“SLOVO GORČINA” 2024, Nagrada Mak Dizdar za prvu neobjavljenu zbirku poezije, prvonagrađeni rukopis: “OČI POBUNE” ERMINE RIBIĆ; tri pjesme

OČI POBUNE

Svakog dana
Pa i nedjeljom
Žena ide na posao.

To tijelo boli:
Ko fakir iskusni
U svoje rane se smješta.

Nadražena nepravda
Kao erekcija stoji
Na svakom uglu grada.

Hljeb nasušni
Izmiče joj iz ruku,
Vrebajući po pločnicima života.

Očima njuši
Sve što je mogla biti
A nikada nije.

***

DOBRODOŠLI U MAŠINU

Stoji stroj u ćošku društva
Ponavlja muške riječi i gestove.
Svaki broj na ekranu
Falusoidno skakuće.

Stroj ne prepoznaje moje brojeve:

DNK su nokti,
Kosa,
Puder i haljina.

Srećom, postati pisac teško je
Šta god imao između nogu.

***

POTOMAK

Draga nije htjela imati djecu,
Ni ispuniti utrobu novim bićem.

Draga je već imala dijete

Obučeno u odijelo, sa brkovima i dobrom platom.

________________________________________________

ERMINA RIBIĆ rođena je 1996. godine u Sarajevu. Tu završava osnovno i srednje obrazovanje, te upisuje Filozofski fakultet, gdje završava drugi ciklus studija na odsjeku za Komparativnu književnosti i informacijske nauke.
U svom master radu „Feminističko čitanje tradicije ezopske basne“ analizirala je ezopsku basnu u evropskom književnom krugu i to sa stajališta feminističke teorije i kritike.
Objavila je više od 30 radova, što akademskih, teorijskih, tako i eseja i kritika na internet portalima i u tiskanim časopisima. Radila je kao asistentica organizacije književnog festivala „Bookstan“, kao novinarka, online učiteljica, proofreader i volonterska urednica. Trenutno radi kao content writer. Njena poezija objavljivana je na portalima, a uvrštena je i u zbirku „Frida – žene govore“. Dobitnica je nagrade „Mak Dizdar“ za 2024. na festivalu „Slovo Gorčina“.

NOVA POEZIJA MARINE KUZMIĆ LASZLO (iz rukopisne zbirke “REPORTAŽA IZ OPĆEG I POJEDINAČNOG”)

KAKO SAM SE S TOBOM OSJEĆALA KAD SAM SE S TOBOM DOBRO OSJEĆALA

Bila je preslatko šašavo klupko mekih šapica
Stala mi je u šake i ležala mi na dlanovima
Mislila sam je učiti da bude dobra i poslušna
Nisam niti počela jer je k meni došla otrovana
Sve sam molitve svijeta izmolila i ona se izvukla
A ja sam zaboravila na ikakva crna treniranja
(Kasnije sam doznala da baš i nisu moguća)

Nije bitno biti tvoja i mazna i dobra i poslušna
Bitno je biti svoja i živa i postojati bez nadzora
Podsjetio si me na ono što me ona prva učila
Po cijenu toga da sam te zauvijek izgubila
Po cijenu da sam pedeset duša isplakala
Tu nije pomogla nikakva molitva, ni tebi ni božanstvima
Jednostavno nije bilo odgovarajućeg protuotrova

Ja ti ipak moram reći kako sam se s tobom osjećala
Onda kad sam se s tobom dobro osjećala:
Bila sam sva od poslastica, istraživanja, njuškanja,
učenja, rasta, igre i predenja
Bili smo takvi da sam zaboravila da postoje smrti i trovanja
Bio si mi kao radost prvih vlastitih mačaka
Prije nego što sam ijednu pokopala

***

NAJVAŽNIJI DIJELOVI

Svaki je sljedeći put lakše, misliš, jer znaš što te čeka.
Onda te prereže u trbuhu čim ujutro ustaneš.
Zatim te, dok gutaš kavu, stegne u grlu i ne dopušta.
Slabe ti koljena, tijelo neće, sve odbija, ne funkcionira.

Kako si tisuću puta drugima govorila, govoriš sebi “proći će, sve uvijek prođe”,
Kao što prolaze godine, životi, upale, noćne more, naleti olujnoga vjetra.

Ne posjedujem niti jednu jedinu stvar koja me ne podsjeća na tebe,
Uključujući sebe, svoju kosu, šminku, parfem, obuću, torbu, hardver, softver, disanje.

I ruke, što ću s rukama, za sve mi trebaju, za sve mi trebaš.

***

LIST

Mili moj, pišem ti ovaj list iz daleke
cvjetne tunike
Kojom ću se ogrtati jutrima i večerima
kad zatrebam rukave
One u kojoj ću ti napokon sjesti u krilo
bez ičega ispod nje
Koju ćeš nježno razgrnuti i reći “wow”

Tko uopće više govori “wow” u takvoj
situaciji, ti
Tko uopće i dalje o tome mašta unatoč
stvarnosti, ja

***

SADAŠNJI TRENUTAK

Otkad nemamo jedno drugo, srce mi je u kolapsu.
Ali ono samo ničime to ne pokazuje.
Normalno funkcionira i proizvodi otkucaje.
Vidi se zato na svemu ostalome.
Ne vidim svrhe u pranju i presvlačenju, silim se.
Spavam u čarapama, noge su mi nemoguće ledene.
Ruke su mi ispražnjene, oči su mi tužne i podbuhle.
Mali svakodnevni zadaci uzrokuju mi velike stresove.
Mozak mi je u bojkotu, nema volje, jadan je.
Zaboravlja, gubi fokus, preskače, ali surađuje.
Kao ustupke mu dopuštam omiljene sitnarije.
Neka lutanja, suze, sjećanja i iluzije.
Komuniciram s ljudima i trošim puno energije.
Zapjevam i zaplešem od rastrojstva i histerije.
Kad nitko ne gleda, usne su mi ružno stisnute.
Pila bih, ali potrošila sam sve rezerve.
Pravim se da nove zalihe nisu potrebne.
Pokušavam naći spas u odmoru i krevetu.
Sanjam sve ljude osim tebe i svi me oni u snu više ne vole.
Dobra sam u ovome što zovu mindfulness.
Znači da uočavam i prepoznajem vlastite osjete, osjećaje i reakcije.
Nipošto ne znači da to ičemu pomaže.

***

REPORTAŽA IZ OPĆEG I POJEDINAČNOG

Ja sam sa svih svojih strana staroga kova
Moj tata je sam kliještima čupao bolne zube
I ja ću si iščupati grudi budu li se previše nadimale
U međuvremenu na starim mjestima slabo je što nova
Tvoje je srce opet strogo i okoštalo
Ja ponovo loše podnosim zagrljaje
Sunčani sat na Kralja Petra ništa ne pokazuje
U Parku Wisławe Szymborske i dalje je zabranjeno plivanje

***

ČAK NITI JA VIŠE NISAM OPTIMISTIČNA

Neki ljudi koji iskreno žele pomoći drugim ljudima
I koje još zanima dobrobit čovječanstva kao takvoga
Govore da je sada velika nužda i potreba
Da i muškarci i žene više razgovaraju s onim muškarcima i ženama
Čija je perspektiva o suprotnom spolu zaliječena
Ja vidim oko sebe sve sama ranjena posrtanja
Ja ne znam gdje je ta zemlja jednorožija

I moj sin je nosio gradom nešto od tvoga osmijeha
Mada su vam geni iz različitih geografija
Lica su vam bila ocrtana iz istog mog uporno ovoljenoga srca
Koje je vidjelo u vama budućnost svemira
Kako da se onda ti i ja razumijemo ikada
Ne govorite mi o perspektivama
Jedini lijek je spora i bolna planetarna srčana eutanazija

***

JUTROS

Jutros, kad sam se probudila, nisam odmah pomislila na tebe.
Za koju sekundu, i dalje jutros, pomislila sam kako je to dobro što jutros,
kad sam se probudila, nisam odmah pomislila na tebe. Tako sam opet
mislila na tebe, i to je neizbježno i neoborivo i nema pomoći
dok se jednom u budućnosti zauvijek ne potroši.

