moja majka ne vjeruje u boga, ali da mora odabrati nešto što na ovom svijetu ima supermoć odabrala bi juhu.
oko nje bi izgradila ili skuhala svoju religiju.
oko pileće, juneće i riblje, ali najviše one teleće.
ima nešto skoro pa sveto za nju u stavljanju mesa i povrća u hladnu vodu. na početku, istina, ima posla (kad zakuha, treba pokupiti pjenu), ali nakon toga juha se kuha sama.
to ti je nešto najlakše za staviti, kaže majka. ali opet moja juha nema onaj okus kao tvoja, odgovoram. ma slično je to sve, ali ipak najbitnije je meso (vidim da joj je drago).
majka smatra da se juha može popiti i sama, onako iz šalice, ali kad se ukuhaju manistra, riža ili njokice, onda to bude zatvoren krug, točka umjesto povlak, korak bliže iscjeljenju.
a kao što i čarobnjaci u pričama nikad ne popiju čarobni napitak koji su spremili tako i majka nikad ne jede juhu, sebi niti ne stavlja pjat.
ona vjeruje da je najveća važnost juhe za malene, njima posvećuje posebnu pozornost i za njih u svoje juhe ulijeva najviše sebe.
gledam je tako danas dok kuha juhu za mog malog sina i mislim kako ima u svemu tome nešto pradavno i čudesno neki sporo kuhan temeljac od genetike jelo za život i snove.
danas majka i ja živimo daleko, ali se čujemo često. ipak, preko telefonske linije riječi nekad premećemo kao zrna graška i papra od sredine ka rubovima pjata.
ali kad smo zajedno, ne moram niti provjeravati. majka kuhanjem izmišlja juhu. kad je gotovo, kad je vrijeme, prilazim stolu, sjedam i polako uzimam žlicu, negdje se čuju zvona, uvjeren sam, dok svečan i bez straha ulazim u majkinu crkvu, jedinu kojoj bih ikad mogao pripadati.
***
JAGODE U KOSI ENESA KIŠEVIĆA
Prisjećajući se u jednoj televizijskoj emisiji svog djetinjstva u mjestu Ključ, pjesnik i dramski umjetnik Enes Kišević pričao je o tome kako je u predjelima oko kuće ponekad znao ubrati toliko šumskih jagoda da bi mu kosa, usta i sve oko njega cijeli dan mirisali na jagode. U tom prisjećanju bili su, između ostalog, i jedan luk, jedno jaje, kosjera, silk i udica, prvo more i drveni kovčezi koji jure prema istom tom moru. Staro, sporo i drugačije vrijeme. U nastavku emisije pjesnik je izrecitirao i svoju najpoznatiju pjesmu, sa stihovima: ”I ti se kao smiješiš! I ništa te kao ne boli.” Međutim, na kraju emisije ja sam se zaista smiješio. U mene se naselio neki mir, od one vrste posuđene od drugoga, tuđi mir. Bio sam nekoliko trenutaka, kroz prisjećanje pjesnika, na razmeđi između vremena, bez pritiska da pripadam tamo ili ovamo, divno oslobođen potrebe za epohom. Napustio me taj trenutak vrlo brzo, a mir se rastopio u ustima sadašnjosti kao meki bombon trebanja i moranja. Ipak, putevi priča i sjećanja u našim srcima i umovima ostavljaju divlje, nevidljive tragove koje je nemoguće slijediti i koji slučajnošću magije biraju trenutak novog pojavljivanja. Tako, dok sam jeo prve ovogodišnje jagode (a bile su iz mog rodnog kraja), osjetio sam sočnost i okus ploda, ali otprilike samo polovicu mirisa. Druga polovica mirisa jagode, znao sam to odmah i bez razmišljanja, nalazila se skrivena u kosi Enesa Kiševića, poput blaga u škrinji na dnu prvog mora.
***
NAKON OLUJE
bila je velika oluja vani. i jedna ne mnogo manja unutra. stvari se sad polako smiruju, ali ona svježa neizvjesnost ostaje u zraku.
u jednom klasičnom trenutku dana okrenuo si se od svojih igračaka i krenuo puzeći juriti prema nečem visokom uz što bi se mogao pridignuti.
tek na otprilike pola puta zastao si i osvrnuo se. kratko si sjeo, samo da provjeriš idem li za tobom.
nasmiješio mi se od uha do uha od usta do usta od duše do duše.
posvetio sav moj stoljetni umor.
i od tada više nisam imao izbora.
idem za tobom jurim
krećem se ka suncu koje dolazi
nakon silnih oblaka.
***
RAZGLEDNICA
napisao sam neke pjesme ustvari ne znam kako zapravo sam cijelim putem pisao kući javljajući da je vrijeme dobro da se život događa i da vjetrovi pušu pukotine u kojima ponekad plaču osmijesi
___________________________________________
JOSIP ZLODRE rođen je 1989. godine u Mostaru. Djetinjstvo proveo te osnovnu i srednju školu završio u Metkoviću. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zastupljen u zbornicima Rukopisi 31, Rukopisi 42, Junaci urbane bede te Kapija istoka i zapada. Poeziju objavljivao i u časopisu Zarez, na portalima Kritična masa i Strane te art blogu Čovjek-časopis. Finalist nagrade „Na vrh jezik“ 2012. i 2019. godine te nagrade „Mak Dizdar“ 2019. godine. Živi u Zagrebu.
Dotrajali voz kreće se sporo. Stenje potmulo kao starac nakon progutane vijagre. Putovanje traje već puna četiri sata, ali Roko i dalje strpljivo sedi sam u kupeu. S vremena na vreme ustane, poravna rub kaputa koji mu se nabrao pod zadnjicom i baci pogled na prtljag iznad glave. Tamo je odložio putnu torbu i omanju kartonsku kutiju, temeljno oblepljenu širokim selotejpom. Kroz staklo isprskano blatnjavim kapljicama posmatra kako bledunjavo nebo zapinje za oštre grane samoniklog rastinja uz prugu. Sviće. Kraj je jeseni i hladno je. Grejanje u vozu ne radi.
Za sat vremena Roko će stići na kraj sveta. Tako u njegovim očima izgleda mesto u kojem je rođen. Školski primer vukojebine. U vreme kada je on bio dete postojala je tu nekad osnovna škola. Odavno je zatvorena. Sada u selu žive samo malobrojni starci i starice. Na ulici pre možeš sresti vevericu nego živog čoveka.
Dok se voz približava odredištu, Roko u sebi ponavlja: torba i kutija. Torba i kutija. Ne sme ih zaboraviti.
Kada se voz zaustavi, jedino Roko uzima svoj prtljag i izlazi.
Dugo nije bio ovde. Železnička stanica mu izgledao isto kao i pre. Oronula je i neugledna. Ipak, pre nije bila pusta. Danas više nema Jadranke u mini suknji i njenih zgodnih nogu u plavim borosanama. Nema ni otpravnika vozova. Sve prostorije su zakatančene. Jedino je čekaonica širom otvorena. Tupu nepomičnost ovog prizora narušava jak vetar koji, poput deteta koje se dosađuje, šutira opalo lišće iz jednog ugla u drugi.
Roko je poslednji put putovao vozom pre sedamnaest godina, onoga dana kada su sahranili majku. Preko puta njega u kupeu sedeo je njegov mlađi brat Vid. Roko je prekraćivao vreme tražeći na bratovom besprekorno lepom licu crte lica pokojnika – njihovog oca i majke. Tada je shvatio da se u tim krupnim plavim očima, uokvirenim neobično dugim trepavicama, pojavio isti onaj melanholični pogled njihovog oca koji je sve pare zarađene u nadnici ostavljao u kafani. Onih dana kada nije imao novca, otac je ostajao kod kuće. Te dane bi Roko naradije potpuno izbrisao iz sećanja. Na Vidovom licu video je i majčine usne. Ružičaste i pravilnih ivica. Lepih oblih linija poput siluete labuda.
– Evo ti ključ. Znam da želiš da se jednom vratiš tamo. Ja nemam nameru – rekao je tada Vidu i on je ćutke iz Rokove ruke uzeo ključ. Nije tražio od Roka nikakvo objašnjenje. Sve je bilo jasno.
Ipak, Roko se danas vraća upravo tamo gde nije imao nameru da se vrati. Kući.
*
Vid zna da zidovi trošne nabijače nisu živi, ali da ipak moraju da dišu. Obilazi kuću slobodnim vikendima. Prespava par dana usred leta. Par dana za zimske praznike. Kada se vrati, opravdava se Roku: morao sam da pustim malo svežeg vazduha. Ili: treba s vremena na veme razmaknuti zavese da uđe malo sunca.
Svoja malobrojna sećanja na rano detinjstvo Vid nema ni sa kim drugim da podeli osim sa Rokom. I najneuglednije banalnosti koje ga presreću u roditeljskoj kući, podižu u njemu talog zaboravljenog. Vid se trudi da pronađe izgubljene delove prošlosti. Predano rudari po ostacima uspomena. Pokušava da ih sklopi u jasnu sliku. Često postavlja pitanja Roku. Naglas razmišlja. Iznosi zaključke.
Roko uglavnom ćuti.
Našao sam našu fotografiju sa Crnim. Je lʼ se sećaš Crnog, Roko?
Roko ne mora čak ni da zatvori oči da bi istog trena pod prstima osetio gusto krzno mađarskog pulina. Voleo je tu neuglednu toplu njušku. Dok trči, Crni trči za njim. U šumu. Na kraj sela. U njive. Daleko. Ili… Crni se skriva ispod kuhinjskog stola i čeka da mu on tajno baci neki zalogaj. U znak zahvalnosti liže mu dlan. Ili… kada otac podigne ruku na majku, Roko ga slabašnim šakama stisnutim u pesnice udara po leđima najsnažnije što može, a Crni mu pomaže. Laje iz sveg glasa i vuče oca za nogavicu, sve dok ga jak udarac njegove cipele ne utiša. Roko tada satima plače. U kasnu noć zaspi u bunilu. Ujutru je čaršav pod njim mokar. Tiho, u jutarnjem polumraku, da niko ne vidi, presvlači mokre gaće. Tokom dana ih kradom pere na bunaru i stavlja u rernu šporeta da se osuše.
Roko, da li si znao da je majka volela da čita ljubavne romane? Našao sam u ostavi punu kutiju.
Roko je stariji skoro pet godina od Vida. Dobro se seća. Jednom mesečno njih troje idu vozom na poštu u obližnji grad da majka podigne dečiji dodatak i socijalnu pomoć. U povratku obavezno kupi ljubavni roman na trafici. Roko za čuvanje njene tajne dobije sladoled ili lizalicu. Nekad i sličice fudbalera. Ako otac nije kod kuće, a majka je ipak uplakana, Roko zna da je ljubavni roman imao tužan kraj. Dok čita, ona se potpuno uživi. Strastveno se preda snažnim emocijama. Potpunim krajnostima. U njenom svetu nijanse ne postoje. Sve je ili crno ili belo. Setićeš se ti mene kada jednoga dana budeš nekoga stvarno voleo, videćeš koliko može da te boli duša. Onda ćeš me razumeti, kaže mu sa potpunom ozbiljnošću u glasu. Roku se čini da je ljubav precenjena. On ne zna u koga je majka zaljubljena, ali je uveren da otac ne može biti taj.
Hteo sam da bacim u vatru onu drvenu hoklicu, ali sam odustao. Sva je rasklimana.
