TRI PJESME SUZANE DŽUVER

KADA ME PITAJU DA LI PLANIRAM PORODICU

Zamišljam da sam kuća
Imam visoke temelje

Izgrađena od zemlje
otporna na požar

U meni žive deca
Crtaju po napuklim zidovima

Misli su zemljotres
od kojeg koža puca

Kupujem visoke potpetice
farbam kosu u boju crepa

Odgovaram im
ja sam kuća

Moja materica je prazna
ali ima čvrste zidove

***

AKO IKADA BUDEM PRAVILA SVADBU NE ŽELIM TORTU NA TRI SPRATA

Drugi bi nas fotografisali
dok zajedno držimo nož
a samo ja bih videla

svaki rez je udarac bagera
na tacni ostaje ruševina
u ustima zvanica ne krcka šećer nego pesak

Umesto da žvaću našu srušenu kuću
želim da mi baka napravi vafle
naslagane čvrste blokove

Kvadrati biće prazne sobe
stavljaću prste u njih i misliti o prostorijama
koje tek treba da preuredimo

***

TROUGAO

Juče sam pronašla svoj crtež iz vrtića
Kvadrat i trougao
Svugde ih vidim

Otvorio si ovo pismo
i koverta je postala kuća
Stalno pišem o njima

Kada smo se čuli poslednji put
riba se pekla u tepsiji
Ljuštila sam krompir

Zemlja na rukama bila je znak
Pročitaćeš moju knjigu do pola
Okrenućeš je naopako i postaće krov

kuće u kojoj živiš sa njom

____________________________________________________

SUZANA DŽUVER (Kula, 1996.) diplomirala je na odsjeku komparativne književnosti s teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Trenutno završava master studije na istom odsjeku. Poezija joj je zastupljena u zbornicima Rukopisi 45, Tajni grad i zborniku pjesama s konkursa za pjesničku nagradu Milo Bošković, u časopisima Poezija, Beogradski književni časopis i Panache, te na književnim portalima Astronaut, Strane i Čovjek-časopis. Povremeno piše književnu kritiku za koju je osvojila drugu nagradu na međunarodnom festivalu književnosti Bookstan u Sarajevu, a također je objavljivala i na portalu Bookvica. Prvu pjesničku zbirku “Riblja kost” objavljuje 2022.godine u izdavačkoj kući PPM Enklava.

PROZNI ZAPISI DARIJE ŽILIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “TORBE ZA KRATKA PUTOVANJA”

PLOVDIVSKE TREŠNJE I JAGODE SA SOFIJSKOG BAZARA

Trešnje, razgrnute na stolu u središnjoj plovdivskoj ulici. Kupujemo.
Srpski prodavači bacaju koštice slavenstva na pločnik, da ih pokupimo kao bisere, i odemo u dan s mirisom bugarskih ruža.
I crvenim plodovima koji u hotelskim sobama se rasprostiru pokraj velikih kreveta s brokatom. I nakon jutarnjih šetnji, pjesnikinje ptice zoblju svoju hranu. Da se obnove.
Jagode s bazara u glavnom gradu, meke i mirisne, za nova putovanja, pranja u čekaonicama zrakoplovnih pisti, nakon životnih turbulencija.
Nekad sam pisala o divovskoj jagodi pjesmu, i zamišljala da se u noći te iste jagode pretapaju u sok. I da je ljeto vječnost.
Dok danas jedem mnoštvo jagoda i malina i pišem o Galešnjaku, arhipelagu zaljubljenih, svježina crvenog voća prolazi kroz moje prste i dišem mirno, sa sjećanjem na bugarski svagdan.

***

SAPUNI

Malo mjesto Golyazi, na poluotoku nedaleko Burse, gdje je bila kuća za pisce, tijekom tjedna bivalo je pusto. Ulicom iz koje se od kuće do glavnog gradskog trga moglo doći za svega desetak minuta, prolazili smo svaki dan. Tijekom tjedna mjesto je imalo svoje uobičajene rutine. Cestom bi prolazili psi, stanovnici, poneki auto ili bus koji bi svaki sat vozio za Izmir ili Bursu. Na štandovima su starije žene prodavale jaja, poljoprivredne proizvode svih vrsta, neke bi na velikim zamašćenim kotlovima pekle pite nalik uštipcima. Neke su trgovine bile zatvorene, no ona s drangulijama nikad. Magnetići, torbice, šalice. Šetali smo svaki dan tom cestom, čak i kada bi išli do Burse, i to cestom bez pločnika za pješake. No nije on niti bio nužan, jer promet nije bio gust, auti su povremeno prolazili, a vozači su pazili na pse i djecu. No već u petak, a posebno vikendom, to se mjesto mijenjalo. Odjednom bi došli turisti iz grada na vožnju jezerom, na objed uz jezero, da vide crkvu s početka dvadesetog stoljeća, zaštićeni spomenik kulture, stoljetno drvo, ili ostatke antičkih tvrđava i teatar. Tada bi se na glavnoj ulici pojavili brojni štandovi s voćem, bile su tu murve, trešnje, šljive, obrtnički proizvodi, predmeti od tkanina, kamp prikolica sa sredstvima za čišćenje. Otvorili bi se tijekom tjedna zatvoreni dućani, ponekad bi zvuk trube ili žive muzke čuo se uz našu kuću koja se nalazila blizu grkokatoličke crkve, raritetnog kulturnog blaga. Jedne subote tako sam, očarana mirisima i bojama, kupila više većih sapuna od žene koja ih je izložila. Nisu bili skupi, kao što je uostalom sve jeftinije u Turskoj. Birala sam ih po bojama, od manga, do kokosa, ruža, samo sam izbjegla lavandu. Prodavačica je bila sretna, poklonila mi je i mali, lijep magnet kao suvenir. Kad je prošao vikend, nestale bi te kulise, i taj štand sa sapunima, a ostao je tek jedan s trešnjama na putu prema Bursi. Za putnike namjernike. I sve se činilo kao filmska čarolija.

***

MLIN

Mlin u Golyaziju, pravi donkihotovski. Stoji sam, dvjestotinjak metara cestom je jezero. Mlin kao da je podsjetnik na neki vlastiti oblik borbe protiv vjetrenjača, koji zauvijek ostaje u srcu… Kao minuli aktivizam. Jezerom plove opet brodići, sve do šaša, preko 400 000 vodenih ptica živi tu. Da, dobro ste pročitali. I sav taj divlji svijet, jezero s najviše lopoča… Limunada i  priče o novim prijevodima, o ljepoti rukotvorina, o miru i povoljnom životu u Turskoj…

***

IZRAELSKI DORUČAK

Malo sira i rajčica, paprika i kruh, ili samo mrvice. Na balkonu su ptice i pogled na dvorište. A u sobi blagujemo, ispred nas papiri s pjesmama i velike sunčane lopte koje ulaze kroz prozor. Na stropu zaustavila se kabala u najširem smislu, svako biće dobiva svoj znak. Ja te promatram sa zahvalnošću. Fokus, fokus i eto, sad mirno jedemo sir i zamišljamo kako će se te pjesme sabrati  u zbirku i prebrisati godine gorčine i buđenja. Sjećam se: netko je opsovao Boga u sinagogi i zaspao. Biblijske žene tu su sa nama, mi ih pozivamo za stol, da ostanu sa nama i do podne sanjaju. Pa se onda sve skupa prepuštamo danu koji pršti iz obližnje fontane.

***

ZVUKOVI

Zvuk alarma dok prolazim kroz radar na aerodromu.
Grudnjak je okidač. Treba ga maknuti, govori mi žena dok rukama prelazi po mom tijelu. Trebala bih hodati samo u košulji, pustiti grudi da vise kao velike naranče, dok još nisu napustile jedrost svadbenih kolača.
Zvuk molitve ujutro, ezan uvečer, kraj jezera na kojem žene odjevene odlaze u vodu, hoće li ih tkanina potopiti na dno? Ili će isplivati kao pamučne krpe ispale s palube kruzera? Zvuk tijela koje se baca u Crni Drim u središtu grada, moguće je doplivati do periferije, slijedeći ribe koje plivaju brzinom svjetlosti.
Zvukovi jezika koji se miješaju dok se ista pjesma čita u više prijevoda, kao rukavci rijeke, ulazi poezija u širinu jeguljinih gnijezda, i potom pliva pliva, sve do oceana, do Tel Aviva, ili američkih daljina, Filipina. Naočigled.

***

JEZERO

Pet žena s pokrivenim glavama, sjelo je u kafe blizu jezera. Smijale su se, pričale. Kasnije smo ih vidjeli na pramcu izletničkog broda. Kičasto zlatni, s ornamentima, fingirajući kraljevski brod, plovio je sa tim ženama prema drugom otoku. Naš brodić klizi prema šašu i lopočima, patkicama, i vraća se potom na mjesto s kojeg smo isplovili. Iz daljine, vide se ruševine još iz starogrčkog vremena, kuće sagrađene od kamenja koje je ostalo od tih rastvorenih bivših kula. Jezera su mirna, idealna za lakističku, romantičnu poeziju, za inspiraciju koja dolazi odmah. I te ribe koje je prodavač izvukao na kamen, duge i šiljate, i ti šareni dućani puni svega, šećerne džamije, svuda stvaraju dojam bajke, davnog vremena iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Jezero je voda koja okružuje otok koji je povezan mostom s kopnom, a život teče u obliku hoda visoke čaplje, uspavanih pasa i lemonate, odličnog pića uz tursku kavu. Mlijeko kao dodatak ne postoji. Ali prisutno je u mitu o Hadrijanu, Apolonu, jer kažu, ovo je njegova prapostojbina, i svim božanstvima, zemaljskim i onim nadnaravnim koja nose iskonsku transcendenciju, kao početak života…

***

WHERE THE BLACK ROSES GROW

Prije nepunih mjesec dana, jezero Halfeti. Potopljene kuće. Odvjetak rijeke Eufrat. Početak civilizacije. Ili njezin kraj, u blizini je sirijsko turska granica. Na jezeru brod na kojem trešti folklorna muzika i miriše prženo meso. Začas može biti potopljen. Kao kuće koje su nekad stajale čvrsto na tlu. A sad su dio vodenog, neljudskog svijeta. Na vrhu jedne od njih, obnažujem se do pasa, i gledam planine koje me okružuju. Nijeme svjedoke ženskog počela i ne tako davne povijesti…

***

JESENSKO LIŠĆE

Plitvice su najljepše ujesen, rekao je brat. Crveno, zeleno, žuto lišće. Onda je zavrnuo rukave i u podrumu popravio prespori bicikl. Sad će opet letjeti preko ulica. Sve do zime i leda, tad će kotači postati spore pahulje. Od jesenjeg lišća djeca stvaraju kolaže, lijepe list po list, nastaje kompozicija. I takva slika s umetnutim tkivom na papiru, može nastaviti život u stvarnosti.Jesen boji lišće crvenom. Ta boja se uz zelenu i žutu čini kao ugasli plamen. Kao nikad dovršena revolucija. Jesenji pločnici imaju podove od lišća koje je već u ljeto počelo otpadati s grana. Ljetos, suho lišće prekrilo je zelene livade i činilo se da je rujan blizu, čak i u lipnju. Lišće će letjeti ponekad, ležati, spavati, u kapilarama će se širiti tmaste boje, kao one na vunenoj kapi koju je isplela baka. Tamna trešnja oko vrata. I početak crne melankolije. Od koje srca više neće stradavati.

