i delikatni, ali ljupki.” “Mama ti je nježna i delikatna, ” odbrusila sam, ali “ljupka.” Cvjećarka je izniknula iz zemlje, odgurnula šegrta, primila tatu i mene za ruku, odvukla nas unutra i posjela na visoke barske stolice uz blagajnu, a onda je otišla posluživati druge ljude. “Što sad točno čekamo?” zapitala sam se. “Pričekajmo pa ćemo saznati!” odgovorio je tata. “Ove stolice su neudobne.” “Naviknut ćeš se.” “Teško mi je gledati sve ove tužne ljude.” “Ma molim te!” tata je protresao štapom. “Skoro nitko ovdje nije tužan, a pola njih je došlo samo zato što uživaju u sprovodima.” “Daj, tata…” “Druškane!” zaustavio je naočitog plavog muškarca koji je držao buket petunija. “Jesi ti jedan od onih što voli obilaziti sprovode?” Čovjek se ukočio, bacio brz pogled prema izlazu pa se opet okrenuo tati. “Jeste vi iz policije?” “Zašto? Nije zabranjeno smucati se po groblju.” “Pa nije.” “Bježi da te moje oči ne vide!” Odjurio je i za sobom ostavio trag ljubičastih latica. “Ljudi su čudni”, rekla sam. “Pervertiti!” složio se tata. “Emocionalni vampiri!” Cvjećarka se vratila s golemim šarenim grmom. “Evo, samo za vas,” šušnula je. “Tu imamo begonije, surfinije, pelargonije… Krasan buket za duboku tugu!” “Nisam sigurna da je ovaj buket prigodan…” “Tko je preminula osoba?” “Majka mog prijatelja.” “Prijatelja?” “Prijatelja… Dobro, bivšeg dečka.” “Strašno!” šapnula je i primila me za ruku. Fiksirala me pogledom. “Je li bila dobra osoba?” “Pa… Kako to mislite?” “Je li intervenirala u vaš odnos s partnerom?” “Kakvo je to pitanje?” “Jeste li dijelom sretni što je više nema?” “Znate što?” rekla sam. “Dajte mi taj buket.” Platila sam tristo kuna, uzela grm i izmigoljila van. Kad smo izašli, tata me zakrilio kaputom, a ja sam ukrala nekoliko izloženih bijelih ruža i ostavila grm pred ulazom. Jedan stariji gospodin je očarano gledao u šareno cvijeće. Niz obraz mu je kliznula suza. “Požuri!” viknuo je tata. Krenuli smo prema sali za izraz sućuti, ali primijetila sam da nam na putu stoji Markova ekipa. Napokon nisam morala stajati s njima, slušati njihove snobovske razgovore o glazbi i razmišljati kako mi život polako protječe u nepovrat. Mogla sam samo proći kraj njih i kimnuti. Ali odlučila sam se za plan B. “Tata, ti odi, a ja moram prvo nešto provjeriti. Nađemo se tamo!” Pokušao se pobuniti, ali već sam se otisnula i odlučnim sitnim koracima, kao ljuti robot, krenula na stranu. Čula sam da netko dovikuje moje ime, ali znala sam da ne smijem stati, nego samo nastaviti trčkarati. Kad sam došla do šikare iza dvorane za misu, s olakšanjem sam shvatila da mogu odmoriti. “Hvaljen Isus i Marija!” “Jebote!” viknula sam i ugrizla se za usnu. Iza grmlja je stajao dečkić u crkvenoj halji. “Zlato, što ti radiš tu?” “Ja sam svećenik”, momčić je rekao uvrijeđenim, piskavim glasom. Tko zna što se tu dogodilo? Možda je ubio starog perverznjaka i ukrao mu mantiju? “Mogu vam pokazati i dokumente”, rekao je nesigurno. “Ne, u redu, vjerujem ti, valjda. Zašto se skrivaš?” “Moram držati govor za sprovod pa ovdje vježbam. Hoćete čuti što sam pripremio?” “Ajde, zašto ne?” Izvadio je savijeni list papira i počeo izražajno čitati. “Šta radiš?” prekinula sam ga. “Ne smiješ čitati govor, moraš ga držati bez papira, iz srca.” “Ne mogu to”, pobunio se. “Možda za nekoliko godina, ali sad se previše bojim. Moram čitati.” “Dobro, nek ti bude.” Krenuo je recitirati psalme. Opet sam ga prekinula. “Jel možeš skratiti taj dio iz Biblije? To ti nikog ne zanima.” “To mora biti dio ceremonije! Gospođo, idete li vi uopće u crkvu?” “Naravno da ne idem! Čekaj, jel’ ti želiš da slušam taj tvoj govor ili ne? Čitaj dalje!” Napokon je došao do dijela o pokojnici. Tiho je mrmljao da je bila dobra majka i pobožna žena. “Šta si se tako stisnuo? Nitko te neće čuti!” “Bojim se da ću reći nešto krivo.” “Sve si dobro rekao, to je skroz korektno, samo bi bilo dobro dodati i neki osobni detalj. Jesi je poznavao?” “Viđao sam je u crkvi, ali nisam nikad pričao s njom. A vi?” “Da, bila je majka mog prijatelja.” “Da?” “Dobro, bivšeg dečka!” “Aha…” “Ne znam… Recimo, obožavala je pse. Imala je labradora Bobija i pekinezera Butcha. Spomeni te pse, svi će se raspekmeziti.” “Odlično! Bobi, Butch… Kako se to piše?” “Zašto je to bitno?” “Nema veze. Kad da to spomenem u govoru?” “To ćeš sam skužiti. Moram ići!” Došla sam natrag upravo kad je tata bio na redu da uđe u salu. Nije me ni pogledao, samo je nastavio mrko piljiti preda se. Ispred nas je bio veliki ćelavi čovjek kojem se potiljak snažno tresao. Mislila sam da plače, ali tresao se toliko dugo i pravilno da mi se učinilo da bi to mogao biti neki kronični problem. Izvukla sam mobitel i krenula guglati, ali tata mi ga je uzeo iz ruke. “Koncentriraj se!” Dok smo čekali red za sućut, mogla sam vidjeti cijelu Markovu familiju. Stari mu je izgledao dosta loše, kao da bi mogao ubrzo za njom. Sestra mu se vratila iz Kanade, sreli smo se par puta u životu, nismo se baš zavoljele, ali nismo se stigle zamrziti. Djelovala je potreseno, bilo mi ju je žao. On je imao podočnjake, ozbiljan i miran izraz lica. Tuga mu je lijepo stajala. Nasred prostorije bio je i lijes, naravno. Bila sam uvjerena da ta baba nikad neće umrijeti. Nitko se ne zna nositi sa životom, svi samo čekamo kad će završiti to nespretno mučenje, ali ona mi je djelovala kao da je ovladala tajnom života i da će pokopati barem deset generacija prije nego sama odluči umrijeti, i to pod svojim uvjetima. Nisam mogla vjerovati da se pristala smiriti i leći u tanki drveni sanduk. Shvatila sam da u toj nevjerici nisam sama. Svi su sa skepsom buljili u lijes. Bio je zatvoren, ali čudan, nepravilno građen, kao da je bio pritvoren na jednom rubu. Neki gospodin pažljivo je primio lijes, probao ga malo podići, a onda ga je primio s obje ruke i lako dignuo. Otvorili su lijes, bio je prazan. Nakon par sekundi tišine Markova je sestra počela vrištati, oca su primili da ne padne, a Marko je izgubio svako dostojanstvo. Primio je prvog tipa do sebe za ovratnik i počeo ga tresti. “Gdje je mama? Je li umrla ili ne?” Jadni čovjek pokušavao se osloboditi stiska, ali Marko nije puštao. “Ako mama nije ovdje, je li živa ili mrtva?” Korzet mi je počeo popuštati, nije mogao izdržati navalu u prsima. Počela sam se raspadati. Tata me u čudu gledao. “Curi ti krv iz nosa. Jako ti curi!” Krenula sam prstima prema nosu, ali ruka mi je ostala visiti niz bok. Nisam više osjećala ni noge, ni glavu, ništa. Tijelo je odbilo prihvatiti novu bol, organi su se pobunili, bacili su duh s palube i preuzeli vlast. Lelujala sam u zraku i nemoćno promatrala kako mi tijelo uzima maramicu, briše nos, hoda prema Marku, grli ga i nešto mu govori. Marko se prepustio zagrljaju i zaplakao. Kad sam vidjela da se stvari dobro razvijaju, prestala sam paničariti. Zakačila sam se za tatin štap, prepustila se blagom povjetarcu kao umorna zastava i ostala čekati dok me hladno tijelo ne odluči primiti nazad.
LUKA OSTOJIĆ rođen je 1987. u Šibeniku, odrastao u Zagrebu. Sociolog i književni komparatist. Radio je kao novinar, urednik, filmski i književni kritičar, voditelj kulturnih programa i pedagog. Bio je glavni urednik portala za književnost Booksa.hr i izvršni urednik dvotjednika za kulturu Zarez. Autor je publicističko-beletrističke knjige „Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja” (Kulturtreger i Kurziv, 2018.) koja je ušla u uži izbor HDP-ove Nagrade Kamov za najbolju knjigu godine. Kao urednik samostalno ili u suradnji potpisuje pet knjiga. Član je Hrvatskog društva filmskih kritičara. Trenutno je zaposlen kao doktorand na znanstvenom projektu „Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici” na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Od ranih godina, neprihvaćenost. Kao velika tamna mrlja na licu, očitost blijede egzistencije. Stršanje, dokazivanje, prepreke, Satovi fiskulture, preskoči konja, Popni se uz uže, produži dalje, Kao da si kaplja koja do svoda Dobacuje, pa se onda sabire. Šutiranja, otpori, micanja u stranu, Šokovi esencije, plin, mlazni pogon, Polako se gube oznake svijeta koji Tlači od rođenja, nikog ne ubire. Prihvaćam te, kažeš, i ohlađena soba U trenu sazori kao zemlja, voće i hrast.