Ubrzo nakon što je otac umro zaborav je postao deblji i crnji od sloja zemlje koja je prekrila njegov kovčeg. Roko je imao samo dvanaest godina. Začudo, sada ga je jasno video kako sedi na maloj hoklici pored šporeta. Tako šćućuren, otac liči na dečaka. Ćutke kruni kukuruz u zarđalu limenu kantu. S vremena na vreme loži vatru. Majka prži uštipke za večeru. Kuća prijatno miriše na kiselo testo i toplu svinjsku mast. Zatišje je. Roko se nada da je nekada zatišje samo zatišje. Da ne najavljuje buru.
Drvena hoklica, prevrnuta ispod oraha iza kuće, budi i ono poslednje sećanje na oca. Sneg mirno pada. U daljini se čuju divlje guske. Preleću nebo u izlomljenoj liniji. Očevo telo visi sa najdeblje grane. One iste grane na kojoj majka svakog leta, od starog užeta i drvene daščice, pravi ljuljašku na kojoj se Roko ljulja satima i gleda kako njegova stopala dodiruju toranj seoske crkve.
Uopšte ne znam kako sam rukom srušio sa stola onu keramičku činiju. Srećom, odlomio se samo komadić. Ne vidi se da sam je lepio.
U činiji na kuhinjskom stolu majka drži plastično voće. Tri banane, crvenu i zelenu jabuku, veliki plavi grozd i jednu narandžu. To je voće za gledanje. Majka ga često glanca mekom krpom. Voli da sija. Da izgleda lepo. Roko i Vid jedu voće samo kada ga ima u sezoni, ubrano sa živih grana drveća u dvorištu.
Znaju da je činija sa plastičnim voćem uprošćena metafora nekog budućeg srećnog života. Njihovog konačnog cilja. Majka bez trunke ironije u glasu nekad kaže da će jednoga dana sve doći na svoje mesto. Naučila je to čitajući ljubavne romane.
Tada će na stolu umesto plastičnog, stajati pravo voće.
Zatvorio sam žicom sve otvore na tavanu. Više ne mogu da dolaze golubovi.
Roko je bolešljivo dete. Kad ima temperaturu, majka ga leči guščijom mašću. Žene u selu kažu da je to najbolji lek za bolesna pluća. Nakon što mu namaže i leđa i prsa, i umota ga vrućim krpama, majka se poput vešte mačke popne na tavan da uhvati nekoliko mladih golubova. Pravi od njih supu. Lekovita je. Roko mora da pojede sve iz tanjira. Deca kao što je on, treba da je jedu što više. Roko je sav na oca. Slabašan i providan. Ružnjikav. Uz to i rođeni cinik. Izraz lica mu je uvek podsmešljiv kao nekoj zloj starici iz susedstva. Za razliku od njega, Vid je na majku. Zdrav, jedar i lep. Iako je mlađi, krupniji od Roka. Viši za glavu. Ima široka ramena i pravilno držanje. Snažne ruke. A lice mu je blago, često nasmejano.
Majka se uvek ozari kada ga pogleda. Lečiš mi dušu svojom lepotom, šapne mu nekad, misleći da je Roko ne čuje.
Stavio sam opet na sto onaj tamnoplavi stolnjak. I uglancao voće.
Dok se drugi dečaci igraju na ulici, Roko sa visokom temperaturom leži u krevetu. Kroz pravougaoni ram koji je u vazduhu napravio prstima, žmureći na jedno oko, posmatra činiju sa plastičnim voćem na kuhinjskom stolu.
Postoji jedan deo dana između jutra i podneva kada uski zrak sunca, poput pozorišnog reflektora, osvetli upravo to mesto. Tada prizor u ramu od njegovih prstiju izgleda kao barokna slika mrtve prirode. Majka nekad pored činije sa voćem stavi i visoku staklenu vazu. U nju par stabljika suve lunarije. U proleće lunariju zameni pupoljcima lala ili grančicom procvetale kajsije.
Iako ona ne zna ništa o likovnim elementima, kompoziciji, kontrastima i ritmu, ume da uhvati tačno onaj trenutak kada na stolu zavlada savršen sklad. Tada se odmakne nekoliko koraka i uživa u prizoru.
Izaberi ti, Roko! Ne sumnjam u tebe. Ti i majka ste uvek imali osećaj za lepo.
Pred Rokovim očima pruža se široko dvorište zaraslo u samoniklo drveće i šiblje. Na granama kasne kruške više nema lišća, ali zadržao se još pokoji zdrav plod. Ispod stabla oraha leže krupni plodovi u trulim crnim ljuskama. Pred ulaznim vratima na tremu razbacano je perje i neugledni ostaci neke ptice.
Roko nevoljno ulazi u kuću. Vazduh miriše kao i uvek. Na čađ i vlagu. Unutra je jedanko hladno kao i napolju.
Roko sa prozora sklanja zavese. Pali vatru u šporetu. Iz putne torbe vadi konzervu salate sa tunjevinom i sveže voće: tri banane, crvenu i zelenu jabuku, veliki plavi grozd i jednu narandžu. Sporo doručkuje, sedeći na rasklimanoj drvenoj hoklici pored šporeta. Potom istresa tamnoplavi stolnjak. Vraća ga na sto. Slaže u činiju sveže voće i stavlja je ponovo na sredinu stola. Iz fioke vadi nož. Seče trake selojtepa kojima je oblepio kartonsku kutiju. Sporo je otvara. Iz nje vadi urnu sa Vidovim pepelom. Potom je pažljivo, zaustavljajući dah na trenutak, odlaže pored činije.
Onoga dana kada ga je posetio u bolnici, obećao je Vidu da će za njegov pepeo odabrati najlepše mesto u kući. Roko je siguran da bi Vid, da sada ovo može da vidi, bio zadovoljan. Ne zbog mesta koje je odabrao, već što je on, Roko, večiti cinik, po prvi put u životu posumnjao u svoj stav da je ljubav precenjena. Roko oseća da ga boli duša.
Već danima pred očima vidi Vidovo lice iscrpljeno teškom bolešću. Izbledele oči i svele usne. Njegovu posivelu kožu.
Roko se odmiče nekoliko koraka od stola. Kao nekada kada je bio dečak, pravi ram od svojih prstiju. Podiže ga u visini očiju. Žmuri na jedno oko. Gleda. Jesenje nebo se zatvorilo, tmurno je, ali on će čekati koliko god je potrebno da se uski zrak sunčeve svetlosti pojavi i spusti tačno na sredinu stola. Ovo je poslednja prilika da uhvati trenutak potpunog sklada u kojem će sve, konačno, biti na svom mestu.
– prvonagrađena priča na Natječaju za kratku priču “Marija Jurić Zagorka”/ ZA najbolju GORKU priču, Vrbovec, Hrvatska, 2024. –
DANIJELA REPMAN rođena je 1976. godine u Somboru. Piše poeziju, prozu, eseje i književnu kritiku.
Osnovne studije završila je na Pedagoškom fakultetu u Somboru, a master studije za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Objavila je knjige poezije: Cikličnosti (1997), Mesto za savršen beg (2015), Šećer, led i varikina (2021) kao i dve knjige proze, roman Tragom rasutih trenutaka (2014) i zbirku kratkih priča Kvadratno disanje (2018).
Knjiga kratkih priča Kvadratno disanje nagrađena je na konkursu Trećeg Trga i Beogradskog festivala za poeziju i prozu 2018, koja je u Mađarskoj prevedena i objavljena 2022. godine. Nagrađivana je na regionalnim konkursima za poeziju i kratku priču. Bila je finalista na 14. Festivalu europske kratke priče, Zagreb-Rijeka 2015. i Vranac – najbolja kratka priča 2016.
Uskoro iz štampe izlazi njen novi roman Stolica bez naslona.
Članica je Srpskog književnog društva.
Radi u Somboru. Živi i piše na pustom ostrvu bez mora.
Da će se dogoditi Ono što pomislim Da će se ostvariti Ono što izgovorim Ako ikad odeš Sam ili od sebe Ostavi mi svoje playliste Da ih držim kao knedlu u grlu I nikad ih ne poslušam
***
OVCE
Tijelo mi tvrdoglavo drži Baš sve što imam Pa uvijek radim barem dva Posla istovremeno Zato me mogu probuditi Samo alarmi i potresi Spavam stoljetno kao Aurora Tonem rasterećeno Baš zato dobro pamtim Večeri pobune Na primjer onda kada sam Išla potiho plakati u ručnike Da mi zacjeljivanje srca Ne bi omelo tuđe putanje Ili neki dan Kad me toliko boljela nostalgija Da sam morala brojati ovce
***
RASTI, NARASTI
Ja sam kao mala Čitala u ležaljci na suncu Upoznavajući koncept gorke ljubavi Ja kao mala Nisam bila ovdje I da se odavde vidim Uočila bih iznad glave Oblak pun snova I noge kojima je pristajao Manji broj cipela Ja sam kao mala Nesvjesno pisala hrabrost I kao i danas Najviše živjela U doba ožujka
***
NEVIDLJIVI
Sjećate li se vi iz osnovne Da isus čita novine I da je bog U svakom drvu i kamenu Pitam se Gdje je moj tata Sigurno je u kapljici mora
***
SMRT
smrt franje tuđmana, zastave smrt našeg susjeda, droga obio je vrata kad sam se onesvijestila od sunca, i spasio nas ima li na smrt primjerene reakcije a neprimjerene? vjerojatno nikad više neću nacrtati lijes prekriven hrvatskom niti odsvirati smrtnu koračnicu na sintisajzeru sada, kada netko umre uglavnom šutim
_____________________________________________
TARA JELOVAC rođena je 24.3.1991. u Zagrebu gdje živi i danas. Pjesme čita oduvijek, a piše najkasnije od 12. godine. Do sada nema izdanih pjesama, a dva puta je sudjelovala u Učitavanju u Booksi. Uči, izražava se i uživa svakodnevno. Voli, mašta i tuguje mnogobrojno i snažno.
već duže vreme primećuješ uglavnom ono što ne valja nisam zavisna od pohvala i ne možeš mi umanjiti vrednost ali ono, bilo bi lepo vratiti se na stara podešavanja a možda i fabrička
moj entuzijazam je otišao na odmor punjenje baterija individua je za sebe i svaka mu čast ali zato sad imam košmare opseda me značenje snova posećuju me mrtvi vraća se migrena a bila sam dosta srećna žena
takav je život juče princeza danas bolesnica
ko zna kakve uloge ću još imati ne odustajem
značenje mog imena obećava: boginja, princeza žena visokog staleža suncem obasjana
dragi, vidiš li još uvek tu svetlost ili samo neoprane sudove?
***
GAĆE
šta bi mi pretkinje rekle da znaju da ne peglam veš priznajem: samo ga složim čistog u ormar
moja baba je peglala sve što prođe kroz veš-mašinu i čarape i gaće i brdo “pravih” maramica za nos, kako sam ih zvala
onda je tu veštinu nasledila mama zna se: gomila veša na kauču ispred daska za peglanje uključen tv
posle je iskulirala kad smo joj drugarica i ja sugerisale da ne mora to baš sve tako tada joj je nešto kliknulo
ja sam kvazi praktična savremena osvešćena žena ali u mojoj kući nema tog mirisa kad pegla dodirne veš psujem modernizaciju neretko i plašim se da li će moja kuća ikad biti pravi dom koliko god se trudila uvek mi nešto fali
možda bi koje opeglane gaće malo popravile stvar.