***

ANYTHING GOES

U gepeku kabrioleta sakrile su se crvene čizme, zlatne potkove i šal nalik onom od kojeg je stradala Isadora Duncan. Šaren i svilen. I vetar je puhao. I zvuci najnovijeg folka su se razlijegali ulicom, onog melosa koji je spandžan s kompjutorskom sferom, pa se širi Svemirom nalik virusu koji ne prestaje. Kič i krunica, davna barunica, dvorac Castelli i sve to se vrti ukrug oko nas. Anything goes. Možeš saviti kičmu i baciti rukavice pumama, svi će odlepršati u noći na krov novog vala da čekaju dah prošlog vremena. Jer na reveru revolucije još stoje pjesme i himne o svijetu bez pjega, o zidu i sumraku, o potoku koji teče usred nove civilizacije. Je li u tome spas?!

***

DOBRO I ZLO (PARABOLA O PISANJU)

Jutros je gomila ljudi sjedila na tratini blizu šume. Na tlu je bio veliki nož.
Sveta nedjelja. Pred mnoštvom jedan jedini covjek. Sjede oko njega u krugu oni koji trebaju donijeti odluku: je li on Dobar ili Zao? U maloj rijeci pršte odrazi umornih ljudi. Bacaju se i praćakaju sitni identiteti, kao ribice. Ako uhvatiš jednu, poznaješ krucijalnu razliku. Je li čovjek Zao? Je li poezija nadrasla tjelesnu hrestomatiju? Na poljani ostaci novina, pokidane strane i olovna slova. Sadrže li istinu? Ili su samo mokri papiri bez ikakve spoznaje? Sjedi gomila, na roštilju peče se mlado meso. Nož koji treba rasjeci Dobro od Zla, malo se zaoštrio, pa onda upao u vodu. Bačen zrakom Sunca, apolonijskom sjetom, prepolovio se napola. I ostao na dnu zatečen. Čovjek je bio slobodan. Kao umjetnost, onkraj Dobra i Zla.

_______________________________________________

DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).

Objavila je:

– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, 2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
– Paralelni vrtovi; intervjui sa piscima, znanstvenicima i aktivistima
iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022.
Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, Štajergraf, Zagreb, 2023.

Nagrade:

– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini)
– Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011.
(za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”)
– nagrada Orfej za sveukupnu književnu izvedbu 2020. u Plovdivu

Piše poeziju, kritiku i esejistiku, bila je dugogodišnja je voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu (u kojemu su sudjelovali brojni pisci i aktivisti iz tzv. regije).
Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue, bila je stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisijama Riječi, riječi, Lica okolice i u Bibliovizoru, voditeljica književnih tribina, urednica brojnih knjiga, urednica u časopisu Riječi.
Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Iranu, te u zemljama tzv. regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža, te nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove nagrade jedomjesečna stipendija za boravak u Sarajevu. Dobitnica priznanja HTUP-a za hrvatsko-tursku suradnju.

Prijevodi suvremene američke, slovenske, turske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija, te u časopisima Tema, Književna republika i Riječi. Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „Izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010., te u zborniku „ 2010 L annuario mondiale della poesia“(uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.

DVA DANA POEZIJE ANE PROLIĆ IZ ZBIRKE “DJEVOJČICA”, V.B.Z, 4/2024; 2/2

DJEVOJČICA I NESTANCI

nije uvijek bila tu.
djevojčica je znala nestati iz vedra neba.

kao da su je dvije ruke povukle svaka na svoju stranu, rascijepile je
i žvakale svojim proždrljivim prstima.
kao da se otvorio ponor
i progutao je.
i kao da je dugo, dugo padala, stružući svojom mekom kožom o oštrice procijepa.
i kao da je isparila voda u kojoj se kuha tjestenina i onda se sve pretvori u kašu.

djevojčica je znala nestati.
ali njezine cipele nikad nisu ostajale prazne.

netko drugi strugao je džonove ulicama.

***

DJEVOJČICA I KAMEN ZA SAPUN

opet je tiho sama

opet se sporo kreće prostorom, ostavlja otvorena vrata na kupaonici, načete knjige po stolovima, mokre ručnike na vješalici

opet prevrće kamenje u potrazi za držačem sapuna
broji latice
bere lovor, suši lovor, traži recept u koji ide lovor

naplavi snova opet se povlače do podnevnih brojeva

opet razdvaja note mirisa kao slojeve luka: slanci iz pekarnice kod crkve, sanitar iz apartmana, lavanda u džepovima
čuje kornjače kako prelaze borovim iglicama, lome ih, suhe im smokve padaju po oklopima

opet pronalazi tamu u škrinji za sladoled, vadi je drvenom žlicom
tama joj opet kapa po nogama, skida cipele, širi prste

pušta moru da joj uđe u usta, trave joj se opet zapliću za jezik i zube, režu pupkovinu obale

opet razvlači izdah do dna, šumi joj u ušima
i ruke su joj pune sedefa
a ne zna što će s njim, njoj treba kamen za sapun, opet

***

DJEVOJČICA I TATINI KLJUČEVI

tata, vrati se.
ostavio si ključeve

ostavio si ključ od stana, ključ od drugoga stana, ključ od kuće u koju se nikada nismo uselili, ključ od mora, ključ od ograde
ostavio si i ključ od auta, od poštanskoga sandučića, od lokota za bicikl
i bicikl
zaboravio si i ključ od podruma u kojem su sve one stvari koje će ti jednom trebati
i još neke ključeve za koje ne znam od čega su
ne ulaze niti u jednu bravu, ne otvaraju ni jedna vrata, nikamo ne vode
a izgledaju jako važno

vrati se.
ostavio si ključ zbog kojega nismo otišli na put i na večeru na putu
ostavio si ključ zbog kojega smo bili ozbiljni za stolom
i onaj zbog kojega ne razgovaraš sa sestrom niti ona sa tobom, ni nitko ni sa kim

tata, ostavio si sve ključeve
neke na pisaćem stolu, neke u zdjelici u hodniku, neke u ladicama, neke u džepovima, neke još nismo ni našli
i čime ćeš ti sada otključavati?

vrati se.
uzmi sve te ključeve, meni ne trebaju
teški su kao dupla plahta umočena u hladnu vodu
hrđave
prevrću se
miješaju
sapleću mi se o korake, petljaju o kosu, zapinju između zuba
zvone
zvone li ga, zvone
zvone glasno, kao da je netko umro

tata, vrati se.
uzmi ključeve, meni ne trebaju.

tu je sve otvoreno
zavjese plešu na vjetru, okna udaraju o zidove, vrata su skinuta

vrati se.
znaš da ne volim zaključavati

***

DJEVOJČICA I CRNI KVADRAT

pritišće je crni kvadrat

lebdi nad djevojčicom kao muha
spušta se kao poklopac
glatka, hladna tama

i odjednom može disati
čudi je to
i odjednom prestaje strah
i prestaje htijenje

samo crni kvadrat bez maljevičevog bijelog ruba

sve bliže

***

DJEVOJČICA I KARUSEL

vrti se u krug, u krug, u krug
njen drveni konj hrli naprijed
karusel svira
u krug, u krug, u krug
vrte se očne jabučice
tlo se vrti
jabuke na stablu
zrak
životinje se vrte sve brže i brže i obličja spodoba s gotičkih katedrala
oko vara, slika vara, misao vara
misli se zapliću u čvor
u krug, u krug, brzo, brže
sići se ne može dok vrtuljak ne stane
dok se konjica ne umori
dok glazba se umukne
naprijed, naprijed, dalje, u krug, osvojimo nove horizonte
ako odveže remenje kojima je vezana za konja, možda može skočiti
ne zna što je desno, što je lijevo, gdje je sredina u koju skače
gubi odrednice noći
mrak, mrak, tama, u krug, brzo, brže
karusel svira
sve se vrti
kreće se konj, djevojčica se kreće, zemlja, sunce, ljudi
svijet stoji
u krug, u krug, naprijed u krug, dalje u krug
boje se rastaču, stanice rastvaraju, tonovi ulaze u distorziju
sići će
još samo ovaj krug, kad je već tu
tko zna kad će opet karusel na njenu livadu
sljedeći će krug biti bolj
sad će naprijed u krug prema neslućenom poznatom
usporit će, vidjet će se oblaci i travke, oči srne
gore, dolje, gore dolje, konj razbija krug
konj galopira, lađa hita, karusel svira iz trbuha
stići će
smjerovi kretanja tope se u masu, masa se preljeva po njoj, ulazi joj u oči, usta, nos, prekriva je, potapa je
iz djevojčice klija cvijeće
zbroj suprotnih vektora je nula
sad će ona sići, još jedan krug, još jedan da nestanu ljudi i predmeti, dan i noć, samo krug, krug, u krug, u ponor cirkusa na livadi

sad će sići, zaustavite
govori kao dječak s vukom
zaustavite

vrti se, vrti se, vrti joj se, vrte se, vrti se, vrti se, vrti se vrtuljak
gore dolje klopot konjice
ništa ne odlazi, ništa ne dolazi, ništa, ništa ne može penetrirati krug
svi su otišli
i ljudi i šećerne vate i zmije i čovjek koji spušta ručku

