ZORAN ANTONIJEVIĆ (1979), živi i radi u Mladenovcu. Objavio zbirke pesama: Snovi oblačara, Sabor senki, Srce obavijeno zmijom, Crna kuća, Bela kuća, Živeti se može samo bez ljudi i Tmina, zver i pesnik te zbirku haiku poezije Cvrkut u magli. Pored poezije piše kratke priče. Objavljivao u kulturnom dodatku dnevnog lista Politika, časopisima – Buktinja, Bdenje, Alternator, Apokalipsa, Akt, Književne novine, Savremenik, Metal Helm.. kao i na književnim portalima – Strane, Fenomeni, Nigdine, Šraf, Bludni stih… Zastupljen u zbornicima i antologijama u Srbiji i regionu.
Imala sam flomastere samo u osnovnim bojama, štapiće s bijelim rebrastim čepom. Tanja je imala velika pakovanja flomastera. Plavu u pet nijansi, boje vedrog i namrgođenog neba, mora i boju bakine šerpe, zelene u pet boja, žutu i boju kože. Tanja je imala sve boje svijeta. Zavidila sam joj, mogla je povlačiti linije i puniti bojama suknje i hlače nacrtanih ljudi i praviti najljepše sunce, cijeli dan ako je htjela, a da se ne potroši srce u plastici. Tanja mi je na času davala svoje flomastere, gurala ih je od sebe, bacala. Ja sam bila sretna, a ona je bila tužna. Njeni roditelji su bili gastarbajteri, viđala ih je nekoliko puta godišnje.
***
KAMPOVANJE
Tata se mučio s kolčevima za šator, rušila se konstrukcija, psuje i ljuti se, vruće mu je bilo pod plastikom, mama je išla s plaže da skuha u pretisu ručak i prala tanjire u zajedničkim kupatilima s metalnim valovima, ali mi, djeca, ludo smo se zabavljali u kampu na moru. Probude te zrikavci, igraš se s drugom djecom, trčiš između borova, pa kupanje. Zaspiš pod prošaranom hladovinom kad ti se spava, ne smiješ samo u vodu dva sata poslije ručka, ostala roditeljska pravila su suspendovana. Umoran od vode i sunca, zategnute kože, naveče sjediš iza odraslih koji su se okupljali oko zamišljene logorske vatre i smijali i na drugačijim jezicima. Nebo je svjetlucalo. Kasnije smo išli u Krakov, Čehoslovačku, današnju Slovačku, prepoznavala sam lica ljudi iz kampa i čudila se slici na televizoru u roza ili zelenoj boji, zavisno od folije koju su stavljali. Jela sam ribizle kao salatu.
***
TETAK
Imao sam tri porodice, svoju, stričevu, ujninu, bio sam najmlađe dijete i trčao sam od kuće do kuće i svuda su me dočekivale poslastice i poljupci. Rat je pozobao sve moje. Odrastao sam po domovima. Rat je strašan. Plače 90-godišnji tetak, koji uvijek drži gospodsku distancu. Zagrlila sam ga i jecao je kao tadašnji usamljeni dječak.
***
EUROKREM
Bratu u dijaspori kupila sam eurokrem Takovo. Osmijeh stidljivo dječiji. Od ovog je bolja samo Agata Kristi, rekao je. Iz papira ispada i Poaro. Još mi je pred očima njegova radost, a moja i veća što ga još znam.
***
KRV NA RUKAMA
Njegova krv je bila na mojim rukama. Gazio sam po krvi koja je curila po podu i lijepila mi đonove. Poderao sam mu kožu, dirao drhtavo meso, razgrtao crijeva. Sjekao sam duboko i još dublje, prijala mi je muzika u pozadini. Bio sam smiren. Kasnije sam skinuo krvave rukavice od lateksa i bacio ih u kantu. Otrgnuo sam masku, zgužvao je i bacio i nju. Hirurg je bio umoran. Operacija je bila duga i teška. Gladan je.
***
GOLUB
Golupčić je pokušavao da pokrene slomljeno krilo. Zdravim krilom je mahao ukrug i trudio se da puže. Drhtao je i tresao se na asfaltu. Vrana je kljucala kantu sa smećem i bacala šta joj se ne sviđa. Ugledala je malu pticu, doletjela i usidrila se nogama i počela da kljuca otvoreno meso na njegovim leđima. Zgrabila ga je i odnijela. Nemoćno je kriknuo.
____________________________________________
VESNA SMITAL rođena je u Brčkom 1972. godine. Živi i radi u Sarajevu, a ponekad u mislima ode na Novi Zeland. Diplomirala je u Sarajevu na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda BiH i Visokoj školi novinarstva Media plan. Voli da piše o onom što je vidjela ili doživjela. Njena priča “Krompiruša” prvonagrađena je na konkursu Sloboda narodu.
/U najtežim trenucima ne umem da pišem, ovo su samo krhotine vriska ispod osmeha koji mora postojati. Zabrinuto lice neće joj dušu nahraniti./
Bijem bitku sa svim simptomima na ovom frontu predaja nije opcija s bolestima nema pregovora.
Treći je mesec kako dižem sunce kao hrabra sam /možda/ mogu sve /veliki znak pitanja/ reagujem na vreme /istina/ hobotnica sam /želim na sto strana prioriteti su određeni ko shvata shvata koliko njih će se saplesti o tih šest kamenčića pokazaće mi neka buduća gorka strana kad dođu ovakvi dani naglašena senzitivnost teško zaboravlja/
Poželim suzu ali je nema. U sebi sam se ćutke razbila.
Trepere novogodišnje lampice urgentnog centra tridesetprvog decembra ljudi su nasmejani i večno pitanje kuda za Novu imaju mnogo želja samo jednoj se priklanjam i molim da njene oči zasijaju volšebno da zeznemo prošlu i pojavimo se u Novoj /mama/.
Nana ide kući kažu svejedno mi je kako je imenuju Mama, idemo kući! Vidim je svesnu pogledom nas traži Kući! Kući! reče i zaspa.
Treća je tura infuzije opet mi ne jede Mama vidi česnicu vidi šta sam spremila. Sve je lepo i divno ali ne mogu ništa možda ću sutra (ona koja je jesenas tako lepo jela) Prababa Dmitra mesila je česnicu tako i tako palila badnjak ujutro mama sve zna ona naređuje šta da se kupi i spremi pita za rane ima li poboljšanja O, ima ima
Stara žena sva u belom čude se doktori kako ti stručno pričaš sa njima trebala si biti doktor pojma ovi nemaju s ovim instrumentima vidi kakve su mi modrice napravili. Idi spavaj mnogo si se umorila sutra ako neko zvoni ne otvarajte kažite dobro je i doviđenja! Čudim se odakle joj te reči pišem joj na papiru vidi bez naočara ne čuje odavno sad je i pročula s njom se nikad ne zna. Odakle joj pojam o vremenu sat ne gleda. /Nižu se pitanja./
Neki ljudi su tako jezivi i već mi najavljuju da neće doći na sahranu ali da im javim tek kad je pokopamo I ja bih da prostite njima psovala mater i tukla bi ih ovim staklenim rukama Neke se stvari ne pričaju i ne morate da me podsećate koje je godište majke nemaju godinu rođenja I šta tu ima nejasno?
Crtam joj cveće ispišem stihove pesme koju nam svakog rođendana peva beli su zidovi beskrajna samotna tama Od kako je stigao specijalni dušek ne mogu da ležim na strani ka kojoj gleda da menjam belinu pričamo i smejemo se iako svesne situacije depresija nije opcija.
Šta kaže baka pitaju iz hitne Kaže da je 45 isterala Nemce a i vas će zajedno sa nama zato što smo vas zvali.
Dižem sunce a ono mi zalazi ogroman je bezdan izvan mojih moći U raskoraku su mi koraci racionalnog i emocionalnog svesna sam toga ali na ovom frontu predaja nije opcija
majke nemaju godinu rođenja.
***
NEMA PRIPREME
Nema pripreme za odlazak to su utapanja smolasto-gorke laži. Kažu, ti znaš da će taj dan doći ti znaš, spremi se. Kako da se spremim!?
Mozak je tišina pred srcem a duša, ja sam je osetila sa dlanova kako mi klizi, tvoja.
Mozak je bio spreman ali ne za odlazak nego za borbu još nešto može da se učini još ima vremena.