***
SPOMENICA
moji su preci jeli koru sa drveta dobili albansku spomenicu organizovali ustanke neki drugi se utapali u alkoholu varali žene ostavljali decu svega tu ima
ali ja se ugledam na dobro trudim se da izbegavam loše odbijam šta ću utkati u nasleđe biram samo najbolje koliko mogu a mogu dosta u stvari
i osećam se značajno zbog tog delića svesti koji mi je podaren biće možda neke buduće bolje generacije a sigurno znam da ću ja svaki dan birati da budem bolja
o, obroci tužni, koro s drveta, ipak vam hvala o, preci moji mrtvi moji, večna vam slava.
***
SILVIJA PLAT
ljubavi, nekad mi dođe da stavim glavu u rernu kao silvija plat ali ipak to ne uradim
treba ishendlovati sve smrti rate kredit inflaciju traume sve male i velike rane bolove strahove depresiju treba sve to smestiti u jednu žensku glavu
treba skuvati sutra ručak spremiti kuću biti brižna supruga dobra prijateljica ljubavnica iz snova treba sve to i biće
nego nekad mi sve dođe ljubavi, u rerni su rolnice sa kajsijom samo ne brini spavaj ja te čuvam ja sam žena mogu sve.
_________________________________________________
SARA NOVKOVIĆ TEPŠIĆ rođena je 7. aprila 1994. godine u Somboru. Živi i radi u Kljajićevu. Suosnivačica je UG “Kulturna gerila” koje organizuje kulturna dešavanja poput jedinstvene manifestacije “Pesničanje”. Pesme su joj objavljene na portalu http://www.anna-lit.com. Nedavno je završila rukopis za svoju prvu zbirku pesama. Kad ne piše poeziju, onda piše posmrtne govore. Sve u svemu – i dalje misli da je život čudo, a smrt pokušava da nadživi pisanjem. Vreme će pokazati da li će uspeti u tome.
„Znaš li ti što je život, mama?“, pita me moj uskoro četverogodišnjak nježno i nevino, kao da prosipa šarena zrnca klikera nemarno ostavljenih na rubu stola. „Ne znam, sine.“ „Život je igra.“, odgovara mirno, jedva trepnuvši. A u meni se pomjeraju tektonske ploče, ruše bedemi godinama naslagani i predrasude vijekovima usađene u naše misli i postojanje. Da je život ono što nastupa kada odrasteš, ono ozbiljno, ono zabrinjavajuće, ono na što se ne možeš pripremiti, ono što nas plaši, ono što nas pritišće. Da je život ono što nismo mogli shvatiti kao djeca. Da nismo bili u pravu kada smo mislili da mjesec prati naš auto posvuda i da ona ptica koju čujemo u vrelo, ljetno jutro koje se veže ljepljivo oko gležnjeva ne govori „kupuj kruh“. Da prašina koja se diže po usahlom i uvelom dvorištu poslijeratnoga Mostara dok žedni i bosi igramo nogometa nije ništa drugo doli obična prljavština. Da srce koje se skupi u stisnutu šaku dok uzbuđeni i nestrpljivi liježemo u svoje krevete znajući da nam je sutra rođendan ili Božić tek treba naučiti prepoznati ono što je istinito i bitno. Da miris svježih buhtli i tek skuhanoga kraš ekspresa i plahi, bijeli dlan na našim orošenim čelima nikako ne može biti sigurnost i spokoj koji nam život tek treba donijeti. Da nikako nismo mogli znati kako ona bezglava vrtnja s rukama raširenim oko tijela i stopalima koja grabe pred sobom i dah koji se zaustavlja u plućima i vriska, zaglušujuća, divljačka, vriska koja nam napušta dušu i negdje iznad naših zabačenih glava se pretvara u smijeh i nije ništa više od toga vlaka za odraslost u koji uporno pokušavamo sjesti, jer nam je obećano da nas sve tamo čeka. Pa zapinjemo i posrćemo jedni preko drugih, klateći se i klibereći na vrhovima vremena i svojih prstiju, balansirajući između djetinjstva i života, osvrćemo se zbunjeni i nesigurni, zarobljeni između niti vlastitih želja i obećanih snova, potpuno nesvjesni zamagljenoga obrisa prozirnoga vela koji nam zastire pogled. I onda se odjednom nađemo s druge strane. Jer tako treba. Jer su nam tako rekli. Jer smo se spotaknuli i zapeli tamo od kuda povratka više nema. Sve dok povratak ne vidimo. Na malenome zidiću uz tek iznikle tulipane i zumbule, koji obrubljuje stazu na mome putu za posao. U treptaju oka zadržane dječje suze. U zrncu smijeha i udaru peta jednu o drugu. U preskakanju kocki, kao da igramo školice. U mijenjanju boja proljetnoga predvečerja. U pošaranim zidovima dnevnoga boravka. U nesparenim čarapama. U slobodi naših nekadašnjih očiju koje nam govore da je život igra.
***
Oduvijek mi je bio čudan behar u drugim gradovima. Bijeli i rozi raskoš drveća za mene je mogao postojati isključivo u Mostaru, svugdje drugo je bio posuđen i manje lijep. Jutros je u park došla starija gospođa mlađahna izgleda s malenom djevojčicom. Već nakon nekoliko minuta prišla mi je i upitala od kuda sam, rekavši da je ona iz Jablanice, dvadeset i šest godina živi u Osijeku. Odmah smo se ispričale kao da smo najrođenije, saznala sam da joj je jedan sin u Karlovcu, drugi ima psa i ne zna hoće li se ženiti, kćer je onako na svoju ruku. Već je najavila mužu da na ljeto opet ide kući, prošli put je bila samo tjedan dana, ništa nije stigla, tri tetke uopće nije ni obišla. Za ručak je danas kuhala puru, ne može više, kome ne paše ima pekara. “A što sam ti ja dobru učiteljicu imala, znaš, najbolja je bila. Mislim da ona više sigurno i nije živa, e zvala ti se Rajka Ištuk…”, nabraja dalje. “To je moja baka.”, čujem svoj glas kako ostaje lebdjeti u bijelim laticama nošenim laganim vjetrom. Još uvijek nije zapuhala prva marčana, a moraju biti tri, govorila je baka svakoga proljeća. Otirem suzu iz kuta oka i čini mi se najednom da je behar u Osijeku jednako lijep kao onaj u Mostaru
***
“Drži me, mama”, govori mi moj trogodišnjak dok pokušava preći preko ljuljajućeg mostića. Njegovi koraci su plahi i ruka se bojažljivo klati po zraku. Pred očima mi je moj kompletić za prvi dan škole. Donijela mi ga je kuma iz Australije. Roza suknja prošivena bijelim koncem i majica na prugice s velikim srcem na sredini. Stojim u gomili djece i oči su mi okrugle od straha. Preda mnom se stvara jedina ruka koju sam čekala i kojoj sam vjerovala. Prehodao je mostić i nastavlja trčati po livadi okupanoj ivančicama. Sve više vjerujem da smo zalutali na ovaj planet, u ovaj trenutak, u ovaj život isključivo da držimo jedni druge. I pustimo kada dođe vrijeme.
***
Sutra je neradni dan u Konzumu na Sjenjaku. Redovi za blagajnu su večeras bili kilometarski. Slažem stvari na pokretnu traku i promatram punašno lice trgovkinje. Oči su joj umorne i obješene u kutovima. Na kartici piše da se zove Ružica. Ime joj okružuju motivi Zvjerića. Gospođa koja je na redu se žali na cijenu gumenih bombona i govori da na žutom papiriću piše da su na akciji. Ružica strpljivo uzima vrećicu i nestaje na čas. Ljudi nervozno otpuhuju i lupkaju nogama. “Na akciji su oni od 100 grama, ovo su od 200, želite li da ih vratimo?”, govori Ružica. Zvjerići na prsima se njišu u ritmu njena daha. “Ne treba, uzeti ću ipak ove”, odgovora gospođa i lice joj se zateže od naleta iznenadne ljubaznosti. Sa ispružena dlana mršave bakice Ružica polako broji sitne cente. S osmijehom ju pita želi li sličice. Ja čekam i čujem kako se otapaju ramena ljudi koji stoje iza mene. “Svaka vam čast, kraj radnog vremena, a toliko smirenosti i topline.”, govorim dok spremam u vrećicu patlidžane i piletinu. “Lakše je tako.”, odgovara Ružica. Koračam po orošenoj stazi i mislim o životu. I o snazi koja je potrebna za osmijeh dok ti na prsima poskakuje ime ukrašeno debelim, iskrivljenim fontom Zvjerića.
***
Na sjevernome ulazu u Mostar smjestila se već kultna pijaca zvana Vrapčići. Radi isključivo vikendom i već više od dvadeset godina subota je okarakterizirana kao „udarni dan“. Moje sjećanje na Vrapčiće zauvijek će ostati tata i njegov, u Indiji izučen, zanat cjenkanja. Tata je bio neumoljiv. Nakon ponuđene cijene hladno bi okrenuo leđa trgovcu i nonšalantno se odšetao, a mi bi s uzbuđenjem čekali iznervirani glas koji ga zove natrag. „Hajde, evo ti, nosi!“ i prst koji sječe zrak, kofol prijeteći. Za tatu nikad nisam bila sigurna blefira li, no za trgovce jesam uvijek. Znao je to i tata, pa je u svoj hod dodavao skoro bezobraznu dozu šepurenja i frajerstva. Kao jednu od svojih najvećih pobjeda isticao je uvijek kupovinu bež stolnjaka s konavoskim vezom, na samim zidinama Dubrovnika, za sto kuna. Cjenkanje je bila jedina stvar koja nas je zapravo veselila u tim odlascima na pijacu. Odjeća je u Vrapčićima tada bila znatno jeftinija nego u buticima po gradu, pa smo hlače i majice isprobavali iza visećih, zelenih cerada i strahovali od imalo jačega naleta bure. Tata bi uvijek natezao da ostanemo i na ćevapima, no ta ideja je bila primamljiva samo njemu, pa bi iscrpljeni i umorni sjedali natrag u auto i vraćali se u grad. Kako smo odrastali odlasci su se prorijedili i na kraju su ostali mama i tata sami u svome ritualnome pohodu na Vrapčiće. „Nikome nisam uspio spustiti cijenu, nisu ni Vrapčići više što su bili“, izgovorio je tata jedne subote za ručkom i nakon toga ni oni više nisu odlazili. Posljednjih nekoliko godina jedino što me veže za tu pustopoljinu s zakupljenim štandovima jest činjenica da ju prvu ugledam kada se vraćam u rodni grad. Jutros je u Osijeku bio Sajam antikviteta. Održava se svake prve subote u mjesecu i jedna je od prvih stvari koje smo počeli pohoditi kada smo se doselili u ovaj grad. Zbog radova u Tvrđi sajam je prebačen u Park kralja Držislava i čini mi se da je tu lokaciju i zadržao. Moja djeca su me jutros spremna čekala skoro sat vremena. Već kod Eurodoma počeli su se derati „vidim ga, vidim ga“. Gledala sam ih kako jure prema šarenim štandovima i glazbi koju trgovac pušta s gramofona. Ne znam možeš li u životu imati više ljubavi, ali sigurno možeš imati više gradova. Za razliku od moga tate, ja se nikada ne cjenkam. Kući smo se vratili s malenim glinenim ćupom, šarenim zekom od fimo mase i satom Psići u ophodnji. Novce sam gurala u ruke trgovcima, no oni su nas ispraćali sa smješkom i govorili „vidimo se za mjesec dana“, skupljajući mi kovanice natrag u šaku. Ako će moja djeca ponijeti ikakve uspomene iz ovih dana, neka to budu šarena dugmad na kaputu prvoga trgovca s ulaza od Srednjike i žuta francuzica na sitnome licu tete s nakitom i slikama. Jer, postoje stvari za koje je nemoguće odrediti cijenu.