***
TRIDESETE
Prošle su odavno, Najgore godine sigurno, Čitanje domaćih autorica, Bauljanje po ngo treninzima, Mahnito pisanje o aktivizmu, Besplatno, naravno. Česte tribine u malim prostorima, Traganje za istinom svijeta, Razmišljanje o miru u regiji, Zaljubljivanje u karizmatike, Na jednom festivalu posebno Grubo ljubljenje, jebanje, bez volje Propagiranje drugih, Izmišljanje bijelih laži, Vožnja bez karte u svim pravcima, Razgovori o knjigama, sitni prijevodi, Tridesete, kao tijelo odvojeno od mozga, Zapravo samotnost, početak pripreme Za četrdesete. Konačno moje divno i Najljepše doba.
***
“ISPIŠI”
Ispiši što više možeš, rečeno mi. Pišem. Teče. U predahu između dva grada. Ujutro, dok još nisam premrežena. Nabreknutost tijela koje rađa svaki dan. Ostatke posteljica skupljam i bacam mačkama. Pticama ću dati kruh. A sebi mir. Pramaljeća.
***
LOGORI
Prije puno godina, Baka je izašla iz logora. Bez dvoje djece. Bila je vjernica i afežeovka, Odlazila na mise i na sastanke boraca, Naučila me sve molitve. Goranka veli da sam ista ona. Nisam. Moje su molitve drugačije. Nekad čitam Bibliju, nekad Kuran, Čudim se svijetu bez vjere, A opet, ulazim u crkve samo kad je tišina, U džamijama bosa, u sinagogi stojim, Klečim pred oltarom u podne, Kad je vani snijeg, ili žega. U Krakowu, New Yorku, Bursi. Ako pišem, onda i vjerujem. Nisam jaka kao moje prethodnice, Ne mogu nositi teret bez prestanka, Ne mogu tovariti kola, ni zidati, Mogu pomagati, izgubiti sebe, pa se naći, Mogu kao druga baka imati velike naivne Oči, i biti plaha uvijek. Mogu davati, i nestati kad se zacrvene zastave, i mogu biti odlučna i hrabra, Sjajno skuhati, i brinuti, kao da sam u Logoru ružičastom iz pjesme. I mogu nestati u snu, vidjeti selo i rijeku, I ujutro biti posve nova, kao dijete, Kao baka, bez dobi, još žena u magli, Pogubljena i nađena.
***
PRVI DAN APOKALIPSE
Preživjeli smo prvi dan apokalipse. Netko je odveo bolesnog psa u šetnju, Netko je autom prevezao namirnice, Netko je motrio igru na ekranu, A netko treći slagao je police. Tisuće knjiga stat će u ormare, One će govoriti o bolesti svijeta, Dok ljubav će kao oblik najvećeg Obožavanja visjeti na zidu kao Uspavana freska, kao dodir u zraku Bića koje ne nestaje. Strašan dan je prošao, ostavio je Kosu u vrtu, da njome ljeti režemo Suvišne riječi u oblim i toplim Rečenicama.
***
MARELICE
Ove su godine rodile marelice. Napokon. Smrznuta stabla zadnjih godina pretvorila su se u grane s kojih vise plodovi narančastog voća.
Dođi sutra u šest na šišanje, rekla je frizerka, u sedam ujutro dolazi mladenka, dođi prije nje. Posut ću konfetama put do frizeraja, u bijeloj kopreni dočekati pedesetu.
Odvedi me na jezero da gledamo čaplje, pijemo kavu i limunadu među smirenim ljudima. Izlet brodom vodi ravno u šaš. Odvedi me s aerodroma, ni tu nema mjesta za ljude, ni dva mjesta u noći nisu tu.
Libanonac pjeva pjesmu svog naroda i putuje daleko sa nama i četiri sina. Tvoje knjige nitko ne čita po knjižnicama, čemu pisati još jedno drmusavo djelo?
Kotrljaju se marelice po tlu, susjedi su izbečili oči i po prvi put pozdravili majku. Iz očiju im vire staklenke preslatkog pekmeza. I glad svijeta već je počela.
______________________________________________
DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).
Objavila je:
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005. – Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008. – Grudi i jagode, pjesme, AGM, 2009. – Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010. – knjiga je 2020. prevedena na makedonski – Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010. – Paralelni vrtovi; intervjui sa piscima, znanstvenicima i aktivistima iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011. – Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011. – Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011. – Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012. – Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013. – Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013. – Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017. – Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019. – Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020. – S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021. – Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022. Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021. – Sol zaborava, Štajergraf, Zagreb, 2023.
Nagrade:
– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini) – Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. (za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”) – nagrada Orfej za sveukupnu književnu izvedbu 2020. u Plovdivu
Piše poeziju, kritiku i esejistiku, bila je dugogodišnja je voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu (u kojemu su sudjelovali brojni pisci i aktivisti iz tzv. regije). Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue, bila je stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisijama Riječi, riječi, Lica okolice i u Bibliovizoru, voditeljica književnih tribina, urednica brojnih knjiga, urednica u časopisu Riječi. Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Iranu, te u zemljama tzv. regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža, te nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove nagrade jedomjesečna stipendija za boravak u Sarajevu. Dobitnica priznanja HTUP-a za hrvatsko-tursku suradnju.
Prijevodi suvremene američke, slovenske, turske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija, te u časopisima Tema, Književna republika i Riječi. Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „Izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija
Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010., te u zborniku „ 2010 L annuario mondiale della poesia“(uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.
Na zelenom valu bilo je sve zeleno osim beskrajnog crvenog svjetla i plavog rukava suvozačeve desne ruke koja je živahno plesala zrakom u autu s moje lijeve strane. U jednom je trenu, a kako drukčije, zapuhnuo vjetar i nagovijestio događaje koji će uslijediti, iako se u tom trenutku doimao kako sasvim običan vjetar koji puše kako mu puhne, bez nekakve posebne nakane. Pomiješali su se dani, gradovi i ljudi, godišnja doba zamijenila su mjesta, blizu je postalo daleko, a sve nisko otišlo je visoko. Bila sam na dnu, ili možda na vrhu, na pučini ili na padini ispod morskih oblaka što su se lijeno valjali prema meni uz onu odbjeglu zraku sunca koja me ubola u lijevo oko skrenuvši mi pogled na sasušene, prašinom urešene, kapljice neodlučne kiše na prednjem staklu mog auta ili možda broda, a moguće i amfibije, teško mi je sada reći. Kako mi je oko bilo jako otvoreno, otvorenije nego inače, ona ruka u plavom rukavu, divno plavom, plavom za uroniti, za nestati, za ne roditi se, onostrano plavom, rezala je moje vidno polje, orala po njemu sijući u duboke brazde svu važnost priče koju više nije mogla držati u šaci. Petak je – pomislila sam kad mi je plava oštrica zarezala zjenicu – došao tako brzo da ga nisam ni stigla poželjeti, a kamoli zapitati se kad će taj petak da ga opet vidim vidim ja. Petak je, složila se ruka u plavom rukavu, i još se brže i silovitije, još važnije i hitnije – jer zeleno svjetlo samo što se nije upalilo, a petak samo što nije istekao iako je tek počeo – otela kontroli proletjevši kroz sekurit staklo koje je samo još dodatno naglasilo nesigurnost današnjeg svijeta. Otela se tako snažno da se doslovce vinula pod oblake vrtložeći se kroz kišu sićušnih staklenih krhotina što su veličanstveno zablistale u onoj jednoj jedinoj zraci sunca danas. Zrakom se prolomio krik nevjerice, jer bol će uslijediti tek kasnije i perfidno fantomski svrdlati do smrti, dok je ruka u plavom rukavu i dalje žustro vitlala kao da se radi o najvažnijoj stvari na svijetu. S obzirom na moje iznimno otvoreno oko, uspjela sam uhvatiti trenutak kad se neka velika ptica, mogao bi biti sokol, strmoglavila prema ruci, ugrabila je u letu i nestala tamo gdje velike ptice nestaju sa svojim plijenom, daleko iznad dimnjaka gradske toplane na kojemu je, kao na bazenu, sjedila jedna žena. Taman kad sam htjela potrčati ne bih li bolje vidjela što se događa, upalilo se zeleno svjetlo i valjalo je krenuti dalje. Iza mene ostali su tek odjeci onog krika iznenađenja i truba bjesomučnica koje su svojim prodornim gnjevom zaglušile cijeli grad. Zeleniji nego ikad, zeleni val dignuo se i odnio me u drugu polovicu dana koji je srljao svome kraju. Prije nego što sam se snašla, ležala sam nasukana na prenapučenim obalama subote. Oko mene bili su porazbacani neki ljudi, vjerojatno poispadali iz kakve letjelice. Iz guste krošnje čulo se šuštanje lišća i lepet krila. Lijevim okom, još uvijek otvorenim, a kako stvari stoje, čini se da će tako ostati zauvijek, zakolutala sam prema izvoru zvuka. Velika ptica, mogao bi biti sokol, znatiželjno me pogledala, sletjela pored mene i zapjevala: – Kad će taj petak…
________________________________________________
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). U biblioteci „<100“, u izdanju Galerije Kranjčar uskoro izlazi njezina druga zbirka kratkih priča Samoodrživa.