Nema pripreme hleb ne miriše niko nikada onakve aurore borealis radosti pred moje došle stope Niko nikada iskonski, utrobom da li sam dobro. Niko nikada tvoje misli, reči tvoj osmeh oči dušo duše.
Kome uvek najlepša kome zlatni vez haljine da plešem kome mini modne revije ko da se smeje: E, jesi blesava.
Na onom brdu leži tona pozitivne energije / molim se da je u nekoj desetoj dimenziji/ niko od tame svetlo niko takav smisao za humor.
Ti si zauvek komandant sa uniformom nežnosti zato ti obećavam prebrojaću pesak jednom. Sad treba da znaš tvoje najstarije srce mi budi glas razuma pred njim kao najmlađe ostajem nema zahvalna malo ko zna odmah prepoznati slomljena rebra.
…
Ovde postoje pravila za sve i običaji jezivi, gde si me to ostavila dušo duše.
Ovde se plače od do ovde se ne uključuje TV to je stari običaj /naši su preci tako dok su sedeli uz lojanicu/
Ovde se ne jede ovde se ždere i loče posle sahrane posle četrdeset dana ovde kao da se slavi u ustima mi ukus mrvljenog stakla.
Ovde na ovoj crnici postoje godišta i sve je to meni normalno dok ne dođe do – nekom je manje potrebna hitna pomoć /to mora da se menja/ dok ne dođe do – onaj ko je poživeo manje je umro
a ti si meni mnogo otišla.
Ovde postoje saveti iz dobre namere. Kažu, odmaraš pomislim da si otišla na godišnji odmor U ušima mi zvuk mrvljenja stakla.
Postoje pravila da mi otežaju crne dane i znam da bi mi rekla: Teraj sve to u k….
Svi sve znaju tvrdim da ne znam tek lutam pustinjom čija zrnca moram prebrojati sama /potrajaće/.
Jedina istina iz klupka rečenica u koje su me umrsili u momentima kad sam se uključivala bila je da će s vremenom boleti više.
nema pripreme za odlazak dušo duše.
________________________________________________
JELENA STOJKOVIĆ MIRIĆ (1972, Loznica (Draginac)), nastavnica likovne kulture, radi kao specijalista za video montažu; bavi se pisanjem poezije, proze i slikanjem; zastupljena u zbornicima i na književnim sajtovima; sarađuje sa književnim časopisima. Svoje radove objavljuje na svom kutku Srebrnasto paperje, a recituje na YT kanalu sa istim nazivom. Objavila je obimnu zbirku poezije “Eliza ima srce čoveče ili Srebrnasto paperje”. Pesme su joj prevođene na slovenački. Baka devojčice Eme, koja se najlepše smeje. Živi u Beogradu.
Evo već četvrta je godina kako ne razgovaram s kompletnom familijom i moram da priznam da se nikada u životu nisam bolje osjećao. Duga je to bernhardovska priča o tome kako je došlo, po svemu sudeći, do konačnog razlaza, samo ću reći da je sukob između mene, roditelja, bezbrojnih tetaka, tetaka, stričeva, strina, daižda, amidžinica, jetrvi i zaovi nastao već u ranom djetinjstvu. Nema se tu posebno šta plesti. Jedna klasiična tipična posttitovska disfunkcionalna porodica. Moji roditelji potiču iz siromašnih porodica: baba čistačica, deda konobar, nana kuharica u narodnoj kuhinji, dedo ratni vojni invalid. Jedan deda alkoholičar, politički zatvorenik i nasilnik, drugi RVI (iz Prvog svjetskog rata), politički zatvorenik i tiranin. Moja majka je djetinjstvo provela posjećujući oca u zatvorima, a otac je trpio strašne torture od dede koji je ocu i amidži vaspostavljao surova pravila slična onim iz filma Elitni odred. Naprimjer, ako bi nekom od sinova malo smrduckale noge slijedila bi kazna koja bi se sastojala iz nekoliko udaraca štapom po leđima (zavisno od nivoa smrduckanja nogu) ili bi ih tjerao da četkicom za zube peru stubište. Tako da ništa čudno što je i moj otac postao nasilnik. Doduše mene je istukao samo jednom, ali njegovo verbalno nasilje ostavilo je neiscjeljive tragove u mojoj duši. Nikada nije propuštao priliku da me ponizi. Kada bih mu mrtvom pijanom dao da pročitam to što ja pišem, samo bi se namrštio i napravio grimasu sa pačjim pućenjem usana koja je govorila “kakavog sam ja debila stvorio, majko draga”, a onda bi mi bacio tekst u facu: šta je ba ovo, a, a???…ko će ti ba ovo čitati, daj bolan napiši nešto normalno ala Lud, zbunjen, normalan…Ili “mani se toga i radi nešto pošteno, ovo nije za tebe, neš se od ovoga hljeba najes’” ili bi mi u tipičnom folklornom gemišt deliriju dobacivao “đe si de facto umjetniĆe, napišel se šta umjetniĆki”. Čovjek je u titin vakat, završio fakultet i brzo se uspeo do pozicije direktora u Energopetrolu. Nije šala: uspio je da se izdigne iznad siromašne radničke porodice i dogura čak do srednje klase. Pošto smo živjeli kao podstanari s babom, njegov jedini san je bio kako da dobije svoj vlastiti stan. Sve što pamtim iz roditeljske kuće u ranom djetinjstvu su porodična okupljanja kda bi se gledala kviskoteka i užasavajuće svađe roditelja oko novca i kredita kada bi braća, sestra i ja legli da spavamo. Ponekad bi dolazilo i do fizičkog nasilja. Šta da kažem, prilično tipično i prozno nezanimljivo. Majka je vječito bila zabrinuta, nervozna i ljuta. Mislim da sam osjetio njenu toplinu u dva ili tri navrata, kada bi pekla kolače za Božić. Treba reći da su majka i otac u perverznoj ovisničkoj vezi već skoro 60 godina. Nekima bi ovo moglo da zvuči kao kjut romkom priča jer moji roditelji su počeli da se viđaju još u osnovnoj školi – otac je imao 14 godina, a majka 11, no od te romeo and juliet ljubavi ja kao dijete nisam vidio ništa osim perverzne vezanosti jedne za druge koja je svakodnevno verbalno i fizičko nasilje učinilo normalnim sastojkom svakodnevnice kao do to “tako treba”. Zapravo lažem. Bilo je ljubavi između njih. Fenomenalne, neopjevane, duboke, iskrene, nepatvorene ljubavi. Za…namještajem! Bogo mili s kakvom posvećenošču su njih dvoje posjećivali salone namještaja – Lesnina, Simpo, Đorđević…Koliko duboko su samobili urojeni u diskusiju da li treba bijeli lesninin plakar ili simpov sivi, jer ovaj materijal, jer onaj, jer faktor praktični, jer faktor estetski, jel ovaj bolje ide uz zelene fotelje ili onaj uz crveni tabure, jel plava posteljina ili roza…Jednom kada sam imao šest godina, dok sam slušao glazbu na radiju (to sam najviše volio, osamiti se u spavaćoj sobi, leći na pod i satima slušati radio. U sedmoj godini sam već bio prava mala enciklopedija domaćih a i stranih pop hitova), otac je ušao i naredio: spremaj se, idemo u Lesninu. Ja sam rekao da ne želim jer sam tada slušao Halidovu “Neću, neću dijamante, nit safire, nit rubine…”. Otac je momentalno zapjenio i zapištao: Nećeš, a??? Pička li ti materina nezahvalna, ja sam zbog ovoga (novog stana), KRV PIŠAO a ti tako nezahvalan. Od tog trenutka u mene se uselila takva krivica i anksioznost da sam postao alkoholičar u šestoj godini, što je tema neke druge priče. Bože, mislio sam, moj otac je pišao krv da bi mi dobili novi stan. Kako sam tako nezahvalan, bijedan i jadan. Ta osjećanja su sve donedavno preovladala u meni. Šta god bih uradio, mislio sam da to ne valja i da moram bolje kako bih se izvinuo ocu što je zbog mene, stana i novog lesnina plakara pišao krv. Helem, rano postadoh problem. Ništa me nije zanimalo osim književnosti i glazbe. Počeo bih odlično a onda bih neočekivano podbacio i dobijao sve same jednice, zbog čega je majka čupala kose i