ali sići će i ona, evo vuka

***

DJEVOJČICA I ŠUTNJA

nekada treba zašutljeti, treba stisnuti koljena, spustiti kapke, djevojčice
treba sakriti unutrašnjost punu oštrog kamenja i bujice šiljatih riječi
treba sakriti bol, tugu, nesreću, požar
nitko ne voli gledati vatru koja guta brokatne zastore
nitko ne voli gledati raskrvavljenu kožu 
nitko ne ostaje čekati da se pretvori u gnojnu krastu
a ti, djevojčice, ti baš moraš bacati riječi kao lopatom snijeg kada te obavija crna magla,
kada ti želučana kiselina izjeda stijenke 
djevojčice, okreni ogledalo, pogledaj na drugu stranu, gledaj u polje makova, u sunce na površini mora, priveži balon za ruku, slušaj crvrčke
ne misli o tome kako brzo će ih dostići smrt
ne predviđaj sušu u polju, oluju na moru, rupu u balonu
nekada treba zašutjeti, djevojčice i postaviti osmijeh kao svjetonazorski predznak
umara ta tvoja težina natopljena gorkom solju, odbijaju tvoje predstave pustinjskih krajolika, tvoje laude slomljene ljubavi
hej, djevojčice, trgni se
obuci prozračne riječi, procijedi slike kroz sitno cjedilo, vijori kosu, dotakni Julijinu sisu

ako ne možeš sve to
onda šuti, šuti, djevojčice

*

“Povratak u mentalnu dob djeteta, a začinjen saznanjima koja su naknadna i odrasla, u književnosti je razmjerno teško postići. Sjećanje je u pjesmama Ane Prolić vrlo živo, slike su jasne, prerađene i prorađene. Iako je do kraja okrenuta praktičnoj strani svakodnevice djetinjeg života – doživljaju majke i oca, njihova doma, namještaja i ukupnog interijera, pa i predmeta poput vjenčanog prstenja roditelja, ili kućnih biljki – ova poezija nije samo realistična, već posjeduje i elemente nadrealnosti. Drama odrastanja sastoji se od možda isuviše nagle promjene svijesti. Je li podvojenost čovjeka na dijete i odraslu osobu jedna od nepriznatih antropoloških konstanti? Je li, onda, točno da iz nekog kuta u čovjeku uvijek zapomaže, ili urla, ili se smije neko dijete? Pjesnikinje poput Ane Prolić podsjećaju na sve to: na središte izgubljeno odrastanjem, na povratak sebstvu putem okretanja djetetu u sebi.” – Irena Matijašević

_______________________________________________

ANA PROLIĆ rođena je 1979. godine u Zagrebu. Završila je studij Dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti. Piše dramske tekstove i poeziju. Napisala je brojne adaptacije i dramatizacije, te radila na velikom broju predstava. U posljednje vrijeme i režira. Za svoj je rad višestruko nagrađivana (nagrade: „Držić“, „Marulić“ i Nagrada hrvatskog glumišta). Ima status samostalne umjetnice.

KRATKA PRIČA MILANA ŽIVANOVIĆA: RELJINA SOBA

Bilo je to pre skoro šest godina – 31. avgusta 1989. godine. Sećam se jer je baka baš tog dana punila sedamdeset godina. Sedela je na fotelji u dnevnoj sobi – siva kao mrlja od buđi. „Stanko!“ – tako joj se zvao pokojni brat – vikala je sve dok ne ostane bez glasa „Vodi me kući, Stanko!“ Niko više nije ni pokušavao da joj objasni da je već kod kuće i da tu živi od 1962.

„Uvek traže majku, brata, sestru“, rekao je lekar kad je poslednji put došao, „Ništa valjda nije sigurno kao detinjstvo. Pa se vraćaju tamo, sve dok se ne zaglave u uspomenama. Posle nema nazad“. Nakon toga sam često razmišljao o tome u koji bih se dan ja vratio. Nikad nisam uspeo da smislim. Znam u koji ne bih.

Relja je tog dana došao na ručak kao da je to najnormalnija stvar na svetu. U stvari došao je u vreme kad ručamo, nisam siguran da se tu našao zbog hrane. Ne znam kad je otvorio vrata. Majka je babu hranila supom, otac je bučno srkao dok su mu valjuškasti rezanci visili s brade kao da je džungla. Mršava prilika je došla do stola, izvukla tešku stolicu i sela. Niko tu nije smeo da sedi. Osim njega, to je bilo njegovo mesto – sad je visio nad stolom, kao krpa kojom čistimo špajz.

Na slepoočnice mu se nahvatala plesan – jedna veća tačka i više sitnih, crnih kao katran. Osim toga je izgledao isto, bar mi se tako učinilo. Onda sam ga pogledao u oči. Pre mu je u uglu desnog oka uvek titralo nešto veselo, sad je bilo prazno. Osim zenice koja je poput crne rupe gutala sve u šta je gledao, i tamnozelenog irisa, ništa. Isto tako i levo – kao da gleda ka unutra, u neki drugi svet u kojem nema razloga za veselje.

Kad je seo, majka se trznula. Ipak je nastavila da pomera kašiku, dok je baba zevala kao gladni ptić. Pošto je završila s hranjenjem, ustala je i otišla u Reljinu sobu. Prvo je iznela kutije koje su se tu vremenom nakupile, onda se čulo šuštanje čaršafa. Potom je došla do Relje i spustila mu ruku na rame. Ustao je kao po naredbi. Kroz otškrinuta vrata sam video kako mu svlači nogavice s mršavih nogu. Izašla je, zatvorila vrata i dvaput okrenula ključ.

Sutradan sam bio naročito ponosan na novostečenu veštinu čitanja. Išao sam po kući kao uzbuđena muva i čitao sve što mi padne pod ruku – recept za kolač svekrvine oči, TV program, poruku koju je otac ostavio kad je krenuo na posao (Ne diraj auto!), novine. Pažnju mi je privukao pasus uokviren crvenom olovkom:

Relja nije mogao da zna kako će ljudi dočekati njegovu bolnu iskrenost. Verovatno nije ni naslućivao da bi mogao da postane „društvo za izbegavanje“. Jer, imati HIV za mnoge je značilo samo jedno – sklanjaj se da se ne zaraziš. Relja se hrabro uhvatio u koštac sa predrasudama i neznanjem koje je vladalo kada je reč o opakom virusu. Rešio je da se bori. Lavovski.

Majka mi je prišla s leđa, nisam je ni osetio. Besno je zgrabila novine, tako da su na trenutak zaličile na zaklanu kokoš – video sam jednom kako se bez glave batrga po dvorištu i maše krilima. „Gubi se!“, rekla je odsečno. Baba je sedela u fotelji i ljuljala ćebe zamotano u valjak, Relja je ječao kao sirena za uzbunu.

Dani su prolazili, niko nam nije dolazio. Roditelji su se ponašali kao da Relja ne postoji – prvo su zelene patike s rupama u kojima je došao bacili u smeće – video sam kako leže na gomili ljusaka od krompira, pomirene sa svojom sudbinom. Onda su sklonili sve fotografije. Potom su još češće zaključavali vrata od njegove sobe.

„Ovo je Dunja“, rekla je majka kad je jednog jutra u dnevnu sobu ušla visoka devojka plave kose, „Došla je da pomogne“. Kad sam joj zatražio čašu mleka rekla je „beži, bre, mali“ i otišla u Reljinu sobu. Kasnije sam čuo kako mu nešto govori, posle i kako plače. Jedva da je izlazila odatle – samo da uzme nešto iz frižidera i da se istušira. Otac i majka nisu s njom razgovarali, bar ih ja nikad nisam čuo.

„Dobro je što ništa ne pamti“, čuo sam oca jedno jutro, „Da je drugačije opet bi morala da se rveš s njim. Ovako će u toj svojoj izmaglici da sačeka čamac za preko“.

„Nije baš da ništa…“, rekla je kad ju je prekinuo.

„To neću ni da čujem!“, zalupio je vrata za sobom.

Nigde nisu išli, iako ih za Relju odavno niko nije pitao. Samo je teča jednom rekao „meni je to bolesno“. Izgovarali su se da ne mogu da me ostave samog s babom, jer može da joj dođe ono njeno. Ruku na srce, nikad joj nije ni odlazilo, bila je mirna – kao zbunjeni oblak iznad pustinje.

„Možda ne bi bilo loše da izađete malo“, rekla je Dunja majci jedno popodne.

„Ma gde…“

„Verujte mi, biće vam bolje“.

Nije joj trebalo mnogo da nagovori oca, jedva je čekao da ode negde gde dan ne počinje sa potrošenim mozgovima. Tako ih je zvao. Spremili su se brzo, za njima je ostao oblak duvanskog dima pomešan s kiselkastim vonjem kolonjske vode.

Čim su izašli, Dunja se uzvrpoljila. Vrtela se oko prozora, onda je otišla do vrata. Priljubio sam se uza zid između moje sobe i predsoblja tako da me ne vidi.

„Ajde“, šapnula je i u kuću je ušla krupna senka.

Kad je stao pored lampe, video sam da mu je lice neprirodno belo. Kosa mu je zbog toga izgledala još tamnija, kao ilustracija iz neke knjige o duhovima. Otišao je za Dunjom u Reljinu sobu. Polagano sam prišao vratima koja su ostala odškrinuta.

„Sami smo?“, pitao je posle kratke pauze.

„Mali je tu. I baba – ali ona ko da nije. Slobodno…“

Stranac je kleknuo kraj Reljinog kreveta. Video sam kako mu dlanovima obuhvata šaku i prinosi je svom licu. Relju nisam video, ali sam po ječanju koje se promenilo shvatio da ga poznaje. Muškarac je počeo da plače. Isprva tiho, onda sve glasnije. Učinilo mi se da neka sila nadire od njih, kao topao vetar od kojeg može da se poludi.

Kad sam osetio bol u stomaku, otišao sam u dnevnu sobu. U video rekorder sam ugurao traku Nindža kornjače 13. Na ekranu se pojavila metalna, loptasta skalamerija, a potom i ružičasti mozak. Uzeo sam daljinski, pritisnuo dugme sa oznakom plus i pustio da linija na televizoru ode do kraja. Krang je pretio svojim piskavim glasom. Iz dubine kuće je dolazilo nešto teško, masno, prigušeni urlik koji ništa nije moglo da nadjača.

__________________________________________________________

MILAN ŽIVANOVIĆ rođen je 1982. u Kruševcu. Studirao srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2009. do 2017. radio u e-novinama, od marta 2017. do januara 2024. u XXZ magazinu gde je uređivao književnu i LGBTIQ+ rubriku. U Optimist magazinu radi već tri godine.