Noć. Marta trči niz dugi bolnički hodnik. Sve je uži i uži, pretvara se u tuljac, čini joj se kao da će je cijev usisati. Osjeća znoj, koji joj se cijedi niz leđa, probija kroz vlasište. Ruke joj trnu od težine onesviještenog djeteta. Na dnu hodnika, koji se Marti čini kao najdalja točka na obzoru, silueta medicinske sestre promiče iz sobe u sobu, ipak privuče je buka i krajičkom oka je ugleda. Sestra ustukne, hvata bolnički ležaj, odložen pred ambulantom, gura ga pred sobom i brzo trči prema Marti. U točki susreta Marta spušta svoje dijete. Obje trče do liječnika, Marta pomaže, gura, drži se grčevito za metalni okvir kreveta koji gotovo da leti preko bolničkog hodnika, obloženog linoleumom. Sestra joj pokretom rukom pokaže neka ostane čekati ispred ordinacije. Vrata se zatvaraju, a Marta se stropošta na tvrdu plastičnu sjedalicu. Pokušava izbrojati po koji je ovo put, ali ne zna. Nikako ne bi, ni pred streljačkim vodom, mogla ponoviti koliko se je već puta s dušom pozdravljala. Marta nema luksuz sad tu umrijeti, vrištati, lomiti bespomoćne ruke, tražiti i zazivati da joj netko pomogne. Nema nikoga tko bi je vidio i čuo. Sretni ljudi mirno spavaju u svojim toplim krevetima dok Marta, bez glasa, u sebi, neprestano ponavlja rečenicu: „Bože, pomozi, Bože, pomozi, Bože, pomozi….“
Do prije nekoliko godina, Martin je život bio božićna reklama. Krajem njezinih tridesetih, ona i suprug odlučili su se na drugo dijete. Željeli su ga i smatrali da si to mogu priuštiti. Oboje su radili, a prvo im je dijete pričinjavalo toliko sreće i radosti. Poremećaj s kojim je rođeno njihovo drugo dijete nije se uočio odmah. Prvih godina bila je to tek povremena slabost koja je dijete udaljavala od normalna odrastanja, s vremenom su epizode slabosti postajale sve češće. Nakon što je dijete u četvrtoj godini kolabiralo, upućeno je na hitne i opsežne pretrage. Dijagnoza je bila obeshrabrujuća. Gotovo se sa sigurnošću moglo reći da to dijete neće doživjeti mladost. Marta u to nije željela vjerovati. Budući da je više vremena provodila po bolnicama nego na radnom mjestu, namjestili su joj otkaz. Bila je očajna jer je voljela svoje radno mjesto kustosice. Ne bi li pokrili sve troškove života, a naročito bolesti, odlučili su da suprug ode van zemlje i nađe posao s kojim sve mogu financirati. Starije se dijete s mjesta trona obožavanog jedinog djeteta dvoje toplih, empatičnih i obrazovanih roditelja, našlo u tihoj sjeni bolesnog brata. Majka je postala vječno zabrinuta i prestrašena, a obožavani otac bio je sve dulje i dulje fizički odsutan iz kuće. Svi su u toj obitelji bili tužni, kao što i biva kad smrt kruži iznad doma.
Vrata ordinacije su se otvorila i dežurni je liječnik pozvao Martu. „Sve je sanirano. U redu je. Možete ga odvesti kući„, rekao joj je. Marta se zahvalila i podigla snenog petogodišnjeg sina na ruke. Položila ga je preko svojih prsa tako da je naslonio glavu na njezino rame, a nožicama obgrlio njezine bokove. Bila su dva sata u noći i Marta je zamolila medicinskog tehničara da pozove taksi. „Sačekat ću s vama pred bolnicom“, rekao je muškarac, uputivši taksistu. Grad je noću bio tih, dijete je spavalo na majci. Ušavši u stan, spustila je mališana u njegov krevet i sjela u naslonjač uz njega, provjeravajući medicinsku aparaturu koja se nalazila uz uzglavlje. Dijete je spavalo mirno zahvaljujući lijekovima koje su mu dali u bolnici. U sobu je, gledajući je snenim mirnim pogledom, ušla njezina jedanaestogodišnja kći, tanušna tijela u bijeloj pamučnoj spavačici s uzorkom plavih cvjetića. “Tu si“, promrmljala je djevojčica, „tražila sam te. Nije te bilo.„
Marta je znala da ne smije ostavljati djevojčicu samu u stanu, još k tome i po noći, no nije imala izbora. Jednostavno je morala. Svaka je noć na hitnoj bila noć u kojoj se, uz brigu za svoje bolesno dijete, Marta brinula i o svojem drugom usnulom djetetu, u nadi da se neće probuditi i tražiti je. Osim ako se izlasci na hitnu ne bi poklopili s muževljevom prisutnošću u stanu.
„Da, morala sam nakratko izaći s bratom. Sad je sve u redu. Dođi, odvesti ću te u krevet„, odgovorila je Marta, spriječivši kćer u namjeri da joj se uvuče u krilo i ondje nastavi spavati. Premišljala se trenutak oko toga hoće li je uzeti u naručje i tako odnijeti do kreveta, no sjetivši se svojih bolnih leđa, odustala je i lagano primila djevojčicu za ruku, rekavši joj nježno: „Dođi, idemo do tvog kreveta. Hajde, hodaj, idemo!“
Dijete je sneno krenulo, tapkajući bosim nogama za majkom. „Hoće li sada biti sve u redu?“ upitala je djevojčica, tonući u san. „Hoće, bit će sve u redu, ti sada mirno spavaj“, odgovorila je Marta, pomilovala dijete po kosi i vratila se u sinovljevu sobu. On je mirno spavao i Marta se ispružila na ležaj postavljen tik do njegova kreveta. Položila je svoju ruku na njegovu, dječak je u snu skupio prstiće oko njezina dlana. Tu je spavala već od njegovih prvih bolesničkih noći. Bračna soba preko puta dječjih služila je samo kad je suprug bio kod kuće. Nije to bilo onoliko koliko su željeli jer troškovi njihove obitelji bili su ogromni.
Društvo u kojem su živjeli niti im je pružilo medicinsku opremu niti omogućilo medicinsku sestru ili njegovateljicu, bilo što ne bi li im život postao lakši. Iako su ih svi saslušali i izgovorili prazne riječi sažaljenja, stvarna empatija nije postojala. Ono što su dobili od dežurnih službi bilo je tek pet posto onoga što je tako bolesnom djetetu trebalo. Da se suprug nije odrekao posla u poduzeću i otišao raditi vani ne bi li zaradio za skupocjenu medicinsku opremu, njihovo bi dijete odavno umrlo.
Iz sna ju je probudilo: “Mama, gladan sam.“ Otvorila je oči i ugledala osmijeh na licu svojeg sina. Divni maleni plavušan, toplih smeđih očiju kao u srndaća i sunčanog osmijeha. To je dijete od rođenja bilo sama nježnost, toplina i ljubav. Neobično mile naravi, nikada se nije, tijelom ili glasom, bunio na brojne medicinske neugodne tretmane, igle, ubode; kada bi imao napade bolova, gušenja i mučnine, tek bi mu suze kliznule niz obraščiće. Roditeljima se ponekad činilo da na njegovu krevetiću leži sam anđeo. Probudio se ranije nego inače, glad je bila posljedica lijekova koje je primio prije nekoliko sati. „Odmah ću“, bilo je prvo što mu je odgovorila, nakon što je uvježbanim pogledom provjerila sve oznake na medicinskoj aparaturi, prikopčanoj uz njegov krevet. Dan je krenuo uobičajenim tokom. Nahranila ga je, oprala i presvukla, pripremila doručak za kćer, koja je još spavala prije jutarnje školske smjene, u međuvremenu otišla u kupatilo, oprala zube, umila se i preodjenula u čistu trenerku, stavila oprati onu sinoćnju, po kojoj je dijete povraćalo na putu do bolnice. Tuširat ću se dok on bude spavao, pomislila je, pregledavajući namirnice u hladnjaku. Stan su organizirali tako da joj je sin neprestano na oku. Bolesnički je krevet bio tako postavljen da je čak i iz kade mogla pratiti njegovo ponašanje. Probudilo se njezino zdravo dijete i cvrkućući odradilo sve što treba prije nego ode u školu. Marta ju je slušala koliko je mogla, malo i hineći interes za sve što joj je djevojčica od rana jutra željela ispričati. Na koga li je ovako razgovorljiva, pomislila je. Kći je bila uzbuđena zbog pisanog ispita iz matematike, u kojoj je žarko željela briljirati, iako joj nije išla najbolje. Ustvari joj je išla manje i od osrednjeg. Djevojčica je bila bistra, umjetnički orijentirana, senzibilna sa snažnom potrebom da roditeljima donese radost zbog svojih uspjeha. Djetetu se činilo da će mama i tata biti sretni ako ona dobije tu nedosanjanu i nedoživljenu četvorku iz matematike. Bilo je lakše dok je tata bio kući i redovno pomagao s razlomcima koji su mučili učenicu četvrtog razreda osnovne škole. Otkad je tata otišao raditi van zemlje, ocjena iz matematike srozala se na mršavu trojku. Marta je djevojčici objašnjavala da uopće nema potrebe iz svega biti odlična, ali u njezinu glavicu to nije ulazilo. Gledajući svoje stalno tužne, zabrinute i prenapregnute roditelje, i sama je postala takva. Dok su njezini roditelji strepili nad bratovim životom, ona je zdvajala nad strogom učiteljicom, kojoj su brojke, kako je na svakom satu naglašavala ‘ono što čini odličnog učenika, a odličan je učenik onaj koji će u životu uspjeti’. Kad je djevojčica prvi put ponovila tu učiteljičinu rečenicu kod kuće, prepričavajući mami i tati svoj školski dan, oni su se zapanjili.