priređivala pravu malu operetu u kući: pa šta ti misliš Segore, a, a? da budeš smetljar, propalica, a, a? U devetoj godini sam napisao sonet Život poslije smrti pod uticajem metala kojeg sam tada slušao (da, sa devet godina sam, slušao metal – I to ne metaliku, nego sepulturu, slayer, kreator, što ne smatram ničim neobičnim, jer već do sedme godine sam apsolvirao Dugme, Zabranjeno Pušenje, Merline I Bajage). Majka i otac su samo rekli: ti ovo napisao. Tiii? Pa ti si Segore za psihologa bogami. Od tad sam se zarekao da više nikad neću pisati poeziju. I tako raslo se… I gimnazijisko školovanje krenuh kao odlikaš a onda je jedva završih, na insistiranje brojnih starijih profesorica koje su me obožavale. Pored alkohola, krenuh da eksperimentiram sa taoizmom, hinduizmom, travom, gljivama i lsd-om. Policija me jednom uhapsi zbog droge i ja čvrsto zacementirah svoju poziciju crne ovce. Završih i fakultet jedva, jerbo nema s kim se nisam posvađao. Potom nađoh i posao. I to jedva. Potom se i tu posvađah sa svima. I izgubih posao. Potom krenuh da se tučem po kafanama. O meni su mojim uvaženim roditeljima, koji su bili ozbiljne, uticajne fele na svojim poslovima, stizale najgore vijesti, zbog čega su prijetili i razbaštinjenjem. Kada me spucala amfetaminska psihoza i kada sam na sred Titove urlao da mi se pomogne, da mi se da morfij, heroin ili bilo šta samo da zaspim, moja uticajna majka mi je svezala policiju. Amidža je predlagao čak da se zovne neki Rifko koji liječi od droge “samo tako”- Rifko je navodno imao nenadjebiv metod. Upozna se s tobom, potom te zamoli da sjedneš u auto, onda te na pola puta odjednom naštoca, zaveže i smjesti u gepek, pa te odvede tako neđe u vučju luku, izbaci, prebije ko vola i kad dođeš sebi, kreneš nazad, onda te ponovo isprebija i tako te mala pedagoški iznabada, zdrobi neke dijelove tijela, slomi par zuba, zatvori oka i “vjeruj mi neću mu droga više nikad past napamet”, tako se mali Kole izliječio. Eto…Od tog trenutka sam završio s roditeljima, braćom, sestrama za sva vremena. Živim u maloj kućici na izdvojenoj koti Bostarića. Hranim sebe tako što dilam spid, vutru i bobe. I sviram. Tenor saksofon. Znam da nisam dobar čovjek, ali sviranje i Coltraneova glazba posebno daju neku nadu da nisam baš sasvim izgubljen. Komšije sa Bostarića me zovu Čupo Trubač. Dakle, četvrta godina kako ne pričam sa familijom, čak ih i ne viđam. Poslom odem redovno do grada. Imam nekoliko stabilnih mušterija i ne želim da širim posao. Dovoljno mi je da imam za hranu, drva, travu i vlahov. Jednog sam dana dobio uobičajenu poruku od mladog doktora koji je tek specijalizirao: Ds-a za dvije glave. Poznato je da doktori, pored konobara i taksista, najviše deru spidaru. Spustih se do Grbavice gdje doca stanovao, kad tamo…Benjo! Benjo! Moj sestrić. Isprva zbunjenost s njegove strane, jer “smijem li ga pozdraviti, trebam li, kako da se ponašam”, no pošto sam “provider”, ipak me pozdravio i zagrlio i uz nekoliko lajni krene amfetaminska sentimentala. Benjo je bio jedan od najtalentovanijih gitarista, oduvijek sam ga podržavao i ohrabrivao da ide dalje čak do Berkley School Of Music, išao na svirke njegovih srednjoškolskih metal bendova, razmjenivali smo glazbu, on je meni otkrio Deathspell Omegu i Gorguts, ja njemu Anthony Braxtona i Keith Jarreta. Pod uticajem majke, odnosno moje sestre, batalio je glazbu, upisao i završio ekonomiju, dobio posao u Ministarstvu vanjskih poslova koje su mu sredili moji uvaženi roditelji. I generalno je djelovao tužan, skrhan i potišten. Rekao sam mu da sam počeo svirati saks, na šta je on odmah skočio i zagrlio me. Par lajni povukosmo i dogovorismo se da krenemo svirati. Moram priznati, ja zaista nisam čovjek od neke vrline, jedino što mogu čiste savjesti da kažem da me krasi posvećenost prema glazbi. Proba je u 6, tišina, uključuju se kablovi, svira se. Završi se u 9. U tišini se raziđe i to je to. Već na samom početku Benjo je napravio prestup. Zakasnio je na prvu probu 15 minuta i ja sam ga prvi put blago opemenuo. Blago, jer je donio gljive i mi smo…za ta dva sata neprekinute svirke, što bi rekli hercegovci, poderali gaće svirajući Zornovu Bith Aneth, Coltraneov Attaining i Soap Rock Shop Amon Duula. Čak smo se i snimili. I nakon trijeznog slušanja, fenomenalno je zvučalo i ja rekoh sebi, to je to, glazba je moj životni poziv. Od Boga molim samo da me poživi kako bih postao master saksofona. Benjo je oduševljen vrištao od sreće: vraćam se gitari, jeblo vam ministarstvo familiju, dajem otkaz. Smirivao sam ga i savjetovao da stvari drži u tišini, jer ne bi bilo dobro da sestra i ostala familija znaju da se družimo. I tako, proba svakog četvrtka, nekad gljive, nekad lsd, nekad ibogain ili harmala. Nismo samo djelili ljubav prema glazbi nego i prema porocima. U čemu sam naravno ja pretjerivao. Kada su u pitanju mane, najgori sam. Sretan što sam konačno našao srodnu dušu i što ipak nisam baš jedina crna ovca, žmirio sam pred Benjinim manima jer rekoh najgori sam od sve dece, ali primjetih kod njega ozbiljan nedostatak vrline – ponašao se nonšalantno, doduše uvijek pristojno, kasnio je ali se izvinjivao zbog čega nisam htio da budem grub prema njemu. Čak sam upoznao i njegovo društvo – studenticu književnosti Doris, kolegu s posla Ernada i još nekoliko likova koje sam odmah zavolio. No, u Benji sam primjećivao ozbiljan hipsterki fejkeraj, zbog čega sam ga par puta i opmenuo. Naime, stalno je visio na telefonu, stalno je bio u društvu nekih drugara, svakodnevno je imao nekakve kafe, dogovore, druženja, uvijek je morao negdje. I uvijek se žalio na bolest, na svoju depresiju. U životu mu ništa nije falilo, ali čitavo vrijeme je govorio samo o nekoj svojoj depresivnoj epizodi i okruživao se ljudima koji su ga sažaljevali. Ja sam ga, pak, ismijavao. Nije nikakava depresija, nego ti je Nebo opalilo metafizičku šamarčinu, zato što se ne baviš poslom za koji si rođen. Ljutio se naravno, kao i njegovi drugari koji su svi odreda isto tako imali po neku bolest, Doris borderline, Ernad ADHD, ovaj anksioznost, onaj prisilne misli i uglavnom su tetošili jedni druge da je sve dobro i da dobro bit će sve. Nisam nikakva vidovita Džemila ali život me naprosto naučio da gledam i da vidim. Svi su, osim Doris koja dolazi iz disfunkcinalne porodice kao i ja, imali fejk probleme, a ja sam sebi dao u zadatak da im to kažem u lice, sa iskrenom željom da im pomognem. Nemate nikakve adhdove niti depresije niti anksioznosti već ste objesni jerbo ste malograđani koji misle da im u životu treba biti dobro. A Benjo je imao posebnu opaku bolest – bio je zaljubljen u svoju izmišljenu bolest. Tako narcistički je obožavao tog sebe koji ima strašne probleme da se skoncentriše i zaspi. Rekao sam mu da se to zove kompartmentalizacija i kada se rješi potiskivanja istine u ladice i fejk ličnosti koju je stvorio u sebi i posveti se gitari, sve će proći. Ali Benjo me nije slušao. Bio je toliko opsjednut sobom da je dolazio kod mene ujutro nepozvan ili navečer pred spavanje samo da bi govorio o hororu