DVA DANA POEZIJE ANE PROLIĆ IZ ZBIRKE “DJEVOJČICA”, V.B.Z, 4/2024; 1/2

DJEVOJČICA I POPRAVCI

oko djevojčice uvijek je bilo stvari koje je trebalo popravljati.
pojavljivale su se niotkud.

pucale su niti u žaruljama
parale se niti na plahtama
mrsile se rese tepiha
a često i kosa djevojčice.
i onda je trebalo pažljivo, nježno, polako, od korijena prema vrhovima.

konop je popuštao na čvorovima
ladice su slabjele u kukovima
vrata u kuhinji su zapinjala
a često i riječi u grlu djevojčice.
i onda je trebalo pažljivo, nježno, polako, od manje do više teškog.

oko djevojčice uvijek je trebalo ljepila, odvijača, češljeva, čavala, zavoja, riječi, riječi, maramica
par ruku

evo i danas
danas je u kupaonici otpao držač za ručnike.
baš kada se činlo da su zakrpane sve pukotine, da je sve dobro zategnuto, podmazano, oprano i na mjestu, da se još samo treba obrisati ručnikom i gotovo, baš se tada, niotkud, pojavila nekakva sila i držač za ručnike, i ručnik, i djevojčica u ručniku pali su na pod.
bit će da se to dogodilo od dotrajalosti, od slabosti, od ove proklete vrućine, od nečega.
sigurno nije od toga što se djevojčica, zajedno s ručnikom, prebacila preko držača i ostala tako visjeti iznad pločica.
i sada će opet trebati pažljivo, nježno, polako od plićeg k dubljem.

oko djevojčice uvijek je bilo stvari za popravljati.
i kao što je rečeno pojavljivale su se niotkud.

***

DJEVOJČICA I PRIPREME

dobro da je živjela u velikom stanu.
i dobro da je taj stan imao vrata na kupaonici, na njezinoj sobi, troja vrata na dnevnoj sobi, dvoja na kuhinji, vrata na spavaćoj sobi, ulazna vrata, balkonska vrata i troja staklena u haustoru.

i dobro da ih je sva mogla otvoriti kada je bila sama.
i prolaziti kroz njih u dugoj i tihoj povorci, s tatinim kožnim rukavicama na rukama.
ako bi ih dobro navukla, sve je bilo crno.
bila je noć.

i dobro da je hodnik bio dug, komoda za cipela uza zid, a tepih uzduž cijele prostorije
tako da je mogla zatvorenih očiju
osjetiti brojna stopala koja je ispraćaju kroz ulice s drvoredima, mekano i glatko.
grobljanska ulica, ulica kroz kuhinju, trg s dvjema crkvama i poštom, kružni tok oko stola, pragovi, rupe na cesti ispunjene kišnicom.

i dobro da je balkonska ograda imala udubljenje ispunjeno zemljom predviđeno za viseće pelargonije.
mrvila se u prah u crnim rukavicama dok su se pred zgradom parkirali automobili.
poput crva se migoljila među vlastitim prstima.
nebo je bilo vedro, vidjeli su se obrisi ribnjaka.

i dobro da je u zemlju sa cvijećem bila upiknuta vilica koja više nije služila jelu.

i dobro da je nitko nije mogao pričuvati za vrijeme susjedova sprovoda pa je upamtila scenoslijed smrti.
i predano razvijala postumnu ikonografiju.

dobro da je bilo dana kada su se sva vrata mogla otvoriti.
i dobro da je bilo dana kada nije bila sama kod kuće.

***

DJEVOJČICA I ŠKARE

djevojčica je mahnito vezala čvorove
kao da privezuje brod za obalu da ga ne odnese struja
da ne ode i ne ostavi putnike razbacane po znamenitostima i klupama
čvor za mamu
čvor za tatu
čvor za bol
čvor za slap u boji pisanica na brani drvena mlina
čvor za tamaris na plaži
čvor za njega
čvor za oblak u obliku ptice
čvor za mačkove brkove
čvor za dramu koju nije napisala, za ljeto koje nije spremila pod kožu, čvor za gležnjeve prolaznika, za lokomotivu
crijeva je zavezala u čvor
jajovode je zavezala u čvor
pupčanu vrpcu djeteta u čvor
kablove koji vise iza televizora isto u čvor
da zna da nitko ne može otploviti
i ostaviti je na klupi
s koje bi mogla ustati i otići po škare

***

DJEVOJČICA I LUBENICA

nemoj skakati na glavu
plitko je, stijene su, kičma će ti
nemoj s te strane mola
nemoj dalje od crvene bove
nemoj oko bove, nemoj pod brodove, nemoj u valove, nemoj do dna po školjke
na dnu ima svega
nemoj obliti nokte na nožnim palčevima
nemoj lizati tamarise
nemoj jesi lubenicu nakon ručka
voće se brže razgrađuje, pa trune, pa trunu crijeva, a kad istrunu crijeva, trune mozak
nemoj jesti topli kruh, nemoj jesti krumpir od ručka, nemoj jesti iza šest, nemoj jesti
nemoj piti kavu na prazan želudac
bolje mlaku limunadu s kurkumom
nemoj ostavljati šalicu na stolu, mrvice u krevetu, neriješene račune, dijete u šumi
nemoj sama šumom
zmije, trava, iglice, sunce, požari, šuma, šuma!
ponesi štap, ponesi šešir, ponesi vodu
nemoj zaboraviti popiti osam čaša vode dnevno
voda razgrađuje celulit
voda je život
nemoj potrošiti svu toplu vodu, zatvori pipu kad se sapunaš, misli malo i na druge
nemoj ulaziti drugima u prostor
nemoj prelaziti vlastite granice
nemoj pretrčavati cestu
nemoj trčati po betonu
nemoj hodati okolo kao muha bez glave
nemoj stajati na propuhu, nemoj stajati na suncu, nemoj stajati na jednom mjestu
pomakni se, pokreni se, učini nešto
nemoj biti tužna, nemoj se prerano veseliti, nemoj se trovati ljutnjom, nemoj oprostiti
nemoj pozdraviti susjeda koji parkira auto preko crte
i nemoj pisati slova preko crte
nemoj posuđivati drugima svoje nalivpero, nemoj posuđivati alat od drugih
kupi svoj
nemoj kupovati kartu zadnji čas
gužve su, dobit ćeš zadnji dio autobusa, tamo je nagurana mladež pretrpanih torbi
nemoj nositi torbu na jednom ramenu
nemoj staviti sva jaja u košaru
nemoj držati sve novce u novčaniku
nemoj kupovati od žene za trećim štandom desno od stepenica
vara na vagi
nemoj se vagati
nemoj vagati svaku odluku
nemoj biti brzopleta
nemoj dirati struju, nemoj dirati češere, nemoj se dirati
zalijepit će ti se prsti
nemoj govoriti što ne misliš, nemoj govoriti gluposti, nemoj govoriti tako brzo, nemoj tako glasno, šuti
ne moraju svi baš sve znati
nemoj se sramiti svojih predaka
nemoj skrivati svoje talente, nemoj skrivati noge, nemoj otkriti sve o sebi
nemoj vjerovati svemu što piše u novinama, nemoj vjerovati mački, nemoj vjerovati snovima
nemoj sanjati
nemoj pričati svoje snove drugima
ljudi kradu
nemoj živjeti u strahu
nemoj misliti na prošlost
nemoj se gledati tako izbliza
izgubit ćeš oči
nemoj čitati u mraku
nemoj spavati po danu
nemoj zaboraviti ključ, maramice, tablicu množenja, tablete, tko te voli
nemoj letjeti
nemoj hodati bosa po pločicama
nemoj hodati po tepihu u cipelama
nemoj gurati stvari pod tepih
past ćeš preko brda, otkotrljat ćeš se u provaliju
podmetni tanjurić da ti ne curi taj sok od lubenice po trbuhu, već ti se napravilo cijelo jezero u krilu
utopit ćeš se

***

DJEVOJČICA I PTICA

stajala je tako bosonoga, nepomična i nepočešljane kose 
na rubu balkona
na rubu ljubavi
a bilo je hladno
i ljudi su prolazili
brodovi, oblaci, sati, afere, ratovi, psi, misli, kamioni čistoće, isto
polako je padao mrak
već je pao mrak
stajala je tako i čekala da čuje visoko je opasno je, glupo je i neodgovorno, volim te, skuhana je kava
umjesto glasa, survala se ptica, zamahnula krilom

i djevojčica više nije bila na ivici

letjela je

_______________________________________

ANA PROLIĆ rođena je 1979. godine u Zagrebu. Završila je studij Dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti. Piše dramske tekstove i poeziju. Napisala je brojne adaptacije i dramatizacije, te radila na velikom broju predstava. U posljednje vrijeme i režira. Za svoj je rad višestruko nagrađivana (nagrade: „Držić“, „Marulić“ i Nagrada hrvatskog glumišta). Ima status samostalne umjetnice.

književna premijera: ZBIRKA POEZIJE FADILE ARNAUTOVIĆ ALIĆ “DRVO ŽADA”, Lijepa riječ, 4/2024; sedam pjesama

KAKO DOŽIVJETI FLAMENCO

Kao dah da zastrepi na žici
čas prije nego se nabor s volana
vine u zvižduk ponesen

tek skrušen tembr s jezika
naum zavitlan u talas tmine

usnula munja kao
kad s usne odjekne eho
gitanos iz daleke gluhe sine tišine

s visine svrgnut sluđen u vrisku vrtlog
u svili zacvili pa zatreperi tijelom
u bol zavijen zvuk prevaren
zavrti se fandango i nema tla ni dna

vibrira samo okret u zraku
kao iscijeđen zov iz skliska posrnuća
u potpeticu i u bongo zagrmi bljesak
krešendo u kastanjete i pljesak
zažubori pogled i stiđen i prijek
ostane spušten na vrat
kroz prste prosijan
da pod trepavicom odjek osvane

zamršena u valu zaplovi bata de cola
crvena sjeta pod skutom
u zaigranom platnu plamen
zgasnuo patnje trag u pjenu
golubice gugut zgrnut u zjenu
prkos sklonjen s uvojka u klatnu

zatreperi večer u sjeni
pa se šapat gluh spjeni u vatru
scijedi mlaz do uha krišom
trzaj u zamah vreo zagrgolji u prasak
svitak u kretnji uhvačen
u praznom ukraden časak
na prevaru s violine slap
u razuđenom naboru tkanja
zažubori sjenku u stanku

sapletena ćutnja
u raskoraku s vezom
blijedi u nevjericu sročeno
razumijevanje smisla
neuko prebiranje po tragu

smršenog svjetla snop
i strunjen damar u zanos
kroz prste prosijan davni zvuk
procijeđen grca glas u muk

sijevom sjaja i zebnjom
i rezom sa znojnih žica
razapetih nategnutih
do vriska u staklu
jezom zgažen

sabran je trepet mrazan
tek da vruć predah u paklu
uskovitla pa smiri
u tebi vremena prah
poražen