„Dobro, vježbat ćemo matematiku, ne brini“, rekao je tada otac, tako umirivši djevojčicu. Kad su ostali sami, rekao je Marti: “Ne sviđa mi se pritisak kojem je izložena. Rijetka su djeca kojoj sve ide. Nadarena je za balet, koji voli i u kojem uživa. Ostale ocjene su joj jako dobre, sigurno bi se manje uzrujavala kada bi ta učiteljica imala bolji pristup. Misliš li da trebam ići u školu i razgovarati s njom?“ upitao je.
„Ne znam, možemo prije razgovora pokušati s pojačanim vježbanjem. To mi se čini pametnijim. Znaš i sam kakvi su kad im se prigovori. Uostalom, za svega godinu će u peti pa joj više neće predavati.“
U stanu je bio mir, sin je spavao, a Marta je završavala malo bolji ručak nego inače. Danas je suprug trebao doći, a za njega se uvijek potrudila skuhati nešto posebnije, ono što voli. Čula je otvaranje ulaznih vrata stana i srce joj je poskočilo od sreće. U stan su zajedno ušli otac i kći, kojoj je završila jutarnja smjena. Marta im je krenula u susret, no umjesto osmijeha na muževljevu licu ugledala je zabrinutost. Kći koja se stisnula uz njega bila je sva u suzama. „Sreli smo se na ulici. Ja iz autobusa, a ona preko ceste“, rekao je. Marta se sagnula, rukom uhvatila kći za bradu i podigla joj lice: “Što je bilo? Reci mami“, upitala je. Djevojčica je teško uzdahnula, ništa ne govoreći. „Matematika“, čula je muževljeve riječi. „Riješit ćemo to“, rekla je Marta i dodala, „idemo prvo ručati, nešto jako, jako fino sam nam skuhala.“ Kći je otišla u svoju sobu, suprug raspremiti se, a Marta se vratila u kuhinju.
Nakon ručka, sestra se igrala s bratom. Sjedila je uz njegovo uzglavlje i pokazivala mu svoju knjigu o životinjama. Dječak je pomno pratio sestrin prst, kojim je prelazila preko fotografija, i uživao u njezinu glasu. Sestra mu je bila jako bliska. Osjećao ju je kao malu mamu, brinula se za njega, a opet znala se igrati kako mama nije.
Marta je slagala upravo izglačane pamučne gaze koje je njihov sin, već iziritirane kože, nosio umjesto kupovnih pelena. Završivši sa slaganjem odjeće, sjela je na stolac za kuhinjskim stolom, preko puta svojeg muža. Zagledala se u njega dok je nagnute glave proučavao crvenim flomasterom ispravljenu kontrolnu zadaćnicu svoje kćeri. Sinoć je došao s puta i bio je vidno iscrpljen. Marti se stisnulo srce kada je uočila koliko je propao za ovo kratko vrijeme od kada je radio van zemlje. Tako bih voljela da ga mogu opet vidjeti nasmijanog i vedrog, pomislila je. Od vitkog mladog muškarca, prezadovoljnog svojim poslovnim usponom u poduzeću, gdje su ga zaposlili kao perspektivnog inženjera, pretvorio se u čovjeka koji je provodio po nekoliko tjedana uzastopno na naftnoj platformi, šiban hladnim oceanskim valovima i usamljen zbog odvojenosti od obitelji. Posao u poduzeću nije donosio veliki novac i sve dok nije bilo potrebe za medicinskom opremom, i sve dok je Marta radila, bio im je sasvim dovoljan za ono što su oni smatrali normalnim životom. Bili su skromni i posvećeni svojim zanimanjima i obitelji. Kad su dobili dijagnozu i popis svega što njihovom sinu treba ne bi li mu se produžio život, a još pogotovo kad je Marta zbog čestih izbivanja dobila otkaz, prelomio je. Nije bio tip osobe od pustolovina, avantura i teških fizičkih poslova. Ali je postao. Nekad vitki mladić, koji je svojoj dražesnoj mladoj ženici recitirao Byrona, bez oklijevanja je shvatio svoj zadatak. Odabrao je onaj posao koji se najviše plaćao i bilo mu je jasno da tamo odlaze samo oni koji moraju. Kad su ga prvi put iskrcali na ogromnu čeličnu platformu, bio je dan i činilo mu se da je oko njega samo ocean. Osjetio je veliki strah, ali ga je suspregnuo. Tješio se da je novac koji će dobiti vrijedan njegova odricanja. Sve je svoje težnje zamijenio za samo jedan san — svojoj obitelji priskrbiti ono što joj treba. Bio je to pretežak zadatak za jednog mladog muškarca. Više je tjedana bio na moru nego kod kuće i obitelj mu je jako nedostajala. I supruga, i kći, i sin. Bio je kućni tip, obiteljski čovjek, kojeg je potreba bacila na kraj svijeta.
Marta je pružila ruku i poklopila njegov dlan. Bila ga je željna. „Ne brini se, sutra je roditeljski. Prošli put nisam mogla otići jer tebe nije bilo. Sutra ti budi kući s njim, a ja ću otići i zamoliti za razgovor radi matematike“, rekla mu je nježno.
„I sama znaš koliko si meka. Samo ćeš se povlačiti. Možda bi bilo bolje da ja odem“, odgovorio joj je.
„Nemoj, budi s njima. Molim te. Svi smo te se poželjeli“, rekla je.
„Dobro, možda si u pravu. Bolje je provesti s njima svaki trenutak koji mogu. Ionako sam malo kod kuće. Ali budi odlučna, nemoj uzmicati“.
„Dat ću sve od sebe“, odgovorila je.
Marta je sjedila u zadnjem redu učionice. Učiteljica je ušla u razred. Bila je to mlada, visoka, koštunjava žena, lijepog lica i naglašeno skupog odijevanja. Roditelji su utihnuli kao djeca. Imala je moć nad ocjenama, a one su bile važne. Marta se ogledala oko sebe promatrajući druge mame i tate. Bili su to manje-više mlađi ljudi i izgledali su joj neopterećeni brigama. Naročito četiri mame koje je poznavala iz viđenja, a koje su se, poput svoje djece superodlikaša, smjestile u prve dvije klupe srednjeg reda. Njih četiri družile su se i van škole. Sve su bile jako usmjerene na izgled i uspjeh. Marta se jednom, na samom početku školovanja njihove djece, još dok nije znala za ozbiljnost bolesti svojega sina, našla u njihovu društvu. Otišle su na kavu nakon jednog od prvih roditeljskih sastanaka. Tada im je Marta izgledala privlačnom kao članica čopora. Imala je sve karakteristike koje su cijenile. Obrazovanje, izgled, uspješnog supruga… To je druženje bilo jedino na koje je Marta ikada otišla. Čitavo vrijeme one nisu razgovarale, one su se nadmetale. Koja je bolja, koja je uspješnija i čije je dijete dobilo više pohvala i petica. Nokti, frizure, obrve, šminka, kozmetika, nakit, odjeća, potpetice, parfemi — uređivale su se za taj roditeljski kao za iznimnu prigodu. Ili su takve bile stalno, pitala se Marta gledajući na sat i misleći je li njen mališan podnio jutarnju dozu lijekova dobro ili ne. Otkad joj se dijete razboljelo, Marta ne samo da nije imala interesa za tjeranje mode, već je i svaku kunu koju su imali usmjeravala za bolest i osnovne potrebe. Osjetila je žalac ljubomore, ne zbog njihova izgleda već zbog njihove bezbrižnosti. Bilo je očito da ih život mazi.
Službeni dio roditeljskog je završio, nakon čega je bilo uobičajeno da učiteljica roditeljima pokaže ocjene. Jedan po jedan prilazili su stolu i gledali u otvoren list dnevnika, na vrhu kojeg je bilo ime i prezime njihova djeteta. Nakon što bi pogledali, izašli bi iz razreda. Marta je čekala, željela je ostati zadnja, nasamo s učiteljicom. Dočekavši taj trenutak, prišla je s bojažljivim osmjehom, na koji joj je učiteljica uzvratila strogoćom u vidu visoko uzdignute brade. Uz dvojku iz kontrolnog, u rubrici ocjena iz matematike kočile su se čak tri jedinice iz zalaganja na satu. „Što je ovo?“ upitala je Marta, pokazujući na ocjene iz zalaganja.
„Znate, često se služim blic-ispitivanjem. Postavim neki zadatak na samom satu i brzo ih ispreskačem“, odgovorila je učiteljica uz samodopadan smijeh.