koji ga opsjeda. Naš odnos sam gledao i kao svoje lično iskupljenje, pa sam bio blag prema njemu. Ali ubrzo sam uvidio, da kod Benje nije samo u pitanju ljubav prema izmišljenoj bolesti, nego je taj fini i pristojni dječak postao demon, simptom sveprisutnog hipsteraja. Imao je najmanje trideset nekakvih drugara s kojima je uvijek bio dobar i svi su prema njemu bili dobri i svi su jedni drugima govorili da je sve dobro i sva im je priča bila joooj jes dobro kod Benje bilo, joj jesu dobre Benjine gljive, jes dobar roštilj bio, a kako nam je Benjo dobre takose napravio i kako je dobro afteranje bilo i sve je generalno dobro, dobrila pravo dobro i party je dobar i bobe su dobre i svi su dobri jedni prema drugima bili i njihovi adhdovi su bili dobri i depresije su dobre i oni se svi druže uz drogu što sam ja nazvao DRUŽA. Nekoliko puta sam im u lice rekao veoma grubo šta su njihovi problemi, a onda je dolazio dobri Benjo da me opomene, jer ne smijem tako, sve mora biti dobro i druža. Par puta sam bio na rubu da ga odjebem, ali ljubav prema glazbi je prevagnula. No, Benjo je svaki put kasnio i svirao sve lošije, nakon čega sam mu zabranio sve supstance, ali nesretnik je već pio široku tabletu lijekova – od barbiturata, antidepresiiva, nootropika, lijekova protiv neuropatske boli. Uzalud sam mu govorio da sve što treba jeste da iskreno prizna sebi da nije taj lik, da je taj dobri dobrila pošteni bolesni Benjo samo maska kojim skriva svoje pravo biće koje su sada razjedale razne bolesne I perverzne misli. Uzalud, on je nastavio da pije lijekove, druži se s fejk likovima i laže sebe. Benjo, ti želiš da budeš bolestan. Ti ne želiš da ozdraviš, potrebno je da tri dana budeš samo sa sobom, iskreno sebi priznaš stvari od kojih bježiš, osjetiš se usamljenim i kreneš dalje… Bijesan bi odlazio od mene u zagrljaj svima koji su prema njemu bili dobri. A svi su bili dobri dobriiilaaa jarane i oko njih na kilometar si mogao da osjetiš samo dobrilu i ništa drugo. Budući da sam i sam sjebao tako život, nisam htio da odustanem od Benje. Govorio sam mu, ti buraz možeš biti wolrd class gitarista, umjesto toga pretvaraš se u hipster Oblomova. A? Hipster Oblomova buraz, pročitaj…To je sramno i demonski šta ti radiš od sebe. Buraz, zadnji put ti govorim – zaljubljen si u svoju bolest, odljubi se. Dođi na probu u 18, a ne u 18:23 i biće ti lakše. No, Benjo je nastavio strastveno da ljubi bolest svoju izmaštanu, te je jedne noći u Silveru upoznao neku Tinu Karić iz Fojnice koju sam odmah na prvi pogled zagotivio. Ozbiljno. Ta mala uopšte nije bila fejk. Veoma direktna, glasna, samopouzdana. Za razliku od Benje kojem je Bog dao i ljepotu zanje talenat (ali potpuno odsustvo posvećenosti, borbenosti i samopouzdanja), Tina nije imala ništa od toga. Bila je lascivno nelijepa, niđe na njenom licu ni traga pravilnosti, harmonije, reda, ali je zato osvajala erosom, tačnije granatirala je svojim pornofolk ibarska magistrala stavom, tako je ponosno širila odvratnjikavi galimatijas raznoraznih jeftinih parfema a u očima se mogla prepoznati lukavost i prefriganost prijeko potrebna da bi se uspjelo u životu. Također, u pogledu sam joj vidio da poznaje drevne cigaske “dijagonalne” fore, što u prevodu znači da upija i vidi što drugi ne vide. I imala je evil eye – ili ti urokljivo oko, moć koju svaka žena koja mora imati želi da se izdigne iznad blata svoje selendre. I to sam cijenio kod nje. Jasan cilj u životu! I Benjo je bio prva stepenica ka tom cilju. Da se izdigne iznad svoje selendre. A Benjo? Benjo se zaljubio. Rekao mi je nikad se tako u životu nisam zaljubio. Jadnik toliko nije volio nit poštovao sebe da mu je prva cura koja mu je iskazala naklonost i rekla da je dobar, odmah postala ne samo cura nego materijal za brak. Reko, buraz, upoznao si curu u Podrumu, buraz…to ne može biti ozbiljno…Kontaš? Eto ti njanjanjanja…promrljao bi zaumno dobri Benjo. Ali, obećao sam sebi…glazba je najvažnija, neću ovaj put sjebati i ovaj odnos. Nastavili smo da sviramo. Benjo je opet kasnio, ali na momente je opet dolazilo do magije. No, jednom je Benjo primio poziv od Tine i abraptli prekinuo probu. Malo je reć da sam vrisnuo. Reko buraz šta se dešava, aaaa Benjo, šta se dešava…a? Što se dereš? Malo je falilo da ga sastavim sa zemljom. Tina koja j vjerovatno tada ovulirala požurivala je Benju da dođe, sredili su si spida i(li) koke, počinje party, pa će poslije partya afteranje i dobro je sve i dobrila je pravo dobra dobriiilaaaaa. Ipak je ostao do kraja probe I preko toga sam prešao. Jednom smo pozvali društvo da nas čuje: Doris, Sofija, Ernad i ostali…svirali smo Coltraneov Attaining. Tina je sa zakašnjenjem došla, histrionski neraspoložena, ekstrovertno bijesna. Dok sam prelazio prvi bridž, osjetih njen evil eye. No, mala je udarila direktno u Satana himself te se njen evil eye odbi pravo u Benju i ozbiljno ga rani. Što je njemu ustvari godilo jer čovjek naprosto obožava bolest koju će kasnije uzgajti tako što će se okružiti dobrim ljudima koji toplim i divnim okicama šapuću samo joj jest ti fina i dobra bolest ko i moja. Napih se te noći užasno i odlučih prema Benji da igram istu igru koju on igra prema meni. A to je nepoštavanje i manjak posvećenosti. To je to kašnjenje od 23 minute ili 18 ili 34. Okrenuh se prema Tini: aaa, jel baš moraš tako da granatiraš, tačnije pragom da tučeš sisama, jel baš moraš tako napalm taj od jeftinih parfema rasipnički da bacaš…Tina je bila spremna na ozbiljan sukob, a dobri Benjo je samo ćutao i ćutao, miš u rupi svoje izmišljene bolesti…Sukob je spriječio Ernad, jedini lik iz te raje koji je pokazivao spremnost da se odrekne vlastitih izmišljenih boleština. Smirio je mene, potom i Tinu i društvo se ubrzo razišlo… Ne znam zašto, ali ipak sam se izvinio Benji za svoje ponašanje, očekujući ga na probi. No, on mi je samo javio da je bolestan. I iduću sedmicu je bio bolestan. I onu tamo. Znao sam koliko je sati. Pogledao sam u ugao svoje memli sobice na Bostarićima. Stajala je njegova gitara. Za mene je to bio neoprostiv grijeh. Čovjek je ostavio SVOJ instrument, na kojem je MASTER I ne pada mu napamet da dođe po nju. Znači i mene će ostaviti ovako. Poslao sam mu poduže pismo da od svirke više nema ništa, nek dođe po svoj instrument i nikada se više ne pojavljuje. Došao je dobri Benjo bolestan od svoje dobrile dobrilan od svoje bolesti, veoma dobrodušan, barbituriziran, phenibutiziran, tramaliziran… Znaš, počeo je dobri Benjo dobrilno… Gubi se! Ti svakako tjeraš od sebe, to je tvoj problem, sve si otjerao od sebe…ti ne možeš ni s kim da se zbližiš, meljao je neartikulisano s namigivanjem i uvijanjem dobri predobri Benjo. Sarajevski Oblomov 21. vijeka. Mršupičkumaterinu, samo sam mu dobacio kratko. Benjo je silazio niz Bostariće ka dobroj dobrili. Ok ipak je dakle totalno brisanje u pitanju. Raspad. Uzeo sam saksofon, otvorio prozor i zasvirao nizamski (šehidski rastanak) Lokalni pijanac Suki mi se pridružio: Puuuusti jednu suzu tihuuuu I prouči mi fatihu… To, Čupo Trubaču, znaš li šta od Halida?
