Author: Željko Belinić

Baš sam umorna. Nemamo više sladoleda. Ne, zapravo sam dehidrirana. Pa da. Osjećam se sasušeno iznutra i hladno mi je. Pila bih nešto, a ne znam što. Kava mi je sad prejaka, čaj mi ne paše uz cigaretu…Tok misli prekine mi materijalizacija šalice Nescafea od vanilije u rukama. Pa da! Toplo, a kremasto, a nije agresivno za želudac ili za popiti ovako kasno. I idealno ide uz cigaretu! Bruno mi je savršeno pročitao misli koje nisam još do kraja ni formirala. Upalio je TV, ugasio svjetlo i pokrenuo film koji večeras gledamo.

– Spremna?

– Evo, zapalim još, pa možemo početi. Ti pripremi sve.

Dok sam pušila na balkonu, nisam bila svjesna da je to posljednja cigareta koju ću popušiti na miru. Pažnju mi je potpuno zaokupila bizarna igra u kojoj grupa prijatelja, od kojih su neki u intimnim odnosima, za vrijeme jednog druženja odluči staviti na stol sve mobitele i čitati sve poruke te slušati pozive koji dođu za vrijeme njihova druženja. To se ispostavi nezgodno za sve uključene jer se razotkriju razne tajne i laži koje su godinama bile u pozadini njihovih veza. Pretjerano sam se lako uživjela u novonarušene odnose, a satima nakon tog prokletog filma nisam se uspjela riješiti osjećaja pulsirajuće izdaje i neke sveprisutne tajne čije je otkrivanje tek na pomolu, a ima moć uništiti naš dosadan ali zadovoljavajući zajednički život.

Nakon filma primijetio je da nisam baš od volje, pa mi je donio čokoladu. Pružila sam ruku, odmjerila neprijatelja i njegove namjere i sumnjičavo je prihvatila. Navalila sam na čitavu tablu sama, gonjena željom za endorfinima, ali i nekim neodređeno lošim osjećajem, najavom neke buduće praznine, koji nikako nisam uspijevala odagnati. Slatka ljepljiva prerađevina kakaovca nije mi pomogla da se osjećam bolje, pa sam pribjegla svom starom triku – legla sam u krevet i odlučila prespavati napadaj loše volje. Shvatio je koliko je sati, pa me samo poljubio pri odlasku na počinak da ispravi nanesene nepravde i prevenira lavinu mržnje nagomilane preko noći.

Usred noći se promeškoljim i nožnim prstima dotaknem njegovu nogu. Nije topla koliko moji ledeni prsti žele da bude. Ali i ne pomiče se prema meni kao inače. Obuzme me osjećaj zazora. Uviđam da ne znam osobu koja spava sa mnom u krevetu. Izgleda kao moj muž, ali ne prepoznajem ga. Panično palim svjetlo i krećem u inspekciju njegova lica ne bih li se smirila i zaspala, ali lice mu je nejasno, sastoji se od točkica koje plešu, sastavljaju se i rastavljaju, a kad napokon stanu, shvatim da cijelo vrijeme ima masku koja me sprečava da ga uistinu vidim. Ta maska njegova je brada.

Budim se nervozna i ljepljiva od znoja. Nikad vlastita muža, u svih ovih 15 godina otkako se poznajemo, nisam vidjela bez brade. Osjećam da je pod tu prokletu bradu sakrio sve što ne valja s njim, sve svoje tajne. Neprirodno brzo hodam do ladičara u kojem držimo stare obiteljske albume. U pokušaju rekonstrukcije njegova lica, rekonstruiram njegov izgled kroz godine. Posljednja fotografija bez brade – Bruno ima deset godina. Na prvoj sljedećoj nakon toga ima 25 i bradu. Nedostaje 15 godina fotomaterijala. Noć odlučujem provesti na kauču jer odbijam spavati sa strancem, odluka koja će me ujutro koštati ukočenog vrata.

Ujutro dok kuham kavu, smišljam izliku da posjetim njegovu majku u njezinu stanu. Vesna se ne opire druženju, pa smo dogovorile kavu odmah nakon mog posla. Treba provjeriti arhive na izvoru.

Grlim je s vrata, ona iznosi kavu, palimo cigaretu i skrećem razgovor na Brunu bez brade.

Moram paziti što govorim da ne ispadnem preagresivna, pa to pokušavam predstaviti kao kuriozitet koji me ovlaš zanima. Vesna ne pronalazi fotografije svog prvorođenog bez brade uz objašnjenje kako se kao pubertetlija mrzio slikati i da su odustali nakon što su razvili nekoliko filmova fotografija na kojima ih umjesto lica njihova sina gleda ogromni dlan. Vidno razočarana zahvaljujem joj i pokušavam odglumiti da sam dobre volje i privesti to druženje što prije kraju. Mozak mi već grozničavo nudi rješenje u obliku sljedeće mentalne slike: aparat za brijanje i uređivanje brade. Pozdravljam Vesnu, žurim do trgovine i kupujem aparat. Nosim ga doma i stavljam na stol pred Brunu.

– Molim te, obrij se – ne okolišam.

– Molim? Zašto?

– Zato što sam shvatila da ne znam kako izgledaš bez brade.

– A kako bih izgledao, ništa posebno, a ne bih se baš brijao ako ne moram.

– Ako želiš da ovaj brak opstane – moraš.

– Šta te spopalo? Šta se događa? – namrgodio se.

– Ništa se ne događa, šta bi se događalo, ne smijem li htjeti znati s kim živim?

– Nisi normalna, pričat ćemo kad se smiriš.