***
Danas sam ispred škole pronašla ozlijeđenoga goluba. Posrtao je na polomljenim nogama i glavom udarao po kamenim kockama. Bilo je nešto neopisivo tužno u njegovim pokušajima da ponovno vrati smisao životu. Prolaznici su ga gledali s čuđenjem i strahom. Nitko ne voli odlaske i patnju. Prema njemu smo istovremeno krenule djevojka u crvenome kaputu i ja. Djevojka ga je nježno primila i smirila lepet uznemirenih krila. Po rukama joj je ostala krv. Naslonila ga je na klupu i on ju je pogledao. Činilo mi se da ju gleda dijete koje je netom prestalo plakati. U školi smo pronašli staru kutiju, spremile ga u nju i djevojka ga je odvela veterinaru. Ne znam što se dogodilo dalje, no znam da golub više nije bio sam. Možda mu tada ni smrt nije bila toliko teška.
***
Rođendani moga djetinjstva imaju okus čokolade i smokija. Jela sam ih istovremeno, uživajući u toploj mješavini slatkoga i slanoga. Neke proslave imam zabilježene samo na fotografijama; djeca u prevelikoj odjeći, natiskana oko mamine torte od oraha. Kasnije su to bili i prijatelji iz razreda i ulice, treninga i glazbene škole. Prostrli bi šareni stolnjak u dnevnome boravku, tata bi iz kuhinje iznosio beskonačan broj toplih sendviča, mama bi napuhala balone i sve je bilo bučno, glasno, ubrzano. Godinama su rođendani dobivali druge dimenzije, roditelji bi nam ostavili stan na par sati, imali bi zajedničke proslave osamnaestih u lokalnim kafićima i prostorima, izlazilo se posvuda, ovisno o godišnjem dobu, slavilo se intimno, tiho, divlje, žestoko. Zaista, bilo ih je svakakvih, dobrih i loših, uzbudljivih i dosadnih, sretnih i tužnih. No, jedan rođendan posebno pamtim sve ove godine. Bila sam osmi razred i popularne su bile proslave u stanovima. Bili smo na pragu odrastanja i cijela godina je bila nabijena nekim čudnim, jakim emocijama. Roditelji bi nas ostavljali uz bezbroj upozorenja i uputa i čim bi zalupili vratima mi bismo spuštali roletne, palili lampe i pojačavali muziku. Iz nekog razloga popularna je bila pjesma „A u međuvremenu“ i balada „Obsesion“. Stali bi u krug, zagrlili se i pjevali iz svega glasa, kao da nas netko lovi, kao da bježimo, kao da se spašavamo. Virili smo iza oznojenih ramena u svijet kojemu smo tako žarko željeli pripadati. Nismo ni slutili koliko ćemo se samo puta poželjeti vratiti. Marijan B. nije bio uzoran đak. Imao je loše vladanje i ocjene, nastavnici ga nisu voljeli i često su ga slali kod pedagogice. Jedina koja je stajala u njegovu obranu bila je razrednica Neda, nastavnica hrvatskoga jezika koja je vješto vidjela kroz sve naše oklope i boli. Kada je Marijan B. slavio rođendan u školi se danima pričalo o tome tko će prihvatiti poziv. Kružile su priče da se drogira, da mu roditelji piju, da im je kuća puna miševa. Sa strepnjom sam išla na njegovu proslavu, bojala sam se da nitko neće doći. Pred domom Marijana B. susrela sam osam mojih prijatelja, nasmijala se i odahnula. Dočekao nas je u malenome, tijesnome dnevnom boravku. Većinu prostora zauzimao je ogromni stol, prekriven bijelim stolnjakom. Njegova mama je pred nas iznijela pizzu, čokoladu i Coca-colu. U prostoriji je bilo vruće i zagušljivo, svi su polako zauzeli svoja mjesta i opuštali se. Marijan B. sjedio je na čelu stola i gledao nas sve s tolikim oduševljenjem i ushitom. U godinama koje su uslijedile doživjela sam mnogo lijepih stvari, stvari koje ću pamtiti zauvijek. No, ponekad mi se čini da nikada u životu nisam bila toliko sretna kao Marijan B. u svome dnevnome boravku, dok gleda u prijatelje i slavi rođendan. Nismo se grlili i pjevali, nije bilo mjesta za to. Nismo imali muziku, njegovi roditelji su bili cijelo vrijeme u sobi pored. Sjedili smo, smijali se, razgovarali, jeli debelu pizzu s previše sira i bili zajedno. Večeras sam pokupila moga sina s proslave prijateljeva rođendana. Na licu je imao nacrtanoga Spidermana, mokar od znoja. Bila sam umorna i gladna, smetala su me prejaka svjetla igraone i požurivala sam ga u oblačenju čizmica. On je bio šutljiv i dezorijentiran, pokušavao očima obuhvatiti sve blještavilo i šarenilo, ugurati ga na silu u svoju sitnu i nevinu glavu. Previše mu je, znam. Previše mi je, naslućuje. Izlazimo van u hladnu, siječanjsku noć. Držim njegovu toplu ruku i slušam ga kako diše. Ne znam je li do moga naopakoga uma koji iskrivljuje stvarnost dok mi ne postane prihvatljiva, no čini se da nikakav paket proslave koji nam danas nude ne može izazvati osmijeh kakav je imao Marijan B., dječak koji je proslavio rođendan u koji nitko nije vjerovao
***
Subota je, dan prije Badnjaka. Zbunjeno stojimo pred zatvorenim vratima frizerskoga salona i pokušavamo proviriti kroz zastrte zavjese u mračnu prostoriju. Iznad kvake je nalijepljen maleni, bijeli papirić s telefonskim brojem. Moj tata vadi mobitel i pruža mi ga da ukucam broj, jer ja sigurno bolje vidim. Ruke su mu velike i grube, mirišu na dogorjele cigarete i suho meso. Pažljivo tipkam i vraćam mu ga natrag, on će pričati. Naš nijemi dogovor prekida zveckanje potpetica o napukli beton. Prilazi nam starija gospođa s njegovanom paž frizurom, crvenim ružem i naočalama s mačkastim okvirom. „Ja skroz smetnula juče’ da je danas subota i da ne radim popodne, ali reko’ Marku aj ti mene odvezi, doći će mi čovjek, dovest će dvoje djece“, govori dok vadi svežanj ključeva iz torbice i zveckajući otvara vrata svoga frizerskoga salona. Ulazimo unutra i već na pragu me zapahne miris dima i ustajaloga zraka. Po prozorskoj klupici su naslagane razne vrste kave i Zbregov mlijeko. Ona polako skida svoju lažnu, crnu bundu i pali klimu. Od nekuda joj se u ruci stvori kutija crvenoga Yorka i laganim zamahom pripaljuje cigaretu. „Evo samo nek’ se malo ugrije, pa ćemo odma’“, uvodi nas u svoj svijet u kojemu vrijeme i nema baš neku ulogu osim one da postoji. Moja djeca su uzbuđena i postavljaju joj milion pitanja, ona je Teta Ljubica, napola mitsko biće, dedina frizerka i jedna od prvih asocijacija na Mostar. Ja sjedim zbunjeno na kožnome kauču i promatram ju kako nježno barata s mašinom za šišanje, kako rukama spretno pomiče dječju kosu, kako su joj oči upale i umorne iza naočala i kako joj se ramena svijaju prema naprijed. Svako malo se uspravi i zategne, noge su joj u pomalo neprirodnome položaju i nešto u njenim pokretima me podsjeća na stare crnobijele fotografije, na buket crvenih ruža i heklani stolnjak, na neka minula vremena i riječi koje su značile. „Ja sinoć u ponoć pravila oblande, kažu mi unuci da su im moje najdraže“, odjednom nam saopćava i nastavlja s tiradom svega ostaloga što je napravila, do kada je ribala podove, kakvu je juhu zakuhala i na koliko je oprala zavjese. U salon ulazi stariji gospodin u prevelikoj, sjajnoj jakni zakopčanoj do grla i kapom nakrivo namještenom na lice. Iznenadio se da je otvoreno i pita hoće li biti išta od onoga o čemu su pričali. Ljubica mu govori da nema pojma i daje mu pet maraka da joj ode kupit čokoladu za kuhanje, kad je već navratio. Ja i dalje sjedim i šutim. Nijemo promatram moje djetinjstvo ispred mene, moj grad kojemu se vraćam, moje vrijeme kako stoji, moga tatu kako broji bakšiš, moje sjećanje i moju mladost, moje ulice, moj Badnjak. Zateklo me sve iznenada, u hodu frizerke koja dolazi subotom popodne da otključa salon i šiša moju djecu kao da joj je to nešto najvažnije što je ovoga dana morala napraviti. Život zaista nije ništa drugo nego obećanje da ćeš doći kada te trebaju.
***
Danas je treća nedjelja došašća, materice. Sjećam se nadolazeće hladnoće Badnje večeri i majke koja nas brižno pakuje i sprema u posjet tetki. Tetka je radila najljepše salenjake, kolače od lisnatoga tijesta i svinjskoga sala s toplim nadjevom džema od šljiva. Jela sam ih uvijek samo i isključivo na taj dan i proustovski mi se vrate mirisi i boje tetkinoga doma, veliki dnevni boravak i predsoblje koje je bilo sivo i hladno, stepenice koje vode na tada još uvijek neizgrađeni kat i naši pogledi obavijeni znatiželjom i bojazni dok gledamo u crni otvor na vrhu stubišta, široka kamena avlija i mačići koje uporno pokušavamo namamiti da priđu, slika mame i tetke kako sjede na kauču i tiho razgovaraju mješajući polagano kavu u šalicama s plavim šarama. Jedne godine mama je odlučila napraviti lisnato tijesto i iznenaditi nas za materice. Ni sada ne znam što ju je točno prevarilo, no kada smo pojurili stolu i njenim kolačima dočekale su nas nakvasale, bezoblične kiflice iz kojih je curio fil od čokolade i oraha. Usne su nam bile bijele od šećera u prahu i smijali smo se jedući ih, godinama nakon smo ju zezali na račun tih naizgled neuspjelih kiflica i mama je odustala od bavljenja lisnatim tijestom. Nikada joj nisam priznala da su mi bile lijepe, tako rastvorene i čudne, da je korica hrskala i da su mi se svidjeli nesamljeveni dijelići oraha, da im pamtim još uvijek okus i da mi se slika toga tanjura koji je s ljubavlju spremala urezala u misli i sjećanje, kao i njen pogled zbunjen i plah, dok se naguravamo oko stola i svađamo se tko joj je zapravo prvi zavezao noge. Ovaj prosinac je bio neobičan. Zadnjih dvadeset dana kroz kuću nam prolaze majstori, keramičari, vodoinstalateri i moleri. Sve stvari iz kuhinje smo nagurali u radnu sobu, balkon i široku klupicu francuskoga prozora. Mislila sam kakav je to advent bez kuhinje, bez kauča i bez stola, kako ću ispeći kolač, kako ću postaviti lampice, kako ću počistiti, kako ću išta? Pitaju me svi je li nam nezgodno. Želim reći da jeste, ali ne mogu. Jer pamtim samo suze moje djece kako im nedostaje stara kuhinja, ona ista koju smo i zatekli u stanu, koja je napravljena sredinom osamdesetih skupa s zgradom, kako im nedostaje stol, klimav i obojan, trosjed poklonjen i uzak. Pamtim smijeh i duge dane u kojima ništa nisam morala, u kojima smo se valjali po krevetu i škakljali stopala, zagrljaje i naramak knjiga naslaganih za čitanje, ushit zbog smrznutih pizza i pomfrita, skrivanje u razrušenome zidu i skakutanje po novim pločicama, moga sina kako ponosno na tržnici svima obznanjuje da imamo sve novo, crvenu deku i na njoj naslagana tri jastuka kako nam glume kauč, ležanje ispod malene svjećice i jaslica i nagovaranje da tu spavaju, na podu, na tepihu, razgovore, poljupce, mađarice iz Lidla i puhanje u adventski vijenac, kavu skuhanu pored nota Čajkovskoga i Prokofjeva, sreću, nadu, vjeru, život. Hodala sam jučer kroz prepun Kaufland s poznatim osjećajem anksioznosti i nervoze kakvu može donijeti samo prosinac. U pošti su ljudi psovali tete na šalteru, bilo im je presporo. U trgovini su se dvije mame posvađale oko zadnje kutije Lego Spiderman auta snižene na 6.99 eura. Ja nisam mogla naći mlijeko i čokoladu za kuhanje, a popis nije bio ni na pola dovršen. Nisam mogla disati i izašla sam van, poslala njemu poruku da ne mogu i da stižem kući. Na radiju je svirala „Christmas in our hearts“ i shvatila sam da mi je drago što nisam imala prosinac kakav se mora imati. Imala sam svoj prosinac, daleko od onoga s Tv-a i trgovačkih centara, čisteći blato s dječjih čizmica i grijući Podravkin grah u mikrovalnoj, smijući se i plešući na Feliz navidad. I odjednom sam poželjela mamine kiflice, velike i rastvorene, na bijelome tanjuru, zasute šećerom u prahu i osmijehom, kao obećanje da život neće biti savršen, ali će biti stvaran.
ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka. Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i entomuzikologija. U struci se profilira radom u Simfonijskom orkestru Mostar, osnovnim glazbenim školama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te Studiju glazbene umjetnosti, gdje je djelovala kao asistent na etnomuzikološkome području. Sa svojim učenicima ostvaruje zapažene rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima. Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024.
Moj đed Boško Petrov bio je naočit emigrant: bjeloputi dvometraš s tankim crnim brkom nije morao kao njegova tri brata da crnči u pampasima i rudnicima Gran Čaka. Boško je bio gospodin sa srebrnim satom u džepu prsluka: prodavao je karte putnicima na trajektu “Palermo” koji ih je prevozio preko River Plate. Moja baba Zlatana iz istog je plemena. Boško je bio nostalgičan. Zlatana je voljela Buenos Aires: uživala je u vrevi širokih bulevara u vrevi velegradskih izloga u vrevi slovenskih i romanskih narječja pa i samo sjećanje na bezvodno podlovćensko tlo i ona uvijek stroga prijeka lica nekako je bilo sumračno. Njihov sin je rođen u sirotinjskoj bolnici “Sveti Ignjacio Lojola”. Boško je imao plan: kupio je brodsku kartu za Napulj kriomice uzeo šestomjesečnog sina i na brodu ga na čuvanje predao sestri Antoniji benediktinki iz Siverića koja se vraćala u Dalmaciju. Zlatana se preudala i rodila četiri sina četiri Latino-Crnogorca kao četiri zlatne jabuke. Pod starost je kupila kuću u Obligadu. Predveče je sjedjela na trijemu svoje skromne kuće u sjenci krošnje jakarande leđa zgrbljenih od pamćenja koje je čas izdavalo čas narastalo ko ogromna grba. Mlađa snaha Marija Ester uvijek bi u isto vrijeme na mušemu punu mrtvih ljetnjih mušica postavila crnu kafu i dvije kocke cukra. Gotovo svakodnevno nekako istovremeno po izlasku mlade potrenje na trijem trotoarom je prolazio u pratnji mlađe vitkonoge žene mali čovjek ukočenog hoda s šeširom i bijelim štapom. Babin ispisnik Horhe Luis Borhes.
Da je đed ostao u Argenitini moja bi sudbina bila svakako poetskija. Postao bih komunistički sindikalista tukao se s peronistima i lokalnim crnoberzijancima u ulici Boelo. Imao bih petoro crnopute djece. U mojem malotiražnom časopisu sarađivao bi Gižermo Martinez. U kafani “Ćipur” na Aveniji de Majo subotom bih se sastajao s potomcima crnogorskih emigranata: kartali bismo mauz u sitan novac i pili tekilu. Poslije druge ispražnjene boce čitao bih im prijevode pjesama o nostalgiji, domovini i seksu Hrvata Borisa Marune. Putovao bih u Albaniju s Ernestom Sabatom dobitnikom književne nagrade “Velija”. Posjetio bih Rozafu tvrđavu rascvale sjete dlanom dodirnuo mrki kamen i pogladio obnaženi kreč – mlijeko mlade Gojkovice. Primaknuo bih se na zov golog brda uz golobrdinu Bardanjolta graničnoj crti susjedne zemlje na zapadu: mutni izlivi taloženih i posustalih prenošenih sjećanja mamili bi me prema Jezerskom vrhu koji se nekako zaoblio kao usnuli medvjed – ali ne bih posjetio domovinu mojih predaka.
Kao što i ja nikad neću vidjeti Buenos Aires
– iz zbirke pjesama “NESIGURNA ZEMLJA”, OKF Cetinje, 2005. –
MILORAD POPOVIĆ rođen je 1957. u Lipi Cuckoj kod Cetinja. Objavio je sedam knjiga poezije: Sa trga glodara, Cetinje, 1981., So Jude, Cetinje, 1982., Nema više klađenja, Podgorica, 1985., Red se polako zavodi, Nikšić, 1987., Cetinjski ljetopis, Podgorica, 1991., Nesigurna zemlja, Cetinje, 2005., i Raskršća, Cetinje, 2008., te knjige eseja: Mali narod i nacionalizam, Cetinje, 1997., Crnogorsko pitanje, Ulcinj, 1999., Podijeljena nacija, Podgorica, 2010., i Njegoš i crnogorska nacija, Cetinje, 2011. Poezija i eseji prevedeni su mu na desetak stranih jezika. Dobitnik je više nagrada za književnost. Ima status istaknutoga kulturnog stvaraoca Crne Gore.
Gegajući se niz beskrajnu brazdu, baba je drhtavom rukom skidala prugaste bubice sa bujnih krompirovih kućica i stavljala ih u plastičnu kanticu.
Šta će da uradi sa ti malenim, sjajnim tvrdokrilcima pod kojima su nestajale usnule liske, nije mi odgovorila.
Gledala sam potom u raskošno bele cvetove krompira. Кao da su iz sebe pustili svu tamu, ni sami ne znajući šta će sa njom.
I sama sam takav cvet što se otvara zbog podzemne, nevidljive, a hranljive krtole, pokušavala sam da kažem.
A misli bi se tada razmilele kao zlatice po krompirištu, ali u njima tada još uvek nije bilo ničeg što nije mogla skloniti babina umorna ruka na mojoj kosi.
***
IDILA
Videla sam kako trči obezglavljena kokoška i kako joj baba iz utrobe vadi jaje oko koga još nije sasvim očvrsla ljuska, osetila sam kako opojno mirišu zgaženi tvrdoglavi ružini pupoljci i kako komšija štavi krzno kunića koji je do maločas mrdao njuškicom i čuljio uši da čuje zvuk oštar kao sečivo, videla sam zauvek skočanjenu krticu na krtičnjaku, dole, u dnu naše bašte, gledala sam i kako keruša grize svoju posteljicu, a zaklanjali su mi oči da ne vidim kako se na ekranu previše strasno ljube Mira Furlan i, čini mi da je bio, Rade Šerbedžija.
***
HALJINE
Najstarija od sestara, brzo sam izrastala iz haljina na kojima je cvetalo lekovito bilje kome nisam znala ime.
I lakovane cipelice ubrzo bi bolje pristajale uskim stopalima mlađih devojčica.
Кad god bi se, potom, sestrice zatrčale prema meni, odevene u odeću iz koje sam tek izašla, trgla bih se od radosti:
možda to sama sebi, najzad, trčim u zagrljaj.
***
PRUGA
Drveće uz prugu hoda brže nego mi. Zažarene bulke se utrkuju sa oblacima. Кažem: ne mogu tako brzo. I još čvršće stežem tvoju šaku. U drugoj držim poništenu kartu koju je neko bacio u travu. Opipavam kartončić, tražeći mesto gde je kondukterova zumba načinila prazninu.
Proveravam: ako kružić još nedostaje, ja sigurno postojim. Jer idemo u susret vozu, a prema meni iz daljine tutnji strah. Mislim: ako zakoračim sa praga na na prag, sve će biti u redu: pred nama se neće ukazati zadihana senka lovačkog psa i nećemo sresti nadobudnog čuvara pruge, koji, izgleda, odista veruje da će se šine iznenada razići i otpuzati svaka na svoju stranu. Valjda nam zato i dovikuje da se sklonimo sa koloseka. I preti kažiprstom. Njagova usta su tunel iz koga će za zvukom izleteti blesak, stresam se.
Ti mi ništa ne govoriš, jer objašnjenja su vidljiva posvuda oko nas: moram da izjednačim svoj sa tvojim korakom, moram da hodam brže, jer će se sunce rastopiti i nestati u travi. Moram da hodam brže, jer znam: uskoro će I ovuda protutnjati voz koji se nigde ne zaustavlja.
***
ANĐEO
Ne prekoračivši sobni prag, gledale smo u majušnu staricu koja je uspela da zaboravi sve što je učinila, i ono što je još teže: da oprosti sebi zbog onog što nije.
Još samo da joj uminu bolovi zbog kojih je potkočena visokim jastucima obrubljenim čipkom i, evo, i mi ćemo, iz blizine, najzad videti anđela koji, umesto krilima, već sad zamahuje preširokim rukavima flanelske spavaćice sa tufnicama.
I već dugo se uzalud trudi da odleti.