_________________________________________________
SEGOR HADŽAGIĆ rođen je 25.7.1981. u Sarajevu. Diplomirao 2009. na Akademiji scenskih umjetnosti Sarajevo, Odsjek za dramaturgiju. Trenutno zaposlen kao dramaturg Pozorišta mladih Sarajevo. Radio kao dramaturg na slijedećim predstavama: Wilhelm Hauff MALI MUK, režija: Darko Kovačovski; Pozorište mladih Sarajevo; Emir Imamović SAMO NEK’ NE PUCA, režija: Dino Mustafić, Pozorište mladih Sarajevo; Martin McDonagh GOSPODIN JASTUK, režija: Luca Cortina, Pozorište mladih Sarajevo; Christopher Durang ŠTA SI RADILO PROŠLOG LJETA, režija: Neil Fleckman, Pozorište mladih Sarajevo; Janosch TATA LAV I NJEGOVA SRETNA DJECA, režija: Belma Lizde Kurt, Pozorište mladih Sarajevo; Odon Von Horvath TAMO – VAMO, režija, Marko Manojlović, Pozorište mladih Sarajevo; Frank L. Baum ČAROBNJAK IZ OZA, režija: Adis Bakrač, Pozorište mladih Sarajevo Režirao predstave Martin McDonagh LJEPOTICA IZ LEENANEA, HNK Mostar, 2014 i PREOBRAŽAJ, HNK Mostar, 2017. i kratki film KAKO JE ILIJA LADIN PREDAVAO NJEMAČKI, 2009. Pozorišne i filmske kritike, te eseje i prikaze objavljivao u brojnim dnevnim listovima, portalima i stručnim časopisima (Oslobođenje, Depo Portal, Radio Sarajevo, Motrišta, Status)
Mislio je da je cvijet u utrobi djevica od terakote boje smokvinog lista, paleta nautičkih milja, crni obraz dana prije revolucije u opancima, crveni višnjak rimskih vila prosut po kaldrmi Risna, tirkizni broš na jaketi četinara, braon đardin gdje je iz pokopanog srca gusala niknula Verdijeva opera, grotlom meda potpisan suicid prije rođenja, među listovima manastirske knjige ukoričene bezbojnom čaprom… Mislio je dok, opčaran od uzleta plave boje nije otvorio usta – da druge boje više ne izgovori!
***
BORJANOVA ZVIJEZDA VJERENICA
U Pržnu, ogrnutu pijeskom, dječak je izlovio vjerenicu, maloljetnju i drhtavu crvenu zvijezdu i dao joj ime Danica. Rasla je u biblioteci, kuvala mu, prala, peglala košulje za školske priredbe, ispravljala zadatke iz geometrije i krasila rever. Na dan ženidbe, zaljubljen u svoj lik u vodi, mladić se predao moru i zaboravio sako na vješaoniku.
***
VELIKANI, KOLIKO LI SE RAZLIKUJEMO!
Vijenac od trnine i žila četinara spleten na obroncima Leutara, marina starica u čujem rupcu zaboravih retoriku, usklik beračice grožđa u vrletima Dalmacije dok joj iz pletenice cvjeta poskok, grčka ostrva od iskopanih očiju, oganj Andaluzije na Sahat kuli, bunari pod crnogorskim brdima puni melema mora za vitezove sa Grahovca – nadživjeće vojsku vaših besmrtnika od stiropora i gline, djela ispranih prvom mokraćom kozoroga. Koliko li se razlikujemo, velikani?! Vama vaša birokratija i ukazi. Meni moj Mediteran.
***
POPUSTI UZDE BRODA
Daljine iskušavaju um, luke razvrata čula, lutanje u trouglu otac, sin i duh – dušu a ribolika kojoj je dosadilo da čeka srce. Dok žudiš za nepostojećim i sanjaš amforišta pod muljem, dok se odričeš smjeranja – epilog nećeš spoznati. Smrt ćete se bojati postiđena maski i poraza. Konačnost ćeš spaziti kad vrećom urmi potkupiš proročište. Zato, popusti uzde broda jer savršenstvo i idoli su laž a sreća nestali kamičak mozaika. Bog nepoznanice nosi tvoj broj peraja i veličinu mornarske odore šaljući vulkansku paru da ti se tijelo od potrage ne raspadne.
***
OTIĆI OD SEBE
Kad odem od sebe vratiću se sebi – proglasiti fjaku i diktaturu proleterijata, oženiti djevu iz slovenske mitologije dok igrom i pjesmom doziva vijavicu, u konobi pojesti bajati karpaćo posut majčinom dušicom i tražiti feničansku princezu u tijelu bršljana starog vijek. Plahtom Kanaletove slike prekriću muzej da iz poplinulih katakombi izronim kao maturant, kazaljke sata na tornju zalijepiti smolom i brancinima posuditi knjige da ih prevedu na sanskrit. Neću se zapitati kako otići od sebe kad su mi tegovi sa kantara riblje pijace – testisi!
___________________________________________
BORIS JOVANOVIĆ KASTEL (1971)
Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije.
Objavio je trideset knjiga poezije i eseja.
O njegovoj poeziji objavljene su knjige izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009) i Konzul i juvelir Mediterana (2022).
Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003).
Kastelovu knjigu poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini (Kosilo na čeri, 2014.) objavila je slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije. Izbor iz Kastelove poezije na makedonskom jeziku Čekaju li nas brodovi (Чекаат ли бродовите) objavilo je renomirano Udruženje za nauku i kulturu НОВА iz Bitole 2018. godine. Izbor iz poezije na francuskom jeziku u prijevodu Jasne Šamić, Testament u školjkama (Testament en coquillages), objavila je izdavačka kuća Shura publikacije iz Opatije 2024.godine
Knjiga poezije Pozivno pismo suncu (2016), objavljena u prestižnoj bibloteci savremene crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice, ovjenčana je prestižnom nagradom Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine van idanja HKD-a. Knjigu poezije More u naručju (2017) objavio je Kulturni centar Novog Sada u poznatoj ediciji Anagram koja obuhvata savremene regionalne i evropske autore. Na Struškim književnim susretima 2017. godine u Strugi i Ohridu, Kastel je za poeziju dobio nagradu Kniževni branovi. Beogradski Institut za razvoj humanističkih disciplina Belko, Kastelu je u martu 2018. godine dodijelio specijalnu nagradu Balkanski juvelir za nemjerljiv doprinos baštinjenju, očuvanju i razvoju duha poezije i muzike Mediterana u književnom opusu. Iste godine, Borisu Kastelu je za doprinos mediteranskoj poeziji i povezivanju mediteranskih naroda i kultura uručena hrvatska književna nagrada Goran Bujić koju dodjeljuje zadarski Ogranak Hrvatskog književnog društva u Zadru.
Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, francuski, češki, mađarski, albanski, poljski, makedonski, slovački, ukrajinski i slovenački jezik.
Zastupljen je u antologijama crnogorske, ex-Yu, slovenske i evropske poezije. Kastelova pjesma Montenegro pročitana je na svečanom prijemu povodom inauguracije Predsjednika Crne Gore na Vili Gorica 20. V 2023. godine u izvođenju glumca Pavla Ilića.
Palestinski pjesnik, šezdeset pet godina star, posjeduje šator. Mnogi pjesnici u svijetu imaju kuće, bazene i automobile. Napisao je i objavio bezbroj pjesama. Gotovo sve govore o slobodi, o ljubavi, vodi i djeci.
Pjevao je protiv rata, zazivao mir.
Sada je tek izgnanik.
Hiljadu kilometara daleko od svoje zemlje, sa knjižicom praznih stranica u krilu, i grafitnom olovkom u ruci, sjedi u svom šatoru usred urbane šume, plače i proklinje Azazelovo sjeme.
***
DAN ZA DANOM
Zuj metalnih zunzara simfonija je straha. Bijeli miševi i djeca-starci, pokretima do prirodnosti uvježbanim, hitro se skrivaju u podzemne hodnike i tamo uzaludno grickaju apstraktno voće.
***
VJERNIK U GAZI
Proklinjući svakog dana, svake minute, svake sekunde onog što naredio je granatiranje bolnica,
zagledan u linije na svojim dlanovima, svjestan da molitva neće ublažiti nemoć – pita se: Bože jesi li bezgrješan?