________________________________________

MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar), a na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku 2024. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama.

fotografija autorice: Ema Bednarž

NOVA POEZIJA SARE NOVKOVIĆ TEPŠIĆ

AUTSAJDERI

čitam kolumnu
steve grabovca
dobitnika ninove
i nagrade “vladan desnica”
radujem se

pronalazim se
u njegovim redovima,
pa mi je prirastao za srce

priznajem, drago mi je
kad “autsajderi”
(kako sebe naziva)
osvajaju prestižne nagrade
i kad im se život okrene
naopačke, na bolje

verovatno tu vidim sebe jer
imam trideset godina
nisam završila visoke škole
nemam decu
nemam baš ni pojma o životu
teoretski svašta znam
ali u praksi je drugačije

dalje, nemam ni veze
ni poznanstva u visokim krugovima
potičem iz skromne porodice
živim na selu

dakle, imam sve uslove
da propadnem
kao umetnica

ali ne dam se još
i pucam na visoko

marljivo radim dok
sanjarim kako posvećenost i dobrota
još ponegde pobeđuju
u aprilu sam to i doživela,
a sad bih sve ponovo.

***

NEKI STRAHOVI

na ivici sam suza
i nikako da pređem tu granicu
tek ponekad
koja se zakotrlja,
a ranije sam mogla da
upišem fdu
samo na osnovu plača

mama,
baš sam hrabra
u poslednje vreme
i ponosna
ali volela bih
da nisam to saznala
na ovakve načine
na koje sam morala

sećaš li se one godine
kad si rekla da si sanjala
da ćeš umreti,
pa to i učinila
tada si pričala i o snovima
u kojima ja ispred tebe
hodam neustrašivo
pokazujem ti da
nemaš čega da se bojiš,
kao i uvek,

a ja sam se u stvari prva bojala
na toliko načina
još od malena
samo sam mnogo ćutala
i pravila se važna

nesvesno sam preuzela
ulogu roditelja na sebe
kad ste vi meni trebali
kao što ćete uvek

na pola sam siroče
i ponovo me hvataju
neki strahovi
ako odem u inostranstvo
možda pozovem tatu
da prespava kod mene
neću trpeti
ako uspeju da me uhvate
neki strahovi

koliko smo nas dvoje godina
proveli u istoj sobi
dok si ti bila daleko negde
ko zna gde
u drugoj prostoriji
i evo nas ponovo sami
moj tata i ja

njegova buduća smrt je ono
što me malo deli od tebe.

***

POVOD ZA POVREMENE MISLI

nemam nijednu pesmu
o dedama
umrli su pre nego
što sam se rodila
znam ih samo iz priča

žika je bio dole iz srbije
boem, dakle alkoholičar
koji je radio u nemačkoj
i svoje slobodno vreme
provodio u kafani

bio je još i švaler
otišao od babe nedugo nakon
što su dobili dete
i sledeći put je
video moju mamu
kad je imala jedanaest godina

drugi deda je imao
malo impresivniju biografiju
milić je rodom sa korduna
organizovao je narodni ustanak
bio komandir i
obaveštajni oficir,
a iz rata je izašao
sa činom majora
i nekoliko odlikovanja

decu i ženu nije ostavio

elem, kakvi god da su bili
volela bih da sam ih upoznala

možda bismo pronašli
zajednički jezik
možda ličim na jednog
od njih, ne mislim na izgled
ali nikad neću saznati

možda bih samo
sakupila dovoljno uspomena
da imam o čemu da pišem
kada i oni umru
kao što svi umiru
ostavljajući mi u nasledstvo
materijal za pesme i
povod za povremene misli
o tome kakav je osećaj
kad te pri punoj brzini
udari kamion.

***

ISTO, SESTRO, ISTO

sumnjala sam skoro da se
pretvaram u zlobnicu
da se kvarim
poput zaboravljenog voća
da kršim božije zapovesti
i srljam u ponor

žalila sam se mužu,
pa molila bogu
sad se nadam oproštaju
i vraćanju na pravi put

moja povremena priča o
dobroti, moralu,
isusu i naukama
ne pije vodu trenutno
ne verujem ni sama sebi

još se malo uzdam
u umetnost
i trošim junske dane
verovatno uzaludno za zajednicu
sretno možda za književnost
i buduće čitaoce-saborce
koji će u toku čitanja reći:
“isto, sestro, isto.”

potom će neko od njih
zapaliti cigaretu
započeti veče sa pivom
nastaviti uz
nedozvoljene supstance i
nesuđene momke ili devojke

završiće naposletku
u nečijem krevetu
uz isti ovaj nemir
što imam ja

osećaj nepripadanja i konfuzije
ume da bude nepodnošljiv
još uvek nisam našla rešenje
iako sam se udala
udubila u nauku
zainteresovala za religiju
postala pesnikinja čak

zato subotom uveče
pokušavam da napišem pesmu
u atmosferi nalik na bolničku:
ležim sama
mogu da koristim vodu i tablete
neću izaći nigde
elegantno ću patiti
uz glavobolju
i lažni povetarac
sa vrha ormara

kakva prevara, sestro,
prolazi mi kroz glavu,
kakva prevara.

___________________________________________

SARA NOVKOVIĆ TEPŠIĆ rođena je 7. aprila 1994. godine u Somboru. Živi i radi u Kljajićevu.
Suosnivačica je UG „Kulturna gerila“ koje organizuje kulturna dešavanja poput jedinstvene manifestacije „Pesničanje“. Pesme su joj objavljene u regionalnom književnom magazinu Čovjek-časopis, na portalima Anna Lit i Poetum i zastupljene su u zborniku “Rukopisi 47”.
Laureat je ovogodišnje manifestacije “Poetski dani Dare Sekulić”, koja je održana u aprilu u Istočnom Sarajevu. Nagrada za najbolji neobjavljeni pesnički rukopis je izdavanje knjige u narednom periodu.
Kad ne piše poeziju onda piše posmrtne govore. Sve u svemu – i dalje misli da je život čudo, a smrt pokušava da nadživi pisanjem. Vreme će pokazati da li će uspeti u tome, kaže.

KRATKA PRIČA IVANE BUTIGAN: GLAVOM I BRADOM (iz zbirke “KLJUČ USPJEHA”, Jesenski i Turk, 6/2024.)

Baš sam umorna. Nemamo više sladoleda. Ne, zapravo sam dehidrirana. Pa da. Osjećam se sasušeno iznutra i hladno mi je. Pila bih nešto, a ne znam što. Kava mi je sad prejaka, čaj mi ne paše uz cigaretu…Tok misli prekine mi materijalizacija šalice Nescafea od vanilije u rukama. Pa da! Toplo, a kremasto, a nije agresivno za želudac ili za popiti ovako kasno. I idealno ide uz cigaretu! Bruno mi je savršeno pročitao misli koje nisam još do kraja ni formirala. Upalio je TV, ugasio svjetlo i pokrenuo film koji večeras gledamo.

– Spremna?

– Evo, zapalim još, pa možemo početi. Ti pripremi sve.

Dok sam pušila na balkonu, nisam bila svjesna da je to posljednja cigareta koju ću popušiti na miru. Pažnju mi je potpuno zaokupila bizarna igra u kojoj grupa prijatelja, od kojih su neki u intimnim odnosima, za vrijeme jednog druženja odluči staviti na stol sve mobitele i čitati sve poruke te slušati pozive koji dođu za vrijeme njihova druženja. To se ispostavi nezgodno za sve uključene jer se razotkriju razne tajne i laži koje su godinama bile u pozadini njihovih veza. Pretjerano sam se lako uživjela u novonarušene odnose, a satima nakon tog prokletog filma nisam se uspjela riješiti osjećaja pulsirajuće izdaje i neke sveprisutne tajne čije je otkrivanje tek na pomolu, a ima moć uništiti naš dosadan ali zadovoljavajući zajednički život.

Nakon filma primijetio je da nisam baš od volje, pa mi je donio čokoladu. Pružila sam ruku, odmjerila neprijatelja i njegove namjere i sumnjičavo je prihvatila. Navalila sam na čitavu tablu sama, gonjena željom za endorfinima, ali i nekim neodređeno lošim osjećajem, najavom neke buduće praznine, koji nikako nisam uspijevala odagnati. Slatka ljepljiva prerađevina kakaovca nije mi pomogla da se osjećam bolje, pa sam pribjegla svom starom triku – legla sam u krevet i odlučila prespavati napadaj loše volje. Shvatio je koliko je sati, pa me samo poljubio pri odlasku na počinak da ispravi nanesene nepravde i prevenira lavinu mržnje nagomilane preko noći.

Usred noći se promeškoljim i nožnim prstima dotaknem njegovu nogu. Nije topla koliko moji ledeni prsti žele da bude. Ali i ne pomiče se prema meni kao inače. Obuzme me osjećaj zazora. Uviđam da ne znam osobu koja spava sa mnom u krevetu. Izgleda kao moj muž, ali ne prepoznajem ga. Panično palim svjetlo i krećem u inspekciju njegova lica ne bih li se smirila i zaspala, ali lice mu je nejasno, sastoji se od točkica koje plešu, sastavljaju se i rastavljaju, a kad napokon stanu, shvatim da cijelo vrijeme ima masku koja me sprečava da ga uistinu vidim. Ta maska njegova je brada.