***

MEĐUSVIJET

Ti si jedno vrijeme
stiglo izdaleka
šaptao si sebi
iz doba onog davnog

Ovdje ni opazit nećeš
kad te potroše
a tebi čini se
da si već strošen
na drugi svijet pošao

Pa ti dođe da opet odeš
sabran da se vratiš
u svoju nigdiniju sjajnu
u uspomenu useliš se
kao u tajnu

Jer ništa drugo nemaš
do komad Bosne u sebi
da razdani te kad se smrkne
da sabere te kad se pogubiš

Niko ne zna što te nema
zaneseš se zapjevaš se
u samoću
u snu bijegom tajnim tješiš

Pa se pustiš niz talase
nek ćućori bistra voda
kako ćeš se jednog dana
prolomiti iz sveg glasa
vodite me
na dan hoda odavde

Ovdje si se bespomoćan
uspavao ostrašio sjetne njive
nostalgijom stradavao okopnio
slike žive u zli čas
da ih mrtve što si žive poznao
sve prozoveš na sav glas

Priču za nečuj i neposluh slažeš
pleteš mrežu sjećanja starog

Posjećivali smo se još kažeš
i kahvom dočekivali i
ramazan u baklavi skrivali
bezgrešni se stideći
jedni drugih nizašta

Na zatvorene kapije
silom je ušla sumnja
ubrzo je za njom
u ozeblu dušu
uselio strah

Krili smo slabosti
za prepoznavanja
i uzdržane suze
iz milosti

Živi srećom napustili smo
pragove i domove
u očima odnijeli sjenke
plamena što se dizao izanas
iz zapaljenih tragova i stopa

Ugušili plač pokupili
pepeo umirili ponos
da preživimo
i otišli

Sad nas otud leden
dodir daljine peče samo
daljine od svega
i ovdje i tamo

***

TRNOVO

Vidim u zemlju se rušiš
Sjeme vezano moje
U pomrčinu posrćeš
K’o sunce u trnje

Oh Godinjske Bare
Zaglušujući prasak
Zapanjeno trunje
Trajanja moga dašak

Kao svitac si zgasnuo
Pokosio te hitac u travi
I bol mi je splasnuo
Tek trepće muk mi u glavi

Sleđena nevjerica
U razvalini krhotina
U prsima praznina
Osramoćena tmica

Riječ ti je umrla nijema
Suzu si u rosu skrio
Ni mene više nema
Svijet mi se skamenio

Sklonjen si u tišinu
Trag mjesečine snatri
Drhtala je kroz tminu
Dok tinjao si u vatri

Gledam odradili su smjenu
S dušom u paklu
Srcem u kamenu
O ramenu njihali su puške

Na tebe mirisao je zrak
Iskro moja ugašena
Okolo je svjetlio mrak
Mlaka hladila ti se sjena

Sabur kroz prste svoje
Još krotim i snivam
A sve manje bivam
I sve tiše hodim

Nije mi ostalo ništa
A dunjaluk bih dala
Iz čistilišta jednom
Opet da te rodim

***

MILOSNICA

Ugasi svjetlo dobro moje
Oni su sad u mraku
Njihov je mrak u strahu
Miriše ovdje čak
Na tvoju krv

Stišaj žeđu svoju
Njihova ima boju smrti
Blizu je kao grob
Pregrizi svoju glad
I stegni svoju drob

Priguši sjaj taj
Tamo još samo duša sja

Spram plamena tog sad
Oni još dišu
Oni još vole
Oni jedu svoju glad

Razgode žeđu svoju na danove
I glođu strepnju svoju dugo
Skrušenu među dlanove

Njihov je strah u mraku
Kad umre sahranjuju ga
U saksiju za cvijeće
U hamajliju pod prag
Zaključaju srce

Izlaze u jutro
Pod snajper
I brisače

Mrtvo sjeme u naramku
Ponesu kući

S vatrom ga prosiju pod kamen
Sjenku njegovu razvuku na dugu i
Tešku kušnju pod krošnju u prvi hlad
U dimenziju drugu misao toplu
Ugnijezde pa znamen
Presele među zvijezde

I opet živi se vrate
S mirisom starog kruha u džepu
Da sjenke zrele za sajle i žice
Prigušnice isprate
Da im se san titravi novi rodi da
Ne posivi i ne zgasne u
Oku neba trag im i
U vodi

Da zajedno
Premostimo mrak
Ugasi svjetlo svoje
Dobro moje

***

BEHARA

Očevici još stražare
nad ukradenim kostima
zarobljenih
pepelom raznesenih
spaljenih njih
sedamdeset i više

Od sedam nedužnih
duša najmilijih
jedna je majka dvije sestre
od sestre djece dvoje
snaha i njeno dijete
bezimeno zaključano
u plamenu gorjelo je

Užareni gušeni u dimu
spepeljeni krici

U jednoj lomači drugoj
sedamdeset i dvoje
nedužne sedamdeset
i duše dvije

I još toliko očiju
i još i više glasova i
uzaludnih uzdanja
da će ih čuti neko

U živoj lomači zatočeno
ostalo je nebo visoko
u plamenu živih duša
spepeljeno

U blizini bliskoj
sve gledao je neko
i tvrdo zalio ćutanjem
Zehra ugljenisana
utekla je s lomače
kože spaljene u žeravici
pet dana šumom
gladila je i žive rane
crvave hladila
strahom u krvi
i mrakom šume

Čednim se čudila čudom:
Gdje su im bile oči
gdje im je obraz bio
kad su palili oganj

Gdje će im duša stići
kud su kanili
s rafalima u srcu ići

Nije više prostora
ni snage za oprost
rekla je Behara

Ni pepela nije
od matere ostalo moje
ni traga joj
od mezara

***

DRVO ŽADA

Stabalce malo drvo hlada
Svjetlosti žedno vazda zeleno
Poji te oko hrani te nada
Na suncu trneš nezaliveno

S debelim hladom u lstovima
Pod trepavicom mojom bdiješ
Divljenju mojem u slapovima
Raduješ se dok sunce piješ

Kad ti se radost u zanos svrti
Pa o životu ariju poje
Ja poslanicu vječitoj smrti
Skrivim u plačne žilice svoje

Kad misao te moja s prati
Kad se sve sputi i sve se sjada
Kad ničeg ne bude ti ćeš znati
Da umre sve kad umre nada

Smaragdno ledno sunca žedno
Ti sjajno moje drvo žada
U tebi strepim snivam jedno
U snu zelenom čekam hlada

Ti sunce piješ ja vodu tražim
Ti biser snivaš ja biser lijem
Na tvome vrelu žeđ svoju tažim
U tvom ti hladu žada sijem

Tišino moja zgranuto moje
Danima sam te čednu sricala
I sijevalo je i grmilo je
Dok si iz moje vatre nicala

Ja rimujem te dragi cvijete
Iz žarke želje iz inata
Njegujem tajno te rukovete
I zalijevam te otrovom zlata

***

ELEGIJA

Sve su te kiše isplakale
svi mostovi nad vodom
hodom oželjeli
a sve s mora razglednice
u sjećanje istrošile

Šutnje nijeme pokorene
odjekuju u kamenu
kao snovi ocviljeni
u predjelu staloženom
u vremenu

Kao gorčinu iz magle su te
u vedrinu sklonile suze
u nedođiji te zaboravile
da imena ti ne izgovorim
nikad više

U sebi zatečen ostao je
injem optočen vrutak svjetla
u uspomenu

Miris krajolika kao
vrisak u sjenci rastopljen
na mlaku suncu
složen za talog
na dno tone

Bezimena
imenom tvojim ranu solim
i jelu dodajem te u slast

Puste uglove trajnog skloništa
uzalud oprašujem
gomilaš se u nepodnošljiv zrak
i trošiš u odložen jecaj
kao u kasnu sjetvu

Prostirka si još samo
gorljivom stopalu mom
jer nisi više ništa
do ugažen trag
i ne daš se uporediti
sa onim što si bio

____________________________________________

FADILA ARNAUTOVIĆ ALIĆ rođena je u Prijedoru 1948. godine. Od 1960. živjela je u Banja Luci gdje je završila Srednju medicinsku školu i Pedagošku akademiju. Nakon 1975. godine zapošljava se u Zenici gdje radi kao nastavnik maternjeg jezika. Nakon izbijanja rata u BiH, u maju 1992. godine, sa porodicom odlazi u Austriju gdje radi kao nastavnik maternjeg jezika i medicinska sestra. Sada kao penzioner živi u Beču, piše poeziju i prozu, pomalo pjeva, slika i prevodi sa njemačkog.
Objavila dvije kraće zbirke poezije: „Srce pred zivotom“ i „Umogorje“.
Pjesme su prevođene na albanski, makedonski i njemački jezik.
Zastupljena je u zajedničkim zbirkama, zbornicima i antologijama.
Učesnik je književnih susreta i manifestacija širom bivše Jugoslavije.
Dobitnik je 3. nagrade za poeziju „Slovo Gorčina“ 1972. godine.
Pjesme je objavljivala u mnogim listovima i časopisima: „Mladost“, „Polja“, „Oko“, „Oslobođenje“, „Književna revija“,„Putevi“, „Život“ i drugi.

TRI PJESME HADŽEMA HAJDAREVIĆA (1956 – 2023) IZ ZBIRKE “SUTJESKA”, V.B.Z, 2012.