_____________________________________
ALMIR ZALIHIĆ (Mostar, 1960) pjesnik, prozni pisac, književni kritičar, esejista i antologičar. Školovao se u Mostaru, Prištini i Beogradu. Živi i radi u Sarajevu i Brčko distriktu BiH. Dugogodišnji je urednik i izdavač. Poeziju, književne kritike i druge radove objavljuje u brojnim književnim časopisima regiona i Evrope. Bio je osnivač i odgovorni urednik časopisa „Mak“, Glavni i odgovorni urednik sedmičnog lista „Sandžak-Bosna Bosna-Sandžak“ (Frankfurt am Majn), Glavni i odgovorni urednik časopisa „Život“, te urednik u još nekoliko časopisa za književnost i kulturu. Bio je glavni i odgovorni urednik GIK „Oko“. Trenutno je urednik časopisa za književnu praksu „SUBJEKT“. Glavni je urednik IK „Zalihica“, te urednik u Agenciji za izdavanje i prodaju knjiga „Knjigoljubac“. Priredio je i uredio veliki broj knjiga drugih autora. Radovi su mu prevođeni na njemački, turski, arapski, italijanski, engleski, albanski, makedonski, slovenački, ruski, mađarski i češki jezik. Dobitnik je desetak nagrada za književnost, urednički i izdavački rad. Između ostalog, dobitnik je nagrade „Pero istine“ Kulturnog centra Damad iz Novog Pazara (Nagrada se dodeljuje za rezultate postignute u afirmaciji istine i demokratije u društvu). Dobitnik je nagrade „Najbolji urednik“ Udruženja izdavača i knjižara BiH. Dobitnik nagrade za najbolju ediciju Podgoričkog sajma knjiga, te nekolio nagrada za najbolju autorsku knjigu. Član je nekoliko esnafskih udruženja. Predsjednik je Bošnjačkog društva pisaca.
Objavljene knjige: Suhi žig. Priče. 1989. Raseljeno lice. Poezija. 1993. Raseljeno lice i druge pjesme. Poezija. 1994. Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka (zajedno s Nurom Sadikovićem). 1998. Pogled iznutra. Eseji. 1999. Raseljeno lice i drukčije pjesme. Poezija. 2000. Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, 2000. Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka.(II izdanje) 2001. Sasvim obična smrt. Roman. 2002. Porodični album. Poezija za djecu i omladinu, 2003. Rječnik sumnji. Poezija, 2005. Gospodari balansiranja /Antologija savremene proze Bošnjaka iz Sandžaka/. 2006. Imaju li zvijezde domovinu. Priče. 2007. Iskorak iz muka. Eseji, kritike. 2010. Lucida Calligaphy. Poezija. 2010. Polovina pređašnjeg svijeta. Poezija. 2011. Camera obscura. Poezija. 2012. Poetika razdešenih detalja Amira Brke. Studija. 2016. Pearl Medicine. A children’s book. 2017. Poetika razdešenih detalja Amira Brke. Studija /drugo dopunjeno izdanje/ 2018. Iskorak iz muka /knjiga druga/. Eseji, kritike. 2019. Kruna svega srušenog. Poezija. 2020. Tuga je golub u bijelom. Proza. 2020. Pogled iznutra, iznova. Eseji, kritike. 2022.
Objavljeni udžbenici: Čitanka za 6. razred osnovne škole (zajedno sa Željkom Grahovcem). Sarajevo 2003. /II izdanje. Sarajevo, 2004.; III izdanje. Sarajevo, 2005./
sivilo mi se uvuklo u kosti suze se provlače kroz vinjak svakim otiskom prsta bledi boja na krstu
zvuk telefona prekida razgovor kum me obaveštava da neće doći ushićeno viče probudio se ti i dalje ležiš pod mojim rukama
***
KRENI OD STEPENIŠTA
nemoj da zalupiš vrata zgrade zapiši broj telefona pored svoje špijunke
u svitanje čekaće te buket kišobrana na ulazu, sa ceduljicom u koverti
od tvog otirača Welcome home vodiće te tragovi do kabanice u kojoj spavam
iz nje uzmi ličnu kartu i prijavi moj nestanak ako te proglase neuračunljivom, kreni od stepeništa
***
SLOBODA
kolutam očima samo kad nisi tu osetim privrženost tvoje majke kada me drži za rep mašem da bi videle šta je sreća
***
MAFIJA NA PESKU
sicilijanski oroz na potiljku odvlači me u tajni zaliv
spušta me sedamdeset i dva stepenika bliže plaži okupiranoj starosedeocima
ukoliko ne znaš gde je Quercianella ne možeš oženiti njihove ćerke
***
DIEGO MARADONA JE GADAN BOG
kada učini da nestane bela linija i protivnicima zaveže noge počinje poslednji ples
igra svoju tombolu pred punim stadionom
iskrenost rastače u suze suze u sveti gral
napolitanci pevaju ispod terase njegove majke
Marado, Marado
na rastanku kličemo pred njegovim portretom u našem plavom gradu
***
ALCHAJMER JE UMRO
šetaš grobljem iz radoznalosti presijavaju ti se osedele dlake iz nosa ne sećaš se zašto si došao
***
PROROK U TELU ŽENE
kampujemo u kolima na vidikovcu puštamo svetlucavi grad da iščezne
noge držimo na plastici za grejanje zelena voda ispred nas krekeće
dopada mi se njena tetovaža izlazećeg sunca na butini
iz čipkastog brushaltera vadi tarot kartu
uznemireno govori da je videla koprcanje moje porodice u plamenu
***
ALEJA ZASLUŽNIH STAROSEDEOCA
na rubovima moje postelje zakujte eksere oslobodite me običaja otkupnine margaretom
spustite me daleko od ulice u čeljusti gavrana klonuću kraj breze pored svog dede
_________________________________________
MIHAILO TANIĆ rođen je 5. maja 2001. godine. Završio je srednju Arhitektonsku-tehničku školu u Beogradu. Učestvovao je 2018. godine na 44. Pesničkim susretanjima mladih grada Beograda. Pesme su mu objavljivane na portalu Strane kao i u zbornicima Bludni stih, Šraf, Duhovne zlatne niti, Sinđelićeve čegarske vatre. Ušao je u uži izbor za neobjavljeni rukopis Raštan izdavaštva. Polaznik je radionice poezije Zvonka Karanovića. Živi i radi u Beogradu.
na prozorima pored kojih svako jutro prolazimo pas i ja cvijeće je u buketu i jedna saksija kucnula bih na ta okna lagano tri puta i zatražila pelcer doma za nošenje po džepovima kad u njima ne nađem ništa sem kuće s pečatima od gelera kao dokazima da je ranjena ali ostala na nogama kad spustim ruku da pronađem muškatle u saksijama s tufnama da se ne sjetim izbjegličkih stanova malih kvadrata koferi su pokretne kuće da pomislim da raspršim toplinu s dlanova zar nisam oduvijek željela domovinu na točkovima i slobodu za suvozača kofer je krevet pored mora otkotljaćemo se u toplije krajeve psu da kažem sjeti se molim te mi smo male kuće ali imamo velike dimnjake mi smo laste na dječjim crtežima ličimo na osmjehe
***
OUI
jednog dana u turističkom gradu na velikom jezeru koje bi moglo biti i more (za one manje sitničave i zahtjevne sklone da zamisle i da ne cjepidlače) svjedočila sam sasvim namjerno neumjerenom trošenju jedne žene koja voli da kaže da joj nisu bitne cijene u butiku čiji naziv ne umijem da izgovorim dobila je na poklon šolju i veliku papirnu kesu možda zbog mog začuđenog pogleda možda zbog moželiseživjetiodpisanja sindroma možda ko zna zbog kojeg umišljaja uzmi, rekla je prižajući mi većicu i šolju o, da nekoliko puta sam iz nje popila čaj od đumbira a kad sam se posljednji put selila nečujno sam je napustila kesu sam ponijela čvrsta je i bijela s crnim ručkama dovoljno tanka da se u kofer ušunja i sasvim bih je zaboravila kunem vam se u sva preseljenja i brisanja prošlih života da je jutros nisam vidjela kako viri iz špajza a u njoj krompir mirno spava da, da mama zna
***
BIJELA ZASTAVA NA BALKONU
turistička agencija čije usluge smo dugo i redovno koristili i dalje mi šalje ponude za dan zaljubljenih ne znam li ima smisla objašnjavati da više ne putujemo zajedno da smo oduvijek bili zaljubljeni više u putovanja nego jedno u drugo ili prosto kliknuti: odjava upisano na kraju mejla sitnim slovima kraj je lako prepoznati po usitnjavanju koraka i uzdaha i suvišno je bilo šta što na njega podsjeća i venecija i verona i julija
_______________________________________
SANJA RADULOVIĆ (Tešanj, Bosna i Hercegovina, 1975 – živi u Doboju), piše i objavljuje poeziju i prozu. Objavila zbirke poezije „Lepet krila majke ptice“, „Prstohvat maslačka“, zbirku kratkih priča „Nomad na štiklama“ i roman „Poezija nije u modi“. Uredila elektronsku zbirku kratkih priča „Zašto me ne zovu Penelopa“. Zastupljena u regionalnim časopisima, portalima za kulturu i umjetnost i zajedničkim zbirkama poezije i kratke proze od 2012. godine. Nagrađivana. Članica Udruženja književnika Republike Srpske.