Budim se nervozna i ljepljiva od znoja. Nikad vlastita muža, u svih ovih 15 godina otkako se poznajemo, nisam vidjela bez brade. Osjećam da je pod tu prokletu bradu sakrio sve što ne valja s njim, sve svoje tajne. Neprirodno brzo hodam do ladičara u kojem držimo stare obiteljske albume. U pokušaju rekonstrukcije njegova lica, rekonstruiram njegov izgled kroz godine. Posljednja fotografija bez brade – Bruno ima deset godina. Na prvoj sljedećoj nakon toga ima 25 i bradu. Nedostaje 15 godina fotomaterijala. Noć odlučujem provesti na kauču jer odbijam spavati sa strancem, odluka koja će me ujutro koštati ukočenog vrata.

Ujutro dok kuham kavu, smišljam izliku da posjetim njegovu majku u njezinu stanu. Vesna se ne opire druženju, pa smo dogovorile kavu odmah nakon mog posla. Treba provjeriti arhive na izvoru.

Grlim je s vrata, ona iznosi kavu, palimo cigaretu i skrećem razgovor na Brunu bez brade.

Moram paziti što govorim da ne ispadnem preagresivna, pa to pokušavam predstaviti kao kuriozitet koji me ovlaš zanima. Vesna ne pronalazi fotografije svog prvorođenog bez brade uz objašnjenje kako se kao pubertetlija mrzio slikati i da su odustali nakon što su razvili nekoliko filmova fotografija na kojima ih umjesto lica njihova sina gleda ogromni dlan. Vidno razočarana zahvaljujem joj i pokušavam odglumiti da sam dobre volje i privesti to druženje što prije kraju. Mozak mi već grozničavo nudi rješenje u obliku sljedeće mentalne slike: aparat za brijanje i uređivanje brade. Pozdravljam Vesnu, žurim do trgovine i kupujem aparat. Nosim ga doma i stavljam na stol pred Brunu.

– Molim te, obrij se – ne okolišam.

– Molim? Zašto?

– Zato što sam shvatila da ne znam kako izgledaš bez brade.

– A kako bih izgledao, ništa posebno, a ne bih se baš brijao ako ne moram.

– Ako želiš da ovaj brak opstane – moraš.

– Šta te spopalo? Šta se događa? – namrgodio se.

– Ništa se ne događa, šta bi se događalo, ne smijem li htjeti znati s kim živim?

– Nisi normalna, pričat ćemo kad se smiriš.

Ujutro smo ustali u tišini, svatko je obavljao vlastite pripreme za dan. Izašli smo iz stana uz usiljeni pozdrav. Preburno sam reagirala, bez imalo takta, grizla sam se. Sad je ljutit na mene i na moje divljanje i neće ozbiljno razmatrati mogućnost brijanja. Pustit ću ga da se ohladi, neću više potezati tu temu i u međuvremenu smisliti plan.

Te sam subote čula zujanje aparata u kupaonici. Opa! Brijanje! Nažalost iz kupaonice je izašao jednako prekriven bradom, samo je dlaka bila neznatno kraća i urednija. Mudro pričekam da završi s kupaonicom te najavim svoje tuširanje. Dok voda u tušu stvara zvučnu kulisu mojoj laži, prebirem po aparatu i namještam ga na nulu. Sljedeće subote nekog čeka iznenađenje!

Naredne subote iz sna me probudi zujanje iz kupaonice. Pripremam se na likovanje. Držim i mobitel da ovjekovječim taj trenutak. Bruno izlazi vidno potkraćene brade, no i dalje nije golobrad. Izgleda da je osim broja na aparatu trebalo promijeniti i nastavak. Dok mi uzbuđeno priča o katastrofi kojoj je gledao u oči, ne uviđa da sam je ja pokušala orkestrirati. Još jedan primjer kako možemo dijeliti životni prostor s osobom koju ne poznajemo do te mjere da ne možemo ni naslutiti koje su njezine namjere i kako nam podmeće nogu. Tim sam više učvrstila svoju namjeru da raskrinkam ovog uljeza koji mi glumi muža.

Dani koji slijede povlače se sporo. Pomaka s bradom nema, dapače, ona raste svojim prirodnim tempom. Dok guglam metode obezbrađivanja, koje uključuju svakakve kreativne načine: od brijanja u snu, posipanja ljepljivom smjesom, do polijevanja kiselinom, od kojih se ni jedna ne čini izvedivom, zazvoni mi mobitel. Javljam se na poziv nepoznatog broja, zovu iz bolnice. Bruno je u bolnici, imao je nezgodu. U bunilu jedino uspijevam saznati o kojoj je bolnici riječ i krećem.

Upućuju me na odjel na kojem leži, glave zamotane u zavoje.

– Je li pri svijesti? Ima li opasnosti od unutarnjeg krvarenja ili oteknuća mozga?

– Gospođo, oprostite, zašto bi imao unutarnje krvarenje?

– Glava mu je u zavojima, to znači da je udario glavu?

– Gospođo, vi ste u šoku. Vaš je muž imao nezgodu s vatrom. Plamen mu je zahvatio bradu. U zavojima je zbog opeklina. Nije udario glavom.

Požar… Znači prokleta brada došla ga je glave. Ako mu je lice u opeklinama, to znači da sad napokon više nema dlake? Na čudan je način svemir naveo vodu na moj mlin. Sad nam još samo ostaje čekati oporavak jer pala je jedna maska, ali je odmah navučena nova. Zavoji se previjaju tek nakon tjedan dana, u sterilnim uvjetima. Ako sam izdržala 15 godina, mogu još tjedan dana, racionaliziram.

Pomazim ga po ramenu i poljubim mu dlan. Ne brini, tu sam. On pokuša nešto promrmljati, ali učas ga spriječim: Pssst, samo odmaraj. Sad je najvažnije da se naspavaš i oporaviš. Donosim mu križaljke i Kindle da ne umre od dosade.

Bruni to očito nije dovoljno, pa svejedno od komplikacija umre prije prvog prematanja zavoja. Inzistiram na tome da vidim tijelo, da me ostave samu s njim. Na sebi još uvijek ima zavoje. Moj Bruno. Nadvijam se nad mrtvački stol i krećem polako ali odlučno odmatati zavoj, u čemu me patolog spremno prekida.

– Gospođo, ne bih vam savjetovao da to činite. Znate, nekad nas proganjaju slike pokojnika kakve smo ih posljednji put vidjeli.

U pravu je, ništa ne bih dobila s otkrivanjem teško opečenog lica. Sjetim se da mi je sestrična pričala priču o susjedu koji je poginuo u teškoj automobilskoj nesreći u kojoj mu je glava bila smrskana, ali pogrebnik je uspio dotjerati tu glavu do savršenstva za potrebe sprovoda s otvorenim lijesom. Tražim je kontakt.

– Oprostite, preminuo mi je muž. Željela bih organizirati sprovod, ali imam jednu specifičnu želju. Naime, poginuo je u požaru, međutim kako je bilo naglo, voljela bih otvoreni lijes da se mogu s njim za kraj pozdraviti.

Na dan pogreba pojavila se gomila ljudi. To me nije začudilo. Bruno je prema svima bio pažljiv i dobar kao kruh. Svi su ga voljeli. Bilo je dirljivo gledati sve te ljude kojima nimalo nije smetalo što ne znaju ni kako tom njihovom voljenom prijatelju i poznaniku uopće izgleda lice. Nakon što sam primila izbezumljujuću količinu izraza sućuti, još sam jednom pogledala u Brunu prije nego što će zatvoriti i spustiti lijes.

Fuj, zaključim.

________________________________________________

IVANA BUTIGAN (Zagreb, 1987.) diplomirala je komparativnu književnost i portugalski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Godine 2021. počela je pisati kratke priče, koje su joj najdraža forma. Ušla je u uži izbor natječaja Sedmica & Kritična masa 2022. godine.
Osvojila je nagradu Prozak za 2022. godinu, na temelju koje objavljuje ovu zbirku.

fotografija autorice: Ana Šolić

ČETIRI PJESME JAGODE ILIČIĆ

DAN POEZIJE

Toplo je,
dan obećava. – kažem.
Obučeni u mekane jutarnje ogrtače
prepuštamo se običajima jutra
u našoj toploj kući.