JEDNA PORODIČNA BAJKA O DRVETU KOJE SVIJETLI

Ima to stablo koje svijetli, i jednorog
koji o nj oštri uznemiren rog
Ima taj vjetar što u kristalnim krošnjama
začešljava dječake odbjegle od doma
a oni s napetim lukovima čekaju
poludjelu vješticu iz gore

Imaju ta prostrana srebrena brda
puna svjetlucavih stabala
kud lunjaju umorni sveci s bradama
svinutim o mršava koljena prije no,
u odjeći siromašaka, pokucaju
na naša obiteljska vrata u dolini

Ima to ljubičasto jutro koje će
ubrzati naša ulijenjena srca
što stići će na vrijeme baš tamo
kamo bijahu krenula – u čednom
dobu bezvremenosti, kad su
i jednorozi odlučili da ih oko
ljudsko ne vidi nikada više, a mi
ostali da budemo zaustavljeni u
sasvim običnoj i nedovršenoj priči

***

ČITAJUĆI CHARLESA SIMICA

I ja često osjetim kako stanujem
Na svim starim adresama i kako me
U kasnim satima obilaze stanodavci
I drugi fantomi kojima ili sam dužan
Ili načas moram biti ispovijedni lijevak
Za njihove nadošle strahove i suze

U svaku se noć ulijevaju sve druge
Noći pa lica s pesnicom na čelu
Ili praznom kašikom u ustima
Milostivno kruže oko moga kreveta
Kao da sam iznenada obolio zauvijek

Svrćem pogledom u knjige tek skinute
S ormarića i lovim sretni trenutak kad bih
Iz bilo kojeg stana zbrisao na put

A izjutra se zidovi i stvari čude
Mojoj bunovnosti i zašto previđam
Koliko su isflekani masnim sjenkama

Odbacujem ih kao što se odbacuje
Uprljano rublje i vrebam one
Sjenke koje će sramežljivo uskočiti
U sobu prije no što vlastito tijelo
Privolim na novi započeti dan

***

SMRT SAMCA

Sedam dana i sedam noći zavjese bijahu
Navučene i ništa se nije pomjeralo

Ispod prozora su radnici strpljivo žurili
Na posao ili kući, a djeca se utrkivala

S uličnim psima i raspusnim vjetrom
Što je ubrzavao sekunde i odluke

Ni telefon, ni jednom, nije zazvonio
Bio je isključen zbog neplaćenih računa

Da je makar tu večer neko od susjeda
Sreo na stubištu lice iznakaženo od bola

Osmi dan mačke su odustale čekati svoj
Obrok pred vratima, a golubovi nisu više

Slijetali na umazana prozorska okna

____________________________________________

HADŽEM HAJDAREVIĆ rođen je 18. jula 1956. godine u Kruševu kod Foče. Školovao se na Popovu Mostu kod Foče (osnovna škola), te u Sarajevu (Gazi Husrevbegova medresa i studij jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu).
Objavio je 12 knjiga poezije, više pjesničkih izbora, zatim nekoliko knjiga proza, kolumni, eseja, čime se kad je u pitanju žanr ubraja u najraznorodnije savremene bosanskohercegovačke autore.
Knjige odabranih Hajdarevićevih stihova izišle su na bugarskom, francuskom, engleskom, slovenskom, poljskom i njemačkom jeziku. Prevođen je i na arapski, flamanski, mađarski, makedonski, danski, ruski, armenski, italijanski, turski, ukrajinski i druge jezike.
Dobitnik je više književnih nagrada: Nagrada Trebinjskih večeri poezije (1981), Nagrada „Skender Kulenović“ (1996), Planjaxova nagrada za najbolju knjigu pjesama (2005), nekoliko bh. i regionalnih nagrada za najbolju kratku priču i dr. Zastupljen je u svim novijim antologijama bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije i kratke priče.
Jedan je od autora Rječnika bosanskog jezika (Sarajevo, 2007), koautor Pravopisnog priručnika bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika sa osnovama gramatike (Sarajevo, 2013). Autor je ili koautor više čitanki za osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini.
Od 2002. pa do 2012. godine bio je, u okviru redovnih aktivnosti Društva pisaca BiH, predsjednik Organizacijskog odbora Međunarodne književne manifestacije „Sarajevski dani poezije“, a krajem marta 2018. izabran je za predsjednika bosanskohercegovačkoga Društva pisaca.
Živio je i radio u Sarajevu. Posljednjih 20-ak godina bio je uposlen u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu.
Umro je u Sarajevu, početkom decembra 2023.

KRATKA PRIČA ALEKSANDRA PETROVIĆA: JUTARNJA KAFA

Gospođa Vedrana je još uvek u postelji, iako je letnje jutro već odavno osvojilo njen neveliki stan. U poslednje vreme imala je sve manje volje da ustane. Vrućine i vlažan vazduh oduzimali su joj i onu mrvicu snage preostalu posle loše prospavanih noći.

Zurila je neko vreme u tapete uvijene po ivicama, izbledele od sunca i kuhinjskih isparavanja. Na zidu je visilo trideset šest kalendara. Centralni deo zauzimao je onaj za tekuću godinu s fotografijama mačaka. Ostali su okačeni hronološki. Pored trodelnih kancelarijskih, sa crvenim obeleživačem, ima i manjih, sa cvetnim motivima, reprodukcijama slika, pejzažima, fotografijama gradova. Datumi su precrtani crnim flomasterom.

Kapljice znoja klize niz krivudave linije staričinog lica, slivajući joj se ka vratu. Okreće se ka ventilatoru koji je sinoć uključila. Na trenutak se zatalasa Vedranin svileni kombinezon i paperjasta kosa sedefastog preliva. Ona zatvara oči i uživa u naletu hladnog vazduha.

Starica se konačno uspravlja, oslanjajući se rukom o jastuk. Bosa odlazi do kuhinje i s radnog dela uzima papirni ubrus. Briše njime čelo, a zatim ga blago tapka po obrazima. Baca papir u kantu za đubre i seda za trpezarijski sto.

Na suprotnom kraju stola otvoren je registrator u koji se slažu providne fascikle, popunjen do polovine. Pored njega naslagane su istrgnute stranice sa čituljama iz dnevnih novina. Vedrana uzima prvu s gomile. Reckavim makazama seče veliku umrlicu. Duboko udahne i tužno izdahne. Na crno-beloj fotografiji je portret mladića: blago iskošene glave, oštrih crta lica, razdeljak s desne strane.

Prisetila se njegovog zbunjenog pogleda dok je prekjuče razgovarala s njim.

I posle trideset šest godina naporne službe uvek joj je teško padalo kada je otpusnicu morala da napiše nekome ko je tek počeo zaista da živi. Tešila se time da je tu osobu poštedela muka kojima još niko nije zaista pronašao smisao. Uostalom, nije ona određivala pravila. Profili za obradu s datumom krajnjeg izvršenja stizali su direktno iz Centrale. Uvodila ih je u evidenciju, proučavala i određivala najpogodnije mesto i vreme susreta. Nakon što bi stupila u kontakt s kandidatom pokazivala bi mu mrlju razlivenog mastila na papiru, pitala na šta ga podseća i zapisivala ono što bi rekao. Dugo je iz radoznalosti pokušavala da poveže sliku i odgovor koji su davali pozitivan ishod, ali bez uspeha. Svaki slučaj bio je jedinstven.

Kovertiranu dokumentaciju slala bi u pisarnicu Udruženja. Narednih nekoliko dana proveravala je osmrtnice. Nekada je obrađivala i deset slučajeva dnevno, sada jedva da je mogla da postigne dva. Zato je i podnela molbu za razrešenje. Po Pravilniku, odgovor je trebalo da dobije za sedam dana. Prošla su tri. 

U sve ovo, ušla je potpuno neplanirano, jednostavno se desilo. Mada, kada malo bolje razmisli, možda to i nije bilo tako slučajno. Dan pre nego što će postati udovica, na ručku im je bio Razvigorov kolega Dobrivoje. Kada su se rukovali na rastanku, primetila je da duže zadržao levu ruku na desnom ramenu njenog muža koji se, jedva primetno, stresao. Tek kasnije saznala je da je to bilo tradicionalno obeležavanje subjekta. Posle nesreće, dok su se lekari još borili za Razvigora, Dobrivoje je bio prvi koji je došao u bolnicu. Tada nije razmišljala o tome kako je saznao gde treba da se pojavi kada nikoga još nije obavestila, jedino joj je bilo važno da ne bude sama. On ju je i ubedio da, kada bude spremna, nastavi Razvigorov posao u njihovoj Organizaciji. Biće materijalno obezbeđena, a imaće i čime da skrene pažnju sa setnih misli.

Vedrana do tada, zapravo, nije tačno ni znala čime se njen muž bavio. Na prvom sastanku Opštinskog odbora dobila je plastificiranu karticu sa imenom i fotografijom kao iz lične karte. Na trenutak se začudila odakle im baš ta slika, ali nije imala snage da se dalje bavi time. Ljubazne mlade pomoćnice dale su joj i nekoliko priručnika koji su je uputili u strukturu, program, obaveze i pravila članova Organizacije. Posrednici, kako su sebe nazivali, bili su deo međunarodnog Udruženja. Osnovani su još u doba prvih plemena. Tada su, doduše, imali drugačiju, manje razvijenu strukturu. Jedini preduslov za prijem u članstvo bilo je da je osoba izgubila nekog bliskog i da kao zalog poverenja prizna svoj najveći strah. Zbog osetljive prirode posla kojim su se bavili obavezivali su se da će biti posvećeni ciljevima društva sve do sopstvenog biološkog kraja. S preletačima koji su, zavedeni lažnim sjajem večnosti ili ispravljanjem grešaka u ponavljanim životima, odlučili da istupe i pridruže se drugoj strani, surovo su se obračunavali. Toga nije bilo u knjigama, Vedrana je glasine čula tokom sastanaka povodom mesečnog pregleda učinka.

Pogledala je na sat. Tri minuta do osam. Uskoro će doći kurir da joj donese današnji spisak. Datum na pečatu kurirske službe morao je da se poklapa sa onim u izveštaju. Nadala se da će ovoga puta biti neko bliži njenim godinama. Bilo je manje neobično kada bi s njima stupala u razgovor. U prvo vreme, kao pripravnica, bila je stidljiva, ali vremenom se oslobodila. Bilo joj je važno da bude dobra u tome što radi. Kada je uspešno prošla probni period odlučila je da zadrži status koji je imala. Nije postala punopravni član sa svim prednostima i mogućnošću da je izaberu u glavni Odbor. Nju je zanimala druga vrsta moći. Ako nekome može da pomogne da za neko vreme odloži sopstveni kraj, onda će to i uraditi. Znala je da je njen uspeh relativan i da je to značilo da će radi zadovoljavanja neumoljivih brojki neko od kolega morati da štiklira više ljudi na svojoj listi, što mnogima od njih nije predstavljalo problem.

Otišla je do spavaće sobe. Spustila je bretele negližea i izmigoljila se iz njega. Iz ormana je uzela haljinu boje peska i navukla ju je preko glave. Vratila se do stola, zatvorila registre, uredno ih poslagala u plastičnu kutiju koja je stajala pored stolice. Opet je bila sva mokra.