Ujutro smo ustali u tišini, svatko je obavljao vlastite pripreme za dan. Izašli smo iz stana uz usiljeni pozdrav. Preburno sam reagirala, bez imalo takta, grizla sam se. Sad je ljutit na mene i na moje divljanje i neće ozbiljno razmatrati mogućnost brijanja. Pustit ću ga da se ohladi, neću više potezati tu temu i u međuvremenu smisliti plan.

Te sam subote čula zujanje aparata u kupaonici. Opa! Brijanje! Nažalost iz kupaonice je izašao jednako prekriven bradom, samo je dlaka bila neznatno kraća i urednija. Mudro pričekam da završi s kupaonicom te najavim svoje tuširanje. Dok voda u tušu stvara zvučnu kulisu mojoj laži, prebirem po aparatu i namještam ga na nulu. Sljedeće subote nekog čeka iznenađenje!

Naredne subote iz sna me probudi zujanje iz kupaonice. Pripremam se na likovanje. Držim i mobitel da ovjekovječim taj trenutak. Bruno izlazi vidno potkraćene brade, no i dalje nije golobrad. Izgleda da je osim broja na aparatu trebalo promijeniti i nastavak. Dok mi uzbuđeno priča o katastrofi kojoj je gledao u oči, ne uviđa da sam je ja pokušala orkestrirati. Još jedan primjer kako možemo dijeliti životni prostor s osobom koju ne poznajemo do te mjere da ne možemo ni naslutiti koje su njezine namjere i kako nam podmeće nogu. Tim sam više učvrstila svoju namjeru da raskrinkam ovog uljeza koji mi glumi muža.

Dani koji slijede povlače se sporo. Pomaka s bradom nema, dapače, ona raste svojim prirodnim tempom. Dok guglam metode obezbrađivanja, koje uključuju svakakve kreativne načine: od brijanja u snu, posipanja ljepljivom smjesom, do polijevanja kiselinom, od kojih se ni jedna ne čini izvedivom, zazvoni mi mobitel. Javljam se na poziv nepoznatog broja, zovu iz bolnice. Bruno je u bolnici, imao je nezgodu. U bunilu jedino uspijevam saznati o kojoj je bolnici riječ i krećem.

Upućuju me na odjel na kojem leži, glave zamotane u zavoje.

– Je li pri svijesti? Ima li opasnosti od unutarnjeg krvarenja ili oteknuća mozga?

– Gospođo, oprostite, zašto bi imao unutarnje krvarenje?

– Glava mu je u zavojima, to znači da je udario glavu?

– Gospođo, vi ste u šoku. Vaš je muž imao nezgodu s vatrom. Plamen mu je zahvatio bradu. U zavojima je zbog opeklina. Nije udario glavom.

Požar… Znači prokleta brada došla ga je glave. Ako mu je lice u opeklinama, to znači da sad napokon više nema dlake? Na čudan je način svemir naveo vodu na moj mlin. Sad nam još samo ostaje čekati oporavak jer pala je jedna maska, ali je odmah navučena nova. Zavoji se previjaju tek nakon tjedan dana, u sterilnim uvjetima. Ako sam izdržala 15 godina, mogu još tjedan dana, racionaliziram.

Pomazim ga po ramenu i poljubim mu dlan. Ne brini, tu sam. On pokuša nešto promrmljati, ali učas ga spriječim: Pssst, samo odmaraj. Sad je najvažnije da se naspavaš i oporaviš. Donosim mu križaljke i Kindle da ne umre od dosade.

Bruni to očito nije dovoljno, pa svejedno od komplikacija umre prije prvog prematanja zavoja. Inzistiram na tome da vidim tijelo, da me ostave samu s njim. Na sebi još uvijek ima zavoje. Moj Bruno. Nadvijam se nad mrtvački stol i krećem polako ali odlučno odmatati zavoj, u čemu me patolog spremno prekida.

– Gospođo, ne bih vam savjetovao da to činite. Znate, nekad nas proganjaju slike pokojnika kakve smo ih posljednji put vidjeli.

U pravu je, ništa ne bih dobila s otkrivanjem teško opečenog lica. Sjetim se da mi je sestrična pričala priču o susjedu koji je poginuo u teškoj automobilskoj nesreći u kojoj mu je glava bila smrskana, ali pogrebnik je uspio dotjerati tu glavu do savršenstva za potrebe sprovoda s otvorenim lijesom. Tražim je kontakt.

– Oprostite, preminuo mi je muž. Željela bih organizirati sprovod, ali imam jednu specifičnu želju. Naime, poginuo je u požaru, međutim kako je bilo naglo, voljela bih otvoreni lijes da se mogu s njim za kraj pozdraviti.

Na dan pogreba pojavila se gomila ljudi. To me nije začudilo. Bruno je prema svima bio pažljiv i dobar kao kruh. Svi su ga voljeli. Bilo je dirljivo gledati sve te ljude kojima nimalo nije smetalo što ne znaju ni kako tom njihovom voljenom prijatelju i poznaniku uopće izgleda lice. Nakon što sam primila izbezumljujuću količinu izraza sućuti, još sam jednom pogledala u Brunu prije nego što će zatvoriti i spustiti lijes.

Fuj, zaključim.

________________________________________________

IVANA BUTIGAN (Zagreb, 1987.) diplomirala je komparativnu književnost i portugalski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Godine 2021. počela je pisati kratke priče, koje su joj najdraža forma. Ušla je u uži izbor natječaja Sedmica & Kritična masa 2022. godine.
Osvojila je nagradu Prozak za 2022. godinu, na temelju koje objavljuje ovu zbirku.

fotografija autorice: Ana Šolić