Otvaram vrata.
Ispred praga,
sklupčan i promrzao,
leži pas.
Cijele je noći, priljubljen uz naše zidove
zamišljao kako je toplo s ove strane
i nadao se da je potrebno samo malo strpljenja
dok neka ruka ne otvori vrata
ruka puna hrane, nježnosti.

To nije moj pas.

U podzemnoj garaži tržnog centra
sklupčan poput psa, čuči čovjek.
Priča o tom mladiću
počinje na drugoj strani svijeta
Jedna uplakana mati
zagrlila je svoje crnokoso dijete
i poslala ga u vrli novi svijet
u kome je sada
na prvom mjestu do pozornice
preko koje ljudi guraju
puna kolica iz velikog marketa
u koja za isti novac svakoga dana
može stati sve manje hrane, ulja, samilosti.
Okreću glavu i pravdaju se sami sebi:

To nije moj sin

Danas je Dan poezije
Dan proljeća
šarenih čarapa, lutki, zagrljaja…
koječega još

Sve što mogu ponuditi
u slavu ovog svijeta i njegovih Dana
danas jeste duboki stid
možda isti onaj koji osjeća Bog
svaki put kada Njegovo ime
ispišemo uz naša licemjerstva.

Svijet koji nije moj
danas slavi Dan
u kome sin koji nije moj
gladan i naslonjen na betonski zid
baš kao pas koji nije moj
čekaju da se Dan završi

***

STREPIM

Sinoć je sunčeva ptica
položila zlatno jaje
u gole, kvrgave grane starog oraha.
Iz njega se izleglo jutro
povijeno u maglu
zadojeno kišom.

Sanjala sam kako su nam porušili kuću
ostao je samo jedan bijeli zid
na njemu prozor.
Bol je bila stvarna, okrutna

Krhotine sna preživjele su buđenje.
zarivale su se u nebo mojih misli
kao meteori
suze svetog Lovre
iz zemlje
s one strane sna

Sunčeva se ptica odmetnula
od svoje nebeske krletke
poput kukavice
pa podmeće djecu
zbunjenom drveću.
Jesu li blizu ili daleko
ti ljudi što ruše tuđe kuće
što ću s tim jednim zidom
s tim bolom
s tim snom?

***

GRUNT

Lijepa je naša kuća
Iza nje je moćni hrast
ispred, maleni grob.
u hrast urasle djedove ruke
u grobu zaspalo srce moje.

Dijelile smo očevinu
sestre i ja.
Svakoj po želji dopalo
livade, šume, puta
sve nekako, kao u snu
do ovog proljeća
i jeste i nije bilo moje.

Ne piše u gradskim knjigama,
kada se crtaju granice
I udaraju žigovi
da je zemlja tvoja tek
kada je smrt ovjeri.

Raznosi vjetar staro lišće
djedovog hrasta
zapliće ih u tanane grane sestrine vrbe
napupala majčina hortenzija,
ogrnuta plavim nebom
punim milosti
moja kuća na brežuljku.
sjenka joj se, povazdan,
prepliće s hrastovom
Djed bi bio sretan
da ustane i da je vidi
i tužan jer su livade pod kupinama
umro bi ponovo od ove tišine u selu.

Kao ptice iz bajke u pepelu vremena
razabirem što je djedovo, majčino, sestrino,
i čekam da izniknu sunovrati i tulipani
na malenoj humki
pred mojom kućom
iz mog srca

***

DJECA

Vozimo se kroz klanac
Na vrhu stijene nikao je bor
Pomislih
Ili je bor rodio stijenu
Ili je stijena rodila bor
djeca

Gle kakvo je čedo
rodila stijena!
Živo je,
njiše se na vjetru i raste.
grčevito se drži
za njena raspuknuta njedra.
Nije mu se nadala.
Čime nahraniti
gladno drvo?
Kako biti mati
djetetu
iz drugog svijeta?

Što je to porodila jela?
Kameno čedo
bez grana,bez stasa
mučaljivo, teško,
neshvatljivo.
Ma koliko dugo mu
mati šaptala
u smiraj dana
da je nebo pitko
a zvijezde blistave
da bi se mogao
barem malo pridići
i zaviriti u to što je gore
njega je njegova ćud
vukla dolje
i tako razapet
između gore i dolje
bor se propeo u nebo
sa stijenom u krilu
okupan čežnjom
da će to što miluje,
grli i čuva
jednoga dana
prolistati.

_________________________________________

JAGODA ILIČIĆ rođena je 23.9.1972. u Brezama kod Tuzle, Bosna i Hercegovina
Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Tuzli. 
Zvanje- profesor razredne nastave
Članica Društva pisaca BiH i P.E.N. –a u BiH.
Književnica.
Priče i pjesme prevedene na njemački, engleski, arapski i francuski jezik.

Objavila:

–  zbirku priča i pjesama „Snovi sedefaste školjke“ 1999. god u izdanju Bosanske riječi iz Tuzle. Knjiga prevedena na njemački jezik

–  zbirku priča i igrokaza za djecu „Nisam kriv što sam krokodil“ 2006.god. (nominirana za nagradu DPTK   2006.god.) 

–  roman „Gutači vremena“ (knjiga nominirana za nagradu DPTK  2008. god.)

–  novelu „Nomadi“ 2009.god

– zbirku priča i pjesama za djecu „Brkovi od kečapa“ 2011. godine, (knjiga nominirana za regionalnu nagradu Mali princ koja se dodjeljuje najboljoj knjizi za djecu obavljenoj na području BiH, Srbije, Srne Gore i Hrvatske u protekloj godini.)

– roman za mlade Uspavanka za Knjigosaura (nagrada Mali Princ za najbolje djelo u regiji objavljeno 2012. godine)

– zbirku pjesama Vanilla, med i suncokreti 2013. godine

– slikovnicu Priča o zmaju jedincu (The Only Son of the Dragon) , na engleskom jeziku, dostupna na Amazon.com

– zbirku priča za djecu “Školske bajke” 2014.

– zbirku pjesama za odrasle “Pjesma ribareve žene “ 2015. godine.

– slikovnicu “Mama, to sam ja” (dvojezično hrvatski/arapski), 2015. godine

– roman Kako preživjeti smak svijeta, 2017. godine

– roman Čovjek koji je imao loš dan, 2017. godine

– roman za djecu Put u središte priče, 2017. godine

– zbirku priča za djecu Pričala vam teta Knjigolina 2019.godine

– zbirku priča za djecu Kućica na Mjesecu, 2022. godine

 – autorica  čitanke Liliput za prvi razred devetogodišnje osnovne škole 

– koautorica čitanki za osnovnu školu: Potraga za blagom, Čarobna šuma, Čarolije malog svijeta

– urednica lista za djecu Cvitak

– autorica i voditeljica ciklusa tv emisija  za djecu “Put kroz Liliput” snimljenih 2013. godine .

– autorica i voditeljica radio emisija za djecu “Mašta može svašta” i  Priča za laku noć 

autorica projekta i voditeljica radionica u dječjem književnom klubu “Knjigolina i prijatelji”
–  radovi objavljeni u književnim časopisima: Život, Riječ, Ostrvo, Motrišta, Diogen, Kado, Cvitak

Nagrade i nominacije

– nominacija za najbolju knjigu objavljenu 2006. godine (zbirka priča i igrokaza za djecu Nisam kriv što sam krokodil)

– nominacija za najbolju knjigu objavljenu 2008. godine (roman Gutači vremena)

– nominacija za Malog Princa 2011. godine (zbrka priča i igrokaza za djecu Brkovi od kečapa)

– nagrada Mali Princ za najbolju knjigu za djecu i mlade na području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore 2013. godine (roman Uspavanka za Knjigosaura)

– nagrada za najbolju neobjavljenu priču za djecu u BiH, Bosanska Krupa, susreti pisaca za djecu “Stazama djetinjstva” 2013. godine (priča Čuvar osmijeha)

– nominacija za nagradu u oblasti dječje književnosti Astrid Lindgren 2015.

Nagrade  Fondacije za izdavaštvo BiH :

–  zbirka pjesama “Pjesma ribareve žene” 2014. godine ( Dobra knjiga, Sarajevo)

– roman Kako preživjeti smak svijeta, 2016. godine (Planjax, Tešanj)

– roman Čovjek koji je imao loš dan 2017. godine  ( Dobra knjiga, Sarajevo)

-roman Ptica 2020. Godine (Planjax, Tešanj)

– Nagrada Fondacije kralja Fahda u Sarajevu za priču za djecu, Mama, to sam ja

Nagrada Društva pisaca za najbolju knjigu za djecu i mlade objavljenu u 2014. godini , za knjigu Školske bajke i Put u središte priče 2017.