Čim sam zakoračila u sobu, obavio me potpuni mrak. Osjetila sam Markovu prisutnost, šuškanje posteljine u krevetu. Ali, zašto leži u mrklom mraku u pet popodne? Radi noću, ali nikad nije spavao do pet.
– Imam jednu jako tužnu vijest – doplovio je kroz tamu njegov glas do mene.
Stajala sam i dalje na ulazu, nisam htjela zatvoriti vrata sobe niti mu se približiti. Bila sam sigurna da ću sada čuti nešto najstrašnije moguće. Mama? Tata? Sestra? Njegovi? Dok sam jednom rukom i dalje pridržavala vrata, a drugom stiskala torbu, rekao je:
– Umro je Frank Zappa.
Glasno sam uzdahnula. Bacila sam se na krevet i tražila ga u mraku udarajući šakama dok ih je on zaustavljao u zraku ponavljajući napuklim glasom:
– Pa to jest tužna vijest, znaš koliko volim njegovu muziku!
Stavio mi je jednu slušalicu u uho, pritisnuo play na walkmanu, „The torture never stops”, i dok mi je on mrsio kosu, Zappin duboki, hrapavi glas ponio je moje moždane vijuge na početak 92. u Danskoj, na moj pijani poziv Marku usred noći, kad su priznate Slovenija i Hrvatska. Nakon ekscesa u parlamentu, pri povratku u Arhus, zatekla sam u mojoj studentskoj kući zabavu. Nije me dugo trebalo uvjeravati da se pridružim. Negdje oko tri noću, omamljena danskim pivom, okrenula sam Markov broj i dobrih pola minute ispuštala jecaje u slušalicu bez ijedne suvisle riječi. Kad je uplašen izredao sve članove naše obitelji (on u Beogradu nije imao telefonsku vezu s Hrvatskom), ja sam zapiskutala:
– Ma nije to, Jugoslavija se raspala!
– Mia, pa stvarno, koji ti je kurac, pa ja živim ovdje, valjda znam, premro sam od straha da je netko od naših poginuo, uh, jebote, pa ti nisi normalna…
– A hoće li nas htjeti Hrvatska? Mene Srpkinju, tebe izdajicu?
– To je naša zemlja – umirivao me, a ja ponavljala, dok kartica nije istekla:
– Da, jest, naša je, a jesmo li mi njeni?
Čija je zapravo ta domovina? Tko je smije tako zvati? Lik iz jednog romana Sándora Máraia, muzičar, bježeći iz Mađarske 1948. s glavom zaronjenom u blato na granici s Austrijom, dok je čekao na pogodan trenutak da ga prevedu u slobodu, kontemplirao je o domovini. Učinilo mu se tada da postoji više vrsta domovine. Najprije su mu objašnjavali da je postojala domovina gospode, a onda, preko noći, domovina je pripala narodu. I dok je mirisao blato domovine zapitao se – koja je to njegova domovina, i, ako postoji, gdje je sada i zašto ga je ostavila.
***
„That’s what I like about Balkans, big noses and passion,“ vikala mi je na uho Damirova djevojka Frija, Nizozemka, u praškom klubu Radost na koncertu benda Leb i Sol, nakon što su virtuozi iz Makedonije odsvirali „Aber dojde donke“ bacivši u trans sve prisutne. Frija je brisala suze grleći svog Damira, ja sam grlila svog Marka podsećajući se YU rock večeri u Repreu, kad je Marko skupa s Vojom iz beogradskog benda Bezobrazno zeleno bio DJ. Tu su večer godinama u Pragu nazivali kultnom. Mnogi su u raznim klubovima pokušavali ponoviti to nešto, neopisivu energiju koja je kolala klubom i s naših ljudi prelazila na Pražane i na turiste, koji su opčinjeni gledali u nas, takozvane ex-Jugoslavene, kako se stapamo s muzikom osamdesetih kao da se upravo tad rastajemo sa nekadašnjom državom, nekadašnjim životom, želeći još Azre, Idola, Šarla Akrobate, Električnog orgazma, Filma, EKV-a, Bijelog dugmeta, Lačnog Franza, Leb i Sola; kao da će ritam, riječi, ples, poništiti zvukove sirena za uzbunu, pad granata, mržnju, zlo i bijeg. Ja sam se upravo te večeri oprostila s nečim što smo nazivali Jugoslavija. A oproštaj je neprestano visio nad tom čudesnom tvorevinom, i prije no što nam se dogodio narod. Odgađali smo ga godinama, a izgleda da je bio neumitan; koliko izvjestan toliko i apsurdan, kao kad je Camijev Mercault čekao na smrt giljotinom.
– Stop buying us beer, please, don’t you see that we are spilling it! – But, that’s why we are buying it, we enjoy watching you spill it!
Kupovali su nam pivo cijelu noć. Moje kolege i asistenti s fakulteta, uglavnom Amerikanci, gledali nas kako skačemo, urlamo, grlimo se, plačemo i polijevamo se. Bila sam im zahvalna, ali i prezirala ih, jer nisu shvaćali čega su zapravo svjedoci te večeri. Uživali su u voajerskoj ulozi, gledajući nas mokre, podivljale, pomalo nam i zavidjeli, jer oni ne umiju iskočiti iz kože, a istodobno nas se negdje duboko u podsvijesti gnušali, kao i razni Holbruci, lordovi Ovenovi, Stoltenberzi i Biltovi. Neki su pokušali izaći iz sebe uhvativši se s nama očajnicima za ramena, nespretno pokušavajući slijediti ritmove bubnjeva i gitarskih rifova maestra Stefanovskog, zaplićući nogama u makedonskom kolu, dok smo mi zazivali majke da nas uče ikaraju.
***
Idem primiti dva embrija. Nakon produžene kultivacije, zovu ih kompaktnim morulama. Idem ih primiti na dan kada je prije četiri godine umro moj stric, izbjeglica u Srbiji. Od posljedica dijalize i tuge za rodnim krajem. Sahranjen je na neuređenom, blatnjavom dijelu batajničkog groblja. Naokolo ravnica, magla. Obiteljsko groblje je daleko, u drugoj državi. U Hrvatskoj, 10 kilometara od mora, u podnožju brdašca na kojem je crkva, gdje je nebo plave, a oblaci jasno bijele boje. Gdje mirišu stabla borova, čempresa, i mediteransko bilje. Dok je pop pojao i mrmljao sebi u bradu, stajali smo u mulju i premještali se s noge na nogu upadajući sve dublje. Pojanje popova mi je uvijek izazivalo mučninu, čak i gađenje. I te crne mantije, masne brade, kakvu to utjehu može donijeti tugujućem? Otac mi se davio u suzama, pokušavajući biti jak zbog mene kao što sam ja pokušavala biti jaka zbog njega. Što se više suzdržavao, to me čvršće stezao za ruku. Stisak mu je zamijenio jecaje, a meni je koncentriranje na bol u ruci smanjilo želju da kriknem. Kako li se osjeća stariji brat pokapajući mlađeg u blato nepoznatog groblja? Sjetih se Kuzme, tragičnog lika iz Kristalnih rešetki Mirka Kovača, koji je nakon posjeta rodnoj Hercegovini i povratka u Beograd zavapio: „Nije isto umrijeti ovdje i tamo, pogotovu kad se vjeruje da je smrt neka vrsta izbavljenja“. Blatnjava je i ulica gdje se nalazi naša nova nada, nova praška klinika za asistiranu reprodukciju. Postotak uspješnosti nestvarno je visok, cijena IVF-a vrtoglava. Ulica potpuno raskopana, svud naokolo bageri, radnici. Srećom, sijalo je sunce. Dovezao me točno pred ulaz, da ne gacam po blatu. Nekako mu se činilo neprimjerenim – blato na dan kad trebam začeti. Ušli smo u veliku prostoriju s puno svjetlosti, ofarbanu u žuto. Sjeo je pored mene, ja sam ležala okrenuta zidu kraj ekrana na kojem su nam pokazali embrije. Nisam bila omamljena diazapemom kao prošli put. U ovoj klinici ne daju sredstva za smirenje. Nekoliko mjeseci i tjedana tokom priprema preporučuju akupunkturu, decilitar crnog vina poslije večere. Stvarnost me obuzela u svoj svojoj moći. Sve je bilo intenzivno, opipljivo. Zvukovi, boje, riječi, nježna muzika flaute. On pored mene, drži me za ruku, medicinska sestra koja me miluje po nozi, embriologinja koja optimistično viri iza staklenog otvora čekajući na znak doktora da donose nešto što bi se u meni trebalo ugnijezditi i pretvoriti u čovjeka. Sve je bilo nekako previše kako treba biti, savršeno, dizajnirano tako da umanji hladnoću procesa umjetne oplodnje. Zašto onda? Ne znam, ali slutila sam da opet neće uspjeti. Četvrti put. Obuzeo me osjećaj uzaludnosti, bolan, ali podnošljiv, poznat, proživljen već toliko puta. A ja pristajem na tu igru, kao da je smisao upravo u tome. U pristajanju na neuspjeh. Učiniš sve, do srži zagrabiš, a znaš unaprijed da nema svrhe. I dok je doktor ispod plahte pokušavao naći pravi put do moje utrobe, kapljice znoja koje su se cijedile po njegovom licu, crvenilo koje se spuštalo sa obraza na vrat i grudi, vrijeme koje se činilo beskrajnim, govorilo je svima da nešto nije u redu, a ja sam bila čudesno mirna. Ja sam već znala.