Marti se stisnulo grlo. Ni sama nije bila neka matematičarka i mogla je točno zamisliti kako se osjećaju djeca, kojoj taj predmet ne ide za vrijeme takvog rešetanja. Bilo joj je jasno da stoji pred pedagoškim monstrumom, kao i da će svaka njezina molba naići na armirani beton.
„Ali ta blic-ispitivanja dovela su do čak tri jedinice, inače bi ocjena bila dovoljan“, rekla je majka, shvaćajući da se njezino dijete našlo u problemu. Nije ni čudo, što se onako trese kad ima matematiku, zaključila je majka.
„Blic-ispitivanja su jednaka za sve učenike. Ne bi bilo pošteno prema drugima kada bih izostavila one kojima matematika ne ide, zar ne?“ upitala je Martu.
„Prema drugima…“, ponovila je majka.
„Ne mogu joj popustiti, to ne bi bilo dobro ni za nju ni za ostale. Znate, djeca vam sve vide, iako se nama čini da to nije tako. Ako djeca ispričaju svojima kod kuće da vašoj maloj popuštam, ti roditelji mogu me prijaviti inspekciji“, nastavila je o pravdi i poštenju učiteljica i dodala:
„Ona zaista ima problema s matematičkom logikom, a možda se čak radi i o nekom obliku diskalkulije. Predlažem da je pošaljemo na ispitivanja, a potom, ako se pokaže točnim ovo što naslućujem, dobra bi bila primjena posebnog programa s individualiziranim postupkom za vrijeme satova matematike. Nije vam to ništa strašno, tek prilagođena nastava za učenike koji imaju poteškoća. Ne možete očekivati popuštanje samo zbog vaše situacije. Ona treba zadovoljiti kriterije iz svih predmeta. I sami znate koliko je matematika važna, petice iz ostalih predmeta nemaju tu težinu…“, govorila je učiteljica glasom, u kojem je Marta čula presudu o eliminaciji nesavršenih.
„Predlažete stručne službe?“ upitala je Marta.
„Obavezno! Za njezino dobro. Znate, što joj se ranije omogući produženo pitanje ili lakši zadaci, kakve već dajemo učenicima smanjenih sposobnosti, to bolje za nju. Moja je zadaća svakome pristupiti individualno. Naravno, to ne mogu bez procjene stručnih službi“, bila je odlučna učiteljica.
„Ali ona ima petice iz većine ostalih predmeta. Uostalom, kako to nije ranije uočeno i predloženo nego tek sada, kad je već u četvrtom razredu? Možda biste mogli naći način za nju, možda prilagoditi pristup? Je li to uistinu nužno?“ upitala je Marta uzrujano.
„Ako želite da prođe ovaj i sve ostale razrede, onda je ovo za nju najbolje. Kako mislite da joj ja ili kasnije ostali nastavnici možemo poklanjati dovoljan iz matematike? Do kada bi vi da joj mi popuštamo zbog vaše obiteljske situacije. Ne želite valjda da padne razred zbog matematike! Inače, kako je kod vas? Kako je suprug, kako vaš sin? Ide li to na bolje?“ siktala je učiteljica.
Čitavim putem od kuće do stana Marta je primjenjivala meditativnu vježbu disanja ne bi li bila što smirenija kad dođe kući. Učiteljica ju je svojom grubošću i neosjetljivošću strašno uzrujala. Na sve muke još i ovo, razmišljala je putem. ‘Učenici s poteškoćama’, odzvanjalo je u Martinoj glavi poput afričkog bubnja, u kojeg udara bubnjar u ekstatičnom transu. Marti nije bilo jasno što se događa, njezina je kći imala pohvalnice iz hrvatskog i engleskog jezika, odlične ocjene iz svih odgoja, išla joj je priroda i društvo, bila je vrijedna i marljiva. Ta matematika nije joj išla od samog početka, ali nikada nije imala nedovoljan, odakle sad ovo, grozničavo je razmišljala.
Kad je došla kući, pažljivo je suprugu izložila učiteljičin prijedlog. „Nemamo izbora, dakle, moramo je poslati na procjenu. Jesam li te dobro shvatio?“ upitao ju je suprug.
„Pa jesi“, tiho mu je odgovorila s osjećajem mučnine u želucu.
„Prvo ću proučiti tu diskalkuliju“, rekao je i otvorio računalo. „Piše ovako“, naglas je čitao Marti. „Diskalkulija je skup specifičnih teškoća u učenju matematike te obavljanju matematičkih zadataka usprkos urednom intelektualnom razvoju.“ Otac se zamislio jer malena uistinu nije shvaćala tu matematiku i sve joj je bilo lakše od toga. Razmišljao je neko vrijeme, a onda rekao: “Dobro, potrudit ćemo se više. Učinit ćemo ono, što traže od nas. Pokušajmo razmišljati da je ta žena, ma koliko neugodna u komunikaciji, ujedno i stručna. Doduše, malo je nelogično da to traži sada na pola četvrtog razreda. Ako je tome tako, kako to nije uočila odmah na početku ili makar tijekom prvog razreda? Treba proći razred, ma što ja mislio o tome. Ustvari smo prisiljeni to učiniti, ne možemo je sada seliti u drugi razred ili školu“, rekao je. Bio je bijesan kao ris nakon što mu je supruga ispričala o blic-ispitivanju, na temelju, kojeg je malena dobila tri dodatne jedinice.
Marta ga je pogledala, u očima su mu bile suze. Njegovo dijete imalo je problem koji bi on svakodnevnim radom s njom ublažio, ali njega nije bilo dovoljno kući. Bio je to manji problem od onog koji im je bio dominantan, što je uostalom zločesta učiteljica u odnosu na smrt, ali koliko god bio malen legao je kao perce viška koje ruši teško izgrađenu kulu od nade.
Malo se smirivši, rekao je supruzi: “Ja ću sutra s njom u školu do stručnih službi. Prije toga ćemo razgovarati s njom.“
Bilo im je veoma složeno i teško organizirati dodatne odlaske stručnim službama, psiholozima, logopedima, ravnatelju, učiteljici… sve se to vrtjelo u iscrpljujućem krugu ne bi li učenica za nekoliko mučnih tjedana dobila konačnu procjenu svojih matematičkih sposobnosti. Otac je u međuvremenu još jednom otišao raditi. Nekako je ishodio trotjednu smjenu jer je svakako želio biti prisutan u vrijeme kad su službe obećale kraj procesa. Marta je angažirala jednu mladu medicinsku sestru, koja je tek završila školovanje, u prilikama kad je morala ići na razgovor sa službama. Ta je mlada sestra ostajala uz teško bolesno dijete ne bi li kontrolirala rad aparata. Marta je bila sva sluđena jer nije imala posebna povjerenja ni u mladu djevojku ni u njezino znanje. Najteže je bilo objasniti kćeri zašto mora to sve prolaziti. Dijete je venulo i povlačilo se u sebe, naočigled svih. U učiteljici koja je nastojala na ‘poštenju, pravdi i jednakosti’, bilo je nešto što su roditelji sebi teško mogli objasniti. Ali sustav je tako funkcionirao. Mljeo ih je, a oni nisu mogli ništa doli čekati zaustavljanje mlinca, nadajući se da će šteta biti popravljiva. Nadali su se da će završetkom tog četvrtog osnovne proći uvjetovanost dotične učiteljice. No ako su željeli da njihova kći sa što manje problema, buke i poniženja prođe blic. ispitivanja’, morali su dobiti potvrdu da ona kao manje sposobna, bude isključena iz njih. Potvrdu je mogla dati jedino stručna procjena.
Napetost u njihovu malom domu dosegla je vrhunac onog dana kad je Martin suprug, upravo se vrativši s još jedne trotjedne smjene, ušao u stan, na brzinu se presvukao jer nije bilo vremena za jelo i s kćeri otišao do škole. Ovog je puta bio psihofizički iscrpljen, nakon deset dana izloženosti oluji, valovima, hladnoći i strahu kakve pedagoginja u uredu, kod koje su upravo imali dogovoreni sastanak, nije mogla ni zamisliti. Na razgovoru su prvo bili zajedno. Za to je vrijeme otac strpljivo slušao procjenu koja je odredila kako je ‘učenica u nekim područjima iznimno nadarena, a u području matematike nižih prosječnih sposobnosti te da je, na izričit zahtjev učiteljice, preporuka poseban pristup u rješavanju matematičkih zadataka’.
„Je li to nešto što učiteljica može i sama odraditi na satu ili ju je potrebno izlagati protokolu?“ upitao je otac ženu, koja je sjedila za svojim radnim stolom. Bila je to žena od trideset i devet godina. Tog je dana bila odjevena u svijetlo-plavi damski kostim, na jednoj je ruci imala široku zlatnu narukvicu. Njezina je kosa bila znalački dotjerana u blage valove. Vitka ga je plavuša gledala očima više službenice, koja suvereno vlada svojim radnim zadacima. Njezino lice, njezini pokreti, mimika, način na koji je držala ruke na stolu, odavali su dugogodišnju sigurnost dobrog radnog mjesta. Na njegovo je pitanje odgovorila snishodljivim glasom: „Mogla bi, ali valjda učiteljica zna zbog čega to traži.“.