Nagrada za najbolju priču (treća nagrada), susreti Zija Dizdarević 2016. godine

Nagrada Šukrija Pandžo za najbolji neobjavljeni rukopis za djecu i mlade, rukopis Zločesta ptica i neljubičanstvena djevojčica, Školegijum 2017. godine

Nagrada za priču inspirisanu ženama koje su živjele i vladale u europskom srednjovjekovlju Marko Martinović Car u Vitezu ( treća nagrada) , priča Ni bogu mila ni njemu draga

– Nagrada za najbolju neobjavljenu priču za djecu Stablo nasred svjeta, Mostar

– Nagrada za zbirku neobjavljenih priča za djecu Krešimir Šego

– Prva nagrada za neobjavljenu priču za djecu na desetom Festivalu dječije umjetnosti, Sarajevo 2024. godine

književna premijera: ZBIRKA POEZIJE IVANA KOPRIĆA “CRVENE IZOHIPSE RATA”, TIM press, Zagreb, 5/2024; četiri pjesme

BRANJE

Nikad nisam pio kavu u Virovitici
Zaslađenu šećerom iz šećerane
Uz kocku belgijske čokolade

Sama pomisao na opojno olfaktivno
I metaboličko aromatično zadovoljstvo
Spomenula me gladnih etiopskih radnika
Čije deformirane ruke
Skupljaju crvene bobice kave
Tamne kao zrela krv
I djece otete u Burkini Faso
Kako beru kakaovac zaprašen insekticidima
Ispran dječjim znojem suzama i mokraćom
S vidljivim tragovima krvi

Nikad nisam pušio virdžiniju
Sjedeći u tamnozelenom stolcu
U virovitičkoj kavani

Sama pomisao na omamljujuće udisanje
Toplog dima cigarete
Podsjetila me na krvavi kašalj
I zelenu bolest berača duhana
Robova koji su preživjeli plovidbu
Od Afrike do Amerike

Nikad neću doći u Viroviticu
Piti kavu
Jesti čokoladu
Pušiti virdžiniju
Osim ako zaboravim na bijedu i muku
U kojima su korijeni bjelačkih užitaka

Demencija nije prevencija
Zaborav nije oslobođenje
Novac nije rješenje
Bolest nije smrt
Uskrata nije vječnost

Spomeni se
Mnogi su životi zarad tebe bijedni
Mnogi su ljudi po tebi osuđeni
Životi mnogih zbog tebe
Sasvim su uzaludni

***

PADANJE

Nekoliko je predsjednika i premijera
Izgubilo svoje foteljaste tronove

Kad me smjestilo na stihotron
Prestao sam pisati stihove

Predsjednici planduju
Premijeri premjeravaju
Usnule usne snuju
Utrnule ruke misle
Natekli mozak bubri
Pod tvojim maserskim prstima
Prokrvari sukrvicom
Nježnom primislicom
Mladomisničkim postom
Suzdržavanjem od mašte

Noktima ga grebeš po ovojnicama

Bjelina zasljepljuje
Sivilo se surva kroz duplje
Svršavamo na operacijskom stolu
Obducenti su producenti
Šegrti kriminalci
Šetači voajeri
Djeca kumovi
Svećenici
Staklo
Cigla
Razbibriga
Nakupine bjeline
Pukotine s visine
Uzeti uzorci
Prokleti dvojnici
Djeca vojnici
Urokljivi svjedoci
Numinozni numizmatičari

Oguglali smo na podražaje

Mozak se pokvario
U mlakoj vodi
Pa smrdi
Kao šaš u ustajaloj bari

Ljudi okupljeni na sprovodu
Uzvikuju ratne pokliče

Trljaj me po čeonom režnju i hipofizi

Hipokrizija je slatka
Kao salata od hobotnice
I gorka poput pohanih repova škampa

Draga koliko je sati
Treba se probuditi
Svjetlost
Vidim svjetlost na Tasmaniji
I sivilo Elafita

Grȁd pada
Jutra nema
Ohlađeni smo
Zatvoreni smo
Razotkriveni smo
U dobro prokrvljenoj sivoj opni
Oblaka u kojem smo uzgojili led

Padamo
Padamo s nebesa

***

RAZVRSTAVANJE

Buđenje na rubu boli u kukovima
Klasifikacija plave suvremenosti
Kriteriji vremenskih mijena
Napredovanje i invalidno zaostajanje
Rast i prigušeno opadanje
Ubrzavanje i neželjeno usporavanje
Dinamika i razroka struktura
Ne-vrijeme kao prazni otisak vremena
Mlijeko i topljeni maslac
Plijesan pleše po vlažnom kruhu
Doručak podsjeća na karmine
Trpka slina s mrtvih usta
Obrisi brisanja medicinskog brisa
Novo jutro odzvanja
More se povuklo od zvonjave kamenog tla
Mačka stoji pred prozorom i maše crnim repom

Spavaj zlato moje
Sunce je zakazalo

***

VRAĆANJE

Kad sanjam slonove
Na zelenim livadama
Odmah otputujem u Lisabon

Tamo me opčine
Odraz sunca
Na pločnicima
Od bijelog vapnenca
I crnog bazalta
Tihi razgovori domaćih ljudi
U pokrajnjim ulicama
Brzina metroa
Pogled s vrha parka Edwarda VII.
Na Tejo
Dok se ljubavnički prikrada
Oceanu

U Lisabonu s pticama jedem bobice
I pijem sok od naranče
Ne volim vino
Ne gledam žene
Ne razaznajem mostove

Ležeći na klupi gledam avione
Umotan u zastave portugalskih kolonija
Trčim po ulicama koje smrde
Po lučkoj grubosti
Po vojnoj povijesti
Po tamnoj tuzi

Azul
Verde
Tvrdi zvuk željeznice
I udaraca kundakom po leđima
Grândola Vila Morena
Amarela
Vermelha

Protok vremena u Lisabonu
Brži je nego bilo gdje na svijetu
Lako bi čovjek umro
Kad bi predugo ostao
U Lisabonu

Valja se što prije vratiti doma
U svoj pljesnivi san
Uhvatiti sliku bolesnih slonova
Kako se teškim korakom vraćaju
Umrijeti u mjestu rođenja

_________________________________________

IVAN KOPRIĆ (1965.) je pjesnik, pravnik i dugogodišnji profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Poetske cikluse objavljivao je u književnim časopisima Forum HAZURepublikaKnjiževna republikaTemaKolo, Vijenac, Mogućnosti, Riječi i Fantom slobode, kao i na specijaliziranim mrežnim portalima. Crvene izohipse rata četvrta mu je knjiga poezije, poslije knjiga Hologrami nade (2019., Meandar media), Intergalaktički peljar (2021., Meandar media) i Lekcije iz botanike (2023., Avis Rara Studio). U pripremi mu je knjiga poezije Običan dan u purgatoriju (Meandar media). Suautor je knjige – poetskog panoptikuma Pjesništvo vrbovečkog kraja (2022., Avis Rara Studio). Sudjelovao je u medijima u emisijama o kulturi i književnosti te raznim javnim temama. Poeziju nesebično dijeli s prijateljicama i prijateljima na društvenim mrežama. Zbirka Crvene izohipse rata (urednica Dijana Bahtijari) sadrži 64 tematski i stilski ujednačene pjesme obilježene strahom od smrti, nestajanja, besmisla, uzaludnosti i kraja. Pjesme su nastajale tijekom pandemije bolest COVID-19, nakon razornih potresa u Zagrebu i središnjoj Hrvatskoj te rata u Ukrajini.