____________________________________________
SOFIJA KORDIĆ je novinarka, odrasla u Zadru. Diplomirala je međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu 1993. godine. Jednu godinu provela je na novinarskoj specijalizaciji u Utrechtu i Aarhusu. Pisala je za „Borbu“, „Vreme“, „Našu Borbu“, „War Report“, i devet godina radila u Pragu na Radiju Slobodna Europa. Iz Praga piše za portale „Lupiga“, „Ideje“, „Peščanik“ i druge. Arhipelag iz Beograda joj 2018. godine objavljuje roman „Hipofiza u egzilu“, iste godine izlazi i na češkom jeziku (Argo, Prag). Jesenski i Turk (Zagreb) joj 2021. objavljuje zbirku „Priče o neskladu“. U pripremi je i češko izdanje. Živi u Pragu sa suprugom i sinom.
Okrenućemo leđa svemu, prošao je zenit i stale su oluje, naši portreti oronuće nakon sjaja.
Na zidu pojaviće se neočekivano u ramovima, van konteksta i usred značenja.
Stišavaće se potresi u nama, zazvoniće i opčiniti nas oštrim ciničnim ivicama − pažljive a napuštene, nesavladivo usamljene.
Stadijume života obasjaće pozni zrak, izduživaće se senke dovoljno precizno da se zapitamo dokle smo stigli, koliko smo zakasnili već.
Zakoračićemo u mirno i spokojno more, otvoreno oko. Kao brod čekaćemo porinuće, suza bez povoda.
Nedorasli trenutku, odbijajući ulogu i deteta i starca.
***
ANGELUS
Stigao sam u ravnicu, kao u prizore Mijeovih slika, večnog susreta sa sejačem, trajanjem žetve, čuvanjem stada. Tamo gde duga testera pokazuje zube i suva grana pada. Bio sam zvuk i slamka; vlažan kaput i kapa; pastirski štap u nečijoj ruci; teško platno natopljeno uljanim bojama; semenka, kos, mala ptica; polegla trava, hladno sečivo; sutonsko utihnuće; sam, sve to, sveto.
***
„AKO HOĆEŠ MIR, SPREMAJ SE ZA RAT“
Za okruglim stolom, dok je večera trajala, naš gost, posle mirnog razgovora, iz unutrašnjosti kaputa izvadio je taman i težak predmet, primakao licu i čelu čelik.
Između nas postavio stvar koja mu je pritiskala grudi, potkrepio time utvrđen stav i za to dao ključ: duga devetka, parabelum.
Okačio je u naše misli naprečac podmuklost na latinskom: Si vis pacem, para bellum.
Kasnije prodao je tu numerisanu mudrost na crnoj berzi.
Za sličnim stolom skriveni kockari razbarušene kose, upravo oni koji su dugo pušili evropu, prebrojavali su nas.
Tih dana posegao sam za zmijskom košuljicom, odbačenim prozirnim ovojem mudrosti zapletenim u travi.
Dovoljno smo bili odrasli da pod miškom uvek bude spreman džep za novo oružje – čast koju nisam želeo da steknem ni da pucnjavu čujem.
***
SNEG
,,Da li se iko seća snega na TV ekranima?”, zvuči isto kao kada su nedavno spominjali smetove od pre rata.
Da li se neko seća dugačkih kolona, u vejavici na programu, na marševima i u bitkama obeleženim vučjim imenima?
Kaputi od tvida imali su u sneg-tkanju osnovu koju nismo prozirali, kao linije u čuvenim katodnim cevima. Prigušenim i toplim lampama u pustinji leda u usamljeničkim noćima, zimi, na Severu. Tamo gde uvek drema rat i pada sneg, briše stope, grafike snova i zaboravlja sve otpre.
***
LOS
Hladna nedelja kasne jeseni prorokovala je oštrinu, usporila sve što bi da se pokrene.
Mrak kratkog dana pritiskao je tanak led. Krte iglice grebale su neosetno. Na rukama, odjednom, pokazale su se rane, kada sam otvorio vrata.
U kući visila je napetost kao lusteri i platna. Tekao je TV program: O vukovima i losovima.
BBC u toj drami zasipao nas je rečima lagano, kao da prati i odbrojava korake starca.
Odličan zvuk dokumentarno je opisivao grubost, ciljao najosetljivije u nama, duboko, glasno: ,,Mlađi i spretniji neće se osvrtati…” i ,,da bi sačuvali živu glavu, za sada…”
Spiker je na engleskom govorio čitajući neprevodivo. I to je trajalo, žarilo se kao adrenalin vukova, crnih i razjarenih, obojenih gavranovima. Stanje slabosti u času prekinulo se. Pojačala se budnost.
U mrtvoj, spaljenoj šumi, vukovi su osetili miris losova udaljenih dva kilometra, ali birali su najslabijeg i bolesnog.
Nemoć u rogovima i kolenima, skrhanom telu.
Iz minuta u minut išli su za otiscima papaka.
Približavali mu se.
Zakratko odmarao se ležeći u snegu.
Njušili su čuperke prljave dlake, mokraću i izmet.
Iznemogao i trom pokušao je da jede mlade grančice javora i četinara. Ostavljao vonj, prtinu u snegu kao poslednji trag na zemlji.
Vukovi su bili nadomak plena.
Jak zadah pokvarenih zuba ukazuje na starost i iznemoglost.
Stari los jedva stoji na nogama, u šumama brda na granici kojom neće još dugo ići.
Čula vukova rade do omamljenosti.
Kad los konačno bude pao, postaće im hrana za taj i sledeći dan.
Trčeći po dubokom snegu, naći će ga čopor vukova.
To me je odmah podsetilo na tebe koji si u tom trenutku bio bolestan i mogao znati još jednu tajnu. Neki cinik bi je izgovorio, a mi smo je prećutali.
Veliki hodaču teških rogova, nezgrapni kralju lugova, vetrom naduvanog plašta, prilikom poslednjeg pozdravljanja osetio sam tvoj dah, pokvaren zub, krhkost u ruci.
Obratio si mi se: ,,Kad umreš… šta će sve stati?”
Telo, prisutno, trodimenzionalno, odvajalo ti se od postelje, zakačeno za napete, vatrene balone pluća. Mislio sam zašto su bile tako mutne suze tog losa, velikog jelena, oca.
Onog koji zna ko je od nas bio s njim, ili ostao na strani vukova.
Da li je tiho govorio i pred izvesnošću naše tame zatvarao oči?
____________________________________________
PETAR MILORADOVIĆ (1970, Gornji Milanovac), objavio je sledeće knjige poezije: Sredozemlja (1997), Porto (2000), Slajdovi (2004), Kolonija (2007), Poslednja večera (2010), O zelenom kamionu i drugom (2014), Rubovi (2018) i Osluškivanje losa (2023). Dobitnik je Nagrade „Mladi maj ’97” i „Brankove nagrade“ (1998) za najbolju prvu knjigu. Živi u Gornjem Milanovcu.
čovjek-časopis 