Otac je kćer, koja je do tada skrušeno sjedila na stolcu do njega, slušajući što stručnjaci imaju reći o njoj i njezinim intelektualnim sposobnostima, zamolio da ga pričeka vani. Kada je izašla, otac je izvadio fascikl i stao vaditi jedan po jedan papir pred pedagoginju s riječima: „Ovo je natjecanje iz hrvatskog jezika, ovo su uvjerenja iz škole stranih jezika, ovo je nagrada na baletnom takmičenju, ove su ocjene, kao što vidite, odličan uspjeh iz prva tri razreda, ovo su svi matematički ispiti iz prva tri razreda… i vi meni želite reći da to dijete ne može, tek tako, odjednom svladati osnovno gradivo iz matematike za četvrti razred osnovne škole bez polaganja po posebnom programu, za djecu slabijih intelektualnih mogućnosti?“
Sve je te papire uredno posložio pred pedagoginju, upitavši je: “Znate li vi u kakvim emotivnim uvjetima to dijete živi posljednjih godinu dana? Ne mislite li da je možda problem u učiteljici, a ne u učenici?“
Pedagoginja je gledala u papire, pa u oca, pa ponovno u papire, pa u oca. Dvama je prstima jedne ruke uzela jedan od uredno složenih dokumenata, koje su roditelji brižno čuvali, a drugom se rukom nalaktila, nagnula se preko stola, pogledala ga pogledom poput kakva gmaza i rekla, mašući papirom po zraku: „Gospodine, ovo je samo celofan. mi znamo što je unutra.“.
Otac je na te riječi pokupio dokumente sa stola i bez riječi izašao iz ureda. Uzeo je djevojčicu za ruku i otišao do ureda ravnatelja. Djevojčica je ostala čekati oca pred vratima, a otac je pokucao. Osjećao se kao gladijator pred gladnim lavom. Sabrano je pozdravio ravnatelja i progovorio glasom čovjeka kojem su pluća ispunjenja bijesom i strahom. „Pedagoginja ove škole upravo mi je rekla kako je sav dosadašnji trud mog djeteta ‘celofan a mi znamo što je unutra’, pa ja vas, gospodine ravnatelju, pitam, što je unutra? Je li to izreka koja je u narodu poznata kao ‘govno u celofanu’?! Je li ona upravo rekla da je moje dijete ‘govno u celofanu’?“ Ravnatelj je bio zatečen, no brzo se snašao ispričavajući se do neba. „Molim vas, smirite se. Znam kako vam je. Sjednite, polako. Sve ćemo srediti. Kako je vaš sin? Kako je supruga? Tako mi je žao što sve to prolazite s vašim malenim.“.
Kći je sutradan krenula u novi razred kod učitelja koji se nije služio blic-ispitivanjima i kojem nije bio cilj uloviti učenike u njihovim slabostima. Djevojčica se preporodila za tjedan dana. U školi, službama i kod stare učiteljice sve je zabašureno, skriveno i posuto prašinom zaborava. Pedagoginja je nastavila raditi, noseći i dalje zlato na ruci, plave meke uvojke, modne kostimiće nježnih pastelnih tonova, a sve joj je služilo kao celofan za ono što je sama uistinu bila.
On nikada supruzi nije ispričao da je školska pedagoginja za njihovo dijete rekla da je…’govno u celofanu’.
*
Iza malog bijelog lijesa išli su njih troje, držeći se za ruke. Marta nije odvajala pogleda od nježnih ružičastih ruža, pričvršćenih za mrtvački vijenac poput kakve ukosnice. Otac je hodao skamenjena lica. Između njih je išla njihova kći, plačući. Premalena da shvati, prevelika da ne osjeti.
Bio je prvi tjedan petog razreda, a Marta je stajala pred školom, čekajući svoju kćer. Odlučile su zajedno otići u kupovinu nove odjeće za djevojčicu. Marta ju je čekala nekih stotinjak metara od glavnog ulaza, sjedeći na zidiću. Ljeto se opraštalo, a sunce je ugodno grijalo. Škola je bila okružena velikom livadom, prepunom tratinčica koje kao da su se natjecale koja će bjeličastije pružiti latice. Marta se sjetila da je njezin dječak volio to cvijeće i kako je, tek prohodavši, padao ničice u njega, smijući se. Znala je da će takvih sjećanja biti puno i da će stalno dolaziti. Liječnica joj je rekla da se im se samo prepusti kada dođu, da prođe kroz tu bol i kroz to sjećanje. Već se navikla na suze u očima, stoga i nije uočila ženu koja joj je dolazila u susret. Tek kada je žena prišla bliže i zazvala je imenom, Marta je obrisala zamućene oči i vidjela da je to jedna od mama iz bivšeg razreda njezine kćeri. Jedna od one četiri mame, koje su je lobirale za druženja, jedna od onih, čija djeca od prvog udaha neprestano imaju ‘sve pet’, jedna od onih koje ni o čem drugom ne govore, nego samo nabrajaju svoje uspjehe, bilo da se radi o kolaču, trepavicama, ocjenama njihova podmlatka, novcu kojeg su zaradili njihovi muževi… ma bilo o čemu. Nikada se od njih nije čulo ništa, što ih nije veličalo.
„Dobar ti dan, Marta, čekaš malenu?“
„Da, idemo u kupnju, pa…“
„Primi moju iskrenu sućut. Nisam nazvala jer… znaš, kako je.“
„Znam, ne znaju ljudi što bi rekli. Shvaćam. U redu je“, rekla je Marta.
„A kako je… malena?“ upitala je žena, pokazujući na školu.
„Na što misliš?“ otresla se Marta.
„Pa na ono… znaš, matematika i to?“ bila je uporna žena.
„Dobro je, napreduje. Sve je u redu“, rekla je Marta.
„A što ćeš, draga moja, nije ti bilo lako, a i ne ide svoj djeci sve. Mojem, hvala Bogu, ide sve, a to se tako rodi, ne možemo birati. Ah, djeca su tako različita, a moram ti reći i da su neka jako zločesta. Ne znam tko ih tako odgaja. Kad sam neki dan ono vidjela, stvarno sam se iznenadila, nisam znala da djeca mogu biti tako okrutna. Divim se tvojoj smirenosti. Da se radi o mojem djetetu, ja bih se već zauzela. Ti to sve onako mirno“, nastavila je žena.
Marta ju je ispitivački pogledala: „Na što misliš? Ne znam o čemu govoriš“
„Pa na ono neki dan s Martom. Nije ti rekla?“
„Ne, nije“, odgovorila je Marta, „reci mi, što je bilo?“
„A ne znam baš jesam li ja osoba koja ti to treba ispričati, ali ‘ajde, bolje ja, kad me već pitaš. Došla sam po svojeg pred školu u petak. Već je bio mrak, šesti sat je bio gotov. Dođem ja po njega da ne ide po mraku, i iz auta, tu se parkiram, gledam i vidim ti kćer okruženu djecom, koja idu oko nje i pjevaju, ma to su ti one tri male, znaš ih, i pjevaju ‘Trala la la, umro ti je brat, a ni brojke ne znaš’, i sve tako ponavljaju, kao neke male vještice oko nje. Grozno je bilo za vidjeti. Meni je bilo užasno kad sam to čula. Mislila sam se što ću, kako ću joj pomoći, ali taman moj došao pa sam otišla. Nije ti kći to ispričala?“ upitala je žena.
„Nije“, rekla je Marta, osjećajući kako joj se želudac grči, propada do nogu i ona cijela kroz asfalt tone u utrobu zemlje.
„Ah, meni moj sve kaže“, rekla je žena i dodala, „sad bi se ti mogla malo i srediti, kad je sve prošlo.“ Podigla je ruku i s dva prsta uhvatila krajeve jednog pramena Martine kose i rekla: „Dobro bi ti došla nova frizura.“
Srećom, školsko je zvono zazvonilo i učenici su počeli izlaziti iz školske zgrade. Martina je kći dotrčala do svoje majke, koja ju je nježno zagrlila. Djevojčica je zagnjurila lice u majčino rame, toliko je već bila visoka, a Marta je na svojem trbuhu osjetila otkucaje njezinog srca. Ostale su tako nekih pola minute u međusobnu tješenju, a potom krenule u zajedničku kupovinu kojoj su se obje veselile.
*
Dvije godine poslije Marta i njezin suprug sjedili su u kazalištu. Dobili su dobre karte, bili su smješteni po sredini sedmog reda. Baletna pedagoginja njihove kćeri posebno se trudila oko roditelja svojih polaznika. Marta je bila divno dotjerana. Odjenula je novu bordo haljinu od šantunške svile, a suprug je imao novo modro odijelo s kobaltno plavom kravatom. Bili su jako uzbuđeni, a u trenutku kada je njihova kći uz nježne zvuke Sentimentalnog valcera Čajkovskog, istupila iz kruga ostalih balerina i po prvi put u životu otplesala svoju solo točku, uhvatili su se za ruke i osjetili ono što toliko dugo nisu. Mir. Djevojčica je plesala poput nekog lepršavog bijelog oblačića. Djevojački nježno i sigurna u svoju snagu. Lebdjela je kao vođena pogledom anđela.
– iz zbirke kratkih priča “OBIČNA ŽENA” (ciklus “Četrdesete; Marta”), Beletra, 2022, Hrvatska / Art Rabic, 2022, BIH –
HANA KONSA novinarka, spisateljica i dramatičarka (Split, 1963.). Pisanjem se bavi profesionalno tri i pol desetljeća, u novinarstvu i književnosti. Objavljuje priče na internetskim portalima, ljubavne romane i priče u ženskim časopisima, poeziju i kolumne, priču za djecu u dječjem časopisu i književne predgovore. U 2022.g. objavljuje zbirku pripovijetki „Obična žena“ u Hrvatskoj i u BiH. U 2023.g. Nagrada Marin Držić, treće mjesto, za dramu „Ostanak“. Živi i radi u Splitu.