ODAKLE JE SVE POČELO

prvo
počeo da puši krišom
bežao od kuće na groblje
drugovi mu donosili karabatake
slušali priče od grobara
kako se u kosturnici
svake noći kockaju robijaši
završio neku usranu školu
za glodača
šlosera
ili tako nešto
daj šta daš
samo da nije zavarivač

onda mu stigao koverat
otadžbina te zove
i on otišao
normalno
ko bi sprao ljagu s familije
tamo ga iz negotinske
prebace u vojnu krajinu
učio nekog crnca da puca
iz protivavionskog teškog
gledao kolone
kako iz zadra
beže na ostrva
pio crno vino
na suncu
padao u nesvest
skoro svaki put
jako sunce
jako vino
svaka
čast
ustaše

nego
vratio se
nije imao još ni dvadeset
a imao noćne more
kad ga pitaju
jesi li koga
tamo nekog ustašu
on ćuti
sklanja pogled
uglavnom
teško se prisećao

nakon toga
zaposlili ga u fabrici
stric otišao u penziju
a on uskočio
odlivao neke jebene cevi
dodavao glinu u mašinu
za dvesta dojčmaraka mesečno
mašina mu uhvatila ruku
izlomila na tri mesta
jedva je spasli na ramenu
dobio otkaz
kao nije gledao u presu
ko bi bre plaćao te nervozne
vijetnamce

posla nema
otišao u grčku
brao pomorandže
masline mu bile sitne
nije prešao hiljadu kilometara
da bi brao tuđe šljive

potukao se s ukrajincem
gazda pozvao policiju
deportovali ga u srbiju
a srbija močvara
trulež
tope se govna u ustima
našao vezu
prešao granicu đevđelija evzoni
kurac palac
eto ti ga na kritu
u glinari
mekša grčka glina
od srpske
kad su tražili neke šiptare
uhapse i njega
opet u srbiju
šutnuli ga u dupe na granici
da se više ne vraća
koji će im

zajmio
imao para od glinare
nisu mu vraćali
još ga bili ko majmuna
švercovao jaja sa homolja
ribu iz bara
benzin iz rumunije
slabo brajko
uzimali mu robu
bio tvrd na podmazivanje
kad ne ide ne ide

posle se smirio
našao neku
zakevila
rodila mu žgebe
devojčicu
otišli na selo da žive
gajili koze
koza sirotinjska životinja
samo je pustiš da brsti
gospođa se švrćkala sa šeširićem
među bunarima

ali
ima zajeb
uvek ima neki zajeb
nije slušao kad su mu pričali
da je mala načeta
nešto joj kvrcnulo u glavi
kad je bila klinka
pila neke lekove
dete spalo na njega
opet morao u fabriku
izlivao etisone
ne moš se diše
burazeru
tu se u tridesetoj ide u invalidsku
gore nego cevi i pomorandže
zajedno

e
a ni to
otišo sloba
fabriku kupile ustaše
smanjile mu platu
a on taman otkrio heroin
izvučeš crtu
pa na mašinu
boli te za platu
i za tepihe
i za mašine
i za dete
i za ustaše
ili to
ili rakija sa seljacima
trećeg nema

nervirao se
ko bi rekao da će ustaše da dođu
bolje da smo ih pobili
onda kod zadra
ne bi nam kupovali fabrike
našao stare čarape
napravio kao bombu
zavrljačio na sastanak uprave
sine
da vidiš kako zaležu
atomski s leva
normalno
dobio otkaz

žena mu
odlepila načisto
otišla u bolnicu
a on se uhvatio s nekim ciganima
dilerima
alkicama
dolazilo socijalno
ko čuva ovo dete
pitaju

jednom
dok se igrao sa ćerkom
uzeo crtu
preko nekih ruskih blokatora
jakih ko zemlja
stalo mu srce
dete nije znalo
mislilo da spava
igralo se s njim
takvim
dok ih nisu našli

ironija
je l se tako kaže
batice
jedino slobodno mesto bilo je
uz grob metalskog radnika partizana
gde smo se krili da pušimo
i odakle je sve počelo

PREDRAG MILOJEVIĆ (Beograd, 1974.), iz zbirke pjesama “RAZGOVORI”, Presing, 2013.

DVA DANA POEZIJE BOJANE GUBERAC, 2/2

MIRAZ

Moja mama je izmislila život
koji nije zato bolio manje
Potrudila se da to ne smetnem s uma,
da u miraz odnesem krivnju
i da vječito brinem oko brige
Uništeni se ne znaju ni u mašti sakriti
Meni je to uvijek polazilo za rukom
Umjesto njezine šake ja sam zamislila buket,
umjesto otvorenog dlana
ja sam vidjela jarbol koji me nosi po Kvarnerskom zaljevu
Psovke i uvrede sam progutala
I dan danas ne mogu
Liječnici Miljani objasniti
da nemam problema sa štitnjačom;
teško mi je da joj priznam
da su u tu nakupinu na vratu stale sve neisplakane suze
One koje ne teku od straha i dobar su povod za psihoterapiju
Daljinu između nas prohodala sam ravničarski,
pomalo
Vraćala sam se kao jadno prokleto pseto koje udariš nogom u glavu,
a ono ti dođe mašući repom
s glupom nadom da ćeš ga ipak sad pomaziti.
Zato danas imam mačka
Led kojim me mazila bio je dovoljan da zauvijek zamrzim snijeg,
ali da i dalje vjerujem da ima u njoj neke topline
koju je zakopala iza babine kuće
prije nego što je prešla Dunav zauvijek
Osjetljivost koju je prezirala sačuvala sam u trbuhu
Pa se učim voljeti grč,
i vikendom si na Dolcu kupujem cvijeće
Danas sam sjela na bicikl
i pregazila
strah i sram
Izgleda da me se ipak ne može uništiti.

***

HOTEL MOSKVA

Da živim u Beogradu dva mjeseca
Našli bi me mrtvu
za nekim kafanskim stolom
s kariranim stolnjacima
Ili u nekoj ilegalnoj birtiji
Prošle godine, baš u maju
slučajno sam trubaču ubacila 100 eura
umjesto deset
Stara mi je rekla da sam budala bez para
Al’ jebeš pare kad imaš dušu
I kad ti nasred Skadarlije sviraju
slavonske pjesme,
a prolaznici staju da te snimaju
Ovdje moraš znati reći ne, kaže mi moja frendica Ivana, inače će te grad pojesti
A ja ne mogu odoljeti još samo čaši
Baš sam imala dobar plan
Čitat ću poeziju
I sjediti dugo u Hotelu Moskva
A završila sam u upitno legalnom klubu
kod trandži na Vračaru
U Beogradu i dalje možeš biti politički nekorektan,
nema moralne policije koja jedva čeka da ti uništi život
Tko nije doživio da čuje trandžu kako pjeva muški i ženski vokal istovremeno
Da ga jebeš nije živio
Profesionalno sam tih tjedan dana
spavala po tuđim krevetima
Prljavi apartman na Trgu Republike
Mogu samo ja unajmiti
Spavala sam kao mumija tu jednu jedinu večer
Vozila sam se romobilom poslije kiše po noći kada prazan je grad od Tašmajdana do Kalemegdana
Pjevala sam iz glasa Slavija pa Vukov spomenik
Beogradski momci tretirali su me kao princezu
Svaki dan sam pušila crveni Marlboro,
meko pakovanje afkors
I jebala mater Rusima zbog inflacije
Doručkovala sam rakiju od kajsije
I nisam ni na tren požalila što nisam
napisala nijednu pjesmu
Sutra putujem u Beograd
Kupila sam plavo-bijelu haljinu
Bit će jebena uz čašu crnog vina
U Hotelu Moskva

***

PARIŠKA

Grad je pun žena
u crnim kaputima,
a ja sam šarena
šaka u oko
U ruci mi cigaršpic
Na ramenima Pariz
Pijem matcha latte, zamisli,
kao da sam neki buržuj
U caffeu samo čujem žamor
Imam super moć da se isključim
kada me ne zanimaju razgovori oko mene
A gotovo nikad me ne zanimaju
Ljudi rijetko razgovaraju,
a ja ne podnosim
uzaludnost
Priče od krvi, mesa i ceste
ionako se čuju samo u bircu
pored kolodvora
Čitam poeziju lude žene
Ali ja sam luđa
I mogu usred Zagreba izmaštati
ono dekadentno pariško popodne
Imam istu onu kraljevsko plavu beretku
koju me nagovorio da kupim Michael
I da je stavim na glavu usred ljeta
Jebe ti se, rekao je
A on je iz New Yorka
Ne može on vidjeti otiske
moje malograđanštine
Pa sam stavila kapu
Otvorili smo bocu rosea
na križanju neke dvije male strme kaldrme
Montmartrea
Hodala je
kiša
i sunce je bilo vani
Rekla sam mu da se sada Cigani žene
Tako su nas učili kada smo bili klinci
I mi smo vjerovali
Bila sam baš sretna za tim stereotipno
francuskim stolom
onako sva sjebana
U Zagrebu je danas topao zimski dan
Proviruje sunce, ni kapi kiše da padne
Negdje se sada Romi žene
Lude žene, sretne su

______________________________________________

BOJANA GUBERAC novinarka je i ratna reporterka rođena u Vukovaru 1991. Odrasla je na Sušaku. Živjela je i radila u Zagrebu, a nedavno se vratila u Rijeku. Trenutno piše za ArtKvart. Radila je kao novinarka radija Laganini FM Rijeka i audiovizualnog kanala VIDA. Kao slobodna novinarka pisala je za portale Lupiga. com, makedonski akademski blog ResPublica, Žene i mediji i CroL. Iz ratne Ukrajine izvještavala je za Jutarnji list i Lupiga. com. Pisala je za Novi list, Riportal i Kvarner News. Radila je kao novinarka kulture i informativnog programa na županijskoj televiziji Kanal Ri te na Radio Rijeci i Radio Sovi, radijima Hrvatske radiotelevizije. Na Radio Rijeci bila je urednica i voditeljica emisije Futura HR. U slobodno vrijeme piše poeziju, sluša jazz, slika i ide po kafanama. Tu i tamo napravi neku izložbu ili performans. Svaki dan odustaje od novinarstva.

književna premijera: ZBIRKA POEZIJE JASMINKE DOMAŠ “PLANINA SVJETLOSTI”, Shura publikacije, Opatija, 5/2024; šest pjesama

KARAVAN-SARAJ

Gdje su sada konjanici, trgovci, mistici,
učenjaci, pelivani i opsjenari koji po
sajmovima putuju?
Oni će u predvečerje proći kroz široku
kapiju na konjima ili hodajući preko
kamenja još topla od sunčane žege.
Bogat ili siromašan sve daje za gutljaj
hladne vode.
U polumraku karavan-saraja miriše na
čaj i stare ćilime.
Zamalo putnik u spokoj utone dok mu
pod glavom opojnim snovima jastuk diše.