_______________________________________________
OLIVERA NEDELJKOVIĆ rođena je 19. juna 1973. godine u Čačku. Nakon završene Gimnazije u rodnom gradu, diplomirala je na Grupi za srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nišu. Od 1999. godine zaposlena je u Gradskoj biblioteci Vladislav Petković Dis u Čačku. Od 2022. godine radi na formiranju Muzeja poezije, čiji rad je predstavljen mobilnom aplikacijom i veb-aplikacijom muzejpoezije.rs, čiji je urednik. Objavila je zbirke poezije Vodeni cvet (Gradska biblioteka u Čačku, rukopis nagrađen na 33. Disovom proleću, 1996), Pribor za čitanje (Narodna biblioteka Stefan Prvovenčani u Kraljevu, 2002), Suvlasnici beline (Filip Višnjić, 2006, Beograd) i zbirku poezije u prozi Posteljica (Kulturni centar Novog Sada, 2015). Dobitnik je Nagrade Pero despota Stefana (Gračanica, 2018). Objavila je knjige priča za decu: Pričino dete (Beograd, Čekić, 2013) koja je nagrađena književnom nagradom Momčilo Tešić), Uspavanka za Mesec (Beograd, Kreativni centar, 2021) i Naša Nada (priča o detinjstvu Nadežde Petrović, Pčelica, Čačak, 2021). Saradnik je emisije Radio Beograda Dobro jutro, deco, a nagradu na tradicionalnom konkursu ove radio stanice za kratku priču namenjenu deci dobila je 2011. godine. Bila je glavni urednik lista Disovo proleće, bavila se priređivačkim i uredničkim radom, lektorskim i korektorskim poslovima. Autor je brojnih stručnih radova iz bibliotekarstva publikovanih u stručnoj periodici i zbornicima. Bavi se bibliografijom i književnom istorijom i priredila je izložbi posvećenih stvaralaštvu Vladislava Petkovića Disa, Danice Marković, Stevana Lukovića, Miloša Crnjanskog, Vaska Pope, Milosava Tešića, Miroslava Maksimovića, Radmile Lazić, Milana Đorđevića, Saše Radojčića, Zlate Kocić i dr. Pored brojnih priloga za bibliografije srpskih pesnika, objavila je i knjigu Svetiljka za Aleksandra Ristovića: prilozi za biobibliografiju (Čačak, Gradska biblioteka, 2012).
prostrijele me iznenada zbune pometu zariju se tiho ko gvozdeni ekseri u zglobove tuđa lijepa sjećanja zabole me do suza bezglasnih (od tog rđaju proljećne kiše) i ljubomorna sam ljubomorna i na nijemost i na tugu i bol koji ih obuzima zbog gubitka oca njihovog dobrog oca njihovog nježnog voljenog milog oca na sve dobro i prisno i veliko što su imali što njih sada boli a ja ne razumijem to je strani meni nedostupan jezik tuđi nježni očevi me bole ja neću plakati i žaliti kad moj otac umre ja sam njega davno isplakala
***
OFELIJA UBIJA KRALJA
a ja, najbednija i najnesrećnija od sviju žena
dala bih vam ljubičica ali su sve uvele onog dana kad je moj otac umro u zvuku bola mojih kostiju u riječima piši vezaću te lancima i vući ulicama da svi vide ko si piši ja sam kriva obećavam svom tati da ću se popraviti oh ja bih vam dala ljubičica dobri moj gospodine i mjesečine i pomorandži i prijateljstva da mogu ali sve su uvele u porazu u ljubičastoj krivnji i šapatu ništa ti se strašno nije desilo što nas ne oživiš što si obična glupa kukavica a ja nisam mogla da ih oživim a one mi nisu vjerovale znate li dobri moj kako peče kad ti ljubičice tvoje ne vjeruju i otac tvoj ti prebacuje štrik oko vrata i smije se grohotom jer ti plačeš što se bojiš i one su samo uvele mili moj od odjeka nemilosti kad je otac moj s ruku mojih oprao moju ljudskost uvele su mili sve kad je otac moj rekao skini se i ja se skinula jer nisam mogla reći ne vidiš li ove krhke kosti mili one nemaju ne u svojim prevojima one se lome a ljubičice venu tako to ide kako da ne uvenu od tog stida čiji je to stid mili ne znam ali one su svejedno uvele sve kad je otac moj slikao moje malo promrzlo ogoljeno tijelo i izbezumljeno prestrašeno dječje lice koje moli nemoj nemoj nemoj i prošaptao kroz strašnu okrutnu maglu izvrnute ispravnosti smijaćemo se ovom jednog dana kad ozdraviš nismo se smijale mili nikad se nismo tome smijale ni ljubičice ni ja nikom od tada nisam dala da me zagrli da me zadrži ako moj otac nije mogao da me voli čemu od drugih da se nadamo ja i moje tužne umorne uvele ljubičice
***
O KOMETAMA I RATIŠTIMA
kad god pokušam da se osvrnem udarim u skupljenu pesnicu nemilosrdnog krvnika sopstvene krvi (moj rodoslov po očevoj strani) koju proklinjem i nad kojom plačem uzaludno one nisu plakale primale su sudbinu mirno smjerno gotovo pobožno jesu li time bile hrabrije od mene ne znam sjećam se maminih suza dok se krije u kupatilu (on nije udarao često njegove su metode bile nešto finije) (nije li apsurd pojam tananosti metoda mučenja) dok je rat hučao nad nama kad sam bila dijete i kad su ljudi bili leptiri a ipak ja se rata nisam bojala usred rata moj je neprijatelj bio pred vratima moje sobe (moja odbrana staljingrada pod snijegom pod hladnoćom u sebi izgubljena glađu progonjena ali nisam odustala nisam odustala nisam odustala) moj progonitelj živio je u mojoj kući jeo za mojim stolom spavao sit našeg bola pored toliko ratišta i zgarišta ti naizgled srećan daleko od linija fronta jutra dočekuješ na zgarištu sopstvene duše dešava se jebiga nije se žaliti plamtjela je zemlja ljudi gorjeli kao zvijezde u noći ti nisi morala bježati kroz zapaljeni mrak zapaljeni grad gledati kako ti nestaje dom sve što voliš i znaš kako nestaje samo nismo imale ljubavi nas tri – tri leptirice u svojoj nijemoj u svojoj besmislenoj bespomoćnoj pobuni (kako ti i pored strašne smrti zavidim oh, kako ti zavidim na hrabrosti nepokolebljivosti i veličini tvoje borbe na umijeću biranja kako ti zavidim minerva mirabal) samo razumijevanja i nježnosti nismo imale ali ne može se sve imati ali i dalje u meni nježnost prevagne i probije se kroz sve zidove njeno milo lice i vidim i sad: još zora nije stigla ko sunce prije sunca mama nas nježno budi i kreće s nama u malenu igru skrivanja da nas odvede u podrum koji nikog ni od čeg ne može zaštititi i smije se lako nježno treperavo (koliko je snage trebalo koliko je njena duša puta umrla tad dok joj povjerljivi smijeh sija) dok avioni klize smrtni kroz noć (kako je u tim trenucima lako dolazila nježnost da sam željela da avioni nikad ne odu) sjećam se potom nedjelje i stola postavljenog za ručak i vijesti s radija i sječiva gorkog dabogda im i djecu pobili i drugog tihog jedva čujnog ćuti ne govori takve stvari i opet okrutnog poznatog u meso zarivajućeg i oni će odrasti i biti isti takvi tata, odrasla sam i nisam ni nalik tebi i to je moja jedina pobjeda
* „Druga zbirka pjesnikinje Maje Mihajlović u pet poetski raznovrsnih ali izuzetno dinamičnih ciklusa prepliće lično i kolektivno, mitsko i intimno, tuđe i sopstveno, istorijsko i savremeno. Igrajući se ravnima intimnog i univerzalnog, pjesnikinja ranjivo i hrabro ispituje pojmove ideologije, religije, umjetnosti i istorije. U središtu toga borba je sa osjećajem sopstvene nedoraslosti i prijekom željom za pripadnošću i utjehama drugih” – Marija Pejić, urednica knjige
MAJA MIHAJLOVIĆ rođena je 1987. godine u Banjaluci. Diplomirala je filozofiju i novinarstvo. Živjela je i radila u Banjaluci, Beogradu i Aleksandriji. Do sada je objavila zbirku poezije „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu objavljenu 2022. godine. „Nemoguće sunce Azije” njena je druga knjiga.
Šetam psa, i pored kontejnera, bačena tek onako, Barbika, invalid, bez leve noge, kose kao žena koja počinje s hemoterapijom, i skroz gola, kao silovana od čete vojnika. Ostavljena. Krišom, da me ne vidi niko, smotam je ispod jakne. Obrišem krpom svu prljavštinu s nje, šamponom operem ostatke kose i salvetom sakrijem golotinju. Sutradan na buvljaku, među kršom i lomom, pronađem nogu sličnu njenoj. Na mestu gde sam zalepio flaster, nekako, ne baš kao hirurg, namestim kupljenu nogu, nešto tamnije boje. Da može da hoda, sigurno bi ćopala. Uzmem mere njenog savršenog tela i odem kod krojačice, u radnju kod pijace. Izaberem materijal, jedan za haljinu, drugi za bluzu i pantalone, kažem da je za ćerkinu lutku, iako imam sinove. Čak sam i šešir naručio, da pokrije kosu, koju ne znam kako da oporavim. Lutke propadaju bez ljubavi, kao i ljudi. To je isto.
***
PANDA
Onog dana kad si me ostavila poklonio sam ti najvećeg plišanog pandu koji je mogao da se kupi. Bio je malo niži od mene, a ja sam visok čovek. Kasnije sam čuo da si ga dala nekoj deci koji su do sad već postali ljudi.
Nadam se da se bar neko od vas seti da me je voleo?
***
MATORI
Ušao je u stan, i sa vrata naredio da mu se donese kafa i rakija, a onda zapalio cigaretu na cigaretu. Seo je u fotelju, a mi, ostali, smo se muvali po kući u nestrpljenju da nam saopšti ono čega smo se pribojavali. „Rekao mi je doktor, još šest meseci, najviše godinu, i to ako prestanem da pušim. Šta on zna?“ I posle popijene kafe, dodao – kontola mu je za tri meseca.
U taj dan, kad je prošlo tri meseca, poveo me, da mu previm društvo, i pre nego smo ušli u kliniku, on je popio kafu, garniranu cigaretama, a ja sok, vrpoljeći se u stolici. Na šalteru, sestra mu reče da doktor više ne radi. „Kako ne radi, zakazao sam“. Snuždeno mu reče da je prošle nedelje umro i da može na pregled kod kolege. Kad je izašao iz ordinacije, samo reče. „Šest meseci i kontrola za tri“, i krenuo ka izlazu paleći cigaretu.
Isto mesto, tri meseca kasnije, isti šalter, druga sestra. „Na žalost“, obrati se matorom, „vaš doktor je u međuvremenu poginuo u saobraćajnoj nesreći. Možete kod koleginice, ona je na zameni“, reče mu u dahu. Sačekali smo u čekaonici, kad su ga prozvali, on otvori vrata, a ja videh baš mladu doktorku. Matori reče: „Pardon“ i izađe iz ordinacije, pokaza mi da krenem, a iz džepa izvadi najkrupniju novčanicu. „Idi, kupi joj najveću čokoladu i odnesi da se posluži“, što sam i uradio, desetak minuta kasnije.
Više nije hteo da ide na kontrole.
Četiri godine kasnije rešio je da umre. Popušio cigaretu pred spavanje i samo zaspao.
***
KARMIN
Poljubila si me pred odlazak. Ostao je ukus tvog karmina. Poljubio sam usnama svoj dlan, između linije života i linije srca. I nikad ga više nisam oprao.
_____________________________________
BORIVOJE PETKOVIĆ (1965), prozni i dramski pisac, pesnik u starijim danima. Do sada objavio: romani: “Kupanja moga oca”, “Lav Mi Tender”, “Mesi i ja”, “Metuzalem” i “Porubi života”, „Dobri ljudi?“, slikovnica: “Život sa čarobnjakom”, dramski komadi: „Lunja i Maza“, „Lepotica i Zverko“, „Čarobna jelka“, „Srebrna svadba“ (radio drama) i „Za sve je kriv Frojd“ (još neizvedena). Knjige pesama: “Međučin” (2020), “Pesme za veštačku inteligenciju” (2020), “Smrt i druga iznenađenja” (2021) i „Klot-frket“ (2023).