Dobrivoje joj je, pre nego što je postao koordinator Zapadnog regiona, pričao kako je Razvigor, kao i on uostalom, bio vrlo slavoljubiv. Obrazovan, uporan i snalažljiv brzo je napredovao. Svi su se divili njegovoj posvećenosti i neverovatnoj energiji. Još kao početnik zalagao se za radikalan pristup. Svako odlaganje neizbežnog smatrao je produženjem agonije koja nikome nije bila od koristi. Zalagao se za ukidanje Odlagača i unosnije povezivanje pogrebnika i Udruženja. Pred odlazak na novi položaj, Dobrivoje joj je u poverenju rekao da je Razvigorov prerani kraj bio posledica anonimne dojave jer je prilikom prijave slagao koji mu je najveći strah. Nalog je došao neposredno od osnivačice. Bila je ćudljiva, tašta, ponekad nemilosrdna i potkupljiva, ali nije trpela neistinu u svojim redovima.

Vedrana se pitala zašto ju je onda Razvigor pozvao da mu se pridruži u vožnji ako je znao da će možda biti kobna? Ubrzo je shvatila da zapravo ne želi da zna odgovor.

Ponovo je pogledala na sat. Osam i četrdeset osam. Kurir nikada nije ovoliko kasnio.

Dok je stavljala džezvu na ringlu pitala se koji li će joj od kolega doći u posetu, i da li pije slađu ili gorču kafu.

_____________________________________________

ALEKSANDAR PETROVIĆ. Beograđanin. Pisac, učitelj kreativnog pisanja i putnik kroz vreme.

Objavljeni romani Zamak, Beogradska knjiga mrtvih i Kolaž za dvoje

Dramska minijatura Voz za Edenvil (po motivima iz romana „Zamak“) osvojila je prvu nagradu na konkursu Radio televizije Srbije za 2017/2018

Član Udruženja književnika Srbije.

Predavač na Kursu kreativnog pisanja A+ i individualni mentor kreativnog pisanja.

Predavač na radionici kreativnog pisanja (Koja je tvoja priča?) u Share Square-u. (avgust i septembar 2018)

Predavač na kursu pisanja kriminalističkog romana (februar-mart 2017) u okviru udruženja Baza Crna Ovca

Pohađao kurseve kreativnog pisanja kod prof. Zorana Živkovića, prof. Miomira Petrovića i Marije Ivanić. 

Završio kurseve Start Writing Fiction na The Open University, How to Read a Novel na The University of Edinburgh, Literature and Mental Health na The University of Warwick, Life Coaching Certification na New Skills Academy kao i Masterklas kurseve Margaret Atvud, Džejmsa Patersona, Džojs Kerol Outs, Nila Gejmana i Džudi Blum.

Ako nešto ne znam, izmislim pa zapišem.

Ljubitelj teorija provere i tajnih spisa.

Pobornik luksuza popodnevnog spavanja.

Obožavam britanski humor i mediteransku hranu.

Želja mi je da se okušam kao DJ na pustom ostrvu.

U stalnoj potrazi za savršenim bedekerom koji ću jednom i napisati.

Priča “Semafor” osvojila je drugo mesto na konkursu “Tragom Nastasijevića 2022” u Gornjem MIlanovcu

Priča “Mehurovi od sapunice” objavljena u zborniku priča “Zavrti točak V” (maj 2022)

Priča “Na pravom mestu, u pravo vreme” objavljena je u zborniku priča fantastike “Iza uma” (januar 2022)

Priča Katanac objavljena u zborniku Priče iz izolacije (januar 2021)

Priča Školjka objavljena u književnom časopisu Koraci (januar 2021)

Pesma Večiti objavljena u zbirci Tragovi pjesme Balkanske pjesničke unije 2020

Pesma Ko zna zašto je to dobro objavljena u zborniku Kiprijanov kladenac 2020

Priča Vanila objavjena u zborniku Crtice i reze 10 u okviru konkursa za nagradu Andra Gavrilović

Priča Lišće objavljena su u onlajn književnom časopisu “LIbartes” (decembar 2019)

Priča Vanila objavljena u zborniku Najbolja kratka priča Pirota 2019

Priče Jedinica i Bouvi objavljene u književnom časopisu Libartes (decembar 2018)

Priča Jedinica uvrštena u književni deo programa festivala Dev9t (jun 2018)

Priča Jezik uvrštena u zbornik Najkraće priče 2017

Priča Lutke uvrštena je u zbornik priča fantastike Svetovi u nama Udruženja nezavisnih pisaca

Tri kratke priče na engleskom jeziku Ecounter, Foreigners i The Smile uvrštene su u zbornik takmičenja Once upon the Balkans udruženja The Balkan Writers Project, a priča The Smile je ušla u finale i po njoj je urađen kratki film.

Priča Jutarnja kafa uvrštena u zbornik Festivala kratke forme Potpis u organizaciji Kulturnog centra iz Apatina (septembar 2017)

Priča Klikeri uvrštena u zbornik Putovanja nakraj noći udruženja Oksimoron

Priča Kiša uvrštena u WH Fanzin kratke priče na West Herzegovina festivalu No 15

Priča Oil rig objavljena na engleskom u okviru projekta The Balkan Writers Project

Priča “Potonuće” uvrštena u zbirku priča “Rečna kraljica, River Queen” u izdanju Narodne biblioteke “Ilija M. Petrović” iz Požarevca (2016)

Priča Koverat uvrštena u zbornik udruženja Oksimoron inspiran Kamijevim Strancem, 2015

Priča Bušotina objavljena u 16 broju časopisa za fantastiku UBIQ, 2015,  priča Jutarnja kafa u broju 17 (mart 2016)

Esej Preobražaj uvršten u zbornik radova Preobražaji udruženja Oksimoron 2014

Pohvala žirija za priču Kada pomislim na smeh na XXIII svetosavskom književnom konkursu, Knjaževac 2014

Objavljene priče u antologijama Najkraće priče 2002; U priči i okolo, Najkraće priče 2003 i Najkraće priče 2004, u časopisu Akt 2007. god.

Pisao kolumne za portal Black Sheep i Wannabe Magazin

SEDAM PJESAMA IBRAHIMA KAJANA IZ ZBIRKE “NAKON POTOPA”, Shura publikacije, Opatija, 2021.

BEZMJESNI

Na izlazu će te upitati ko si i otkud si i roditelji od kojih su.
Reci da si ih zaboravio.
Reci da ne znaš mjesto otkud dolaziš.
I reci da sebe ne poznaješ jer se ne možeš sastaviti:
Ti živiš na jednom mjestu a tvoja duša na drugom.

1. V. 2008.

***

KOŠULJA

Poznajem te, Ljubavi, od doba kad još bijah bestjelesan
i kad se s mukom porođajnom razdvajahu boje postanka
izgubljene u crnom plaštu kaosa,
od onda kad me dotače koža s milijardu osjetila
što ogrnu moju Dušu poput košulje –
od tog svemirskog razmeđa – plačem bez prestanka.

Bijah tako dobar u onom vremenu prije vremena
kad nisam postojao,
bijah osjetljiv poput zvjezdana praha u kući svojoj svemirskoj.
Bijah gluh i slijep, srećom opkoljen, bezbrižan poput luda djeteta!

Dok te ne susretoh: tad spalih pijanim srcem svoju košulju
i vratih se tamo gdje sam nastao.

13. XII. 2007.

***

REĆI ĆU TEBI KOJI ME SLIJEDIŠ

Ne znam što bih sa svojim vječnim životom uradio,
ne znam tajni ustroj koji ga stalno obnavlja,
ne znam zakone po kojima se mijenja moje lice da ga ni sam prepoznati ne mogu.

Reći ću tebi koji me slijediš:
Ja sam gotov starac koji računa na blagost miholjskog vjetra.
Pa ipak, oči moje igraju kao na ulju maslinovu, srce je srna što iz luga,
iz gustiša plaha iskače, a bedra, bodena i sječena, u svilu zavijena,
u ljubav kovilja što me zaobilazi

***

DUŠA I TIJELO

Iz svjetlosti, dušu je stvorio kao žudnju
Iz zemlje, moje je tijelo, mjesto susreta

Poput prosjaka, žudio sam za nestankom,
Uranjanje kapi sa svojim oceanom.

Trajno pijan od zanesenosti
I nipošto se nisam želio otrijezniti.

Iznenađen, spoznah mir tijela, mir koji stari,
a duša, u njemu, poput vjeĉnog proljeća, vrt!

Odmaknuh se, ošinut, od svog vremena.
Crnim čadorom glavu skrih, kao pokrovom.

Crnim pokrovom, da pod njim se smiri kaos
u tijelu, u svemiru.

7. VI. 2010. – 17. 1. 2021.

***

IZNENADA

desilo se iznenada, dok sam se sagibao i povezivao vezice na cipelama;
gle, pomislih užasnut, prste i ruke – bile su mi potpuno nepoznate. Nikad ih nisam vidio.
Krenuo sam prema vratima, ali nisam znao kamo sam zapravo pošao.
Zazvonio je telefon, i zvuk mi je prostrugao cijelim tijelom, užasno i surovo.
Ruka, koja mi je bila potpuno nepoznata, podiže slušalicu i prisloni na uho.
Kajane, Kajane, javi se!
Šutio sam poput lopova zatečena u tuđoj kući;
nisam znao šta znači riječ:
Kajan. Ime mi bi potpuno nepoznato.
Prihvatio sam još jednom kvaku na vratima i počeo razmišljati… „Javi se!“ –
Siđoh stubištem… kao da ću na ulicu.
Kako sam se ovdje zatekao,
Od kada sam tu, otkud sam došao….
U mimohodu, potpuno jasno vidim, ljude koji me zagledaju i čude se
nečem neobičnom što imam na sebi a ja toga – jedini – nisam svjestan.
Osvrću se za mnom, nije im jasna moja zapanjujuća zbunjenost,
Pitam se neprestano: kajan, je li to ime čovjeka ili životinje,
Ali, šta ja imam s tim?
Je li to signal, znak ĉije sam značenje zaboravio?
Bože moj, šta će biti sa mnom? Bože moj, šta će biti sa mnom?