***

SJEĆANJE NA ESFAHAN

Sada se čini da tvoja zelena stabla
šire svoje krošnje u mojem krvotoku.
A u očima još čuvam sjaj usitnjenih
ogledala.
Zbog njih ni jedna slika više nije cijela.
Sve je razlomljeno u prizmi prošlosti
i sadašnjosti bez pitanja zašto i kako.
Samo se prizori u sjedanju vrte i namataju
kao niti tkalaca koji u skrovitosti cvijeće
po sagovima Perzije prosiplju.

***

TRADICIONALNI RESTORAN

Miris šafrana, riže, kebaba i patlidžana
širi se kao dobri duh restoranom.
Gazda sve brižno nadzire sa svojeg
stola k’o s kapetanskog mosta.
Dječak, još krhka tijela u starim,
iznošenim cipelama skuplja sa
stolova suđe i nosi u kuhinju gomilu
teških tanjura.
Tako još malen tko zna koliko usta
kod kuće hrani.
Strpljiv i šutljiv broji svoje dane moleći
Alaha da ga spasi od mirisa šafrana,
kebaba i patlidžana, priželjkujući da
mu krajnji usud bolji bude.

***

ODA

Zahvalnost neka je nepoznatom
čovjeku koji je kada te vidio, ruku
na srce položio i dobrodošlicu ti poželio.
I onom koji je svoju trgovinu širom otvorenih
vrata ostavio da bi ti put kojim si željela poći pokazao.
Oda neka je djevojci koja ti je prišla u Perzepolisu
kod Vrata naroda i plačući prošaptala koliko čezne

da kao lastavica makar jednom u slobodu poleti.

***

HAFIZ

Ima jedan narod koji kao
postojana rijeka dolazi pokloniti
se svojemu pjesniku, jer stihovi u
njima teku.
Hafiz, položila sam ruku na mjesto
na kojem vječni san snivaš. I rekla
ti: „Došla sam i odlazim.“
Znao si da ti više od toga nisam
mogla dati.

***

KULE TIŠINE

Zaratustri

Sunce pustinje ne želi kule
tišine u prah pretvoriti.
Vatra koja gori više od tisuću
godina kreće se od nečistog do
čistog nudeći pticama da tijelo
čovjeka put neba odnesu. Samo
duh prosvijetljenoga u vječnoj
vatri plamti.

*

“(…) Na ovome mjestu prikupljene pjesme o putu iskazane putovanjem po Iranu, prolegomena su za osvjetljavanje diferencijalne strukture koju suvremeni, globalizirani, bolje kazano, ekumenski pjesnički subjekt razumije i izražava kroz gnostičko-lirsku, metaforičku ekspanzivnost i ludizam vlastite riječi.
Jasminka Domaš dopušta, štoviše svesrdno promiče međukulturni angažman, kontakt i razumijevanje kao antidote posvemašnjem kulturnom, političkom, religijskom i medijskom beščašću, sveopćoj civilizacijskoj kontaminaciji, tim nebrojenim gehenama naših dana. Njezine poetske slike iz Irana pokazuju egzemplarnu osjećajnost u poimanju puta k Jednom, mostu između Istoka i Zapada, nastalom iz fuzije dviju civilizacijskih hemisfera čije su obje strane, kaže ona, opijene “mirisom jasmina” koji je čista ljubav. Drukčije ni ne može biti. (…) – Omer Rak, iz predgovora knjige

_________________________________________

JASMINKA DOMAŠ objavila je više poetskih zbirki i romana te stručnih knjiga s područja judaizma. Objavljuje i kratke priče. Na teološkim fakultetima Sveučilišta u Zagrebu predaje judaizam.
Romani su joj prevedeni na više stranih jezika i objavljeni u Italiji, Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Njezina književna djela bila su predstavljena publici u Jeruzalemu, Parizu, Belgiji, Leipzigu, Lecceu, Zagrebu…
Članica je HDP-a i PEN-a. Autorica je i scenaristica desetak dokumentarnih filmova prikazanih u produkciji hrvatske televizije, radila je i kao urednica u Vanjskopolitičkoj redakciji Hrvatskoga radija. Bila je i suradnica američke Zaklade za vizualnu povijest preživjelih žrtava holokausta čiji je utemeljitelj poznati redatelj Steven Spielberg.
Objavila je tri monografije o kronikama židovskih obitelji u Hrvatskoj i za taj rad primila više priznanja izraelskoga Muzeja Jad Vašema i Muzeja boraca Varšavskoga geta.
Njezina priča „Omnibus“ uvrštena je u antologiju židovskih književnica iz trideset zemalja svijeta, a 2023. priča pod nazivom „Purimspiel“ uvrštena je u američku antologiju Nore Gold kao jedna od najboljih u posljednjih 25 godina.

POEZIJA SIMONE DMITROVIĆ

LOV

Plen je izostao, nije bilo žrtve
I različitim putevima vraćamo se kući.
Odsjaji su bili jarki, trebalo je da počne leto
I Trave imitiraju sunce
I Reka imitira sunce
I Mi imitiramo sunce

Konačno se suočavamo sa činjenicom
Tvoje i moje zlatno je različito

Eto šta se desi kad poznaješ tajnu suptilnosti.
Eto šta se desi kada erotski doživiš leto
Kada je svetlo na vodi više od svetla.
Zaboraviš na plen, odsustvo surovosti
Uvek preraste u mnogo suroviju kaznu.
Nismo taj dan pucali u životinju
Mislili smo da je plemenitost vrlina,
Ali beg se uvek ispostaviti kao nemoguć.

Košuta kroz šipražje
Nije primila metak danas
Žig života živoga
Let metka je i dalje samo bajka odraslih
Ipak čula je bol drveta
Kada se grana lomi
Beg se uvek ispostavi kao nemoguć.

Unutra, tigrovi umiru iza rešetaka
Čak iako ne pucaš u njih
Umesto krvi, kavez bude pun praznine
Hoću da zagrlim to umiruće telo
Ali ruke su mi iznova prazne
Hoću da pamtim taj dan kao sunčan
Ali iako je zaista bio takav

Ja ga se takvim ne sećam.

Po koži se sunce igra kao dete
Ali za ribu na suvom
Ono je surovi starac na Nebesima
Što joj je odredio ljudsku smrt
Na zemlji

Spolja je bila sunčana tuga.
Unutra je bio kraj i prazni kavezi.
Kada će doći obećani tigar
Da nas naseli?
Čekanje nije lepi put kroz prirodu
I dvoje na njemu, živa strepnja zaljubljenih
U vreli dan
Čekanje je voda nepregledna
I u njoj riba
Koja čeka da je uloviš

Četiri plućna krila
U letnji dan, kraj vode
I dalje nije dovoljno
Da nešto u sumrak ne umre

***

ALPI

Snažno ćutimo
Dok se planine ne razdvoje
Kao krila vetrom
Dok ne otkriju belinu Alpa
Gde se još ništa nikada nije desilo
Tamo su božiji prsti zaboravili da dotaknu.

Kad odemo tamo
Vreme postaje mi
A mi postajemo kazaljke

Sećaš se budućnosti na Alpima
Svetluca spokoj u neskrnavljenom snegu
Poslednji put kada ćemo tamo biti

Kažem
Tamo napraviš korak
I odmah znaš da je tvoj
Ponavljaš reči
– ledena

– lepota
– lavina
I to je sva gramatika.