Moja stanodavka je naprasno umrla dva dana nakon što je hospitalizovana. Obdukcijom je ustanovljena masivna tromboembolija plućne arterije. Tetka Nada je, otkako se penzionisala, od jutra do večeri sedela ispred televizora u fotelji prekrivenoj zelenom jambolijom i naizmenično pila pivo i lozovaču. Tri paklice najjeftinijih cigareta bilo je njeno dnevno „sledovanje“. Zaspala bi mrtva-pijana, ali bi po buđenju uvek bila, što se kaže, čila i vesela. Kiriju je odavno prestala da mi naplaćuje, ali zato sam morao da obavljam najrazličitije kućne poslove za nju. Nije mi teško padalo kuvanje, spremanje stana ili plaćanje komunalija u pošti. Jedino mi je bilo važno da što pre završim studije novinarstva i zaposlim se u nekoj od beogradskih redakcija, što se, na kraju krajeva, baš tim redom i obistinilo. Na sahranu, osim Ace, jurodivog komšije sa sprata, i mene, niko od rodbine ili njenih kolega iz Ineks Intereksporta nije došao. Kako je njen sin Ljubomir, koji je živeo u Čikagu, i pre ostavinske rasprave rešio da proda mamin stan na Banjici, morao sam preko noć da se iselim. Nije dolazilo u obzir da se vratim u Mokrin, a nisam imao kud. Kako to već biva, sasvim slučajno sam na ulici sreo svog druga s fakulteta i požalio mu se. Vasil je napustio studije ne položivši nijedan ispit, ali ostali smo prijatelji i povremeno se viđali. Saznanje da sam bio asistent poručniku Milanu, referentu intendantske službe bihaćke kasarne „27. juli“, učvrstilo je naše prijateljstvo, jer je i Vasil samo godinu dana ranije, bio posilni tom dežmekastom pozadinskom oficiru. Kad je čuo koje me muke tište, bez oklevanja mi je ponudio da se privremeno smestim kod njega. Živeo je sa Irenom, koju sam površno poznavao odranije, u trosobnom stanu u Bloku 23, ali nikada nije bio kod kuće jer je po ceo dan radio kao ulični prodavac knjiga ispred Filološkog fakulteta. Naravno da sam pristao. Predložio sam mu da plaćam režiju, ali on se, znajući da honorarišem u Dnevnom telegrafu, na to samo osmehnuo i blago me lupio po ramenu. U Blok 23 sam odlazio nekoliko puta do nekog generala koji je u diplomatskoj pošti prenosio dolare koje je Ljubomir slao iz Amerike tetka Nadi. Lako sam pronašao stan na sedmom spratu takozvane „petice“. Pozvonio sam. Vrata mi je otvorila Irena. „Dobro došao u naš ćumez.“ Između nogu joj se vrtela crno-bela mačka: „Saša, ovo je Tomi, prava vlasnica stana.“ Vasil nije bio kod kuće. Otišao je do neke babe koja je u oglasu napisala da prodaje knjige iz private biblioteke svog pokojnog muža. Irena me je odvela do sobe koja je služila kao magacin. Knjiga je bilo posvuda. Tomi je uletela pre mene i skočila na Enciklopediju Jugoslavije. Frktala je i režala kada smo Irena i ja započeli sa spremanjem sobe. Pratila je svaki naš pokret nakostrešenog repa. „Ovo je njena teritorija. Znaš, moraćeš da spavaš otvorenih vrata, inače si gotov“, upozorila me je Irena. Obazrivo je prišla uznemirenoj mački, pažljivo je podigla s kreveta i spustila na pod. Ubrzo smo krevet oslobodili knjiga i raširili novu posteljinu. Tog dana nisam morao na posao. Miroslav, urednik rubrike za kulturu, dao mi je slobodan dan. Imao sam sasvim dovoljno vremena da na miru složim ono malo stvari koje sam doneo u koferu, ali nisam to uradio. Irena je za ručak ispekla jaja i kobasice. Nakon ručka smo sedeli u dnevnoj sobi i pričali o svemu i svačemu. Tomi me je sve vreme nepoverljivo posmatrala sa svog jastuka od zelene jambolije. Od Irene sam saznao da je Tomi, zapravo, mačka njenog tate. Pronašao je poluslepo mače u grmlju ispred zgrade. Sažalio se. Ime koje mu je dao posledica je pogrešno utvrđenog pola mačeta. „Tomi je bila najbolja prijateljica mom ocu. Moj otac je bio najbolji prijatelj Vasilovom ocu. A Vasil i Tomi su moji jedini prijatelji“, rekla je i dodala kako su se Tone i Kiril, penzionisani inžinjerijski oficiri JNA, i njihove supruge Katja i Biljana zaputili jednog majskog poslepodneva u selo Čelopek u kumanovskoj oblasti u Makedoniji. Nažalost, nikada nisu stigli do svoje vikendice, jer se „volga“ koju su njih dvojica povoljno nabavili na licitaciji u Ambasadi Sovjetskog Saveza – deset minuta nakon ponoći – zakucala u šleper natovaren trupcima. U nesreći kod Begaljičkog brda poginuli su svi putnici iz „volge“, dok je vozač šlepera bugarskih tablica, koji je izgubio kontrolu nad teretnjakom usled otkazivanja kočnica, prošao samo s lakšim povredama. Tada je Irena s Tomi prešla iz Bloka 19a u Vasilov stan, a svoj je izdavala za astronomsku kiriju. Jednim potezom je preokrenula životnu tragediju u svoju korist. „Udes tako udesan“, sročio sam u sebi efektan naslov i odmah se donekle postideo. Vasil je smestio kutiju s knjigama u predsoblje i, umesto pozdrava, počeo da viče: „Da ne poveruješ, akademik se nije ni ohladio, a ona već počela da rasprodaje biblioteku. Nema hleba da jede! Idemo do ‘Šest kaplara’ da proslavimo tvoje useljenje i moju uspešnu kupovinu.“ Dok smo se oblačili, Tomi je njuškala kutiju koju je Vasil uneo u stan. Ubrzo smo već sedeli na klupi ispred marketa i pili pivo iz dvolitarske flaše. Vasil je spavao u dnevnoj sobi, Irena u sobi do moje, a Tomi gde je želela: u kutiji s knjigama, poluotvorenom ormanu ili u krevetu nekog od nas. Nismo zatvarali sobna vrata, čak ni ona od kupatila, što mi je u početku bilo vrlo nelagodno, ali sam se vremenom navikao. Posudice s vodom i hranom stajale su u kuhinji, a ona s peskom – na terasi. Noću bi i po sat-dva umela bezglavo da trči po stanu. Zavlačila bi se u svaki mračni kutak. Činilo se da tokom tog noćnog ludila traži nekog. Inače, nikome nije dozvoljavala ni da je pipne, a kamoli da je pomazi. Kad bi ko to nepromišljeno pokušao, završio bi izgreban po rukama ili licu. Kandže je oštrila o mebl ugaone garniture koja je bila sa svih strana iscepana. Vasil i ja smo priznali da je se malo plašimo. Irena je tvrdila da je njeno psihotično ponašanje samo reakcija na Tonetovo odustvo. Jednog jutra smo je zatekli kako polumrtva leži ispod Vasilovog sportskog desetobrzinca. Irena joj je bojažljivo prišla. Tomi nije otvarala oči. Podigla ju je. Ugledali smo na njenom stomaku izraslinu veli čine jabuke. Uplašili smo se najgoreg. Vasil je pozvao veterinarsku ambulantu. Tomi smo stavili u korpu od pruća i prekrili je kuhinjskom krpom. Do ordinacije na Bulevaru Revolucije morali smo da promenimo nekoliko linija gradskog prevoza. Tomi se za to vreme nije oglasila nijednom. Veterinar ju je pregledao i zaključio da ima tumor na jajnicima i da je operacija nužna. Odmah ju je operisao. Pozvao nas je da vidimo tumor koji je odstranio. Rekao je da je to česta pojava kod mačaka koje nisu nikada rađale. Sve troje smo skupili novac i platili operaciju. Tomi je dva dana spavala na ležaju ispod trkačkog bicikla. Potpuno se oporavila. Mačka se, na naše nemalo čuđenje, otad ponašala kao da joj je operacijom promenjen i karakter. Postala je vrlo umiljata, skakala bi nam čak i u krilo dok gledamo televiziju, što je donedavno bilo nezamislivo. Jedino što je počela duže da spava, ponekad i po dvadeset sati u toku dana i to isključivo u Ireninoj sobi koju je odabrala za svoje omiljeno mesto. To je doprinelo da Irena i Tomi razviju neki čudan odnos, gotovo zaverenički. Miroslav me je poslao na novinarski zadatak u Sava centar. Kako mi je to bilo blizu kuće, nisam se ni vraćao u redakciju. Odmah po ulasku u stan začuo sam šuštanje vode u kupatilu. Prišao sam i ugledao Irenu kako se tušira. Tomi je sedela na spuštenom poklopcu WC šolje. Irenino punačko telo bilo je predivno. Pena se u mlazovima slivala niz njenu mermerno belu kožu. Nisam mogao da se pomerim s mesta. Okrenula se licem prema meni i nasmejala se mom zbunjenom izrazu lica. Nije se iznenadila. Tačno je znala šta sam hteo. „Hajde, obriši