Uskoro će četiri godine da moje vrijeme u Mostaru stoji. Skupila sam ga u nepropusnu amajliju, šarenu i staklastu i nosim ga oko vrata kao san. I kada dođem ponovno u moj grad ulice su pune uspomena i sjećanja, koje berem kao prezrele kruške s grana otežalih od nedostajanja. Upijam ih u sebe da me griju u hladnim, ravničarskim zimama i da me škakljaju po stopalima koja pokušavam na silu uvući ispod premalene deke. „Kada ćemo nazad u Osijek? Malo mi nedostaju moje igračke i moji prijatelji.“, šapće mi umorni, dječački glas netom prije nego će sklopiti oči. „Brzo.“, govorim dok mu ljubim vrhove prstiju. Okrećem glavu da mi ne vidi suze. Život je ništa drugo doli pružanje onoga što si sam već primio. Pa makar i u drugome gradu. Pakiram u kartonsku kutiju moje djetinjstvo i mladost, prvu kuglu sladoleda od vanilije pojedenu u slastičarnici Vili, stidljivi smijeh iz školske klupe dok fotograf bilježi kraj prvoga razreda, razbijena koljena i tatine pobjedničke šake podignute visoko u zrak, smoki podijeljen na krugovima i prašinu s gradilišta „japanske“ škole, kifle s šunkom iz Manđarije i mahanje na zadnji kat mostarke, ulice posute jesenjim lišćem i ruke ugurane u tuđe džepove, prvo svitanje u parku Zrinjevac i ukradene poljupce s treće klupe od ulaza, prskalice što se pale po točnom rasporedu koji nikada ne znamo i smijeh na stepenicama turističko-ugostiteljske škole, orah u Crne i rakiju u Radmile, bosa stopala po vrelom asfaltu avenije i miris lipa savinut nad kostolomnim zagrljajima, šaputanja i obećanja, srce razlomljeno na bezbroj komadića i ponovo sastavljeno, bijelu bez pjene u Kokoloku, prkos u očima, slučajni dodir ruku, Ljubin hod i prvo predvečerje Staklene bez njega, šetalište vrelo od naših pogleda, strah, sreću, zavjet, život. Tebe to tek čeka, dječače. Milujem ti obraze mekane od sna i poklanjam ti slobodu upakovanu u kartonsku kutiju. A ono kad budem plakala, ne brini, to mi je samo ostalo Mostara u očima.
***
Kad prestaje djetinjstvo, pitam se misli otežanih i nabubrenih od života. Dok se miris mora i rogača plete oko mojih gležnjeva i bosih stopala, a galebovi nadlijeću obzor svega onoga što mislim da znam o životu. Mama i tata bi početkom kolovoza išli na godišnji. Sjećam se tatinog pompoznog ulaska u stan i objave da je stigao jedan mali crv, pretrpanih kolica za kupovinu u nekadašnjem Mik-u i auta prepunoga stvari. Nijedno putovanje nije bilo tako dugačko i beskrajno kao ono kada znaš da te na kraju čeka more. Sjedila bi na zadnjem sjedištu našega bijeloga Renaulta ekspresa i zamišljala kako kamen i brda koja mi jure u susret polako prelaze u plavi tepih pučine i našega gorućega smijeha. Na staroj cesti za Split bi stajali između Ciste Velike i Ciste provo, na nekropoli stećaka i jeli sendviče u lepinji na leđima kamenih spavača. Bila bih uvijek pomalo tužna kada bi odlazili jer nisam znala ostavljamo li ih same ili netko ipak čuva kućice tih neznanih junaka i vremena koje ostaje zauvijek zarobljeno na glatkoj površini kamena. Na izlasku iz posljednjega tunela načičkali bi se po prozorima i natjecali se tko će prvi ugledati more. Onda bi vrištali i smijali se i pjevali „čulo se buć, bać, boć, palo je sunce u Jadransko more“. Iz auta smo iskakali naglavačke, jedno preko drugoga i poredali se za poljupce obitelji i rođaka očima tražeći onaj jedan uzvraćeni pogled koji će nas sigurno odmah odvesti na plažu. Nije nam smetala vrućina, ni sol, ni podnevno sunce, ni umor, ni stijene po kojima smo već naučili hodati. Vječno bosih i prljavih stopala i usta umrljanih od lubenice i breskvi lovili smo rakove i odljepljivali školjke s obale, tražili morske krastavce i zvijezde, vadili iglice kada bi stali na ježa, grcali od morske vode i iskašljavali nakupljenu gorčinu. Večeri su bile najduže i najgore, jer nismo mogli dočekati prve zrake sunca i početak novoga dana. I kunem se, nikada ništa nije donosilo takvo ushićenje kao saznanje da imaš još jedan dan na moru i boje i mirisi ljeta koje nas ne napušta, dugi drveni stol i na njemu bezbroj tanjura, dva ogromna lonca prepuna tjestenine i crvenoga umaka, šarena salata iz koje bih vadila luk i vrčevi hladne vode na koje naslanjamo vrele dlanove i obraze. Pitam se kada prestaje djetinjstvo i kako to uopće znaš? I najednom, u odsjaju sunca i tišine na površini mora i smijehu moje djece i njihovih okruglih, uzbuđenih očiju i bosih, prljavih stopala, ja shvatih da je djetinjstvo moj izbor i moje opredjeljenje. Moj štit i moj zavjet, moje obećanje i moja vječnost. Dok nabadam po oštroj površini obale i namještam ruke iznad glave za skok, u susret mi dolazi moje djetinjstvo, smije mi se i pruža dlanove.
***
Neke suze pamtim, a da ih nikada nisam vidjela. Tata odlazi u vojsku i plače dok gleda posječena stabla i napuštene kuće u kanjonu Neretve, znajući da će kada se vrati tu biti jezero. Pričao mi je da se dolje ispod kuće rijeku moglo prehodati. Pamtim i smijeh, a da ga nikada nisam čula, crnobijelu fotografiju moga djeda s ribičkim mlatom i četiri velike zakačene po prsima. Čekali smo i mi te četiri ribe, kao što se čeka povratak voljenih, kao dijete umorno i klonulo od igre, kao da će one nešto promijeniti, kao da će uskrsnuti selo čije suze i smijeh samo avetski žive u pričama koje smo slušali i sanjali, kao da će baš one izbrisati pucanj u sljepoočnicu i strah razliven po strmome šumskom putu. “Bila je čista rana”, reći će tata godinama kasnije dok moj brat plače nad oronulim, smeđim remenom i skriva lice u mamina ramena. A Neretva i dalje teče. Unatoč ili u inat svemu, kako se uzme, kao što teku i životi. Kao da je samome Bogu suza kanula između dva kamena.
***
Kesa je plastična vrećica s obaveznih pola kilograma kave uz koji opcionalno dodaješ neki keks ili neko voće i kocku šećera. Prednost je nekako oduvijek išla Jadru ili Domaćici, no znala se tu naći i kakva pomodarska, zdrava, fitnes poslastica. Kesu nosiš sa sobom kada ideš u nekoga bilo kakvim povodom. Kese moga djetinjstva imaju različite boje, ovisno za koju prigodu su spremane i okuse prošarane svim emocijama, od tuge do ushita. Sjedila sam večeras na sumrak ilindanskoga dana ispred kuće moje kume na Slipčićima i upijala odsjaj sunca na hercegovačkom kamenu i već umorni pjev cvrčaka, dječju graju i staračke oči vlažne od ljubavi i sjete. Nečujni koraci su nagrizli dokonost i svi su podigli glavu, kao da su samo Njega čekali. Trideset i osmo godište, ranjen u ratu, u svečanoj košulji i popeglanim hlačama, prilazi tiho, kao sjena, gotovo lebdeći, usta blago otvorenih i udova preteških za krhko, staračko tijelo. U mršavim prstima mu se klati kesa. A meni se plače. Jer sam ju ja godinama prestala nositi sa sobom. Ne znajući da tako prestajem nositi dio duše i tihog poštovanja, predanosti i ljubavi. Ne znajući da je kesa puno više od pukog običaja kojemu me naučila majka. Da je kesa sve ono što jesmo i nismo, ogledalo naših života i prkosa kojim podižemo glavu, gluhi i nijemi za bol i nepravdu koja nas gnječi kao mlade orahe u zelenoj ljusci. Kesa je naš ponos i naša ostavština, sve ljudsko što imamo i što nemamo i sve što u predvečerje života želimo biti. Dok drhtavih prstiju kopčamo dugmad ilindanske košulje i slažemo uredno kavu i kocku šećera, kao da su najvrjedniji dragulji.
***
Komšiluk je skupina ljudi koji većinom sasvim slučajno žive jedni pored drugih i često su ti bliži od same obitelji. Uvijek se unaprijed zna koga je red zalit kavu s obveznom šoljicom viška. U komšiluk ideš po čašu ulja ili brašna ili ako ti fali jedno jaje. Ostavljaju se ključevi kada ideš na more, da ti nekad obiđu stan i malo prozrače. Komšiluk bolje od bilo kakve obavještajne službe zna kada si došao kući, tko te dovezao i koliko ste se zadržali ispred ulaza. Za blagdane se prelazi jedni kod drugih, ovisno tko šta slavi, a svi znaju da se „taperver“ posuda ne vraća prazna. Ako ti nemaš kolača dovoljno je ubaciti unutra bronhi bombonu. Kad nestane struje u stanu prva stvar koju radiš je otvaranje vrata da vidiš je li i kod komšije isto i ima li bateriju ili svijeću da mu ne treba. U komšiluku si uvijek istovremeno zaštićen i ogoljen do srži, komšiluk istovremeno pamti i prašta, skriva tvoje nestašluke i krišom zapaljene cigarete i pucka te po prstima da ti to više nikad ne padne na pamet, viri kroz ključanicu i spušta roletne, raste i voli zajedno s tobom u tom neopisivom osjećaju pripadnosti i slobode. Jutros mi je baka iz kuće pored ubrala buket ruža iz svoje bašte. Jer, najvažnije od svega, s komšilukom se moraš gledat.