U kotlinama se čuje glas koji ćeš prepoznati kao svoj
Ta jeza će biti hladnija od najtvrđeg leda
Neće se lomiti jeza u belini
Tada razaznaješ šta kažeš
U vrletima Alpa ti si vetar i kažeš
Nema razloga za strah.

Niko na svetu neće čuti
Svako iznova nosi svoju mudrost
Kao iznošene klizaljke
Pozajmljene i hladne sećanjem.

***

SVI NJEGOVI PASTELI

Pričamo:
Svi njegovi pasteli
Te nežne nijanse
Rubova njegove odeće
Te umorne šake
Umnog čoveka
I skupe kožne rukavice
Da ga zaštite od hladnoće misli
Sve to setno podseća
Na šarolikost i urednost
Bašti u tuđini

Bašti koje uređuju stranci urednih noktiju
Što ne znaju kako je to
Cvetati na tuđoj zemlji
Što se na slikama, u velikim muzejima
Dive slobodnim, divljim konjima

Čovek u pastelnom divi se trkačkim konjima
Njihovoj aristokratskoj dlaci
I imenima kao iz istorijskih romana

Svako se divi onome što nema.

Pa ipak,
Tamo ptice umeju da pevaju baš njemu
Kao u Uspavanoj lepotici
I sve je tu da mu olakša
Sećanja na mladog muškarca
Koje stari i sedi

Da bi se magija ostvarila
On zna da je potrebno
Da se pribije uz koru drveta
I da se igra igre – Ko jače postoji?

Tačno je, drvo ne razlikuje imena različitog porekla
Sa drvetom je lako
Isto je tamo kao i onde
Samo se za njega koristi druga reč

Za čoveka u pastelnom reč nikada nije samo

Ali drvo nikada ni ne priznaje pobednika
Osim šumskog požara
Tako je i sa srcem ovog čoveka
Što u tuđoj bašti grli drvo
I prlja svoju lepu odeću
Neprirodnih boja.

***

MEDUZA GOVORI, triptih

1. Odrastanje

Bilo je lepo odrastati kao jedina smrtna od sestara.
To nije uteha, već privilegija krhkosti.
Roditelju su na mene najviše pazili –
Da se ne posečem o grube igračke
Malovečnih grčkih dečaka
Da nikada ne pomislim da mogu kao i moje sestre –
-da držim jarkožute pegave zmije,
da ih obmotavam oko vrata i prstiju kao
zlatni nakit, da posmatram kako mi se slažu
uz kosu i boju oka. Boja žita ili gorski zelena?
Možda plava kao avgustovsko more? Volela sam more,
Ali meni su govorili da pazim, jer Posejdon je nemaran
I mogao bi pomešati moje telo sa gutaljajem vode indigoplave boje.
Samo su oni tako nesmotreni. Na zemlji se duže pamti.

Možda su osećali da će me bogovi skrnaviti
Kao neverni hramove.
Možda su slutili, svi koji me vide kako prolazim
Lepim kamenim gradom mog detinjstva, slutili
Kako će me pojesti Bog.

Videla sam kako sa strepnjom posmatraju
Moja ranjena kolena.
Tamo gde je kod mene bila crvena boja – nesuptilnost krvi
Kod mojih sestara češće je bilo ljubičasto –

Nebo je retko izgledalo kao moja poderana kolena.
Češće kao njihova – boja rododendrona,
Roze i lila u sumrak
A onda ništa do jutra.

*

2. Zaljubljivanje

Suviše rano
Još dok je trajalo jutro
Postala sam svesna
Suvišne lepote svojih očiju.
Prolazile smo kamenim trgom
Kameni zidovi mog voljenog grada
Kameni pločnici, kamene kuće
I tela onih prošlih, a živih – sva u kamenu.
Prolazile uz obalu
Prolazile gorom
Kroz krošnje i kroz nebo
Sve ispod naših haljina
Između naših butina
Ježilo se od smelosti kasne podnevne svetlosti.
Moje sestre su je gledale kao nešto sebi slično
Nameštale vrat, rame, kuk – da se kreću kao Ona.

Za mene –
Zelena gora – u oko muškarca
Tok reke, u tri boje – u Njegove vene
Sivo perje svileno – u Njegov pogled
Onda u krik šumske ptice što ga gubi

Onda u kamen, ponovo.
Crna zemlja – u kosu ratnika
Jer glava kada padne na zemlju
Na kratko liči na Cvet.

Greška je bila što sam volela zemlju
Suvu i krhku na suncu,
Mokru i tešku posle kiše.
A odrastala sam kraj tako bogate trpeze,
nije trebalo da mislim o poreklu plodova različitih boja.
Greška je bila u tome što mi je pogled padao uvek tamo gde ne treba –
a misli kao pokošena trava iza naših belih dvoraca – uvek na poglede.
Volela sam one koje su volele muze.
Jedan je bio običan ribar
Ali jedne večeri mi je prišao i rekao
Dođi, pokazaću ti kako se ulovi smrt –
Ne razmišljaj kao mreža
Razmišljaj kao riba
Tako ćeš uloviti sebe
Pre nego te ulovi On.

Za mnogo hiljada godina
Pričaće
Ako ti večnost nije data
Možeš da je platiš teškim životom

Ali ja to tada nisam znala.
Ono što sam znala jeste

Da je bilo koji muškarac
Preodenut u Boga
Mogao biti pokretač tragedije.

Lepo je to znati.
Lepo je to znati jer onda kada jednog dana dođe vetar
I pokrene bele zavese u Atininom hramu
I naruši njihov spokoj i od molitve napravi
Čitanje Boga u ljudskim slovima
Onda ništa više ne iznenađuje
Onda se otvara prostor kao palata
Neka bude od mermera sa sivim sunčevim pegama
Neka bude puna žena što vole Mudrost
u ljubičastim haljinama neka je vole
i neka svaka izneveri nekog
kao što je jednom izneverila svoju glavu
Onda se otvara prostor kao telo
Za bolesno prodiranje.

Pričaju da me je kaznila boginja Atina
Izgubila je glavu, kažu
Jer se zaljubila
Jer je svojom čulnošću skrnavila njen hram.
Ustvari, taj hram je skrnavio mene.

Dok je ljubav trajala
U mojoj utrobi je rasla Kazna.
Verujem da se sve dogodilo

Jer dok je ljubav trajala
Nisam verovala da je to zaista On.

*

3. Obezglavljivanje

Zmije dolina mog detinjstva –
budite mi drugovi
volela sam zemlju po kojoj gmižete
rodite se sada tamo gde ne umete
bliže nebu, na mojoj glavi
umesto kovrdža, umesto lepe kose
koja mi je razbolela um.

Gorske zmije – iz moje glave
Gradski kamen – iz mojih očiju
Neka tako bude.
Što sam činila drugima
Umem da učinim i sebi
Neki ne poznaju to poštenje
Na zemlji se ono više poštuje.

Utroba je ljubičasta od moje čežnje

Utroba je ljubičasta od moga greha

Jedno je ostalo isto

Moj pogled je moja kazna.

U kamen – svako ko me pogleda
U kamen – svakog koga pogledam
Ja zlo ne želim – ti znaš
Ja želim da budeš trvđi od ljudskog mesa.

Takmičili su se ko će poseći moju glavu
A ja sam samo mislila
O rukama moje majke
Dok u baštama sadi cveće
Gura ga u crnu zemlju
I tuguje što se ne raste brže
Da duže živi
Da mu se duže vidi glava nad zemljom

Htela sam od ljudi – spomenike
Htela sam da stvaram
Kao Posejdon morsku penu
Htela sam da stvaram
Dobri kamen
Dobro tle od ploti
Dobri kamen toliko lepi
Da se pogled smrtnika
I bogova
U njemu sreće
I zaustavlja.

U trenutku kada mi je rastavio
Glavu i telo
Taj koji se zove Persej
Videla sam poderani nebeski svod
Boje moje unutrašnjosti
A onda ništa do jutra.

Kao kajsije u brdima iza mog doma
Shvatila sam
Moja je snaga u mojoj smrti
Sunčana smrt
Tople boje

______________________________________________

SIMONA DMITROVIĆ rođena je 1999. godine u Beogradu. Diplomirala je na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta univerziteta u Beogradu.U zborniku Slovo Ćirilovo u izdanju biblioteke Braća Nastasijević, 2016. godine objavljuje svoj prvi filmski scenario na engleskom jeziku pod naslovom On Shakespeare’s Deathbed.

Bila je deo različitih kreativnih organizacija kao što su Krokodilov književni festival, Festival izdavačke kuće Treći Trg – Trgni se! Poezija!, i projekat Readers Exchange, podržan od programa Kreativna Evropa. Dobitnik je nagrade „Mladi Dis“ za 2024. godinu.