me“, rekla je mazno. Zakoračio sam u kupatilo, dohvatio peškir sa čiviluka i prebacio ga preko njenih ramena. Mokrim rukama me je privukla k sebi i poljubila. Otišli smo pravo u njenu sobu. Irena je legla u krevet. Svlačio sam se hitro. Potom sam se munjevito uvukao pod čaršav i legao na nju. Odjednom smo začuli strašnu strku. Tomi je uletela u sobu, strgnula prekrivač i bacila se na mene. Kandže je zarila u moja gola leđa. Grizla me je. Irena se uspaničila i iskočila iz posteljine. Izbacila je Tomi u hodnik i zatvorila sobna vrata. Disala je brzo, teške grudi su joj poskakivale dok je žurno prilazila da ponovo legne kraj mene. Kikotali smo se kao dva ludaka. Zatim smo počeli da se ljubimo i mazimo kao da se ništa nije dogodilo. Utom smo začuli grebanje po simsu. Tomi je bezuspešno pokušavala da uđe u sobu. Verovatno je preko terase došla do Irenininog zatvorenog prozora. Videli smo kad se okliznula i pala sa sedmog sprata. Irena se prestravila. Rekla je da mora otići po nju, ali sam ja bio brži. Obukao sam se i spustio liftom do prizemlja. Istrčao sam na ulicu. Odmah sam ugledao Tomi kako leži u travi i ne mrda. Zurila je u mene ljutito. Nije bila ni najmanje ozleđena. Na vratima stana stajala je Irena. Bila je ogrnuta samo krevetskim čaršavom. Predao sam joj mačku, a ona meni moj ofucani kofer. „Znaš ko je vlasnica stana“, rekla je ozlojeđeno i zatvorila vrata. Stajao sam još neko vreme, lomeći se da li da pozvonim ili ne. Na kraju sam se okrenuo i otišao, sve vreme pitajući se u čemu sam pogrešio. Ispred zgrade sam naleteo na Vasila. Nosio je knjige u kutiji od banana. „Kud si pošao?“ gledao je u mene preneraženo. Spustio sam kofer na pločnik. Zagrlio sam ga i zaplakao. Činilo mi se da tako stojimo čitavu večnost. Potom smo se rukovali. „Šta se dogodilo?“ Ništa mu nisam odgovorio. Napokon sam pošao ka tramvajskoj stanici. Viknuo sam: „Ako su tako odlučile, neka bude tako.“ Zastao sam i uperio prst ka terasi na kojoj je stajala Irena ogrnuta čaršavom, s Tomi u naručju. Prošli su mi trnci niz kičmu. Vasil je podigao pogled ka sedmom spratu „petice“. I njemu je sve bilo jasno.
*
„Novom zbirkom pripovedaka Crna Anđelija Srđan Tešin je, još jednom, pokazao da se nalazi u samom vrhu pisaca kratke proze na ovom jeziku. Životinje su ona nit koja povezuje priče iz Tešinove nove proze, ali priča o životinjama uvek je, naravno, priča o ljudima. I ovoga puta Tešin svoje junake smešta u malo vojvođansko mesto – recimo da se zove Mokrin i recimo da se, za razliku od Markesovog Makonda, može pronaći na zemljopisnoj karti – koje, paradoksalno, postaje sve nestvarnije što ga Tešin više rabi u svojoj literaturi, iako ovaj pisac, za razliku od Borhesa ili Kortasara (koji mu, u ovom slučaju, služe kao neka vrsta uzora), gotovo nikada ne pribegava fantastičnim motivima. I ranije je u Tešinovoj prozi bilo životinja, ali ovoga puta njegov bestijarijum postaje svojevrsno ogledalo ljudskih bestijalnosti ili, naprosto, sudbina. U prosevima i nenametljivo, ali zbog toga i više nego upečatljivo, ređa pisac životinje i insekte koji, uglavnom, žive s ljudima ili pored njih, da bi ih ljudi postajali svesni tek kada upadaju u krize. Upravo se Tešinove priče i drže o (paukovoj) niti kriza i preloma kada se u ljudskom neredu, uglavnom neočekivano, pojavljuju i životinje kao tihi i, naravno, nemi saputnici nevolja. I tek tada, sa izoštrenom svešću o nama samima, budi se i svest o životinjama. Odjednom će junaci u pauku ili (prebijenom) psu da ugledaju ono što, do tada, do krize, nisu ni znali da postoji.“ – Ivan Milenković
_______________________________________
SRĐAN V. TEŠIN (Mokrin, 1971) studirao je filozofiju i komunikologiju u Beogradu. Diplomirao je na poetici kratke priče. Objavio je dvanaest knjiga. Važniji naslovi: Sjajan naslov za pantomimu (1997), Antologija najboljih naslova (2000, 2013), Kazimir i drugi naslovi (2003), Kroz pustinju i prašinu (2005, 2008), Kuvarove kletve i druge gadosti (2006, 2014, nagrada „Borislav Pekić“), Ispod crte (2010, nagrada Društva književnika Vojvodine za knjigu godine, najuži izbor za Andrićevu nagradu), Priče s Marsa (2015, najuži izbor za književnu nagradu „Zlatni suncokret“ i Andrićevu nagradu), Gori gori gori (2017) i Moje (2019, uži izbor za nagradu DKSG za najbolju knjigu nefikcijske književnosti). Objavio je knjigu priča za decu i razmažene roditelje Luka kaže (2020, Nagrada grada Niša „Maleni cvet“ za knjigu godine za decu i mlade). Priredio je sedam tematskih antologija, panorama i izbora kratkih priča. Roman Kuvarove kletve i druge gadosti preveden je na slovenački i na makedonski (dva izdanja), roman Kroz pustinju i prašinu na nemački, a zbirka priča Ispod crte na makedonski. Roman Gori gori gori je objavljen u Hrvatskoj. Po odlomcima iz romana Kuvarove kletve i druge gadosti mađarski umetnik Geza Ric (Ricz Géza) nacrtao je strip koji je objavljen u subotičkom časopisu Symposion (2009). Drugi program Radio Beograda je 2012. godine, u okviru serije Radio igra, premijerno emitovao radio dramu nastalu prema romanu Kroz pustinju i prašinu, u režiji Zorana Rangelova i u radijskoj dramatizaciji Ivana Velisavljevića. Proza mu je prevođena na desetak evropskih jezika. Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama i izborima iz srpske savremene književnosti. Njegova priča Where Is Grandma, Where Do You Think She Hides?, iz zbirke Priče s Marsa, uvrštena je u Antologiju najbolje evropske priče američkog izdavača Dalkey Archive Press. Dobitnik je Medalje kulture za multikulturalnost i interkulturalnost Zavoda za kulturu Vojvodine. Član je Srpskog PEN centra. Živi u Kikindi.
što ćemo s nebom ako je gore granica, najlakše je napustiti večer, ovaj gusti korov između šanka i prstiju parazitno raste, gotovo je nemoguće pronaći bedro bez strija ili konobara s glazbenim ukusom.
korice knjiga su filteri, ono u njima izgovor za rušenje neba. ljudi su smotuljak koji se potiho zapalio u kutu kluba, uvijek u strahu od drugog. cinizam je količina sline dovoljna za spojiti dva papira, većina pretjera zatim ljudi sporije gore.
Bruno tvrdi kako je Zagreb lavor u kojem kapa voda iz nečije klime. netko je trebao tu klimu upaliti, nebo zamijeniti daljinskim upravljačem.
jesi li to ti?
pogledaj; gore ništa ne možeš isključiti, gore su granice, barem jedna mogućnost otpora kao hidrocentrala na golemoj i bučnoj rijeci. o brzini te rijeke ovisi količina topline u našim stanovima, volumen vode u onom lavoru, trajanje večeri, i još je stotine tisuća stvari između rijeke, neba, večeri,
i više ne možemo govoriti o granicama kad jedna SMS poruka buši rupu u tvojim prsima. riječi su napokon naoštrene glodalice. sve je suvremeno, sve je kristalno opasno.
***
TALIDOMIDNA DJECA
naša djeca neće biti čađavi rudari neće imati ni ruke zato se prestani brinuti za njihovu buduću ljubav prema strojevima. sve smo isplanirali one rođene na državni praznik ostavljamo raseljenim otocima neka tamo skladište svoju radoznalost u napuštenim tvornicama koje imaju struju i podno grijanje iz onih prošlih radničkih vremena. ostale vodimo u duboke šetnje po rasječenim šumama gdje ćeš im uz zaleđeno jezero pričati laži o globalnom zatopljenju brujanje tvoje unutrašnje arhitekture protjerat će uplašene životinje na autocestu u sigurnu provaliju. na povratku raširi ruke u koncentrični zagrljaj i čekaj da netko uskoči kao da grliš granatu pred paljenje samo još beskorisnije.
____________________________________________
DARKO ŠEPAROVIĆ (Vela Luka, 1987.) objavio je zbirku poezije Autopilot (Algoritam, Zagreb, 2015.) te romane Krvotok (Gradska knjižnica, Rijeka, 2018.) i Pristanište (Fraktura, Zaprešić, 2020.). Tekstovi su mu prevedeni na engleski, grčki, slovenski i njemački jezik.
čovjek-časopis 