***

KAD ME UNUCI O POTOPU BUDU PITALI

Bilo je tako strašno vrijeme
da je brvnara poskakivala, da su grede ječale
da se vrata više nisu mogla zatvoriti
da su svi pobjegli –
jedni, luđi, u šumu, a drugi, pameću zaokrenuvši, u
zemunice, noktima izrovane,
čak i po blatu, pužući, djeca malodobna nestajala iza
granice našega polja
i više nikoga nikada nisam vidio.
Prošlo je trideset godina,
a koliko je tek stoljeća proteklo u mom kalendaru za
isto to vrijeme, koje računam od vremena neopisiva
iz kojega su bježali i oluja očevi i kurve sinovi njihovi
Nakon potopa pustio sam goluba da izvidi ima li
kopna kakvoga na ovoj kugli
što u snu,
lebdi između mojih dlanova.
Sletjevši na ostarjelo rame doneseno iz djetinjstva,
grančicom mi lovorovom taknu resicu, ušnu školjku
ispunjenu krikovima
moje braće malene i mojih sestara ubogih
koje su poklali vukovi
na pravdi Mudrog i Budnog Boga Velikoga.
Na pravdi Ljubljenog, koji u mom srcu svoju kuću posjeduje
od prije nego srce postoji
Pa zašto, prokletnici, grijehe smrtne počiniše?
Zbog imena njihovih, prelijepih,
sve do jedne poklaše…

9. VI. 2007.

***

SADA SAM ZREO ČOVJEK

Sada sam, Bog mi je svjedok, zreo čovjek:
Shvatio sam što je žudnja i kada nastaje.
Melek mi je otvorio oči:
Žudnja je sada prava i potpuno istinita.

Zamahnuo je svojim krilima kad sam najmanje želio:
Slijedi me: tvoja je kuća na drugom kraju raja.
Bit ćeš zadovoljan jer ništa više nećeš znati.
Ja tako radim s dušama
Koje sam davno odabrao
I koje sam zbog njihove očajne žudnje
Zavolio.

_____________________________________________

IBRAHIM KAJAN rođen je 1.11.1944. godine u Mostaru. Školovao se u Mostaru, Dubrovniku i Zagrebu. Magistrirao je i doktorirao iz humanističkih znanosti, polje književnosti, na Fakultetu humanistiĉkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru.
U Zagrebu je nastanjen od 1969. godine, radeći pretežno u izdavaštvu i bibliotekarstvu, a nakon stjecanja državne samostalnosti Hrvatske, posvećuje se organiziranju kulturnog života bošnjačke zajednice u Zagrebu. Osnivač je Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske (1991.), unutar kojeg je pokrenuo i bio glavni urednik časopisa za kulturu i društvena pitanja BEHAR (1992. – 2001.), koji i danas izlazi. Desetak godina (2002.-2012.) je angažiran u Mostaru u svojstvu pomoćnika kantonalnog ministra prosvjete, kulture, znanosti i sporta, odnosno kao profesor na Fakultetu humanističkih nauka, a u posljednjim godinama i kao v.d. dekan. Živi u Zagrebu. Umirovljenik.
Član je Društva hrvatskih pisaca, Udruženja pisaca BiH, PEN Centra BiH, te Američko-bosanskohercegovačke Akademije znanosti i umjetnosti.

Bibliografija:

Arabija ljubavi, pjesme, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1967.
Al-Sajab i kamena vaza, zapisi, pjesme, Zajednica pisaca “TIN”, Zagreb, 1969.
Kuću dok nađeš, pjesme, “August Cesarec”, Zagreb, 1978.
Žuta ptica, pjesme za djecu, “Svjetlost”, Sarajevo, 1980. i “Bosanska riječ”, Wuppertal, 1993.
Ljubavni huhujek, pjesme, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1989.
Muslimanski danak u krvi, publicistika, 1992.
Zavođenje Muslimana, publicistika, izdavač: Smaila Kajan, Zagreb, 1992.
Ljubavi je malo, pjesme, “Bosanska riječ” – “Kaj”, Wuppertal – Zagreb, 1994.
Pod beharom moje janje spava, antologijska čitanka dječijeg bošnjačkog pjesništva, Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, Zagreb, 1996.
Bošnjak na Trgu bana Jelačića, društveni eseji, Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, Zagreb, 1998.
Tragom Božijih poslanika, putopis, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj (1999), Islamski kulturni centar, Mostar, 2. prošireno izdanje, 2005.
Melek, izabrane pjesme, KZB “Preporod”, Sarajevo, 2002.
Druga bajka, pjesme, “Vrijeme”, Zenica, 2002.
Smijeh koji je pobjegao, pjesme za djecu, “Bosanska riječ”, Tuzla, 2003.
Katarina Kosača – posljednja večera, drama, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2003.
Katarina, kraljica bosanska, roman, Tuzla, 2004; 2. izdanje 2005; 3. izdanje, Zagreb, 2007; četvrto (prošireno i redigirano) izdanje, “Zalihica”, Sarajevo, 2007., peto izdanje, Hena.com, Zagreb, 2012.
Gospodari i sluge tinte, eseji i novinske književne kritike, “Planjax”, Tešanj, 2005.
Grubići i nježnići, eseji iz hrvatske i studija iz bh. dječije književnosti, Zagreb, 2006.
Tragom bosanskih kraljeva, putopisi, Tuzla, 2007.
Djedice unučice pričalice, slikovnica, “Sarajevo publishing”, Sarajevo, 2008.
Razvoj i oblici dječjeg bosanskohercegovačkog romana, studija, “Zalihica”, Sarajevo, 2008.
Pogled u Bosnu – Tragom bosanskih kraljeva, putopisi, “Dobra knjiga” Sarajevo, 2010.
Grad velike svjetlosti. Mostarske vedute, Muzej Hercegovine & IC Štamparija, Mostar, 2014.
Put u Blagaj, Blagajske vedute, putopis, Autorovo bibliografsko izdanje, Mostar, 2017.
Journey to Blagaj, Vedutas of Blagaj, Translation: Amina Imami. Author’s special edition, Mostar, 2017.
Krici i šaputanja. Putopisi iz Humske zemlje, Bosanska riječ, Tuzla, 2017.
Mujaga Komadina, monografija, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.
Historija grijeha i nasilja, Sekvence uklonjene povijesti, Štamparija IC, Mostar, 2019.
Nakon potopa, pjesme, Shura publikacije, Opatija, 2021.

Nagrade:

* Nagrada ˝Antun Branko Šimić’˝ za zbirku pjesama ˝Kuću dok nađeš˝ (Zagreb, 1973.),
* Nagrada Planjaxa za najbolju knjigu pjesama objavljenu u Bosni i Hercegovini 2002. za knjigu ˝Druga bajka˝
* Nagrada ˝Zlatno pero˝ za najbolji dramski tekst bosanskohercegovačkih autora izveden na 20. susretima pozorišta BiH u Brčkom 2003. za Katarinu Kosaču
* Nominacija za međunarodnu Nagradu ˝Mali princ˝ za zbirku pjesama ˝Osmijeh koji je pobjegao˝
* Nagrada za najbolji izvedeni bosanskohercegovački dramski tekst na Festivalu bosanskohercegovačke drame za tekst ˝Katarina Kosača˝, u izvođenju Sarajevskog ratnog teatra ˝SARTR˝ Sarajevo, u Zenici 2005.

POEZIJA LUKE NOVAKOVIĆA

OBLICI ENERGIJE

Raspalila se vatra ni iz čega
okupili su se oko nje bradati ljudi
nežnih pogleda

toplota je privlačila noćne zveri
odašiljale su nagon i
brundale na nemuštom jeziku

ćelavac buljavih očiju je govorio
kako je u rukama držao Kainov fetus
i da se na njega preneo bratoubilački gen
pomazio je ovna koji pored njega pase trsku

želeo sam da se pridružim rakovima
ogrejani su bežali ka moru

plamen me je vukao da mu priđem
prolazio sam pored mase očaranih

sedi starac govorio je o vizijama
koje ga muče u besanim noćima
kaže kako sve što je lepo
ima potrebu za samouništenjem

probudio sam se ispred logorske vatre
hladan pesak je izvukao snagu iz mene
u ustima sam osećao ukus etanola
dok su se niz obraz slivali Viktorijini vodopadi.

***

NANOS

Plutam rekom zatvorenih očiju
na kapcima oslikavam ženske obrise

šapuću mi
da se niz struju
na ušću u more
nalazi atrijum za usamljene

slušam poj o toku vremena
svetlo prikazuje cilj

nanosi me talas
gubim kontrolu nad telom
borim se za vazduh

virovi me vrte
dok se kroz pesmu prolama
da nisam prvi koji se tu udavio

***

ŽELELA SI DA BUDEM PORED TEBE

Grlim te da niko ne vidi
nosem mi probijaš pazušnu jamu
suptilno tažiš erogene zone

izgovaraš šapatom
kako je ovo jedini način
da zaboraviš da ti je otac umro.

***

U SVITANJE

Partiju otvaram francuskom odbranom
glasni tip priča vic dok žrtvujem figure

čupava devojčica dugo čeka okupljanje
neprestano ponavlja: jebaću vas za ovo
dok je uspavljuju Šopenovi nokturni

vratila si se našmrkana
čupava je ustala i otišla
kukala si zbog hodanja po staklu
i rekla kako moraš da se umiješ

skočio sam da te spasem
i oborio tablu sa stola
oterala si me od sebe
tako što si istakla sekutiće.

***

IZMEĐU DVA SNA

Žega nas je iznenada probudila
znoj izbija kroz pore
san se gubi u zaboravu

čovek sa glavom koale
traži da platimo ležaljku

ulazimo u prvi lokal
osoba sa povezom na oku puši
loše smotan džoint

od istetovirane konobarice
u baletskom trikou
naručujemo pivo

bradata gorila izbacuje iz kafane
lika koji je overio u toaletu

par sedi na njegovom sanduku
svađa se koji je najbolji Andersonov film
smiruje ih pegava devojka u pastelnom bikiniju

vraćamo se, plaćamo ležaljku,
otvaramo suncobran
i nastavljamo da spavamo.

__________________________________________________

LUKA NOVAKOVIĆ rođen je 1999. godine, živi u Obrenovcu, a radi kao tehničar intenzivista na Klinici za kardiohirurgiju, Kliničkog centra Srbije. Objavljivao je pesme u zborniku poezije „Šraf“ i ima zbirku pesama „U krvi je tajna“ koja je objavljena 2023 godine za izdavačku kuću Besani iz Beograda. Trenutno pohađa radionicu kod Zvonka Karanovića i radi na novoj zbirci, a ovo su neke od tih pesama.