***
Sve djevojčice o nečemu sanjaju. Moj san bio je masivni kredenac od trešnjinog drveta, izrezbarenih fronti i pomalo pohaban na rubovima. Prišla bih mu na prstima, kao da prilazim tek usnulome djetetu, nježno zavukla prste u obod vrata i slušala lagano škripuckanje zlatnih šarki. U staroj, limenoj kutiji Kraševe bajadere nalazila su se pisma koja je tata pisao mami dok je plovio. Prevrtala bih ih po rukama, udisala miris staroga papira i crne tinte, brojala zareze, mjerila kilometre i udaljenost, zamišljala drhtaje ruke koji su napravili packe na zbijenim redovima… I plakala. Uredni, kosi rukopis prošaran nedostajanjem i oblikovan u riječi „Najdraža moja…“ zauvijek će ostati urezan u moje misli i pamćenje kao zavjet, kao obećanje, kao utjeha i kao nada. Jurila bih tada s nekoliko pisama pod rukom u tatinu fotelju, skupljala se u zaklon njegovih ramena, molećivo ga gledala i uzbuđeno treptala. Tata bi me stisnuo u zagrljaj i pričao uvijek istu priču. Plaža u Rio de Janeiru, dan sparan i vruć, užegli pijesak pod nogama, kutija crvenoga Marlbora i Ray-ban naočale nehajno zakačene na obrub maslinaste majice. Otišao je plivati, nesvjestan vremena i oceana ispred njega. Kada se okrenuo, umjesto plaže vidio je sitne, šarene točkice u daljini i odbljesak sunca po namreškanoj morskoj površini. Krenuo je natrag, no uzalud. Pomakne se jedan metar, a val ga vrati dva. Divlja struja nagrizala mu je stopala, gubio je dah i gutao slanu morsku vodu. Obrazi su mu bili vrući od sunca i straha i ruke su ga pomalo već izdavale. Najednom mu se od uskovitlaloga tamnila pučine učini jedna sjajna crna kosa, a kristalići svjetlosti na krijestama valova su bljesnuli kao osmijeh koji je poznavao i volio. I kune se da je iz daljine čuo dječji smijeh, onaj koji su tek sanjali i o kojemu su maštali. Skupio je srce u šaku, duboko udahnuo i zaronio. Ispod struje i ispod razuma, logike i vlastite nemoći. Grabio je kamenja, alge, pijesak, puzao i vukao se po morskome dnu, izronio natrag po dah, pa opet u tamu. Sve u njemu je luđački udaralo i pulsiralo, no on je čuo samo smijeh, samo toplinu i mekoću dlana, samo odjek obećanja. Centimetar po centimetar probijao se kroz nemoguće i nije ni razmišljao o neuspjehu. Olakšanje mu je prostrujalo cijelim tijelom kada je voda postala plića, tlo drugačije i osjetio je da može stati. Pred sobom je ugledao gužvu, nagurane spasilačke ekipe, posadu, kolege, prolaznike. Hodao je među njima kao avet, tapšali su ga po ramenima, a on je iskašljavao sol i morsku vodu i pokušavao doći do daha dok mu pred očima treperi crna kosa i lice žene koju voli. Odrasla sam u tome snu, vjerujući u ljubav i noseći srce na dlanu. Mahala sam njime kao raznobojnom štafetom, kupila ga kada bi se rasulo u djeliće, sastavljala ih ponovno popunjavajući pukotine zlatom i maštala. „Ljubav je vječna dok traje, Anice.“, rekao mi je jednom profesor nakon što sam mu odsvirala drugi stavak Bruchovog koncerta za violinu. Danas, zajedno s svojim mahajućim srcem na dlanu, znam da traje onoliko koliko se za nju borimo. U trenutku kada se sve ruši i kada se osjetimo sami i napušteni, kada uspomene počinju bljedjeti, a razum izgurava emocije iz jednadžbe, borimo se. Kada je knedla u grlu i riječi teško pronalaze put u večerima koje se razvlače kao okrugla, crvena žvaka i misli se odbijaju od okrenuta leđa kao od zidove tamnih špilja, borimo se. Kada nam je tijelo teško i kada ne uspijevamo pronaći ni jednu nit svjetlosti u lošim vijestima i dijagnozama koje straše i prijete i kada se sve oko nas urušava kao loše sagrađena kula od karata, borimo se. Kada je neizvjesnost obojala sve kutove našega postojanja i plaše nas daljine i granice koje se stišću oko isprepletenih zagrljala kao lešinari što kruže oko već izgubljenoga plijena, borimo se. Grabimo kamenja, alge i pijesak, pužimo i vucimo se po svemu što možemo dohvatiti, po trulome morskome tlu, po naplavinama života, po olupinama bivših želja, misli i osjećaja. Jer, ljubav traje onoliko koliko se za nju borimo.
***
Pogled mi se zaustavio na rubu njene najlonke, koji je strpljivo i ritmično čupkala. Oči su joj vrludale po cijeloj prostoriji, smiješak bi stidljivo i nenametljivo prošetao njenim licem dok mi priča o svome danu i unuku koji nije dobio vrtić. Odjenula je svečano, crno odijelo i držanjem pokušavala prikiriti to da joj nedostaje njena udobna odjeća i sigurnost doma. Ramena je savila prema unutra i u rukama stiskala zahvalnicu koju je dobila za kupovinu karte za koncert. Sjedile smo u zadnjim redovima, prostorija je bila zagušljiva i vruća. Ja sam odmah skinula svoj kaput, a ona je svoj pregrnula preko leđa, za svaki slučaj. Nagnula je glavu lagano prema pozornici i oči su joj sjajile od uzbuđenja i iščekivanja, činilo mi se da je jedina osoba u publici i da se čuje samo lupanje njenoga srca kako preskače preko svakodnevnice. Kratko je udahnula na prve taktove, a meni je odjednom sve zamirisalo na džem od šljiva i vreli kraš ekspres. Bio je kišni dan u Mostaru, grad je potpuno siv i potopljen. Rijeke vode su se slijevale ulicama, ljudi su nervozno trubili iz kolona automobila, krošnje tek procvalih lipa se savijale pod težinom kišnih kapi koje su se lijepile po mojim golim nadlakticama i vreloj koži. Mama i ja žurimo do auta, ja u ruci stišćem vrećicu s tek kupljenom lanenom bluzom s svijetloplavim obrubom. Bosa sam, da mi kiša ne uništi nove sandale, mama ih nosi ispod kišobrana i požuruje me da uhvatimo zeleno na semaforu. Završavam prvi razred glazbene škole i taj dan imam svoj prvi koncert. Uzbuđena sam i sretna, veselim se što ću obući novu majicu i ne mogu dočekati početak. Doma smo i spremamo se za koncert, mama otvara svoj ormar i prebire po komadima odjeće, razmišljajući što da obuče. Ja bih htjela da obuče svoju majicu s kockicama, jer se na svakoj nalazi cvijetić drugačije boje i oblika, no ona bira crnu majicu s žutim kuglicama na ramenu, kaže da je svečana. Nije mi baš najjasnije što znači svečana, jer mi je ona s kockicama puno ljepša, ali važno klimam glavom i pitam ju je li i moja majica svečana. Mama me grli i ljubi u kosu i govori mi da je moja majica savršena. U dvorani je vruće i ima previše ljudi, ja koračam prema izlazu s pozornice i očima tražim po moru istih lica koja me ispraćaju aplauzom. Susretnem njen pogled pri samome kraju dvorane, plješće oduševljeno i oči su joj pune suza, smije se široko i kuglice na njenom ramenu poskakuju od sreće. Ja trčim u njen zagrljaj i nikada u svome životu se nisam osjećala tako važno i ponosno. Razmišljam o te tri zlatne kuglice, o skromnosti i jednostavnosti, o nenametljivoj blagosti kojom one boje naše živote i sjećanja, o vremenima iskrenosti i dobrote koja nosim oko sebe kao šareni, nepobjedivi plašt, o zanesenom i uzbuđenom osmijehu moje mame i njoj tako toploj i nježnoj kako se naslanja na zid pri izlasku iz dvorane i ispraća sve moje nastupe. Jer, najčudesniji ljudi ovoga svijeta su oni koji su za sebe uvjereni da su posve obični. U moru namještenih osmijeha, skupih toaleta i prejakoga mirisa parfema, na paradi lažnih lica i ostavljenih prvih redova iz kojih se najbolje čuje, labavih ruku i ulaštenih cipela od talijanske kože, sjajnih odijela još vrućih od netom napravljenoga poruba i istih, praznih pogleda…. Očima vlažnim od ljubavi gledaju nas one. Majke iz zadnjih redova, koje mirišu na džem od šljiva i kraš ekspres, plješću najglasnije u dvorani, smiju se najšire i grle najjače. Učeći nas da je život najčešće ono što se događa iza paravana stvarnih zbivanja, u zadnjim redovima, kada se pogase sva svjetla i svi napuste dvoranu, kada ostanemo sami i nestane uzbuđenja i ruku koje nas tapšaju po ramenima. I tek tada, ako imamo sreće, možemo ih čuti. Odjeke prošlih života i vremena, zarobljene u nitima postojanja, kao kapi kiše zaostale na laticama cvijeća, šapućući u beskraj da je samo ljubav ono što nam na kraju ostaje.
***
Početak moga sjećanja je Zagreb devedesetih, maleni stan na Dubravi, prostorija na pola pregrađena velikim ormarom i prolaz u svijetlu kuhinju. U vrtlogu boja, zvukova i malenih figurica poredanih po heklanome miljeu televizora izranja moj tata kako ulazi na vrata i pruža mami kutiju u kojoj se nalaze crne, lakirane cipele, s utisnutim dezenom kvadratića. Te njegove izranjajuće ruke su obilježile moje djetinjstvo i odrastanje, samo one imaju oblik, sve drugo je u nekakvome čudnome bluru i izmaglici. Godinama sam dodavala još sitnica u taj događaj, kako otresa snijeg s crnoga kaputa koji mu se vuče oko stopala, poginje glavu da ne udari o štok, mrsi prstima moju kosu i spušta poljubac na mamine usne. Iste ruke su se i stisnule oko mojih ramena kada sam uplašena zurila u lica ljudi koje ne poznam, dok izlazimo iz bijelog Renault expressa prenatrpanoga stvarima i vraćamo se tamo gdje zapravo nikada nisam ni bila. Zaklopile su mi te ruke i oči kada sam zaprepašteno gledala stan u kojemu trebamo živjeti, a u njemu se ne nalazi ništa osim praznih okvira prozora i jedne komode s izvrnutim ladicama. I grlile su me kada sam pošla u prvi razred škole i kada sam sastrugala koljena i kada sam izlazila na koncerte i kada sam se vraćala u sitne sate doma i kada sam se udala i kada sam odselila iz svoga grada i svaki put kada bi se vraćala. Ali, nikada nisu bile toliko snažne kao kada su pružale cipele mojoj mami u izmišljenoj kulisi mojih misli. Žurila sam s svojom djecom na predstavu, uzbuđeni smo jer nastupa njihov tata i ne želimo zakasniti. Moj četverogodišnjak me odjednom naglo zaustavlja pored trgovine s odjećom i pita me koja mi je haljina najljepša. „Pa, ne znam, ova šarena..“, odgovaram mu smeteno. „Uredu, onda ćemo ti je ja i tata kupiti za rođendan.“, mirno zaključuje i vuče me da nastavimo dalje. Trideset i dvije su mi godine i nemam pojma o životu. Znam samo da imamo jedino ono što damo.
***
U Hercegovini tarač je stara krpa, ručnik ili majica, najčešće prepuna rupa i pohabana, koja stoji zgužvana u kutu kupatila ili hodnika i s kojom se briše pod. Bez tarača nezamislivo je dočekati bilo kakav blagdan, događaj ili običnu subotu prijepodne. Majka bi napunila stari zeleni lavor vodom do vrha, ponekad stavila par kapi deterdženta za suđe i četveronoške oribala cijeli stan. Mi bi se poredali na narančasti trosjed, dignuli noge u zrak i nestrpljivo mahali stopalima, jer bi u svakome prolazu dotaknula i naše tabane s toplom vodom i grubom površinom tarača. Kuća bi mirisala na bezbrižnost, a ja sam zamišljala kako živimo u ogromnome dvorcu i kako se naši podovi sjaje kao tisuće šarenih kristalnih lustera i plesala bih po njima u nečujnome ritmu dvokoraka. I možda se čini banalno, ali ništa na svijetu ne govori dom kao tarač zgužvan pored našega umivaonika, podsjećajući me kako najvažnije stvari na svijetu nemaju ni oblik, ni boju, ni cijenu, ni ulašteni sjaj novoga. U vremenu iskrivljenih vrijednosti i duša izvrnutih naopačke, grlim svoj tarač kao zavjet i obećanje da je sreća u jednostavnosti. A sloboda u skromnosti.
ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka. Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i entomuzikologija. U struci se profilira radom u Simfonijskom orkestru Mostar, osnovnim glazbenim školama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te Studiju glazbene umjetnosti, gdje je djelovala kao asistent na etnomuzikološkome području. Sa svojim učenicima ostvaruje zapažene rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima. Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024.
čovjek-časopis 